Zašto ”Sarajevo Titinih pionira”, zašto na ”Sarajevskom jeziku”??

Koja je to osnovna supstanca moje Sarajevske generacije, jedinstveni sadržitelj i nazivnik za sve te ljude različite po nacionalnom, jezičkom, religijskom, tradicijskom, klasnom, kulturnom, političkom, bivstvenom, obrazovnom, …. porijeklu? Odakle je dolazila ta jedinstvena, osobena i zajednička inteligencija, snaga u idejama, optimizam, kreativnost, nesebićnost, kultura, umjetnost, komunikativnost, ljepota života i druženja, odvažnost, vizionarstvo, stimulativne zavidnost i ljubomore, vicevi, zajebancije, podvale, …..

U školama, na ulici, dječijim igralištima, parku,…bili smo svi zajedno i djeca partizana i narodnih heroja i četnika i ustaša, i djeca komunista i vjernika, i djeca iz stubišta i djeca iz memli soba, i djeca alkoholičara i visokih funkcionera, jeli smo zajedno besplatne školske užine (često), dobijali besplatno Novogodišnje paketiće,… i svi smo bili isti i jednaki, bili smo prvo djeca – Budućnost nove Jugoslavije -, a onda ponosni i vjerni Titovi pioniri.

Prva četiri razreda osnovne skole pohadjao sam u Vježbaoni, osnovna škola u okviru Učiteljske skole na Obali. Tu su išla djeca funkcionera ili viših i visokih ćinovnika koji su stanovali u Omladisnkoj, Radićevoj, Obali, Titovoj,…. ali i djeca zanatlija, običnih radnika, penzionera i nezaposlenih…. iz Gundulićeve, Brankove,…. Ja sam jedini bio sa druge strane Miljacke. I onda u toku, mislim, trecćeg razreda, dodje jedan novi kolega, učiteljica ga predstavi kao Bijedić Dragan čija se porodica preselila iz Mostara u Sarajevo. Bio je to sin Džemala Bijedića, funkcionera koji je bio na kadrovskom putu do predsjednika Izvršnog vijeća (vlade) Jugoslavije. Dragan je bio kao i svi mi. Jednog dana dodje on meni i jos jednom drugu i ponudi nas da na velikom odmoru odemo zajedno u novootvoreni Expres restoran na Titovoj ulici. On je bio dobio bon za sendvič od oca koji je bio na svećanom otvorenju restorana. Otišli smo i pojeli zajedno taj veoma ukusni sendvič, šnita hljeba, salama, malo majoneze i šnita kisele krastavice. Otac mu je bio rekao da mu je šef novootvorenog restorana dao vise besplatnih bonova i rekao, evo dajte ovo sinu pa neka dodje svaki dan na užinu kod mene. Dakle bili smo izmješani i jednaki izmedju sebe! Ali ova pričica ima i svoj sarajevski epilog. Prilikom poslednje posjete Sarajevu kupim jednu fantastičnu knjigu od Abdulaha Sidrana, Otkup sirove kože. Iz knjige saznam da je prvi šef Expres-restorana bio njegov otac.

Taj ponos i ljubav prema Titu i Jugoslaviji nisu bili nikakav fanatizam ili glupo dirigovano i slijepo slijedjenje, to su bili unutrašnji doživljaji največe večine stanovnika bivše Jugoslavije koji su napokon dobili svoju zemlju nakon junačkih pobjeda u Drugom svjetskom ratu na čelu sa jednom stvarnom i tada zivućom legendom, drugom Titom. Mislim da je odatle krenula moja generacija na svom putu ka zvijezdama. Svi smo mi bili u našoj vlastitoj zemlji, našem vlastitom i zajedničkom gradu, živjeli zajedno svaki dan i na svim mjestima, voljeli i džamije i crkve i Sinagogu jer to je sve bilo naše Sarajevsko kroz vijekove, radovali se uskršnjim jajima, bajramskim kolačima i kurbanima, božičnim kolačima jer to su bile i prilike da iznenadimo naše stomake, prisustvovali sahranama, sprovodima, dženazama i doživljavali najjače emocije rastanaka, učestvovali u takmičenjima škola, ulica, malih raja, mjesnih zajednica……Mi se nismo revizionistički bavili ni sa četnicima ni sa ustašama ni sa balijama, ni sa “slavnim” prošlostima. To je dolazilo nama uvijek sa strane kao mućenje bistre vode ili sa zaraženim došlama. Došle su bili svi oni koji nisu prihvatili Sarajevske tradicije i Sarajevsku kulturu. Došlizam se odnosio na one “divlje”, – Došli divlji da istjeraju pitome – kako se to objašnjavalo u tradicionalnim, mehkim i pitomim Sarajevskim naseljima, mahalama, familijama, društvima, rajama,… Ja se zaista ne mogu sjetiti da je bilo ko iz mog Sarajevskog predratnog okruženja bio neki “junak” na nekoj od neprijateljskih strana! 

Imali smo na ponos naseg druga Tita, (Druže Tito mi ti se kunemo!) i partizane, bili smo pobjednici u krvavom ratu i osjećali se veoma važni i jaki. Imali smo naše vjekovno Sarajevo koje je zbog svoje čarsije živjelo gradsko brastvo i jedinstvo i prije pravog Brastva i Jedinstva. Imali smo sveto kadrovsko pravilo, pravilo trojno (srbin, hrvat, musliman). Tu je živjela ta najbolja mikroglobalizacija, a ja ću se uzaludno nastaviti nadati da će ona jednog dana prerasti u makro i tako zamijeniti ovu današnju usranu globalizaciju. I onda imali smo principe, moral i etiku; pomagati, dijeliti, zauzimati se za potrebitog; imali smo tu društvenu sigurnost i duboku vjeru u svakodnevnu pravdu. Postojalo je zdravo rivalstvo, ambicije da se bude neko i nešto, vječite želje za jos večim ili još višim uspjehom.

I eto bili smo Titovi sarajevski pioniri koji su imali sreću da su se mogli baviti maštanjima, budućnošću, ljepotama življenja (spram razvijenosti produktivnih i društvenih snaga, bili smo kokuzi, smijem se), a ne pradavnim prošlostima, mitovima, razlikama, lažnim veličanjima, ponosnim kradljivcima i pljačkašima, odvažnim ubicama, sumnjama, mržnjom, profesionalizacijom nacionalne pripadnosti.. I znali smo da su znanja i sposobnost važni i upoznavali smo naprednije i ljepše svijetove i razmišljali smo kako da i mi budemo napredniji i ljepši od njih. Voljeli smo i ruse i amerikance, obožavali Italiju i Francusku, parade sa Crvenog trga, žvakaće gume, kauboje i Havaje i svakako dan D, Brigtte Bardot, Alain Delon, John Wayne, Kirk Douglas, San Remo, Radio Luxemburg, Elvis Presleya, Veneciju, Ponte Rosso,… I tako smo bili dosli do Emerika Bluma – Energoinvest, Abasa Deronja – UNIS, Šipada, Branka Mikulica – Zimske olimpijske igre, Safeta Isovica, Ismeta Ajabegovica – Šerbe,.. – sevdah – nase tradicionalne pjesme, Emira Kusturice – palme i medvjed, Mirze Delibasica – KK Bosna Evropski sampioni, Davorina Popovica – Indexi, Gorana Bregovica i Zeljka Bebeka – Bijelo dugme,……. i sve to uz sevdah, nasu muziku, pite, čevape, baklave i hurmažice, torte i “boeme”, jagnjetine sa ražnja, travničkog sira, hladne pive, vina, šljive i whskyja, i najprije i najviše uz bosansku kahvu.

Ovdje ću se sjetiti jedne kažu istinite anegdote. Unis je sklapao i prodavao golfove, jedan strašan i prestižan automobil koje je trebalo čekati mjesecima, a ponekad i godinama na isporuku. Jednog dana nazove Vlado Šegrt, legendarni partizan i Narodni heroj, Abasa Deronju i kaže, Slusaj Abaze imam ovde jednog zemljaka koji hoće da kupi jedan golf, evo on ima pare uzase, koliko košta on ce platiti odmah,…. Vlado, ne ide to tako brzo, velika je potražnja, ljudi čekaju mjesecima, odgovori Abas; Ma on ne mora dobiti auto danas može on prenočiti kod mene pa doći sutra,… Ja ne znam epilog anegdote ali se nostalgično i rado smijem svaki puta kada je čujem ili pričam.

Krasili su nas i nepotizam i narodna korupcija i sive ekonomije; DB i Komiteti, isključenje od alternativnih političkih sistema i društvenih razvoja, ali išli smo hrabro i odvažno u svijetlu budućnost i znali smo gdje je ona i što je ona.

Tako je to bilo u našem Rajvosa.

Genitiv “Titin” umjesto “Titov” gramatika je moje Nane (majčina majka), rahmetli Ajiša- hanume Karasalihović, rodjena Musakadić, izdanka jedne vjekovne Sarajevske loze koja je znala kako se govori pravi Sarajevski!

U bivšoj Jugoslaviji jezik, jezici, su bilo kontrarevolucionarno sredstvo i zahvalan milje za nacionaliste, drkadžije, drvene filozofe, promasene historičare, šuplje glave, djabalebaroše… Bilo je i poštenih, naučnih i kulturnih jezikoslovaca takodje!

Mi Sarajlije smo od vajkada imali grijeh sećerenja i miješanja glasova i slova ć i č, ali smo i imali prednost da smo bili stimulisani upotrebljavati riječi iz srpskog kao i iz hrvatskog jezika u borbi protiv pleonazama. Danas se jezici oštre i produblju u razlikama do apsurda i salvi smijeha. Danas se ubijaju izvorni jezici i militantno uvode najnovije izkonstruisane i opisne rijeci. Narod više nije vlasnik i kreator svog vlastitog jezika jer bi smo mogli svi postati samo gradjani. Zato ću ja pisati na mom Sarajevskom jeziku. Necu mijesati ć i č, ali ću upotrebljavati riječi iz svih jezika bivše Juge, često i tendenciozno, upotrebljavat ću velika slova po vlastitom osjećaju i htjeću biti spontan.

Važno je da se razumijem, a i da se moje pisanje i doživi.

Poslije otprilike tri godine boravka u Švedskoj dobijem posao prodavača namještaja. To je znaćilo da ću pisati i potpisivati kupoprodajne ugovore (obrasci) u iznosima od cca 500 do cca 5.000 eura. Zabrinut pitam gazdu, Lasse (den avlidne Lars Gille!) što ako ja napravim neku jezičku pogrešku u ugovorima, te dobih odgovor, Ništa se ti ne brini, važno je da se posao razumije, a najvažnije su cifre. I važna je živa riječ, pazi šta obećas usmeno jer to važi. Ja, tako je to u Švedskoj koja ima osam (8) Nobelovaca za književnost.

Važno je dakle da se razumijem, a i da se moje pisanje doživi.

Pioniri i Dan mladosti