Vidio sam njegovu smrtovnicu u Oslobodjenju prije nekoliko nedjelja. Prvi je od mojih Sarajlija koji je umro za vrijeme mojih webb pisanija o Sarajevu Titinih pionira.
Poznavao sam ga kao taxistu kod Katedrale, ja sam stanovao u Štrosmajerovoj desetak godina, a onda i kao kartaroša. Bio je jedna veoma interesantna osobenost.
Inteligentan, pomalo umjetnički nastrojen, kratko trajajuće baterije, foler i blefer na mahove – sve za potrebe publike, veoma dobar igrač Remija, nije baš bio “korektan” u pokeru, veoma društven i pun Sarajevskih folova, trikova i ubleha. Imao je izuzetnu eleganciju prstiju u baratanju kartama. Volio sam ga sretati, uvijek je imao nove gardove i ”iznenadjenja”. Na mahove smo često igrali Remija. Sa pokerom smo prekinuli nakon druge ili treće velike partije.

U glavi imam da je po zanimanju bio moler i da je nekim porijeklom iz Višegrada. Ostala mi je u sjećanju njegova rečenica o Bikavcu kao najboljem mjestu za akšamluke. Njegov duboki doživljaj te ljepote se prenio na mene za čitav život. Kakav li je taj Bikavac kod Višegrada? Nisam nikad bio, a vjerovatno i neću, ali ću nastaviti da uživam u pjesmi U lijepom starom gradu Višegradu .

Poslednji put sam ga sreo za vrijeme rata u Sarajevu. Nosio je Colt pištolj u futroli sa strane pojasa tako da se jasno mogao vidjeti, baš kao Wyatt Earp. To je bio njegov gest upozorenja i predupredjenja. Imao je veoma dobar rezon, a moglo je biti i veselo.

Jednom je Ćamil uzeo u svoj taxi nekog povrijedjenog pješaka, bila je neka saobraćajna nesreća, te ga odvezao u Hitnu. Nakon toga se vratio na štand i uzeo prve musterije, bio je to jedan stariji par koji se smjestio na zadnjem sjedištu auta. Kada je krenuo starija gospodja mu reče, Gospodine ovdje imate neku krv na sjedištu, a Ćamil odgovori onako k´o neka baglama, Ma znam, imao sam neku musteriju prije vas, nije htio platiti vožnju pa sam ga ubo malo nožom. Ćamil je bio mrtav hladan, nastala je tišina u autu. Kada je gospodja plaćala vožnju izvadi novćanicu od 100 dinara, vožnja je koštala 60 dinara. Ćamil reče, Gospodjo čekajte da vam dam kusur, a ona već u žurnom odlasku držeći odlučno svog muža ispod ruke, reče, Ne treba, zadržite kusur!
Sedamdesetih se putovalo autom iz Sarajeva u Italiju preko Zagreba, rjedje preko Bihaća, a najrjedje Jadranskom magistralom. Jednog septembra sredinom sedamdesetih odlučiše se Ćamil i njegov drug Halid Zagić da putuju u Italiju duz najljepšeg mora na svijetu. Nije im se žurilo pa nije ni smetala prilično sporija i duža cesta, bili su mladi i nadali se i nekim zgodnim autostoperkama. I tako Ćamil vozi i vozi, nigdje stoperki, a on vozi i vozi i kad su bili negdje iza Makarske, priča Ćamil, Sjevnuše neke butine iza neke grane ja ugledah palac pritisnuh kočnice iz sve snage, petama zaforah asfalt, volan do brade, dotrčaše nogice, Šibenik?, Šibenik?, zacvrkuta duga plava kosa, Ja! Ja! Si! Si!, odgovara Ćamil grozničavo i onda se kosa okreće i viče Jozek, Jozek i maše rukom, utom dotrči neka bradica sa omanjim koferom i oni će kao da udju u auto. Onda Ćamil viče, Ne može Jozek, i priječi rukom Jozeku da udje u auto. Zašto ne može Jozek? Pa ne može, tko će Jozeka jebavati, ja neću, odgovara Ćamil i pita Halida, Ho´š ti Halide, a Halid odgovora, Neću ni ja, i onda Ćamil nastavlja, Eto vidiš neće ni Halid. Juh jeste bezobrazni, odgovara plava kosa i povlači Jozeka, Jako bezobrazni, nastavlja udaljavajući se od auta. Pa da, ja sam bezobrazan koji sam iskren, a ne ti koja varaš i sakrivaš Jozeka, odgovara Ćamil, a Halid se zavaljuje od smijeha. Smij se jarane, komentarše Ćamil Halida, a da si neki drug mogao si mi učiniti uslugu i klapiti Jozeka, a ja Jozekinicu.

Kod mosta Ćumurija na lijevoj strani Miljacke nalazio se jedan veći objekt sa dogradjenim prostorom u staklu i baštom s kojim je valjda sve te godine raspolagao Sportsko drustvo Partizan. Največi dio prosotra izdavao se za ugostiteljske ili neke druge isplative djelatnosti. Tu je pjevala i Ruža Balog, Paganinio “Krme” na svojoj violini, svirao na početku svoje karijere Omer Pobrić, igrala Činkvina koju su vodili i braća Todorić, okupljao se svijet od Sarajevskih hadžija do ološa i nazad. Ali cijelo vrijeme tu se i kockalo, u trafici na uglu su se prodavale obilježene karte za poker, odigralo se i nekoliko antologijskih partija pokera sa gostima iz Beograda…..
Jednog ljetnjeg dana igrao je Ćamil remija i uvalio se. Stao je kod jedinog prozora na drugoj strani objekta, pušio i gledao u nigdje. Prozor je bio uzak, otvoren i imao je gelendere, gledao je na jednu usku ulicu (Save Skarića?) gdje su uvijek bili parkirani automobili jedan na drugi, često je bilo nemoguće izvući se autom sa “parkinga”. I stoji Ćamil u dumanu i ne primjećuje jednog čovjeka koji kruži nervoznim i brzim kratkim koracima i gleda na sve strane. Kad čovjek ugleda Ćamila pita ga, Oprostite, je li ovo vaš auto? Jeste, odgovori Ćamil iako to nije bio njegov auto. Hoćete li ga molim vas pomaknuti da ja mogu izaći sa svojim autom u velikoj sam žurbi? zamoli Čovjek. Neću, odgovori Ćamil i nastavi dledati ni u gdje. Kako nećeš, moraš se pomaknuti da ja izadjem, Čovjek će. Ne moram i neću, odgovara Ćamil. Pa zašto nećeš, žuri mi se, prigušuje se Čovjek. Mrsko mi je ići naokolo, odgovara Ćamil. Kako ti je mrsko idiote, da si odmah pomaknuo auto, eksplodira Čovjek. Ma hoću kurac, odgovora Ćamil. Ma pomakni ga ili ću ti ga slupati, prijeti Čovjek. Ma ne smiješ ga ni dotaći, odgovra Ćamil mrtav hladan. Onda Čovjek udari nogom u vrata auta i reče, Pomakni ga ili ću ti ga skroz ulupati. Samo ga još jednom dotakni, reče Ćamil. Čovjek se tada nagne malo nazad pa udari jako petom u vrata auta jednom pa drugi put,.. Utom dodju neki kartaroši, privučeni bukom do Ćamila i pitaju ga šta se to dešava, a Ćamil odgovora, Ma evo neka hablešina razbija nečije auto. Kako nečije auto, pa zar nije ovo tvoje auto, upita Čovjek sa nevjericom. Kakvo moje auto, ja nemam nikakvo auto, odgovara Ćamil kao ozbiljno iznenadjen.

Iskreno se nadam da će se posjetioci smijati ovim i ovakovim kratkim istorijama i da Balkanci još nisu zaraženi vladajućim sindromom kulture ulice i militantnom demokracijom minoriteta.

direktor, TP Marketi d.d. OOUR Alipašino polje

Sjećao sam ga se kao šefa novootvorenog Marketa u Prvirednom gradu Skenderija, sredina sedamdesetih, mislim. To je bio valjda največi i najmoderniji market u gradu, zapad je bio počeo živjeti i kod nas. Sve je bilo bezprijekorno od roba, personala, higijene, mirisa, usluga, asortimana,.. do šefa u dugom bijelom mantilu. Bio je to Tomo Porobić koji je imponovao držanjem i sigurnošću – pravi Marketov Capo di tutti.
Upoznali smo se u januaru 1989. godine po mom dolasku za direktora Radne zajednice u UPI RO Promet na malo, Tomo je tada bio direktor OOUR-a Alipašino polje. Od prvog dana uspostavili smo jednu obostrano kompetentnu, iskrenu i ljudsku saradnju. Tomo je bio vladao maloprodajom, poslom i personalom tako da su svi bili zadovoljni. Znao je rukovoditi i kako postići ciljeve. Izmedju nas nisu bila potrebna objašnjavanja. Njegov OOUR je prednjačio u poslovnim rezultatima i razvojnim perspektivama. Bio je i jako lice RO prema dobavljačima.

UPI RO Promet na malo imao je tada 13 OOUR-a (sve Sarajevske opštine plus Zenica, Travnik i Vitez (?)) i jednu ogromnu Radnu zajednicu (cca 300 zaposlenih); cca 3.500 radnika; osnovna djelatnost maloprodaja u okviru UPI koncerna, cca 60% hrana i 40% bijela tehnika (finansijski).

Vodio je veoma dobro kadrovsku politiku u OOUR-u. Njegovi favoriti su bili mladi i perspektivni ljudi koje je sam učio i usmjeravao. Bio je voljen i uživao je respekt medju zaposlenicima.
Jednom me Tomo zamolio da zajedno posjetimo AS, našu najbolju prodavnicu (kod Socijalnog). Prodavniuca je bila renovirana i poslovodja, Sulejmanovic Sulejman, žalio se opet na položaj Bombonjere. Bila je locirana u staklu na suncu pa su se čokolade, bombone, lokumi,….. topili. Projekat renoviranja je napravio naš Projektni biro, Sule je za vrijeme renoviranja upozoravao na problem, ignorantske arhitekte su napravile istu glupost po drugi put, a nakon trećeg smo na moje insistiranje ukinuli Projektni biro.
Helem dolazimo Tomo i ja u kancelariji poslovodje, a on šuti i sluša u telefonsku slušalicu. Kada nas je ugledao kaže moraš otpjevati pjesmu da je i moji direktori čuju. Sa druge strane je bio Rizo Hamidović, pjesma Kapetan potonulog broda, novi album, čuli smo je malo i mi preko telefona uz živu muziku. Naslov pjesme je bio proročanski. Pjesmu rado slušam još i danas, Bravo Rizo!
Tomo i ja postali smo bili i jedan dobar poslovni tandem kada se radilo o službenim putovanjima u inostranstvo. Ako se radilo o uvozu roba Tomino poznavanje živućeg i aktuelnog tržišta, odnosno potražnje, bilo je važno kod odabira roba za uvoz. Ovdje ću napomenuti da je Tomo održavao sastanke sa svojim najuspješnijim poslovodjama prodavnica i tražio od njih liste želja za uvoznim robama te mogućim krajnjim cijenama. Ako se radilo o razvojnim projektima i novim poslovnim partnerima u inostranstvu njegov gard, duboki osjećaj rukovodne odgovornosti, vladanje djelatnošću te osobna kultura i samopouzdanje bili su od velike vrijednosti.
Putovali smo često poslovno u Italiju, te u Njemačku.
Mislim da smo u jesen 1990. ili proljeće 1991, godine putovali u Italiju da bi otvorili nove poslovne relacije. Sarajevo je raslo, rasla je i kupovna moć potrošača te se počela osjećati potreba za kvalitetnijom bijelom tehnikom, sportskom i rekreacijskom opremom. Prvu posjetu smo napravili u Modeni, jednoj fabrici manjih kućanskih aparata višeg standarda. Firma je bila G3 Ferrari u vlasništvu familije Ferrari.

Bila je veoma prijatna dobrodošlica, primio nas je direktor i suvlasnik tvornice. Ja sam predstavio našu firmu, upoznao sa našom namjerom uvoza, objasnio startnu proceduru,….. Zatim smo Tomo i ja otišli u obilazak tvornice i prodajnog salona. Nakon toga sastali smo se opet sa direktorom. On nas je na naše iznenadjenje zamolio i insistirao da poslovne razgovore nastavimo sutradan. Mi smo bili planirali jednodnevnu posjetu i već bili otkazali hotel, ali pristali smo. Sutradan smo došli u zakazano vrijeme, čekao nas je raspoloženi direktor sa pripremljenim papirima oko uspostavljanja i započinjanja poslovnih odnosa. Rastali smo se veoma zadovoljni i kao neki stari prijatelji. Uskoro smo saznali zašto je direktor tražio susret sljedećeg dana. Trebalo mu je vrijeme da provjeri moje podatke o našem poduzeću, nama, godwill… Od nadležne Italijanske službe (njihova privredna komora) dobio je pozitivno mišljenje o našoj firmi te procjenu da će postojeće rukovodstvo upravljati firmom narednih deset godina. Ferrari je poslao u Niš na certifikaciju po dva primjerka aparata koje smo mi bili planirali uvoziti, mi smo bili platili sve troškove i mislim da je Niš i izdao dozvolu – odobrenje, ali onda je došao jebeni rat.
Drugu posjetu smo napravili u Perugi, Ellesse , čuvena tvornica sportske i rekreacijske opreme. Prvo smo bili fascinirani modernom, poslovnom zgradom. Bila ja kao neki valjak postavljena na kružnicu od možda desetak spratova u kombinaciji prozirnog i crnog stakla. Sa strane, cijelom visinom zgrade, širine 3 – 5 metara kružio je zasjen od crnog stakla prateći kretanje sunca tako da se nije moglo desiti da sunce direktno udara u neku od kancelarija. U ulaznom foajeu, kod recepcije, vidio sam prvi puta podnu fontanu sa malim vodoskocima i plitkim, velikim, okruglim bazenom ispod nivoa poda. Posjeta je bila zakazana u 10,00. Mi smo došli 15 minuta ranije, prijavili se sekretarici direktora i čekali u gostinskoj sobi uz talijanski(!) expresso. U 10.05 provjerio sam kod sekretarice da li je direktor došao. Došao je maločas, rekla sam mu da ga vi čekate, iscvrkutala je jedna elegantna mirišljiva talijanka. Direktor je bio jedan čuveni alpski skijaš sa njemackim prezimenom (mislim da je bio iz Švajcarske). U 10,15 Tomo i ja odlučmo da napustimo zgradu i to bez pozdrava. Kašnjenje ugovorenog sastanka, sa gostima iz Sarajeva, sa mogućim poslovnim partnerima, te uz kulturni i profesionalni nastup, nije bio dobar znak za neku buduću suradnju. Lift se nalazio na suprotnom dijelu kružnice od direktorovog kabineta. Došli smo do lifta i pozvali ga u tom trenutku je dotrčao debeli direktor, iskreno se izvinjavao i objašnjavao razloge za nekulturno i neprofesionalno ponašanje. Susret i posjeta su bili na najboljem i najvišem nivou, kako to i obicno biva nakon ovakvih startova. Bili smo oduševljeni exponatioma u izložbenom salonu, katalozima, ali ne i cijenama, čak ni sa onima rabatiranima. Ellesse je bio preskup za naše kupce.

I onda kako je to uvijek bivalo, popodne prije povratka, kupovina naručenih poklona za članove familije ili prijatelje, večera u restoranu po Tominom izboru. I onda kako je to uvijek bivalo prije odlaska na spavanje Tomo zove u svoju sobu i pokazuje izložene poklone za Tanju, Olju (njegove kćeri) i Vesnu (njegova supruga). Volio je svoju porodicu i bio sretan da ih usreći.
Ovdje ću se sjetiti jednog “Sira”. Iz Italije smo često prelazili granicu na jednom manjem graničnom prelazu kojeg je Tomo dobro poznavao. Tu se nalazio i jedan pravi domaći restoran sa dobrom kuhinjom i vinima ( kako je to bilo dobro vrijeme, niko nije proganjao promile!!!). I onda bi Tomo vozio nekim lokalnim putevima do jednog omanjeg trgića na kojem je jedan domaćin prodavao kolutove veoma ukusnog žutog sira. Tu bi smo uvijek kupili sireve, a poslednji put Tomo upita domćina odakle je sir. Sir je bio iz Travnika. Za “utjehu” saznasmo da ga je prodavač finiširao.

Privatizacija, nova tržišta, konkurencija i naš koncept razvoja iziskivala su brza i efikasna preustrojavanja firme. Trebalo je drastično sniziti troškove poslovanja i onda uvezati materijalne i finansijske linije na nivou poduzeća kako bi se preduprijedile sustavne kradje i omogućilo efikasno upravljanje. Pojavila se potreba da vidimo kako živi i radi firma našeg kova u Njemačkoj, dakle da “kupimo” znanje.
Bila je 1990. godina; bila je to jedna brojnija Upijeva ekipa; RO DC, Razvojni centar i RO promet na malo; iz naše firme je putovalo pet članova; domaćin UPI Predstavništvo u Minhenu; susreti i posjete firmama: Aldi, Lidl i Netto(?).

Prvog dana posjete, nakon hotela, kratka šetnja po Minhenu i prvo veliko iznenadjenje. Nabasali smo bili na jednu Aldijevu prodavnicu u samom centru Minchena. Na podu pale, na palama otvoreni kartoni roba (transportna pakovanja), ogromna rashladna vitrina sa kartonima roba, nikakve vage, prolazi izmedju pala do kasa, robe ko drva, veoma niske cijene, čokolada za marku “kakih hoš”, od radnika smo vidjeli samo kasirke. Sjetismo se naših prodavnica (oprema, personal, servis,…) sa osjećajem stida. Mi smo mogli imati bar 10% ovakovih prodavnica, koje bi smo samo uštede imali. Tomo je odmah počeo nabrajati koje bi svoje prodavnice Aldirao.
Od Njemačkih firmi bili smo primljeni na pravi njemačko-poslovni i izuzetno prijateljski način. Imali smo nekoliko korisnih sastanaka, “predavanja”, te posjetili jedan veliki market-diskont u okolini Minhena, jednu ogromnu, superušminkanu robnu kuću sa odjeljenjem prehrane u centru grada,….. Tomo i ja nismo putovali u centralno skladiste Lidla (mislim) u Frankfurtu. UPI je imao veoma funkcionalno i moderno skladiste u Rajlovcu (Švedski sistem i podrška) koje je bolovalo samo od nasih Balkanskih bolesti. Osim toga ja sam poznavao i vladao teoretski filozofijom kompjutera, znao sam šta nam treba da držimo čitav proces ”input – output” pod kontrolom, znao sam da mi nemamo sredstava kupiti tu novu tehnologiju i znao sam da mi moramo ići prečicama ako hoćemo držati korak sa vremenom te ostvarivati naše ciljeve.

Bilo nas je u Sarajevu koji smo veoma rano razumjeli filozofiju kompjutera, mogućnosti oba sistema (strategijski i aplikativni) te shvatili da je kompjuterizacija uslov napretka naše generacije (pocetak osamdesetih). Mi nismo bili ni neki programeri, kompjuteraši, bili smo profesionalci u svojim strukama i znali smo ”nacrtati” sta može i sta će nam kompjuter uraditi. Po tome smo bili najmanje 10 godina ispred Šveda, 1994 godina. Naše zapadne kolege naučene su da gledaju tržište gotovih roba te da kupuju, Konfekcija umjesto odijela po narudžbi.

Posjeta je imala veliki utjecaj na razvoj firme, ubrzo smo počeli startati sa novim diskont prodavnicama, Prodajni centar Mojmilo je stavljen u funkciju na tragu vidjenog u Minhenu, jedna prodavnica počela je voditi poslovanje uz pomoć kompjutera koji je registrirao sve finansijske i materijalne promjene (pilot), uspostavili smo kontakte sa nekoliko kompjuterskih kuća te nekim novim prodavačima opreme, vidjene u Minhenu, ukinuli smo nas Projektni biro, otvorili supermarket Maxi (preko puta TV BiH) uz prisustvo Ante Markovića, tada predsjednika Vlade SFRJ.

Ovdje cu se sjetiti ”Tominog diskonta” u Raštalici prema Tarčinu (mislim, nisam baš siguran). Iz Sarajeva sam izašao preko piste pa onda preko Igmana. Bila je zima, vozili smo se preko Igmana po noći bez svjetala jer su srbi stalno granatirali taj krivudavi, uski i izuzetno nagibni šumski put, ogromni kamioni iz suprotnog smjera su iskakali iz tame uvijek samo na nekoliko metara, opasna krizanja, kontrole, puzajuća vožnja, totalna neizvjesnost,… i onda smo se počeli voziti niz brdo i vozili i vozili kad odjednom ”Tomin diksont” nov, raskošno osvijetljen kao neka Rimska kapela, uspjeli smo, pomislih blažen i tek tada se sjetih da idem u Orebić posjetiti svoju dragu tromjesečnu kćer.

Prvog dana po dolasku u Minhen bili smo gosti Upijevog predstavništva na večeri u čuvenoj Minhenskoj pivnici, Hofbräuhaus , gdje smo jeli piliće sa grila, specijalitet kuće, i pili pivo u kriglama, krigle od dvije litre. Do sale sa rezerviranim mjestima i ”parkovskom” Bavarienmuzikom uz jodlovanje na ”parkovskom” podiju sa ”prakovskim” krovom unutar pivnice, prošli smo pored dvije ili tri kuhinje gdje su na dugim sazidanim posterima bila izlozena razna jela; desetine vrsta kobasica, raznog mesa pripremljenog na razne nacine (naresci, snicle, komadi,..), variva od povrca, tijesta, hljeba, salate, sosovi, kolači,voće,….
Dan prije povratka Tomo me upita; Ziko bili mog´o ići samnom u onu pivnicu da probamo neka od jela sa onih pijadestala, ja cijelo vrijeme mislim o onim kobasicama i …… Otišli smo, izabrali sto na strateškom mjestu u jednoj omanjoj luxuznoj sali popričali sa konobarom te ga onda otpratili do pijadestala sa hranom te pokazivali prstima sta će stavljati na tanjire. To se ponovilo 2-3 puta, pivo točeno, dezert štrudle, i onda dahtanje i duga šetnja do hotela.

Sa Tomom sam se družio uvijek i samo na i u vezi sa poslom. Nikada privatno i u slobodno vrijeme. Privatno smo se porodično sreli kod mene kada sam ja dobio stan te jednom u njegovoj vikendici na izvoru Miljacke. Volio je muziku Zvonka Bogdana . Jednom smo iz Italije ušli u Sloveniju, zaustavili se, bilo je sunčano jutro nakon uspješnog poslovnog puta i onda prilazim Tominom autu iz kojeg se čula pjesma ”Šta sam ja u tvom životu”. Ne znam zašto to mi je ostalo u sjećanju za čitav zivot.
I onda dodje taj prokleti rat. Tomo je stanovao na Mojmilu. Zgrada je bila na liniji razdvajanja, pucalo se i granatiralo gotovo neprestano. Čuli smo se gotovo svakog dana. On je imao kancelariju kod Socijalnog, a ja u Upijevoj zgradi kod Pozorišta. Za Tomu je postajalo sve opasnije i opasnije biti u kući, na poslu ili kretati se. Jednom me nazove da kaže da već nekoliko dana nije imao vode kući. On se morao kupati svaki dan. Ja mu predložim da preseli sa porodicom u svoju direkciju. I onda, jedno jutro na poslu ”konspirativci” se oglasiše, Tomo prebjegao svojim srbima. Oko podneva nazove me Tomo sa Pala i reče, Ziko nemoj misliti da sam nas izdao. Ja sam se morao spašavati. Čuli smo se više puta i za vrijeme mog prvog boravka u Švedskoj. Jedno vrijeme je razmišljao da i on dodje u Švedsku. Nije se mogao odlučiti.
U maju 1996 godine pokušao sam se vratiti u Sarajevo. Tomo je još uvijek bio na Palama. Dogovorismo se da se sretnemo na Vracama, na liniji razgraničenja. Kada sam ga vidio srce mi se bilo steglo od tuge. Na sebi je imao pohabanu odjeću iz prijeratnih slovenačkih i njemačkih butika, nestalo je bilo one njegove sigurnosti u držanju, …. Otišli smo u neku kafanu na srpskoj strani i pili onaj najjeftiniji hemijski konjak. Pitam ga možemo li uraditi neke poslove, možemo li napraviti neki posao sa npr. Vitaminkom iz Banja Luke, ništa tako nešto nije bilo uputno, a ni moguće.
Vratio sam se kući ( majčin stan na Koševskom brdu) sa autom i probudih se, nisam znao odakle sam i kako došao, skontah da je bilo prošlo nekoliko sati od susreta sa Tomom, odoh na balkon i ugledah čitavo auto,…..
I onda jednom nakon više godina nazovem Tomin broj. Godinama nisam kontaktirao nikakvo Sarajevo, to Sarajevo je napravilo moju kćer beskućnikom sa njene nepune dvije. Dakle nazovem Tomu, javi se neki ženski glas pa onda Vesna, njegova supruga. Tomo je bio umro, bio je mlad 55 godina.