Najradije bih, u duhu naših Sarajevskih relacija napisao, Lukovac Haris, tajni agent ili Lukovac Haris, Alijin bodyguard, ali što ako se čovjek skroz promijenio ili neko pomisli da ne fermam titulu ambasadora, zato naslovih kako naslovih.

Upoznali smo se na fakultetu (Fakultet političkih nauka), mislim na početku treće godine studija. Uspostavili smo odmah jednu prisnu kolegijalnost i prijateljstvo. Nečesto sam ga doživljavao kao mog polubrata Rusmira koji je tada bio odsutan, bio je na radu u Libiji. Obojica su bili u konstantnom treningu, veoma snažni, pravedni, iskreni i lojalni. Haris je radio u Državnoj bezbjednosti, sa onim najneurednijim radnim vremenom i vječitom šutnjom o poslu. Ta podrazumijevajuća šutnja o poslu meni je bila šlagvort za razne vesele improvizacije i šale kao, Nemoj govoriti pred njim kada si sinoć došla kući, on radi u DB-eu., i slično. Ispite smo pripremali i polagali u koncentriranim vremenskim periodima. Nekoliko završnih smo pripremali kući kod mene. Sjećam se kako sam u intervalima hranio mozak. Kada bih se umorio od učenja onda legnem ukoso na kauč sa glavom koja bi visila pored sjedišta i bila na najnižem tjelesnom nivou tako da bi se krv sjurila u mozak. Meni je to pomagalo. Uspjeli smo zajedno dobiti diplome. Njegovu je podigla njegova presrećna i ponosna majka. Haris je zbog posla bio odsutan.
Za vrijeme studiranja smo se i družili, ali na mahove.
Sjećam se da smo se jedno vrijeme često sretali u obućarskoj radnji legendarnog Ferida Saračevića. Ferid je pravio najbolje ženske sandale i cipele, skupe, ali prava marka. Jednom pita netko moju tetku Seniju, Jesi li kupila te sandale u Italiji?, a tetka će, Ma kakvoj Italiji, (kao jebala te Italija), kod Saračevića, odgovori tetka hladno i važno. Neugledna radnja u pasažu preko puta Vječne vatre sa boemčinom i vječitim lafčinom osobno, naš dragi Ferid Saračević. E kod njega su navraćale lijepe žene i djevojke, poznate i aktulne Sarajlije, jedno vrijeme čak i sami Zdravko Čolić, te naše malenkosti, Haris i ja. Ferid je volio Amaliu Rodrigues i uživao u njenoj muzici. Svakodnevno su se vrtile njene pjesme. Poslušajmo jednu, dakle Fado Português !
Jednom dodjem kod Ferida i pitam ga da li je Haris navraćao, Jeste, rekao ti je da će te nazvati, morao je otići do posla. Sjednem da popijemo kafu i onda ugledam neku ogromnu torbu. Čija je ovo torbetina?, upitam Ferida, Harisova, žurio je pa je torbu ostavio kod mene. Njegova djevojka će doći i uzeti je. Bila je to torba sa rekvizitima za trening. Onda ja pitam Ferida, Imaš li kakvu ciglu?, Mogu naći, što će ti? Ma hajde nadji pa da stavimo u torbu. Ferid je bio na istoj talasnoj dužini, ode napolje i vrati se sa jednom velikom ciglom, stari format. Zamotamo je u novine i stavimo u torbu. Sutradan me zove Haris i sa smijehom me pita, Jesi li ti stavio onu ciglu u moju torbu? NN (neću da spominjem djevojcino ime) je torba odvalila rame, otvori torbu i vidi ciglu, kad smo se sreli pita me, Majke ti šta treniraš sa onom ciglom?, Kojom ciglom?, upitam i kažem Ziko, a moguće i Ferid,

Ta Harisova veza nije potrajala dugo i onda jedne godine ljetujem sa familijom u Baškim Vodama. U apartmanu do našeg bila je Harisova djevojka sa mužem i bebom. Veselo smo se i konspirativno i sa smiješkom pozdravljali. Te godine sam na djuboksu, na plaži vrtio Selmu od Bijelog dugmeta.

Moram ispričati i ovo. Imali smo veoma loše vrijeme, kiša vjetrovi, više od prve nedjelje i onda 3-4 dana do povratka sunce, plavo mirno, najplavije i najljepše more, ljepota. Deno, moj sin, imao je valjda 5-6 godina neće u more. Struže se po mokrom šljunku i ništa ne pomaže. Onda mi jedna ozbiljna gospodja sa pametnim ocima kaže, Uzmite ga u naručje i nosite u malo dublju vodu, oslobodiće se. I ja poslušam tu gospodju. Kada sam uzeo Denu u naručje i pošao u malo dublju u vodu on viče, Ljudi upomoć! Ljudi upomoć! Gospodja je bila u pravu!

Znali smo se srertati i u kultnoj Parkuši, ljeti u bašti, čavrljati, očijukati i disati. Jednom dodjem u Parkušu i onda mi pridje dežurni tračer i priča, Bio je Haris ovdje sa djevojkom. Preko puta njihovog stola je sjedio pjesnik B.Č. Pjesnika sam poznavao iz gimnazije, papak sa Romanije, ali dobar pjesnik. Elem Pjesnik je sjedio i buljio u Harisovu djevojku. Onda se djevojka požali Harisu, a on kaže, Znam budalu, ne obaziri se na njega. Ali pjesnik je uporan i onda piše nešto na komadu papira i šalje po konobaru Harisovoj djevojci. Onda Haris uzme papir dodje do Pjesnika i pita ga, Šta je ovo?, Ja sam pjesnik i doživio sam posebne osjećaje gledajući u tvoju damu, ti to ne možeš razumjeti, bio je odgovor. I onda mu Haris sveže šamarčinu tako da je pjesnik sletio guzicom na asfalt ispod stolice ne shvatajući šta mu se desilo. Nadam se da ćeš ti ovo razumjeti inače ćeš dobiti pravu šljagu ako nastaviš, odgovori mu Haris i ode za svoj sto. Pjesnik je nestao uz pomoć konobara.
Moram reči da je tadašnja Harisova djevojka zaista pjesniučki izgledala, uspravna ledja, glava sa pravim i lijepim crtama lica, tamne tužne oči, i onda duga ravna crna kosa sa razdiokom po sredini.
Ne znam zašto, ali često asociram Parkušu sa Jadrankom Stojaković. Poslušajmo taj divni glas i Što te nema !

Nismo se često družili nakon diplomiranja, ostali smo prijatelji i znali da je trebao samo povod pa da se to iskreno prijateljstvo uvijek potvrdi. Rado smo se sretali. I onda dobijem stan u Kralja Tomislava 13. Septembar 1991. Tu je, pričalo se, zbog porodičnih problema stanovao kod svoje kćeri, Alija Izetbegović, Predsjednik Predsjedništva BiH, Musliman. Predratno stanje pa rat, nasumično granatiranje i nasumično ubijanje (snajperisanje) Sarajeva i nedužnih civila. Haris je postao šef zaštite i sigurnosti Predsjedništva BiH, u praksi Izetbegovićev bodyguard. Alija je ispočetka često navraćao kući kod kćeri, a ja sam uvijek rado sretao Harisa, a i on mene. Jedne prilično jezovite večeri dodje Alija sa svitom. Svita je ispred haustora, a medju njom je i Alijin zet, moj komšija, jedan visok i štrkljav čovjek. Drži Uzi na ramenu i šeta važno i odsutno ispred haustora gore dole. Mrak je i osjećala se nelagoda.
I onda ja kažem Harisu, Pitaj Akšamiju (Alijin štrkljavi zet) je li Uzi na vodu,. Haris se smije do iznemoglosti i kaže, Ma kako ću to pitati, pa to mu je zet?,. Shvatih da je to previše za Harisa i situaciju koja mi je išla na živce i onda sam uzviknem, Komšija, izvini jel to na vodu? pokazujući očima na Uzi. Pogledao me je tupo i mrzeći me, a meni je bio pun bezglavih šminkera i foliranata.

Ovdje ćemo presjeći sa Bebekovom Laku noć sviraći !

I onda Ajda sa bolesnom majkom i malom sestrom u Orebiću, beznadežnost, odem do bivše Učiteljske škole, Haris je imao tamo sjedište sa svojim Lastama, probude ga i ja ga pitam glupo i odvratno, može li mi pomoći da izadjem iz Sarajeva, tada smo se poslednji put vidjeli. Bilo mu je žao i iznad svega nelagodno što mi nije mogao pomoći.
Haris je danas ambasador BiH, napravio je jednu finu profesionalnu karijeru, oženjen, ima četvero djece, nemamo nikakvog kontakta, želim mu svako dobro!
Završit ću ovu storiju sa Bijelim Dugmetom i Bebekom Pristao sam, bicu sve sto hoce !