Vidio sam njegovu smrtovnicu u Oslobodjenju prije nekoliko nedjelja. Prvi je od mojih Sarajlija koji je umro za vrijeme mojih webb pisanija o Sarajevu Titinih pionira.
Poznavao sam ga kao taxistu kod Katedrale, ja sam stanovao u Štrosmajerovoj desetak godina, a onda i kao kartaroša. Bio je jedna veoma interesantna osobenost.
Inteligentan, pomalo umjetnički nastrojen, kratko trajajuće baterije, foler i blefer na mahove – sve za potrebe publike, veoma dobar igrač Remija, nije baš bio “korektan” u pokeru, veoma društven i pun Sarajevskih folova, trikova i ubleha. Imao je izuzetnu eleganciju prstiju u baratanju kartama. Volio sam ga sretati, uvijek je imao nove gardove i ”iznenadjenja”. Na mahove smo često igrali Remija. Sa pokerom smo prekinuli nakon druge ili treće velike partije.

U glavi imam da je po zanimanju bio moler i da je nekim porijeklom iz Višegrada. Ostala mi je u sjećanju njegova rečenica o Bikavcu kao najboljem mjestu za akšamluke. Njegov duboki doživljaj te ljepote se prenio na mene za čitav život. Kakav li je taj Bikavac kod Višegrada? Nisam nikad bio, a vjerovatno i neću, ali ću nastaviti da uživam u pjesmi U lijepom starom gradu Višegradu .

Poslednji put sam ga sreo za vrijeme rata u Sarajevu. Nosio je Colt pištolj u futroli sa strane pojasa tako da se jasno mogao vidjeti, baš kao Wyatt Earp. To je bio njegov gest upozorenja i predupredjenja. Imao je veoma dobar rezon, a moglo je biti i veselo.

Jednom je Ćamil uzeo u svoj taxi nekog povrijedjenog pješaka, bila je neka saobraćajna nesreća, te ga odvezao u Hitnu. Nakon toga se vratio na štand i uzeo prve musterije, bio je to jedan stariji par koji se smjestio na zadnjem sjedištu auta. Kada je krenuo starija gospodja mu reče, Gospodine ovdje imate neku krv na sjedištu, a Ćamil odgovori onako k´o neka baglama, Ma znam, imao sam neku musteriju prije vas, nije htio platiti vožnju pa sam ga ubo malo nožom. Ćamil je bio mrtav hladan, nastala je tišina u autu. Kada je gospodja plaćala vožnju izvadi novćanicu od 100 dinara, vožnja je koštala 60 dinara. Ćamil reče, Gospodjo čekajte da vam dam kusur, a ona već u žurnom odlasku držeći odlučno svog muža ispod ruke, reče, Ne treba, zadržite kusur!
Sedamdesetih se putovalo autom iz Sarajeva u Italiju preko Zagreba, rjedje preko Bihaća, a najrjedje Jadranskom magistralom. Jednog septembra sredinom sedamdesetih odlučiše se Ćamil i njegov drug Halid Zagić da putuju u Italiju duz najljepšeg mora na svijetu. Nije im se žurilo pa nije ni smetala prilično sporija i duža cesta, bili su mladi i nadali se i nekim zgodnim autostoperkama. I tako Ćamil vozi i vozi, nigdje stoperki, a on vozi i vozi i kad su bili negdje iza Makarske, priča Ćamil, Sjevnuše neke butine iza neke grane ja ugledah palac pritisnuh kočnice iz sve snage, petama zaforah asfalt, volan do brade, dotrčaše nogice, Šibenik?, Šibenik?, zacvrkuta duga plava kosa, Ja! Ja! Si! Si!, odgovara Ćamil grozničavo i onda se kosa okreće i viče Jozek, Jozek i maše rukom, utom dotrči neka bradica sa omanjim koferom i oni će kao da udju u auto. Onda Ćamil viče, Ne može Jozek, i priječi rukom Jozeku da udje u auto. Zašto ne može Jozek? Pa ne može, tko će Jozeka jebavati, ja neću, odgovara Ćamil i pita Halida, Ho´š ti Halide, a Halid odgovora, Neću ni ja, i onda Ćamil nastavlja, Eto vidiš neće ni Halid. Juh jeste bezobrazni, odgovara plava kosa i povlači Jozeka, Jako bezobrazni, nastavlja udaljavajući se od auta. Pa da, ja sam bezobrazan koji sam iskren, a ne ti koja varaš i sakrivaš Jozeka, odgovara Ćamil, a Halid se zavaljuje od smijeha. Smij se jarane, komentarše Ćamil Halida, a da si neki drug mogao si mi učiniti uslugu i klapiti Jozeka, a ja Jozekinicu.

Kod mosta Ćumurija na lijevoj strani Miljacke nalazio se jedan veći objekt sa dogradjenim prostorom u staklu i baštom s kojim je valjda sve te godine raspolagao Sportsko drustvo Partizan. Največi dio prosotra izdavao se za ugostiteljske ili neke druge isplative djelatnosti. Tu je pjevala i Ruža Balog, Paganinio “Krme” na svojoj violini, svirao na početku svoje karijere Omer Pobrić, igrala Činkvina koju su vodili i braća Todorić, okupljao se svijet od Sarajevskih hadžija do ološa i nazad. Ali cijelo vrijeme tu se i kockalo, u trafici na uglu su se prodavale obilježene karte za poker, odigralo se i nekoliko antologijskih partija pokera sa gostima iz Beograda…..
Jednog ljetnjeg dana igrao je Ćamil remija i uvalio se. Stao je kod jedinog prozora na drugoj strani objekta, pušio i gledao u nigdje. Prozor je bio uzak, otvoren i imao je gelendere, gledao je na jednu usku ulicu (Save Skarića?) gdje su uvijek bili parkirani automobili jedan na drugi, često je bilo nemoguće izvući se autom sa “parkinga”. I stoji Ćamil u dumanu i ne primjećuje jednog čovjeka koji kruži nervoznim i brzim kratkim koracima i gleda na sve strane. Kad čovjek ugleda Ćamila pita ga, Oprostite, je li ovo vaš auto? Jeste, odgovori Ćamil iako to nije bio njegov auto. Hoćete li ga molim vas pomaknuti da ja mogu izaći sa svojim autom u velikoj sam žurbi? zamoli Čovjek. Neću, odgovori Ćamil i nastavi dledati ni u gdje. Kako nećeš, moraš se pomaknuti da ja izadjem, Čovjek će. Ne moram i neću, odgovara Ćamil. Pa zašto nećeš, žuri mi se, prigušuje se Čovjek. Mrsko mi je ići naokolo, odgovara Ćamil. Kako ti je mrsko idiote, da si odmah pomaknuo auto, eksplodira Čovjek. Ma hoću kurac, odgovora Ćamil. Ma pomakni ga ili ću ti ga slupati, prijeti Čovjek. Ma ne smiješ ga ni dotaći, odgovra Ćamil mrtav hladan. Onda Čovjek udari nogom u vrata auta i reče, Pomakni ga ili ću ti ga skroz ulupati. Samo ga još jednom dotakni, reče Ćamil. Čovjek se tada nagne malo nazad pa udari jako petom u vrata auta jednom pa drugi put,.. Utom dodju neki kartaroši, privučeni bukom do Ćamila i pitaju ga šta se to dešava, a Ćamil odgovora, Ma evo neka hablešina razbija nečije auto. Kako nečije auto, pa zar nije ovo tvoje auto, upita Čovjek sa nevjericom. Kakvo moje auto, ja nemam nikakvo auto, odgovara Ćamil kao ozbiljno iznenadjen.

Iskreno se nadam da će se posjetioci smijati ovim i ovakovim kratkim istorijama i da Balkanci još nisu zaraženi vladajućim sindromom kulture ulice i militantnom demokracijom minoriteta.