Početak rata u Sarajevu, početak granatiranja, zatvaranja rubnih dijelova grada, mi blentave prave Sarajlije nismo vjerovali u rat, jebavali su nas naša kultura i tradicija, iskreno zajedničko življenje i življenje jednog privrednog, turističkog, kulturnog i državnog multietničkog centra, ko će pametan pretpostavljati da se vraćamo najmanje 500 godina unazad i da će opet “raja krenuti na dahije”,…. I tako sjedim jedne kasne večeri i čekam poslednje vijesti na tv kad jedan prilog sa prijenosom u živo. Te večeri je bila pala granata na Grbavičku pijacu i polupala stakla na jednoj našoj prodavnici (TP Marketi) koja se prostirala cijelom širinom pijace. Bio je to prijenos otvorene pljačke, prodavnica je bila puna ljudi koji su krali sve što se moglo ukrasti, bili su to stanovnici Grbavice, vidjeli su se i mogli prepoznati. Vidjelo se lijepo po izmješanosti, godištima, odjeći, gestima,….to su bili obični stanovnici Grbavice.

Grbavicu sam dobro poznavao i ljude sa Grbavice. Živio sam u blizini, a onda tu sam sa mojim očuhom često na crno sredjivao parkete po stanovima. Tu je živio onaj bivši srednji stalež; stalan i dobar posao, dobra primanja, gostoprimstvo, poštenje, nesebičnost…..

I onda sa tom percepcijom u glavi gledam te drage i “poštene” ljude, gledam te tekovine tradicijskog, religijskog, komunističkog i gradjanskog morala kako se u trenu tope i nestaju. Kako to? Šta se to desilo. Čovjeku treba samo prilika da se otkrije? Valjda da mu se probude najniži “junački” geni?

Tada još uvijek nije bilo večih oskudica po Sarajevu, prodavnice i pijace su bile dosta dobro snabdjevene. Ni blizu se nije osjećala gola borba za život. Bio je samo gradjanski nered koji je legalizovao pljačku u ime etniciteta, sankcije su se kriminalizirale i postale pojedinačna i privatna stvar.

Vjerovatno se radilo o onim našim čuvenim mitološkim, “čojstvenim” i “junačkim” genima koje ni sve naučene, nečesto i življene naslage naših religijskih, gradjanskih i civilizacijskih normi nisu uspjele kompostirati.

VOJISLAV ŠEŠELJ

Upoznao nas je bio Bego Hrustanović, na Fakultetu političkih nauka, valjda na samom početkom osamdesetih. Šešelj se bio vratio iz vojske, ali nije dobio svoje docentsko mjesto na Fakultetu sa kojeg je otišao u JNA. Na to njegovo mjesto je bio došao neki Miljević (?). Pričalo se da je iza toga stajao i Hamdija Pozderac. Šešelj je imao kancelariju na Pedagoškoj akademiji čiji je jedan dio gradjevinski bio u sklopu Fakulteta političkih nauka. On i Bego bili su Grbavička raja. I počelo je bilo sa zajebancijama i dogodovštinama. Šešelj se pohvalio kako je prethodni dan bio zaključao čistačicu na spratu za vrijeme ručka tobože kao iz nehata. Bilo je traženja i zapomaganja dok je Šešelj nije “oslobodio”. I onda smo otišli na piće u kafić kod Žile. Bego se bio izgubio negdje, a Šešelj i ja smo počeli diskutovati Kardelja (Edvard Kardelj) 

Ja sam Kardelja uvijek cijenio i poštovao i smatrao sam da je on napravio teoretski najbolji društvenopoliticki sistem ikada, Sistem radničkog samoupravljanja. Greška je bila “samo” u poimanju suvremenog čovjeka, čovjek je još uvijek bio u osnovi životinja. Helem Šešelj nije volio Kardelja i govorio je da taj sistem nije on napravio – napisao, da to radi tim mladjih obrazovanih ljudi – istraživača koji mu je besplatno na usluzi. Sumnjao je u Kardeljeve intelektualne i druge sposobnosti i sl. Eh sad, Šešelj je kao i obično pričao preglasno, autoritativno, nije ga bilo briga za okolinu. Privlačio je pažnju mnoštva gostiju u kafiću, zbog njegovih komentara počeo sam se bio osjećati pomalo nelagodno, znao sam da se u kafićima nogu nalaziti i državne uši, “izdao” sam Kardelja, onda dodje Bego odnekud i mi nastavismo zajebanciju oko čistačice. Sreli smo se još dva tri puta u mimohodu.

I onda sam s vremena na vrijeme čitao i slušao Šešelja i o Šešelju. Disident, zatvor u Zenici, štrajk gladju, lutajući ekstremist, nacionalist, četnički vojvoda, največi prijatelj pa neprijatelj Vuka Draškovića, Dobrice Ćosića ,…. i onda dodje rat. Der*o se Šešelj, huškao, organizovao, stavio se javno na čelo stvaranja Velike Srbije,…. I onda početak “pušenja”, Hag, godine zatvora i učenja, pisanja, opet štrajk gladju, Hag radikalno jalijanje, Hag pobjednik i Hag 10 godina zatvora odležao ca 12. Sada je politički showman u Srbiji. Još uvijek se nitko ne usudjuje sprdati sa njim.

Priča Šešelj u jednom intervjuu kako je izbjegao smrt za djelić sekunde. Na početku rata, ali kada je Sarajevo bilo već zarobljeno, vozio se on noću u džipu Poljinama, jednom brdu iznad Sarajeva odakle su srbi granatirali grad. I onda ispred nosa im prozviždi maljutka, ma falio je djelić sekunde da ih sprži. Pita ga novinarka, Zašto ste vi bili na Poljinama? Pa išao sam nadgledati i bodriti naše snage. Prilikom takvih posjeta granatiranja bi se intenzivirala, a onda bi ljudi dane provodili u podrumima, djeca se ne bi igrala, odrasli su ipak morali  rizikovali živote u potrazi za hranom i vodom, stari bi ubrzanije i dobrovoljnije starili u podrumskom memu i prljavštini,…

Ali nismo svi išli u podrume. Komšija, prof.dr. Sretko Šimić davao je infuzije svojoj bolesnoj supruzi, našoj teta Edi, na podu u hodniku svog stana, a ja sam bio odlučio da ne idem sa Ajdom, novorodjenom kćeri u naš nezdravi podrum. U hodniku stana koji je zauzimao centralno mjesto u zgradi naplazio se jedan zidni plakar, ispravnije plakar ugradjen u zid. E tu bi ja stavio Ajdu u udobnoj nosiljci, onda zatvorio plakar, stavio na njega debeli madrac sa federima naslonio stolicu uz njega sjeo i čekao. Kasnije je samnom čekala i Ajdina majka, a Mia i Deno su morali u podrum.

Šešeljev prvi sin je tada mogao imati 8 godina, a drugi je vjerovatno bio na putu.

Šešelj je izuzetno inteligentan čovjek, veoma obrazovan, ogromna energija, izuzetan pravnik, fantastičan govornik, karakter Sarajevskog ultra jalijaša, ali i čovjek koji zbog svoje vječite kontre i kurčenja ne vidi hiljade ubijene djece, žena, staraca i drugih civila, ne vidi razorena sela, gradove, komunikacije, negativni reset svih materijalnih i društvenih dostignuća, ne asocira užase u svoju okolinu i svoj privatni život On nije prijatelj ni sam sebi, tolike godine zatvora i sedmice gladovanja,… zašto? Reklo bi se život za Kontru po svaku cijenu u koju ugradjuje sve svoje talente, nadarenosti i sposobnosti. Čovjek koji je našao najtvrdje uporište za svoje kontre u četništvu koje Sarajevski Titovi Pioniri pamte po najgorim zapamćenim i procesuiranim zločinima,…..

A bio je počeo kao jedan od najboljih i najviše obećavajućih Sarajevskih Titovih Pionira, mladi komunist, akcijaš, aktivist, najmladji dokotor prava,…… I onda poče živjeti neke istorije od neslućenih bezdana i krivina, sa tim i takvim istorijama ispravljati sadašnjosti, graditi istorijsku budućnost, arbitrirati,….živjeti idealiziranu prošlost za nepostojeću budućnost.

A imali smo divnu domovinu. Ismeta Dervoz i Zemljo moja .

Bio sam dijete. Mislim da nisam bio pošao ni u školu. U našoj zajedničkoj avliji živjela je i moja tetka Haša, samohrana majka troje djece, mojih prvih rodjaka, Hašmeta, Midhata i Sead. Živjeli su prilično oskudno u jednoj povečoj sobi i jednoj maloj kuhinjici. Jednog dana dodje tetka sa posla sa dvije uplakane djevojčice. Srela sam ih ispred Učiteljske škole i vidjela kako plaču, upisale su se u školu, ali nisu imale gdje spavati. Iz Čačka su, obećala sam im da mogu spavati kod nas nekoliko dana dok se ne snadju. Bile su iz Mrčajevaca kod Čačka, jedna se zvala Kovačević Desanka, a druga Drinka (zaboravio sam prezime), bile su prve rodice. I nije bilo samo nekoliko dana, bile su dvije godine Drinke, udala se i pet godina Dese, učiteljska škola je trajala pet godina..

Desilo se to deset godina nakon rata (II Drugi svjetski rat), tetkin muž je bio partizan, znala je ona o grozotama rata i stradanju Drinskih muslimana. Znalo se da su četnici dolazili i od Čačka.  

Desa je nakon završetka škole dobila posao u Tesliću i tamo je živjela. Bila je izuzetno lijepa. Posjetila nas je bila u avliji nekoliko puta.

RADOVAN KARADŽIĆ

Početkom 1982 imali smo Predo i ja (inspektori rada) sastanak sa proširenim rukovodstvom bolnice Jagomir. Bila je prisutna direktorica dr. Azemina Bajrić, dr. Himzo Polovina, dr. Radovan Karadžić i još nekoliko doktora i uposlenika. Tada sam prvi put upoznao dr. Karadžića. Nije bio aktivan na sastanku, a zapamtio sam ga bio po frizuri, po nakostriješenoj kosi. Nakon nekoliko mjeseci bio je referendum za samodoprinos u Sarajevu, ubrzaniji razvoj našeg Grada. U jednoj komisiji opštine Centar bili smo dr. Karadžić i ja vjerovatno zato što smo stanovali u istom kvartu. Upoznao sam ga tada kao čovjeka koji se nesigurno smiješi, nije imao Sarajevski štih, hvalio se da je pjesnik te da je bio izdao neku knjigu. Nije pričao o svom veoma cijenjenom i interesantnom poslu. Da, pričao je bio i o nekom sudskom postupku. Bilo mi je pomalo čudno to njegovo forsiranje vlastitog pjesništva. Nakon toga smo se nekoliko puta sreli i pozdravili. Poslednji put smo se sreli (uoči rata) u Videoteci kod Škrbe Nenada, ulica Sutjeska preko puta II Gimnazije. Nenad i ja smo nekada radili u opštini Centar. I kako je to obično bivalo za naših susreta počeli bi tračati vlastitu raju i kleberiti se. Tako i ovoga puta. Odjednom Nenad viknu, Doktore, doktore, gledajući kroz otvorena ulazna vrata videoteke. I tada udje dr. Karadžić smijuljeći se, bio je komšija na spratu, stanovao je u istoj zgradi. Doktore imamo novih crtanih (pornića), poče Nenad. Nastavak je bio veseo, duhovit i prijatan sa svih strana. Rastali smo se veoma raspoloženi.

Škrba Nenad i njegova supruga poginuli su od granata u Sarajevu. Mislim da su oboje bili srbi.

Nakon prvih višepartijskih izbora u BiH, 1990. dr. Karadžić je napravio munjevitu političku i ratnu karijeru, zatim postao dugogodišnji bjegunac, a onda osudjen kao ratni zločinac na 40 godina zatvora.

Osudjen je kao bivši predsjednik Republike Srpske i vrhovni komadant njenih oružanih snaga za genocid u Srebrenici i zločine protiv čovječnostiu nad Muslimanima i Hrvatima tokom rata u BiH, 1992 – 95. ; progon, istrebljenje, ubistva, deportacije i prisilno preselenje, (prepričano iz Blica)

A došao je bio u Sarajevo nakon osnovne škole sa nekog sela u Crnoj Gori. Tu je završio srednju školu, fakultet, radio, dobio stan, pisao pjesme, oženio se, dvoje djece, uživao sve blagodeti, ljepote i prednosti multietničkog Sarajeva, bolje rečeno mogao je ili trebao je uživati….

I onda dok je on predsjednikovao i komandovao sa Pala, Sarajevo se  granatiralo i snajperisalo, ljudi su ubijani u redovima za hranu, za vodu, na raskršćima, pijacama, gorjele su sve značajnije zgrade, razvaljivane komunikacije,……  onda je moj sin dvije godine išao na prvu liniju odbrane Sarajeva i gladan i prestrašen i slabo obučen,… A prekinuli su istu školu, Drugu gimnaziju, zbog rata i moj i Karadžićev sin. Bila je to Gimnazija sa najoštrijim upisnim kriterijima.

Na ovom nivou razvoja civilizacije i ljudskog mozga čovjek može razumjeti kad se ubijaju naoružani ljudi, ali ubijati djecu, žene, stare, civile; komšije, bivše kolege, drugove, prijatelje, poznanike, izgladnjivati ih, pljačkati, uništavati njihovu imovinu,….

Na sastanku sa rukovodstvom bolnice Jagomir bio je i dr. Himzo Polovina , čuveni doktor i sevdalija, čovjek koji je skupljao sevdalinke i pjevao ih sa nezaboravnim glasom i u “autentičnim” aranžmanima. Njegova najznačajnija pjesma je Emina .

Eminu je napisao veliki Mostarski pjesnik Aleksa Šantić . Šantić je bio srbin, imao je gusle u svom najjačem kulturnom bakgrundu, pjesnik, obrazovan, sve kao i dr. Karadžić.

Ali Šantić je najčišće i najemotivnije volio muslimanku Eminu, napisao joj pjesmu toliko jaku, duboku i iskrenu da je otišla u vječnost. I nije samo to. Šantić je napisao i rodoljubivu pjesmu

OSTAJTE OVDJE

Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat k'o što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.

Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše.
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.

K'o pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u naručja sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na nijemom polju gdje vas slava sreta!

Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji krševi i goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.

Ovdje vam svako bratski ruku steže –
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.

Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat k'o što ovo grije, –
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije..

Pjesma je bila upućena onim bosanskim muslimanima koji su nakon aneksije Bosne od strane Austo-Ugarske 1878. napuštali zemlju masovno odlazeći u Tursku..
Aleksa Šantić je živio prije stotinu godina.

KRZOVIĆ MUNEVERA

U jednom od rijetkih telefonskih razgovora sa sinom reče mi, Tata tjera me neka Krzović Munevera iz stana. Bila je 1993. zarobljeno Sarajevo, rat, moj sin je bio u Armiji BiH i išao na prvu liniju fronta braniti svoj grad. Ja sam sa novorodjenom kćerkom, pastorkom i suprugom bio u Švedskoj. Kontakti sa Sarajevom gotovo da nisu bili mogući. Radio sam dugo godina u opštini Centar, ali se nisam mogao sjetiti neke Krzović Munevere koja je eto bila postala šef Službe za stambenu oblast. Bio sam se uznemirio, ali sam mislio da će postupak sačekati kraj rata kada ću ja kao nosilac stanarskog prava moći osobno braniti to moje pravo. Medjutim postupak ne samo da nije čekao nego je dobio neslućene brzine i procedure.

Moj grijeh je bio što su se na meni vodila dva stana čiji je vlasnik bila opština Centar. Prvi stan u ul. Djure Djakovića sam dobio od opštine Centar i živio u njemu sa prvom suprugom i sinom do 1990. godine kada sam napustio bračnu zajednicu i otišao u podstanare. Moja bivša supruga nastavila je koristiti stan, razveli smo se i zvanično, na Sudu sam bio izjavio da njoj ostavljam svu zajednički stečenu imovinu pa i stan, ali ona zbog koje kakvih razloga nije prevela stan na sebe. Prevela ga je u jeku Muneverinog (Krzović Munevera) postupka.
Drugi stan u ul. Kralja Tomislava, danas Koševo 13, dobio sam od TP Marketi d.o.o 1991. godine. Vlasnik stana bila je takodjer opština Centar. U tom drugom stanu živio sam sa mojom drugom suprugom, njenom kćerkom iz prvog braka, kasnije je kod nas preselio i moj sin, tu se rodila i naša kćer, Ajda, 13. juna 1992. godine. Odatle su prvi napustili Sarajevo Ajda, Mia i Senada, 18. jula 1992. godine, onda ja u novembru iste godine, Deno, moj sin, nastavio je tu da živi dok ga nisu deložirali.
Tako je to bilo i iz tih razloga su se na meni vodila dva opštinska stana.
E onda mi služba za Stambenu oblast opštine Centar Sarajevo, Krzović Munevera, odredi nekog “mog” zastupnika po službenoj dužnosti koji će štititi moja prava, a sve da bi mi se na “pravni” način oduzeo stan. Kao da nije bio rat, prekid svih komunikacija i objektivna nemogućnost da dodjem u Sarajevo i štitim svoja prava. Svi zakoni svijeta poštuju i nalažu mirovanja postupaka zbog viših sila, prije svega ratnih stanja.
I oduzeše mi stan.
Deno se vratio živjeti kod majke i nastavio ići na prvu liniju braniti Sarajevo. Ulaz u stubište kod majke, Dj.Djakovića 2, bio je na brisanom prostoru otvoren širinom i dužinom prema Zlatištu odakle su srbi snajperisali Sarajevo. To mi je bila jedna nova velika briga.
U naš stan u ulici Kr. Tomislava 13 uselila se Krzović Munevera, šefica Službe za stambenu oblast opštine Centar Sarajevo. Na internetu nadjoh jedan prigodan diagnoz tekst  “…valja znati da je gospoda Krzovic, za vrijeme dok je bila sef Sluzbe za stambenu oblast Opcine Centar, sama sebi dodijelila stan u ulici Kosevo na broju 13. ”
Ni danas ne mogu da shvatim tu otimačinu. Gdje su bili Denini komandanti iz Armije BiH da zaštite svog borca, gdje su bili normalni ljudi u lancima odlučivanja da pokažu poznavanje prava, pravednost,… osjecaje korektnosti i ljudskosti, šta su razmišljali i rezonovali svi ti pravnici, političari i potrčkala,…… saučesnici u otimačini. Koji to ljudi i profili odlučuju u Sarajevu? Kako je razmišljala i rezonovala Krzović Munevera, majka i pravnica. Zar sistem i vlast nisu trebali zaustaviti Muneveru Krzović. Zar sistem i vlast nisu trebali odagnati posljedice zloupotrebe prava i položaja? A svi su oni i po prošlosti, i po porijeklu, i po pripadnosti pa i po etnicitetu (pretpostavljam velika večina) trebali biti moji, a ja njihov.
Još i danas dobijem osjećaj nelagode u stomaku kad pomislim šta bi bilo sa Ajdom da smo se morali vratiti u Sarajevo, gdje bi naša beba stanovala i kakav bi život imala. Mia i Deno su bili već veliki.
Vratim se u Sarajevo početkom 1996. i započnem postupke za povrat stan. Dva postupka su bila okončana u prvom stepenu u moju kosrist, ali po žalbama opštine Centar u korist Munevere Krzović. I tako je to išlo godinama kod svih mojih advokata. U prvom stepenu dobijem ja, a u drugom opština Centar.
Pitam jednom Žarka Bulića, najboljeg Sarajevskog advokata, Žara, reci mi molim te imam li ja pravo na povrat stana? , Ma imaš Ziko i tvoje pravo je nesporno, ali to ne mora da znaći da će ti vratiti stan. Slične odgovore sam dobivao od svih pravnika i bivših opštinskih rukovodioca koje sam kontaktirao.
Taj sam stan bio zavolio. Tu se Ajda rodila. Tu sam bio okupio moju drugu porodicu.Bio je velik, visoki plafoni, komšija prof.dr. Šimić, komšije Haverići, preko puta kafić Mina, iza, sa duge strane restoran Majestic,…. centar svih mojih Sarajevskih kretanja,…..Sve u njemu sam bio kupio novo. Jednom me moj sin Deno pita (1991.), Tata, zašto kupuješ tako skupe stvari?, a ja mu odgovorim, Sine, meni su 43 godine, ja se više ne mislim kućiti. I sve je to propalo, mislim da je profesor Šimić skupljao dio mojih slika po podu.. Bilo pa prošlo.

MUJO “KALOŠA”

Ovo mu je ime nadio najbolji Sarajevski novinar, Senad Avdić, u Slobodnoj Bosni (siguran sam). Radi se o jednom bivšem penzioneru, pravniku, nekom čimbeniku u Gradskoj SDA, čovjeku koji me osobno veoma razočarao. Ali čovjek je umro. Osim toga u današnjem Sarajevu postoji masa istih takvih likova. Čovjek se ne može stalno i za mnoštva razočaravati, onda je čovjek glup jer ne shvaća da se više ne radi o posebnim okolnostima ili maskiranim osobinama pojedinca ili nekoliko pojedinaca nego o novoj masi. Čovjek ne može protiv mase;  može ubadati, podjebavati, ismijavati, tračati,…. ali ja imam privilegiju da ne moram živjeti sa tom masom, ne samo živjeti nego ni vonja im osjećati.

Završih tekst, uzeh opremu te ću šetnjom do gimnastičke sale. Imamo fantastično vrijeme. Na mašinama nisam bio dvije nedjelje. Našao sam bio alibi u pomaganju Ajdi oko opremanja stana. Kad se vratim pročitat ću tekst još jednom prije objave priloga. Izadjoh u sunčanu toplinu sa sunčanim naočalama zbog eksplozije polena, odgovorih mahajućem Grku mahanjem, stavih slušalice u uši i bi tref, Oliver i Vela Luka

Moram ispričati za komšiju Grka. Ima 80 godina, izbjegao je iz Grčke kad je vojna hunta uzela vlast i rodio se Veliki Mikis Teodorakis. Prilično je bolestan, stanuje u ulazu do moga i često sjedi ispred, puši za inat svima  i posmatra svijet. Često ima društvo. Jednom ga ja pitam strogo, onako kako sam kupio od Brace (Hadžić Dževdet), Zna li tvoja učiteljica da ti pušiš? prvo me tupo gledao, onda je mislio da me nije razumio pa kad je shvatio zajebanciju smijao se i kašljao i smijao i  kašljao i zna se još uvijek smijati kad se sjeti. Od tada mi uvijek maše i ja njemu.