Za vrijeme rata u Sarajevu znao se često vračati kući u sitne sate po onom najcrnjem, čađavom i jezovitom mraku i onda bi uvijek odnekud iznenada neko od naoružanih viknuo: Stoj! Ko ide? Davorin bi uvijek odgovarao: Pjevač!.
Osim toga bio je poznat i po uzrečici “Slušaj da ti pjevač nešto kaže”
I zato u naslovu “Pjevač”. Neka se Pjevač predstavi odmah, Plima 
Inače Davorin je imao mnogo nadimaka: Pimpek, Davor, Dačo,…Frenki,….

Poznavali smo se čitav život. Stanovali smo relativno blizu, a onda sve moje kao i njegove osnovne škole, mladalačke aktivnosti i življenje vrtjelo se oko FIS-a. Davor je stanovao preko puta FISA, Fiskulturnog doma. To je bio Sarajevski Madison Square Garden, kasnije je to bila Skenderija, samo preko mosta, onda se to rascvjetalo po Igmanu, Trebeviću, Koševu, postali smo bili svjetski grad – Zimske Olimpijske Igre 1984.,…
Svi smo rasli sa Sarajevom i svi smo bili to naše Rajvosa i zato ovdje se mora ćuti ona velika, največa i vječna naša i Kemina od Keme, Sarajevo, ljubavi moja.
Tu su se, u Fisu, igrali rukomet, fotbal, košarka, vježbala gimnastika, boksovalo, muziciralo, plesalo, nastupalo, gostovalo. Tu su Bijele Strijele (VIS iz Zagreba – 1963.?) prvi put donijeli malo beata, rock*n*rolla i twista na koncertu u živo, tu je gostovao najraniji Mišo Kovač, tu je boksovao Mate Parlov, tu je Davor pokazao jedinstveni talenat prvo za kosarku, a onda neponovljivu muzičku i estradnu nadarenost, tu su DAVOR  i INDEXI  rodjeni, počeli rasti, a zatim narasli i prerasli Sarajevo, postali su Sarajevski muzički kult i ponos, Institucija – kako jednom na televiziji reče naš čuveni Sarajlija, Gogo Marjanović.

O Davoru moram prvo pisati kao muzičkoj legendi, onda kao Bosancu, jednom od i najboljih i najvažnijih “Sarajevskih Titovih Pionira” i onda kao čovjeku koji je interakcijski živio savršeni harmonijski i boemski, pravi Sarajevski raskošni život.
Puno se toga dešavalo na Sarajevskoj muzičkoj sceni od 1963. godine, nicali su svakodnevno novi muzički sastavi, novi pjevači, nove muzike…. Muzičari su se preseljavali, nanovo gradili, kopirali, mijenjali, stvarali, istraživali, eksperimentisali, osvajali i na kraju zavladali muzičkom Jugoslavijom (Izvinjavam se Arsenu Dediću).
I onda, svih tih i takvih godina i uvijek, i za sva vremena ostao je Davor, Indexi, njihove Pjesme, Nagrade, Historije i prije svega i prije svih taj Pjevač sa neponovljim glasom, interpretacijama,… slusajmo Mojoj jedinoj ljubavi – 1984.
Njegova muzika i nastupi posatali su vječna klasika koji i uvijek i nanovo bude duboke emotivne doživljaje. I ništa nije postalo banalno, jeftino, staro, ugašeno,…. Treba samo slušati muziku i čitati komentare ljudi na Youtube ispod svake pjesme i uspjeti zadržavati suze u očima, baš tako suze. I nisu tu samo komentari Generacije nego i njihove djece i novih poklonika! Ne sajecam se, zaista se ne sjecam da sam ikad procitao neki los komentar o Davoru ili Indexima.
Jednom smo Davor i ja, negdje oko podneva, svratili u kafić kod Mujkića (Midhat Mujkić, Bravadžiluk (?), Baščaršija). Stanemo pored šanka, očijukamo se sa okolinom pozdravljamo, naručujemo viskije od brzodolazećeg i razveseljenog šankiste i onda valjda je sve to pobudilo malu graju i pozornost u cijelom Kafiću, okreće se jedan visoki čovjek u dugom mantilu, veoma elegantno obucen, prema nama, ugleda Davora i zabezekne (valjda je to pravi izraz). Bio je to Radko Polič, poznati slovenački glumac koji je baš tada igrao u jednoj veoma popularnoj TV-seriji. Čast mi je da mogu pozdraviti jednu tako veliku zvijezdu kao što ste Vi, Ja sam Vas veliki obozavalac, obrati se Radko Davoru sa ispruženom rukom. Davor je bio iznenadjen, nije volio takve situacije, a nije ni očekivao da mu se jedan tako obučen i intelektualan gospodin obraća, baš kao neka srednjoskolka. Davor prihvati ruku, a onda muva mene i pritajeno pita, Ko je ovaj? Davor nije gledao Tv, ja mu pokušavam objasniti i onda, Hocete li mi učiniti čast i popiti jedno piće samnom? Mogu li Vas počastiti jednim pićem? pita Radko. Davor je cijelog života plaćao cehove svog stola i onda nije volio naručivanja od nepoznatih osoba. Može, ako ja odmah naručim novu turu na moj račun, odgvorio je Davor. Sada moram reči da za nas u Sarajevu nije bilo normalno da se jedan Slovenac ponaša tako emotivno, a još je bilo nenormalnije da jedan Slovenac časti. Ali bilo je tako. Nastavile su se ture, Radko se divio i osjećao sretnim, ostali su bili do kasnog popodneva. Pozdrav Radku sa Davorovom Fala
Davor je bio jedan od največih Sarajlija i Bosanaca koje sam poznavao i sa kojima sam prijateljevao, jedan od najvažnijih Titinih Sarajevskih Pionira!
Prva je velika Sarajevska zvijezda koja je do sprdnje ignorisala ponude Zagreba i Beograda. Ostao je bio kao iskreni i odani Sarajlija i vjećna, prava i poštena Sarajevska zvijezda. Do njega je bilo “normalno” da svaka sarajevska novorodjena zvijezda iz kulturno-umjetničkog života prvo se “osvijesti” kao historijsko-religijsko nacionalno biće, prekomanduje se iz Sarajevskog bića, alibira (od alibi) svoje preseljenje karijernim ili finansijskim razlozima te onda tragom svog prezimena u Beograd ili u Zagreb, ali su svi ti nastavljali eksploatisati, odnosno živjeti i oponašati Sarajevski image. Dragan Stojnić, Zdravko Čolić, Željko Bebek, Ljiljana Molnar-Talajić, Djordje Novković,….samo su neki od tih pobjegulja.
Prije godinu dana (2016.) gledao sam jednu emisiju na HRT gdje je bio gost Zdravko Čolić. Došao je bio kao sarajlija, o njemu se pričalo kao sarajliji, svi važni dogadjaji i uspjesi iz njegova života su bili sarajevski…. i sve to nakon toliko godina i nakon njegovog puno dužeg života u Beogradu nego u Sarajevu.
Davor nije htio napustiti Sarajevo ni za vrijeme rata.
Pripadao je vrhu kreatora i protagoniusta Sarajevskog i Bosanskog jedinstvenog bića, Sarajevskih Titinih Pionira. Bilo nas je mnogo u spontanom cvijetanju zajedničke i najljepše naše Sarajevske i Bosanske budućnosti. Tu je bilo mjesta za sviju, na žalost i za doseljene ili zaražene pljačkaše, primitivce i ekstremne papke koji su nam cijelo vrijeme pokušavali prodati svoj genski i tradicionalni primitivizam kao originalnu kulturu. A mi bi ih samo malo odgurivali jer smo kao inteligentni ljudi rezonovali da oni nemaju šanse u sučeljavanju sa zdravom pameću. Ali, avaj, nismo shvatili da je civilizacijski kod gradjenje i rušenje. To još uvijek niko na svijetu nije shvatio. Smiješno ali istinito. Promislimo malo o suvremenoj globalizaciji kao vladajućoj kulturi ulice.
I onda u tom rastanju i cvijetanju u najboljim mirisima i bojama dodjoše naše već sročene najljepše riječi sa našim najvrijednijim notama, Indexi i Modra rijeka
Mi nismo ljubili jednu žicu sa gudalom, nego instrumente sa mnogo oktava, mi se nismo takmičili u lažima propalih prošlosti nego smo slušali radio Luxemburg, gledali MTV, pratili San Remo, trčali na Ponte Roso i nastojali biti kao svi oni u gotovo svemu, i još napredniji i bolji, ali na naš način, mi smo dijelili ljepote naših različitosti – vjerski praznici i tradicije, mi smo se miješali slobodno, i zvanično i nezvanično – bila je važna bezgranična ljubav, ljudski kvaliteti, mi smo obične životne dane oslobadjali od mržnje, “junačkih istorija, vakata i historija”, problema, sekiracija, zamjeranja; selametom, vječitim humorom i zajebancijama, mi smo se ponosili “glupima” Mujom i Hasom, mi smo vjerovali u Bosanca, iskreno vjerovali u bratsku i jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, mi smo iskreno i ponosno voljeli ( ne na slijepo!) druga Tita i Jugoslaviju. Mi smo i živjeli tako i postajali sve bolji i bolji i na mnogim intelektualnim, kulturnim, sportskim i umjetničkim,…. poljima postali vodeći u bivšoj Jugoslaviji. Sarajevo je bio postao svjetski grad, Davor je bio Sarajevo, a Sarajevo je bilo Davor zvuči banalno. Ali je to bilo tako.
Kod Davora nije bilo poze ili neke računice u njegovom življenju Sarajlije i Bosanca. On je bio takav. Osjećao se na svim mjestima u Gradu kao kod kuće, živio sve radosti i tuge iskreno, svugdje bio primljen kao “naš”, poznavao je sve obićaje, adete, kućne propise, pravce,…. Volio je živjeti svoj Sarajevski život i volio je Sarajlije i bio voljen od Sarajlija. Dalje nema. To je filozofski smisao postojanja i življenja čovjeka.
Završimo ovaj dio sa Opila me jedna jesen , jedna od meni najdražih Davorovih pjesama

Postali smo neposredni prijatelji od kraja sedamdesetih ili samog početka osamdesetih. Sretali smo se kod Naila (picerija na Skenderiji), kod Lisca (kafić u pasažu Titove – OZ Sarajevo), kod Mujkića (kafić u Bravadžiluku – Baščaršija), u čuvenoj Parkuši, u restoranu Majestic, u slastičarni Oloman, kod Haska – Tabaska (Fis), kod profesora Šefkije – restoran Cyrano de Brgerac, rijetko u njegovm kafiću Davor,….Na mahove smo se na kratko ali intenzivno družili. Bilo je više prilika da pokažemo obostrano prijateljstvo i pokazali smo to jedan drugom.
Jednom davno odem u piceriju kod Naila, vjerovatno službemo, lijep sunčan dan, otvorim vrata, prigušena svjetla – polumrak u lokalu, velepoznati barmen Ringo vidio se iza šanka pod reflektorima, prvi stolovi prazni, malo je iza podneva, na kraju sale vidim za stolom više ljudi sjedi i dok sam prilazio Ringu neko viče, Ziko hodi ovamo, evo vruće krompiruše, Nail je razvijao jufke čitavu noć! Bio je to Davor. Za stolom je bio i Nail i Pape, Safet Sušić, i … jedno vrijeme su se sastajali tu kod Naila da jedu pitu krompirušu svakog utorka u podne.
Davor je navijao za Želju kao i ja. Stadion Koševo, derbi, Sarajevo – Željo, svećana loža, restoran, legendarni ugostitelj Fejzibegović Salko – Kić, puno poznatih Sarajevskih lica, najviše Čaršijanera, navijaća Sarajeva i onda gledanje, pijuckanje, mezećenje, komentari, zajebancije. Tada je u Želju bio prešao jedan veoma obečavajući futbaler, ali papak od izgleda do ponašanja i govora. Koji vam je ovaj intelektualac na centru, Davore, podjebaje neko od Čaršijanera. I onda Davor priča kao meni, ali da čuju i drugi, Ma dobar futbaler samo se još nije prilagodio. Od prve love kupio digitalni sat pa ga neko pita koliko je sati, a on gleda i odgovara hiljadu i sto, bilo je jedanast. Svi se smijemo, a onda neko se nadovezuje, Pa što ste papku kupili odmah i stan? Ja, papak, nastavlja Davor, dobio stan sa onim trkačim roletnama, povuče špagu, a roletna nestane u vrhu prozora te će ti on kod komšije, sprat iznad pozvoni i pita, Oprostite je li možda moja roletna kod vas.
I onda valjanje od smijeha, radost, sreća, ljepota druženja, mentalne i duhovne Sarajevske džiu-džice (jiu – jitsu).
Jedne večeri kad je Davor pobijedio na Šlageru sezone (bilo ih je više), nadovezalo se nezapamćeno slavlje i veselje i onda u zoru izmigolji se Davor u auto i kući će da spava. I vozi on pijan oprezno i “nježno” (njegove riječi) kad Milicija i Stop. Otvori Davor prozor, a milicajac kad ga je vidio kaže, Hoćete li izaći iz auta? Davor ne shvaća baš pitanje i gleda. Milicioner pridje autu otvori vrata, a Davor ispadne iz auta. Ovo mi je Davor pričao i valjao se od smjeha. “Ja osvojio prvo mjesto, svi slave, ja presretan i radostan, viski za viskijem i onda ispadnem iz auta kad milicioner otvori vrata.” Završilo se tako što je drugi milicajac odvezao auto i parkirao ga na Davoro parkiralište, a Davora je kući odbacio milicioner koji je bio otvorio vrata auta.
Mislim da je Davorov uzor bio Frank Sinatra. I on je imao svoje; Semmy Davis Jr.-s i on je imao znacajne političke poglede i ideje, i on je bio rodjena zvijezda, vladao je glasom i scenom i on se družio sa narodom, i on je bio svoj i za svoje cijeli život,….. Sjećam se jednog Novogodišnjeg turnira u malom nogometu, prozivali smo ga sa tribina, Bravo Frenki! Mislim da mu je to godilo. Poklonimo toj uspomeni jedan prigodni Sinatrin hit That*s Life
Jednom smo trebali otići zajedno na neko mjesto. Dogovorimo se da me nazove na poslu kada se probud – tada još uvijek nije bilo mobiltelefona. On ne zove, ja imam svoju radnu šemu, pokušavam ga nazvati, ali mu je telefon stalno zauzet i onda, pošto sam radio u blizini prošetam do njegovog stana, on otvara vrata i kaže, Pa zovem te cijelo jutro, a telefon ti je zauzet., Na koji broj?, pitam ga. On izdiktira broj, a ja mu kažem, Pa to je tvoj broj Davore., a on odgovara, Vidim poznat mi broj, nisam se mogao sjetiti. To je bilo nekoliko nedjelja nakon što se on bio preselio.
A preselio se bio blizu moje firme u zgradu gdje se nalazio poznati restoran Cyrano de Brgerac, po sarajevski Sirano. E tu smo se Davor i ja znali često sretati na lunču. Ja bih najčešće naručivao čufteta u paradajiz sosu, a on uvijek sogandolmu. Ja bih svoje jelo gotovo uvijek pojeo, a on bi uzeo samo jedno ili dva mesa iz kolutova luka. Pitam ga jednom što ne naruči nešto drugo, Ja ne jedem ujutro, tako da nema veze šta ja naručim, a onda kad dodje Šefkija (vlasnik restorana) i počne nabrajati jela uvijek započinje sa sogandolmu i onda ne mogu ujutro naručiti samo piće mislit će netko da sam alkoholičar. , bio je iscrpni odgovor.
Tu se okupljao fini, pomalo boemski svijet, držao je to vlasnik, profesor Isanović Šefkija na nivou, on i njegovi ahbabi. Tu bi Davor započinjao svoja radna jutra, tu su dolazili oni koji su ga trebali. Ponekad je znao doći i njegov otac, gospo*n Stipe, prenzioner, bivši pravnik u Osiguravajućem zavodu, porijeklom iz Dalmacije, mislim Splita, nije imao jednu nogu što je bilo prilično teško uočiti jer se uspješno služio protezom, jedan veoma otvoren i društven čovjek. I onda bi Stipe sjedio najčešće za stolom sa Šefkijom pa bi Davor znao glasno upitati sa svog stola, Kako je tata?. Dobro sine kako si ti?, odgovarao bi Stipe, Kakva je krvna slika?, nastavljao bi sa pitanjima Davor veselo i uvijek bi muvao u slabine prvog do sebe iza “krvna slika”, Ma nije loša, ali nije ni najbolja. Odgovarao bi Stipe, Bili pomoglo 200 maraka (procjenjujem u današnjoj vrijednosti?), nastavljao je Davor, Bi i to dobro, ovaj put gostovanje nije daleko, a ni dugo., najčešće bi odgovarao gospo*n Stipe. Sada moram ovo pojednostaviti. Davorov otac je bio u upravi nekog amaterskog kulturno-umjetničkog društva koje je on uobičavao pratiti na raznim gostovanjima. To je koštalo i predstavljalo veliki izdatak za svakog penzionera, Davoru je bilo drago da pomaže oca, naročito za tu svrhu i uvijek je tu radost izvodio sa “krvnom slikom”. I onda najčešće bi Tata dobijao više od 200 maraka.
Nekoliko ga je puta Šefkija pitao, Što ne pitaš mene kakva je moja krvna slika?
Ovdje se osjećam dužnim spomenuti i Davorovu majku. Zatekao sam se bio jednom u njihovom stanu kada je ona galamila na Davora na nekom nepoznatom jeziku. Ona je porijeklom iz Ukrajine (?) i kad god je ljuta galami na ukrajinskom jeziku., objasnio mi je Davor.
Ovdje moram ispričati dvije storije vezane za restoran Sirano.
Otac Isanović Šefkije bio je pekar i držao pekaru u jednoj Sarajevskoj mahali. Šefkija nije htio biti pekar nego se školovao te stekao diplomu i zvanje profesora historije. Za vrijeme studentskih, momačkih, dana Šefkija bi ponekad došao u pekaru u košulji dugih rukava da pomogne svom babi i kao dobije neku paricu za izlazak. Eh sada, zašto u košulji digih rukava? Šefkija bi prodavao hljeb i onda u svakom pogodnom trenutku maznuo neku malu novčanicu i stavio u jedan zavrat rukava. I tako bi Šefkija pomagao dok rukavi ne bi zavraćanjem iza svake novčanice došli do blizu pazuha. Onda bi Šefkija rekao, Ja odoh babo., a babo bi mu pružio neku malu novčanicu, Na, rekao bi, Ne treba babo, fala ti, ja sam ti htio samo malo pomoći., odgovorio bi Šefkija i veselo otrčao.
Ovo sa Davorom, Šefkijom i Siranom moramo primjereno začiniti sa rok-sevdahom, zato Žute dunje
Ja sam za vrijeme rata išao do posla pasažom od Titove do JNA, dakle pored Sirana. To je kao bilo sigurno iako je baš tu, Nemin Tulić, Sarajevski glumac, izgubio od granate obje noge. E tu je ispred Sirana jutrima znao sjediti Nikola Bušić – Cane, jedan funkcioner iz Skupštine Grada kojeg sam dobro poznavao. Na početku rata sam bio pročitao i slušao da je Cane bio odredjen za direktora Sarajevskog aerodroma. Tada je aerodrom bio okupiran i Cane nije mogao preuzeti dužnost, a nije mogao ni doći do Aerodroma. E onda sam ja svako jutro počeo “opominjati” Caneta, Cane idi na svoj posao! Mislio sam kad on preuzme dužnost onda je rat gotov i mislio sam da je to bilo razveseljavajuće. I onda me jedno jutro saćeka Šefkija i upita što se šalim sa Canetom na taj način, ja mu objasnim i on shvati moju ideju i moju igru sa svojim Sarajevskim duhom, ali mi ipak reče, Izgleda da Cane ne razumije to tako. Prestao sam se šaliti sa Canetom zato što nije razumio moju šalu, a onda i zato što sam ga veoma cijenio. Cane je bio jedan od rukovodilaca izgradnje Avenije od Marijin dvora do Dolac Malte (Vojvode Putnika?), tri trake sa svake strane, semafori, raskršća. I onda nakon valjda 10 godina bude pozvan na jedan sastanak gdje su bili prisutni vojni i civilni bezbednjaci sa republičkog i gradskog nivoa, rukovodstva PTT, Skupštine Grada,.. Trebala je otpočeti izgradnja najnovijih podzemnih komunikacijskih i telekomunikacijskih veza u Sarajevu, trebalo je kopati po gradu. Pitaju Caneta da li ima neku ideju za Aveniju, a on odgovara,
Mi smo računali na buduće potrebe Grada, mi smo ispod ceste napravili kanale sa praznim cijevim, terminalima i tehničkim otvorima tako da tu ne treba kopati. Projekti se nalaze kod………
Vidio sam bio Canetovu smrtovnicu u “Oslobodjenju”, Laka ti zemlja moj Cane!

Jedne je godine putovao Davor u Italiju sa svojim autom. On, Emir Šahinagić i još neko. Vozio je Emir, prihajaju na granicu negdje u noći, carinik dodje do vrata snenog Davora i moli pasoš, ovja mu daje nešto iz unutrašnjeg djepa, a carinik kaže, Pasoš, molim vas. Pa eto ti ga, viče probudjeni Davor., Ovo nije pasoš, ovo je štedna knjižica, pojašnjava carinik. I tako u brzini Davor uzeo iz ormara štednu knjižicu umjesto pasoša. Problem je riješen tako što se Emir vratio u Sarajevo po pasoš, a Davor je bio gost Carine, igrali su neprekidno remija dok pasoš nije stigao.

Bio je to neki sunčani septembarski dan 1997. godine. Sarajevo, bašta ispred bivšeg Opštinskog komiteta opštine Centar u pasažu od Dositejeve prema kinu Dubrovnik i RK Sarajka. Puno poznatih gostiju uključujući i nove ratne zvijezde. Davor, Šaban, Džavid Husić,……,…. Sjedili smo prilično dugo. Davor je držao bank, uživao u društvu, viskijao je opasno. I onda u jednom trenutku ostadosmo nekako sami za našim stolom. Pričao sam mu da se moram vratiti u Švedsku. Samo je slušao bez nekog gesta ili komentara i onda malo kasnije iz nekog drugog konteksta reče, Vratite se Ziko, nedajmo im naše Sarajevo. Ljutito je podigao pesnicu prema oku i onda valjda vanjskom stranom savijenog kažiprsta izbacio suzu koja pade na sto. Možda ovo izgleda previše patetično, lažljivo ili bombaški, ali to se zaista desilo. Tada sam zadnji put sjedio sa Davorom. Nije dao da ja platim moju turu. Više se nismo vidjeli. Ja sam uvijek htio ljudima da dam

Upoznali smo se sredinom sedamdesetih kada se doselio u moj komšiluk. On, njegova supruga Marija, nastavnica, i pas Bina, neka “opasna” pudlica koja nas je svaki put napadala lavežom i nasrtajima kada bi smo dolazili igrati karata. Ja mislim da ju je tome naučila Marija jer bi smo joj usmrdili kuću duhanskim dimom.
Nekoliko godina je kod Kljaje živjela i njegova punica. Sin joj je bio muzičar i odsutan od kuće cijelo vrijeme tako da je ona došla da živi kod svoje kćeri, kod Marije, da ne bi bila sama. Bila je to jedna fina i nježna Srajevska gospodja u poodmaklim godinama koja je sa nama “fakinima” komunicirala na “Viener Hochschule”. Za ilustraciju moram prepričati jedan dogadjaj.
Kljaja se znao jedanput godišnje “provaliti” i piti danima po kafanama sa rajama dok ne bi počeo krvariti, imao je neki čudni čir na želudcu. Jedne takve prilike, jedne hladne zimske noći, došao Kljaja kući bolestan od pića, počeo krvariti i onda “normalno” Marija i njena majka počeše ga prekoravati i savjetovati, onako po ženski, neprekidno i “mudro”. Kljaju boli stomak, nikakav, one tucaju li tucaju i onda mu pukne film i vikne, Marš u pičku materinu obje, Marš iz moje kuće! I onda Marija i njena majka krenu prema izlaznim vratima te kad ih otvoriše zapuhne ih oštra hladnoća. Utom se okrene Kljajina punica držeći skrušeno ruku u ruci ispred prsiju i kaže, Ali gosp*n Zdravko, napolju je jako hladno. Onda Kljaja odgovori, Dobro ti ostani, ali ti, pokazujući na Mariju, izlazi napolje. Naravno ni Marija nije izašla. Marija i Kljaja su zajedno više od 50 godina. Kljaja je bio uveliko promijenio svoj život zbog Marije.
Kljaja je bio dobar čovjek, na Sarajevskom prava Raja.
Dugi niz godina brinuo se za Mota (Moto – nadimak), jedan elgantnog (dugi mantil ili kaput, odijelo, kravata, sunčane naočale,..) beskučnika porijeklom iz Blažuja, dugogodišnji gastarbajter u Njemačkoj koji se bio vratio kao frontalni kokuz. Moto je sa Kljajom imao iće i piće, odjeću i obuću, cigare, društvo, ponekad je spavao u Kljajinom autu, a jedne hladne zime u njegovom prigodno namještenom podrumu.
Mnogi su bersposlićari imali fajde od Kljajinih businessa, ukazivao im je povjerenje, nikad ga nisu iznevjerili, i uvijek bi im se to isplatilo. I danas ima jednog takvog (Ragib?) koji posudi robu od njega pa onda je prodaje eskurzijama po gradu.
Jedne godine Kljaja je dao Ćamilu (Aščić ?), raja iz Bujruma, da drži njegov bižuterijski štand u Baošićima od polovice avgusta. On je tada držao bife u jednoj školi pa se morao vratiti ranije u Sarajevo. I onda igramo mi karata kod Kljaje, vjerovatno kraj septembra ili prvi dani oktobra, dolazi Ćamil sa nekoliko većih torbi punih bižuterije te nakon kafe upita, Kljaja, hoćemo li napraviti inventuru? Daj mi pare i listu ako si je napravio, odgovori Kljaja. Čamil izvadi kesu sa parama i listu na nekoliko strana papira. Jesi li uzeo svoj tal?, upita Kljaja, Jesam., odgovori Ćamil, Imaš li još para? Nemam. odgovori Ćamil. Onda je inventura gotova reče Kljaja i zamoli ga da spusti torbe u podrum.

Kljaja je čitav rat bio u Sarajevu, granata mu je otkinula nogu do iznad koljena, hoda sa protezom, ima malu bižutertijsku radnju na Baščaršiji, živi svoj stari život, svaki put kada sam bio kod njega u radnji neko bi navratio od “hrsuza” i uvijek je bilo veselo.
Nakon 17 godina posjetio sam bio Sarajevo (2013. godine) na dvije nedjelje. Najmanje deset puta sam kafenisao sa Kljajom u njegovom butiku.
Prvi dan dodjem kod njega, a on me pita da li mi se štucalo u Švedskoj. Nakon što je izgubio nogu ležao je prilično dugo u bolnici. Često mu je u večernjim satima navraćao moj prijatelj Delalić Dževad, vlasnik kultnog restorana Majestic, koji se bio aktivirao u bolnici. Dževad je dugi niz godina radio u Njemačkoj kao asistent pri operacijama sa narkozom. I tako dodje on najčešće sa flašom vina pa tračaju i tračaju, smiju se i smiju. Ja sam bio česta i draga tema za obojicu.
Kljaja je ostao isti, uvijek vedar, raspoložen, prijatelj, Raja, zajebancije, podmetanja,gdje god bi se pojavio zračio je osmjehom, raspoloženjem, šeretlukom, prijateljstvom, a i imao je gard koji je budio respekt!…
I zato Kljaja sada krećemo sa jednim našim vječnim refrenom i nezaboravnom za sva naša vremena, Zoran Kalezić i Ja svoj život još po starom živim.
Kljaja je vjerovatno čovjek s kojim sam odigrao najviše partija karata u životu, najčešće remija, a bilo je i pokera. I nikad, baš nikad nismo imali nekih nesporazuma, uvijek je pobjedjivao zdrav rezon, pravila, logika i naše prijateljstvo.
Nakon godina boemskog fakinluka, a nakon ženidbe, Kljaja je zaradjivao za hljeb nasušni držeći razne bifee (škole, udruženja,..), te baveći se bižuterijom u ljetnim mjesecima na moru.
Jedne godine je držao bife u Udruženju boraca (II Svjetski rat) u Mustafe Golubića. Dodje ljeto i Kljaja će na more da prodaje bižuteriju, a Boro, njegov brat će ga zamijeniti nekoliko nedjelja. Poslije prve nedjelje Boro je uveo samoposlugu i samoplaćanje na šanku te igrao karata sa gostima po čitave dane. Naravno gosti su varali i onda Kljaja nadje neku drugu zamjenu. Jebo majku ja mislio da su partizani pošteni, zajebavao se Boro, i onda, Ma da sam ostao čitavo ljeto mogao sam dobiti borački penziju. Borin rezon je bio da ih više uzme na kartama nego na piću, a onda radilo se i o nemogućoj zajebanciji.
Te godine kada sam ljetovao u Herceg-Novom, drugog dana dodjem sa Novitović Božidarom i mojim sinom Denom u Baošiće da posjetimo Kljaju. Sjednemo u veliku baštu jednog “Udbinog” restorana, stolovi sa bijelim stolnjacima, nastoljacima i puno ikebana, čisto bijela rizla, nekoliko visokih palmi i jedna stara, stabilna, jaka i imučna gostinska kuća. Podalje od nas je sjedio personal, bilo je podne. I onda niko ne dolazi da nas posluži pa Kljaja vikne, Božo, dodji da nas poslužiš. Božo je bio konobar koji je poznavao Kljaju. Božo ni da odgovori i onda nakon još jednog poziva Božo odgovori, Jebi i mi oca Kljaja ako hoću, vidiš kako je upeklo ne smem ni da okrećem glavu. Kljaja i ja dobijemo napad smijeha, Deno pita što se smijemo, a Novitović Božidar ustane i ode u gostinsku kuću. Ćim se Božidar vratio dodje jedna mlada konobarica, ručali smo, malo popili, trajalo je to skoro dva sata, na kraju dodje gazda da popije piće sa nama te da se još jednom izvine zbog konobara, Novitović Božidar je bio jak čovjek u turističkom biznisu. Na kraju Kljaja kaže gazdi, Nemoj da šta ispašta Božo (konobar), ja ne bih dolazio kod tebe da nije njega. Onda gazda gleda čudno u Bižidara, a ovajh mu reče (!), Taki su ti moje Sarajlije, njima je prvo do zajebancije, sreća da Boro, Kljajin brat, nije sa nama on bi ti tražio da Božu povećaš platu, malo ga ukori i nek nastavi raditi, zaključi Božidar. Kasnije mi je Kljaja pričao da je Božo nastavio raditi i da se popravio 100%. Eto to je bio Kljajin sistem vrijednosti na sceni.
Jednom su Kljaja i Boro sa dvojicom prijatelja putovali od Beograda do Sarajeva. Bila je noć, zaustave se negdje u Srbiji kod nekog restorana sa živom Ciganskom muzikom. Sjedilo se, jelo se, pilo se i onda pri fajrontu počne Boro naručivati pjesme. Uzme onog poznatog crvendaća (10.000 dinara) medju dva prsta da svi vide pa onda prije pjevačevog gornjeg malog džepa na sakou podvija ga ispod dlana i primi sa palcom i tako više puta. Svi su vidjeli plaćanje svake naručene pjesme sa deset hiljada dinara. Bilo je valjda pet – šest narudžbi, a u pjevačevom džepu samo jedan crvendač. Boro je madjioničarski varao. I onda napokon fajront. Društvo u autu, Kljaja će voziti, a Boro kaže čekaj Kljaja dok počne makljaža. I zaista nakon pet minuta počeše se razbijati sijalice, bacati stolice, orkestar i gazda su bili optužili pjevača za prevau. I onda nastaviše oni put u veselju i zajebancijama.
Dok su bili mladi Kljaja i Boro su bili stalni klijenti u Stanici milicije na Bjelavama. Tada su stanovali u Hajduk Veljkovoj iza Muzičke škole. Jednog dana pošalje komandir Stanice milicije jednog novog policajca da privede Kljaju. Taman kad je policajac došao do vrata stana Kljaja otvara vrata, žurio se negdje, Pavlović Zdravko – Kljaja, upita ga policajac, Eno ga spava, reče Kljaja i ode žureći. Policajac udje u stan budi Boru i kaže, Hajde Kljaja moraš u Stanicu milicije treba te komandir, Ma nisam ja Kljaja, ja sam Boro, odgvoara bunovan Boro, Kljaju si sreo na ulaznim vratima. Mani se tih folova, nisam ja od jučer, uzvraća policajac, Oblaći se!. Boro ustane, oblaći se i smijulji se, Što se smijuljiš, pita policajac, Ma svi će te zajebavati zato što privodiš mene, a ne mog brata Kljaju, odgovara Boro. Ti baš misliš da me možeš izraditi, uporan je policajac. I onda se oni polako približavaju Stanici milicije, lijep dan, nekoliko policajaca pred Stanicom i onda shvate grešku kolege, Ma nije to Kljaja, to je Boro, njegov brat, pa cijelo Sarajevo ih poznaje, komentarišu vidjeno, Ma ja mu lijepo kažem, a on mi ne vjeruje, sa smijehom se nadovezuje Boro.
Ovdje ću se samo sa pjesmom (naročito drugom) sjetiti belaja koji su Boro i Kljaja napravili kod Mehe na Sedreniku kada je gostovao Šaban Bajramović.

Kljaja je više godina držao bife u zanatskoj školi Jaroslav Černji. Tu se bio udomaćio sa svima, od direktora do portira. Mnoge probleme djece prijatelja i poznanika je uspješno riješavao.
Tako jednom padne na popravnom sin jednog mog prijatelja, a Kljajinog poznanika. Odem ja sa prijateljem kod Kljaje da vidim može li šta pomoći. Kad smo došli i započeli priču sjeti se Kljaja da je on malog i upisao u školu preko veze jer mali nije ispunjavao sve uslove. Onda Kljaja uzme knjižicu sa negativnom ocjenom i ode kod direktora. Direktore šta je ovo, sa vrata će Kljaja direktoru, ja malog upisujem, a vi ga obarate i ispisujete. To nije fer. Onda direktor uzme kjnižicu i…… Helem, mali je prošo, uspio završiti skolu, zaposlio se u struci i bio veoma kompententan i cijenjen u firmi gdje je radio.
U tu školu su išli uglavnom djeca slabog imovnog stanja koja nisu imala novaca za skuplju užinu pa su Kljajini sendviči bilo veoma siromašni. Jednom ga neki učenik pita, nakon što je dobio sendvič sa salamom, Čiko, ćime režete ovu salamu, Žiletom, bio je Klajin odgovor.
Jedne prilike imali smo Zuki (Ibrahimagić Zuvdija) i ja neki posao u blizini škole Jaroslav Černi. I onda nagovorim ja Zukija da svratimo na kafu kod Kljaje, ali da napravimo šegu tako da prvo u bife udje on te da se predstavi kao poreski inspektor i zatraži na uvid poreske knjige. Kljaja nije poznavao Zukija. Udje visoki Zuki u mantilu i odijelu sa kravatom, naleti prvo na Mota, a onda Moto pozove Kljaju i kaže, Kljaja došao je gospodin inspektor i traži na pregled knjige. Dodje Kljaja do Zukija i pita ga, Kakve hoćete knjige, evo ja ću poslati Mota u knjižaru da ih kupi. Onda se Zuki zablokira i počne smijuljiti, uto udjem ja, a Zuki će, Ma kako me je samo prokužio, Sarajevska Jalija. Odatle je Zuki otišao taksijem kući direktno.
Kljaja je bio majstor čisto muških zajebancija i improvizacija koje moram preskočiti da ne bih bio krivo shvaćen, odnosno da se neke bliske i drage osobe ne bi osjećale uvrijedjenima.
Jedne subote dogovorimo okupljaje u Bujrumu za igranje remija. Kljaja malo kasni. Mi sjedimo u poluokrugloj loži do ulaza, a u prvoj do ogledala (bile su tri lože) sjedi Marija, Kljajina supruga i Suzana, kćerka Kljajine sestre, obje nagizdane, lijepe i našminkane. Utom ulazi Kljaja i onako diskretno nas upita, Čije su raveku, pokazujući na Mariju i Suzanu. Naravno u našoj loži smijeh i budalaštine.

Početak šezdesetih, Trst, pustolovi svih vrsta iz Juge navalili na odškrinuta vrata zapada, mladost, kokuzi, nabusiti, problematični, hoće nešto, ali ne znaju tačno kako, neregulisano stanje, nigdje regularne hrane, spavanja, budućnosti,….Legalan boravak u gradu odobravao se na tri mjeseca pečatom u pasošu. Teško je bilo dobiti to odobrenje, mnogi se nisu htjeli prijavljivati vlastima. I onda se Kljaja sjeti jednog svog prijatelja iz jednog Dalmatinskog grada, pečatoresca, ode k njemu i naruči pečat identican onome kojim su Italijanske vlasti pečatile – ovjeravale dozvolu boravka u pasošu.
Iznajmljena kancelarija sa hodnikom, u hodniku Čondro, jedan Sarajevski snagator koji je svojim izgledom ulijevao strahopoštovanje, kao obezbjedjenje, u kancelariji za stolom jedan Kljajin prijatelj koji je pisao odobrenja u pasošu i Kljaja sa pečatom, jastučetom i blagajnom, cijena 50 nečega. Posao je cvijetao svakog sata, gute su se slagale, počelo se lijepo stanovati, oblačiti, restorani i žena u rojevima. I onda Kljaja jedne verčeri, pun k*o brod, rastopljen i raznježen od iznenadnih životnih ljepota, na putu od nekog restorana pomisli, šta ako me ufate, propade mi sva lova, hapsana, prilično dugo sve ovo trjaje Zdravkane, a nakon sunca dolazi kiša, i onda zaleti se Zdravkan, Kljaja, prema moru i baci pečat.
I onda Boro zaglavi, pare se tope, Majka je u Rajvosa sa strepnjama i brigama, Kljaja se vrati u Sarajevo, bilo je to vrijeme žestokog i umirućeg sevdaha, Tebi majko misli lete,  Šerif Konjević
Kljaja je volio pričati viceve. Svi njegovi vicevi su bili posebni. Sjetit ću se jednog kojem se smijem spontano cijelog života i kojeg sam jednom prilikom ispričao u Švedskoj, samo se Gazda smijao, Lars Gille, a jedna koleginica, norvežanka, Eva Larsen, je komentarisala da to uopšte nije smiješno.
Dakle dovedu ženu srednjih godina u hitnu pomoć sa nožem u koljenu. Pita je doktor Kako se to desilo? A ona odgovori, Pokušala sam izvršiti samoubistvo, Pa kako nožem u koljeno? nastavlja pitati doktor, Pa rekli su da se srce nalazi dva prsta ispod lijeve sise, odgovori unesrećena.
Ima još jedan, sjetih ga se u paketu. Počeo Dudek seksualno općiti sa Regicom, a ona samo šuti. Onda Dudek upita, Regica, ti više ne voliš mene? Kak* to? odgovara Regica, Pa uvijek si kričila, a sada samo šutiš, nastavlja Dudek, Ondak JOJ, odgovara Regica.

I onda jedne godine nakon što sam saznao za nesreću pošaljem po sinu malo sitniša Kljaji, a on meni dva para karata i šlape. Karte čuvam neotpakovane. Takve će najvjerovatnije i ostati. Morat ću ih testamentirati.
Kljaja i Marija su u Sarajevu. Žive dobro!
Boro, Punica. Moto i Bina su davno umrli.
U Sarajevu je nekad Mordo držao igranke, otprilike tamo gdje je danas opština Stari Grad. Ja sam tada bio dijete. Mordo je imao pravi plesni orkestar. Marija i Kljaja su tamo plesali. Ovu storiju ću zavrćiti jednom melodijom za ples Mariji i Kljaji, dakle Mali cvijet .