Boro i Kljaja (Pavloivić Zdravko) dvojica medjusobno najprivženije braće povezana sa Sarajevskom karizmom, kreatori največih Sarajevskih mogućih i nemogućih Rajinskih (od Raje) sloboda, kontri, zajebancija, podvala, največi životni optimisti koje sam upoznao i moja vječna inspiracija za pronalaženje neslućenih ljepota i sloboda u običnom svakodnevnom životu. Njihova sloboda je bila ograničena samo na Pravoslavni Božić i Uskrs kada su najsvečanije obučeni i uredjeni odlazili svojoj majci sa darovima. Pošto nisu bili neki vjernici te njihove ceremonije sam doživljavao kao neko pranje vlastitih savjesti i izvinjenje voljenoj majci za sve probleme, strepnje i brige koje su joj cijeli život stvarali.

Kljaja, ja i Boro.

Boro je u mladjim godinama bio stekao respekt u Jugslavenskom podzemlju. Bio je pored ostalog jedan pokušaj pljačke NATO skladisšta u Italiji. Bila je i jedna velika tuča u Trstu gdje je Boro stekao ugled jednog opasnog nokautera.
Opisivao mi je jednu scenu iz pljačke. Uhvate američki vojnici sve njih (Fiklijaš, Čondro, Cuni?,…) i drže ih u stavu mirno sa uperenim automatskim puškama, cik zore i onda se jedan od njih sagne i počne kljanjati i moliti se Bogu, najbliži vojnik počne pratiti njegovogo klanjanje sa puškom, dole – gore., neki se od uhićenih (!) smijulje, a jedan pukne i viče, Šta to radiš hajvanu, ho`š da nas sve pobiju? Uto` dodje neki oficir i pita što se to dešava, Ma on je musliman (?), danas je Bajram, njihov praznik pa se moli Bogu, neko je odgovorio. I onda se musliman(?) podigne i svi se smijulje ukljčujući i većinu vojnika. Opasna napetost i neprijateljstvo je bilo pobijedjeno.
Boro je važio dugo godina i kao veoma opasan čovjek (znao se marisati – tuči). Takav image ga je pratio gotovo cijeli život. Krajem pedesetih ili ranih šezdesetih u Trstu su se okupljali i razni pustolovi iz Juge. I bila je jedna velika tuča u nekoj poznatoj kafani i onda je Boro nokautirao nekog opasnog i poznatog kriminalca. Od tada je bio postao cijenjen u Tršćanskom podzemlju. Ma zapazio sam ga bio kao nekog kabadahiju i onda kad je počela tuča strefim ga punim i čisto u vrh brade i on prvo klecnu na koljena pa se onda prostrije po podu, imao sam i sreću, pričao mi je Boro.

Kada sam prvi put upoznao Marijana, jednog korpulentnog Sarajliju koji je bio došao u Švedsku početkom sedamdesetih i za kojeg je važio image da je najjači u Štokholmu od  svih Jugovića, počnem nabrajati Sarajlije koje bi i on trebao poznavati, spomenem Boru Pavlovića, a on će, Njega poznajem on se dobro mariso. Boro je bio čuven i u Švedskoj.

Boro je bio i najbolji plesač na igrankama u Sarajevskom Domu milicije (šezdesete). Zgodan, elegantan, šarmer i uvijek raspoložen! Za pretpostaviti je da se plesalo i uz melodije Dragana Stojnića, Bila je tako lijepa
I onda oženi se Boro sa jednom Beogradjankom. Živjeli su u Beogradu, supruga je bila naslijedila radnju za popravak muzičkih instrumenata. Bila je ljubav i sreća, ali trajala je veoma kratko, supruga se razboli i umre. Boro se vrati u Sarajevo. Nikada nije pričao o detaljima te nesrećne sudbine.
Od kasnih sedamdesetih Boro se počeo baviti prodajom bižuterije, prvo ljetnim sezonama na moru, a onda je bio otvorio i butik u Sarajevu.
Inače Boro je imao i upražnjavao cijelog života jednu veliku kulturu ponašanja, elegancije,….. poznavao je najbolja jela i pića, vladao njihovim ispravnim kombinacijama, pušio je Nišku moravu, ona zelena šlajbek-kutija, bio veliki drug, gospodin (mnogi će me ispraviti sa moguće; gospodin fakin, gospodin jalijaš),.. Bio mi je jedan od najdražih Sarajlija.
Vrijeme rata je proveo sa Sutkom, vjenčana supruga, u Italiji i Njemačkoj. Vratio se u Bujrum (Sarajevski restoran) prije mene. Boro je umro 2005 (?) godine u Sarajevu.

Valjda početkom osamdesetih ljetovao sam sa porodicom u Herceg Novom.
Dodjem na Borin štand, u centru grada blizu neke bašte uz čiju je nisku šimširnu ogradu sa svoje strane Boro imao svoj vlastiti sto, Sutka je prodavala bižuteriju. Tu je Boro sjedio u hladovini i pravio cirkuse. Tom ulicom je znao proći Zuko Džumhur na putu do pekare. Nekoliko puta ga je Boro prevario, ponudio na piće i svoje istorije, razmišljanja i komentare, i onda Zuko zaboravi i na hljeb i na vrijeme. Ja sam bio navraćao nekoliko puta da bih upoznao Velikog Zuku medjutim nije više prolazio tom ulicom ili je bio otputovao.

Moram iskoristiti priliku da se podsjetim na tog Veličanstvenog intelektualca i današnjeg Bosanca (siguran sam), Zuku Džumhura,  Tita, Komitete, novine, časopise i sve narode osvojio je davne 1949.(?) sa karikaturom gdje Karl Max sjedi za stolom i piše Kapital, a na zidu mu visi slika Staljina. Bilo je to vrijeme sukoba izmedju Tita i Staljina. Mislim da ga je najjednostavnije i najbolje predstavio Momo Kapor, književnik, bivši Sarajlija, sa “Čega god se dotakao, postajalo je umetnost.”. Jednom Zuku pita neki novinar zašto vozi starog i sporog Spačeka kada vjerovatno ima novaca da kupi bolji i brži auto, a Zuko mu odgovori, Ma koje god auto da ja vozim meni treba pet do šest dana od Beograda do Herceg-Novog (imao je prijatelja na putu koje je morao posjetiti).

Jednom navratim kod Bore i slušam, Sjedio Boro za svojim stolom i gleda kako Sutka prodaje i onde počne vikati, Vidio sam te, Vidio sam te,… I onda kada su mušterije otišle pita ga Sutka, Što si ono vik´o, Vidio sam te, Vidio sam te? I onda Boro ispriča, Vidio sam jednu stranjkinju kako je jedan prsten stavila u usta i tako ga maznula, nisam znao za tu foru. Pa što je nisi ufatio, pita Sutka, Nije meni ukrala, ukrala je tebi, ti si bila za štandom i prodavala, a osim toga imala je dobre guzove, bio je Borin odgovor.
Jedne večeri trebali smo izaći u čuvenu baštu nekog hotela sa živom muzikom, plesom,…. Boro, Kljaja i ja sa ženama. Boro, Deno (moj tada 8 – 9 godišnji sin) i ja odemo kao prethodnica jer nismo imali živaca čekati žene dok su se sredjivale. Kljaja je nešto kasnio. Dodjemo mi u Baštu i nismo dobro ni sjeli kad doleprša konobarica, prepoznala je bila Boru, Izvolite, šta želite naručiti? upita veselo, Ima te li kompota, upita Boro i gleda je onako prodorno i zavjerenički, Od čega bi ste kompot, upita konobarica, prihvćajići šalu, Imate li od bijelog luka, nastavlja Boro, nastalo je valjanje od smjeha, a moj Deno pita, Tata ima li kompot od bijelog luka?
Kljaja je imao bižuterijski štand u Baošićima nedaleko od Herceg-Novog. Posjetim ga drugog dana po dolasku. Štand je bio na dobrom mjestu. Tog dana je bila navala na neke plastične torbice tako da je Kljaja prodao sve svoje zalihe. Zarada je bila veoma dobra. Zamisli nedjeljama niko ne kupuje torbice i danas odoše sve, morat ću pitati Boru da mi proda svoje, komentarisao je Kljaja. On i Boro su imali zajedničko skladište i svu robu su kupovali zajedno i dijelili po stvarnim nabavnim cijenama.. Tako je bilo i sa torbicama. I onda odem ja kod Bore i kažem, Kljaja je prodao sve one torbica sa velikom razlikom u cijeni i pitaće te da mu ti prodaš svoje. Treb`o bi mu povečati cijenu, pokušavam ja “zakuhati” i napraviti “cirkus” izmedju njih. Dodje Kljaja, bilo smo u nekom manjem društvu, i Boro će, Čujem da si prod`o sve one torbice od prošle godine, Jesam i mislio sam te pitati da mi ti prodaš one svoje iz skladišta, odgovara Kljaja, Zika mi reče da si imao i dobru razliku u cijeni, nastavlja Boro, Zato sam ja odlučio Kljaja da uzmeš sve moje torbice džaba, kad te ide nek te ide pravo, a onda i da zajebemo Ziku.

Boro je nakon rata često akšamlučio u Bujrumu. Društvo bi odabralo piće i mezu i onda bi se krenulo oko šest sati. Boro nikada nije ranije počinjao, a pazio je na kombinacije pića i hrane, radilo se o punom ugodjaju.

Ovdje ću se sjetiti filma Praznik u Sarajevu , fenomenalnog Sarajevskog režisera, Benjamin Filipović , i života tog Sarajevskog miljea koji sam ja živio 1970. i 1971. u maestralnoj kafani Koševo, gdje smo slušali Šabana – Dajte mi utjehu, Arsena – Volio sam djevojku za jedan dan, Kiću – Plavuša,….. (sjetićemo se jukeboxova)  gdje su se okupljali fakini i naivne djevojke, odakle se putovalo u šverc u Italiju ili u djeparenje u Njemačku. Antologijska je scena iz filma gdje Hanka Paldum pjeva Vjetrovi tuge . Film sam odgledao možda 50 puta, a uz Hankinu pjesmu veoma često započinjao akšamluke i moja intimna putovanja u tu divnu prošlost.

I tako jedne hladne zimske večeri, dugi akšamluk, zajebancije i provale i onda u sitne sate fajront. Zima, snijeg, led, Boro pri kahvi, ne može voziti i onda ga Kavčić Eduard, Edo, ponudi da prespava kod njega. Njegov stan se nalazio u blizini. Edo je bio jedan fini gospodin, nekako tih i uvijek sa strane, ali veoma draga Raja, živio je sam. Boro prihvati i onda prije lijeganja ode Boro u kupatilo poslije Ede. U kupatilu ugleda Edinu zubnu protezu u čaši sa vodom. I onda zamijeni Boro Edinu protezu sa svojom. Ovdje treba napomenuti da je Boro imao široku bradu, a Edo špicavu. Jutro, Boro spava u svojoj sobi i odjednom naglo ulazi Edo čudno govoreći, Boro jeb`o te šta je ovo? Izgledao je onako mahmuran, blijed i na smrt preplasšen, imao je Borinu širu protezu u svojim malim ustima, mislio je valjda da mu se glava bila smanjila. Boro bunovan ugleda izgubljenog Edu i počne se zavaljivati od smijeha pa reče, Ma nije ništa ja sam samo zamijenio naše proteze, uto Edo dobi eruptivno povraćanje i otrča sa punom rukom u kupatilo.

Hotel Reumal, Fojnica, nekoliko Novogodišnjih praznika sa dočecima Nove Godine. Bilo je nezaboravno. Bilo nas je nekoliko parova koji su imali neku vezu sa restoranom Bujrum, koji su rado dolazili na dočeke Nove Godine i onda se nastavili “liječiti” u bazenu sa termalnom vodom, šetnjama po pitoresknoj okolini, igranjem karata, zajebancijama svih vrsta,….. Mislim da je jednom bio sa nama i Nijaz Durakovic. Dva puta je bio i Boro. To su bili posebno začinjeni praznici.
Jedne godine potrefilo se nekoliko parova koji su glumili neki nobel svijet. Ta njihova “kultura”, prepotencija i distanciranost smetala je opuštenoj i veseloj atmosferi u svim prostorima Hotela. I onda jednog popodneva kada su žene bile u svom dijelu sa mliječno-voćnim šankom i tračale po kružocima, a muškarci igrali karte u jednom drugom otvorenom prostoru nestane Bori njegove Niške morave te ode kod Sutke, kod žena, da vidi da li je ona možda ponijela cigarete. Sutka je bila zaboravila pa Boro ode do njihove sobe koja se nalazila na nekom spratu prilično udaljena od vrata lifta. Medjutim Boro zaboravi ključ pa se vrati nazad da uzme ključ od supruge.
Sutka, jebem te po sred pičke, djećeš me pustiti do sobe bez ključa, oglasi se Boro glasno u ženskom prosotoru. Prvo nasta kratki tajac, a onda salve smijeha i komentari. Nobel žene nisu imale neki odgovor u svom igrokazu nego se i one počeše spontano smijati i odlediše se. Na napuštanju Hotela mahalo se sa svim rukama.

Jedne godine Boro je pripremao veliki posao na moru. Bio je izabrao jedan veči gradić sa posjećenom širom turističkom okolinom. Planirao je otvoriti preko 10 štandova za prodaju bižuterije i svih drugih turističkih roba. Konkurencije se bio riješio prije zvaničnih postupaka, ali planirani broj lokacija, a onda i dvije specijalne lokacije na centralnim mjestima, nije uspio dobiti. Išao je Boro na sve strane pa i kod Načelnika opštine u njegov kabinet. Iznenadio je bio Boro Načelnika opštine i u jednom restoranu, ali ni to nije pomoglo.
I onda nagizda se Boro, natovari sa raznim poklonima i jednim specijalnim ručnotkanim ćilimkom, lulom od slonove kosti te sa Sutkom ode u kućnu posjetu kod Načelnika. Prije toga saznao je da Načelnik živi sam sa suprugom u vlastitoj kući, da puši lulu, u koje vrijeme dolazi kući sa posla,… Pozvoni na vrata odprilike na jedan sat prije nego što će Načelnik doći kući, Oprostite Gospodjo da li je Načelnik došao kući, najljubaznije upita Boro načelnikovu Suprugu. Helem Boro “nije znao” kada Načelnik dolazi sa posla, htio mu se zahvaliti prije povratka u Sarajevo te zamoli suprugu da ostavi poklone kod nje. Ma ni govora gospodine Boro, udjite, samo izvolite, ja ću nam napraviti kavicu i u tome će doći Načelnik, odigra Gospodja Borin scenario, a da nije znala. Ma mi bismo da Vam ne smetamo, ako možemo samo ostaviti poklone, nastavlja Boro dok ga Sutka gura u kuću, Ma ni govora, ako neće te ući ja Vam neću primiti Vaše poklone.
I onda je Boro bio u svom elementu. Napravio je divnu veselu i opuštenu atmosferu, Gospodja se bila “rasula po podu”. I bio je došao muž i skoro se onesvijestio kad je ugledao Boru i Sutku, onda je pala ipak obavezna kućna doborodoćlica sa lozom i “našlo” se bilo i pršute i sira, lijepe priče, smijeha, ljepota životnog teatra, ljepota života, brzi kraj od Bore, da ne pretjera, na ispraćajnim vratima pita Načelnik šta vam je ovo i uzima u ruku ručnotkani ćilimak, Ostavi to, to nije za tebe, to je za Gospodju, odgovara Boro autoritativno, srdačni i ipak iskreni pozdravi…… I uspio je Boro, nije dobio sve, ali je dobio i ona dva specijalna štanda u Centru.

Moguće da će netko imati veoma banalnu sliku o Bori, opisanom miljeu i dogadjajima. Predlažem da se pogleda aktualni film Per Morbergera, tako da se spozna Sarajevsko vizionarstvo u razvaljivanju klišea, disciplina, reglera, učmalosti običnog života….

I onda nazovem Kljaju, valjda nakon 5 – 6 godina, prepozna mi glas i odmah me upita,  Zika, jesiu li čuo da mi je Boro umro, Bilo je pola Sarajeva na sahrani.

Ovaj tekst pišem danima, ide teško i nisam zadovoljan, ali ga objavljujem ovakvog jer u skorije vrijeme ne mogu napisati bolje. Emocije i duboka praznina