Duge mračne Švedske zime razbijam prvim maštanjima o ljetovanju već u januaru, onda potragom avionskih karata u februaru ili martu te onda rezervacijom smještaja,…… Prošle, prave Švedske, zime zbog jačine asocijativnog kontrasta počeo sam sanjati o ljetovanjima na Makarskoj rivijeri, Hvaru, ….. onom najjačem suncu, onoj jari i prženju, onim najglasnijim cvrčcima, onom taman najljepšem moru, onom mirisu četinara, smilja, lavande,… mirisu prženih srdela, prave loze, jutarnjih kafa uz novine na rivi,…. vraćao sam se u neku mladost u prošla draga i lijepa vremena koja su se arhivirala u mojim sjećanjima samo po umilnim i lijepim stvarima.

I bilo bi neko od tih tamo ljetovališta da se nisam plašio prevoza od i do aerodroma. Nemam više živaca za nenormalne gužve, stampeda, neizvjesnost, nehat, ucjene, nesigurnost, glupa objašnjenja i komentare……

I onda se sjetih Cavtata, samo 4 kilometra od Dubrovačke valjda Zrakoplovne, a ne Zračne luke, malo južnije od maštanog podneblja što znači malo pojačaniji doživljaji tih prirodnih blagodeti i ljepota. U Cavtatu sam bio jednom na nekom seminaru i onda mislim dva puta u jednodnevnoj posjeti.

Sjetit ću se jedne od tih posjeta i šetnje Cavtatskom rivom pored uvijek prisutnih fascinirajućih jahti. Tata, ko kupuje ovak*e jahte? upita me Deno, moj tada desetogodišnji sin. A ljudi koji imaju para i koji vole jahte i more, odgovorih. Hoću li ja nekad moći kupiti neku ovakvu jahtu? Bilo je drugo pitanje. Hoćeš sine ako budeš jako želio, život će ti dati šansu, bio je moj odgovor. Ja sam uvijek vjerovao u taj kod šansi, zaželi nešto realno, jako i intenzivno i doći će šanse. Helem nakon godina rata, drama po Europskim granicama, “lutanja” i adaptacije u Švedskoj, dodje moj sin na kolosjek koji je vodio i ka jahtama. Posao iz snova, veoma jaka firma, realizovan prvi projekat u digitalnim komunikacijama, potvrdjena razvojna perspektiva, podrška, visoka i rastuća plata, bogati bonusi i prinadležnosti, klizno radno vrijeme – mogao je spavati do kasnog jutra, imao je ideje, planove….. I onda kupi stan u Stockholmu i zajebe sve osobne ambicije. Švedsko blagostanje, Stockholmska udobnost i majčina bolesna ljubav………. odvedoše ga u duboku i neproduktivnu hladovinu?

Vozač me je čekao na aerodromu (apartmanova policy), veoma udoban apartman sa fantastičnim pogledom, izuzetno prijatni domaćini, jedan mladji i moderni par, gosti veoma ljubazni i obzirni u samo slučajnim i kratkim susretima, neprimjetni i nečujni sa aktualnim i modernim mirisima.

Doručkovavao sam na balkonu, moj čaj iz Švedske, mandarin&orange; smedji šećer, moj Hrvatski hljeb sa mješavinom raži i zrnevlja, svakako i lanenog, sir za mazanje – nisam bio našao bez laktoze, nekoliko suhih keksa i džem od kajsije. Ovu kombinaciju doručkujem već više od dvije godine. I onda Jutarnji program HRT koji se tiho čuje iz sobe, druga tri balkona su uglavnom bila prazna kao i prizemlje koje je imalo jednu sećiju sa stolom i stolicama sa strane kuće ispod jedne krošnje, gosti su spavali, i onda jutarnji mirisi Mediterana, poneko bi već bio na putu za plažu i klepetao “japankama”. bila je nizbrdica, i onda, i onda bih uživao u pogledu na udaljenu rivu, Račićev Mauzolej, more, rivu, dva ariša, prirodu, prelete aviona.

     Nakon doručka i hrvatskih vijesti, noge na gelender, poluzavaljen, ili na krevet sa sve četiri, pa telefonom na Smrtovnice Oslobodjenja, listanje drugih, bivših bratskih novina i svakako Švedskih, WhatsApp,….. I onda bih i ja zaklepetao japankama po nizbrdici sa slušalicama u ušima, obaveznim naočalama i torbicom sa rekvizitima za plažu preko ramena.

Započnimo muzičke priloge, nostalgično sa uvijek karizmatičnim Mišom Kovačem, Još i danas teku suze jedne žene. 

Izabrao sam plažu izvan lučkog zaliva, imao sam osjećaj bolje se kupati dalje od brodica i jahti, 40 kuna ležaljka, 30 kuna suncobran, posluga, uredjen pristup moru, gosti su bili stranci sa svih strana.

Put do moje plaže vodio je centralnom rivom izmedju mnoštva ugostiteljskih bašti i jahti, brodica,…Jednog jutra šetajući se prema plaži primjetim jednu veoma elegantnu ženu sa svježom frizurom. Išla je prilično žurno, imala je dva skupa buketa cvijeća, jedan u svakoj ruci, tašna preko ramena,… I prije nego počeh pogadjati ovaj “nesklad” ugledah jednog visokog momka širokih ramena, visoko podašišan, tamne naočale, bijela košulja, tamne hlače, stajao je na dva tri metra od ulaza na jednu močnu jahtu. Žena mu pridje i dok mu je predavala cvijeće iz jahte istrča jedan drugi manji bodygard uze cvijeće i ode nazad.

Gospodja koja je donijela cvijeće vjerovatno je mislila da će biti primljenja od nekog gospodina u nekoj kulturnoj, pomalo svećanoj konstelaciji i imati lijepo jutro, ovako sva njena kultura, ljepota, držanje i nivo zapeše na nekom nabildanom portiru.

Jebeni Holivudski protkol i primitivna kliša pokakaše se i na moje Jadransko jutro. I onda spram mojih godina počeh sam sebi tračati moćnog vlasnika svih tih materijalnih sredstava. Gotovo da sam ga žalio, sve ima osim slobode, spontanosti, neposrednosti, slatke nepredvidivosti,… i sve to mora plaćati.

Mislim da je treće noći grmilo i sijevalo. Ujutro sam se požurio sunčanoj rivi i šetnji po lokvama u japankama, a onda uzbrdicom bezbrojnih skalina do Račićevog Mauzoleja. Stolovi i stolice su se posušivale, naplavine mele, sunce se caklilo na sve strane u vodenim kapima i lokvicama, Oliver je “pjevao” na rivi kao i uvijek, izabirem, Imala je lijepu rupicu na bradi, bilo je jutro kakva sam sa ushićenjem uvijek doživljavao na Našem Jadranu.

IN MEMORIAM OLIVER DRAGOJEVIĆ (1947. – 2018.)

Ljeti nikad nije pjevao, bivao bi u svojoj Veloj Luci, sa svojim morem, beskrajnom slobodom i lakoćom života, svojom familijom i domaćim ljudima. U stvari pjevao je, pjevao je sa klapama za osobne gušte. A znao je više puta na dan ići u prodavnicu da kupi ono što je falilo k*o neki mali.

Jednom je rekao da ako postoji reinkarnacija volio bi da nakon smrti bude Galeb. Olivere, počivaj u miru, tražit ću te medju galebovima!

Župa Plat kod Dubrovnika, druga polovina 18. vijeka, poljoprivredno domaćinstvo, škrta zemlja, daleko od svih perspektiva i prosperiteta, puževske komunikacije, nitko da pogura,…. Ali Ivo Račić nije htio da prizna svoje “hendikape”, pretvorio ih u vječite podstreke da bude uspješan i bogat. I uspio je, postao je bio prvo obični mornar na jedrenjaku, onda kapetan broda, postao je zatim brodovlasnik, postao je veoma bogati i čuveni brodovlasnik, postao je uglednik koji se družio i prijateljevao sa kulturnom elitom svog vremena, bio je bogat i bio je mecena, prosvjetitelj,….

I onda se desi porodična tragedija. U dvije godine umre cijela porodica, otac, kći, sin i majka. MAUZOLEJ OBITELJI RAČIĆ je njihova zajednička grobnica.

Mauzolej je izgradio Ivan Meštrović jedan od največih kipara svog vremena. Za Mauzolej je dobio svjetsko priznanje – Veliku nagradu (Grand Prix) na Medjunarodnoj izložbi moderne industrijske i dekorativne umjetnosti (Exposition internationale des Arts Decoratifs et Industriels Modernes) u Parizu 1925. godine.

”Meštrović je u Cavtatskom mauzoleju spojio svoj kiparski i graditeljski talent i stvorio osebujnu arhitektonskoskulptorsku cjelinu.”, napisali su.

  

  

Zahvaljujem se Kustosici Mauzoleja za svu pažnju prilikom moje posjete!

Dubrovnik sam mogao vidjeti sa svog balkona u bistrim jutrima, cestom 22 km., a morem ? Svakih 15 minuta plovile su turističke brodice, vožnja cca 1 sat, zavisi od medjupristajanja (hotel Astarea ili Lokrum), od Cavtata pa do Dubrovačke Gradske kavane. I svakako, bio je jedan dan Dubrovnika. Nije bilo nikakvog Kruzera!!! Bilo je svijeta i naroda i puka do zakrčenja. Obišao sam sva moja mjesta i onda otišao u moju mirnu bazu u zaliv ispod utvrde Bokar, oštra okuka lijevo kad izadješ na Pile. Tu je oduvjek bilo mira, a u odredjene sate i hladovine i jedan veoma udoban Cafe. Tu sam prezalogajio tri mala trokutasta tosta sa šunkom i sirom, tri mala kroasana (solo) uz odličan kafelatte i sve zalio sa velikom čašom vode sa ledom. Tenda-hladovina plus veliki ventilatori, usluga veoma ljubazna, toalet besprijekorno uredjen i čist! I sve je to koštalo nevjerovatnih 75 kuna! Očekivao sam mnogo više. Nadisao sam se bio mog Dubrovnika i bila je negdje vječna Dubrovačka Diva, Tereza Kesovija sa Prijatelji stari gdje ste .Mislio sam odsjesti malo u Gradskoj kavani sa morske strane, ali bilo je toliko svijeta i u lučici da sam odustao te uzeo prvu brodicu nazad.

       

        

VLAHO BUKOVAC , kada sam prvi put vidio jedno veliko platno Vlahe Bukovca prije mnogo godina u Zagrebu pomislih Mikelandjelo, a onda – ne ovo je bolje, bio sam ushićen. I onda trećeg – četvrtog jutra ljetovanja listam na mobilu Cavtatske “kulturne” stranice i gle, Kuća Bukovac – Muzej,  kuća Vlahe Bukovca. Nisam znao da je bio rodjen u Cavtatu.

  

  

Dvije velike prikazane slike se ne nalaze u Vlahinoj kući. Snimio sam tri videa koje ne mogu da prikažem prije nego promijenim ugovor sa WordPressom.

Oduševljen sam bio “prozorima” kuće i malim đardinom – ulazom.

   

Dubrovački podrum Frano Supilo – Ćilipi zvala se prodavnica i točionica pića u ulici mog djetinjstva, mladalaštva i još malo. Razne rakije i vina točeni su iz buradi, bili su jeftini pa su se ispred prodavnice okupljali ljudi željni priče i susreta, komšije i poznanici u prolazu, alkoholičari, a ponekad i omladina da bi dobacivala djevojkama koje su išle na Korzo. Prodavnica se nalazila u kući familije Padjen koja se davno bila doselila tu sa otoka Brača. Frano Supilo , novinar, publicist i političar je isto tako jedan veliki i znameniti Cavtačanin. On je bio jedan od najznačajnijih kreatora i boraca za stvaranje prve Jugosalavije. Kraj njegova spomenika sam prolazio svaki dan na putu za plažu. Neka ti je vjecni mir gospodine Frano!

Uživao sam u Cavtatu. To je bio i ostao Gosparski grad. Nikakve bespravne i odudarajuće novogradnje, bijeli objekti sa veoma uredjenim okolinama, nikakvih natpisa “Zimmer frei”, historijski monumenti i tragovi na sve strane, puno pitoresknih restorana, kafeterija i bašti, suvenirnica, butika,…, romantične šetnice, mirisno bilje i četinari sa fantastičnim nijansama zelenih boja, čisto i živo more sa mnoštvom jahti i brodica, Riva bez automobila, mnogo interesantnih plaža. Gosti uglavnom stranci, ni jedno dijete nije plakalo ili histerisalo, nitko nije preglasno komunicirao, nisu se mogle vidjeti u rana jutra ostaci bačenih flaša, praznih kutija cigareta, hrane,..Nije bilo nikakvih vulgarnih ljubavnih zahvata na javnoj sceni, ali nije bilo ni romantike, ni žive muzike, ni plesa u dvoje. Bilo je mnogo mladjih parova – neki su djelovali ozbiljno i pomalo zabrinuti, što bi nekadašnji ja prokomentarisao da je muškić možda malo omanuo noćas, neki su se odmarali “radno” i kao ortodoksni feministi, nekoliko puta sam registrovao da djevojka pomaže momku da udje ili izadje iz mora ili namjesti ležaljku ili…….

Hajde da se sjetimo malo romantike iz šezdesetih, sedamdesetih,…. romantičnih frizura i odjeće, muzike, plesnjaka i plesova za dvoje, ponekad su dame birale, nesigurnog držanja za ruke, zaboravljenih dugo pripremanih riječi i rečenica i to baš u “sudbonosnim trenutcima”, lupanja srca ili srdaca, najljepših poezija, bontona, “dame imaju prednost”, Marlbora, prvih Raybana, farmerki, suknji, haljina i majica iz Trsta, raznih staklenih čaša, sijalica u boji, jeftinih lampiona, mračnih dijelova šetališta, serenada ispod prozora, noćnih kupanja, bosih jutarnjih povrataka i onda prije i poslije svega zalazaka sunca.

Evo dvije romantične slike sa zalaskom sunca i krilnim padobranom u centru i sve to uz Engelbert Humperdincka i How I love You , sa Ingrid Bergman i Humphrey Bogart (Casablanka).

 

Dugo vremena uobičavam rezervisati sjedište u avionu do prozora i to na sunčanoj strani. To mi je neki poseban ugodjaj. I onda uvijek analiziram i odredjujem gdje će se nalaziti sunce, koji koridor, koje vrijeme,…. U tome sam veoma uspješan, ali na povratku iz Cavtata avion je letio u sredini dana i mala nepreciznost je učinila da sam sjedio uglavnom u hladovini. Ostavljao sam Cavtat sa sjetom, bilo mi je lijepo. Probudila su se bila i neka sjećanja, nostalgije,…. neka mudra lijepa smirenost me ovladala u avionu, odnekud je došao Arsen Dedić sa O mladosti .

 

ps. Ajdica je radila. Imala je posjetu iz Amsterdama. Anne je njena prijateljica i saputnica sa više koncerata Lady Gaga diljem Evrope.