Jednom sam sa Davorom (Davorin Popović – Indexi) prolazio hodnikom Skupštine Grada i on mi iznenada reče, Hodi da pozdravim svog druga. Udjosmo u jednu kancelariju. Za velikim radnim stolom sjedio je Ibrahimagić Zuvdija ukocen u kancelarijskoj fotelji sa visokim naslonom kraj odškrinutih izmješanih duplih prozorskih okana tako da mu je zrak dolazio trepereći u pravcu nosa. Imao je šal umjesto kravate, gledao nas ukočeno i bezizražajno i onda se počeo polako smijuljiti bez da reaguje tijelom, Davor ga upita, Kada se to leglo prijatelju? Tako sam upoznao Zuvdiju kojeg sam do tada poznavao iz vidjenja kao vječitu eminenciju i Portparola Ante Sučića, legendarnog Gradonačelnina Sarajeva. Kasnije nas je život povezao kada je došao u Gradsku upravu prihoda za Portparola gdje sam ja bio pomoćnik direktopra. Znao je svoj posao i što je ponekad bilo veoma važno za nas, poznavao je sve funkcionere i važnije ličnosti u Gradu osobno, te pamtio odredjena mjesta i dogadjaje.

Živio je kao samac blizu Gajine pekare (Krajiška ulica?) , mansardni stan specijalno napravljen za njega sa barom. Bilo je tu nekoliko party za dugo sjećanje..
Zuki je porijeklom iz Plava ili Gusinja, diplomirao je ekonomiju u Sarajevu, visok sa jedinstvenim stilom, veoma inteligentan, ali i poluters, volio je Raju i bijelo suho vino. Svojim prirodnim držanjem i relacijama odavao je moguće neko begovsko porijeklo.
U ozbiljnijim godinama se bio oženio te razveo nakon samo nekoliko bračnih sedmica. Pričao mi je. I tako prve zajedničke subote kaže meni žena da idem kupiti voće, povrče, meso, sir, jaja,… na Pijaci Markale i Tržnici. I ja odem prilično rano, oko deset sati, i pokupujem sve prema ženinoj listi, a ljudi se guraju, prodavaci deru, onda oni mirisi u Tržnici, ali ja kupim sve i onda nosim ja dva cekera i prolazim pored jednog restorana a neko viče iza mene, Vozdra Zuki, onda prolazim ja pored drugog restorana, a neko će iza mene, Mašala Zuvdija, i onda prolazim ja pored Kvarnera (legendarni restoran Ante Sučića) i niko se ne javlja, a ja mislim da me svi gledaju sa sažaljenjem i neće da mi se jave. I bila je još jedna takva subota i onda se mi razvedemo, a ja se vratim mojim restoranima i mojoj Raji.
U Gradskoj upravi se najviše družio sa Hajrić Emirom, mladjim i tada neoženjenim radnim kolegom. Znali su se sresti i van posla, ali takva drugovanja nisu bila duga jer je Emir uvijek išao kući na vrijeme, a imao je i kratke akšamluk-baterije. Emirova favorit pjesma je bila Šta ću kući tako rano. I onda kad god je imao priliku Zuki bi u društvima govorio, Zamisli ti njegove drskosti (Emirove) on voli pjesmu Šta ću kući tako rano, pa naruči pjesmu i kao padne u sevdah, a onda već u devet telefonira mami, Spremi mi papuče i čaj eto me za deset minuta. Emir bi se uvijek valjao od smijeha, a i mi jer je bilo veselo gledati Zukijevu glumu.
Musić Fikret, naš kolega sa posla, dobije stan u novogradnji na Dobrinji te napravi feštu. Medju ostalima bili su pozvani i Zuki i Emir. Stan se nalazio na trecem spratu šestospratne zgrade, lift još nije bio u upotrebi. Zuki i Emir su kasnili i onda ja isceniram podvalu. Prvo upratim kada će Emir parkirati auto te će oni krenuti prema ulazu u zgradu. Onda skinem sa vrata natpis Musić, zamijenim ga sa drugim prezimenom i nagovorim sve goste da šute. Zuki i Emir idu stepenicama dahčući i polako, dodju da vrata vide drugo prezime, a Zuki će, Pa ovo je treci sprat, jesi li ti dobro zapisao? pita on Emira, Ma ja sam gotovo siguran, odgovara Emir. Jesmo li možda prošli kraj njegovih vrata?, pita Zuki, Ma nismo ja sam gledao na svakom spratu, odgovara Emir, Ti gledao, što si gledao ako si dobro zapisao, nastavlja Zuki. Šta misliš da pozvonimo? Ma što ćemo zvoniti pa čulo bi se da je neka fešta, odgovara Emir. I onda se oni nastave penjati do šestog sprata, u pogodnom trenutku ja zamijenim natpis tako da je na vratima pisalo opet Musić, pustimo muziku i počnemo glasno pričati. Malo zatim ide zapuhani Zuki niz stepenice za njim Emir, dodju du vrata gledaju natpis, Pa jesmo mi prošli pored ovih vrata?, pita Zuki, Pa morali smo proći, odgovara Emir, Morali proći, pa kako nismo ni vidjeli, a ni čuli, čuješ li muziku, nastavlja Zuki. U tom trenutku otvorim ja naglo vrata sa punim hodnikom urnebesnih gostiju. Pa jesam ja glup, govori Zuki, pa ja sam morao biti spreman na ovakve podvale kad je Ziko medju gostima, baš sam glup, a ti Emire, što nisi zapisao, Pazi Ziko! Često se, u najboljim raspoloženjima, prepričavala ova podvala.

Bacila je sve niz rijeku i indexi i Davor, neizostvna melodija Sarajevskih zurki cula se i kod Fikreta!

Jednog dana me poslije Kolegija zadrži Nedeljko (direktor Uprave) da popričamo nešto nasamo. Helem dogovorimo se da Zukiju pronadjem kancelariju, da je onda Fikret (Musić Fikret) opremi reprezentativno i sve to u tjanosti. Odem kod Vojke (Govedarica Vojka), načelnica Odjeljenja u opštini Centar – ista zgrada, izaberemo jednu od “njenih” kancelarija. Upoznam je sa detaljima i dobijem čvrsto obećanje o konspiraciji. I onda nakon otprilike dva mjeseca pozove Nedeljko čitav kolegij uključujući i Zukija da posjetimo Vojku i vidimo neku kancelariju. Pridjemo svi čoporativno kancelariji broj 301 (dobro se sajećam), Nedeljko zastane kod vrata i gleda natpis pa pita, Šta ovo piše ovdje Zuki? A na vratima natpis Ibrahimagić Zuvdija, …….. Zuki je bio totalno iznenadjen i veoma dirnut. Nakon kabineta i posebnih kancelarija kod Ante Sučića, dijelio je bio neku kancelariju u Upravi prihoda, bila je to kao neka degradacija, i eto ispravili smo bili to. Bili su svi sretni i veseli. Kancelarija je zaista bila moderno opremljena sa pogledom prema Skenderiji. U to se odnekud pojavi i Emir, Zukijev drug. Pa ja ni ti nisi ništa znao, jelde, kakvog ja druga imam, reče Zuki kad ga ugleda. Nisam znao majke mi, pravda se Emir. Nemoj da mi u buduće upadaš u kancelariju bez kucanja, odgovara Zuki.
Rat, Ajda, Švedska, Deno izlazi iz Sarajeva, uspjeva doći do Austrijsko-Njemačke granice i onda pehovi. Tri puta ga vraća Njemačka policija sa granice u Austriju. Prijatelji, poznanici, polubrat u Erdingu, Minchen, ništa ne pomaže. Onda ja krenem iz Švedske za Erding sa Deninom Švedskim papirima. Polubrat uspjeva obezbijediti Denin prelazak dan prije mog dolaska. Deno ima samo indeks na svoje ime, lažnu Hrvatsku osobnu na drugo ime i ništa više. Za ulaz u Švedsku treba imati pasoš. Kako ću dobiti pasoš za Denu, nemoguće. Saznam da je BiH ambasador Mišo Krunić, bivši direktor Bosnalijeka kojeg sam bio upoznao u jednom postupku kao inspektor rada, u kojem se direktor mogao osjećati i privatno povrijedjen, sujeta, ne smijem se pozvati na tu relaciju. Odnekud mi dodje u glavu da se on poznaje sa Zukijem. I sad svjetsko čudo, uspijem dobiti Zukija u Sarajevu na neki telefon i on mi obeća da će kontaktirati Mišu. Zuki je poznavao mog Denu i volio se šaliti sa njim. Svi ovi kontakti će se dešavati 1994 godine u jeku najtežih Sarajevskih dana.
Nočni voz Minchen Bon, Deno i ja, tada sam na razdaljini u vagonu poslednji put vidio Mehu Puzića (pjevač narodne muzike), mahnuli smo se, BiH ambasada se nalazila na periferiji Bona u nekoj privatnoj, gradjevinski nedovršenoj kući, Ambasador nas je čekao, Meni nije jasno kako je Zuki uspio stupiti u vezu samnom. Jeste li vi neki rod? započe Ambasador. Šta ja moram uraditi za mog Zukija?, upita Mišo Krunić nakon kratkog obostranog predstavljanja i komentara. Deno je dobio pasoš i sretno stigao u Švedsku!

Sreo sam se bio sa Zukijem nakon povratka u Sarajevo, 1996. Rat nije utjecao na njega, ostao je bio onaj “stari”, dragi i šarmantni prijatelj. Živio je prilično “tijesno”. Sjedio je u nekoj drugoj kancelariji i imao neke glupe poslove u Upravi prihoda.
I onda sreća pa nesreća. Prvo Zuki dobije na lotu valjda negdje oko 10.000 konvertibilnih maraka. Od tog novca uplati put i turističku posjetu Beču.

Vrati se u Sarajevo i kada je sa torbom krenuo od autobusa kući udari ga auto i on pogine. Nema nikakovog smisla, valjda ga i ne treba tražiti u ovoj tako groznoj nesreći. Bio sam i uvijek budem tužan i uvijek ga se sjećam kad listam poginule i umrle Sarajlije za koje se bez razmišljanja može reči, Sarajeva ostade sve manje i manje.

Vidjali smo se po dugim hodnicima opštine Centar gdje smo obojica radili. Onda smo se upoznali kada je došao kod mene da me pita bili ja htio raditi sa njim kao inspektor rada što sam odmah prihvatio, nazvao me nakon mjesec dana i rekao da se on i Jula (Julije Volf), šef inspekcije, bore za moj prelazak, ali da to ide sporo. Pitao me imam li ja koga da me pogura. I onda valjda nakon tri mjeseca postadosmo radne kolege.
Posao inspektora rada bio je veoma zahtjevan, složen, odgovoran, obiman i pod stalnim intervencijama moćnika, jarana, “rodjaka”,….. Oglasi i konkursi o upražnjenim radnim mjestima ili funkcijama, zapošljhavanja, sva moguća prava iz radnih odnosa, akti preduzeća i institucija – nadzori, kontrole provodjenja novih propisa i direktiva, kontrole neprijavljenih radnika, kontrole poslovnih prostora novih obrtnika, ……
Predo (Tanasijević Predrag) me uveo brzo u posao, radili smo kao tandem bez greške. Priliv predmeta se stalno povečavao, postupci usložnjavali, broj subjekata za nadzor se povečavao, ali smo mi stizali i došli na glas kao veoma sposobni, efikasni, pravedni, nepotkupljivi i uz sve to Raja. S vremenom smo dobili službeni auto, sami sebi odredjivali prioritete i dinamiku poslova, kraj dnevnog radnog vremena,…..bili pozivani od firmi za predupredjujuće pomoći, broj “rodjačkih” intervencija je opadao,…
Predo je imao izrazito i nepokolebljivo “partizansko-srpsko-moralno” poreklo i nikada nije kalkulisao sa svojim porijeklom i stavovima. Ta njegova osobenost i moj tihi “fakinluk”, uživanje u kontri sa “proleterskim” suosjećanjima, su se savršeno ukplapali u jednu veoma jaku, cijenjenu i poštovanu moralno-etičku crtu našeg inspektorluka.

Predini roditelji su porijeklom iz Čačka, učesnici NOR-a – partizani, otac je penzionisan kao oficir JNA, Ratno vazduhoplovstvo,… Predo je rodjen u Čačku, prve godine života živio je u Zadru gdje mu je otac službovao te onda su se preselili u Sarajevo. Poznavao je do detalja Srpsku historiju u koju je nekritički vjerovao i koju je beskrajno volio i poštovao; bio je visoko moralan, pravedan i pošten; porodičan i uzoran suprug i roditelj, veoma cijenjen u Raji na Dolac Malti gdje je odrastao, cijenila ga je i Vratnička, izrazito muslimanska mahala gdje je živio na početku braka, vjerovao je u vojni sistem gotovo do naivnosti…. Sjećam se jednom kada je dobivao učestale pozive za vježbe kao vojni rezervni oficir ili podoficir kažem mu ja, Što ne zajebeš to, reci da si bolestan ili hajde da nadjemo nekog da te oslobodi tih obaveza., pogledao me je prilično iznenadjen i rekao, To je moja obaveza, ja sam ponosan na to. Predo se oženio sa Muslimankom sa Vratnika, Mecan NadJija, dobili su dvoje djece, Dragana i Darko, žive, nadam se zdravo i sretno u Čačku!
Tek sa ove distance uočavam de je to bila jedna jaka i veoma intelektualna ljubav izmedju Nadje i Prede. To nisam ni primjećivao ranije, možda zato što sam ih više gledao kao radne kolege i prijatelje. Da ispravim tu pogrešku šaljem im melodiju iz legendarnog filma Doktor Živago

Bili smo najbolji inspektori rada u Republici te kao takovi uvažavani u kontaktima sa nadležnim Ministarstvom Vlade BiH. Mislim da smo najviše predmeta imali u Zdravstvenim organizacijama i instutcijama. U opštini Centar su se malazili republičko, gradsko i opštinsko zdravstvo. Sjetit ću se jednog znamenitog slučaja.

Tada smo u Sarajevu imali jednu Radnu organizaciju koja je upravljala sa svim zubarskim ambulantama u Gradu (10 općina) te imala više stotina uposlenih. Dobijali smo često prijave zbog zaštite raznih prava radnike, a najviše zbog nezakonitog zapošljavanja. Bilo je pa skoro haotično stanje. I onda za direktora dodje dr. Savo Vlaški, prava Sarajevska Raja, koji nije imao nikakovih hipoteka i koji je odlučio da striktno sprovodi zakone te ozdravi Radnu organizaciju. Na našu inicijativu i podršku krenuo je u čišćenje firme od nezakonito zaposlenih radnika. Nadjeno je bilo nekoliko desetina takovih. Radilo se o beskurpuloznom kršenju propisa, skoro pa kao zajebancija, djeca i “rodjaci” doktora i političara su slata diektno iz ordinacija i kabineta na posao preko telefona do bijelih mantila. Na odluke o prestanku radnih odnosa prvo su krenule silne intervencije sa svih mogućih i nemoguićih društvenih vrhova sa najčešće smiješnim i infanitilnim obrazloženjima. Savo je bio nepokolebljiv, mi smo ga podržavali i saučestvovali na svim nivoima.
Ali ne lezi vraže, neki zamjenik društvenog pravobranioca opštine Centar (zaboravio sam mu ime, danima se ne mogu sjetiti, ni Google ne zna za njega, prezime mu se nije završavalo na “ić”) nametne se tatama, ujacima, zaduženima, švalerima,… kao stručnjak koji će njihove snage, snage aktera prljavštine, sljubiti sa svojim vlastitim moralno- pravničkim jadom, korupcijom, nepotizmom, pušenjem te izboriti da se “jadna djeca” vrate na posao.

Ovdje ću se sjetiti jednog sličnog manevra u Švedskoj. Jedan od najviših, tada aktuelnih političara, bio je pod sumnjom za mito i korupciju. Mediji su počeli izvještavati o tome svakog dana, stvar se počela usijavati i onda blizu kulminacije kada se očekivalo da zvanične institucije urade nešto javi se jedan “javni tužilac” onako više kao neko privatno lice i obznani da će on po službenoj dužnosti istražiti stvar i objaviti rezultate istrage. Iskustvo me učilo da je reakcija bila ili plod dogovora ili “tužiočeva” samosvjesna vlastita anuspenetracija kako bi se na ćoravo kupile neke privilegije i sl. Jednog nedeljnog popodneva objašnjavam ja mom sinu o ćemu se tu i kako se to i zašto radi, te da će političar biti proglašen čistim i nevinim, a on ne može da vjeruje. Poslije samo dva tri mjeseca “javni tužilac” objavi da je sve čisto i da nema ni govora o nekom mitu ili korupciji. Vuk sit i ovce na broju do novog blejenja.

I vodio se proces na sudovima te nakon više od godine dana donese se konačna odluka da su raskidi radnih odnosa bili u suprotnosti sa zakonom jer nisu štitili vremenski stečenu sigurnost nezakonito zaposlenih radnika (bit i stvar presude u mom slobodnom dijagnosticiranju i prevodjenju). Ni jedan zakon bivše nam države nije imao neki propis o sigurnosti za izvršioce ili saućesnike izvršenja povreda propisa, zakona, sankcionisanih takovih. Nakon proteklog vremena večina, skoro svi otpušteni radnici su se bili zaposlili tako da cijela majmunijada nije praktično imala nekog efekta. Društveni pravobranilac je ušićario mjesto jednog anonimnog sudije na nekom sudu.

Početkom osamdesetih bila je osnovana Radna organizacija ZOI Olimpijada 1984. (nešto tako, nisam baš siguran) koja je trebala da obezbijedi izvršenje Sarajevskih Zimskih Olimpijskih Igara 1984. godine. Organizacija se proširivala, usložnjavala i rasla svakim danom. I onda počeše dolaziti prijave kod nas. Neki su mali šefovi mislili da mogu ignorisati zakone zbog važnosti manifestacije uz zloupotrebu autoriteta legendarnih drugova, Branka Mikulića i Ante Sučića. Uz rast broja prijava rasli su i Rajinski, jaranski, “Sarajevski”,… pritisci i ntervencije na Predu i mene. I onda da nas dvojica ne bismo postali “šupci” kod Raje, a istovremeno da bi se poštovali važeći propisi predložimo mi Radnoj organizaciji da održimo sastanak na kojem bi smo mi ukazali na propuste, dali preporuke te ponudili našu profesionalnu i predupredjujuću suradnju i pomoć, tako da se prava iz radnih odnosa urede sistemski, normativno i organizaciono.

Bio je prvo jedan veoma prijateljski prijem kod druga Ante Sučića. Slušajte ja skoro da sam dirnut vašim prijedlogom sastanka. Mislim da je to obrazac za sve društvene organe kako da se ukljuće u ostvarenje Igara, a da se zakoni ispoštuju. Ni ja ni Branko ni niko iz vodjstva nemamoi ni primisao da se krše zakoni pogotovo na osobenom nivou i time ukaljaju same igre. A onda morate znati i da smo mi i živući dio našeg društva i našeg Sarajeva u kojem participiraju i razne negativnosti, otprilike je tako govorio legendarni Sarajevski Gradonačelnik i drugi čovjek ZOI-a. Ante Sučić je bio veoma društven čovjek, veseljak i volio je “moderne akšamluke” sa sevdalinkama. Pričalo se da mu je najdraža sevdalinka bila Kraj potoka bistre vode. Sastanak smo nastavili sa Slobodanom Cucićem, direktor Radne zajednice RO. Kasnije su nam se pridružile dvije pravnice koje su vodile normativno i operativno radno pravne odnose. Nakon sastanka imali smo još nekoliko radnih kontakata. Uspjeli smo u našoj namjeri. Prijave su gotovo pa prestale, a u izvjesnim slučajevima smo rijetke probleme riješavali preko telefona. Pokazalo se da je prije svega trebalo postaviti normativu na zdrave noge. Ozbiljnijih prijava nije bilo ni nakon zatvaranja Olimpijkih igara što je bilo za nevjerovati. Mislim da je sve to veoma kompetentno i savjesno na svojim ledjima iznijeo direktor Slobodan Cucić, Sarajevska Raja i član jedne “stare” Sarajevske familije.
Pročitao sam bio negdje da živi u Švesdkoj, googlao sam ga bez uspjeha. Nadam se da su i on i njegova kći zdravo i sretni.

Jedne godine smo imali akciju penzionisanja radnika (u stvari neradnika; direktora, šefova i funkcionera,…) koji su ispunjavali uslove za penzionisanje po sili zakona. Bilo je puno nezaposlenih pa se i na taj način pokušavao problem ublažiti.
Za največi broj radnika u bivšoj nam Jugi san je bio penzija, sigurna kakva takva parica i socijalno (zdravstvena zaštita) što je uz razne djelatnosti iz sive ekonomije omogućavalo jedan udoban i interesantan život. Osim toga uslovi rada i način života su tjerali ljude da idu u penziju što prije. Sve to je uticalo da su rezultati akcije bili gotovo nikakvi.
Predo i ja smo prvo snimili stanje po poslovnim subjektima (ankete), razaslali ukaznice poslije dobijenih informacija i tražili povratne informacije. Onda smo išli u kontrole po “njuhu”, a bilo je i anonimnih prijava, a bilo je i naše Raje koja nije ljubila svoje “fosile”.
Mislim da se firma zvala Jugoinspekt, jedna veoma solidna i bogata firma, pola državna, a pola privredna. Direktor je ispunjavao uslove penzionisanja po sili zakona po oba osnova, godine starosti te radnog staža. Direktor je imao visoka primanja, kabinet, sekretaricu, službeno auto sa vozaćem, putovao je svakog mjeseca na službena putovanja za koja je sam birao odredišta i povode,… Na startu akcije u firmi nisu htjeli ili možda nisu smjeli da mu donesu riješenje o prestanku radnog odnosa zbog penzionisanja. I onda smo mi nastupili. Pokušalo se folirati sa boračkim stažom kojeg se mogao odreči. Papire o učešću u NOB-eu i radnu knjižicu je direktor izuzeo i nije htio da ih pokaže. Medjutim direktor je imao preko 40 godina penzijskog staža i bez godina učešća u ratu. Onda je bilo došlo pismo iz Savezne direkcije o njegovoj nezamjenjivosti i važnosti za poduzeće. I onda su počele hijerarhijske, “ljudske”, privatne i slične intervencije. Trajalo je to. Direktor je živio sa suprugom, imao velik stan, auto i vikendicu. Kćerka i sin su imali svoje porodice, takodjer veoma dobro situirani (posao, stan. kola).
Pri kraju postupka, jednog od njegovih poslednjih radnih dana pitam ga ja, Možete li mi reči zašto ste se toliko opirali penzionisanju, on me pogleda malo rezignirano te sa zadrškom odgovori, Ma šta ću ja raditi sada, ženi bakzuzirati kad pravi kolače ili ići u park na neku penzionersku klupu???? Osjetio sam bio neki suosjećaj sa njim. Direktor je bio u stvari najava onoga što danas živi u Švedskoj, bolje rečeno na Zapadu, ljudi se društveno osakate “robovskim” radom.

Nakon drugog mandata Predo je promijenio posao, prijavio se i bio izabran za Zamjenika pravobranicoa samoupravljanja opštine Centar ili tako nešto. I onda nakon valjda dvije godine ukaže se mogućnost da Predo bude izabran za Pravobranioca samoupravljanja. Sretnemo se i pitam ga za tu mogućnost. Htio je biti Pravobranioc samoupravljanja, ali je smatrao da su mu šanse male jer nikada nije bio “pušač”. Pitam ga je li OK ako ja pokušam intervenisati preko Djordja Zarića, predsjednika Opštinskog komiteta Saveza komunisa Centar Sarajevo. Rekao je, Pokušaj.
Djordja Zarića sam bio upoznao kada je došao za predsjednika Izvršnog odbora opštine Centar. Mislim da je u dva navrata tražio od mene da ga informišem o dva predmeta koje sam vodio kao inspektor rada. Ni u jednom slučaju nije intervenisao samo je tražio podrobnije informacije. Inače imali smo površne susrete sa prijateljskim kratkim kontaktima, imali smo nekoliko zajedničkih prijatelja i poznanika. Osim toga ja sam imao dobar image kod viših struktua (aha, terminologija još uvijek živi u meni!) kao kompetentan inspektor rada i čovjek iz Prave Sarajevske Raje i fakinluka. Smatrao sam da bi te moje relacije mogle imati upliva u Komitetu za izbor Prede. I bila je prijatna kafa u komitetu i moje zalaganje za mog najboljeg druga i Zarićevo, Mnogi su protiv njega Ziko jer je krut i prkosan, popričaj sa njim i vidi može li biti malo fleksibilan, i sam znaš da ponekad postoje preči razlozi i povodi……..
Nakon nedjelje dana nazovem Djordja Zarića i započnem, Jučer sam bio kući kod Prede, napravila nam Nadja kafu i pita Predu hoće li sa šećerom ili bez, a onda hoće li šećer unutra ili kocku, a on samo odgovora ma svejedno je Nadjo, Eto tako je Predo bio postao fleksibilan…….. Predo je bio izabran za Pravobranioca samoupravljanja.
Prije godinu dvije vidim u “Oslobodjenju” smrtovnicu Djordja Zarića i osjetim neku krivnju. Naime kada sam se bio vratio u Sarajevo (1996. ili 1997.) u jednom restoranu vidimo se Djordje i ja dok sam raspravljao sa nekim, a onda i napustio restoran sa tim nekim. Tada sam poslednji put vidio Djordja i nisam smio zaboraviti da ga pozdravim i da se rukujemo, tada.
Sa Predom sam se družio, na mahove veoma intenzivno. Pomagali smo se i često žvaljavili kod Miralema u “Vučku” sa našim opštinskim prijateljima. On je navijao za Sarajevo pa smo išli na gotove sve utakmice. Družili smo se i porodično. Ja sam uvijek mogao računati na njega i on na mene i to na najnesbičniji i najpožrtvovaniji način. Predo je bio uzorit muž i otac i sin. Ja nisam bio baš porodičan čovjek, kartao sam se često, vodio svoj Rajinski život,…..
Sjetiću se i dana kada je Predo dobio sina. Saznam tu divnu vijest i onda telefoni da mu udjem u trag. Miralem mi kaže dobro da si zvao, bio je maloprije ovdje i otišao u Zelenu dominu, a trebao bi kući. Zelena dolina je bio restoran blizu Vučka sa živom muzikom. Nadjem Predu tamo, bilo ga je uhvatilo, naručim pjesmu Moj Milane kad u vojsku podješ,  na pola pjesme odosmo iz kafane. Jedva sam Predu ubijedio da ja vozim kući.

Kada je Farma počela sa radom znala su moja polubraća dovesti mog očuha, a svog oca, na nekoliko dana da živi u prirodi i seiri na uspjesima svoje djece. Očuh se bio razveo od naše majke i živio je sam. I onda jednog takvog boravka umre moj očuh. Niti ja, a niti moja braća nismo znali šta da radimo, kojim redom i kako. Ja nazovem Predu i počnem sa, Predo umro mi je očuh, prekinuo me je odmah sa, Gdje, Na Farmi, odgovorih, Dolazim, reče i spusti slušalicu. Farma se nalazila u Hadžićima, 20 km od Sarajeva. Predo je došao “leteći”, pomogao je oko leša, te nam “nacrtao” slijed radnji za vjersku, muslimansku, sahranu. Predina punica, rahmetli Haša hanuma, bila je ranije umrla i sve je oko dženaze odradio Predo tako da je imao iskustva.

Kada sam ja napustio inspekciju i prešao u Gradsku upravu prihoda (1986.) prestalo je i druženje sa Predom. Povremeno bi se čuli, ponekad sreli kod Miralema u “Vučku”,… I onda dodje rat. Bio sam čuo da je Nadja otišla sa djecom u Čačak, a da je Predo ostao u Sarajevu i da radi. I onda valjda kraj jula ili august 1992., Ajda je bila napustila Sarajevo, tv-vijesti, Tanasijević Predrag, načelnik za Urbanizam, gradnju….. u opštini Centar je pobjegao iz Sarajeva, a u njegovoj kasi na poslu su nadjene karte Sarajeva sa ucrtanim logorima za Muslimane. Ja u to nisam nikad povjerovao.
Nakon rata sam saznao da je Predo prije nego što je napustio Sarajevo dolazio kod moje prve žene i ponudio joj da nju i Denu, našeg jedinog sina, izvede iz zarobljenog Sarajeva. Kada mu je porodica izbjegla u Čačak navraćao je skoro svakog dana kod “Vučka”, nudio se Miralermu da njega i njegove izvede iz Sarajeva, a i otišao je odatle preko Nahoreva za Čačak. Nikada nisam uspio kontaktirati Predu nakon rata.

Pišući ovaj Blog te često spominjući srbe kao napadače, dakle u veoma negativnom kontekstu, pitao sam se ne vrijedjam li ja time moje Srbe, prijatelje i umrle i žive i sve druge miroljubive i drage srbe. Razmišljao sam ovako, kako bih se ja osjećao da neko piše bošnjaci granatirali kuće, redove za vodu ili hljeb, školu,… da li bih se ja osjećao povrijedjen i uvrijedjen. Nisam doživio neki osjećaj povrijedjenosti ili uvrijedjenosti. Možda zato što smo mi navikli u bivšoj Jugi “prevoditi” nacionalne imenice i u kontekstima. Zna se koji su granatirali, ubijali,…. ne svi samo ovi ili oni. Osim toga ja se izjašnjavam kao Bosanac i moj maternji jezik je Sarajevski.

Tri stvari ću samo napisati pri kraju ovog sjećanja;
Jednom mi je Predo pričao u nekom kontekstu kako su se iz nekih Čačanskih sela znali čuti pucnji i proslave na neke važne dane iz četničke istorije, dakle preko 40 godina poslije Drugog svjetskog rata. Za mene je to bilo tada veliko iznenadjenje.;
Kada je Nadja, Predina supruga, prvi put srela u Čačku njegovu baku ili strinu ona je spontano rekla, Nisam znala da ima turkinja sa tako lepim plavim očima. Ova spontana i bezazlena rečenica iznenadjenja u stvari otkriva zlo sjeme jednog brižljivo uzgajanog koda zbog kojeg svakih nekoliko decenija pada nevina krv i dešavaju se nevidjena razaranja;
Nakon mog dugog i sadržajnog životnog iskustva mogu ustvrditi da su Sarajevski bošnjaci ili Sarajevski hrvati mnogo bliži Sarajevskim srbima ( ma gotovo su identični) nego što su to srbi iz Srbije sa njima. Ovdje mislim na odnose prema životu, istoriji, sistemu vrijednosti, načinu života, odredjenim duhovnostima (zajebancije, podvale, podmetanja,..), pogledu na budučnost,,…

Jednom smo Predo i ja imali neki posao iza Semizovca prema Olovu te svratili tamo negdje u jedan šoferski restoran da se odmorimo. Od tada Snegovi beli opet veju…. nosim u sebi za čitav život, pojma nemam zašto, bila je samo kafa i muzika iz nekog kasetofona i bila je zima sa snijegom.