Upoznali smo se sredinom sedamdesetih kada se doselio u moj komšiluk. On, njegova supruga Marija, nastavnica, i pas Bina, neka “opasna” pudlica koja nas je svaki put napadala lavežom i nasrtajima kada bi smo dolazili igrati karata. Ja mislim da ju je tome naučila Marija jer bi smo joj usmrdili kuću duhanskim dimom.
Nekoliko godina je kod Kljaje živjela i njegova punica. Sin joj je bio muzičar i odsutan od kuće cijelo vrijeme tako da je ona došla da živi kod svoje kćeri, kod Marije, da ne bi bila sama. Bila je to jedna fina i nježna Srajevska gospodja u poodmaklim godinama koja je sa nama “fakinima” komunicirala na “Viener Hochschule”. Za ilustraciju moram prepričati jedan dogadjaj.
Kljaja se znao jedanput godišnje “provaliti” i piti danima po kafanama sa rajama dok ne bi počeo krvariti, imao je neki čudni čir na želudcu. Jedne takve prilike, jedne hladne zimske noći, došao Kljaja kući bolestan od pića, počeo krvariti i onda “normalno” Marija i njena majka počeše ga prekoravati i savjetovati, onako po ženski, neprekidno i “mudro”. Kljaju boli stomak, nikakav, one tucaju li tucaju i onda mu pukne film i vikne, Marš u pičku materinu obje, Marš iz moje kuće! I onda Marija i njena majka krenu prema izlaznim vratima te kad ih otvoriše zapuhne ih oštra hladnoća. Utom se okrene Kljajina punica držeći skrušeno ruku u ruci ispred prsiju i kaže, Ali gosp*n Zdravko, napolju je jako hladno. Onda Kljaja odgovori, Dobro ti ostani, ali ti, pokazujući na Mariju, izlazi napolje. Naravno ni Marija nije izašla. Marija i Kljaja su zajedno više od 50 godina. Kljaja je bio uveliko promijenio svoj život zbog Marije.
Kljaja je bio dobar čovjek, na Sarajevskom prava Raja.
Dugi niz godina brinuo se za Mota (Moto – nadimak), jedan elgantnog (dugi mantil ili kaput, odijelo, kravata, sunčane naočale,..) beskučnika porijeklom iz Blažuja, dugogodišnji gastarbajter u Njemačkoj koji se bio vratio kao frontalni kokuz. Moto je sa Kljajom imao iće i piće, odjeću i obuću, cigare, društvo, ponekad je spavao u Kljajinom autu, a jedne hladne zime u njegovom prigodno namještenom podrumu.
Mnogi su bersposlićari imali fajde od Kljajinih businessa, ukazivao im je povjerenje, nikad ga nisu iznevjerili, i uvijek bi im se to isplatilo. I danas ima jednog takvog (Ragib?) koji posudi robu od njega pa onda je prodaje eskurzijama po gradu.
Jedne godine Kljaja je dao Ćamilu (Aščić ?), raja iz Bujruma, da drži njegov bižuterijski štand u Baošićima od polovice avgusta. On je tada držao bife u jednoj školi pa se morao vratiti ranije u Sarajevo. I onda igramo mi karata kod Kljaje, vjerovatno kraj septembra ili prvi dani oktobra, dolazi Ćamil sa nekoliko većih torbi punih bižuterije te nakon kafe upita, Kljaja, hoćemo li napraviti inventuru? Daj mi pare i listu ako si je napravio, odgovori Kljaja. Čamil izvadi kesu sa parama i listu na nekoliko strana papira. Jesi li uzeo svoj tal?, upita Kljaja, Jesam., odgovori Ćamil, Imaš li još para? Nemam. odgovori Ćamil. Onda je inventura gotova reče Kljaja i zamoli ga da spusti torbe u podrum.

Kljaja je čitav rat bio u Sarajevu, granata mu je otkinula nogu do iznad koljena, hoda sa protezom, ima malu bižutertijsku radnju na Baščaršiji, živi svoj stari život, svaki put kada sam bio kod njega u radnji neko bi navratio od “hrsuza” i uvijek je bilo veselo.
Nakon 17 godina posjetio sam bio Sarajevo (2013. godine) na dvije nedjelje. Najmanje deset puta sam kafenisao sa Kljajom u njegovom butiku.
Prvi dan dodjem kod njega, a on me pita da li mi se štucalo u Švedskoj. Nakon što je izgubio nogu ležao je prilično dugo u bolnici. Često mu je u večernjim satima navraćao moj prijatelj Delalić Dževad, vlasnik kultnog restorana Majestic, koji se bio aktivirao u bolnici. Dževad je dugi niz godina radio u Njemačkoj kao asistent pri operacijama sa narkozom. I tako dodje on najčešće sa flašom vina pa tračaju i tračaju, smiju se i smiju. Ja sam bio česta i draga tema za obojicu.
Kljaja je ostao isti, uvijek vedar, raspoložen, prijatelj, Raja, zajebancije, podmetanja,gdje god bi se pojavio zračio je osmjehom, raspoloženjem, šeretlukom, prijateljstvom, a i imao je gard koji je budio respekt!…
I zato Kljaja sada krećemo sa jednim našim vječnim refrenom i nezaboravnom za sva naša vremena, Zoran Kalezić i Ja svoj život još po starom živim.
Kljaja je vjerovatno čovjek s kojim sam odigrao najviše partija karata u životu, najčešće remija, a bilo je i pokera. I nikad, baš nikad nismo imali nekih nesporazuma, uvijek je pobjedjivao zdrav rezon, pravila, logika i naše prijateljstvo.
Nakon godina boemskog fakinluka, a nakon ženidbe, Kljaja je zaradjivao za hljeb nasušni držeći razne bifee (škole, udruženja,..), te baveći se bižuterijom u ljetnim mjesecima na moru.
Jedne godine je držao bife u Udruženju boraca (II Svjetski rat) u Mustafe Golubića. Dodje ljeto i Kljaja će na more da prodaje bižuteriju, a Boro, njegov brat će ga zamijeniti nekoliko nedjelja. Poslije prve nedjelje Boro je uveo samoposlugu i samoplaćanje na šanku te igrao karata sa gostima po čitave dane. Naravno gosti su varali i onda Kljaja nadje neku drugu zamjenu. Jebo majku ja mislio da su partizani pošteni, zajebavao se Boro, i onda, Ma da sam ostao čitavo ljeto mogao sam dobiti borački penziju. Borin rezon je bio da ih više uzme na kartama nego na piću, a onda radilo se i o nemogućoj zajebanciji.
Te godine kada sam ljetovao u Herceg-Novom, drugog dana dodjem sa Novitović Božidarom i mojim sinom Denom u Baošiće da posjetimo Kljaju. Sjednemo u veliku baštu jednog “Udbinog” restorana, stolovi sa bijelim stolnjacima, nastoljacima i puno ikebana, čisto bijela rizla, nekoliko visokih palmi i jedna stara, stabilna, jaka i imučna gostinska kuća. Podalje od nas je sjedio personal, bilo je podne. I onda niko ne dolazi da nas posluži pa Kljaja vikne, Božo, dodji da nas poslužiš. Božo je bio konobar koji je poznavao Kljaju. Božo ni da odgovori i onda nakon još jednog poziva Božo odgovori, Jebi i mi oca Kljaja ako hoću, vidiš kako je upeklo ne smem ni da okrećem glavu. Kljaja i ja dobijemo napad smijeha, Deno pita što se smijemo, a Novitović Božidar ustane i ode u gostinsku kuću. Ćim se Božidar vratio dodje jedna mlada konobarica, ručali smo, malo popili, trajalo je to skoro dva sata, na kraju dodje gazda da popije piće sa nama te da se još jednom izvine zbog konobara, Novitović Božidar je bio jak čovjek u turističkom biznisu. Na kraju Kljaja kaže gazdi, Nemoj da šta ispašta Božo (konobar), ja ne bih dolazio kod tebe da nije njega. Onda gazda gleda čudno u Bižidara, a ovajh mu reče (!), Taki su ti moje Sarajlije, njima je prvo do zajebancije, sreća da Boro, Kljajin brat, nije sa nama on bi ti tražio da Božu povećaš platu, malo ga ukori i nek nastavi raditi, zaključi Božidar. Kasnije mi je Kljaja pričao da je Božo nastavio raditi i da se popravio 100%. Eto to je bio Kljajin sistem vrijednosti na sceni.
Jednom su Kljaja i Boro sa dvojicom prijatelja putovali od Beograda do Sarajeva. Bila je noć, zaustave se negdje u Srbiji kod nekog restorana sa živom Ciganskom muzikom. Sjedilo se, jelo se, pilo se i onda pri fajrontu počne Boro naručivati pjesme. Uzme onog poznatog crvendaća (10.000 dinara) medju dva prsta da svi vide pa onda prije pjevačevog gornjeg malog džepa na sakou podvija ga ispod dlana i primi sa palcom i tako više puta. Svi su vidjeli plaćanje svake naručene pjesme sa deset hiljada dinara. Bilo je valjda pet – šest narudžbi, a u pjevačevom džepu samo jedan crvendač. Boro je madjioničarski varao. I onda napokon fajront. Društvo u autu, Kljaja će voziti, a Boro kaže čekaj Kljaja dok počne makljaža. I zaista nakon pet minuta počeše se razbijati sijalice, bacati stolice, orkestar i gazda su bili optužili pjevača za prevau. I onda nastaviše oni put u veselju i zajebancijama.
Dok su bili mladi Kljaja i Boro su bili stalni klijenti u Stanici milicije na Bjelavama. Tada su stanovali u Hajduk Veljkovoj iza Muzičke škole. Jednog dana pošalje komandir Stanice milicije jednog novog policajca da privede Kljaju. Taman kad je policajac došao do vrata stana Kljaja otvara vrata, žurio se negdje, Pavlović Zdravko – Kljaja, upita ga policajac, Eno ga spava, reče Kljaja i ode žureći. Policajac udje u stan budi Boru i kaže, Hajde Kljaja moraš u Stanicu milicije treba te komandir, Ma nisam ja Kljaja, ja sam Boro, odgvoara bunovan Boro, Kljaju si sreo na ulaznim vratima. Mani se tih folova, nisam ja od jučer, uzvraća policajac, Oblaći se!. Boro ustane, oblaći se i smijulji se, Što se smijuljiš, pita policajac, Ma svi će te zajebavati zato što privodiš mene, a ne mog brata Kljaju, odgovara Boro. Ti baš misliš da me možeš izraditi, uporan je policajac. I onda se oni polako približavaju Stanici milicije, lijep dan, nekoliko policajaca pred Stanicom i onda shvate grešku kolege, Ma nije to Kljaja, to je Boro, njegov brat, pa cijelo Sarajevo ih poznaje, komentarišu vidjeno, Ma ja mu lijepo kažem, a on mi ne vjeruje, sa smijehom se nadovezuje Boro.
Ovdje ću se samo sa pjesmom (naročito drugom) sjetiti belaja koji su Boro i Kljaja napravili kod Mehe na Sedreniku kada je gostovao Šaban Bajramović.

Kljaja je više godina držao bife u zanatskoj školi Jaroslav Černji. Tu se bio udomaćio sa svima, od direktora do portira. Mnoge probleme djece prijatelja i poznanika je uspješno riješavao.
Tako jednom padne na popravnom sin jednog mog prijatelja, a Kljajinog poznanika. Odem ja sa prijateljem kod Kljaje da vidim može li šta pomoći. Kad smo došli i započeli priču sjeti se Kljaja da je on malog i upisao u školu preko veze jer mali nije ispunjavao sve uslove. Onda Kljaja uzme knjižicu sa negativnom ocjenom i ode kod direktora. Direktore šta je ovo, sa vrata će Kljaja direktoru, ja malog upisujem, a vi ga obarate i ispisujete. To nije fer. Onda direktor uzme kjnižicu i…… Helem, mali je prošo, uspio završiti skolu, zaposlio se u struci i bio veoma kompententan i cijenjen u firmi gdje je radio.
U tu školu su išli uglavnom djeca slabog imovnog stanja koja nisu imala novaca za skuplju užinu pa su Kljajini sendviči bilo veoma siromašni. Jednom ga neki učenik pita, nakon što je dobio sendvič sa salamom, Čiko, ćime režete ovu salamu, Žiletom, bio je Klajin odgovor.
Jedne prilike imali smo Zuki (Ibrahimagić Zuvdija) i ja neki posao u blizini škole Jaroslav Černi. I onda nagovorim ja Zukija da svratimo na kafu kod Kljaje, ali da napravimo šegu tako da prvo u bife udje on te da se predstavi kao poreski inspektor i zatraži na uvid poreske knjige. Kljaja nije poznavao Zukija. Udje visoki Zuki u mantilu i odijelu sa kravatom, naleti prvo na Mota, a onda Moto pozove Kljaju i kaže, Kljaja došao je gospodin inspektor i traži na pregled knjige. Dodje Kljaja do Zukija i pita ga, Kakve hoćete knjige, evo ja ću poslati Mota u knjižaru da ih kupi. Onda se Zuki zablokira i počne smijuljiti, uto udjem ja, a Zuki će, Ma kako me je samo prokužio, Sarajevska Jalija. Odatle je Zuki otišao taksijem kući direktno.
Kljaja je bio majstor čisto muških zajebancija i improvizacija koje moram preskočiti da ne bih bio krivo shvaćen, odnosno da se neke bliske i drage osobe ne bi osjećale uvrijedjenima.
Jedne subote dogovorimo okupljaje u Bujrumu za igranje remija. Kljaja malo kasni. Mi sjedimo u poluokrugloj loži do ulaza, a u prvoj do ogledala (bile su tri lože) sjedi Marija, Kljajina supruga i Suzana, kćerka Kljajine sestre, obje nagizdane, lijepe i našminkane. Utom ulazi Kljaja i onako diskretno nas upita, Čije su raveku, pokazujući na Mariju i Suzanu. Naravno u našoj loži smijeh i budalaštine.

Početak šezdesetih, Trst, pustolovi svih vrsta iz Juge navalili na odškrinuta vrata zapada, mladost, kokuzi, nabusiti, problematični, hoće nešto, ali ne znaju tačno kako, neregulisano stanje, nigdje regularne hrane, spavanja, budućnosti,….Legalan boravak u gradu odobravao se na tri mjeseca pečatom u pasošu. Teško je bilo dobiti to odobrenje, mnogi se nisu htjeli prijavljivati vlastima. I onda se Kljaja sjeti jednog svog prijatelja iz jednog Dalmatinskog grada, pečatoresca, ode k njemu i naruči pečat identican onome kojim su Italijanske vlasti pečatile – ovjeravale dozvolu boravka u pasošu.
Iznajmljena kancelarija sa hodnikom, u hodniku Čondro, jedan Sarajevski snagator koji je svojim izgledom ulijevao strahopoštovanje, kao obezbjedjenje, u kancelariji za stolom jedan Kljajin prijatelj koji je pisao odobrenja u pasošu i Kljaja sa pečatom, jastučetom i blagajnom, cijena 50 nečega. Posao je cvijetao svakog sata, gute su se slagale, počelo se lijepo stanovati, oblačiti, restorani i žena u rojevima. I onda Kljaja jedne verčeri, pun k*o brod, rastopljen i raznježen od iznenadnih životnih ljepota, na putu od nekog restorana pomisli, šta ako me ufate, propade mi sva lova, hapsana, prilično dugo sve ovo trjaje Zdravkane, a nakon sunca dolazi kiša, i onda zaleti se Zdravkan, Kljaja, prema moru i baci pečat.
I onda Boro zaglavi, pare se tope, Majka je u Rajvosa sa strepnjama i brigama, Kljaja se vrati u Sarajevo, bilo je to vrijeme žestokog i umirućeg sevdaha, Tebi majko misli lete,  Šerif Konjević
Kljaja je volio pričati viceve. Svi njegovi vicevi su bili posebni. Sjetit ću se jednog kojem se smijem spontano cijelog života i kojeg sam jednom prilikom ispričao u Švedskoj, samo se Gazda smijao, Lars Gille, a jedna koleginica, norvežanka, Eva Larsen, je komentarisala da to uopšte nije smiješno.
Dakle dovedu ženu srednjih godina u hitnu pomoć sa nožem u koljenu. Pita je doktor Kako se to desilo? A ona odgovori, Pokušala sam izvršiti samoubistvo, Pa kako nožem u koljeno? nastavlja pitati doktor, Pa rekli su da se srce nalazi dva prsta ispod lijeve sise, odgovori unesrećena.
Ima još jedan, sjetih ga se u paketu. Počeo Dudek seksualno općiti sa Regicom, a ona samo šuti. Onda Dudek upita, Regica, ti više ne voliš mene? Kak* to? odgovara Regica, Pa uvijek si kričila, a sada samo šutiš, nastavlja Dudek, Ondak JOJ, odgovara Regica.

I onda jedne godine nakon što sam saznao za nesreću pošaljem po sinu malo sitniša Kljaji, a on meni dva para karata i šlape. Karte čuvam neotpakovane. Takve će najvjerovatnije i ostati. Morat ću ih testamentirati.
Kljaja i Marija su u Sarajevu. Žive dobro!
Boro, Punica. Moto i Bina su davno umrli.
U Sarajevu je nekad Mordo držao igranke, otprilike tamo gdje je danas opština Stari Grad. Ja sam tada bio dijete. Mordo je imao pravi plesni orkestar. Marija i Kljaja su tamo plesali. Ovu storiju ću zavrćiti jednom melodijom za ples Mariji i Kljaji, dakle Mali cvijet .