Danima skupljam sjećanja o Čiči i bivam iznenadjen kako o njemu znam veoma malo iako smo se družili, bolje reči kartali, pa valjda petnaestak godina, na mahove veoma intenzivno. Vjerovatno zato što on jedini nije bio oženjen i što je živio jedan bezbrižni i udobni život sa svojom majkom, nije mu ništa trebalo,….

U godinama rata i opsade Sarajeva (1992. – 1996.) pokazao je svoju Rajinsku, Sinovsku i Muževsku veličinu!

Bio je čitav rat u Sarajevu iako je pripreman da bude sa druge strane. Nije se oženio sa Muslimankom za vrijeme života svoje majke. Oženio se sa Muslimankom nakon smrti majke. Možda je ova proza i moj toning pomalo gruba i neočekivana, ali ja pamtim takve slučajeve svih mogućih nacionalnih i vjerskih kombinacija u Sarajevu kao nešto veoma akceptirano.

Počeli smo igrati Remija, a ponekad Pokera, prvo na Bjelavama ili Mejtašu, kraj sedamdesetih – mislim, a onda po svim našim “bazama”. Dugo je gravitirao oko kafića Hajre Grofa na Bjelavama. Pretpostavljam da je tu negdje živio prije nego što se preselio u neboder na Čobaniji.

Jednom smo se trebali sresti na Bjelavama u bifeu preko puta kafića “Samira”. Ja dodjem malo ranije da reda radi prvo svratim u kafić jer sam bio prijatelj sa Hajrom Grofom, vlasnikom kafića. I onda mi Hajro priča da se Čičo bio naljutio na njega. Bio je sa nekom Rajom prvo u bifeu preko puta te onda sam došao kod Hajre i tražio da se cijelo vrijeme pušta pjesma Susanna, bio je malo popio. Poslije trećeg puta Hajro ga zamoli da odmore malo Susannu. To se Čiči nije bilo svidjelo.

Utom udje Čičo u kafić, sjede za moj sto, nismo se čestito ni upitali, a preko razglasa se javi Susanna. Bilo je grljenja i smijanja.

Živio je sam sa majkom nakon smrti oca, imao je dvije udate sestre. Familije su pripadale gornjoj klasi i bile poznate i po prezimenima i po nastupima u medijima, uvijek pozitivno, intelektualno i na glavnoj drustvenoj liniji. Bile su dobro situirane te imale velike stanove na lijepim lokacijama. Nisam ih poznavao neposredno. Odnekud znam da su Mastilovići porijeklom iz Istočne Hercegovine, da je bio jedan čuveni pop Mastilović te da su Čičini stariji, najbliži, bili partizani i komunisti. Pričao je jednom kako se njegov stric (?) – kontraadmiral vraćao iz Italije sa službenim autom i šoferom. Na granici šofer prijavi da je Kontraadmiral kupio neku lovačku pušku te pokaže račune i pakovanje u gepeku. Janez – carinik zatraži da mu se otvori paket radi uvida. Šofer saopšti to Kontraadmiralu, a ovaj mu kaže, Jesu li računi kod tebe? Jesu druže Kontraadmirale! Sjedi i vozi! slijedilo je naredjenje. Granični prijelaz je ostao nijem.

Kad smo kod Italije, sjetit ću se da sam jednom bio na službenom putu i kupio traku Chris Rea koja će postati popularna u Sarajevu nakon nekoliko mjeseci. I onda vozim Čiču nekog jutra kući nakon kartanja, pustim traku, na redu je bio The Road to Hell . Vidi ti njega, a ja mislio da on sluša samo narodnjake, bio je njegov komentar sa smijehom, dvostrukim kezom i onom veselom bistrom nenaspavanošću.

Uvijek sam volio takva jutra ili poponočne šetnje kući Titovom dok se ulica čisti i pere, a samo poneki ljudi idu negdje. I još ako sam bio u plusu? Haj, haj, haj,…

Čičo je bio sin jedinac, majčin sin i setrinski jedini brat. Nije mu se dalo studirati pa se u neko doba zaposlio sa gimnazijom u banci. Radio je na šalterima, bio veoma sposoban i cijenjen na poslu. Poznavao je sve šalterske poslove veoma dobro te je znao biti pitan od Raje za neke bankarske stvari.

Bio je uvijek vedar i raspoložen, razložan, sa respektom, Raja,…. Pušio je Marlboro, pio ponekad whisky, često expresso, jeans – glavna garderoba, imao je čičkavu kosu,….Igrali smo karti preko 10 godina, bilo je i jakih partija, nikada nije bilo problema oko Čiče. Bio je respektiran i voljen od svih, a on je, čini mi se, najviše volio Bracu, Hadžić Dževdeta, čijim se provalama smijao sa največom životnom radošću.

U jesen 1990. ili 1991. godine dešavalo se da poneki srbi samo nestanu pa se onda nakon 10 ili 20, a ponekad i više dana samo vrate. Izbjegavali su da kažu gdje su bili i nisu htjeli da pričaju o “nestanku”. Pričalo se da srbi imaju neke svoje kampove ili vježbe, uglavnom neka konspirativna okupljanja koja su se kao dovodila u vezu sa JNA.

Čičo je bio nestao na oko mjesec dana. Pretpostavljam da se na njega ozbiljno računalo na ratničkoj srpskoj strani.

Ovdje ću se sjetiti skoro pročitane rečenice jednog Bosanskog intelektualca koji je otprilike rekao; U ratu su ratovala djeca četnika i ustaša, a stradala djeca partizana.

Čičo je ostao dijete partizana.

Bio je čitav rat u Sarajevu! Prvih nedjelja rata smo i odigrali poneku partiju karata u Bašbunaru. Pokušavali smo živjeti normalno i nismo htjeli vidjeti šta se sprema, tako je to bilo. Čak smo se i zajebavali na račun početka užasa. Sjetit ću se jednog vica kojeg sam bio čuo od Mirjane, Mire, šefice jednog mog Freeshopa i isti dan prepričao u Bašbunaru.

Živjeli Mujo i Fata sami u povečoj kući u Sarajevu. Rat je. Sjede oni i spavaju zajedno svaku večer, granate padaju, ljudi ginu, …i onda jednom kaže Fata, Mujo bilo bi pametno da mi spavamo odvojeno jer ako padne granata veće su šanse da bar jedno od nas dvoje preživi. Ti znaš da nas još uvijek trebaju naša djeca. Dobar prijedlog Fato, ali šta ćemo ako meni naumpadne da se poseksamo?. Ništa za to, kad ti naumpadne opali jedan metak iz pištolja i eto mene, kod tebe. I bi tako, nekoliko puta Mujo opali iz pištolja, Fata doleti i bude stvar. Jedne večeri opali Mujo metak, nema Fate, opali drugi, treći, … i tako svih devet metaka, Fata ne dolazi. I onda nakon dva – tri sata eto Fate, Mujo zadrijemo, ona ga trza i pita Je si li i ti pucao? Ma jesam, čitav šaržer, gdje si biila? Uff, pa zar ne čuješ da se puca na sve strane, odgovori Fata.

Smijao se Čičo ko lud, a Braco glupirao, kao kako je Fata mogla rizikovati život i slično, odakle joj hitrina,….kontra šega.

Hajde sada za Muju i Fatu jedna sevdalinka koja se mogla ćuti kod Hajre Grofa od jednog drugog izvodjača, dakle, Ramiza Milunkić i Dani dugi ko godina.

Živio je sa majkom na Čobaniji u četverosobnom stanu u neboderu na predzadnjem spratu samo nekoliko stotina metara izravne vazdušne linije od srpskih položaja odakle je ubijano Sarajevo.

Jednom za vrijeme rata sretnem Kljaju, Pavlović Zdravko, stanovo je na istoj strani Miljacke i pitam ga Šta ima sa Čičom, Čitave dane provodi u stubištu, baš mu je jebeno, dobih odgovor.

   

Vratim se u Sarajevo 1996. Čičina majka je bila umrla, on se oženio sa Amirom. Nismo se družili jer sam ja bio preokupiran svojom odvratnom stvarnošću u koju nisam htio da vjerujem.

I onda nakon sedamnaest godina dodjem u Sarajevo, 2014. i svratim kod Čiče u Banku. Susret je bio gotovo pa dirljiv. Dobio je bio sina prije dvadeset godina, ime mu je Fedja, upisao je bio Fiziku na Prirodno-tehničkom fakultetu u Sarajevu. To mu je godilo, osjetio sam njegov očinski ponos zbog sina.

U aprilu prošle godine, 2017. listam smrtovnice u Oslobodjenju i vidim lice i ne mogu da vjerujem, slika se približava i udaljuje, Čičo je bio umro. Doživljavao sam ga kao mnogo mladjeg čovjek i nisam imao ni primisli da je i on bio u godinama kada Balkanci umiru.

Ožalošćeni: supruga Amira, sin Fedja,……. bila je to jedina smrtovnica u Oslobodnju sa imenom Mastilović Slavko.