Dolazio je često u Mliječni restoran VUČKO, kod MIRALEMA. Bio je jedan veoma prijatan, optimističan i duhovit čovjek. Rado smo ga sretali i primali u društvo, ja i moje kolege iz opštine Centar. Radio je u Valter Periću kao vozač – električar, znao je svoj posao i zujao po čitavom gradu na razne intervenicje. To je sve što znam o tom dragom Sarajliji, to i o njegovim provalama. Da, navijao je za Sarajevo pa kad bi ponekad, prije utakmice, navračao jedan još jači “bolesnik” Sarajeva, Halid Bešlić (Prodjoh Bosnom….), znao je “kančijati” sa njim do iznemoglosti.
Mliječni restoran Vučko nalazio se u u blizini Pionirske doline. Pionirska dolina je imala Sarajevski zoološki vrt, lijepo uredjenu prirodu i druge sadržaje tako da je bila veoma popularno odredište familija sa djecom, škola,….

  

Moje društvo iz opštine Centar koje se veoma često i godinama okupljalo kod Miralema sastojalo se od više općinskih funkcionera (bez ikakve prepotencije). Prijatnost objekta i raja, čuvena Miralemova expresso kafa, te jedno prijateljsko i relaksirajuće druženje i opuštanje mamilo nas je i činilo veselim. Često su se pojavljivale osobe koje su se iz kojekakvih razloga, nadanja i maštajućih prednosti patale u naše društvo. Tako se jednom bio pojavio i jedan pravnik, jedan mladji čovjek, sa providnim i bolesnim ambicijama.
Helem Pravnik je prema nama bio pušački raspoložen, ali se prema drugoj Raji u restoranu znao kurčiti igrajući se neke pravničke i kulturne veličine. To mu ta Druga raja nije praštala uzvraćajući mu raznim komentarima, šatrom, prigušenim podjebavanjima i ismijavanjima,… Ali Pravnik nije pridavao neku pažnju tome i nastavljao je po svome. I onda se Pravnik počeo hvaliti svima kako je skontao neku ozbiljnu vezu, neku zgodnu žensku koja je prije svega bila Sudinica. Sudinica, to ga je fasciniralo. Jedne prijatne ljetne večeri dodje Pravnik sa svojom Sudinicom kod Miralema sa veoma naglašenim vedžahatom i važnošću od samog ulaza u baštu. Miralem prihvati igru, primi par veoma srdačno i smjesti ga za jedan fin sto, malo diskretno sa strane muzike. Sudinica je bila lijepa i Sarajevski sredjena! Unutra u Restoranu sjedio je Djevrek sa drugom Rajom. Počeli su bili komentarisati vidjeno samo za sebe sa brzouzlaznom zajebancijom na račun Pravnika. I onda Djevrek iznenada ustane i posudi bijeli radni “konobarski” mantil te ode kao konobar do Pravnika i Sudinice, Merhaba, pozdravi Djevrek gledajući malo zavjerenički Pravnika, i dok se ovaj nije ni snašao upita ga, Šta*š ti, šta će ti Pička? “Jadna” Sudinica se prvo zagrcnula, zacrvenjela, a onda ustade i ode bez zadržavanja. Za njom je otišao i Pravnik.

Profesor dr. Kemal Hanjalić  bio je izabran za Gradonačelnika Sarajeva 1985. godine. Bio je to jedan fini gospodin, veoma obrazovan (tehničke nauke), poznat i cijenjen zbog svog rada i osobenosti i u odredjenim važnim inostranim krugovima. Ulogu Gradonačelnika prihvatio je prije svega kao jednu časnu i odgovornu funkciju.
Nekako u isto vrijeme bila je započeta izgradnja jedne veoma luksuzne stambene zgade u centru Sarajeva, u blizini kina Sutjeske. Zgradu će narod kasnije nazvati Karingtonka po milijuneru iz serije Dinastija. I onda su kadrovska djubrad počela nagovarati Gradonačelnika da se i za njega kupi stan u Kartingonki; pa on je prvi čovjek grada, pa treba da ima bolji stan, pa da stanuje blizu Skupštine Grada, pa …Kemal se otimao i otimao; pa ja se osjećam fino u mom stanu na Grbavici, pa ja se ne volim preseljavati to je belaj, pa moja supruga i djeca imaju tamo lijep socijalni život, ma dajte taj novoizgradjeni stan nekom drugom,…. i tako otprilike haj, haj, dok ga nisu slomili. Tada sam ja radio u Skupštini Grada i dobijao sam informacije iz prvih ruka. A lomili su ga i slomili kadrovi koji su i u korupciji, i u mitologiji, i u svakoj drugoj prljavštini ganjali hijerarhiju, bolje rečeno pokrivali se hijerarhijom. Jer kako će neki šupak nižeg ranga prigrabiti sebi bolji stan i od Gradonačelnikovog, prvo prvi Hadžijica pa onda ja, odnosno mi iz nižeg safa. Tako je to funkcionisalo.
I onda je narodu počeo “pucati film” zbog graditeljskih i arhitektonskih izdrkavanja, zbog osionosti graditelja – zatvore u nedogled granične ulice za promet,…… , zbog luksuza u opremanju stanova, …. Bilo je to u vrijeme budjenja demokracije, demokratskih medija, medijskih sloboda, senzacionalizama, povećanja tiraža,…..
I onda su graditelji, pod pritiskom javnosti, radili valjda neprekidno dva dana i dvije noći u nizu da bi zatrpali i asfaltirali granične ulice. I kad su to tako lijepo završili drugog dana nakon asfaltiranja dodje Djevrek sa ekipom, bio je učinjen neki krivi spoj u zemlji. Šta će kako će, mora se kopati, ko po živoj rani, jer gradjani i komšije prolaze tuda stalno ljuti i rezignirani i samo što su se malo smirili novo kopanje. I onda Djevrek čući pored rupe sa cigarom i gleda u čvorove kablova kad mu pridje jedan stariji gospodin i pita ga tužnim glasom, Pa što to pobogu opet kopate? Ma zatrpali smo nove civare, odgovara Djevrek i gleda u čovjeka sa “telećim očima”. Onda taj čovjek pridje dvojici – trojici gradjana koji su isto tako bili zastali i kaže, pa skuplje im je ovo kopanje od civara, jeble ih civare.
Ja se sada cerim jer mi je ovo veoma smiješno i zato što imam živu sliku te Sarajevske situacije.

Bilo je dugo toplo i sušno ljeto. Nedjeljno jutro, Baščaršija gotovo pa pusta, Djevrek na intervenciji, prolazi pokraj Begove džamije te zastane da se napije vode.
Na potezu od Slatkog čošeta ulicom Sarači prema srcu Baščaršije dolazi se do zatupljenog čoška zida koji ogradjuje Begovu džamiju. Na tom zidu od vajkada teče najbolja voda za piće, teče stoljećima kroz dvije cijevi, jedna pored druge, nikad se ne zatvara i niko se ne brine za nju.

Dužan sam autentičnu sliku!

E tog jutra, pošto je bila suša, voda je tekla samo iz jedne cijevi. I tako Djevrek pije vodu u komadima (moguće das je bio mahmuran) i pije kad primjeti nekog papka iza sebe te kad se napi okrenu se čovjeku i upita ga, Hoćeš li i ti piti vode?, Jašta ću, bi odgovor, Onda bih te zamolio kad se napiješ da vikneš Mehagi da zatvori vodu, vidiš suša je i treba vodu štedjeti, reče Djevrek, Ma hoću brate, samo mi reci gdje je taj Mehaga, odgovori čovjek, On je sa druge strane zida unutra pa mu vikni malo glasnije, završi Djevrek i ode pa se sakri u jedan ulaz u Saračima da vidi šta će biti.
Mehaga nije postojao i niko nikada nije zatvarao tu vodu, a onda ko bi to zatvarao i otvarao javnu tekuću vodu na vikanje gradjana, ali Djevrekove ideje su fascinantne.
“Papak” pije i pije pa kad se napi viknu, Mehaga zatvori, medjutim voda teče, Mehaga zatvori, viče glasnije čovjek, a voda teče li teče. Vikao je čovjek joše nekoliko puta nekad baš onako glasno, ali voda teče li teči. Ma jebem te gluha Mehaga, nek ti isteče sva voda, jebe mi se, ja sam ti fino vik`o ,završi “Papak” i ode.

Završit ću sa još jednom Halidovom sevadlinkom, Prolazi jesen,….