MLADA ROMKINJA I GOTOVINA

Ponekad se odvezem do Lidla koji se nalazi 2-3 kilometra od mog stana, jedan tipični Lidl, osamljeni gradjevinski objekat, na jednom sporednom putu prema Tyresöu. Najčešći razlozi su promotivne nedjelje hrane – prehrambenih proizvoda, raznih zemalja. Volim posjetiti Lidl kad se prodaju prehrambeni proizvodi iz Italije ili Francuske ili Njemacke ili Španije. Takve jedne prilike, prije 3-4 nedjelje, jednog ovozimskog rijetkog sunačanog jutra, zaputim se dakle prema Lidlu. Štraussova tiha muzika, zagrijano sjediste, rijedak saobracaj i visoko sunce koje jos nije stiglo udarati direktno u oci, pravili su jedan prijatan proljećni ugodjaj tokom voznje. Parkiram se preko puta glavnog ulaza i na moje iznenadjenje ugledam neku prosjakinju koja je sjedila odmah sa strane ulaza, obučena u nekoliko toplih jakni i sa nekim kesama i prekrivaćima iza njenih ledja. Prosjaci su prije 2-3 godine gotovo pa nestali narocito ispred osamljenih trgovackih objekata.

Tiggare (na švedskom), največim brojem iz Rumunije i Bugarske, su prije 7-8 godina okupirali bili Švedsku, Štockholm i moj Haninge. Bilo je nestvarno vidjeti prosjake na exkluzivnim ulicama Štockholma, u uvučenim haustorima ili uvučenim dijelovima zgrada sa brdima dušeka i pokrivača, a nečesto i velikim plastičnim, providnim kesama punim retur-embalaže ili sakupljene polovne garderobe,….. Puno je bilo reakcija gradjana, službi, raznih organizavcija, političara,… Po medijima se diskutiralo o mogućim zabranama, ograničenjima, raznim pritiscima na domovine prosjaka; mediji su “otkrivali” kriminalne organizatore prosjaćenja, kao i romska naselja i familije u Rumuniji ciji su stanovnici i članovi dolazili prosjačiti u Švedsku.; ali ništa se konkretno nije uradilo jer je narod davao milostinje i jer su prosjaci uzimali raznu polovnu robu sa otvorenih depoa – sortirnica odbaćene odjeće, obuće, kućnih aparata, …… i odvozili to u velikim količinama svojim dalekim kućama.

Prije možda 8-10 godina pročitah jednu vijest u nekim švedskim novinama. U centru Štockholma pokušana je pljačka neke banke, ali banka nije radila sa gotovinom pa pljačkaši nisu imali šta opljačkati. Pravi kuriositet – Banka koja kupuje i prodaje novce radila je bez novaca. U Švedskoj je protjerana gotovina. Kartice, kartice i kartice pa i mobiltelefoni su postali isključivi instrumenti plaćanja po svuda. Na taj način su predupredjene česte pljačke vozila koja su prevozila gotovinu, olakšalo poslovanje prodavnica i spriječeno, dobrim dijelom, davanje milostinje prosjacima. Tako su glupi švedi pristali da budu totalni i jednostavni objekat državne kontrole. Za razliku od Njemaca, Francuza,….. Ali problem sa električnom energijom upalio je lampice kod pojedinih ne tako glupih političara sa pitanjem, kako ce narod kupovati hranu i druge prijeke potrepštine ako se ugase digitalne mreže. Naime u Švedskoj grijanje, digitalne i druge mreže ovise isključivo od električne energije. Ne prave se zgrade sa odžacima, na primjer. Dakle, mora se biti spremno i na varijantu B. Čitam neki dan da je u Švedski parlament upućen zakon koji će obavezati sve prodavnice prehrambenih proizvoda da prodaju robe i za gotovinu. Nestanak gotovine i pandemija su prorijedili broj prosjaka koji se sada mogu vidjeti samo u velikim tržišnim centrima i u veoma malom broju.

Kada sam prilazio ulazu u Lidl prosjakinja mi je nešto govorila sa ispruženom rukom. Nisam imao nekih novaca – gotovine pa sam samo prošao pored nje. Na izlazu primjetih da me opazila te kad je shvatila da neće ništa dobiti od mene okrenula je glavu. Pogledao sam je malo bolje i vidio da se radilo o nekoj romskoj djevojčici ili veoma mladoj djevojci. Bilo mi je krivo što nisam imao nekog sitniša da joj dam. Taj osjećaj krivnje aktivirao je u meni jedan formirani i jaki osjećaj za žene u svijetu koje su bili samo objekti i od kojih je večina patila na ovaj ili onaj način hiljadama godina čovječanstva. To su naše majke, supruge, kćeri, sestre koje su ni krive ni dužne bile u drugom planu i trpile nepravdu iako su jedino one omogućavale fizički nastavak vrste i civilizacija. Krenuh sa kolima i onda pitah sam sebe, pa što joj šupčino ne kupiš nešto da jede. Okrenuh se natrag u prvoj rondeli parkirah opet ispred Lidla, kupih četiri krofne – bila je paket cijena; dvije sa kremom od vanilije i dvije sa djemom od jabuke te dvije banane. Nije očekivala da ću joj nešto dati pa zato sa iznenadjenjem uze papirantu kesu sa krofnama i banane i odmah se okrenu iza sebe tražeći nešto. Bila je to mlada Romkinja sa bucmastim, dječijim obraščićima. Dok sam startao auto primjetih da je našla neke kese iza sebe u koje je raporedjivala dobijenu hranu od mene. Osjećao sam se mnogo bolje. Eto uljepšao sam jednoj romskoj djevojčici jutro, a možda i njenom jatu kada budu jeli zajedno.

A sada ćemo poslušati legendarnu Esmu Redžepovu sa “Zašto si me majko rodila” hitom od početka 60-ih prošlog vijeka. Esma Redjepova je bila i na spisku za Nobelovu nagradu zbog svog humanizma i brige za potrebite! Bila je cijenjena i voljena od svih u bivšoj Jugoslaviji!

RELJA OD ZUBINOG POTOKA

Sretoh ga na izlazu iz Tržnog i društvenog centra u Handenu (Haninge kommun). Nismo se bili dugo vidjeli. Susret je bio veoma srdačan! Vrati smo se u Centar na kafu da se istračamo.

Relja je rodjen u jednom selu na tri sata hoda od Zubinog Potoka na sjeveu Kosova. Odrastao je bio u domu za djecu bez roditelja u poslijeratnoj Jugoslaviji. Tamo je bio naučio zanat za pekara. I onda siromašne i oskudne godine, prvi kratki posao pekara u pekari negdje u Vojvodini, nezaposlenost i bezposlenost, siromaštvo do bijede, bezperspektivnost.

Došao je u Švedsku trbuhom za kruhom, 1965. godine u 27-oj godini života. Radio je bio prvo u nekoj livnici, a onda dodatno i kao povremena ispomoć u nekoj pekari, te kao pekar i na kraju je otvorio vlastitu pekaru koju je držao 25 godina i iz koje je otišao u penziju. Pekare u Švedskoj – Bagerier, imaju širok asortiman proizvoda i u vrstama hljeba, a posebno u raznim vrstama peciva te zahtjevne kupce tako da je trebalo imati znanja i sposobnosti voditi jednu takvu radnju – djelatnost. Gornje slike su izabrane iz vremena kada je Relja vodio svoju bageriet.

Naručili smo dva zelena čaja i dva, za oči veoma privlačna, kafe peciva – Kaffebröd.

Helem Relja je živio sam nakon što mu je supruga umrla. U ljetnim mjesecima je živio u Srbiji u nekom malom Vojvodjanskom mjestu gdje je prije 40-ak godina bio kupio jedan mali stan. Nije mu se svidjala situacija u Srbiji, ali je postovao Vučića (Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije). Najviše smo tračali Švedsku te se sjećali nekih situacija iz bivše nam zajedničke domovine, te bivših zajedničkih poznanika u Švedskoj. Relja se davno bio oženio sa jednom djevojkom iz Srbije. Supruga je nakon dosta teške bolesti preminula prije pet godina. Imali su dvoje djece, dva sina koji sa svojim porodicama zive u Švedskoj.

Prije dvije godine se sa svojim džipom, švedskih registarskih tablica bio odvezao iz Srbije na Kosovo da možda poslednji put vidi svoje selo, školu, …… Prije nekog mosta stajala je neka Kosovska patrola. Pitao ju je jel sigurno da se odveze na drugu stranu. Dobio je odgovor da je mirno, ali da mu ne mogu nista garantovati. Šetao se svojim zavičajem sa uzdignutom glavom kako bi bolje mogao osmatrati okolinu, jer dugo nije bio tu i jedva je prepoznavao neke objekte, kuce, putove, brda,… Bilo je dosta bezposlenog svijeta. I onda mu pridje, iz jedne skupine, jedan postariji čovjek i upita ga šta traži. Relja mu odgovori da on nije odatle, da je u prolazu te da razgleda. Ali ti si naš, ja znam da si ti naš, odgvorio mu je taj postariji čovjek. Helem objekti Reljine mladosti nisu bili za ponos iako su probudili mnogo emocija kod njega. Vrijeme ih je bespomoćne jelo ili je to izgledalo tako zbog Reljinih švedskih očiju. Kosovo je drugom polovinom 90-ih proživljavalo ratne užase i još uvijek borbe traju, srećom sada u preko dvije decenije bez ubijanja, paljenja, silovanja, pljacki,….

Dvije – tri godine nakon penzionisanja (2017.?) počeo sam bio navraćati u prostorije Dnevnog boravka pezionera u Brandgergenu. Brandbergen je susjedno naselje, koje je imalo fantastične prostorije sa odličnim sadrzajima u sklopu Bradngergens tržnog i društvenog centra. Fitnes sala, šah, bridž, bilijar, veliki digitalni ekran kao pratnja raznim predavanjima, povremene predstave raznog sadržaja, specijalna soba za vještačko sunčanje, likovne sekcije, sekcije rucnog rada, bife sa udobnom salom za goste,….. haj, haj. Gimnastika je bila svaki dan, a šah dva puta sedmično. Bilo je nekoliko dobrih šahista, a klub je vodio jedan Madjar – Jevrej, Peter Hofman. Peter je 1956. godine za vrijeme Madjarske revolucije protiv Rusa kao sedamnaestogodišnjak prebjegao prvo u susjednu Austriju, a onda do Švedske. Zaljubljenik u šah i jedan veliki gospodin, reklo bi se ucenik Visoke Bečke škole što je u Švedskoj rijetkost. Osim Petera i mene dolazili su i jedan Srbin, jedan Ukrajinac – znanstveni profesor, tri Šveda, dvije Švedke…. Srbin je krajem 60-ih, trbuhom za kruhom došao bio u Švedsku. Jednom mi je pričao; Ja sam živio sa majkom. Bili smo prava beda, i mi i naša kućica bez tekuće vode i zahoda, i naše selo, bezposleni i ja i majka. I onda dodjemo mi nezaposleni sa autobusom organizovano preko biroa za zapošljavanje u Švedsku. Prvi dan sam dobio svoj namješten stan sa kupatiolom i opremljenom kuhinjom na spratu. Nisam mogao vjerovati. Nisam znao da li da plačem ili vrištim. Srbin je ganjao i gimnastiku kao i ja. Živio je sa suprugom i imao dvoje djece koja su sa svojim porodicama žive u Švedskoj.

Relja bi ponekad znao navratiti u šah salu, ali nije igrao. Ja nisam u vašoj klasi, pravdao se. Jednom smo Srbin i ja bili sami u fitnes sali kada nam se pridružio Relja. Počeli smo evocirati uspomene na futbal, futbalske ekipe i futbalere u bivšoj Jugoslaviji. Ja sam bio faciniran koliko je Relja poznavao futbalske prilike u zajedničkoj nam bivšoj domovini. Veoma dobro je poznavao do detalja mnoge ekipe iz BiH, futbalere iz Željezničara, Sarajeva, Veleža,….. osvojena prvenstva ili kupove,…..

Relja je imao svoje svijet i družio se isključivo spontano ili povremeno sa svima koji su imali veze sa tim njegovim svijetom. Nije se bavio politikom, nacionalizmom ili drugim Balkanskim bolestima. Bavio se futbalom i drugim sportovima i igrama na sreću. Volio je pričati i diskutovati o životu, društvu i sličnim temama, mjerila su mu bila rad i ekonomija. Nakon što smo se upoznali znao sam ga sresti u ili u blizini Pressbyråa, tu se se vršile uplate i isplate igara na sreću pored ostalog. Jednom sam ja uplaćivao sistem za trav – trke konja sa čezama i onda mi je on pričao kako se on ponekad kladi na konje kada su veliki dobitci. “Ja ne pratim trav pa prvo kupim jedan najjeftini gotovi sistem u kojem se nalaze favoriti svake utrke i onda dodajem u svakoj trci konje za koje ja mislim da mogu napraviti iznenadjenje i pobjediti te tako napravim svoj vlastit sistem. Veoma inteligentno! Relja je išao na futbalske utakmice, vozio se po izletištima u okolini, vodio računa o ishrani,….. i po tome je bio veoma netipičan za doseljenike iz bivše Jugoslavije. Kada smo kafenisali imao je 87 godina, a izgledao je i funkcionisao kao neki 60-godišnjak. Volio je kafenisati samnom i diskutirati obicne drustvene teme, sučeljavati svedsko i jugoslavensko društvo. On je imao poseban, može se reči suženi, životni put od dječijih preko dječačkih i momačkih pa do dana odraslog čovjeka i glave porodice, u dva sistema. Kao dugogodišnji vlasnik pekare u Švedskoj naučio se i primio kao svoje jake karakterne osobine; poštenje, korektnost i antikoruptivnost. Jednom smo diskutovali o korucijama u Srbiji, Hrvatskoj, BiH, Švedskoj i uopšteno. Ja sam zastupao pozitivnu tezu o tzv. narodnoj sitnoj korupciji koja je živjela u bivšoj Jugoslaviji. Ako bi se neko razbolio onda su se uvijek prvo tražili mogući kanali do sposobnog ljekara ili medicinske ustanove. Kanali; rodbinski, prijateljski – direktni ili posrednički, mitološki – mogućnost podmićivanja,…. I onda pošto je naše tadašnje društvo bilo totalno umreženo po tim osnovama uvijek bi se našao neki pozitivan kanal za bolju i sigurniju medicinsku pomoć. I sada mi je on pričao da je razmišljao o tom mom rezonovanju, sa svojom švedskom glavom, kada je bio u Srbiji pa i pratio neke primjere. Rekao mi je da sam u pravu i to potvrdio svojim dodatnim rezonovanjima o Švedskoj uredjenoj korupciji u istim ili sličnim relacijama. Naime, imučniji Švedi kupuju razna osiguranja koja nisu jeftina, a koja im omogućuju mnogo bolju zdravstvenu zaštitu ili posjećuju privatne i skupe liječnike i klinike čije usluge plaćaju direktno sa svojih računa. A onda mnogi Švedi imaju kao svoje privatne firme preko kojih izbjegavaju visoke poreze na primanja i preko kojih mogu plaćati i medicinske ulsuge. Primjer, ako bi neki šved imao mjesečnu brutto platu od ca 10.000 eura mjesečno i iz toga plaćao ukupne poreske i druge obaveze do ca 60% onda on uredi da mu plaća bude registrovana u mjesečnom iznou od recimo 6.000 eura, a da mu se 4.000 eura isplaćuju kao konsultantu – privatna firma, preko koje razna moguća plaćanja idu prije poreza, a i porez na konsultovanje – firmu je mnogo manji.

Rastasmo se uz obećanje da ćemo još jednom kafenistati prije njegovog puta u Srbiju! Ja ne znam koju muziku voli moj prijatelj Relja pa ću njegovu ljubav prema Vojvodini poistovjetiti sa najčuvenijim Vojvodjanskim muzičarem i njegovom jednom lijepom pjesmom, dakle Janika Balaž i Što to šusti bagrem beli.

MOJ ŠVEDSKI PRIJATELJ MATS

Njegov otac je odprilike 30-ih proslog vijeka došao bio u Stockholm negdje iz srednje Švedske, trbuhom za kruhom. Bio je drugi ili treći sin u familiji jednog siromašnijeg seljaka i nije se mogao nadati nekom nasljedju i nekoj životnoj perspektivi. Tada je prvi sin nasljedjivao imanje. Otac je radio sve moguce poslove, učio i klikerao. Spavao je u iznajmljenom krevetu negdje na Södermalmu (dio centralnog Stockholma) u zajedničkim sobama običnih radnika – nadničara. Čitava imovina mu se nalazila u kuferu ispod kreveta. I onda se počeo baviti trgovinom namještaja da bi 80-ih prošlog vijeka bio prozvan Möbelkungen från Götgatan, Kralj namjestaja od Gotske ulice. Tada je imao tri velike prodavnice namještaja i jednu veliku prodavnicu lustera i slične robe u Götgatan, ulici koja je presijecala Södermalm po dužini (Södermalm leži na ostrvu). Göti su bili jedan od dva glavna plemena od kojih su kasnije nastali Švedi. Oca sam upoznao kada sam počeo raditi u Direktmöbleru. On je tada još uvijek bio suvlasnik Direktmöblera i imao je Carneruds veliku i exkluzivnu prodavnicu stilskog i umjetničkog namještaja u Štockholmu. Bio je veoma bogat. Umro je u 102. godini. Imao je troje djece, dva sina i kćer. Mats, mladji sin po zanimanju revizor, vodio je knjižno poslovanje Carnerudsa i Direktmöblera. Dolazio je u odredjene dane i sate svake nedjelje u Direktmöbler. Tu smo se upoznali i sprijateljili. Isto smo godište. Kao penzioneri družimo se jednom ili dva puta mjesečno kroz šetnje i kafenisanja negdje u Štockholmu, Najčešće negdje na Söderu (Södermalm). On meni otkriva privatne ljepote i historije Stockholma, a ja njemu pokvareni svijet i lose strane Svedske.

Najšarmantniji gradski dijelovi Štockholma su Sodermalm i Gamla Stan, Sarajevo od Marijin Dvora do Katedrale i Baščaršija.

Mats je bio oženjen. Sreo sam bio njegovu suprugu najmanje dva puta kada je posjećivala Direktmöbler povodom nekih svećanosti. I onda odjednom se oni razvode. Nije bilo tračeva o razvodu, a ja nikada ne pitam nekog o privatnim stvarima. Bio je samo novi dan bez potresa, oluja, patnji,…. Prodali su zajednički stan i kupili dva nova. Mats je kupio svoj stan u tada novom i exkluzivnom naselju Hammarbyhojden. Imali su dvoje djece, sina koji je bio završio neki fakultet i dodatno se doškolovavao i u inostranstvu te kćer koja je bila mladja i koja je često mijenjala slabije plaćene poslove. Mats je sa sinom imao škrte informativne kontakte te susrete za neke praznike. Sin je sada živio u Kalmaru. Sa kćerkom su kontakti češći i neposredniji. Prije 2-3-godine pomogao joj je da proda svoj stan u Sodertelju i kupi novi bliže Stockholmu. Na jednom kafenisanju, prije možda 2-3 mjeseca odvažim se i pitam ga zašto ne pomogne kćeri da nadje bolje plaćeni i stalni posao. To je njena stvar. Ona voli da mijenja poslove i sreće nove ljude. Bili su njegovi hladni odgovori. Lako joj se bilo igrati u još uvijek bogatoj i darežljivoj Švedskoj. To je bio jedan normlan način života za večinu Šveda jer im nezaposlenost nije prijetila egzistenciji i normalnom životu. Majka Svedska je još uvijek plaća sve račune.

Kad je Ajda, moja kći, završila studije nije se pretrgavala da nadje neki stalni posao, a ja sam je pritiskao do nerviranja. Nije mogla razumjeti tu moju pretjeranu brigu koju je moj Sarajevski život bio usadio duboko u mene. Ajdica, moja prava švedska kći, ima stalni, maštani i dobro placen posao sa kliznim radnim vremenom u dane kada dolazi u kancelariju, dva ili tri dana ili po potrebi, sedmično, radi od kuće, Haj, haj, haj,….

Bili smo na kafi prošle nedelje i Mats mi reče da preko Uskra putuje u Skone, južna Švedska pokrajina, na imanje koje je njegova bivša supruga naslijedila i koje je testamentirano na njihovu djecu. Biti će šira familija uključujući njegovu suprugu i moguće njenog novog partnera, kao i moguće Matsova nova partnerica te njihov sin sa svojom sambo – partnerica i kćerka. Ta su Uskršnja okupljanja postala tradicionalna za Matsovu bivšu familiju.

Evo sada za Matsa i njegovu suprugu jedna lijepa i prgodna pjesma, Helen Sjöholm i Benny Anderssons Orkester – Vår sista dans, Naš poslednji ples

Mats je jedan običan Šved. Ne mari za mode, trendove, politiku, tračeve, medije,….. Živi dosta skromno nalazeći svoj socijalni život u izletima, učenju starih plesova, raznim posjetama,.. u organizaciji udruženja penzionera – tu je upoznao svoju partnericu sa kojom živi “serbo” – svak zasebno, a kad je potreba, prigoda, želja ili red onda zajedno,… Kada smo bili kod njega na naselju on je sam pekao janječe kotlete na roštilju, kolač u rerni, …. sve je pripremao sam, a partnerica je samo pomagala pri serviranju i odnošenj tanjira,… Voli voziti kajak po Stockholmu (Štockholm leži na vodama) i od Stockholma do Dalarö u vrijeme toplijih dana. Voli duge svakodneven šetnje. Ljeti ode u svoju vikendicu u Haningeu na obali jednog jezera, ima Golfa, a planira kupiti Teslu na osnovu iskustva njegovog brata,… On plaća samo svoje naručeno i nikada tudje ili da njemu neko plaća kafu, sok, sendvič, kolač,… Ja sam se pošvedio i smatram da je to veoma dobro! Jednom mi se požalio na sebe i rekao da on nikada ne pita ili gleda šta nešto košta, samo naruči i plati. Počeo mi je bio slati Božično-Novogodišnje čestitke prije valjda 15-ak godina. Dobivam ih svake godine pa i u dva navrata kada sam mu bio nešto zamjerio i nisam imao kontakte sa njim. Mats se nikada ne sekira!

. _________________________________ .

Jučer (30. mart 2024.) smo imali prvi pravi sunčani i prilično topli dan nakon duge i dosta hladne zime. Odvezao sam se do Årsta slott https://sv.wikipedia.org/wiki/%C3%85rsta_slott u okviru kojeg se nalazi i igralište za golf. U samom dvorcu nalazi se jedan ugodan restoran sa terasom koja uvijek leži na suncu, a na golf igralištu nalazi se jedan moderniji objekat sa serviranjem u bašti koje se isto tako uvijek nalazi na suncu. Nadao sam se da će biti entuzijasta kao što sam ja, da ću prošetati po divnim stazama uz prelijepu okolinu i da će biti otvoren neki od restorana tako da se onda lješkarim na suncu uz kafu odnosno zeleni čaj. Ali restorani su bili zatvoreni, niko nije igrao golf, bilo je samo nekoliko šetača i prelijepi osjećaji šetnjom ambijentom koji je stvaran preko 800 godina!

Završimo ovaj prilog sa jednom veselom viješću, Dolazi nam ljeto! I ljetu u čast poslušajmo jednu staru, veselu i lijepu Švedsku, Jag tror på sommaren! Ja vjerujem u ljeto!

Pojavila se bila početkom 70-ih i odmah se urezala u glave ljudi sa svojom vizuelnom ekstravagancijom i fantastičnim glasom, https://hr.wikipedia.org/wiki/Josipa_Lisac Poslije prvih nastupa i melodija bila je za veliku večinu običnog naroda pa tako i za moju majku Bedru i njenu Sarajevsku generaciju neka vrsta novog muzičkog i vizualnog ludila ili ti mahnitluka. Rock'n'roll je bio ušao bez kucanja u naše živote i bio je za tu ogromnu večinu veoma odbojan. I onda, početkom 1974. “Omer beže” u izvedbi jedinstvene Josipe Lisac. Postala je bila ikona za generaciju moje majke. Ona je na radost novoemancipiranih Sarajevskih žena odjebala sve tradicijske, vjerske, partijske, malogradjanske,… stege i živjela život koji joj najbolje paše!

U svim godinama koje su slijedile ostala je najextravagantnija dama Jugoslavenske/Regionalne muzičke scene i vizuelno i intelektualno i jedna pjevačka gromada koja je uvijek bila rado vidjen gost i na najneočekivanijim mjestima! Ima svoju močnu publiku i u Bosni, i u Srbiji, i u Sloveniji, i u Hrvatskoj i šire.

Neki dan pročitah njen doživljaj suvremenosti:

“Sinoć sam slušala Azru. Energičan rock koncert iz ’81 godine. Istovremeno mi se javila snažna sjeta. Ta rock energija ju nije mogla otjerati. Sve tužnija sam postajala. Osjetila sam i vidjela ogroman prazan prostor. Brisani prostor. Osjetila sam zbunjujuću energiju straha. Tihi žamor, vapaj. Riječi sam razaznala. Dođite! Uđite! Mi smo ovdje sami, usamljeni. Volimo kad nam netko dođe. Teško nam je. Frustracije su ogromne, agresija je permanentna. Svi snovi o lijepom, o svjetlu, su nestali. Mrak je nepodnošljiv. Gladni smo. Ne volimo sebe, niti svoje. Ne stvaramo svoje. Ne mislimo na svoje. Podcjenjujemo sebe i svoje. Duh je nestao. Um se poremetio. Urušilo se sve. Urušili smo sve. Pali smo. Teško ćemo ustati. Teško. Dođite! Uđite! Donesite nam…”

                . _______________________________ .

Evo sada jednog dirljivog pomena direktno iz jednog Sarajevskog srca iako mozda Sarajka nikada nije zivjela u Sarajevu,

UNA BREGOVIĆ, POVODOM SMRTI NJENE NANE/BAKE, BAHRIJA SUDŽUKA RODJ. ŠOŠIĆ

Majka supruge Gorana Bregovića, Dženane Sudžuka, preminula je u nedjelju, a tužnu vijest saopštila je Goranova kćerka, Una Bregović.

„Ove nedjelje, 17. decembra, izgubila sam jednu od meni najdražih duša. Moja najbolja drugarica, moj najveći izvor inspiracije, moja lijepa baka, dala je svijetu svoj posljednji otkucaj srca. Iza sebe je ostavila tako zaglušujući odjek tišine, da mi je danas teško da napišem ove riječi“, napisala je Una i dodala:

„Zahvaljujem ti se Bahrija Sosić Sudžuka što si mi prenijela tvoj humor i harizmu, tvoju strast prema modi i umjetnosti, tvoju djetinjastu i velikodušnu dušu prema drugima. Neka te Bog blagoslovi smiluje i neka ti otvori vrata anđela. Što se mene tiče, zaklinjem se da ću nastaviti da te činim ponosnom na smrtnoj planeti. Volim te i uvijek ću te voljeti kraljice moja, Una, nanina Vila.“

Imali smo mi u mom Sarajevu tih duša, ne previse, ali smo imali, hrabrih cvijetova, umjetnica bogatih života i zanosnih inteligencija. Sjetit ću se ovom prilikom Hadžire Kiseljaković, majke mog dragog druga iz djetinstva i mladalaštva, Irfana Kiseljakovića – Jefe. Hadžira je prva skinula zar nakon II Svjetskog rata. Prva je počela nositi hlaće, pantalone i praviti trajne – frizure. Cak ju je i moja majka koja je bila dosta mladja od nje i koja je volila Strausovu muziku i zanosno plesala valcere kritikovala zbog pantalona. Ja ona muslimanka i Muslimanka iz Mahale. Voljela je Francusku i često boravila kod svog sina Keme u Rennes-u. Ćim bi ona u Francusku Jefa – Irfan, njen najmladji sin bi nas okupljao u svojoj praznoj kući i mi bi pravili žurke. Jednom se Hadžira vratila iz Francuske. Sjedimo mi i pijemo kafu sa njom kad će njen stariji sin Bakir, šeretski i zavjerenički šaleći se, “Mama znaš ti šta oni rade u kući kad si ti na putu?”, “Ma hajde bogati šta će raditi. Pa mladost je to. Ako neće sada kada će.”, bio je njen odgovor.

                 . __________________________________ .

SANTA LUCIA, HELIGA LUCIA, https://sv.wikipedia.org/wiki/Lucia

Znao je ponekad Tomo Pivašević visokim, preglasnim ali lijepim glasom zapjevati Svetu Luciju dok smo mi malo odraslije pubertetlije išli puni nadahnuća na Balavo Korzo. Onda se desila Švedska, Ajda je išla prvo u obdanište pa u školu, onda je to postalo kao neki prijatni i dragi obred preko TV,… Cijela Švedska se radovala svijetlu u dugim i mračnim danima, plavim kosama lijepih djevojaka sa svjetlecim krunama, blagoumilnoj melodiji i vizualnom ugodjaju.

Deno se odvažio te napustio zarobljeno i ubijano Sarajevo u septembru 1994. Butmirski ratni tunel, Hrasnica, Igman, Raštalica, moj Hrvatski prijatelj dolazi i vozi ga svojoj kuci, Kiseljak, Split, Zagreb, Austrijski prijatelji na -ić, tri ili četiri puta ga je njemačka pogranićna policija vraćala u Austriju, onda Minhen kod Rusmira – polubrat, onda sa tatom u Bon po B-H pasoš i onda napokon Švedska kod tate. Bio je 13 decembar 1994. kada sam ga dočekao na Centralstationen i Stockholm. Bila je dakle Heliga Lucia. Od tada me sve Ajdine i Švedske Lucie podsjećaju na dugoočekivani dolazak mog sina.

                  . ____________________________ .

LJILJANA MOLNAR-TALAJIĆ

Bilo je to početkom 1960-ih. Išao sam šesti ili sedmi razred osnovne škole u Šenoinoj. Nastavnica muzičkog vaspitanja , Leki Vera, zaljubljenica u operu i vjerna posjetiteljica svih operskih repertoara u Narodnom pozorištu. I onda nam ona jednom priča puna oduševljenja da se pojavila jedna mlada operska pjevačica koja ima fantastičan glas i pred kojom stoji blistava karijera. Zvala se Ljiljana Molnar. https://bs.wikipedia.org/wiki/Ljiljana_Molnar-Talaji%C4%87

Draga naša Bosanka i cijeli život ponosna i tiha Bosanka uspjela je svojim talentom i radom od tamo i onda nekog Bosanskog Broda preko Sarajeva dogurati do največih svjetskih opernih pozornica. Kada je jednom upitala Zubina Mehtu, jednog od največij svjetskih dirigenata svih vremena, kako da mu se zahvali za njegovu pomoć u njenoj karijeri odgvorio joj je, “Pjevajte samo kao što ste pjevali u Dubrovniku.” Tada je slavni dirigent prvi put slušao našu Primadonu! Bio je to početak njene medjunarodne karijere.

U decembru se slavi i Božić, JUL na Švedskom. Bjelina sniježnog krajolika, minusi, cika djece na rodlama, pojačana toplina familijarnog doma, tajanstverni pokloni ispod okićenih jelki, svijetla, boje, mirisi kolaca, prepune trpeze, pića i onda obavezna Tiha noć. Poslušajmo sada du vječnu Božićnu pjesmu u izvedbi naše Ljiljane!

                  . _____________________________________ .

UBIŠE NAS DEMOKRATIJE I DEMOKRACIJE, GLOBALIZACIJA I KORUPCIJA

Svijet postaje sve gluplji i gluplji. Sve je manje sintetickih mišljenja i razmišljanja. Slobodnih intelektualaca, filozofa, umstvenika nema. Nigdje nema vodja na društvenim scenama. Partije ne vode narode ili države u svijetlu budućnost. Oni kao slušaju i osluškuju volju naroda, a u stvari varaju te majoritete jeftinih života i niskih znanja. Demokratija proizvodi nesposobne kadrove i bavi se samo potkupljivanjem glasaća, medijskim jeftinim i lopovskim refleksijama. Zar nije sramota da USA nema dva bolja, mladja i sposobnija vodeća političara od Bidena i Trumpa. U šta nas je uvalila Merkelica i njene korupcijske politike. Vladaju najbanalniji i najnemoralniji inžinjerinzi. Četiri je puta više novaca od roba. Berze su postale obične igraonice – činkvine. U večini zemalja su potrošeni svi resursi pa se troše budućnosti. USA ima preko 650 000 beskućnika. EU se razbacuje milijardama Eura iako bi morali znati da Ex nihilo ne postoji i nije moguc. Rusija ubija Ukrajinu zbog srednjovjekovnih ideja. Izrael ubija Gazu. Jeftini i profani mediji diriguju i našim osjećajima. Sve društveno je isjeckano do haosa. Jedino što funkcioniše i avanzira su proizvodnje i tehnologije. Ali one mogu postati opasne jer nema kvalifikovane i kvalitnetne društvene kontrole. Gdje nas vodi globalizacija? U nestajanje nacija i kultura? U stada ovaca? U nesposobnost država da prežive? Pa Zapad nije znao proizvesti jebene maske za vrijeme Covida-19. U parazitsku, birokratsku i folersku EU? Pandemija i Ukrajina su pokazali da EU nema nikakvih stvarnih planova odbrane od virusa ili vojne agresije. Gje će nas odvesti nekontrolisane vještačke inteligencija AI ? Nije mi prijatno ni pročitati gornji podnaslovski dio.

Prije nekoliko mjeseci objavio sam bio donji komentar,

Šta se dešava u mojoj bivšoj domovini pratim preko zagrebackih, beogradskih i sarajevskih portala, uglavnom opozicijskih. Isto tako i u Švedskoj.

Šta je to zajedničko za moje Hrvatsku, Srbiju i Bosnu i Hercegovinu:

• Sve tri zemlje žive od tudjih para – novaca. Hrvatska koristi fondove EU za buduće troškove skupog i upitnog održavanja. EU ulaže u EU infrastrukturu u Hrvaskoj koju će kasnije Hrvatska održavati i plaćati. EU ne ulaže u nove proizvodnje. Srbija koristi skupe kredite za upitno rentabilne investicije te prodaje Zapadu sitne ustupke za veliku lovu. Bosna i Hercegovina živi uglavnom od medjunarodnih sadaka.                                         Sve tri države žive debelo i na račun doznaka iz inostranstva koje šalju svojim rodbinama “protjerani” – iseljeni. Hrvatska dobija 2,4 milijarde eura godišnje što predstavlja 7,6% BDP-a. Srbija dobija cca 5 milijardi eura što predstavlja 9% BDP-a. Bosna i Hercegovina dobija 1,8 milijardi eura što čini 10,6% BDP-a. Ni jedna zemlja ne stvara realni višak i ne ulaže u naprednu budućnost.
• U poslednjih 10 godina iz Hrvatske se iselilo cca 450.000 Hrvata, cca 10%, uglavnom u najboljim reproduktivnim i proizvodnim godinama. Iz Srbije cca 850.000 Srba, a iz BiH ca 600.000 Bosanaca. Više ljudi umire nego što se radja. Učešće penzionera i neproduktivnog stanovništva u ukupnom broju stanovnika permanentno raste i pritišće sve tri državne ekonomije sa neobuzdanim povečavanjem socijalnih troškova (penzije, pomoći, zdravstvo, socijlna davanja,….). Broj siromašnih i nezbrinutih raste i doseže vise destina procenta stanovništva. Natalitet je uglavnom negativan.
• Kvazidemokracije, kvazidemokratije i Frankenåtajn B-H uredjenje se temelje na porobljenim i sramnim medijima, jeftinim potkupljivanjem biraća, glasačkim inžinjerinzima i prevarama, izgradjenim ovisnim partijskim strukturama u društvima, rascjepkanim, neuvjerljivim i niskointeligentnim opozicijama, …. U Hrvatskoj su korupcija i lopovluci zahvaljujući Plenkoviću gotovo legalizirani. U Srbiji se narod farba na najjeftinije načine. Vucic se okružio najnižim poltronima i tone u iracionalnost i banalnost sve više i više. Ko će održavati novoizgradjene puteve u Srbiji zajedno sa dospjelim otplatama kredita. Zašto “kupuje” Srbija investicije u niskoakumulativne i jednostavne djelatnosti i to na odredjeno vrijeme? Nigdje ne funkcioniše trodioba vlasti kao osnovni temelj demokracija. I sudska i parlamentarna i izvršna vlast su porobljene jedinstvom vlasti u osobama koje se zovu Aleksandar Vučić i Andrej Plenković. U B-H su sve vlasti porobljene nacionalizmima bez obzira na persone.
• Školstvo tone po svim parametrima. Najviše u Srbiji i BiH. Otvaraju se “škole” i “univerziteti” za prodaju diploma i doktorata. Mnogi ministri su kupili fakultetske diplome i doktorate. Školski planovi i sadržaji su obojeni nacionalzmom, nerijetko do ekstremnosti. Nekada cijenjeni univerziteti padaju na svjetskim ranglistama najčešće drastično i svake godine. Najmladje generacije do uzrasta kada zbave neki mobilni telefon su praktično iskljućeni iz svakodnevnih svjetskih digitalnih i drugih važnih i neophodnih tehnoligija u svakodnevnom životu.
• U Hrvatskoj ca 30% stanovništva živi ispod egzistencijalnog minimuma, a do 60% stanovništva ne mogi priuštiti sebi godišnje odmore na moru ili da kupuju dnevnu štampu ili da idu u pozorište i sl. Sigurno su gore brojke za Srbiju, a pogotovo za BiH.
• Ni jedna od mojih zemalja ne ulaže u svoje političke i društvene nadgradnje. Ni jedna ne ulaže u realne vlastite proizvodnje i proizvodnje na višem tehnološkom nivou. Ni jedna ne stvara uslove za ostanak visokoobrazovanog kadra u domicilnim domovinama. Doktori, inžinjeri, medicinske sestre, šoferi, gradjevinski radnici odlaze u inostranstvo te tako bogate, sa našim dugogodišnjim ulaganjima. taj bogati zapad. Zato je veoma teško vidjeti neku svijetlu budućnost za te moje zemlje, a pogotovu za njihova stanovništva.

Hajde sa da ugasimo ove tuge sa Bez tebe je tužno vino u izvedbi najsvećanijeg Jugopjevača, Duška Kuliša!

Prvog januara 1997. bili smo rahmetli Delalić Dževad, vlasnik Majestika, i ja sa drušvom u Bazenima. Zvijezda večeri je bio Duško Kuliš! To je bio moj zadnji dernek u Sarajevu.

Sranja su i u Švedskoj. Padajuća valuta i BDP, kriminalci sa svojim smrtonosnim i bestialnim “igrama”, nesposobni političari koji se ne žele ili neće da probude, loš primarni zdravstveni sistem i zaštita, nesposobna i prazitska birokracija, ataci na socijalna davanja i blagostanje naroda, šuplja demokratija,… i onda mediji, društveni svjetionici su postali “ni u šta”, sjetite se Sinjske Alke. Dole prikazujem jedno mišljenje o medijima u Švedskoj, odnosno svijetu,

Prijevod sa mojim pojašnjenjima u zagradama:

Što mislite šta je lošije?
1 Da oni namjerno lažu? ili
2 Da velika većina ne shvaća da lažu?

Pogledajte upravu SVT.-a, (švedska nacionalna tv) koju je osobno odabrala Annu Stjärne (direktorica tv), koja 9 godina obavljala zadatak koji joj je netko dao. Možda Wallenberg (višedecenijski vodeći bankar i investitor u Švedskoj), možda netko drugi pokvaren.
Isto je i s TV4 koja je u vlasništvu Wallenberga i bivšeg Bonniera (višedecenijski vlasnik stampanih i drugih medija u Švedskoj), ili obrnuto.
Sve medije dirigiraju i kontroliraju globalisti, a direktive idu preko novinske agencije TT (švedska državna informativna agencija) & Reuter koja također ima pokvarenu ploču s probranim gadovima.
Što se tiče novina, 90% kontrolira Bonnier & Schibsted, koji su također pokvareni i ako malo zagrebete po površini, imaju potpuno drugog vlasnika, tako da na kraju sve medije kontrolira 6 kompanija.
Dakle, nije moguće vjerovati mainstream medijima, kao ni alternativnim medijima koji na kraju imaju potpuno iste vlasnike, pa postaju kontrolirana opozicija, poput Švedskih demokrata.

                 . __________________________________ .

Roditelji moraju uvijek biti optimisti za rad svoje djece. Ove divne poruke Darie Krstic iz Australije njenoj kceri povod zavrsetka osnovne skole. Bravo Daria! Bravo Milla!

Najdraža Milla,
Dok pišem ovo pismo, srce mi se puni ponosom i radošću zbog nevjerojatnog putovanja koje si prošla u osnovnoj školi. Danas obilježavamo značajnu prekretnicu u tvom životu i želim da znaš koliko sam ponosna na izuzetnu osobu koja postaješ.
Od prvog dana vrtića do ove značajne diplome, svjedočila sam tvom rastu, snazi i dobroti. Tvoja suosjećajna priroda dirnula je srca svih oko tebe.
Dok kročis u avanturu srednje škole, zapamti da svako iskustvo, bilo trijumf ili neuspjeh, doprinosi tvojoj jedinstvenoj priči. Cijeni prijateljstva koja si sklopila, budi otvorena za nova znanja i nikada ne podcjenjuj vlastite sposobnosti. Pred tobom je svijetla budućnost, ispunjena beskrajnim mogućnostima, i potpuno sam uvjerena da ćeš nastaviti sjajno sjati.
Uvijek budi vjerna sebi, slijedi svoje strasti i nemoj se bojati sanjati velike snove. Tvoje putovanje tek počinje, a ja sam uzbuđena što vidim nevjerojatne stvari koje ćeš postići. Bez obzira gdje te život odvede, znaj da su moja ljubav i podrška nepokolebljivi. Vjerujem u tebe, draga moja Milli Vanilli, tako sam zahvalna što sam tvoja mama.
Čestitam na ovom danu diplomiranja. Neka tvoja budućnost bude sjajna kao osmijeh koji danas nosiš.
💫💎
Samo naprijed zivote moj.

                  . ____________________________ .

Ali, imali smo mi i razloga da se veselimo i budemo ponosni. Lana Pudar je nastavila svoj i naš “nestvarni” put u B-H “nestvarnom” sportu, leptir plivanju, i kao neki Fenix za državu BiH, mlade generacije, osvajač medalja i primjer sportista! Novak Djoković se ostvario kao najbolji teniser svijeta svih vremena. On je postao teniski fenomen! Luka Modrić, Realov i Hrvatski najvažniji nogometni čip je natjerao futbalske zaljubljenike cijelog svijeta da prvi put na prvo mjesto stave jednog graditelja igre umjesto strijelaca kojih nije manjkalo.

Imali smo mi i mnogo mladih i mladjih koji su pobjedjivali li osvajali vrhove na Europskim i svjetskim takmičenjima u matematici, programiranju, inovacijama,……. Samo da nadju svoju i našu budućnost.

                 . ____________________________ .

Uvijek se rado sjećam Sarajevskog hotela “Evropa”. Tu sam imao nekoliko fantastičnih provoda na 1. januara kada su muzičari i zabavljaći tradicionalno slavili Nove Godine za svoju dušu. Bilo je u više godina i na mahove više posjeta i plesova u bašti Hotela. Bilo je i nekoliko “poslednjih pića” u Plavom podrumu, baru Hotela Evropa. Bilo je i bliske Raje i lijepih Sarajki! A bio je i jedan dječak, 10-12 godina u crnom odjelu bijeloj košulji i sa leptir mašnom. Prodavao je crvene karanfile ili crvene ruže sa dugim stabljikama. Po fizionomiji Ryan Thomas Gosling, Ken u poslednjem idiotluku od filma sa naslovom Barby, podsjeća na njega. E taj i takav dječak je išao od stola do stola i prodavao nadahnutim džentlimentima te crvene karanfile ili ruže za njihove lijepe, šarmantne i gizdave Sarajevske djevojke! Samo bi stao pored stola šutio i nakratko pozirao.

Dragan Kojić Keba sa svojim hitom “Cvećar” vjerno prenosi te Hotel Europa doživljaje i sjećanja! Poslušajmo ga!

Sretna i zdrava 2024. Nova Godina!

Nisam mogao odoljeti. Ovo može samo Sarajevski duh i vječiti zaljubljenici u ljepote života oslobodjene svakog primitivizma i poganih prošlosti. Zato naknadno prilažem dole prilog sa javne Novogodišnje proslave u Sarajevu.

LONDON

Radili smo zajedno nekoliko godina u opstini Centar, pili prve jutarnje kafe u mojoj kancelariji za vrijeme radnog vremena, pusto Titino doba, prigodno se družili, časkali, diskutovali, tračali poznate Sarajlije, kulturne dogadjaje, šefove, šupke i nitkove, komentarisali vlastite poslove…… Ona iz imučnije porodice sa Hipi klupe kod Parkuše , a ja sa fakinskog Korza. Sretosmo se zahvaljujući fakultetskim diplomama i zaposlenju u istoj firmi. Dat ćemo joj ime S. Bila je udata i imala dvoje djece. I onda nakon godinu dvije, možda dvije tri, odsele se oni privremeno u London. Muž koji je bio vojno lice izabran je bio da ide na rad u Jugoslavensku ambasadu u Londonu.

I onda, jednog jutra izlazim iz mog haustora kod tadašnjeg kina Radnik (Alipasina 2 (?) izlazim u divno sunčano jutro kad, vesela i sretna i sa ogromnim osmjehom i srecom u ocima S. Bila je došla u Sarajevo da sredi formalnosti oko povratka na posao. Vraćali su se sa “zadatka” iz Londona. Sa njom su bila i njena djeca. Sin je možda imao desetak godina, kćer mozda šest ili sedam. Kćer je imala divnu loknavu plavu kosicu, potiljak-podašišanu frizuru. Od tada sam je uvijek zvao Thatsherica.

Ja sam bio promijenio posao, rijetko bi se čuli, još rijedje sreli, ali je ostao vječni fluid prijateljstva izmedju nas dvoje. I onda rat, ja u Švedskoj, nostalgije, mentalna usamljenost – najgora Sarajevska bolest u dijaspori – digitalne komunikacije,….

Radila je kao voditelj projekta u jednoj velikoj obrazovnoj ustanovi u Londonu, muž kao neki samostalac u jednoj socijalnoj ustanovi, sin je bio zavrsio fakultet, oženio se te imao dvoje djece. S je dobila dvoje najsladje unučadi! Thatsherica je radila u nekom advokatskom birou, živjela baš u Londonu, živjela je udobno i sretno na zapadnjački način!

Hajde sada poslusajmo jednu nasu iz tog vremena od jednog vjecnog Sarajlije i Sarajevskog gospodina, Zdravko Colic i Boze gdje si ili Sta mi radis, prilažem lajk (video je iz Sarajevskog pozorišta) ako ovo sranje dole ne funkcionise, https://www.youtube.com/watch?v=Ap2C5g0PlD4

Kad je počeo rat S je radila i živjela sa djecom u Sarajevu. Muž je bio na službi u Beogradu. I onda S iznenada zapuca sa djecom u London. Ubrzo joj se pridruži iznenadjeni muž. S je bila srpkinja, a muž hrvat.

Imali smo digitalne kontakte u nekoliko godina. Jednom su me ona i njen muž posjetili u Štockholmu! S je gotovo patila za Sarajevom, Rajom i Sarajevskim dernecima. Mislim da nikada nije uspjela naći neku mentalno-kulturnu zamjenu za taj Sarajevski život. I kao što to normalno biva. Čovjek se mora fokusirati na svakodnevnicu, preokupirati na životne stvarnosti, prestati živjeti prošlosti. Naši kontakti su se ugasili, ali su ostale divne i nostalgične uspomene. Vjerovatno su sada u penziji. Kupili su bili jednu vikendicu u Kopru u Sloveniji i voljeli su tamo otici sa unucadima. Od srca želim S i cijeloj njenoj familiji dobro zdravlje, uspješan i sretan život!

USA, SAD, AMERIKA

Žarko Radovanović, bivši poznati Sarajevski advokat i uvijek elegantni gospodin.

Rodjen u Zenici 1939., diploma Sarajevskog Pravnog fakulteta, stažiranja, ispiti do kvalifikacija za sudiju i advokata. Otvorio je bio advokatsku kancelariju u centru Baščaršije te postao veoma uvažen advokat. 1992. napušta zarobljeno Sarajevo i seli se u Beograd, rodni grad njegove supruge. Otvara advokatsku kancelariju tamo. Poslije Dejtona vraća se u Sarajevo i biva u dva mandata sudija na nekom B-H sudu. Žarkova supruga je bila takodjer pravnica i radila ja kao šef u Umjetničkoj galeriji u Sarajevu, kod bivšeg Doma JNA. Imali su dvoje djece, dvije curice. Sreo sam ih nekoliko puta za ljetnih dana kod Miralema u bašti mliječnog restorana Vučko. Često smo se sretali kod Miralema; Jula – Julije Wolf, Čedo – Čajić Čedo, Predo – Tanasijević Predrag, Forki – Forkapić Slobodan, Nazif – Salman Nazif, Žarko – Radovanović Žarko i ja. Kćerke žive u dva različita grada u USA. Starija unuka je završila studij matematike u Ostinu i živi i radi u New York. Kao da je pošla Žarkovim stopama?!. Mladja je studirala kada mi je bio poslao ove vijesti. Žarko ne zna gdje bi! U neki od dva grada i USA gdje kćeri žive ili u Beograd ili Sarajevo. Kontaktiramo ponekad preko digitalnih medija!

Želim Žarku i njegovima dobro zdravlje svaki uspjeh i sreću u životu!

Evo sada za Žarka i mene, Dragana Stojnića, njegovog Sarajevskog vršnjaka, dakle C*est la vie, To je život,

Forki, Forkapic Slobodan

Kolega iz opstine Centar i drag prijatelj iz Miralemovog mlijecnog restorana Vucko.

U Amertici je u jednom gradu na sjeveru USA. Jednom mi je pisao da je blizu pingvina. Ni ja ne volim sive zime i hladnocu. Porodica je na okupu, njegova supruga (hrvatica), dvoje odrasle djece i on. Dobro su se etabrilari i zive jedan perspektivan i udoban zivot!. Druge detalje ne znam. Forki je valjda prvi i poslednji put nakon rata bio u Bosni prije dvije tri godine i javio se. Kontaktiramo se u prigodama i kad imamo nesto da saopstimo jedan drugom. I kao sto sam to vec negdje napisao Forki je bio izuzetno kulturan, inteligentan i obrazovan covjek. Arhitekta po struci. Ja ne poznajem Forkija privatno tako da dvojim koji muzički prilog da odaberem.

Mislim da sam dobro izabrao muzicki prilog koji slijedi jer dolazi iz najljepših arhitektonskih i klimatskih krajeva.

Zelim dobro zdravlje uspjesan i sretan zivot svim Forkijima u SAD!

Zehra i Mirza

Bili su moderan i obrazovan Sarajevski par. Pravnici oboje. Ona je radila u opštini Centar. Bili smo kolege, pili čoporativne kafe u nečijoj kancelariji i družili se u prigodama. Imala je energiju i ambicije. Kada sam ja otišao iz opštine bila je na nekoj prilično visokoj šefovskoj funkciji. Mirzu sam poznavao od ranije. Bio je fini mladi intelektualac i nije se puno sekirao. Imali su dvoje djece, dva sina. Dešavalo se da kroz prozore mog stana vidim Zehru sa djecom na putu za obdanište. I oni su tada stanovali u blizini Katedrale.

I onda čujem otišla Zehra u privatnike. Skontala je bila neki veliki poslovni prostor u epicentru Sarajeva te startovala butik. Svratio sam jednom i potrošio priličnu svoticu.

I onda rat, izbjeglistvo, sjecanja, digitalni svijet,….. saznam preko S da je u Kaliforniji u Los Angelesu sa mužem i djecom i da su se dobro snašli. Ona se uspjela izboriti za neko šefovsko mjesto u nekoj velikoj firmi u LA. Sinovi su se školovali. U vrijeme kontakata stariji je radio u jednoj banci u jednom mondensklom mjestu u blizini LA. Saznao sam kasnije da su se djeca poozenila, unuci dosli, haj, haj,…U početku su često putovali u Sarajevo. Nije bila baš aktivna na fecebooku. Razmijenli smo bili nekoliko mejlova. Nosim utisak da su bili životom zadovoljni ameri i veliki Sarajevo nostalgićari. Mislim da su Zehri najviše nedostajala familijarna druženja i Sarajevski derneci.

Ja i evo sada jedne iz tih Sarajevskih godina. Željko Bebek i Sanjao sam noćas da te nema,

Dobro zdravlje, optimizam i srecu u zivotu zelim od srca Zehri i Mirzi te sinovima i unučadima!

AUSTRALIJA

Radila je na razvojnom projektu digitalnih kasa uvezanih u sistem materijalnog i finansijskog knjigovodstva na nivou ” TP Marketa”. Bila je veoma angažiran i sposoban saradnik i nadzornik.. Zvat ćemo je M. Startali smo bili jednu pilot-prodavnicu za ciju experimentalno-PC podrsku je bila odgovorna M. Krenuli smo bili prvo uz pomoć Upijevog računskog centra. Kasnije smo ostavili njihove megalomanske, nerealne i maglovite ideje te krenuli inovativno. Mi smo znali šta trebamo i šta računari mogu. Imali smo ideju da koristimo samostalne PC-kase (kompjuterske kase) po prodavnicama, diskete, centralni racunar, specijalne rutine. Falio nam je bio prije svega software. Na istom tragu je bio i Enver, jedan privatnik komjuterdžija, Milenin kolega. Enver je imao veoma zapaženu prezentaciju na Zagrebačkom velesajmu. Medjutim Enver nije imao kapaciteta za ogromne TP Markete pa smo uoči rata zaključili bili ugovor sa Energoinvestovim komjuterašima (ERC) o izradi softvera uključujući projekat hardwerske podrške na nivou preduzeća.

M je bila udata, muž je radio kao asistent na nekom Sarajevskom tehničkom fakultetu, imali su dvoje djece, bili podstanari,…..

I onda jebeni rat. M je sa djecom otputovala u Beograd. Tamo su živjeli bez ikakvih sredstava za život. Ubrzo im se priključio i muž/otac. Uspjeli su se prebaciti u Njemačku, ali su bili zakasnili da dobiju azil. I onda izbavljene. Dobili su bili papire za Australiju najviše zahvaljujući kvalifikacijama supruga. Sve to vrijeme smo M i ja bili u kontaktu. Pričala mi je da je u Beogradu pravila kolače i prodavala ih na pijaci kako bi priskrbila neki dinar.

I evo onda slike PC Comodore i kolača!

I onda su se kontakti ugasili da bi se M javila prije dvije tri godine. Pronašla je bila moj blog. Od tada smo na Facebooku, bilo je i mejlova,.. “Živi smo” i spremni odgovoriti obostrano na svaki poziv. Jednom mi je pisala kakav je to bio težak osjećaj spoznati da si u Australiji, poželjeti “Kuću”, a znati da je to spontano nemoguće. Za mene je lijep osjećaj imati prijatelje kao što su M i njeni, i na toj ogromnoj udaljenosti.

Penzioni sistem u Australiji nije baš darežljiv prema onima koji su se kasno doselili i nisu uspjeli nakupiti dovoljno penzionog staža, a pogotovo onima koji nemaju svoj stan ili kuću. To su M i njen muž spoznali na vrijeme te se otisnuli na rad u Saudijsku Arabiju gdje su plaće mnogo veće. Namjeravali su napraviti svoju kuću u Sydneyu. Kuća je useljena, M sada živi u njoj kao familijarni svjetionik. Muž je nastavio raditi u Saudiskoj Arabiji. Udata kćerka je pratila muža po njegovim klavirskim koncertima po Evropskim centrima klasične muzike. Sin je nakon diplomiranja živio i radio u USA. M ima dvoje unučadi od kćerke, dvije vesele djevojčice. Sin se oženio sada i on živi u Australiji. M ima isto tako dvoje unučadi od sina ali mnogo mladje. Sin se takmicio u plivanju za Australiju na jednoj Olimpijadi!

M je imala veoma blizak rod prije rata u Sarajevu koji je imao jednu visoku izvršnu funkciju u vladi BiH. Ovdje moram reči da su M i njeni srbi. E tog roda je bio pozvao ratni zločinac Radovan Karadžić kao svjedoka svoje odbrane na Haškom sudu. I došao je bio Rod na Haški sud i dobio pitanje od Karadžićeve odbrane, “Kako su živjeli srbi u Sarajevu?” Rod je odgovorio, “U Sarajevu nije bilo ni srba, ni muslimana ni hrvata, u Sarajevu je uvijek bila samo Sarajevska Raja.”

Ja pojma nemam koju muziku voli M pa sam izabrao za pjevača jednog od najboljih rokera iz biše nam domovine i jedan novokomponovani narodnjak s kojim je Haris Dzinović razvaljivao uoči početka rata. Dakle Tifa i Ostariću neću znati!

Od sveg srca želim svima M dobro zdravlje, uspjeh u životu i sreću.

Daria Krstić sa kćerkom Milla Radović i Igor Krstić

O ovim mojim dragim Sarajevskim Australcima sam pisao dosta sveobuhvatno i predposljednjem prilogu, “Kako je familija Munevere i Bore Krstića preživjela opsadu Sarajeva, ubijanje civila i djece te osvojila svijet”.

Ovog puta ću reči samo da sam fasciniran digitalnim životima – kontaktima Darie Krstić i njenih u Australiji sa Sarajevskom Rajom. Eto to je taj Sarajevski duh u novim okolnostima koji nastavlja živjeti zahvaljujući inteligenciji, ljubavi, sposobnosti i posebnoj Sarajevskoj kulturi Sarajki i Sarajlija. Moj naklon do poda! Biser je slika čaršafa razapetog na starom Skenderija mostu. Na njemu je bila ispisana rodjendanska čestitka za Dariu. Nešto me iz objave podsjetilo na kreativnost Zuke Džumhura. Na žalost nisam uspio naći pa ni ovom prigodom objaviti tu sliku.

Želim svima iz ove fantastične priče puno zdravlja, radosti, veselja, inspiracija i kreacija!

Mjesna zajednica Soukbunar Donji imala je prostorije na lijevom uglu ulica Nova i MIće Sokolovića (ledjima okrenutim Miljacki). Bilo je predvorje pa dnevna sala. Iz dnevne sale se išlo u WC desno, desno je bio i jedan mali bife, lijevo su bila vrata u komotnu kancelariju, a gotov pravo ulaz u jednu ogromnu salu sa binom. Na zidovima su bile dvije tri umjetnicke slike, fantasticna ulja sa Alpskim motivima. Bila je i jedna velika slika Žan Anri Dinan, osnivač Međunarodnog komiteta crvenog krsta. Prodavale su se kafe, čajevi, cocta, a kasnije i pivo. U dnevnoj sali se igrao šah, domine, čitale novine na onim ramovima od pruća. U kancelariji su se znala održavati i manja predavanja. Sjećam se jednog predavanja novinara Hajrudina Somuna, 1960 i neke, sa kojeg pamtim da su tada tri najbogatije zemlje na svijetu bile UAR pa Švicarksa pa Švedska. U ogromnoj sali je Šilja prikazivao filmove sa jednim projektorom pa je bilo više pauza. U pauzama je Šilja (zvao Se Vinko) puštao muziku jedino i isključivo od Elvisa Presleya. U sali su se znale održavati i igranke, i proslave novih godina, i veća takmičenja u šahu pa i stonom tenisu. Tu su gostovali, Zaim Imamović, Jovica Petković,……. i mnogo novoosnovanih entuzijatskih Pop/rock grupa najviše iz Sarajeva. Jedna od tih grupa Pro arte sa pjevaćem, Vladimir Savčić Ćobi, je postala veoma popularna na Jugoslavenskom nivou. Imali su u nekoliko godina nekoliko velikih hitova. Grupa je bila sastavljena od budućih največih imena Sarajevske muzičke škole, ali je trajala relativno kratko. Čobi je bio preselio u Zagreb, a onda u Beograd. Bili smo u istom društvu u restoranu Majestic za jedne njegove posjete Sarajevu, dvije tri godine prije početka rata. Hvalio ser kako je postao strah i trepert za Beogradske pokeraše.

Helem sada ćemo poslušati Pro arte sa Čobijem, dakle Dolina našeg djetinstva.

BEOGRAD

Radili smo zajedno i u opštini Centar i u Skupštini grada Sarajeva. Bila je veoma sposoban rukovodilac i znala je sve o poslu. Imala je stil i čvrst stav u svim važnim pitanjima. Udata, dva sina,……

Bila je zaljubljena u Sarajevo i Sarajevski život. Sreli smo se nekoliko puta 1997. kada sam se ja bio pokušao vratiti u moj rodni grad. Bila je sretna i vesela i podgrijavala je u sebi cijelo vrijeme nadu da će se stari Sarajevski život vratiti. Iskusni dipl. ekonomist, promijenila je bila tri firme za vrijeme mog boravka u Sarajevu (1996/97). Ja sam se vratio u Švedsku, Čuli smo se nekoliko puta poslije toga. Javila se bila iz neke nove firme.

I onda poslije nekoliko godina pokušavam saznati šta je sa njom. Nadjem je na Facebooku medjutim profil je bilo u mirovanju više godina. Živjela je u strogom centru Beograda. Želim joj od srca dobro zdravlje, uspjeh u životu i sreću!

Helene Fischer & Udo Jürgens – Merci Chérie, Udo Jürgens (1934-2014.) je pobjedio na Euroviziji sa pjesmom Merci Chérie 1966. godine.

_______________________________

Mi gradjani Sarajeva – ne podanici, intelektualne i postene Sarajlije, svugdje smo uspjeli uskočiti u istu ili malo višu klasu novog i drugačijeg voza zivota! Djeca su nas pratila i prate kao tragom nekog Sarajevskog koda i mnoga nas nadmašuju! Čovjek mora biti ponosan. Ali, čini se da Sarajevo i Bosna postaju sve dalji od naše dijaspore što objektivno što subjektivno. Dok jedni nastavljaju rasti i napredovati drugi tonu u pogane proslosti i sve moguce hohstapleraje.

Nakom pandemije; svih izolacija, samoizolacija i življenja u socijalnim distancama zaželio sam se bio gradskog života, slobodnih kretanja medju ljudima, obilazaka, posjeta, uživanja u restoranima, gušteranja u trotoarskim baštama, skupih mirisa u mimohodima, letenja, njušenja po aerodromskim frišopovima, razdraganih i veselih turista, specijalnih butika, “novih” monumenata, trgova, katedrala, muzika, parkova, galerija,……. Birao sam izmedju Amsterdama i Beča i izabrao Beč.

U Beču smo Ajda, moja kći, i ja bili 2004. godine. Ajda je tada imala 12 godina. Posjetili smo bili dvorac Schönbrunn, https://www.schoenbrunn.at , zoološki vrt, tada največi u Evropi, https://www.zoovienna.at/en/ , Palmenhaus (botanički vrt), https://www.schoenbrunn.at/ueber-schoenbrunn/der-schlosspark/rundgang/palmenhaus, Prater, https://www.praterwien.com/startseite ,TV-toranj, https://www.donauturm.at/en/ . Jevrejski muzej, https://www.jmw.at/en , svakako Stefandomen, katedralu Svetog Stefana, https://www.visitingvienna.com/sights/stefansdom/ ,…… Pratilo nas je prelijepo mladoljetnje vrijeme. Ajda se nekoliko puta vračala u hotel sa sandalama u rukama.

Evo Ajdice ispred Botaničkog vrta,

Evo sada u čast ranije i ove nove posjete Beču jedna nebeska muzička melodija i izvedba, dakle Anton Karas na citri i jedan vječni remastered, https://www.youtube.com/watch?v=7jMXiA9HANs . Bec je vise puta proglasavan za najbolji grad za zivot na svijetu!

A evo i jednog turističkog uvoda sa korisnim savjetima za posjetu Beču,

A evo i dvije najbolje stranice o Beču. https://www.wien.info/en , https://www.wien.info/en/sightseeing/sights/from-a-to-z . Obje, a i mnoge druge službene stranice su blokirane da bi se direktno startovale na nekom drugom sajtu zato se mogu priložiti samo manualni lajkovi što ja i činim. Ovdje moram reči da svijet nije više lud za vlastitim fotografijama i selfijima. Ima mnogo službenih najboljih i umjetničkih slika, videa i priloga na mreži, a i posjetitelji radije žele uživati u posjetama, trenutcima i ambijentima nego praviti neke identifikacije. Osim toga u mnogim muzejima je zabranjeno fotografirati. Ovu moju posjetu Beču ću obraditi i kroz tri historijske Bečke osobe; Elisabeth von Österreich-Ungar, Eugen von Savoyen och Gustav Klimt.

Elizabeta Bavarska, austrijska carica, madjarska kraljica, najpoznatija po nadimku Sisi!

Bila je jedna od najljepših žena svog vremena, jedna od dama sa nenadmašnim stilom, kulturom, elegancijom i inteligencijom, bila je zaljubljenik u umjetnost, bila je najjači propagator ženskog samoostvarenja, bila je buntovnik na dvoru, pokazala je državničke sposobnosti u važnim trenutcima za Austriju, bila je brižljiva majka, bila je istinska Evropljanka, bila je neizostavna gromada dvora, bila je omiljenija kod naroda od svog supruga cara Franje Josipa, bila je Austriska carica i Madjarska kraljica.

Elizabeta od Wittelsbacha rođena je na Badnju noć 1837. u Münchenu. Njen otac, bavarski vojvoda Maksimilijan, bio je prilično ekscentričan čovjek. Majka Ludovika bila je sestra nadvojvotkinje Sofije, majke cara Franje Josipa I. (kojem je, dakle, Sisi bila sestrična). Djetinjstvo je provela bezbrižno na velikom seoskom imanju s psima, konjima i beskrajnim prekrasnim šumama. Prvo ozbiljnije druženje s Franjom Josipom imala je prilikom obiteljskog posjeta Badu Ischlu 1853. godine. Plan je bio upoznati Franju Josipa s njenom 23-godišnjom sestrom Helenom, ali car se zaljubio u Sisi i oženio se njome već iduće godine. Prvo dijete, kći Sofiju, rodila mu je već sa 17 godina, a godinu dana kasnije i drugu kći Giselu. Dugo očekivani prijestoljonasljednik, nadvojvoda Rudolf, rođen je 1858. godine. Treća kćer, Marie Valerie je rodjena u Budimpešti 1868.

Ali život je bio nepravedan prema njoj. Prva kći Sofija umire kada je imala samo tri godine. Veoma teško je to podnijela i pala je u duboku depresiju. Njen sin, prijestolonasljednik Rudolf, izvršava samoubistvo zajedno sa svojom ljubavnicom Marijom Večerom u dvorcu Majerling.1889. godine. Nakon toga ona je nosila samo crno i svi njeni rekviziti su bili crni. I onda za vrijeme jedne šetnje, odnosno ukrcavanja na brod na Ženevskom jezeru bude, kao slučajna žrtva, ubijena od jednog anarhiste, 1898.godine. Cijelog života je odbijala pratnje i osiguranja.

A sada evo jedan fantastičan prilog o jednoj fantastičnoj ženi, majci, supruzi, carici i kraljici, (izaberi textning),

Njen sam bogati trag pratio prije 19 godina na dvorcu Schönbrun, a prilikom ove posjete u Hofburgu i Staatsoperi. Hofburg je kompleks imperijalnih palača u samom centru Beča i službena rezidencija predsjednika Republike Austrije. Od 1438. do 1583. i od 1612. do 1806. godine je zdanje dinastije Habsburg bio je rezidencija kraljeva i vladara Svetog rimskog carstva, te potom zimska rezidencija vladara Austro-Ugarske do 1918. godine.

Odajmo sada počast ovoj fantastičnoj ženi sa André Rieu – Live in Vienna (potpuri), upriličeno prije 14 godina ispred ulaza u Sisi muzej – Hofburg

Posjeta Hofburgu

Današnji Hofburg ima više sadržaja najvise svjetske klase, https://www.wien.info/en/sightseeing/sights/imperial/hofburg-vienna i https://kofer.info/hofburg/ .

Prilažem jedan smakprov Sisi muzeja,

Dva dana sam uživao u Hofburgu i evo nekoliko fotografija. Moram reči da je zabranjeno fotografisati u Sisi muzeju i da sam dva puta bio opmenut te da je na nekim mjestima dosta zamračeno tako da su slike loše.

Wiener Staatsoper – Bečka državna opera

Otvorena je 1869. godine. Na otvorenje nije bio došao car Franjo Josip jer je smatrao da je arhitektonski izgled veoma loš i da liči na željezničku stanicu. Jedan od dvojice arhitekata, Eduard van der Null, je zbog toga izvršio samoubojstvo. Bečka državna opera je gotovo totalno srušena za vrijeme II Svjetskog rata. Restaurirana je 1955. godine i od tada ima svjetski največi repertoar, 300 večeri – predstava svake godine. Posjetiti se može samo organizovano uz najavu i uplatu preko interneta. Svaki dan ima više grupa na više jezika.

Evo sada oficijalne stranice, https://www.wiener-staatsoper.at/die-staatsoper/das-haus/ , a evo i stranice Vermietung – Iznajmljivanje gdje se mogu vidjeti najbolje slike unutrašnjih dijelova Opere. https://www.wiener-staatsoper.at/staatsoper/das-haus/vermietung/

A evo i mojih slikica:

Moram napomenuti da je portret i akvarel od Gustava Mahlera, austrijskog kompozitora i vodećeg operskog dirigenta https://sv.wikipedia.org/wiki/Gustav_Mahler najdugogodišnji direktor Opere. Slika zgrade pri dnu kolaža je hotel Sacher čuven po Sacher torti koji se nalazi sa preko puta Ledja Opere.

Posjeta je bila veoma kvalitetna, imali smo veoma obrazovanu voditeljicu na njemačkom, moj izbor, osjetili smo fantastičnu akustiku dvorane, prijatnost vazduha (klimatizacija), nestvarna preglednost sa raznih mjesta, udobnost sjedala, divili se nenadmašnim ljepotama i osmišljenim sadržajima Opere (istraži po Vermietung – Iznajmljivanje). I na kraju jedan kuriozitet, scena je duboka 17 metara sa liftovima i sdržajima koji omogućuju brze izmjene scenografija.

Opera je otvorena Mozartovom operom Don Giovanni (1869.) pa ćemo zato završiti ovu priču o Bečkoj državnoj operi sa arijom Là ci darem la mano’

Eugen Savojski, 1663-1736.

Eugen Savojski, princ, austrijski vojskovođa (Pariz, 18. X. 1663 – Beč, 21. IV. 1736). Pravnik sporedne linije Savojske kuće, studirao matematiku i prirodne nauke; stupio u austrijsku vojsku nakon neuspjelog pokušaja da bude primljen u francusku vojsku. Istaknuvši se u ratovima protiv Osmanlija kod Beča, Pešte i Beograda i protiv Francuza u Pijemontu, postao je general, a 1693. feldmaršal. Od 1703. do svoje smrti, Eugen Savojski bio je predsjednik Dvorskog ratnog vijeća. Njegove pobjede nad Osmanlijama kod Sente 1697., kod Petrovaradina 1716. i kod Beograda 1717. označile su kraj njihovih osvajanja u Evropi, a rezultati tih pobjeda, Karlovački mir i Požarevački mir, kojim je Austrija stekla velike delovi Hrvatske i Slavonije, Banat, severna Srbija, deo Bosne, Vlaška, Ugarska i Erdelj značili su konsolidaciju Austrije u Podunavlju. Pobjede Eugena Savojskog nad Francuzima u ratu za špansko nasljeđe (Chiari 1701., Luzzara 1702., Höchstädt 1704., Torino 1706., Oudenaarde 1708., Malplaquet 1709.) značile su jačanje Austrije u isto vrijeme. pozicijama u zapadnoj Evropi, gde je Francuska bila prva na planu političkih događaja. Lično hrabar i odvažan, Eugen Savojski je svojim pobedama u Senti, Torinu i Beogradu dao evropske strategije klasične modele. Pred kraj života, sa manje uspjeha je učestvovao i u Ratu za poljsko naslijeđe. Neko vrijeme bio je carski guverner u Italiji i Flandriji. U svom dvorcu Belvedere u Beču sakupio je vrijedne zbirke umjetničkih djela i veliku biblioteku, održavao veze s najvećim misliocima svog vremena (Lajbnic, Volter, Monteskje). Italijan porijeklom, Francuz po odgoju, Eugene Savojski postao je jedna od najistaknutijih ličnosti u Austriji, boreći se pod motom “Austrija iznad svega”. Nije se ženio.

Eugen Savojski je spalio Sarajevo 23 oktobra 1697. godine. Osvojio je bio Visoko sa jakom vojskom te poslao izaslanstvo u Sarajevo sa prijedlogom da se grad preda kako bi se izbjeglo krvoproliće i uništenje grada. Izaslanstvo je napadnuto i opljačkano (?), a najbogatije Sarajlije su odmah pobjegle iz grada. Nema informacija o nekim odbrambenim pripremama ili organizovanoj odbrani grada.

Kao i sve istorije, povijesti i historije sa naših prostora treba i ove uzeti sa rezervom u ovisnosti iz kojeg naroda dolaze.

Od nagrada za pobjede stekao je ogromno bogastvo te sagradio dvorac Belvedere u kojem je sakupio vrijednu zbirku umjetničkih djela i veliku knjižnicu.

Posjeta dvorcu Belvedere

Belvedere se sastoji dva dvorca i jednog parka izmedju sa 11 fontana. Gornje Belvedere, slike ispod pokazuju i lice i naličje, je napravljena kao reprezentativna palaća, U njoj nikada niko nije stanovao osim umjetnosti, znanja i nestvarnih ljepota. 1. maja 1955. godine tu je potpisana državnost i suverenost Austrije nakon II Svjetskog rata! Tu se sada nalazi največa zbirka Austrijske umjetnosti od srednjeg vijeka do današnjih dana. Donje Belvedere je jedna besmrtna barokpalata koja je princu Eugenu služila kao privatno boravište i predstavljanje. Danas se upotrebljava za specijalne prilike i izložbe. Sva tri dijela vrve od umjetničkih djela, nestvarnih ljepota i uzvišenog osjećaja mentalne punoće.

Dva dana sam uživao na Belvederu. Prvi dan sam u baroknom restoranu naručio Apfelstrudel i kafu, a drugi dan Wiener Kalbsschnitzel, Bečku šniclu od teletine. Bio sam iznenadjen pristupačnim cijenama obzirom da se radi o exkluzivnom restoranu, sa klasičnom poslugom i luksuznom opremom i zerzevatima te visokim kvalitetom hrane i pića. Šnicla je koštala nepunih 26 eura.

Evo sada jedan oficijelni Belvedere lajk, https://www.wien.info/en/sightseeing/museums-exhibitions/top/belvedere-341062

A sada moje slikice!!!!

Odjednim dobih nedefinisan osjećaj Bosne, pogledah jednu sliku pažljivije, prepoznah temu i pročitah, “Na Latinskoj ćupriji u Sarajevu”, autor, čuveni austrijski slikar Friedrich Alois Schön, godina 1883.

Zato ćemo sada poslušati najprikladniji video sa najprikladnijom sevalinkom, Selimović Midhat – Mido i Željan sa Bosne i rodnog kraja

Ovaj prilog je postao predug. Imam još dosta materijala koji bih želio upotrijebiti i objaviti. Zbog toga sam spontano odlučio da moje putovanje u Beč obradim u dva dijela. Nadam se da drugi dio dolazi uskoro.

Do tada poslušajte gornju sevdalinku još jednom!

U ovoj istinitoj prici i njenoj dramaturgiji bi i sami William Shakespeare, da je živ, našao nove teme i napisao novo svjetsko remek djelo. Ako priča dodje do Steven Allan Spielberga, siguran sam, napravit će jedan novi grandiozni svjetski film!

Bila je vjerovartno jedna subota u Bujrumu, Djadjin restoran, kartanje, negdje pocetkom 70-ih, Kljaja (Zdravko Pavlovic) zapoce, Zika, znaš li da se Boro Krstić oženio? Ma Bogati, a za koga? Za Muniru Hanefijinu sestru. Hanefija je radio u Vrazovoj (Dom zdravlja), naočit čovjek, uvijek vedar, Raji je uvijek pomagao da preko reda vade krv na analizu. Munire sam se površno sjećao kao jednog djevojćurka sa lijepim bijelim zubima. Bijeli i zdravi zubi su bili rijetkost u Raji mog odrastanja. Doselili su bili nekada iz Sandžaka, Sjenice, Muslimani. O Bori sam već pisao pod naslovom Raja mog odrastanja. Na slici dole su Munevera i Boro kakvih sam ih se ja sjećao kada sam saznao da su vjenčali. Bili su isti i nakon sto su djeca vec bila poodrasla.

Kasnije ću saznati da je bila velika ljubav izmedju dvoje lijepih i mladih ljudi. Bilo je i sakrivanja i strepnji i nelagode, ali Boro po majci Hrvat, a po ocu Srbin, i Munevera, to je njeno pravo ime, Muslimanka, uspješe, a na blagodet budućnosti dobiti “blagoslove” svojih familija. Uspješe postati jedan od 30% miješanih (nacionalno ili religijski) Sarajevskih brakova.

Iz doba ašikovanja pamti Boro jednu pjesmu. Poslušajmo čuvenu; Tajna i Bora Spužić-Kvaka,

I bilo je vjenčanje pa onda stan, zaposlenje, kućenje,… pretpostavljam tu našu Sarajevsku prozu stvaranja familije i potomaka. I onda su došla djeca; Daria 1975., Damir 1979. i Igor 1980.godine! Evo ih dole vesela i sretna! (slika je iz 1980.godine)

Sudeći po ovoj i više slika koje su registrovale njihovo odrastanje bila je to veoma sretna familija, djeca su zračila slobodom, otvorenošću, srećom, manguplucima,….. nisu gledali u pod ili izbjegavali izravne poglede i nisu oskudjevala! Rasli su u tom našem Sarajevu bez ikakvih mitskih, vjerskih, etničkih, “historijskih”,… trovanja. Rasli sa da budu sretni, da odrastu i “dobiju hljeb u ruke”, da učine svoje roditelje ponosnim, sretnim i zadovoljnim!

I onda je došao rat. Sarajevo je bilo zarobljeno, počelo je bilo ubijanje civila, djece, redova za vodu, redova za hljeb, pijaca, svih onih koji su pokušavali pomoći onima od snajpera ranjenim koji bi bespomocno lezali na asfaltu, stambenih zgrada, ulica, spomenika kulture, mraka, neba, sunca…. Pobunjeni srbi su orgijali sa okolnih brda.

27. maj 1992. godine Boro je stajao u redu da kupi hljeb u ulici V. Miskina (danas Ferhadija). U 09:30 red je pogodjen srpskom granatom. Bio je to masakr gdje je poginulo 26, a ranjeno 108 gradjana, ljudi u redu za hljeb. Medju teško ranjenim bio je i Boro. Izgubio je nogu.

Tražila je Munevera tog dana po svim bolnicama svog muža i oca njihove djece. Tražila ne misleci na granate i snajpere, ne misleći na sebe, ali sa mislima na djecu koja su je čekala kući. I našla ga je i onda 30 dana svakog jutra išla da ga obidje i njeguje preko mosta Skenderija na kojem je snajper radio svaskog dana. Stanovali su u ulica Nova, ca 300 metara od Vrbanja mosta odnosno linije razdvajanja koje je išla od Vrbanje mosta do Jevrejskog groblja.

Ja ne znam kako su uspjeli preživjeti. Bojim se i da zamišljavam kakve su patnje preživjavali da bi si priskrbili hranu, vodu, svijece, nesto za obuci, sapun, kaladont, deterdjent, grijanje,…. I onda sva ta granatiranja, snajperisanja, strahovi, troje djece; Daria 16 godina, Damir 13 godina, Igor 12 godina, a otac Boro invalid bez noge. Ca 300 metara od linije razdvajanja.

I onda 24. okotobar 1993. Daria je teško ranjena. Ležala na djelu čistine na spram Miljacke (rijeka) izmedju Nove ulice i Tekije. Pokušala su joj pomoći dva Francuska vojnika Umroforca. Pucano je i na njih i jedan je bio ranjen u nogu. To su bila poznata “junaštva” zločinaca snajperista – žrtva je postajala mamac za ubijanje svih onih koji bi joj pokušali pomoći. Pucano je sa nekog nebodera iz pravca Kovačića i Grbavice. Tada je Milošević Nenad – Neno, komšija i Dariina Raja, srbin koji je bio član u Zelenim beretkama (uglavnom Muslimanska organizacija) i branio svoje Sarajevo na potezu Vrbanja most – Jevrejsko groblje kontaktirao svoje suborce na liniji i oni su onda iz svih oružja zapucali prema snajperistima tako da su Francuzi uspjeli izvuči Dariu i smjestiti je u Francusku Unproforovu bolnicu. Daria je bila ranjena u glavu, kuk i jednu nogu.

Moj komšija u Tekiji bio je Milošević Desimir – Desa, starija Raja. Jedan tihi čovjek koji je nama balavcima bio interesantan jer je bio dobar hrvač, takmičio se uspješno i imao je jednu svoju fintu, jedan grif (zahvat) u hrvanju koji se zvao Desin grif. Pričao mi je moj profesor Jeftić Milivoje da je taj zahvat bio priznat u bivšoj Jugoslaviji kao Desin grif. Milošević Nenad – Neno bio je Desin sin. Poznavao sam i njegovu majku, jedna veoma prijatna i kulturna zena! Neno je bio jedno lijepo, kulturno i umiljato dijete sa pametnim i pitomim očima. Znao sam ga sresti kod granapa sa njegovom malom Rajom i on bi me uvijek pozdravljao. Vijest o reakciji Nene kako bi pomogao Darii dobio sam u paketu sa viješću da je Neno poginuo. Bio sam duboko dirnut uz osjecaj neke nerazumne nepravde.

Nenini roditelji su umrli. Čuo sam da u njihovoj kući živi Nenina sestra Lidija sa svojom porodicom, dvoje djece. Iako me se sigurno ne sjećaju od srca ih pozdravljam.

Sada ćemo sa ponosom i u čast našeg junaka poslušati jedan muzički pozdrav od moje (starije) Raje. Dakle Davor, Ismeta, Tifa,… i Sarajevo će biti, sve drugo će proći

Jedan od francuza spasilaca i Unproforaca je pokazao izuzetno požrtvovanje i brigu da se pomogne Darii. Zvao se Pascual. To poznanstvo je pretvoreno u veliko prijateljstvo koje živi i danas.

Prošle godine (?) je Dariina familija posjetila Pascuala u Parizu.

Nakon liječenja, a na uporno insistiranje strica, Krstić Miroslava, odlazi Daria na oporavak kod njega u Čačak do daljnjega. Nije joj se svidjeo život u Čačku. Nije vidjela nikakvu perspektivu pa je stupila u kontakt sa svojim drugom Stensijem koji je tada živio u Australiji. Stensi je dijete jednog Muslimana i jedne Srpkinje oboje iz Raje mog odrastanja ali malo mladje. Njegova majka Željka je Nadina sestra, a Nada je bila (na žalost umrla je) supruga Bečirović Seada, mog prvog rodjaka (djeca od dvije sestre). Stensi se zatekao u vojsci, u JNA, kada je počeo rat. Uspio je pobjeći iz JNA te preko Makedonije doletjeti do Australije gdje je bio dobio azil. Za nevjerovati je kako su ovo dvoje mladih i tada veoma neiskusnih te životno grubo zatečenih ljudi uspjeli iskomunicirati Australijsku vizu za Dariu. Nije bilo mobiltelefona, a onda veze izmedju Čačka i Australije,… Ali uspjeli su! Devetnaestogodišnja Daria je potpuno samma odletjela živjeti u Australiji. Bio je to pocetak 1995.godine.

Proslavimo ovo Dariino spasenje sa The Best i vecno najboljom, Tina Turner

A sada ćemo se vratiti u paćeničke ratne godine.

14. januara 1995 godine ranjen je od snajpera Igor, Muneverin i Borin najmladji sin. Dijete (14 godina) je ranjeno u ledja. Sankao se bezazleno kada ga je neka ljudska nakaza pogodila u ledja sa junačkih srpskih položaja. Jedva je ostao živ, a onda je za samo nekoliko milimicrona izbjegao trajnu invalidnost. Bio je duže vrijeme u Francuskoj bolnici, bivši PTT Inžinjering. Sa njim je bio njegov stariji brat Damir koji ga je na sankama prevezao na sigurnije mjesto, a zatim do ljekarske pomoći.

Sve konkretne podatke i mnoge slike ovog priloga sam dobio u kontaktima sa Muneverom Krstić, majkom familije. Damir Krstić, njen stariji sin (rodjen 1979.godina), nije bio ranjen u ratu, ali je na svoj način preživljavao strahote kojima je nazočio. Prvi je vidio u bolnici ošišanu sestru Dariu, “preživio” očev gubitak noge, uspio naći prisebnost i hrabrost da pomogne svom ranjenom bratu Igoru. Sve su to njegove dječačke godine “provarivale” pod budnim okom majke i oca. Uspio je bio svojim jakim intelektom i razumom smjestiti te užasne scene i doživljaje u svoj mentalni “frižider” na stalažu grube i hladne realnosti.

Krajem 1995. godine usaglašen je Dejtonski sporazum (potpisan 14.12.1995. u Parizu) i postignut mir. Bila je to svojevrsna sloboda za Sarajlije; gole, bose, izgladnjele, opustošenih stanova, poubijanuih kuća i zgrada, uništenih svih komunikacija i instalacija, nestali preduzeća, fabrika i proizvodnih hala. Bila je to ipak sloboda. Moglo se putovati i tražiti izlaz u bolji život. Krstići su počeli sanjati bolji život, a prije svega bolje životne šanse za djecu. Dariina ruka je bila vječno ispružena i mahajuća. Htjela je da se cijela familija okupi i smjesti u Australiji. Otišli su prvo na Borinu djedovinu, na otok Brač, da se i vizuelno i psihički i fizički odalje od Sarajevske kataklizme. Misli li su odatle izganjati papire za Australiju. Bilo je teško. Staus izbjeglica je bio ukinut i u Hrvatskoj tako da nisu dobijali neku pomoć. Nakon nekoliko mjeseci došla je definitivna odbijenica od Australske vlade. I onda svijetlo na kraju tunela. Familija je dobila azil u USA. 26.novembra 1996. godine sletjeli su na aerodrom u Čikagu. Bilo je hladno, djeca nisu imala toplu odjeću i obuću, a i to što su imali bilo je pohabano i dotrajalo.

I onda su došli dani doseljeničke proze; smještaj, skrb o djeci, učenje jezika, upoznavanje sistema, prijatelja, dobrih birokrata, maštanje o budućnosti,…….. Djeca su pošla u škole. Munira je počela raditi. Boro je živio svoju “izolovanost”. Nadjeni su bili i privatni prijatelji te privatne podrške i razumijevanja. I kada se sve to uhodalo napiše i objavi Munevera pod pseudoninom “Mona Krstić” knjigu o svojoj familiji sa težištem na ratnim dogadjanjima. Knjiga je imala naslov: “Sarajavski zid” i evo je na slici dolje,

I sve to vrijeme bili su stalni kontakti sa Australijom. Familija se pokušala sjedniniti ili u Austrajili ili i USA. Daria nije mogla dobiti papire da nastavi život u USA, a Familija da nastavi život u Austrajili. 2004. godine Igor dolazi u Australiju da posjeti svoju sestru i tu ostaje kao student. Igor i danas živi u Australiji. Onda je Daria bila trudna. Majka je po svaku cijenu htjela da bude sa njom u vrijeme trudnoće, radjanja i prvih dječijih koraka. Uspjeli su preko Darie dobiti papire. I bili su zajedno kada je na svijet došla mala princeza Milla Radović. Otac Neno Radović je Dariina veza još iz Sarajeva! Oni sada žive zajedno u Australiji! I bili su Boro i Munevera nekoliko godina tamo zahvaljujući sposobnoj i imučnoj kćeri. Munevera i Boro su se nakon Australije vratili u Sarajevo. Damir je oženjen, ima dvoje djece i živi u USA.

Evo sada nekoliko slika vezanih za Australiju, odnosno Millu Radović!

Sada kada sam pri šutu evo i zajedničkih slika Darie, Damira i Igora.

Ovdje pripada i ova znakovita Australska slika Munevere, Bore i Darie.

Gdje su Krstići danas, sta rade i kako žive?

Damir Krstić radi kao voditelj istraživačke računalne infrastrukture na Sveučilištu Northwestern sa sjedištem u Chicagu, Illinois. Oženjen je sa Iwonom (Iwona). Par ima dvoje djece, sin Adrian i kcerka Kaya. Prilažem jednu Božićno-Novogodišnju sliku njegove porodice!

Igor Krstić radi kao Poslovni direktor u All Purpose Transportu, šire područje Brisbanea. Igor je neoženjen i nadam se da slika i ovi fakti neće ugušiti njegove komunikacije od eksplozije raznih ponuda! Na slici je Igor lijevo, a nerado je obljavljujem jer navija za Sarajevo!😂🤣😂🤣😩

I evo i nje, taraaaam, Daria Krstić!!!!!!! Daria Krstić je Izvršni direktor za privatne klijente u Commonwealth banci Gold Coast, Queensland. Živi sa Nenom Radovićem sa kojim ima kćerku Milla Radović. Evo sada duple slike sa Dariom! Jedna je sa Nenom, a jedna sa Millom. Nisam našao jednu zajedničku koja bi parirala ovim dvjema.

I Daria, i Damir i Igor žive svoje sretne, udobne i uspješne živote na bogatom Zapadu! Tamo je ogromna konkurencija tako da čvjek mora imati znaje, intligenciju, radinost i kako bi smo mi rekli i klikera da bi uspio. Mora živjeti svoj novi život u novoj domovini i emocionalno i prema tamošnjim tradicijama. A mora i cijelo vrijeme držati jedan fini senzibilitet prema svim svojim porijeklima, i geografskom i kulturnm i rodbinskom jer ga to čini bogatijim i nadaghnutijim, više vrijednim!

Evo sada u čast ovo troje Sarajlija jedan veoma znakoviti muzički prilog. Dakle Jennifer Hudson, Tom Jones,….

A Boro i Munevera? Oni su u svom Sarajevu i žive svoj zasluženi udobni život i sretni su. Vjerovatno je patina pala na silne želje da se familija okupi. A i lako je prihvatiti današnju razdvojenost u eri digitalnih komunikacija. A i lako je živjeti s tim kada znaš da oni, a i oni, a i oni žive udobno, uspješno i sretno. A i susreti nisu baš tako rijetki!

Ovom prilogu je prethodilo više telefonskih razgovora sa Borom i Muneverom. Jednom mi je Boro htio pričati koju zahvalnoist osjeća prema Muneveri, svojoj supruzi. Prekinuo sam ga i rekao, Boro to se zna. Pihvatila je svoj teret do zajedničke pobjede, maeetralno ga nosila i uspjela je. Svaka joj čast! Munevera i Boro uskoro pune 50-godišnjicu braka.

Sada ćemo Muneveri u čast poslušati Tebi majko misli lete, dakle Hanka Paldum

Prije nekoliko nedjelja bila je invazija na moj blog i moj Facebook konto. Daria Krstić je došla u posjetu Sarajevu iz daleke Australije. Daria Krstić je kćerka Bore (Borivoje) Krstića, Raje mog odrastanja, https://zarajevo.com/2019/04/24/raja-odrastanja-i-druzenja-do-bracnih-voda-raja-iz-mjesne-zajednice-soukbunar-donji/ . Helem otkrila je bila moj blog i kratko pominjanje njenog oca Bore. Isto se desilo i sa Alena Čojo, kćerka Hamo Čojo, koja živi u Sarajevu. “Daria Krstić i Alena Čojo se vole još prije nego što su se rodile”, to sam tipično Sarajevsko poeziranje pročitao na nekom njihovom Facebooku! Sa radošću sam dobio nekoliko novih Facebook prijatelja iz druge generacije mog Sarajeva, Padžen Snježana, Lejla-Perendija Čojo,…

Veoma su me obradovale i dojmile slike sa derneka u raznim Sarajevskim restoranima koje je ovo Australsko-Sarajevsko jato doživljavalo. Bile su to neke prepoznatljive radosti, ukusi, mirisi, note, ljepote iz mog prijeratnog Sarajeva. Svi su veoma lijepi, moderno nagizdani, na stolovima svega, u lijepim ambijentima i sve je odisalo srećom i veseljem. https://www.facebook.com/daria.krstic.5 🙃 https://www.facebook.com/alena.cojo

Daria je došla sa jedanaest (?) članova ekspedicije, sa nekoliko Krstića medju kojima i njen otac Boro, nekoliko Radovića medju kojima i njena fantastična kćerka, Milla Radović. Ispod objavljujem jednu antologijsku sliku mlade Australske dame sa jakom Sarajevskom čehrom u tipično Sarajevskom ambijentu sa tipično Sarajevskom šeretskom reakcijom!

Dakle moj blog o mom prijeratnom Sarajevu je nastavio da živi i kod druge generacije mojih Sarajlija bez obzira gdje su i kada rodjeni. A zašto i nebi, treba ih samo upoznati sa životom tog našeg Sarajeva pa da otkriju svu ljepotu življenja koja se danas izgubiila u štancanom i uniformnom svijetu.

Inače moj blog živi veoma interesantno. Prosječna posjeta je izmedju 15 i 20 osoba dnevno, iz doslovno cijelog svijeta. I onda ima intervala kada se veoma intenzivno posjećuje samo jedna objava o nekom mom dragom, ali umrlom, Sarajevskom prijatelju. Ljudi u neke godisnjice, povodom nekih privatnih dogadjaja ili u posebnim emotivnim situacija žele pokazati pijetet prema tom svom bliskom, dragom, neprežaljenom,…. sjećanjima pojačanim mojim blogom!

U čast mog bloga poslušajmo ŽERA I NARCIS – SARAJEVSKI LIJEPI DANI

p.s. Kad je šenluk nek i hala gori! U junu putujem u Beč, Vienna, Wien! Kupio sam letove, rezervisao hotel, pravim dnevne planove obilazaka, osvježavam moj zakržljali njemački!

Bilo je to valjda krajem 70-ih prošlog vijeka, tv-emisija Hodoljublja i Zuko Džumhur koji ju je započeo riječima, otprilke; “Evo me u zemlji u kojoj su prije stotinjak godina vladali glad, siromaštvo, bolesti, bijeda,…. u zemlji iz koje je tada skoro trećina stanovništva emigrirala u Ameriku,……” – bilo je tu više Zukinih riječi i rečenica – i onda, ” Evo me u Švedskoj”. Bilo je za nevjerovat.

Kada sam bio počeo učiti švedski i o švedskom društvu u Švedskoj često su se spomijnale te tužne godine iz Švedske historije. Imali smo i nekoliko lekcija i gledali film u nekoliko nastavaka o tim Švedskim godinama, https://www.cmore.se/movie/m-ce9a2b4cbab59bf0bd10 Tu nije bilo one naše Balkanske patetike ili kinjenja na klasnog, stranog ili domaćeg neprijatelja. Bilo je nekoliko sušnih godina, preko 72% stanovništva se bavilo poljoprivredom,…… i ljudi su selili trbuhom za kruhom.

U moje Sarajevsko doba o časnim sestrama se govorilo sa poštovanjem i uvažavanjem. Cijenila se njihova žrtva zbog odabira poziva i naročito njihova nesebičnost i predanost na poslovima medicinskog osoblja u bolnicama. Moja Nana, rahmetli Ajiša Karasalihović, hvalila je dr. Zimonjiću i svojima koji su je posjećivali u bolnici, časnu sestru koja ju je obilazila. I onda bilo je kratkih likova časnih sestara u nekim filmovima, romanima, novinama…… U moje vrijeme često su se mogle sresti časne sestre oko Katedrale ili Državne bolnice.

I onda jednog dana ugledam na jednoj polici u Handens biblioteci knjigu “Maria Elisabeth Hesselbladt – ett helgon från Sverige. Pregledam naslovnu sliku malo detaljnije, sadržaj, kratki predgovor, pročitam nekoliko rečenica ispod 2 -3 podnaslova i posudim je. Mislio sam da bi bilo interesantno upoznati svijet časnih sestar i možda iz konkretnih života prilike u Švedskoj za vrijeme gladnih godina. I budem, i ostanem fasciniran sa Marijinim životnim putem, njenim karakterom, borbama i pobjedama. Proglašena sveticom 5. juna 2016. godine. https://sv.wikipedia.org/wiki/Elisabeth_Hesselblad

Rodila se u Fågelviku (“ptičiji zaljev” ili “zaljev ptica” na našem), jedno omanje mjesto u Svedskoj, 1870. godine. Bila je najstaija kći od desetero živuće djece, troje je umrlo u najranijim godinama svojih života. Otac je držao jednu malu trgovinu namirnicama i drugim potrebštinama. Majka je bila majka i domačica. Radnja je u stvarnosti bila jedna prostorija u okviru stana u kojem su živjeli. Živjeli su veoma oskudno ali vladajući situacijama i solidarno. Maria Elisabeth Hesselbladt je od malih godina pokazivala smisao za sve moguće poslove i brigu o familiji. Pomagala je i ocu u radnji. Od njene dvanaeste godine patila je od čira na želudcu koji je ponekad krvario, a ne rijetko i duže vrijeme. Bile su gladne godine u Švedskoj, jeo se hljeb sa malo brašna ali dosta samljevenih kora drveta, djeca su godinama nasljedjivala pohabane, popravljane i zakrpane obuću i odjeću, bolesti su harale,… I onda odluči Marija da emigrira i USA kako bi pomogla sebi i svojoj familiji. Imala je samo 18 godina kada se sama odvažila na put u Ameriku. https://sv.wikipedia.org/wiki/Elisabeth_Hesselblad

Bio sam i još uvijek sam faciniran ovom odvažnošću. 1888 godine jedna 18-godišnja djevojka je sama, prvo vozom do Geteborga, zatim brodom do Ulla u Velikoj Britaniji, onda vozom do Liverpoola i onda brodom jedanaest dana do New Yorka. Nije znala engleski. Bila je presiromašna i kupovala najjeftinije prevozne karte, spavala na donjim palubama sa masom drugih siromašnih emigranata, nije imala dovoljno novaca ni za hranu i sve to uz mnoga čekanja, nesigurnosti i neizvjesnosti.

Kada je Ajda, moja kći, počela izlaziti u svojim mladim djevojačkim godinama onda smo uvijek znali gdje ide, s kim ide, kako ide i kada dolazi kući. Imali smo mobiltelefone. Ne rijetko sam išao po nju autom. U to Ajdino vrijeme nije bilo baš sigurno u Švedskoj za djevojke u kasnijim satima ili mračnim dijelova staza ili putova. U dane kada je Ajda bila kod majke dežurali su roditelji do kasno u noć i šetali od vozne i autobuske stanice do stambenih zgrada. To je bilo tada normalno u Švedskoj. Ja ne znam kako je to danas.

U New Yorku je dobila odmah posao u jednoj imucnijoj porodici gdje je pazila jednu djevojcicu. Bila je zadovoljna sa poslom i smjestajem, ali bila je sama i nije imala od koga ili s kim uciti engleski jezik, o drustvu, o mogucnostima,… I onda je pocela mijenjati poslove, bila je i moler, i tapetar, i njegovateljica, i…… Našla se u bolničkim zanimanjima. Učila je brzo jezik, posao te pokazala svoje sposobnosti i odgovornosti u radu pa je počela napredovati. Ubrzo je završila skolu za medicinske sestre. Imala je nekoliko prijateljica. Posječivala je razne crkve pa i sinagogu vjerovatno u traganju za društvom i svojim duhovnim svijetom. Veoma brzo počela je slati novac familiji u Švedskoj i to uvijek za konkretne i naznačene stvari, kaput za brata, troškovi školovanja za sestru, troškovi puta za brata da je posjeti, kućni troškovi za majku; kada, kome i koliko šalje sljedece novce,…. Marija je bila rodjeni vodja koja je tu svoju ulogu zivjela kroz konkretnost, preciznost, dosljednost i najvecu osobnu odgovornost.

Onda su bila putovanja po Europi. Prvo 1898. sa dvije prijateljice posjeta Belgiji i Briselu pored ostalih. Druga posjeta 1901. je prekinuta zbog bolesti Marije. Lijecila se u Londonu skoro 3 mjeseca. Čir je krvario i mislilo se da će umrijeti. Onda je bila posjeta Rimu i Švedskoj. Kupila je bila kuću u Švedskoj gdje je mislila zajedno sa majkom okupljati familiju. Onda se zbližila sa svojim najmladjim bratom Sten Ture koji je bio veoma nestasan i nepredvidiv, ali kojeg je uspjela izvesti na pravi put. Uzela ga je bila sebi u New York. Plaćala mu je školovanje nakon kojeg je stekao zvanje styrman på båten – komandant – drugi čovjek na brodu ili jedan od drugih komandanata na brodu ako je veliki i sofisticiraniji brod. Jednog olujnog nevremena u Australiji na USA ratnom manjem brodu bio je Sten Ture zamjenik komandanta. Primili su poziv za pomoć od nekog velikog broda u blizini Novog Zelanda koji je naletio na minu (Prvi svjetski rat). Isplovili su da pomognu i više se nisu vratili.

Švedska je krščanska – protestantska zemlja. Bila je katolička do Gustava I Vase, švedskog kralja od 1523 -1560. godine. Gustav I. Vasa je otac domovine. Do njega je Švedska porobljavana i oslobodjana cijelo vrijeme, nekad cijela, nekad manjim, a nekad večim djelom. Najagresivniji i najčešći okupatori su bili Danci, a onda Rusi pa i Poljaci. Njemacke nije bilo tih vijekova ali je bila HANZA trgovacko, privredno i bankarsko udruženje sjevernih gradova Njemacčke izuzetne ekonomske moći i bio je bankarski moćan grad Lubeck. Od njih je mnogo puta zavisila Švedska. U doba Gustava I Vase največi dio Švedske, uključujući i Štockholm bio je okupiran od okrutnih Danaca. Gustav I Vasa je uspio osloboditi zemlju, učvrstiti državne granice, izgraditi funkcionalnu državu te stabilizovati prilike u okruženju. Za to je trebalo mnogo novaca. Švedsko plemstvo je bilo siromašno, narod je bio siromašan, krediti od HANZE i Lubecka su bili skupi i nedovoljni. Jedini koji su bili bogati bilo je tada vladajuče Katoličko sveštenstvo. Oni su se opirali da predaju svoja bogastava Kralju. I onda je kralj ukinuo na najgrublji način Katoličanstvo te promovirao Lutheranski protenstatizam kao jedinu i glavnu religiju, prisvojio državi i sebi sva bogastva Katoličke crkve te sebe proglasio poglavarom Švedske protestantske crkve. Dolazećih vijekova katoličanstvo je bilo zabranjeno, katolici su surovo proganjani i sve sto je podsječalo na katoličanstvo bilo je uništeno. Tek u novije vrijeme su se počeli brisati posljedni tragovi tog animoziteta prema katoličanstvu.

Sada moram presjeći ovaj dugi text sa jednom prigodnom baladom o Švedskoj, životu u Švedskoj i ljubavi prema Švedskoj, Ulf Lundei i Oppna landskap – Svedska nesluzbena himna.

Marijina porodica je bila religiozna kao i čitava Švedska tog vremena. Ona je krštena u Švedskoj protestantskoj crkvi. Po dolasku u USA susretala se i sa drugim religijama. Njene najbliže prijateljice su bile katolkinje. Prvi put je prisustvovala jednoj katolickoj misi u Briselskoj katedrali kada je pratila svoje dvije perijateljice sa kojima je putovala. Ta misa je ostavila veliki utisak na nju i njen daljni životni put tako da je 1902. u Washingtonu prešla na katoličanstvo.

Čitav njen daljnji život može se pratiti uglavnom kroz njen vjerski život. Ostala je bila odana i vjerna kćerka i sestra i mnoge stvari iz njenog religioznog i porodičnog života saznajemo iz pisama koje je razmjenivala sa svojom majkom, braćom i sestrama. U svojim prvim katoličkim koracima susrela se sa “likom i djelom” Helige Birgitte (Birgitta Birgersdotter), Sveta Birgitta, jednom katoličkom sveticom, jednom Švedkankom koja je u 14. vijeku bila jedna veoma značajna osoba u katoličnkom vrhu i svijetu https://sv.wikipedia.org/wiki/Heliga_Birgitta . Heliga Birgitta je pokušala posredovati izmedju Engleske i Francuske kako bi se okončao Stogodišnji rat (1348.), pokušavala je nagovorit Papu da se preseli iz Avignona u Rim i imala je svoju viziju “Vatikana” , osnovala je monaški red “Den helige Frelsarens Orden” , “Red Svetog Spasitelja”. “Birgittakloster” – “Birgitta samostani”, su ustrojeni bili u Rimu, Švedskoj, Engleskoj, Španiji, Holandiji i Bayernu, poslednjih 20 godina svog života živjela je u Rimu gdje je i umrla 1373. godine u svom stanu kod današnje Piazza Farnese.

Maria Elisabeth Hesselbladt je doslovno upala religijski, duhovno, intelektualno i materijalno u trag Helige Birgitte i dala sebi u zadatak da obnovi i proširi Den helige Frelsarens Orden – Red svetog Spasitelja, odnosno Birgittakloster – Birgitta samostani, a prije svega da povrati Birgittin samostan u Rimu, kuću Svete Birgitte u Rimu, Piazza Farnese, sve to nakon više od 500 godina. U bivšem Birgitta samostanu u Rimu su tada živjele Karmeličanke, Red časnih sestara porijeklom iz Poljske. Marija je primljena u taj Red kao novis – pripremajuća, za poziv časne sestre i dobila je samostansko ima Maria Elisabeth od svete Birgitte. Kod Karmeličanki se i zaredila kao časna sestra.

Krajem 1903. i početkom 1904. godine Marija je bila u USA i teško bolesna, čir je dugo krvario, i ona je htjela da umre u Rimu u kući Svete Birgitte. I onda Sten Ture, njen brat koji je pristao sa brodom u New Orleans dolazi u New York da posjeti svoju bolesnu sestru, uzima dva mjeseca slobodno, kupuje brodsku kartu kako bi pratio svoju bolesnu sestru na putu u Rim. Sten Ture je boravio u Rimu nekoliko nedjelja do povratka u službu. Bio je uz sestru te i sam posato katolik.

Od te 1904. godine pa do smrti, 1957. godine, Maria Elisabeth Hesselbladt je bila veoma često teško bolesna, čir je često krvario, više puta joj je dobijala bolesničko pomazanje ili poslednju pomast jer se očekivalo da će umrijeti. Čir se tada liječio samo toplim oblogama i mirovanjem. Nije se ništa znalo o uzrocma pa ni o pomažućoj dijeti tako da je najčešće cijelo vrijeme “održavan” iritantnom hranom. Ali usprkos tako lošeg zdravlja uspjela je Marija povratiti Bitgittin kloster, Piazza Farnese u Rimu, totalno obnoviti taj kloster te organizovati i udahniti mu novi vjerski život, osnovati još četiri klostera; Via delle Isole u Rimu, Djursholm u Svedskoj, Lugano u Švajcarskoj te Iver Heath u Engleskoj. Od starih, sredjovjekovnih Birgittinih klostera su bili aktivni klosteri u Njemačkoj, Holandiji, Engleskoj, Španiji i Mexiku.

Ovaj dio priče ćemo ukrasiti sa Ave Maria u izvedbi Hiroko Itô, japanske sopranistice. Snimak je veoma zvučan i dinamičan, a glas tečan i lebdeći. Neka ovo bude i jedan pozdrav Japancima koji vole i žive Europsku klasičnu muziku i koji se često mogu sresti na “klasičnim” mjestima, prostorima i manifestacijama.

Maria Elisabeth Hesselbladt je umrla u Rimu 1957. u 86. godini. 2000 godine je proglasena svetom od Pape Johana Paulusa II. Nagradjena 1948. godine sa Malteskim ordenom za svoje humanitarne zasluge u ratu, https://sv.wikipedia.org/wiki/Malteserorden 1955. godine je dobila orden Nordstjernorden od Švedskog Kralja. Orden Sjeverne zvijezde je orden visokog ranga koji se dodjeljuje u Švedskoj još od 1748. godine pored ostalog i za strane državljane, za osobne zasluge značajne za Švedsku. 2004. godine posthumno je dobila “Righteous among the Nations” – “Pravednici medju narodima” https://www.yadvashem.org/righteous.html za svoju hrabrost da da utočište jevrejima za vrijeme II Svjetskog rata. Tokom II Svjetskog rata Marija je krila jevreje u dijelu samostana u koji mogu ući samo časne sestre. Tu im je napravila i odgovarajuču Sinagogu. Jednom su dolazili njemački vojnici i kontrolisali Samostan. Kada su htjeli ući u “privatni” dio gdje su se nalazili jevreji Marija je svojim autoritetom, inteligencijom i uvjeravanjem uspjela odgovoriti komandanta da nasilno udju u taj dio Samostana. Prvih godina nakon rata Marijin samostan u Rimu bio je adresa na koju je Svedski narod slao zeljeznickim vagonima odjecu i obucu za gole i bose, a najvise za izbjeglice iz Istocne Europe koji su bjezali sada od Rusa. Marija je sve to organizovala od prikupljanja u Svedskoj preko transporta do distribuce potrebitim i to u vise posljeratnih godina!

Ljudi žive razne relacije prema životu. Najviše ih je koji žive kao “nužni” producenit-konzumenti u ostvarivanju svoje uloge – nagonske dužnosti preživljavanja i ostavljanja potomstva. Daleko je najmanje onih koji su stvaraoci, ljudi koji mijenjaju svijet. Maria Elisabeth Hesselbladt je bila stvaraoc od najvišeg nivoa. Išla je put od siromašnog i bolesnog djeteta u tada siromašnoj i zaostaloj Švedskoj preko medicinske sestre u New Yorku do Superiora Generale – Vrhovni General (doslovan prijevod) i “Den helige Frelsarens Orden” , “Red Svetog Spasitelja”. Bila je stalna uspješna i nesebična potpora i pomoć svojoj braći i sestrama! Osnovala je 5 novih samostana te vratila život u 5 Birgittinskih samostana! Za sve je to trebalo imati sposobnosti te prodobiti podrsku Vatikanske hijerarhije, voditi strogu ekonomiju, imati uspjesne kontakte se narodom, uspjeti pridobiti nove polaznike za casne sestre, izgraditi funkcionalne samostane i hijerarhiju Reda svetog Spasitelja, uspjesno prolaziti kroz razna vremena i biti istrajan. Kao društveno biće i čelnik nagradjena je sa više visokih ordena i priznanja! Bila je državljanin u tri zemlje, živjela tri jezika, nesebično pomagala ljude bez obzira na njihove razlike!

Prije nekoliko godina sam sasvojim Udruženjem penzionera bio posjetio Birgittasystrarnas Kloster u Djurholmenu, exkluzivno naselje vila u Štockholmu, http://birgittasystrarna.se/index/madam/Mg== Časne sestre su gotovo se bile indijke (porijeklom iz Indije). Sjetih se da je Maria Elisabeth Hesselbladt jednom bila poslala 12 časnih sestara iz Evrope u Indiju.

Ovaj prilog ću završiti sa slikom Birgittine kuće – klostera u Rimu na Pajzzi Farnese koja je centralna alegorija knjige.

Imam potrebu da pisem i objavljujem priloge na ovoj mojoj stranici jer me to ispunjava stvaranjem i drži mi adrenalin pa se dobro osjecam. Kao stvorio sam nesto novo, nesto svoje. Budem ispunujen intelektualno i osjecajem neku zasluženost. A onda ostavio sam i ostavljam Sarajevske tragove na mrezi koji će živjeti godinama, nadam se, i koje će posječivati novi gosti.

Ali o ćemu pisati sa ove moje blogovske i životne distance. Najradije bih pisao o tužnim i bezperspektivnim situacijama u BiH, Srbiji i Hrvatskoj. Pisao bih kako dospješe Europske zemlje u rat, nesagledive energetske, ekonomske i socijalne krize. Pisao bih o usmrdjenoj suvremenoj demokratiji u svijetu. Pisao bih……, a u stvari imam započeto o svemu tome čak i sakupljenih priloga i lajkova i onda ako hoću nastaviti planem pa brišem, pa planem pa sve obrišem jer me sva ta sadašnjost i realnost toliko nerviraju da gubim dobro raspolozenje. Tragično je to da se zdrav razum, znanja, slobodni mislioci, sposobnosti, moral, sposobni kadrovi, poštenje, pozitivne kreativnosti, humanost, svijetle budućnosti….. gube iz naših života i da to demokratske (ali još uvijek site) mase nonšalantno prihvaćaju.

Zato cemo o laksim i ljepsim temama.

MIRISI

U Sarajevu su uvijek bili važni mirisi. Mirisale su proljećima kuce i stanovi krečenjima i molerajima, avlijske kaldrme, izmahani veš na štrikovima, bašće sa specijalnim cvijećem, cvijećem u saksijama ili vazama, parkovi i aleje, mirisale su pekare, čevabžinice, pijace, butici, picerije, restorani, kafići, kina, mirisale su Sarajevske dame pa i muškići,…. Svježi mirisi bili su znakovi čistoće i zdravoće.

Ja taj Sarajevski kult mirisa živim i u Švedskoj te na taj način održavam svakodnevni mentalni tonus i življenje u lijepim trenucima moje prošlosti. Moji ovlaživači vazduha, mirisne svijeće, cviječe – sada se kupuju Istočni zumbuli (Hyacint) u malim saksijama koji fantastično mirišu , novooprani veš omekšan sa mirisnim omekšivačima,…. Najdraži mi je miris lavande i najviše ga upotrebljavam. Ponekad se odmorim od njega pa zamirišem stan drugim lijepim kućnim cvijetnim mirisima.

U Sarajevu su se uvijek upotrebljavali osobni, senzualni i pazljivo odabrani mirisi. Nekada su to bili uglavnom ženski mirisi i kratkotrajne muške mirisljave dezinfekcije poslije brijanja ili frizerske kolonjske poslije šišanja. Sjecam se kolonjske, Voda iz Kölna i Pitralona. Moja majka i tetka Sena su se mirisale, moja učiteljica, Selimić Munira, dame srednjih godina iz mimohoda,…. pamti moj dječački nosić zanosne cvijetne parfeme. A onda sa Italijom i Trstom, Europom, mirisi su postali općenarodni i trendovi su se mijenjali. Mošus je dugo vladao u ženskim svijetu, a Brut u muškim. A onda sa povečanjem životnog standarda i padanjem cijena velikih serija došli su skuplji i individualniji miris tip Chanel Nº 5 i Red Dor za žene ili Giorgio Armani i Gucci za muškarce. Neposredno prije rata bio je veoma popularan Sergio Tacchini. Kada sam bio u Sarajevu, prije 8-9 godina, najljepši ženski i svjetski mirisi su plijenili u mimohodima isto kao u Parizu, Londonu, Barceloni,…. I onda su se počeli pojavljivati novi mirisi svake godine. Prije nekoliko godina Ajda je bila zaljubljena u mirise iz porodice, Narciso Rodriguez. Ja sam kupovao mirise iz serije Dolce&Gabbana….

Mirise sam uobičavao kupovati u aerodromskim Duty Free Shop sve do jednog ljeta u Dubrovniku. Bilo je to prije mnogo godina. Kupim parfem Giorgio Armani u povratku na Dubrovačkom aerodromu. Parfem nije mirisao dugo, možda pola ili samo jedan sat nakon parfimisanja. Odem na mrežu i pošaljem mejl firmi Armani. Nisam dobio odgovor i od tada sam prestao kupovati taj parfem. Tada sam i naučio da: – Parfym ima koncentraciju 15-40% parfimskog ulja, trjanje 6-8 sati; da: – Eau de Parfym, EdP ima koncentraciju 15-20% odnosno miriše od 5-6 sati; da – Eau de Toilette, EdT ima koncentraciju 5-15% , 3-4-sata intenzitet i Eau de Cologne, EdC ima koncentraciju 2-5 i intenzitet od 2 sata. Kada sam uvozio neke odjevne robe iz Italije jednom sam bio izabrao neke fantastične ženske cipele koje su bile preskupe, recimo 100 eura. Tada mi je prodavač rekao, mi ti možemo napraviti ovake iste po izgledu, ali od toga i toga mateijala i kostale bi 40 eura. Zaključite sami!

Ima jedna muzička numera koja oživi svakog decembra, svakih decembarskih praznika udje u ljude da radosno plešu i da se osjećaju veselo i slobodno. A pojavila se još 1959. godine. Evo je u najboljoj verziji, dakle Eruption i One Way Ticket,

Imali smo lijepo novembarsko vrijeme u prvih vjerovatno 20-ak dana. Bio je visoki pritisak, nije bilo hladno, nije puhalo jako i kišilo je samo ponekad, ali umjereno. Mirisale su mi neke Jadranske šetnje i provodi iz novembarsko-decembarskih prijeratnih posjeta od Dubrovnika do Trogira. Mirisale i asocirale. Stalno sam isao negdje, a najvise da nesto kupim. Tako u skladu sa raspolozenjem odlučih da poslije toliko godina, kupim parfem Giorgio Armani te tako kompletiram prijatne trenutke. Groznica pred Bozicnih kupovina je kao i uvijek startala rano, po medijima su se vrtjele neprestano i najupornije informacije o ogromnim snizenjima roba poznatih proizvodjaca. Poslije aerodromskih Duty Free Shopova parfeme sam kupovao u Kicksu, vodeći nordijski kozmetički lanac u Švedskoj, Norveškoj i Finskoj. Koncentracija parfema u Kicksu je uvijek bila najbolja, najpostenija. Osim toga Kicks je imao najbolje kartončiće za testiranje mirisa. Njih bih uvijek sakupio nekoliko nakon testiranja te upotrebljavao kao oznake u knjigama koje sam čitao. I gdje ću šta ću odem u veliku Åhléns robnu kuću u epicentru Stockholma. Tu je možda moglo biti nešto interesantno od odjevnih krpa da kupim i onda tu se nalazi največi Kicksov butik u društvu butika gotovo svih svjetskih brandova koji proizvode mirise, šminku, kozmetiku,… Bilo je puno svijeta, najbolje robe sa sniženim cijenama se uvijek kupuju na početcima akcija, od krpi nisam našao ništa, nije vrijeme mojih dizajna i materijala. Ali kupio sam miris i dezodorans,

Dugo godina gledam Hrvatsku tv-emisiju Nedeljom u 2 na internetu, uvijek kada gostuju interesantne licnosti. Prije nekoliko nedjelja gostovao je za mene potpuno anonimni Sarajlija Fedja Štukan. Jedna fantastična životna priča sa hepiendovima. Fedja Štukan je pored ostalog i pisac čija je knjiga BLANK – štampana prvi put 2020. godine, imala 27 izdanja do sada. Knjigu prodaju i Švedske knjižarske kuće. Kupio sam je za decembarska čitanja i evo je sa Kicksovim mirisnim kartonćićem za obilježavanje stranica na kojima sam prekinuo čitanje.

Iza novembarskih “Jadranskih” dana dobili smo bili Švedske snjegove. Prvi su bili ostali samo u visokim nakupinama komunalaca, ali evo počelo je opet prijatno sniježiti i očekujemo da ćemo imati bijele i Božić, a i Novu Godinu. Hladno je, grijanje funkcioniše odlično, političari sigurno ne žele da se uključuju masovno električni radijatori zbog sranja koje su sami napravili – pisao ranije. Ovaj dio priloga završavam sa još jednom varijantom One Way Ticket – TikTok

Vjeciti hit je veoma popularan kod azijata na TikToku

ŠVEDSKE NARODNE RUKOTVORINE – UMJETNOSTI

Kada sam prvi put dosao u Švedsku bio sam iznenadjen narodnim rukotvorinama od onih individualnih sa jakim netalentiranim crtama, ali objavljenim bez iakvog ustezanja ili nelagodnosti i nesigurnosti do onih vremenima nadogradjivanim i stvaralčki usavršanamim koji fasciniraju svom ljepotom, tradicijom i originalnošću. Rukotvorevine je čovjek sretao svuda po Štockholmu u raznim pa i specijalizovanim buticima, a naročito uz praznike, sve dok grubi Zapad nije pokorio familiju Sweden. Papir, boje, vuna, tkanine, drvo,….. kao ukrasi, kao igre, kao veseli predmeti, kao znakovi; individualna tumačenja,…..

“Narodna umjetnost u Švedskoj postala je pojam u 19. stoljeću kada su povjesničari umjetnosti htjeli razlikovati slike i predmete seoskog stanovništva od umjetnosti koja je bila etablirana u višim društvenim slojevima. Gotovo sva narodna umjetnost nastala je vezana uz svetkovine života i godine.” Švedska je do 80-ih proslog vijeka živjela i uzivala u toj svojoj bogatoj i familijarnoj infantilosti pokazujuci razumijevanje i blagonaklonost za netalentirane mase u odredjenim izrazajima i apsurdne jednostavnosti. Ali ogromna vecina je bila sretna i zadovoljna. Ja sam poklonik velikih djela i velikih talenata. Uvijek sam cijenio i imao neke važne knjige, slike, muziku, keramiku, parfeme, kravate, uspomene sa putovanja po Europskim kulturnim metropolama, kojima sam se uvijek vracao i bio veseo kad ih vidim, cujem, omirisem,….

Svoje prvo ulje kupio sam kada sam dobio stalno zaposlenje u Svedskoj. Jedan divni i majstorski uradjeni Svedski pesaz.

Danas imam pet ulja i jedan veliki akvarel. Sva ulja i akvarel uradjeni su zanatski u klasičnim tehnikama i temama. Proljetos sam malo mijenjao raspored namještaja u stanu pa mi se ukazala potreba ili bolje rečeno mogućnost da kupim jednu novu sliku. Odlučio sam se da kupim neko djelo uradjeno na osnovama Švedske narodne umjetnosti. Dakle tipična Švedska tehinka i tema. I tražio sam mjesecima, ne intenzivno, ali često. I onda u jednom od poslednjih novembarskih dana naletim i kupim,

Vrijeme je za jednu muzičku numeru, jedna poznata melodija sa jednim nestvarnim talentom, jednom divnom krhkom i premladom djevojkom, dakle Nizozemka, tada 13-godišnjs djevojka i trubačicsa, Melissa Venema, u izvedbi melodije “Tišina”

U slavnom Američkom filmu “Odavde do vječnosti” koji smo mi kao djeca gledali valjda početkom 60-ih čula se i za čitav život zapamtila ova melodija u veoma emotivnoj sceni, mislim da se radilo o sahrani “ubijenog” Frank Sinatra. Sinatra je dobio oskara za tu svoju filmsku ulogu.

Ako se neko želi više upoznati sa Švedskim narodnim rukotvorevinama ili umjetnosti prilažem dva lajaka https://pixabay.com/sv/images/search/folkkonst/ https://www.slojdkommerlastad.se/slojda-for-lek-fritid/

SLAVA NOVOJ 2023. GODINI!

Zajebimo ratne prijetnje, na čas zaboravimo patnje Ukrajinaca pa i Ruskih majki, odjebimo inflaciju i porazne energetske probleme, zažmirimo pred opet prijetecim Covid-19, ne mislimo nekoliko mjeseci unaprijed i ne slutimo socijalne nemire jer se svi navedeni problem približavaju stomacima. Krenimo sa zajebancijom,

Pretpraznička su raspoloženja, butici, robne kuće, ulice, trgovi, komunalni centrumi,…. su okičeni, mediji, Božični sajmovi, sniženja, muzike, radosna djeca, koncerti po katedralama i crkvama, problemi sa željezničkim saobračajom, gužve svuda oko nas, Julbord, kupovine poklona,…..

Ni ove godine neću ići na Julbord tu tradicionalnu skandinavsku gozbu tokom božićne sezone na kojoj se služe tradicionalna božićna hrana i alkoholna pića. Covid-19 opet prijeti, mnogo je zaraženih i mnogo u bolnicama, na sreću nije mnogo na respiratorima i ne umire neki značajan procenat. A bio sam prije mjesec dana našao pravi dvorac za Julbord, Sturehovs Slott, https://www.sturehov.se Veoma komforna sala za Julbord i mislio sa ići tamo dok je zaraza bila manja. A onda dvorac je udaljen 39 km. od moje kuće. Nije zanemarljiva udaljenost pogotovu u povratku i vozi se putovima poprijeko. Posjetit cu imanje u proljeće.

U radnje opet idem ranije. Srećem mnoge mlade majke sa bebama u kolicima koje pokušavaju naći poklone za svoje najbliže i drage prije gužvi. Tu su i dame u ozbiljnijim godinama koje biraju poklone za unučad, najbliže srodnike, prijatelje,…Takodjer pokušavaju izbjeći gižve, a vjerovatno i zarazu. Puno je prigodnih roba, sve mirise, tihe prigodne melodije, vesele prodavačice,…..

Jutro u mom Haninge centrum.

Ja upotrebljavam internetski pretraživač Opera koji blokira sve reklame i nepoželjne posjetioce tako da uspijevam izbjeći dosadne i naporne i ometajuće reklamne atake pogotovo u predprazničnim danima. Ali čovjek ostavlja tragove i na drugi način pa dobija npr. reklamne mejlove. Prije izvjesnog vremena dobio sam ponudu od McAfee, “Zaštitite sebe i cijelu porodicu od najnovijih napada virusa, zlonamjernog softvera, špijunskog softvera i ransomwarea, a da pritom zaštitite svoju privatnost i identitet. Cijena 1199 kruna za 2 godine.” Kada sam prvi put kupio McAfee nije bio jeftin pa sam odlučio da prihvatim ponudu jer mi je i prethodni ugovor bio pri kraju. Odem na stranicu i počnem ukucavati podatke i onda mi je neko pozvonio na vrata, vratim stranicu sa podacima o mojoj kartici i odem vidjeti ko zvoni. Kada sam se vratio kompjuteru vidim otvoren prozorčić u kojem je pisalo odprilike, “Zašto si porekinuo kupovinu? Jel* zbog cijene? Nudimo ti novu cijenu za isti paket od 999:-” Eto to je digitalni način prilagodjavanja trgovanju, odnosno cjenkanju, koje je došlo sa juga Evrope. Još je uvijek nepristojno i bez rezultata pokušati se cjenjkati u Švedskoj, ali tradicije i otpor slabe svaki dan sve više i više.

Imalio smo turbulentne i visoke cijene benzina i 2-3 mjeseca. I onda ja odlučim stalno nadopunjavati rezervoar ćim cijena padne ispod 19,50 krona litar. Zbog toga sam počesto gledao u displej u autu. Imao sam prvi put jedan pokazatelj koji je govorio koliko kilometara mogu voziti sa benzinom koji je bio u rezervoaru. I onda primjetim jednog hladno-toplog dana da mogu voziti više kilometara nakon vožnje nego kad sam startao. Startao sam i displej je pokazivao da mogu voziti sa rezervoarom 520 km. i kada sam se vratio kući, nakon recimo predjenih 30 km. stajalo je da mogu preci sa rezervoarom 540 km. Kako to, greška u kompjuteru? I onda sam shvatio da je kompjuter u autu programiran tako da uzima parametre vožnje; brzinu, cestu, temperaturu, šaltanje, kočenje,…Čovjek mora biti oprezan i sa digitalnim svijetom. Cijena benzina se u medjuvremenu stabilizara izmedju 18 i 19 krona.

Sada ćemo poslušati jednu Sarajevsku, tužnu i po notama i po tekstu i po pamćenju, a i po učesnicima. Skoro sve legende iz muzičkog priloga su nas napustile. Lahka im zemlja bila! Dakle “Nedžad Imamović i Jovica Petković – Stara staza – LIVE, Skenderija, sa Keminog koncerta u Skenderiji 2003.

Digitalne tehnike i programiranja zapaljuju mašte tako da mnogi počnu halucinirati. S vremena na vrijeme se u Švedskim medijima propagiraju autobusi i taxiji bez šofera. Ja sam kao čitalac u više navrata komentarisao entuzijaste do šprdnje. Moguće je imati vozove, metroe pa i avione bez vozača jer su prostori odredjeni, kontrolisani i izolovani. Sa ova tri vozila se upravlja iz visokosofiticiranih centar. Taxi bez vozača ima senzore i program u haosu, neuredjenom i neodredjenom miljeu – saobraćaju. Prostor ne može biti pokriven senzorima u cijelosti, program ne predosjeća, ne predvidja i ne sluti. Dakle takvi taxiji su opasni, neodgovroni i pravno nedefinisani.

Evo sada TikToka i Hase

Ove godine je kao nikad na svim tv-kanalima mnogo romantično-Božićnih-glamuroznih filmova, tzv. limunada. Ne gledam takve filmove, ali sam ovogodišnjeg decembra pogledao dva zbog mjesta dešavanja radnje, Christmas in Rome i Christmas in Vienna. Htio sam se podsjetiti na boravak u tim gradovima te posjetiti i osjetiti opet one fantastične miljee i monumente. Ja sam nekako specijalno vezan za Beč. Jel to neki nerazumni trag od mog djeda, Avdije Karasalihovića, koji se tu liječio nekoliko mjeseci za vrijeme I Svjetskog rata ili možda nešto reinkarativno, ko zna. U svakom slučaju ću putovati u Beč sljedeće godine na malo duže vrijeme tako da mogu u miru obilaziti i uživati u toj kulturi koja me tako jako senzibilira.

Moj prijatelj Mato koji je u oktobru napunio 89 godina otputovao je sam u Zagreb kod mladje kćerke. Poželio je svoje mladje dvoje unučadi. Presjedaće i u odlasku, a i u povratku u Minchenu. Naručio je asistencije koje su besplatne. Gotovo nestvarno.

Pozdravit ćemo se sa jednom veoma prigodnom pjesmom Johna Lennona, So this is Christmas (War is Over), pozdraviti te i ovom prilikom u mislima i sa najboljim željama biti uz Ukrajinski narod. Slava Ukrajini!

Dobitnici Nobelove nagrade za fiziku za 2022. su Alain Aspect, Francuska; John F. Clauser, USA i Anton Zeilinger, Austrija; za istraživanja u domenu kvantne mehanike – nauke koja prirodu opisuje pomoću čestica manjih od atoma. U pitanju su pionirska istraživanja o kvantnim informacijama.

Ovogodišnja nagrada za fiziku pokazuje da je kvantna teleportacija moguća. Ovogodišnja Nobelova nagrada za fiziku pokazuje da se informacija s jedne čestice može prenijeti na drugu srodnu česticu, iako su te dvije čestice udaljene nekoliko kilometara i ne komuniciraju.

Laički objašnjenje bi bilo da čovjek može nacrtati recimo brkove na jednoj čestici te da se istovremeno pojave brkovi na srodnoj čestici – cesticama negdje na kraju svemira, bez ikakove poznate komunikacije, kontakata. Nobelovci su svojim experimentima potvrdili da to postiji, da je moguće i da funkcioniše. Otkrivena je bivstvena “komunikacija” svemira. Cini se da je covjek prvi put na primljenjiv nacin ulazi u svemir.

Uz ovo epohalno otkriće poslušajmo i jedno epohalno klasično muzičko djelo koje je napisao Pjotr Iljitj Tjajkovskij, čuveni ruski kompozitor davnih kozacko – ukrajinskih korijena, u izvedbi Anna Fedorova, ukrajinske pijanistice, dakle Tchaikovsky: Piano Concerto No. 1, Op. 23 – Anna Fedorova – Live Concert HD

Koliko puta vam se desilo na ulici ili na nekom skupu da se odjednom sjetite nekog koji nije tako znacajan u vasem životu i na kojeg ste zaboravili i odjednom taj neko je pred vama?

Svi smo čitali i gledali filmove o blizancima i njihovim paralelnim, identicnim i istovremenim doživljavanjima u sasvim različitim sredinama i okolnostima. Jednog boli grlo jer je bolestan, a drugi je zdrav ali ima najozbiljnije simptome bolesti grla. Posebno su bili interesantni primjeri paralelnih preživljavanja raznih situacija i dogadjaja blizanaca u različitim sredinama i okolnostima koji nisu ni znali da su blizanci.

Dok sam radio kao prodvač namještaja jedno vrijeme, u nekoliko godina, prodavali smo kineske kožne kauče, fotelje i ugaone graniture, “Orlando”, koji su bile veoma udobni, večih dimenzija i dobrog kvaliteta. Proizvodili su se u 4 boje i direktno naručivali kontejnerski iz Kine. Rok isporuke je bio cca 2,5 mjeseci. Iz više je razloga bilo važno naručiti pravu boju. Znalo se desiti da svi kupci žele kupiti gotovo isključivo u svijetloj bež boji. Onda odjednom niko ne želi u bež boji svi hoće u crnoj, pa onda samo smedja ili tamnocrvena. Niko nije znao šta se dešava sa kupcima i zašto tako biraju, gotovo isključivo. To se dešavalo u ciklusima od po pola godine i nije ovisilo o godišnjem dobu, sezoni, cijeni,…..

Jednom je čuveni futbalski trener iz Travnika, Ćiro Blažević, objašnjavao zašto on misli da je Davor Šuker najbolji centarfor na svijetu. Svi napadi i odbrane imaju svoje seme gradjene na osnovu analiza o medjudejstvu. Ako tim ima dobrog asistenta koji centrira loptu na prvu stativu onda ce Šuker ici na prvu stativu. Madjutim Šuker je šarao, išao svojim putanjama i uvijek bio na mjestu gdje je dolazila lopta i pravila najbolju priliku. Danas imamo fenomenalnog norvežanina, Erling Haaland, koji je u Manchester City postao prava mašina za golove. Gledao sam ga. On pokriva odprilike 40 metara od gola protivnika punom sirinom, sve položaje, M.City ima fantasticne veoma inteligentne igraće i tim ne gradi napade samo na Haalanda, nego svi grade prilike pa ko bude imao najbolju šansu ta ce i pucati na gol. Ali eto najčešče se dešava da Haaland ima tu najbolju priliku iako kruži nekim svojim privatnim putanjama cijelo vrijeme.

Sredinom sedamdesetih pojavio se prvi hit Bijelog dugmeta, “Tako ti je mala moja kad ljubi bosanac”. Kao rodjeni Sarajlija i Raja mogu da kažem da su muzika i riječi tog hita nedefinisani “strujali” Sarajevom danima i mjesecima. To je bila nakupina tadašnjeg Sarajevskog duha, Brega je bio samo prvi muzički medij koji je to pretvorio u note i riječi. Mnogo je takvih hitova koji su bili muzički izrazi svojih specijalnih i posebnih vremena. Kao znakovi novih nadgradnji i vremena.

Počnimo zato sa Bebekom i Tako ti je mala moja kad ljubi bosanac!

Sve navedene i druge slične pojave mogu biti samo plod nekih komunikacija, nekih kontakata koji su nam nepoznati. Poznati i svakodnevni kontakti i komunikacije čovjeka ostvaruju se culima. Dodir, vid, sluh, njuh i okus su pet osnovnih čula koja čine neizostavni preduslov ljudskih komunikacija. Iza toga dolaze razne teorije i sredstva, faze i nadgradnje u svrhu traženja istina te širenja spoznajnog svijeta. Kontakt i komunikacije su osnova svih ljudskih bivstvovanja, spoznaja i znanja. Pored prirodnih kontakata i komunikacija imamo i umjetne (artificiell), a može se reči da postoje i teoretski kontakti. Umjetni kontakti su oni koji produbljuju naše spoznaje i znanja zahvaljujući novim tehnikama, sredstvima i pomagalima.

Ja sam se oduševio čitajući i gledajući prigodni program na tv, prošle godine, da je nakon 25 godina planiranja, dosad najveći svemirski teleskop na svijetu, James Webb, https://www.rymdstyrelsen.se/en/ , stigao do svoje orbite u svemiru. Teleskop vrši mjerenja u infracrvenom svjetlu i moći će, između ostalog, ispitati atmosfere planeta u drugim solarnim sustavima i pogledati dublje nego ikad prije u povijest svemira. James Webb može promatrati u većem dijelu spektra infracrvene svjetlosti. Kako se svemir širi, svjetlost zvijezda dobiva veće valne duljine, zbog čega svjetlost mijenja boju. Čovječanstvo bi moglo saznati mnogo više o povijesti svemira nakon praska, od njegovog samog početka!

Prije gotovo 100 godina Albert Ajnštajn se upoznao sa teleporteringom u kvantnoj fizici. “Kvantno mehanički fenomen koji omogućuje teleportaciju bacio je mnogo mrava u glavu Albertu Einsteinu. Po njemu je kvantna fizika bila grozota. Čudesni sat koji je upravljao Einsteinovim svemirom, gdje je svaki događaj imao svoj uzrok, u kvantnim je teorijama zamijenjen nepredvidivim događajima u kojima je sve neizvjesno i ništa se ne može točno odrediti. Postojanje je samo vjerojatno, a ne apsolutno. Einstein je imao poteškoća s prihvaćanjem kvantne fizike i njezinih čudnih posljedica. “Bog se ne kocka”, njegov je poznati komentar o vjerojatnostima koje vladaju u kvantnom svijetu. Kako bi demonstrirao apsurdnost kvantne fizike, Einstein je napravio misaoni eksperiment zajedno sa svojim kolegama Borisom Podolskim i Nathan Rosenom. Rezultat eksperimenta je da da se informacije vezane za promjene jedne čestice prenose na drugu istorodnu česticu bez obzira na daljinu na neobjašnjiv način. Tek je 1960-ih formuliran pokus da se pokaže “EPR učinak”. Deset godina kasnije došao je konačni dokaz da je Einsteinov “sablasni učinak udaljenosti” zapravo postojao.” https://www.nyteknik.se/innovation/einstein-och-teleportering-6474010

Vezano za dodjelu ovogodišnje Nobelove nagrade za fiziku Nobelov odbor piše da su laureati iz fizike proveli revolucionarne eksperimente sa isprepletenim (?) kvantnim stanjima, gdje se dvije čestice ponašaju kao jedna cjelina čak i kada su odvojene. Rezultati su utrli put novoj tehnologiji koja se temelji na kvantnim informacijama. Kvantna mehanika dopušta da dvije ili više čestica budu u međusobnom kontaktu, čak i na nevjerojatno velikim udaljenostima. Za njih se kaže da su u nečemu što se zove upleteno, ili zapetljano stanje. Ako je jedno od njih pogođeno, to određuje i sudbinu drugoga. To se protivi svim uobičajenim predodžbama o stvarnosti. Kako na nešto može utjecati događaj koji se dogodi negdje drugdje, a da do njega ne dopre neka vrsta signala? Ali u kvantnoj mehanici, čini se da nema potrebe za komunikacijom za povezivanje različitih dijelova sustava.

Decenijama nakon Einsteinove smrti, eksperimenti trojice fizičara pokazali su da je kvantna zapetljanost stvarna, a ne samo teorijska. Postoje li neke čestice bez vremeskih ili bez prostornih osobina?

Slika – Mikelandjelov Bozji prst.

Izvršni direktor Američkog instituta za fiziku Michael Moloney je izjavio da je su trojica ovogodišnjih nobelovaca potvrdili da je kvantna mehanika vrlo korisna u svakodnevnici. Prema njegovim riječima, između ostalog, može se primijeniti za kvantno računanje i kvantnu tipografiju. Moloney je poručio da će se ovim promijeniti svijet u praktičnom smislu, a što se odnosi i na kvantno računanje. “To su rješenja koja će nam pomoću u svemu – od proizvodnje vakcina, razvoja tehnologije do meteoroloških prognoza. Postoji toliko različitih tipova proračuna koje možemo uraditi kvantnom informatičkom naukom, a koje ne možemo uraditi klasičnim računarima”, obrazložio je u izjavi za CNN.

Mene je moja majka Bedra upisala u Vježbaonu osnovnu školu u sastavu Učiteljske škole na Obali sa desne strane Miljacke, kako bi se družio sa boljom djecom. Svi moji rodjaci i Raja počinjali su svoje prve razrede u Devetoj školi koja se nalazila na Zvonimirovoj obali (Otokara Kersovanija), preko Miljacke na lijevoj strani u visini Pravnog fakulteta, a prije čuvenog restorana sa baštom uz Miljacku koji se zvao Dva ribara. Nakon nekoliko godina škola se preselila uzvodno uz Drvenija most. U zgradi Devete škole otvorena je bila velika biblioteka koju sam jedno vrijeme veoma često posjećivao. Bilo je puno knjiga o Albertu Ajnštajnu i drugim čuvenim naučnicima. Tada sam izgradio neke svoje privatne teorije o svemiru koje još i danas zastupam. Prvo, čovjek je Zemljanin, prirodno zemaljsko biće koje nije po svojim bioloskim potrebama, a ni po dužini života prilagodjeno svemirskim prostorima i svemirskom vremenu. Dakle glupo je za očekivati da će čovjek sa svojim kratkim životom i biološkim potrebama putovati po svemiru kao po zemlji. Drugo, a što Ajnštajnov život i nauka potvrdjuju, čovjek može sa svojim mozgom odnosno dostignutim znanjem i talentom ući u svemirske prostore i “živjeti” u njima te iz tog “življenja” otkrivati nove istine. Na ovo “Drugo” ponukala me jedna priča o Ajnštajnu. Naime on je bio izašao u šetnju sa nekim prijaterljima i onda bi cijelo vrijeme zastajkivao i nešto kratko zapisivao. Bili su mu kao odjednom došli u glavu neki mogući odgovori za neka njegova razmišljanja. To je slično kao kad pjesnik odjednom dobije u glavi traženu riječ ili traženi stih ili kada neki naučnik iz nekih drugih oblasti odjednom shvati riješenje nesavladivog problema. I treća moja teorija je da smo mi Zemljani potomci Marsovaca. Svijetlost je materijalna i Sunce gubi masu isijavanjem svjetlosti te na taj način njegova svjetlost i toplina se smanjuju, opadaju u snazi odnosno dometu. Nekad je Zemlja bila Venera, a Mars Zemlja. I nekada će Zemlja biti Mars, a Venera Zemlja. Ovo nekada se prevodi sa milionima godina. Današnje prilike na Zemlji me učvršćuju u mojoj trećoj teoriji. Čovjek drastično i pogubno uništava zemaljsku prirodu, a time i svoje osnovne preduslove za opstanak. Pored toga gramzljivot, pljačke i otimanja često proizvode idiote koji su blizu da upotrijebe atomsko oružje. Da li se na Marsu nekada desio atomski rat ili je njegova priroda uništena zbog “zemaljskog” načina života Marsovaca? Možda ćemo nekada to saznati.

Za kraj evoj jedne stare, svemirske i Sarajevske!!!! Sejo Pitić – Sjajni mjesec na Trebević sjeo!