Upoznali smo se u Gradskoj upravi prihoda grada Sarajeva kada je došao iz SDK (Služba društvenog knjigovodstva) za zamjenika direktora Uprave u osnivanju. Ja sam bio pomoćnik direktora za deset opštinskih odjeljenja.
Bio je zasigurno najčestitiji čovjek sa kojim sam radio, družio se i prijateljevao. Izuzetno kompetentan, radan i uvidjavan. Veoma često nastavljao je raditi poslije radnog vremena. Odijelo, besprijekorno ispeglana kosulja i kravata, elegancija, kultura bili su njegov normalni image, on je bio takav ”original”. Veoma porodičan čovjek, Vlatka, Dario i Ivan imali su najboljeg muža i oca.

Suradjivali smo veoma tijesno. Moja temeljita iskustva iz rada Uprave prihoda opštine Centar i njegova makro ekonomska znanja i iskustva kohezirali su na korist Gradske uprave, poreskih propisa, propisa organa uprave te svakodenevnog rada i upravljanja. Kao saradnici, kolege i profesionalci, veoma smo se respektirali i maksimalno uvažavali.
Željko i ja smo pored ostalog ”kompjutorizirali” Gradsku upravu prihoda!
Putovali smo u Mostar, Novi Sad i Zagreb, posjetili respektivne uprave prihoda i njihove kompjuterske servise, zorno pratili prezentacije, pitali i diskutovali, pisali, prikupljali materijale i onda pravili analize u Sarajevu.
Ovdje moram ne samo spomenuti nego i istači da je sa nama uvijeki u svim sastavima putovala Pecelj Bosiljka, poreski knjigovodja sinteticar Odjeljenja opstine Centar Sarajevo. Poresko knjigovodsvto je bilo veoma složeno i komplicirano; porezi, doprinosi, takse,…. po raznim nivoima i sa raznim udjelima,…. Gospodja Bosa je najbolje znala kako konkretno živi operativna struktura svih društvenih obaveza, prihoda, raspodjela, davanja,…..
Zagreb je bio otišao najdalje u komjuterizaciji rada i podrške radu općinskih poreskih službi. Zagreb je imao CAOP (Centar za automatsku obradu podataka) i direktora, sada već legendarnog Boris Sakača . Sjećam se posjete CAOP-u i odjelenja za spas podataka u slučaju nestanka električne energije. Bile su to dvije ogromne specijalno izgradjene sale sa mnogo velikih specijalnih akumulatora. Kada se danas sjetim tih akumulatora gotovo se prepadnem brzine razvoja tehnologije ili moje starosti. Bila je to valjda 1988. godina.
Mi nismo mogli kupiti postojeće programe Caopa, trebalo ih je prvo uskladiti sa BH-a propisima, organizacijom Uprave te zahtjevima korisnika prihoda. To je bio veoma sveobuhvatan i složen postupak kojim je rukovodio Željko.
I onda, kada su poslovi bili privedeni kraju, trebalo je zvanično verifikovati uradjeno te utvrditi osnove ugovora izmedju CAOP-a i GUPS. Boris Sakač i njegova pomoćnica, za poreze, zvala se Vlasta (izvinjavam se, zaboravio sam prezime), bili su došli u Sarajevo. Završetak uspješne posjete upriličili smo u bašti restorana Lovac, jedne subote, jednog ljetnog dana. Bili smo, naši gosti, Željko i ja.
Bio je to restoran sa najboljom mogućom gostinskom baštom. U prednjem dijelu bašte zidani gril tlocrta cca 3×5 m. oko kojeg su na barskim stolicama mogli sjediti gosti, Vrh zida bio je obložen lakiranim drvetom gdje se posluživalo i udisalo, gril je bio unutar dužeg zida okrenut prema bašti, a bašta se sastojala od 5-6 uredjenih, kultivisanih i uzgajanih cvijetnjaka, ružičnjaka, mirisnjaka. Izmedju niske jabuke i….i stazice od rizle. U svakom tom ružičnjaku bio je sto za 8 do 12 gostiju, šareni zasjeni i suncobrani,… Zgrada restorana je bila Austrougraski model sa svim svojim unutrašnjim i vanjskim ljepotama.

Današnja bašta restorana Lovac.
Restoran je otvorio i držao Gafić Nedžad, Džadjo, vlasnik isto tako poznatog restorana Bujrum. Bio sam dugogodisnji prijatelj sa Džadjom, a onda igrao sam često remija (kartali se) sa mojom rajom i u Bujrumu, a i u Lovcu, ali ne u bašti.
U Lovcu smo igrali karte u jednoj velikoj praznoj baroknoj sali visokih plafona za možda 50-60 gostiju, stolovi su imali bijele platnene stolnjake, nastolnjake i salvete, jedan zid je bio čitav u ogledalima. Felini na sceni, reklo bi se.
Oko ugošćavanja naših gostiju bio sam se dogovorio sa Dzadjom, start, pita zeljanica sa domaćim mileramom, rulet gril, salate, pića, tufahije za dezert, begova čorba u pričuvi i onda konobar Eno. Rulet gril su izmislili, mislim, sarajevske akšamlije, meraklije, jolpazlije; cijelo vrijeme gost dobija netom grilade, vruće i mirišljave, po želji ili redom, 2-3 ćevapčića pa zatim jedne raznjiće, pa zatim malo brizle, pa zatim malo bubrega, pa zatim … i tako dokle gost ima snage i volje da jede. Eno je bio konobar koji je imponovao svojim držanjem, profesionalnošću i izgledom.
I bila je subota, divan sunčani sarajevski dan, kraj juna – mislim, podne, ušli smo u baštu, primljeni sa najtoplijom Dzadjinom dobrodošlicom, izabrali sto, oćutjeli mirise cvijeća, vatre sa grila i mislim hljeba iz Jerlagiceve pekare (u blizini) i onda dodje Eno bezprijekorno sredjen ali sa modricom ispod oka. Ta modrica je postala šlagvort susreta i ”sarajevskog kančijanja”; ”sigurno neki gost nije platio”, ”ma bilo je više gostiju jer je Eno korpulentan”, ”ako padne kiša (nije bilo šanse jer je nebo bilo bez oblaka) savjeti našim zagrebačkim gostima da ne trče od stola”, …. Boris se javio iz Zagreba zahvalio se na posjeti Lovcu koju će pamtiti za čitav život kako zbog ambijenta i roštilja tako i zbog modrice! Boris im i ruskog porijekla pa ćemo mu ovom prilikom pokloniti hit Million Allich Roz

Ovdje se moram sjetiti Koste Latinovića. Njega sam bio zaposlio u TP Marketi d.d. da organizuje i vodi Mini kompjuterski centar za kalkulacije i knjigovodstvo. Centar smo bili izgradili o opremili u sklopu supermarketa Maxi. Kosta je odradio posao fantastično. Znao je svoj posao do srži, bio veoma profesionalan u svim relacijama, odgovoran,…. I onda dodjem ja u Lovac, ljeto 1996 godine sjednemo u jedan ružičnjak, bilo je prijatno vece. Živa muzika; harmonika, gitara, bas; kružila je od ružičnjaka do ružičnjaka. Dodje muzika i kod nas i neko upita, možemo li otsvirati jednu pjesmu za mog direktora, podignem glavu i ugledam basistu, bio je to moj šef kompjuteraša, moj Kosta Latinović. Bio je čitav rat u Sarajevu, muzikom se bavio pasionirano kao i kompjuterima, to nisam znao, sada je zaradjivao svoj hljeb svakidašnji svirkom. Googlao sam ga prije nekoliko mjeseci našao poslednji trag u Beogradu. Trag je bio prilično bajat i bez interakcija. Živio Kole i neka te sreća prati!

Ugovor izmedju Uprave prihoda i Caopa potpisan je u novembru iste godine. Sistem je startao u fazama, funkcionisao i odgovorio postavljenim zahtjevima, predstavljao veliki napredak u radu te otvorio nove perspektive u razvoju Uprave.
Gradska uprava prihoda Sarajevo formirana je od deset postojećih Sarajevskih opštinskih uprava prihoda, naravno u hodu, s ciljem bolje i jednakije funkcionalnosti, ekonomske, stručne i drugih racionalnosti, jačanja jedinstvenog finansiranja Grada,..
Željko Ščitinski je bio nositelj poslova na unutrašnjem planu i najzaslužniji je bio za stvaranje jedne živuće, logične i racionalne finansijsko-upravne strukture, cjelovite Uprave prihoda!
Željko i ja smo radili zajedno u Gradskoj upravi cca 2,5 godina. Nakon mog prelaska u UPI ostali smo prijatelji ali se nismo stigli družiti. On je kasnije prešao u Republicko ministarstvo za finansije gdje je bio Glavni republicki inspektor finansija.
Zeljko je bio veoma društven, navijajo je za Sarajevo, ja za Želju, išli smo redovno na utalmice Sarajeva, volio je druženja, restorane i muziku, pjevao je fantasticno Verdijev Hor jevreja iz opere Nabuko , znali smo zapjevati i Ne vredi plakati , te Siromasi , te,….
I onda, Sarajevo, rat, 13 juni 1992 godine, prije podne sam dobio kćer, moju Ajdu, a navečer sam na vjestima saznao da je Željko Ščitinski poginuo na putu od posla do kuće, pogodile su ga bile krhotine neke granate na Bjelavama. Moja najjača, najdublja spontana reakcija bila je, Dragi Bože što poginu tako dobar i ispravan čovjek.
Ajda je napustila Sarajevo sa svojom majkom i sestrom 18 jula (imala je 35 dana). A ja sam sve ono sto je ostalo iza nje, limun, praškovi, lijekovi,…???? odnio Željkovoj kući za  Ivana (4 godine) i Daria (9 godina) , Kada sam se bio vratio u Sarajevo, 1996. godine sreo sam Vlatku i Ivana, Ivan je bio Željkova kopija.

Bili smo komšije preko 10 godina u Štrosmajerovoj ulici preko puta Katredrale iznad Varteksa. Braco je bio jedna specijalna osobenost sa rijetkom energijom, poslovnošću, kreativitetom, komunikativnošću, inspiracijama,… velemajstor provala, podvala, zajebancija… umjetnik življenja života, vječiti optimist, a onda i Sarajlija po svaku cijenu.

Kada sam preselio u Štrosmajerovu 10 (mislim 1975.), nisu mu baš cvjetale ruže. Bio se po drugi put oženio, dobio sina, prijevremeni penzioner, supruga domaćica. I onda počeo je držati skolski bife u Drugoj gimnaziji zajedno sa Bahrom, svojom suprugom. Učenici i profesori su bili veoma zadovoljni, onda je proširio bio posao i na Prvu gimnaziju, jedno vrijeme i u nekoj školi na Ilidži, bio je postao tražen. Radio je cijele dane i onda kad dodje kući vodio poreske knjige, znao me je zvati i kad sam bio zaspao. Od njega nije bilo odbrane, znao je razbiti sve neprijatnosti i gardove sa jedinstvenim provalama,
I onda jednog ljetnjeg dana neko zvoni na moj interfon. Ja nisam volio nenajavljene goste pa sam na zvonjenje uobičavao aktivirati interfon i čekati da prepoznam glas, ako bi mi odgovaralo javio bih se i otvorio stubišna vrata. Tako i tog ljetnjeg dana. Prvo nije se čuo nikakav glas, onda nakon valjda trećeg zvonjenja čujem Bracu, Ja sam komšija, znam da me čuješ, možeš li sići dole da ti nešto pokažem i da mi daš savjet. Ja ne odgovaram 2 ili tri puta, mislim da me hoće prevaiti samo da sidjem dole. Onda Braco kaže, Komšija ako odmah ne sidješ idem sutra Predsjedniku opštine da te prijavim da si me učio varati na knjigama (poreskim), i onda kaže, valjda sedmi put. Komšija Ade mi (njegov mali sin) trebaš mi, sidji dole važno je. I ja sidjem smijući se k´o idiot. Odveo me je u obližnju Jelića ulicu, broj 2, gdje se nalazila jedna prilično trošna dvospratna zgrada sa podrumom, bolje rečeno polupodrumom, razvaljenih vrata. Sve je bilo odavno zapušteno, prostor poplavljen do visine polovice zidova, otpad, smeće… Može li se gradjevinski napraviti ovdje restoran, bilo je prvo pitanje. Ja sam tada gradio farmu u Hadžićima sa svojom polubraćom pa je Braco pretpostavljao da ja imam znanja o graditeljstvu. Može, odgovorih mu, biti će skupo najviše zbog izolacija i potrebne visine za ugostiteljski objekat. Mogu li dobiti dozvolu da od ove zabokrečine napravim restoran, bilo je drugo pitanje. Najvažnije su ti prvo saglasnosti stanara, onda namjena lokala, a nakon toga trebalo bi da ide svojim tokom, odgovorih mu. Znam, kada smo se rastajali uz neke budalaštine, da sam mu iskreno rekao , Cober (Braco), neka ti je Bog na pomoći.
Jednog dana nakon 2-3 mjeseca sretnem Bracu i pitam ga šta ima, ne misleći na Jelića ulicu, a on kaže, dobio som saglasnost svih stanara osim jedne stanarke njoj ću morati dati dvije kile kafe. Tada je bila velika nestašica kafe, a Cobra je imao izvor iz Italije sa pakovanjem kafe u zrnu od jedne kile. I onda je on išao od stana do stana objašnjavao stanarima kako je dobro i za njih da se podrum sanira, sto je bila velika istina, obećavao da iz budućeg restorana neće biti nikakvog uznemiravanja, što se pokazalo tačno te na kraju tutnuo bi sagovorniku kilo kafe u znak prijateljstva, a u stvari neke garancije da se ne predomisli. Opština je pokazala razumijevanje da se društvena zgrada sanira Bracinim parama, ali se kasnije izdrkavala na centimetrima, minutama,…. I tamo je bila popularna kafa.

Ovdje moram ispričati jedan vic koji je u inspekciji gdje sam tada radio, ispričao kolega inspektor, Rade Lojpur, moram napomenuti i njegovo ime jer je za sve kolege bilo veliko iznenadjenje da naš preozbiljni kolega ispriča takav vic! ;
Na italijansko-jugoslovenskoj granici šetaju dva graničara svaki sa svoje strane. Talijanu bilo dosadno pa započinje zajebanciju i počne se rugati jugoslovenu; Vi nemate kafe, vi nemate kafe, vi nemate kafe,…; kako će jugosloven odgovoriti na provokaciju, razmišlja i razmišlja, talijani nisu imali nikakvih nestašica, ali se sjeti pa počne uzvraćati; Vi nemate socijalizam, Vi nemate socijalizam, Vi nemate socijalizam,,,,,; talijan razmišlja i razmišlja kako da odgovori pa se i on sjeti te počne vikati; Mi imamo komunističku partiju pa ćemo imati socijalizam, Mi imamo komunističku partiju pa ćemo imati socijalizam,….. i onda brzi odgovor jugoslovena; Pa nećete imati kafe, Pa nećete imati kafe,…..

Ganjajući papire i radeći u školskom restoranu započe Braco i sa renoviranjem i rekonstrukcijom restoranskog prostora. I danas imam teško da shvatim kako je Cober stigao na sve; rad, vodjenje, upravljanje i kontrola rada dva skolska bifea (?); ganjanje papira za Jelića, banke (2), uprava prihoda, angažovanje radnika, nabavke materijala, inspekcije, konsultacije iz ugostiteljstva,… razni majstori, projekti, ponekad igranje remija i još je i sam radio na renoviranju.

Restoran Bašbunar  bio je otvoren i radio fantastično; pića i hrana najboljeg kvaliteta; cijene usluga, računi, kusur,…morali su uvijek biti tačni; higijena, red, ventilacija i uredjenje na najvišem nivou; konobar je uvijek zujao jer su pepeljare morale biti čiste poslije svakog prvog opuška, za goste jedan od prvih bežičnih telefona u gradu,, a i onda uvijek lagana atmosfera, Braco je svojom duhovitošću začinjavao sve kontakte sa i izmedju gostiju. Ubrzo je startala i živa muzika. Dugo je najviše bila svirana pjesma Tebi Kod Brace je bilo i veoma sigurno za goste.
Često smo znali igrati nočne partije remija, družili se uz čuveni Bracin expreso ili neko bosansko jelo, proslavljali,….
Tu sam proveo popodne i noć kada je praktično počeo teror i ubijanje Sarajeva, doživio prvo totalno granatiranje.

Braco je ličio na Totoa  čuvenog italijanskog komičara, znao je reagovati ili nastupati iz stvarnih tipično sarajevskih karaktera tako uvjerljivo i sugestivno da se druga strana morala pitati, šta se desilo gdje se nalazi ili koja je to sad relacija.
Jednog ljetnjeg dana stojimo Šemso (Šemso Turkić), Braco i ja kod Katedrale i nešto pričamo. Ugledali smo bili jednog dobro starog gospodina sa štapom koji je išao tako što bi napravio nekoliko koraka pa stao da se odmori. I tako dodje on do Brace. Braco je pušio i postariji gospodin ga zamoli da pripali cigaretu. I dok je on pripaljivao pita ga Braco mrtav ozbiljan kao neki strogi komšija, ljekar ili rod, Znal tvoj tata da ti pušiš? Čovjek podiže glavu, pogleda ga te nastavi svoj put prema apoteci Prvi maj(?), kad god bi stao okretao bi se i gledao u Bracu. Šemso i ja smo umirali od smijeha medjutim čovjeku ništa nije bilo jasno.
Raspiše Braco oglas za radnika u kuhinji i kada je bio izabrao jednog kandidata pojavi se jedan veoma visoki mladić koji je insistirao da on dobije posao i nije vjerovao Braci da je već bio zaposlio nekog. Mladić je bio toliko uporan da Braco nije mogao da ga se rijesi. Onda Braco odluči da spasi sebe tako što će i nasamariti svog prijatelja Šemsu, Evo ti adresa aščinice na Baščaršiji, javi se Turkić Šemsi, to je moj veliki prijatelj i vlasnik aščinice, on treba radnika, reče i pruži papirić mladiću. Budi malo uporan ako ti kaže da ne treba radnika jer on je tako malo oduran, Samo budi uporan, naglasi Braco nekoliko puta. Šemso je imao objekat u starom dijelu grada, njegova radiona je bila veoma niska jer se nisu dozvoljavale rekonstrukcije starih historijskih objekata. I dodje taj veoma visoki mladić kod Šemse i kaže, Poslo me vaš prijatelj Braco da me zaposlite, Šemso nije trebao radnike, a mladić nije ni mogao raditi kod njega zbog visine. I onda trajalo je to, mladić insistira na sve moguće načine, a Šemso ne treba radnika, smije mu se od besvjesti zbog Brace, ali neće da uvrijedi momka. Na kraju odvede Šemso mladića u radionu i pokaže mu visinu radione te mu objasni da i ako bi trebao nekog radnika on ne bi mogao raditi kod njega zbog visine. Na kraju Braco je ipak našao neki posao za mladića u jednoj sarajevskoj pekari.
Raspiše Braco oglas za živu muziku. Šemso Turkić promjeni glas pa se javi kao neki muzičar. Pita ga Braco, Koji repertoar svirate?, Ja ne dijelim muziku, dobra muzika je dobra bez obzira na repertoar, bio je odgovor, Koliko vas ima u sastavu?, Ja sviram sam, meni niko ne treba., Šta sviraš?, Ramoniku., Aha, a koje pjesme sviraš uglavnom?, Mujo kuje konja po mjesecu., I koje još? Ima ih još., Ma koje?, Ma znao sam još jednu ali sam je zaboravio, ma ja sam sluhista, ja mogu svirati svaku melodiju. Pa šta hoćeš ti sluhisto da mi cijelu noć sviraš Mujo kuje konja po mjesecu, jesi li ti normalan?. Braco krhnu slušalicu ljut ko puška, Ja idiota majko moja, pjevao bi cijele noći samo Mujo kuje konja po mjesecu.
Braco je bio uvijek čupav i često bi bio upitan što se ne počešlja. Jednom ga Ćićo, Mastilović Slavko, upita u noći, usred remi partije, Izvinite gopson Braco ćime se vi češljate ? Petardom, bio je Bracin spontani odgovor.
Najčešći igraći remija sa Bracom bili su: Ljumanović Murat – Mušo, Pavlović Zdravko – Kljaja, Mastilović Slavko – Ćićo, Turkić Šemso – Šemso i ja.
Jednom u toku remi partije kaže Šemso meni, Ziko, znaš li ti da ovo nije pravi Braco, pravi Braco je bio lafčina, ali su ga zamijenili u porodilištu. Jest, prava istina, odmah se nadovezuje Braco mrtav ozbiljan, kakva sam ja lafčina bio samo su me zamijenili u porodilištu. I sad onaj lažni Braco neće da se opet zamjenimo.
I onda svake nočne partije u Bašbunaru nestajao bi Braco oko četiri sata po ponoći i ubrzo se pojavljivao sa vručim kiflama iz Jerlagićeve pekare, tražio od nas da mu platimo kifle, a mi od njega prvo da vidimo račun.
Jedne subote nadjemo se Kljaja, Ćićo i ja da bi igrali karata. Četvrti (?) nije bio došao i onda se neko od nas sjeti da je Braco sam kući, ali i da se bio posvadjao sa remijašima i reko da neće nikada više igrati karata. Čičo kaže, Samnom se pomirio sutradan, ja kažem, Samnom se pozdravlja ko da i nije bio ljut, a Kljaja će, Znači samo se samnom nije pomirio i smije se. Hajmo, reče Kljaja, odosmo do Bracinog stana i zvonimo niko se ne javlja, onda Kljaja zalupa po vratima onako muški kad javi se Braco, Ko je?. Ja Cober, odgovara Kljaja, Ko? pita Braco ponovo, Ma Kljaja, hajde sa svima si se pomirio osim samnom, to nije fer Braco, Ćićo i ja se smijemo, otvaraju se vrata, Braco u pidžami sa kezom od uha do uha,…..Naravno igralo se karti.
Bio je specijalan odnos izmedju Muše i Brace. Mušo je bio najozbiljniji od nas, kad bi igrao karte bio je veoma udubljen i koncentrisan, imao je veoma prijatan i zarazan osmijeh na Bracine provale. Braco ga je znao pitati, Ideš li ti Mušo, Jel moj red, uzvratio bi Mušo, Ma nije, samo te onako pitam, završavao bi Braco. Ili Bracu ide karta, ima hand u ruci, a Mušo koncentrisan gleda samo u svoje karte, onda Braco pravi zaledjeni “ludjački” kez i gleda u Mušu, Mušo ga ne primjećuje, mi se svi počnemo smijati i onda se Mušo “probudi” ugleda Bracu i stavi svoje karte na hrpu, onda će Braco, Ne možeš se sada otpisati., Pa zar nisi hand pita Mušo, Otkud ti to, odgovara Braco, onda Mušo skuplja karte nazad i pita ko je na redu, pa Braco, odgovara neko od nas, a onda će Braco, Izvini Mušo izgleda da sam ja ipak hand i handira….Mušo, ćim vidiš da se ja kezim bacaj karte i ništa ne pitaj, to ti je znak da sam hand, nastavljao bi savjetovati Braco. Znalo se dešavati i lažni kez, ali bi onda Braco bio atakerad od sviju nas.
Jednom smo Kljaja, Čićo, Šemso, Braco i ja započeli kartanje kući kod Brace u petak navečer i igrali cijeli vikend. Braco i Šemso su igrali po pola. I onda nedjelja noć, treća neprospavana noć zaredom, Šemso mora na posao u ponedeljak rano ujutro, radio je u Hitnoj pomoći; Braco evo ti moj tal za sljedeću partiju, ja idem malo prileći do posla, reče Šemso i leže na kauč pored nas. Samo što je legao zaspa. Poslije prvog dijeljenja nakon toga, dakle nakon samo pet – deset minuta, budi ga Braco i govori; Šemso, Šemso, uvalili smo se, ako ćeš nastaviti daj tal za novu partiju. Neću igraj sam, odgovara Šemso i okreće se na drugu stranu. Mi se naravno provaljujemo od smijeha. Moram napomenuti da se nije radilo o nekoj prevari, Braco i Šemso su bili preveliki prijatelji za to.
Štrosmajerova je bila ulica za pješake, centar grada i uvijek puna ljudi tako da su se kontejneri sa smećem praznili kasno u noć. Kontejneri su bili metalni i njihovo pražnjenje je prouzrokovalo enormnu buku. To je Braci išlo na živce pa se bunio od komunalnog preduzeća do opštine, inspekcija i milicije, ali pomoći nije bilo. Pokušao je Braco postići neki dogovor sa radnicima čistoće, ali oni ga nisu fermali nego su počeli još jače otresati kontejnere, I onda u “čistoćinim noćima” napuni Braco nekoliko plastičnih vrečica sa vodom pa kad dodju radnici ispod njegovog stana bombarduje ih iz svojih mračnih prozora.
Početkom sedamdesetih otišao je bio Braco na rad u Švicarsku, dobio dobar posao, dobra primanja, fin stan koji je dijelio sa jednim kolegom (nije bio sam!), ali se nakon nekoliko mjeseci vratio nazad. Nisam mogao bez Rajovsa, komšija. Pričao mi je to dva puta. Nisam ga mogao razumjeti dok se ja nisam našao u sličnoj situaciji, ali ja sam imao stvarnost za utjehu, moje Rajvosa je nestalo, Bracino je živjelo.
Bracu smo ponekad zvali i Tata, naročito Šemso. Bio je stariji od nas, brinuo se o nama i uvijek se odnosio zaštitnički prema nama. Sjećam se da je on natjerao Šemsu da otvori prvu uličnu baštu u Štrosmajerovoj ispred našeg ulaza. Šemso se opirao, ali je morao popustiti jer od Brace nije bilo odbrane. Braco mu je sredio sve priključke, pomagao oko papira i obavezao se da mu vodi poreske knjige i to besplatno. I onda kafenišemo mi kod Šemse, Braco mu traži dokumentaciju za poreske knjige, a Šemso kaže, Kakva dokumentacija, nema je mora da je čistačica bacila ili Šta ja znam ja nisam odgovoran za knjigovodstvo ili Jesi li ti sam rekao da ti primaš odgovornost za poreske knjige, ja nemam ništa sa njima, i onda diskutuje sa drugim gostima,….

Sječam se i poplave iz mog stana. Probudi me Braco pred zoru. Voda je tekla iz moje kuhinje u kuhinju (ispod) naše drage teta Dare Godler. Nas nekoliko nije stizalo pokupiti vodu peškirima. Bilo je nekoliko fleka na plafonu i u stanu ispod, kod Efraima Kurtagića takodjer. Braco je na sebe preuzeo saniranje štete (ja sam naravno finansirao) i komšijskih relacija, stvarno je bio ispao Laf. Ja i moja familija smo se nakon toga bili zbližili sa “pozdrav” komšijama te osjećali mnogo prijatnije živjeti u zgradi!
Ovdje ću se sjetiti da je Šemso volio slušati pjesmu, Nema te više Alija . Braco je često naručivao tu pjesmu kad bi Šemso došao u Bašbunar. Sjetit ću se i provale; Ulaze dva policajca u Bašbunar, a Braco prilazi Šemsinom stolu i kaže polutiho i konspirativno, Zažmiri Šemso da te ne preoznaju.
I onda jedne večeri 1996. sjedim u Bašbunaru sa Bracom kad dodjoše dvije dame. Prepoznah jednu, bila je to Elisabeth Rehn , Finska političarka koja je boravila u Sarajevo kao UN funkioner. Bila je veoma poštovana i popularna zbog svog angažmana u Sarajevu, pored ostalog. Nakon što ih je poslužio pita me Braco konspirativno (njegova stara zajebancija), Koju ćeš da ti namjestim? Nemoj se zajebavati, rekoh mu te ispričam to što sam znao o gospodji Elisabeth Rehn. Pa bila je jučer sa velikim društvom ovdje, bilo je i nekoliko naših šupaka, otkud oni sa njom, komentarisao je Braco. Helem, kuća je častila dvije gošće bez ikakovih šupačkih priča!
Braco je umro 2011. godine. U Oslobodjenju sam objavio Poslednji pozdrav sa terkstom:
– Nikad više takvog raskoša ideja, inspiracija, optimizma, entuzijazma….Nikad više nemogućih komentara, podvala, šala, kreacija,… Nikad više naših radosti življenja. Vidimo se gore, Cobra. Zihar Dzambic – Ziko