Dolazio je često u Mliječni restoran VUČKO, kod MIRALEMA. Bio je jedan veoma prijatan, optimističan i duhovit čovjek. Rado smo ga sretali i primali u društvo, ja i moje kolege iz opštine Centar. Radio je u Valter Periću kao vozač – električar, znao je svoj posao i zujao po čitavom gradu na razne intervenicje. To je sve što znam o tom dragom Sarajliji, to i o njegovim provalama. Da, navijao je za Sarajevo pa kad bi ponekad, prije utakmice, navračao jedan još jači “bolesnik” Sarajeva, Halid Bešlić (Prodjoh Bosnom….), znao je “kančijati” sa njim do iznemoglosti.
Mliječni restoran Vučko nalazio se u u blizini Pionirske doline. Pionirska dolina je imala Sarajevski zoološki vrt, lijepo uredjenu prirodu i druge sadržaje tako da je bila veoma popularno odredište familija sa djecom, škola,….

Moje društvo iz opštine Centar koje se veoma često i godinama okupljalo kod Miralema sastojalo se od više općinskih funkcionera (bez ikakve prepotencije). Prijatnost objekta i raja, čuvena Miralemova expresso kafa, te jedno prijateljsko i relaksirajuće druženje i opuštanje mamilo nas je i činilo veselim. Često su se pojavljivale osobe koje su se iz kojekakvih razloga, nadanja i maštajućih prednosti patale u naše društvo. Tako se jednom bio pojavio i jedan pravnik, jedan mladji čovjek, sa providnim i bolesnim ambicijama.
Helem Pravnik je prema nama bio pušački raspoložen, ali se prema drugoj Raji u restoranu znao kurčiti igrajući se neke pravničke i kulturne veličine. To mu ta Druga raja nije praštala uzvraćajući mu raznim komentarima, šatrom, prigušenim podjebavanjima i ismijavanjima,… Ali Pravnik nije pridavao neku pažnju tome i nastavljao je po svome. I onda se Pravnik počeo hvaliti svima kako je skontao neku ozbiljnu vezu, neku zgodnu žensku koja je prije svega bila Sudinica. Sudinica, to ga je fasciniralo. Jedne prijatne ljetne večeri dodje Pravnik sa svojom Sudinicom kod Miralema sa veoma naglašenim vedžahatom i važnošću od samog ulaza u baštu. Miralem prihvati igru, primi par veoma srdačno i smjesti ga za jedan fin sto, malo diskretno sa strane muzike. Sudinica je bila lijepa i Sarajevski sredjena! Unutra u Restoranu sjedio je Djevrek sa drugom Rajom. Počeli su bili komentarisati vidjeno samo za sebe sa brzouzlaznom zajebancijom na račun Pravnika. I onda Djevrek iznenada ustane i posudi bijeli radni “konobarski” mantil te ode kao konobar do Pravnika i Sudinice, Merhaba, pozdravi Djevrek gledajući malo zavjerenički Pravnika, i dok se ovaj nije ni snašao upita ga, Šta*š ti, šta će ti Pička? “Jadna” Sudinica se prvo zagrcnula, zacrvenjela, a onda ustade i ode bez zadržavanja. Za njom je otišao i Pravnik.

Profesor dr. Kemal Hanjalić  bio je izabran za Gradonačelnika Sarajeva 1985. godine. Bio je to jedan fini gospodin, veoma obrazovan (tehničke nauke), poznat i cijenjen zbog svog rada i osobenosti i u odredjenim važnim inostranim krugovima. Ulogu Gradonačelnika prihvatio je prije svega kao jednu časnu i odgovornu funkciju.
Nekako u isto vrijeme bila je započeta izgradnja jedne veoma luksuzne stambene zgade u centru Sarajeva, u blizini kina Sutjeske. Zgradu će narod kasnije nazvati Karingtonka po milijuneru iz serije Dinastija. I onda su kadrovska djubrad počela nagovarati Gradonačelnika da se i za njega kupi stan u Kartingonki; pa on je prvi čovjek grada, pa treba da ima bolji stan, pa da stanuje blizu Skupštine Grada, pa …Kemal se otimao i otimao; pa ja se osjećam fino u mom stanu na Grbavici, pa ja se ne volim preseljavati to je belaj, pa moja supruga i djeca imaju tamo lijep socijalni život, ma dajte taj novoizgradjeni stan nekom drugom,…. i tako otprilike haj, haj, dok ga nisu slomili. Tada sam ja radio u Skupštini Grada i dobijao sam informacije iz prvih ruka. A lomili su ga i slomili kadrovi koji su i u korupciji, i u mitologiji, i u svakoj drugoj prljavštini ganjali hijerarhiju, bolje rečeno pokrivali se hijerarhijom. Jer kako će neki šupak nižeg ranga prigrabiti sebi bolji stan i od Gradonačelnikovog, prvo prvi Hadžijica pa onda ja, odnosno mi iz nižeg safa. Tako je to funkcionisalo.
I onda je narodu počeo “pucati film” zbog graditeljskih i arhitektonskih izdrkavanja, zbog osionosti graditelja – zatvore u nedogled granične ulice za promet,…… , zbog luksuza u opremanju stanova, …. Bilo je to u vrijeme budjenja demokracije, demokratskih medija, medijskih sloboda, senzacionalizama, povećanja tiraža,…..
I onda su graditelji, pod pritiskom javnosti, radili valjda neprekidno dva dana i dvije noći u nizu da bi zatrpali i asfaltirali granične ulice. I kad su to tako lijepo završili drugog dana nakon asfaltiranja dodje Djevrek sa ekipom, bio je učinjen neki krivi spoj u zemlji. Šta će kako će, mora se kopati, ko po živoj rani, jer gradjani i komšije prolaze tuda stalno ljuti i rezignirani i samo što su se malo smirili novo kopanje. I onda Djevrek čući pored rupe sa cigarom i gleda u čvorove kablova kad mu pridje jedan stariji gospodin i pita ga tužnim glasom, Pa što to pobogu opet kopate? Ma zatrpali smo nove civare, odgovara Djevrek i gleda u čovjeka sa “telećim očima”. Onda taj čovjek pridje dvojici – trojici gradjana koji su isto tako bili zastali i kaže, pa skuplje im je ovo kopanje od civara, jeble ih civare.
Ja se sada cerim jer mi je ovo veoma smiješno i zato što imam živu sliku te Sarajevske situacije.

Bilo je dugo toplo i sušno ljeto. Nedjeljno jutro, Baščaršija gotovo pa pusta, Djevrek na intervenciji, prolazi pokraj Begove džamije te zastane da se napije vode.
Na potezu od Slatkog čošeta ulicom Sarači prema srcu Baščaršije dolazi se do zatupljenog čoška zida koji ogradjuje Begovu džamiju. Na tom zidu od vajkada teče najbolja voda za piće, teče stoljećima kroz dvije cijevi, jedna pored druge, nikad se ne zatvara i niko se ne brine za nju.

Dužan sam autentičnu sliku!

E tog jutra, pošto je bila suša, voda je tekla samo iz jedne cijevi. I tako Djevrek pije vodu u komadima (moguće das je bio mahmuran) i pije kad primjeti nekog papka iza sebe te kad se napi okrenu se čovjeku i upita ga, Hoćeš li i ti piti vode?, Jašta ću, bi odgovor, Onda bih te zamolio kad se napiješ da vikneš Mehagi da zatvori vodu, vidiš suša je i treba vodu štedjeti, reče Djevrek, Ma hoću brate, samo mi reci gdje je taj Mehaga, odgovori čovjek, On je sa druge strane zida unutra pa mu vikni malo glasnije, završi Djevrek i ode pa se sakri u jedan ulaz u Saračima da vidi šta će biti.
Mehaga nije postojao i niko nikada nije zatvarao tu vodu, a onda ko bi to zatvarao i otvarao javnu tekuću vodu na vikanje gradjana, ali Djevrekove ideje su fascinantne.
“Papak” pije i pije pa kad se napi viknu, Mehaga zatvori, medjutim voda teče, Mehaga zatvori, viče glasnije čovjek, a voda teče li teče. Vikao je čovjek joše nekoliko puta nekad baš onako glasno, ali voda teče li teči. Ma jebem te gluha Mehaga, nek ti isteče sva voda, jebe mi se, ja sam ti fino vik`o ,završi “Papak” i ode.

Završit ću sa još jednom Halidovom sevadlinkom, Prolazi jesen,….

Krajem novembra ili početkom decembra 1990. godine osjetila se neka nelagoda u zraku, neka strepeća konspiracija u TP Marketi d.d., bolje rečeno u prostorijama rukovodstva firme. Nakon dva – tri dana sekretarica mi reče u povjerenju da je račun firme blokiran te da Nedjeljko (Predsjednik Poslovodnog odbora) i Palo Nevzeta (član PO za finansije i knjigovodstvo) pokušavaju cijelo vrijeme na razne načine ukinuti blokadu. To se krilo iz više razumljivih i opravdanih razloga. Ja sam tada bio član Poslovodnog odbora za neke druge oblasti.
Avdo Škaljić, direktor UPI Distributivni centar (DC – naš glavni dobavljač), dao je jedan naš akceptni nalog na izvršenje u iznosu od cca petomjesečnog ukupnog prihoda firme. Prije toga, Avdo je izradio Jovu Nenadića, našeg člana PO TP Marketi d.d. i uzeo mu jedan naš blanko akceptni nalog kao osiguranje plaćanja u jednom kupoprodajnom ugovoru sa minornim iznosom. Taj akceptni nalog je Avdo Škaljić falcifikovao te upisao taj enormni iznos koji je mogao značiti propast naše firme, firme sa ca 2300 zaposlenih i ca 300 prodavnica koje su bili glavni snabdjevač Sarajeva sa hranom.
I onda nakon desetak dana, mislim oko 10 decembra dodje Nedeljko kod mene i pita me, Možeš li ti kontaktirati advokata, Žarka Bulića, u vezi deblokade.
Ni jedna linija preko kojih je Nedeljko pokušavao skinuti blokadu nije dala rezultate, ni intervencije sa nekoliko Republičkih i Gradskih visokih pozicija, ni UPI koncern, ni prizivanje aktera svijesti i savjesti, ni nudjenje kompromisnih rješenja, ni savjeti nekih “vrsnih” pravnika i ekonomista… Avdo se svetio Nedeljku, imao je i on ledja, a UPI koncern je držao njegovu stranu. Mi iz Marketa smo tretirani kao pobunjenici. Bližio se kraj mjeseca, trebalo je isplatiti plaće radnicima, drugi dobavljači su postali uznemireni, bilo bi pogubno da firma u završnom godišnjem izvještaju prikaže blokadu računa,….
Žarka sam poznavao dugi niz godina, pozdravljali smo se više po Sarajevskom kodu prije nego što smo se bliže upoznali, angažovao ga za potrebe firme, znao nekad priupitati za savjet i bio sa njim u veoma dobrim odnosima. Žarko je važio za najsposobnijeg Sarajevskih advokata, moram zbog “politike” i ipak djelomičnog uvida dodati, u svom fahu.
Uzmem papire od Nedeljka, dam sekretarici da mi napravi po dvije kopije i vlastoručno parafira svaki primjerak te odmah odem tražiti Žarka.
Ziko ovaj spor dobijamo, da bi ga dobili prije Nove Godine treba da obezbjediš kratke rokove na Sudu udruženog rada, imat ćemo dva ročišta, bile su Žarkove konstatacije nakon što me je saslušao te pregledao papire. Rekoh da mogu gotovo sa sigurnošću ozbijediti kratke rokove, predložih mu nagradu koju on prihvati sa zadovoljstvom, dogovorismo se da mi sutradan dostavi broj predmeta sa Suda ćim preda zahtjev.
Sutradan odem sa brojem predmeta prvo kod Drine Fadila, predsjednik Suda u Šenoinoj, odmah je nazvao kolegu na Sudu udruženog rada i zamolio za rokove. Molim te shvati da se radi o firmi sa preko dvije hiljade radnika, njihovim plaćama, snabdijevanju grada i vidi da predmet riješava neki dobar sudija, ne smijemo dozvoliti neke demonstracije ili štrajkove u gradu zbog kašnjenja ili pristrasnosti Suda, bile su mudre i očekivane riječi mog dragog Drine Fadila! Odem zatim kod Karić Raifa, sekretara Uprvanog suda BiH čije su se kancelarije nalazile u istoj zgradi gdje i Sud udruženog rada. Raif je otišao u pisarnicu, vidio kojem je sudiji signiran naš predmet te otišao kod te sudinice i intervenisao odmah. Dobio je bio čvrsto obećanje o najkraćim mogućim rokovima. Nazvah Žarka te onda odoh sa “Burazerom”, Šaban Salčinović, u restoran Taverna kod Mladje na Vracama.
U prvi mah doživjelo se veliko olakšanje u firmi, bio je učinjen prvi ozbiljan korak u deblokadi, vjerovalo se autoritetu Žarka Bulića i njegova izjava da dobijamo proces uzeta je kao “riješena stvar”. Ta izjava je zaslijepila večinu koja je preskčola dio njegove izjave da će biti dva ročišta. I onda nakon prvog ročišta, razočarenja, pojačane strepnje, osjećaji neprijatnosti, nesigurnost, nadanja,… počeli smo bili sakupljati pazare u gotovini kako bi smo mogli isplatiti plaće, umirivali smo aktivno druge dobavljaće,…
Nakon prve odluke Suda DC je imao pravo prigovora ili žalbe u roku od 7 dana. DC je čekao poslednji dana roka za žalbu, Nedeljko nije izdržao otputovao je negdje na ranije rezervisani višednevni doček Nove Godine,… I bi poslednje ročište na Sudu, Žara, Karić Raif, Palo Nevzeta, i ja. Iz DC-a niko nije došao, Sudinica konstatira stanje i diktira Odluku o skidanju blokade. Palo Nevzeta odlazi žurno sa Odlukom u SDK, Žara i ja se zahvaljujemo Raifu koji ostaje na poslu, dajem Žari nagradu, rastajemo se uz čestitke za Novu Godinu. Šaban je bio rezervisao apartman i sto za doček Nove Godine u hotelu Igman na Igmanu, bili smo on i ja sa našim suprugama, glavna zvijeza proslave bio je Zvonko Bogdan.

Ovdje sam namjeravao staviti sliku nekadašnjeg Hotela Igman, ali je ne nadjoh. U traženju odlutah na poslijeratne slike Olimpijskih objekata, uzbudih se i uznemirih se, naidjoh na Klixov prilog o Muzeju Naših Zimskih olimpijskih igara, pogledajte ga.

Žarko Bulić je bio rodjeni advokat, advokat par exellance. U njemu su se sjedinili urodjeni talenat, izuzetno oštroumlje, kompjutorske reakcije, a onda i teoretsko-historijski-aktuelno poznavanje propisa, sudske prakse i “važećih” ljudi. Ove konstatacije i moje ubjedjenje o Žari kao najboljem advokatu kojeg sam upoznao za mog života temeljim i svakodnevno prateći razna pravovanja i razne pravne procese u BiH, Hrvatskoj, Švedskoj,…. gdje advokati kao manekeni i šminkeri defiluju medijima te šire nejasnoće, nesigurnost, dvojnost, zbrke, gluposti i zavrzlame te stalno bježe u političke vode ili trač.
Od ovog negativnog konteksa izdvajam švedskog advokata Thomas Olssona iz Štockholma, koji me u svim medijskim istupima podsjeća na Žaru!
Poznavao sam najmanje dvojicu njegovih advokatskih pripravnika koji su u njemu gledali “Dragog Boga” struke. Bilo je sudija koji su se radovali predmetima u kojim je učestvovao Žara, tada nije bilo lutanja odnosno problema sa esencijom slučaja ili formulacijama.
Svi naši poslovni kontakti završavani su sa jasnim, kratkim i konciznim odgovorima.
Bilo mi je drago kada sam po prelasku u UPI RO Trgovina promet na malo saznao da je Žarkova kancelarija od ranije bila angažovana od firme u postupcima naplate potraživanja, dugova. Nevzeta je bila veoma zadovoljna sa uslugama njegove Kancelarije.
TP Marketi d.d. je krajem 1989. angažovalo jednu firmu da snimi stanje vlasništva naše tvrtke u nekretninama. Nakon dobijenog detaljnog izvješća za sve naše mnogobrojne objekte odlučili smo angažovati advokate radi uknjižbe prava vlasništva. Bilo je preko 300 objekata, to nisu bili jednostavni postupci – tražili su mnogo znanja i strpljenja.
Ovdje ću se sjetit jednog kurioziteta. Imali smo više poslovnih prostora u onom tada novom i ogromnom naselju Alipašino Polje. Ni jedan objekat kao ni cijele zgrade nisu bili uknjiženi. Investitor nije imao sredstava da uplati neki obvezni doprinos od 1% od vrijednosti investicije, jedan ogroman iznos, koji je uslovljavao tehnički prijem objekata. Zvanični tehnički prijem nije bio izvršen pa se ni uknjižba nije mogla izvršiti, medjutim političarima se žurilo zbog neke prigode da se naselje useli pa su stanovi i poslovni prostori stavljeni u upotrebu i bez propisanog okončanja postupka izgradnje i upotrebe objekata. Doprinos nikada nije bio uplaćen.
Ja sam u svim prilikama gdje se ukazivala mogućnost uvijek koristio “Sarajevsko pravilo trojno” tako smo i ovog puta angažovali tri advokata, jednog srbina, jednog hrvata i jednog muslimana.
Žarko je odradjivao svoj dio posla kao Žarko. Izvještaji njegove Kancelarije, za razliku od ostala dva, su bili u rokovima, kratki, jasni, odredjeni i sa preciznim slijedovima radnji i rokova.
Na žalost rat je prekinuo ovaj važni posao za TP Marketi d.d.
I onda dobijem kćer u ratnom Sarajevu, izbjeglištvo, Švedska, razvod bračne zajednice, borba za starateljstvo nad kćeri, jebeni švedski propisi i praksa, sam, despomoćan, sjetim se Žarka i pošaljem mu nekako fax ili pismo, godina 1995. Nakon valjda dvije tri nedjelje, prije nego što sam počeo gubiti nadu, dobijem odgovor. Žarko je poslao pismo preko svoje kćerke koja je tada boravila u Beču. Bile su skoro tri strane, mislim rukom pisane, nisam baš siguran. Konvencije, medjunarodni ugovori,…. tačni nazivi sa datumima, nekoliko odredaba sa brojevima i insertnim tekstovima. Osjetio sam se bio kao Rambo sa onom novom ogromnom puškom. Više nisam bio sam, bespomoćan,.

Moja kćer Ajda, takodjer u Beču!

Uspio sam bio napraviti i dva proceduralna prejudikata, shvatio sam bio da moram malo ohladiti svoju Bosansku glavu, dobio sam bio sva roditeljska prava prema Konvencijama.
Sa Žarkom nisam nikad ni kafu popio, svi naši susreti bili su poslovni tako da ga i ne poznajem privatno.
Žarko je bio čitav rat u Sarajevu.
Sarajevski advokat Žarko Bulić umro je 2016. godine
Uobičavam nekim Youtube muzičkim prilogom obojiti i namirisati moje drage Sarajlije na ovom mom blogu. Za Žarka moram pogadjati prilog. Izabrao sam Jean Gabina