Ima jutara kada instiktivno požalim što listam Smrtovnice u Oslobodjenju. Jednog takvog jutra, prije više godina, ugledam smrtovnicu sa veoma poznatim likom i imenom Delalić Dževad. Bio je godinu dvije stariji od mene, jedan divan čovjek i prijatelj, raja, od njega sam se bio oprostio kao od jednog dijela mog Sarajeva kada sam se 1997 godine preselio u Švedsku.
Radio sam tada u Inspekciji opštine Centar Sarajevo. Nekih proljetnih dana početkom osamdesetih imali smo na kafenim jutrima jedan veoma neprijatan problem. Gradjevinski inspektor trebao je rušiti dio bespravno započete dogradnje jednog objekta u ulici Hasana Kikića.
Delalić Dževad, povratnik iz Njamačke, započeo je bio izgradnju restorana umjesto jedne neugledne i napuštene ćerpičare u centru grada na osnovu dobijenih dozvola i drugih papira, ali je proširio bio izgradnju sa jednim gradjevinskom dogradnjom gdje je trebao biti i njegov stan. Za taj dio dogradnje nije imao dozvolu, postupak je bio u toku.
Delalić Dževad je bio jedan fin čovjek, kulturan, elegantan i onda čovjek koji je sve u životu postigao vlastitim radom i vlastitom glavom. To sam ja uvijek cijenio i uvijek podržavao i pomagao takve ljude ako sam bio u prilici. Ali vozao je jedan veliki luxuzni mercedes, pušio Marlboro, lijepo se oblačio i vazda bio nasmijan, e to je uvijek, nakon prvih vedžahata i češkanja muda, postajalo crvena krpa za večinu Sarajlija.
U stambenoj zgradi do Dževadovog objekta stanovalo je nekoliko močnih ljudi koji su pritiskali i sa Republičkih vrhova da se ta dogradnja poruši. Ni naš šef, Julije Volf, ni moj kolega Tanasijević Predrag, a ni ja nismo mogli pomoći. Čak je bio pritisnut i Forkapić Slobodan, načelnik Službe za urbanizam, gradjenje i.. , naš kolega i prijatelj, da ne smije ni slučajno izdati gradjevinsku dozvolu za dogradnju. Ipak, pomogli smo tako što je rušenje izvršeno samo na ispunama, ali ne na nosećim stubovima i gredama. Nakon nekoliko žalbi višim instancama Dževad je bio dobio gradjevinsku dozvolu i za dogradnju.
Eto, tada sam i tako sam upoznao Dževada i od tada smo postali veliki prijatelji.
Uz njegov lik i djelo moram napisati i da je bio jedan visok čovjek, ali je uvijek pričao tiho, smireno i nekako svećano, Nakon završene Medicinske škole, Njemačka, rad u hirurškoj sali po danu, a onda neki restoran po noći i onda nakon više godina rodno Sarajevo i čuveni restoran Majestic. Hajde da se sjetimo Zapadne Njemaćke i tih godina optimizma i vedrine, Nicole – Ein bisschen Frieden ,pobjednk Eurovizije 1982.

Njegova familija je sa padina Trebevića (Hrid, Jarčedoli?), vjerovatno jedna od najboljih familija koju sam ja upoznao u mom životu; skromnost, radinost, respekt, pažnja, lojalnost, nesebično pomaganje, kultura, komunikacije, blagost i prijateljski maniri, vedrina, … U restoranu sam rado sretao Dževadovu sestru Ismetu, brata Ruhu, a poznavao sam i drugu braću i sestre.

Majestic je postao Sarajevski kultni restoran gdje su se mogle sresti sve Sarajevske zvijezde i zvijezde bivše Juge u posjeti.
Sjetit ću se nekoliko poslovnih večera, nekoliko ispraćaja kolega sa posla – tu smo bili napravili i svečani ispraćaj za Predu (Tanasijvić Predrag), kada je sa poslova inspektora rada otišao za Zamjenika Pravobranioca samoupravljanja – čestih kafica po danu sa prijatnim ćaskanjaima, mojih češćih posjeta kada sam se bio pokušao vratiti u Sarajevo (1996-97),….
Moram reći da nisam privatno posjećivao Majestic u noćnim satima. Moji noćni izlasci su bili kartaroški ili inkognito (Braco ne smij se, Braco – Hadžić Dževdet), kod Dževada je uvijek bilo puno poznate Raje.
Jednog ranog i toplog ljeta Predo i ja smo znali navratiti i popiti po neki Cuba libre (rumcola – Predina ideja). Uvijek bi nam se pridružio Dževad. I onda jednog takvog pridruženja u nekoj konstelaciji spomenem ja jedan bivši veoma poznati Srajevski restoran sa živom muzikom. Spomenem i vlasnicu K.B. jednu zaista rasnu Sarajevsku ljepoticu. To je bila moja velika ljubav, prokomentarisao je Dževad i otišao po novu turu. Ja nisam nikada pokazivao interesovanje za tudje  privatne i intimne stvari. Tako ni ovog puta, kada se Dževad vratio nastavili smo pričati o nekim drugim stvarima, ali je Predo taj insert zapamtio kao jednu karakternu osobinu Dževada pa je kasnije u nekoliko navrata stavljao Dževada u kontekste veoma emotivnog muškarca, smijuljeći se “podlo”. Dževadu to nije smetalo, naprotiv, činilo se da mu je prijalo. Dakle, možda je ta ljubavna storija bila razlogom da je Sarajevo bilo dobilo Majestic. Tko zna? Dževad je živio sam i nije imao djece.  Evo onda jedna ljubavna, Julio Iglesias i El amor !

   

Moje Sarajevo je uvijek imalo zdravstvo na visokom nivou, Državnu bolnicu koja je uvijek budila osjećaj sigurnosti, znanja, ljudskosti i humanosti, a onda i čuvene Sarajevske ljekare i doktore raznih pa i Evropskih prezimena koji su bili poznati i uvaženi u Jugoslaviji, a onda i u svijetu. Jedan takav doktor, najprvi medju jednakima, sa Jugoslavenskim prezimenom, imao je sina sa problemom u mentalnom razvoju. Momak je izgledao normalno, uljudno, uredan, lijepo obučen, naočit, ali je imao taj problem. E taj se momak bio navikao da dolazi u Majestic. Dževad ga je kao profesionalni kolega  njegovog oca i čovjek primio pa ga i na svojevrstan način i zavolio. Momka sam počesto sretao u Majesticu, bio se udomačio, osjećao se dobrodošlo i prijatno u Restoranu. Bio je gotovo pa neprimjetan, uvijek negdje sa strane i “nijem”. Jednog proljetnog prijepodneva dodjem ja u Majestic, naručim expresso i onda pitam mene Dževad glasno, Znaš li ti da je “Momak” bio na moru?, Tako rano? odgovorih ja pitanjem i pogledah u Momka. Bilo je lijepo vrijeme nekoliko dana u nizu pa je naš Momak bio otputovao na najbliže more preko vikenda. Znaš li ti Ziko šta se desilo tamo? upita mene Dževad išareteči – gestikulirajući prema Momku, Pojma nemam, šta se deslio? odgvorim ja sa pitanjem opet. Onda Dževad kaže Momku, Hajde, ispričaj Ziki šta ti se desilo na plaži. Momak nije došao odmah, ali kad ga je i Ismeta zamolila dodje on do našeg stola i priča gledajući u pod sa strane stola. Ja bio na plaži, odem u vodu, bila je jezovito hladna, ja izadjem iz vode i nisam htio drhtati nego se napnem jer su u blizini ležale na suncu dvije djevojka i onda jedna pita mene, Jel* hladna voda? Nije! odgovorih ja. I onda se Momak smije od srca, a onda i svi mi se smijemo kako je on uspio zajebati dvije djevojke. Ovo je bilo postalo hit u Majesticu i onda jednog podneva sastalo se društvo sa Davorom (Davorin Popović) i Davor će Momku Šta to bi na moru? Neću da ti pričam, ti si neozbiljan. Dobi Davor odgovor koji probudi salve smijeha. Odgovor je bio inspirisan od Dževada.Tog ljeta smo rado slušali Julija Iglesiasa i Caballo Viejo

 

Prvog januara 1997. bio sam navratio u Majestic da čestitam Novu Godinu Dževadu i osoblju, malo smo zasjeli bili uz vino i “čuveni” Dževadov pohovani sir i onda smo promijenili kafanu, otišli smo na Bazene. Bilo je prijatno i nekako ponosno uživati u dobrodošlici, ceremonijalu odabira stola i … koji je pokazan prema Dževadu. Bilo je poznatih lica, udobno i veselo, živa muzika, zvijezda večeri Duško Kuliš.
Prvi put sam nakon rata svratio u Bazene 1996. sa Šabanom i nekim poslovnim prijateljima iz Madjarske. Čim smo ušli u lokal ugledam u sredini lokala Carl Bildta kako na odlasku ceremonija na više strana okruženja, a najprisnije sa nekim našim domaćima. Shvatih da je Švedskog političara Čaršija bila uzela na svoju ruku te odjednom dobih u glavi prevedeno neka dogadjanja, sumnji, nelogićnosti i… oko njegove važne uloge i djelovanja. (Ovo sam napisao kao vrhunski demokratski političar, majstor onanije prvog čina crnog pojasa. Bild je sada i moj kao i ja njegov – oba smo Švedi, a obojica smo i penzioneri!).
Helem u neko doba Dževad naruči Koliko je širom svijeta, Duško je poznavao Dževada i otpjevao je pjesmu sa svojim maksimumom, zaista maestralno. Nisam našao pjesmu u Duškovoj izvedbi, ali predlažem da je poslušate u izvedbi jedne trinaestogošnjakinje iz Viteza, fenomenalan glas, doživljaj sevdaha i bosanski let nota i tonova preko one naše izmješane, miroljubive, mirisne, ljubavne, snene i polahgane Bosne, Dakle Emina Hrustić i Koliko je širom svijeta. Snimak nije najbolji, ali ga vrijedi poslušati, zatvorite oči i patite.

Ovo je bio moj poslednji provod u Sarajevu za neku Novu Godinu. Bio je reprezentativan i sa dragim ljudima.
Jedne večeri u septembru, 1997. Dževad i ja smo cijedili naše kafe i onda odjednom dodje Kemica, Kemal Monteno, sa svojim Kumom. Udje neka vedrina i raspoloženje naručismo prava pića, Kemo i Kum flašu bijelog vina. Dodje za mene i pohovani sir, osvajalo je prijatno prijateljstvo, ugodjaji, zvukovi i onda Dževad kaže Kemi sa zajebancijom, Kemo daj popij tu čašu vina, samo cijediš tu kiselu, ako treba ja ću ti naručiti drugu flašu. Onda mu Kemica objašnjava kao dijete, Ma ne smijem piti Dževade, bolestan sam, a naručio sam flašu da mogu folirati. Tada sam prvi put saznao da je Kemal bolestan. Pričao je opširno o bolesti.
Dževad nije bio pri šutu, ja sam bio navratio da mu kažem da se selim u Švedsku. Razumio je moju odluku, ali je nije mogao prihvatiti. I onda nakon nekog vremena kaže on Kemi, Evo i ovaj Šupak ostavlja Sarajevo, pokazujući glavom na mene. Pa šta ću dragi Dževade, ja imam familiju, meni treba svaki mjesec 10.000 maraka, ja to ne mogu zaraditi u Sarajevu, pravdao se Kemica. Ma hajde 10.000 pa prepolovi i ostani, uzvraća Dževad. Ma ne mogu ni ako prepolovim, ja ovdje ne mogu zaraditi ni 1.000 maraka mjesečno na sigurno. Vino i neke druge face su nas odvele na druge prijatnije teme. Tada sam poslednji put sjedio sa legendarnim Kemicom. Kad umre ljubav.
Prilika je da neki novi klinci razumiju moje Sarajevo.
Kemalov otac, Italijan, ratni zarobljenik (Drugi Svjetski rat) u Sarajevu. Kemalova majka, muslimanka za koju je bilo nenormalno, nemoralno i na kraju krajeva u stvarnosti i zabranjeno da se uda za drugu vjeru. Pobjedila je ljubav u tom mom i tadašnjem Sarajevu. Rodio se Kemal iz te ljubavi i dao nam najbolje note, snove, maštanja, zamišljenje oči, mirise Sarajevskih cvijetanja, čežnje za susretima, putovanjima, neshvatljivu ljepotu običnog Sarajevskog života, ….. Kemo je jedan od najboljih i najznačajnijih Sarajevskih Titovih Pionira!

Nakon 17 godina dodjoh u Sarajevo da se pozdravimo za čitav život. Odoh do Majestica bio je zatvoren, odem sa strane objekta do ulaza u stan i zvonim, niko ne odgovara, kucam niko ne odgovara.
Nekako se dokopah Ruhinog telefona, Dževadov brat, nadjosmo se kod Goge Marjanovića.
Dževad je bio napokon našao ženu svog života, bila je to ona bljesak ljubav, pa onda odmah tako željeno dijete i onda, i šta onda, čovjek umire u snu od srca. Nikakve logike ni razuma, šetao sam dugo i polako na putu ka Bratovom stanu. Ni kiša nije padala sve mi se činilo kontra.