Evo me u Opatiji (18.avgust 2017.)  da uhvatim zrelo ljeto, toplinu mora, smokve,….da se nagledam i naudišem ljepota, da tražim duhove prošlosti u jednom historijskom hotelu sa održavanim tradicijskim ambijentom i navikama, da se sunčam u debeloj hladovini suncobrana, čitam na plaži sa slušalicama u ušima, plivam i ronim, da šetam najljepšim i najudobnijim urbanizmom i arkitekturom, da hvatam mediteranske snove na Lungomare, lučicama, djardinima,…. da oćutim kafena morska jutra, da možda doživim Straussa u njegovom ambijentu, da možda napokon sretnem ženu mog života (zvuči veselo)…. sve to ali i da izbjegnem gužve po plažama, baštama i sudaranja po večernjim šetnjama, lokalima,…

U Opatiji smo Ajda i ja ljetovali prvi put 2000. godine. Odatle smo preko Poreča jurili katamaranom do Venecije. Odatle smo putovali “starim” lokalnim “švercerskim” autobusom do Trsta i stigli vidjeti poslednje tezge na Ponte Rosu, kupovati u Upimu i drugim memorisanim mjestima (Giovanni je bio postao Kinez). Tu je Ajdica i proplivala! Volim zaista Opatiju i dolazim često. Volim i Korčulu na Korčuli, odmah iza Opatije, a volio sam i Dubrovnik.
Kada sam prije valjda tri godine ugledao neki ogromni Kruzer u blizini Dubrovačke tvrdjave doživio sam to kao neoprostivo poniženje našeg veličanstvenog, civilizacijskog i vazda prkosno slobodnog i velikog Dubrovnika. Jeble ih sitne pare čopora, krda, stampeda,…..grad kulisa, praznih stanova, grad bez Dubrovčana (Izvinjavam se rijetkim preostalim.), gužvi, guranja, galama,….Ma tužno je to i tragično.
A Opatija, ona se ne da, čuva i održava svoje historijske ljepote prirode, arkitekture, urbanizma, balkona, pogleda, fasada, prozora, ulaza, parkova, perivoja, brižno uzgajanog zelenila sa najljepših krajeva svijeta, hotela, kafana i bašta, plaža, šetališta i šetnica, marinica,… prava raskošna Europa u najljepšem izdanju.
Hotel Imperial , tu je boravio u svoje vrijeme i car Franjo Josip i mnogi dugi poznati i čuveni ljudi, tu boravi sada i moja čuvena Malenkost.

Straussa nije bilo u Opatiji, ekondišerade aule, dvorane, atrijumi,….večernje bašte, cvijetnjaci, raskošni ulazi usamljenih vila,…. tugovali su za vejčnim tonovima zbog kojih se milijuni i milijuni ljudi decenijama ne opuštaju za Novogodišnje večeri da bi mogli 1. janura pratiti i slušati Novogodišnji koncert iz Wiener Musikverein.

Bila je Priča o Angiolini u vili Angiolina. Fantastična vila sa fantastičnim parkom i arboretumom. Vila je izgradjena u spomen na Angiolinu, voljenu suprugu i majku! Priča je pričana u prelijepim prostorima sa originalnim dokumentima, nostalgićnim živopisnim uljima i akvarelima,….

Bila je i Švicarska kuća za koju na recepciji hotela nisu znali gdje se nalazi, nisu imali ni adresu, a nije se ni nalazila na turističkoj karti. Našao sam je nekako u blizini vile Angiolina i pogledao izložbu Hrvatskog muzeja turizma sa nazivom Pozdrav iz Opatije. Lijepa i sadržajna izložba o bogatoj i  dragoj prošlosti Opatije. Tu sam osjetio onog davnog, toplog i nostalgičnog traga od Ive Robića , Ane Štefok, Arsena, Gaby, Kemala, Čole, Ambasadora, Novih Fosila,…Bio sam ganut i radostan kada sam ugledao sliku Indexa i mog Davora.

Posjetio sam bio i neku izložbu u predivnom Umjetničkom paviljonu “Juraj Šporer”.

I onda jedno jutro slušam vijesti na televiziji i saznam iz Zagrebačkog studija de u Opatiji počinje Festival hrvatskog dokumentarnog filma. Na recepciji hotela nisu imali pojma o Festivalu, u Turističkoj zajednici nisu imali nikakav program, ali su mi isprintali nekoliko stranica sa interneta.
Odem do Ljetne pozornice nadjem Program te uzmem nekoliko primjeraka i ostavim ih u Turističkoj zajednici.

Odem na prvu večer Festivala, prodaja ulaznica je kasnila cca 45 minuta, početak je kasnio pola sata, masovno su se pile pive iz velikih providnih platičnih čaša i pušilo se na sve strane, nastup prvih govornika bio je obilježen neumjesnom vikom i dobacivanjima,… Odgledao sam prvi kratki film te sa znatiželjom očekivao drugi koji se zvao Život od milijun dolara, priča o maloj Nori Šitum i solidarnoj Hrvatskoj sa, prvo najtragičnijim krajem, a onda prljavštinama, onim našim majmunskim, poznatim. I onda sa početkom tog drugog filma sjede do mene neki mladji par sa ogromnom šuštajućom kesom nekog jakog čipsa. Poslije 10 – 15 minuta napustih Ljetnu pozornicu i odoh na čisti zrak.
Bila je i nezaboravna bašta još nezaboravnijeg hotela Kvarner. Nije bilo baš najinteresantnije, bilo je više praznih stolova, dvoje muzičara je nešto improvizovalo (da ne kažem drkalo), dobih lozu i čašu vode,… U meni još uvijek žive najljepše uspomene morskih večeri sa baštama i živom muzikom za ples. Ja još uvijek slušam La Paloma, Spanish eyes , Samo jednom se ljubi,…. Poslednji put, prije valjda desetak godina, bila je jedna divna bašta u Opatiji, od kupališta Slatina prema hotelu Istra, uz more, prekrasan ambijent, i živa, evergreen plesna muzika, dolazili smo tamo nekoliko puta, ali su posjete bile loše. Toga više nigdje nema. Šta li radi moj Burazer, Salčinović Šaban, nije bio od plesa ali smo imali čuvenih “proslava” na putu za more i na moru, sjetih se tih derneka, ovala, i uvijek Sivi Pinot pa onda telefoni, haj, haj,.. falio mi je. Moram mu pokloniti jednu pjesmu Serbezovskog da ga malo uznemirim i podsjetim na neke stvari . Odoh poslije loze u turističke mase.
Ali, bio sam našao “Štraussa”, tako se zove jedna prvoklasna kafana uz samu plažu. Nisam sjedao u bašti, volio sam popiti svoj čaj u erkondišn sali sa udobnim foteljama i visokim nivoom usluge. Bio je jedan mladi par konobara, jedna djevojka i jedan momak, koji su mi svojom prijatnošću i profesionalnošću uljepšavali podnevlja!
Na plaži upoznah jednog veoma prijatnog Bosanca iz sjeverne Bosne koji je dugo godina živio u Kanadi. Bio je sa suprugom i domaćim društvom. Volio je Opatiju i bio veoma čest gost. Sjećao se i Plesnog platoa gdje se sada nalazi onaj neskladni Depadans hotela Milenij. Nije bio bošnjak, pričao je onim običnim starim Bosanskim jezikom pa nisam bio siguran da li je katolik ili pravoslavac, odnosno srbin ili hrvat. Čudio se neskladu visokih cijena usluga i malih plaća uposlenih, a najviše je bio iznenadjen što se u Opatiji niko od personala ne smije. Svi su nekako odsutni i nekako zamišljeni. Pričao je da su neki šefovi tjerali uposlene da se smiju i budu veseli u kontaktima sa gostima.

Mogli su se vidjeti i uredni, normalno obučeni, ljudi koji su tražili plastične boce u korpama za otpatke ili kontejnerima. Svojim izgledima i držanjem nisu pripadali onim “jadnim” ljudima koji se u istim situacijama mogu sresti na zapadu.

Prvo je bilo sijevanje cijele večeri iz pravca Pule. Sjedio sam na balkonu i radovao se mogućoj kiši. Grmljavina, sijevanja i jaka kiša probudiše me oko dva sata po ponoći. Sljedeće jutro odoh u dugu šetnju skoro do Ičića. Uvijek sam volio šetati šetnicom Lungomare, odnosno cara Franje Josipa, i slušati moju muziku. Bilo je zaista relaksirajuće i uzbudljivo, glavna arija, bosanska morska od Koketa i Jakice .

I onda predzadnjeg dana, oko podne, kada se privremeno povlačim u svoju sobu od najjačeg sunca, otvoriše se vrata lifta, stajala je elgantna, zgodna žena sa stilom, u godinama kojima sam mogao parirati, putna torba, tek je bila prihajala. Hej, rekoh spontano, zdravo na švedskom,. Haj, dobih odgovor. Gledao sam je “neprimjetno” u jednom od liftovih ogledala. Vladala je svojom zdravom ishranom i muskulaturom. Izašli smo na istom spratu, išla je ispred mene hodnikom, elegantno i gipko. Imala je sobu do moje. Šteta zbog engleskog i što sutra putujem, pomislio sam. Navečer idem na večeru, izlazim iz lifta, a ona priča na njemačkom sa nekim starijim parom, dodirnuli smo se pogledima. Dakle njemica ili austrijanka, znao sam se udvarati na njemačkom. Sljedećeg dana prolazim pored recepcije i vučem putnu torbu, a ona stoji i priča sa repcionarom, Auf wiedersehen, rekoh, ona se okrenu i odgovori Auf wiedersehen! Wieder sehen? upitah i nasmijah se, odgovorila je osmjehom. Možda sljedeće godine posjetim Opatiju u isto vrijeme.
Udobni aerodromski autobus, veoma prijatna vožnja, sjeta što odlazim, doći ću opet Opatijo!, nostalgija za Švedskom, napraviću sutra Zapečeni lax sa limunovim sosom  , moram potražiti lozu (rakiju) na aerodromu, u Hrvatskoj nema loze u prodavnicama ?, kako li se zove Njemica?, Gertruda (?), uvijek mi naumpadne to njemačko žensko ime, evo i zašto;
Bilo je to krajem sedamdesetih. Reuf Kuršumović, moja starija raja, radio je i živio u Njemačkoj, te se bio oženio  sa jednom njemicom koja se zvala Gertruda. I onda dodje Reuf sa suprugom u posjetu svojoj majci prvi put. Majka je bila čula da se oženio sa njemicom i nije joj bilo pravo. Gertruda je bila lijepa i prava ridja Švabica – Boris Becker model). I dodje Reuf sa Gertrudom do kuće, a majka kao nešto radi, Merhaba majka, reče Reuf; Merhaba, odgvori majka negledajući u njih. Majko, ja se oženio, reče Reuf, A čula sam, odgovori majka; Ona nije naša, ona je njemica, nastavlja Reuf, Čula sam i to, nastavlja majka; Mislim majko dosta smo mi bila pod njima neka oni vide kako je pod nama, reče Reuf ozbiljan k´o smrt češajući vrh nosa. Onda ga majka pogleda sa pogledom, “nikad da dodje pameti”, pridje Gertrudi i zagrli prvo nju, a onda sa pogledom zadrske i svog sina jedinca.

Završit ću ovu storiju sa slikom iz Opatije gdje svaku večer pjeva jedan entuziajst sa pojačalom i gitarom, pjeva naše, domaće, evergrine, završit ću sa melodijom, Adio Mare od Dubrovačkih Trubadura, ma voljet ću ja moj Dubrovnik na isti način kao i moje Sarajevo!

Živi bili!

p.s.

La Paloma, Mireille Mathieu