Poslije Blažujske raskrsnice prema Hadžićima sa lijeve strane, most preko riječice najboljeg imena, Zujevina, bila je kuća od crvenih cigala sa nedovršenom fasadom, velika prozorska okna cijelom širinom prvog sprata, nekoliko omanjih pratećih objekata, ulazne stepenice sa lijeve strane i prije svega svijetleća reklama Restoran Eldorado.

   

Vozio sam često pored tog restorana na putu za farmu, ali nikad nisam ni pomišljao da svratim. Ništa me nije privlačilo, a percepcija sa naslovom je bila veoma jeftina. I onda jednog dana išli smo Tomo (Tomo Porobić) i ja službeno u opštinu Hadžići. Kada smo prolazili pored restorana Tomo reče, Ziko, ovdje ćemo jesti na povratku. Tomo je imao istančan ukus i visoke standarde za restorane, ne samo za jela i pića nego i za uslugu, ambijent, toalet, bijele nastolnjake i platnene salvete, velike tanjure i izglancani escajg…….. Veliki pozdrav mom Drugu!

Uspenjasmo se širokim i ne tako napornim stepenicama, vanjsko predvorje, Tomo pozvoni, čuše se tihi koraci, kroz “baklava” staklo pogleda omanji čovjek, prijatan “dječački” osmjeh, otvoriše se vrata, Bujrum Tomo, dobro došli, bio je to gazda, Meho Pecikoza. Čuješ Meho ovo je moj prijatelj Ziko i pošto on voli inkognito restorane siguran sam da će ti početi navraćati. Pripazi ga molim te, preporuci me Tomo sa širokim zavjereničkim osmjehom. Restoran je bio uredjen u udobnom Bavarskom stilu, široki i dugi stolovi sa kraćim stranama do prozora, drvene specijalno naručene “sećije”, dva separea, mjesto za živu muziku, sa desne strane široki i duboki šank sa flašama svih poznatih i nepoznatih pića; i visećih, i naglavaćkih, i polukosih, i ležećih i stojećih poza. Kuhinja je bila sa lijeve strane, vrata otvorena, Vidi ko nam je došao, reče Meho te iza vrata proviri jedna ženska glava. Bila je to Mehina supruga. Dobro došao Tomo, ma je li to i naš inspektor, upita žena gledajuići me. Poznavao sam je bio iz restorana Šabana Toskića, tamo je bila kuharica. Jedna veoma prijatna osoba i sposobna kuharica. Bila se udala za Mehu, a mene se sjećala kada sam kod Baneta dolazio kao inspektor rada.

Meho je bio model Sarajevskog jalijaša i tersa, velika Raja i prijatelj nepokolebljivih principa i savršen konobar. Nečujan, tih, nenametljiv, poznavalac jela i pića sa znanjem odlika, kombinacija te pripadajučih vedžahata. Kod njega sam uvijek naručivao calvados kao aperitiv jer je uvijek bio serviran sa onom obaveznom jabukicom. U restoran su mogli ući samo gosti koje Meho pusti. Garderoba je bila besplatna i obavezna. Meho je uvijek izgledao poslovno i veoma prijatno, znao je pogledati opasno i istrajno nepristojnog gosta, prema lakoći hoda i ramenima moglo se pretpostavljati da se dobro šaketao. Meho je bio Musliman i musliman. Volio je Bosnu, Sarajevo, Sevdah i Akšamluke,. Jedna lijepa sevdalinka za mog dragog Mehu, Tebi majko misli lete, nadahnuti Safet Isović, Sajo, ovoga puta i kao recitator, fantastične slike naše najmilijeg Sarajeva,…
   

Često sam dolazio kod Mehe, skoro do pred sami rat. Sjetit ću se samo nekoliko kratkih i lijepih trenutaka, dva vica, prijateljstva i kasnijih sretanja.

Sjetit ću se jednog 1. januara i večere po Mehinom izboru. Nismo se mogli odlučiti šta ćemo jesti, svašta nam je naumpadalo, ali ništa kao “ono pravo”. I onda Meho reče, Mogu li vam ja pripremiti jedno jelo kao iznenadjenje. E to je bilo “ono pravo”, pristadosmo. I dodje jedan veliki oval sa aranžiranim jastogom, specijalni sos u onoj Francuskoj zdjeli, neka nagizdana zelena salata. Eto umjesto mesina, sarmi, pita, …. bi jedan sunčan ljetni dan u našem zimskom sivilu! Sjedili smo dugo tu noć.

Dodje mahmurni Mehaga u ašćinicu. Jutro je, on prvi gost, jela mirišu, Mehaga šara očima, Daj mi jedan pilav, reče i sjede za sto. Utom udje jedan drugi gost i sa vrata će Meni ono moje od glave, te sjede blizu Mehage. Dodjoše jela za oba gosta, Mehagu omami miris sirćeta i bjelog luka od jela drugog gosta, Pače od glave (komadići kuhanog mesa od jagnjeće glave u malo mesne vode sa malo ulja, sirćeta, bijelog luka, a veoma često u sredini sahana i mozga), gleda u svoj posni pilav pa će Aščiji, Slušaj, možeš li mi zamijeniti ovaj pilav za pače od glave? Mogu, kako da ne, odgovori Aščija. Pojeo Mehaga pače i na vrata će da izadje, Halo, nisi mi platio, viknu Aščija, Šta ću ti platiti, upita Mehaga, Pa pače, odgovara Aščija, Pa dao sam ti za njega pilav, odgovara Mehaga, Plati mi onda pilav, uzvrća Aščija, Što ću ti plaćati pilav, ja ga nisam ni okusio, reče Mehaga i ode iz radnje.

Jednom smo počeli od malo kasnijeg popodneva, sve je štimalo i onda dodje živa muzika, poznavali smo se iz drugih Sarajevskih restorana, bili su i meraklije i imali su onaj pravi repertoar. Malo kasnije uz njihovu pratnju pjevao sam za sve goste Evo srcu mom radosti,harmonika, tamburica.

Muju žena varala. Jednom rasrdjen uzme pušku i udje u komšijsku kafanu te će s vrata, Ko je jebo moju Fatu? , a onda će jedan pritajen iza nečijih ledja, Jarane, nemaš ti toliko municije.

S vrata je bio kaharli. Sve je bilo kao obično, ništa nije falilo, ali Meho “nije” bio sa nama, nije bilo ni onog osmjeha, ni hitrine, ni vedrine,.. Na putu za WC svratim u kuhinju i pitam Zumretu (?), Mehinu ženu, Šta mu je, jel* neki problem?, Ma jeste, veliki problem, samo ja ne smijem pričati, dobih odgovor. Nakon izvjesnog vremena predsretnam ga kod garderobe i kažem mu, Pričaj ili odosmo! Sjedosmo za jedan prazan sto, a on izvadi jedan papir iz stražnjeg džepa i pruži mi ga. Njegov najbliži rod dobio je bio poziv za izdržavanje jednogodišnje kazne zatvora. Više nije bilo nikakvog pravnog lijeka. Pa što ne reče ranije Meho, možda sam ti mogao pomoći, rekoh, Ma kako ću Zika, stid me je, a onda gledaj levatluka, ko je mogao pretpostaviti ovakvu kaznu. Osoba je bila osudjena zbog utaje poreza, neproporcionalno, mali butik, periferija; otežavajuće okolnosti odnos prema službenim licima,….. Znao sam za takve slučajeve gdje su profesionalni pokvarenjaci i varalice, zaposleni u organima vlasti, “davili jetima” dok su propuštali i štitili krupne ribe, takozvani alibi slučajevi ili “slijepa kokos”. Jednog od tih davitelja sam poznavao, bio je prigradski inspektor. Meho, probaću, nazvat ću te sutra, rekoh mu, a on me pogleda zabezeknuto.

Imao sam jednog moćnog čovjeka koji nije bio izgubio svoje pozicije ni nakon prvih višestranačkih izbora, naprotiv, nazovem ga na kućni broj, Možeš li vidjeti ovaj slučaj, upitah i dadoh mu broj predmeta, Nazvat ću te sutra na poslu, reče pa nastavi, Šta radi Boro Pavlović, pozdravi ga.

Ziko, ono sam ti sredio, predmet je mrtav na izvršenju, bila je radosna vijest koju sam dobio negdje oko podneva. Nazovem Mehu i kažem mu, Meho, sredjeno je, zaboravi predmet i nikome ni piska.

Jednog jutra sam se bio iznervirao na farmi te iako je bilo prilično rano, odlučih da odem kod Mehe i da se malo razgovorim. Bilo je samo Mehino auto prakirano, uspenjem se uz stepenice pozvonim nekoliko puta niko ne odgovora. Pomislih ovo će biti moj pravi loši dan, dodjoh do auta kad neko otvara prozor. Bio je to Meho, Zika hajde, nisam znao da si to ti, nered mi je u restoranu, hajde taman da i ja popijem kahvu. U restoranu j bio priličan nered, na stolovima čaše, flaše, tanjiri, escajg,hrana pića,……. Ma sinoć, taman kad sam se spremio da zatvaram dodje mi Šaban (Šaban Šaulić) sa svojim društvom, sjedili su do jutros. Negdje je gostovao, a onda on uvijek svrati kod mene kada je u blizini. Nisam spavao ni dva sata. I znaš šta, napravim mu račun, bio je prilično velik, a on ga plati i dade mi 500 maraka (DM) i reče, Meho ovo je za tebe. E zato ćemo sada uz veliki pozdrav Najvecem Šabanu čuti i jednu njegovu, Mehi veoma dragu, Lepi dani mog detinjstva  Hajde da se uz jos jednog Šabana sjetim Pinje i šibica na Kalimegdanu (Beograd) te sa Vasina Hana, Zaima Paćariza sa Njemačkih putova, Alića Alije sa sportskim mercedesom kabriolet, Saleta – Sadiković Salih, iz četničke kafane u Minhenu, Rasima Ćele, armije džeparoša, šanera,…….. uvezenih teretnih Hanomaga, Mercedesa,….. sedamdesete, dakle Šaban i Kako si majko kako si oče.

I onda naše švaleranje (Senadino i moje) preraste u zajedničko življenje, podstanarstvo, stan, kućenje, novi miljei i obaveze,…rat, Ajda, odlazak Senade sa djecom iz Sarajeva, nisam bio kod Mehe, a nismo se ni vidjeli bili valjda duže od godine dana.

Početak septembra 1992., Sekretarijat za narodnu odbranu, podignem odluku da mogu  službeno napustit Sarajevo, izadjem iz kancelarije, otvoriše se vrata preko puta u hodniku u vratima stoji Meho gledajući me sa nevjericom, onda smijeh od uha do uha i onda se zagrlismo k*o najdraža braća, mislim da je kanula i neka suza.

Meho je bio izbjegao u Rajvosa, svi su njegovi bili preživjeli, držao je neki bife za administraciju opštine Centar i Grada. Udjosmo u “bife” jedna improvizovana kancelarija, crvena čorba = slano jelo, žuta čorba = slatko jelo, hljeb izrezan na šestine, čisti tanjuri, izglancani escajg, bijele platnene salvete po kancelarisjkim stolovima, Imaš li jedan Calvados, upitah sa osmjehom, Ima za tebe jedan od šljive, odgovori Meho smiješeći se i izvadi odnekud flašu šljive.

I bi rat, pobiše se desetine hiljada i tisuća najnezaštićenijih, najnaivnijih i najnedužnijih, popali se sve što se moglo popaliti, opljačka se sve što je imalo neku vrijednost, važne konstitutirajuće ljudske supstancije svih plemena raspršiše se po cijelom svijetu, nastupi opšti mahmurluk i opći mamurluk, dodje mir. Vratih se u Sarajevo, 1996. i onda vozimo se pored Eldorada, stadosmo, bila je ostala samo hrpa crvenih cigala, krovište, stolarija, namještaj su bili nestali. Neko je veoma znalački minirao objekat tako da su sve cigle klonule kao sa glavama prema sredini ruševine i ležale u gabaritima, nije bilo ni jedne pored.

Jednom sam sjedio kod Mehe. Bilo je rano predvečerje. Meho je sjedio sa nama i onda upita Zumru, Ko je to došao?, čuo je bio njen razgovor sa nekim nakon što je odključala ulazna vrata, Komšija, onaj penzionisani Pukovnik sa još jednim čovjekom, odgovori ona dolazeći iz kuhinje, Sjeli su tamo kod vrata. Nakon izvjesnog vremena dodje Zumra i kaže, Meho neće Pukovnik da ostavi garderobu, dobro reče Meho i ustade. Vrati se nakon desetak minuta. Pukovnik je znao navratiti i popiti kafu i nikad nije bilo problema sa njim. Ovaj put nije htio ostaviti na garderobu neku jaknu sa uzdignutom kragnom sa kojim je bio samo ogrnut. Meho mu je rekao da neće biti poslužen dok ne ostavi garderobu. Komšije srbi imali su danas neki svoj tajni sastanak, mora da pukovnik glumi Karadžordja, bio je Mehin komentar. Ubrzo su se čula izlazna vrata.

Za Mehu, mog dragog Bosanca, Neko tiho ulicom pjevuši….

Naša farme se nalazila dva – tri kilometra od Eldorada, sa druge strane magistralnog puta malo u brdu, selo se zvalo Miševići. Selo je bilo izmješano, ali su nama bile najbliže srpske kuće, a onda i vikendice. Na farmi su bili Mufid i Rusmir moja polubraća te Rusmirova supruga i dvogodišnji sin; ker, 20.000 kokošiju, gljive u gljivarniku,… Neizvjesnost je bila vladala, rat je bio započinjao. I onda jedne večeri dodje na farmu zadihana i unezverena komšinica (srpkinja), vikendašica, supruga jednog penzionisanog Potpukovnika i kaže, Komšije bježite odmah svi, Bio je sastanak (srba), odlučeno da vam se farma oduzme, bježite molim vas odmah, to mi je rekao moj muž (srbin). Spašavajte glave, govorila je žena veoma uzbudjena i žalosna. Tako su se moji spasili.

Po povratku u Sarajevo sretoh Mehu negdje u Titovoj ulici i obavezah se doći mu u njegovu novu kafanu na Ilidži i to za Bajram. Bio je to jedan lijepo i suvremeno uredjen ugostiteljski objekat, ali u sredini jednog stambenog naselja gdje stanovnici nisu imali običaj navraćati u kafane ili piti. Vrijeme kafanskog života i provoda je bilo nestalo. Nije bio zadovoljan sa poslom, žalio se na novu vlast, bio je ozlojedjen i kivan, Zumra ga je pokušavala oraspoložiti sa tradicionalnim selametima, nije išlo. I bio je Calvados, pita i baklava i svakako kafa “sikteruša”. Rastali smo se nekako svaki sa svojom potišćenošću.

I onda, nakon nekoliko mjeseci, sretnem Musa Jozu, mog poštovanog prijatelja, koji je stanovao iznad Mehine kafane na Ilidži, Meho je bio umro od sekiracije, od srca.

Nek* mu je rahmet, veliki, golemi…..

p.s.

A bili smo se dogovorili da navratim sa Ajdom kod njega kada budemo dolazili, htjeli su da je vide. Nisam nikad bio u Sarajevu sa Ajdom, Meho je umro, evo jedan friški selfi uzet poslije Ajdinog rodjendanskog ručka (26 godina).