Jednog dana dodje direktor UPI TP Marketi d.o.o kod mene u kancelariju i kaže hajdemo na kafu kod Uglješe. Direkcija Marketa je imala kancelarije u istoj zgradi, velika Upijeva zgrada kod Pozorišta. Bio sam čuo da je za Predsjednika Poslovodnog odbora UPI (koncern) bio došao Uglješa Uzelac, 1991.? Bilo mi je izuzetno drago i prokomentarisao bio to na nekom skupu rekavši, Hvala Bogu da dobijemo jednog gradskog čovjeka i još pravog Sarajliju.
Kabinet je bio “mrak”. Osjećala se moć i smirenost. Uglješa se uklapao fantastično Vidjaš li Boru (Boro Pavlović)? bio sam iznenadjen pitanjem. On je bio novi u branši pa je htio da mu pričamo o našim iskustvima, rezonima, vizijama,…. Znao je da se koncern koji je vladao poljoprivredom, prehrambenom industrijom i trgovinom u cijeloj Bosni pa i šire morao početi prilagodjavati startajućoj tržišnoj ekonomiji. Kadrovi iz “zemljoradničkih zadruga”, foliranti i blefadžije, jolpazi,… korovarili (korov) su još od Turskih, preko prvo Jugoslovavenskih, a onda i za Titovih vremena . Mito, korupcija, nepotizam, ortakluk, neznanje, pušenje,.. bili su glavni temelji sistema. Došla su bila radikalno drugojačija vremena.
Boro i Uglješa su bili generacija i sigurno su na igrankama u Domu milicje plesali uz pjesme Dragana Stojnića, Vino i gitare

I onda dodjoše kafe, sokovi, vode, salvete, čaše, na jednoj ogromnoj hadžijskoj tabli kojoj ni turpija nije mogla ostaviti traga. Bilo je rano za visky.
Ja izvadim moj Kent Gold king size, Uglješa uzme kutiju gleda i pita može li se poslužiti, Ma samo izvoli rekoh, treba li da se pošalje jedna šteka? pitam ja onako šeretski i po Čaršijski. Ma ne, odgovara on i kaže, ja više volim onaj bijeli. On je pušio Filter 100 king size. Ja sam uživao u cigaretama, a posebno u “mom” Kentu i expressu. Mogao se kupiti samo u Frišopovima. Onda mnogi moji prijatelji i kolege su često putovali u inostranstvo pa bi mi donosili šteke. U mom radnom stolu lijevo, najdonja i najdublja ladica, tu sam uvijek imao zašetkano po nekoliko šteka. Ponekad sam greškom znao dobiti i bijeli, “Uglješin” Kent. Sjetim se da sam imao jednu šteku bijelog Kenta u ladici, pitam gdje se nalazi WC i vratim se sa štekom bijelog Kenta. Obradovao sam ga, a on na rastanku kaže šeretski, Vidimo se za 10 dana, ja pušim jednu kutiju na dan. Nismo bili ugovorili slijedeći susret. Ali ja desetog dana pošaljem šteku bijelog Kenta. Nazvao me i zahvalio.
Bilo je još nekoliko veoma korisnih, ugodnih i dragih susreta, Nedeljko je nešto i pisao za njega, a onda su počela predratna sranja u Sarajevu.
Sada jedna naåa Kemicina, Sarajevo ljubavi moja!

Mi iz Marketa imali smo kafekuharicu koju smo zvali Baki, Bahra joj je bilo ime.. Postarija hanuma (gospodja), Sarajka, omanjeg rasta, muslimanka i autohtoni šeret. Pravila je dobre kafe, imala originalan stil i nije voljela papane, ona je tako zvala papke. Posluživala nas je sa “turskim” ili Bosanskim kafama (tacna, džezva, čaša vode, kocka šećer), sokovima i čistim čašama za alkohol.
Sarajevo su tada osvojili kafeaparati i expresso kafa. Mi smo imali česte posjete poslovnih prijatelja koji su više voljeli expresso. Nedeljko i ja smo isto tako više voljeli expresso. I onda kupimo mi kafeaparat. Baki se bila prestravila. Mislila je da se neće moći naučiti praviti te “moderne” kafe. Jednom dodje kod mene i kaže da se ona neće moći naučiti praviti kafu iz aparata, a ja kažem onda ti nastavi praviti turske kafe za papke, a mi ćemo naći neku djevojku u mini suknji i sa velikim potpeticama da nam pravi expresso kafe. To je Baki pokomentarisala kod Bobe (Ciao Slobodanka!) naše sekretarice, Njemu do zajebancije, a ja ne spavam.
Naučila se Baki veoma brzo. Ja sam joj prenio nekoliko tajni iz “mojih” restorana koji su pravili najbolji expresso i rekao, Kajmak mora biti kompakt i jak da ga ni bormašina ne može probiti. Smijala se. Ja sam prva dva jutarnja expressa pio sam u svojoj kancelariji sa svojim Kentom listajući “Oslobodjenje” šuteći i uživajući u jutarnjoj mirnoći. I onda bi Baki znala uči sa kafom i kaže, Pripazite direktore borer se polomio, kao da ne progutam komad borera. Jednom kasni moja porudžbina, imao sam nekog gosta, ona ulazi i izvanjava se te kaže i papani prešli na expresso. Prestao sam pušiti 1998. a već dugo, dugo pijem Švedsku filtriranu kafu sa mlijekom u poslednje vrijeme samo ponekad, plaćam račune iz prošlosti.

 

Uglješa je bio starija Raja, poznavao sam ga čitav život. Pozdravljali smo se po Sarajevskom kodu. Zvanično se nismo bili ni upoznali, ali smo znali da smo naši, Sarajevski. On je bio jedna divna pojava koja je odavala prijateljstvo, neku ljudsku jednostavnost, mekoću, bliskost,… E sada sam se sjetio jednog istog takvog Sarajlije, nikad prežaljenog Gorana Čengića.

Oba korpulentna, uspješni i jaki, a tako prijateljski, jednostavni i blagi.
FIS, košarka, tribine – utakmice, Bosna sportsko društvo, direktor Privredne banke Sarajevo, političke funkcije u opštini Centar, grad Sarajevo, Republici, član Olimpijskog odbora, Gradonačelnik, predsjednik PO UPI, bio je izabran na poslednjem sazivu SK Jugoslavije na neku od najviših partijskih funkcija na državnom nivou, sjećam se dijelova njegovog referata,….. Tužno je da na internetu nema njegove uredjene i argumentovane; sadržajne, istaknute i vrijedne biografije, biografije koja je dio Sarajevske i BiH historije i istorije. Tužno je da je kao i mnogi drugi najbolji Sarajevski Titovi pioniri i Sarajlije tako jednostavno i šutkeći zaboravljen.

Zimske Olimpijske Igre 1984. ZOI 84., začinio je otvorenje svojim legendarnim mahanjem one ogromne Olimpijske zastave čije su slike i najbolji tekstovi obišli cijeli svijet. Birao je Sarajevsku Raju na važna i super važna mjesta u organizaciji Olimpijske logistike tako da su neposredna Sarajevska kultura, prijaznost, prijateljstvo i tradicije porodile nezaboravne doživljaje i uspomene, ljudska i profesionalna prijateljstva. Tako su Sarajevo i Sarajevski Titovi Pioniri napravili Sarajevski image gostoljubljivog, modernog, kulturnog, naprednog,… svjetskog grada. Još i danas žive te nostalgije za Sarajevom, još i danas živi to Sarajevo i živjet će sve jače, pojačanim sjajem u galaktičkom nestajanju, jer ovo što jeste i što dolazi sve je udaljenije od tih ljudi i vremena kad se živjela ljepota življenja. Naš Uglješa je bio jedan od glavnih kreatora tog našeg svemira..
Olimpijada nije bila obojena ni vekovnim politkama i paćeničkim istorijama, ni duhovnim traverstijama i političkim hemafroditizmima, ni jekama, ni škripama, ni poskakivanjima,….. bila je jedna ljudska, moderna i ZapadnoEvropska, Svjetska manifestacija sportskog nadmetanja, druženja, veselja,… ljepote življenja,…. Za to su samo Sarajlije imale i sposobnost i znanje i nadahnuće u tadašnjoj Jugoslaviji; niko, nitko i nihče nije bio ni blizu. Nakon 34 godine čovjek može reči da su se nitko, niko i nihče još više udaljili od tih civilizacijskih vrijednosti, od tadasnjeg, tog mog Sarajeva.

Poslednji put sam se čuo sa Uglješom 1994. godine. Bio je ambasador u Sloveniji. Obradovao se iskreno mom pozivu i bio je raspoložen da dugo pričamo. Osjetio sam bio njegovu samoću. Iz one vječne Sarajevske druželjubivosti i svakodnevnih sretanja, druženja, caskanja,…… odjednom je bio sam. Ja sam već bio preživio taj osjećaj. Puno je svijeta oko tebe; grad, ulice, ustanove,… žive, radiš ili si aktivan, imaš čak i zemljaka, imaš i doboročinitelja, a ti se osjećaš usamljen do totalne gluhoće. To su osjećaji ljudi koji su izgubili svoj svijet, specijalni neponovljivi Sarajevski svijet. Tada mi reče, Šaban je bio kod mene, on mi je rekao da si u Švedskoj, dugo smo pričali,…. Eto toga sam se sjetio pišući o Šabanu (Salčinović) i onda odlučio da napišem prilog i o Uglješi.
Poslednji put sam vidio Uglješu u augustu (?) 1997. Stajao sam u Titovoj ulici na prelazu Omladinske ulice od strane Predsjedništva ka bivšoj Željezničkoj direkciji. Bilo je auta i čekao sam. I onda osjetim da me neko gleda pogledam uokolo i na kraju zapazim jedan crni mercedes koji me je baš tada mimoilazio, na mjestu suvozača sjedio je Ugljaša, nije gledao u mene, zurio je ni u šta, mahnuo mi je gotovo nevoljno ili nemocno. Bio je teško bolestan.
Kratko iza toga moj dragi, čuveni Sarajlija je umro.
Neka se na kraju čuje još jedan veliki Sarajlija i naš veliki prijatelj, Davor i Žute dunje

Bio je kandidat za šefa novoizgradjenog Supermarketa Maxi na Alipašinom Polju, preko puta RTV BiH. To će biti največi, najmoderniji i najopremljeniji supermarket u Sarajevu i BiH, godina 1990. Bilo je više kandidata, ali su se oko njega lomila koplja. Pozvao sam ga na razgovor. Dojmio me bio svojom pojavnošću, manirima, rezonima i samostalnošću, imao je kao poslovodja dobre rezultate. Rekao sam mu odmah da ću ga predložiti za izbor te izrazio nadu da me neće iznevjeriti te da će raditi više timski. Izabrali smo ga, preuzeo je ključeve objekta i onda valjda nakon dva mjeseca najavi se i dodje kod mene. Objekat je bio opremljen, radnici odabrani i obučeni, roba na policama i u frižiderima, Nevzeta (Vrhovnica svih knjigovodstva – volio sam je!) startala knjige,… zamolio me bio da ja i Tomo Porobić dodjemo izvršiti završnu kontrolu. Ja mu nisam trebao, ali je bilo dobro da Tomo Porobić, najbolji poznavalac maloprodaje u Sarajevu, ali direktor “neprijateljskog” (ljubomora izmedju direktora) dijela TP Marketi d.o.o , aminuje uradjeno. Eto Šaban je reagovao timski, volio sam takve reakcije. Bilo je sve u najboljem redu i zavidnom nivou. Tomo je imao samo jednu, samo sugestiju, objekat je otvoren uz prisustvo gospodina Ante Markovića, predsjednika Vlade Jugoslavije.
Tako smo se upoznali Šaban i ja. Počeli smo se sretati, a onda i družiti nekoliko mjeseci poslije.
U septembru smo imali proslavu otvorenja cijelog objekta u kojem se pored Supermarketa Maxi nalazio naš prvi Datacentar i dva butika; Duty Free i Sport.
U neko doba počeo je ples i Šaban za našim stolom otpjeva prvu strofu na engleskom; Elvis Presley and Are You lonesome tonight .

Šaban je volio BMW-e.
Bili smo slični; jaki individualci, kompetentni u svojim oblastima, radini i uvijek svjesni cilja, voljeli smo restorane, žene, brinuli se o porodicama, bili Raja.
Šaban je u Sarajevo došao iz rodnog Koraja, jednog malog mjesta na sjeveru Bosne na koje je bio veoma ponosan. Ostao je kao dijete bez majke i imao lošu maćehu.
Htio mi je pokazati Koraj i svoju rodnu kuću. Putovali smo tamo 1996. i došli do Čelića, dalje nismo mogli jer u tom dijelu BiH još nije bio zaživio Dejtonski ugovor. Imao je tamo nekoliko imučnih prijatelja koji su mu se obradovali, obišli smo bili Fructalove hladnjaće za voće sa ogromnim kapacitetima, akšamlučili smo kod jednog prijatelja, gledao sam to blago valovito područje, zamišljao uredjene njive i voćnjake, “site” ljude te doživio u stvarnosti Šabano objašnjenje imena njegovog rodnog mjesta, Koraj, K*o Raj. Bilo je i sevdaha, poslušajmo jednu autentičnu, dakle Ječam žele .
Poslednji put sam se sreo sa Burazerom 2014. u Sarajevu. Ponosno mi je pokazivao knjigu o Koraju koju je sam finansirao i izdao. Dičio se dijelom posvećenom dr. Midhat Begiću  koji je bio iz Koraja. Zaboravih uzeti poklonjeni primjerak, ne nadjoh nikakve podatke na internetu. Ako budem putovao u Sarajevo kontaktiraću Sejada, njegovog sina, možda je moja knjiga sačuvana.
Htio je uvijek biti najbolji i največi. Radio je neumorno, non-stop, bio je ispred mobilnih telefona. Gdje god smo bili uvijek je tražio telefon i telefonirao. Jednom smo nočili u nekom hotelu u Padovi i onda računa recepcioner njegove troškove i smije se onako veselo i obješenjački po Italijanski i kaže, Više košta telefon nego soba (moj prevod) te pokazuje rukama obline žene i pita, Madona?, a Šaban mu odgovara, Nije jedna samo dvije.
Svi su poslovi išli preko njega, bilo ih je mnogo i on je uvijek morao biti u toku svega, a bila je i prava Madona.
Kada bi se vraćali iz Italije često smo nočili u Lipicama, Slovenija. Lipice su ergela konja Lipicanera od 1580 godine koji su tu uzgajani za Bečki dvor. E u toj Ergeli bio je hotel Maestozo, stara i nova zgrada, nazvana po jednoj legendarnoj lozi konja Lipicanera. Mi smo uvijek birali Stari hotel Maestozo zbog komfornosti i zato što su sobe imale direktne telefone.

Jodnom dodjemo u Hotel, večeramo, popijemo završno piće uz cigarete i časkanje i odemo spavati. Samo što sam se smjestio u krevetu neko kuca na moja vrata, otvorim ih, stajao je Šaban i kaže, Burazeru moj telefon ne radi. Samo u njegovoj sobi telefon nije radio. Odemo do recepcije i on dobije novu sobu sa ispravnim telefonom.
Biti će Italije još, ali hajmo sada poslušati jednu lijepu Italijansku kanconu iz tog doba, Al Bano & Romina Power, Liberta,
Bio je veliki individualac u poslu, sve je odluke donosio sam. Pomagala mu je Sajda, njegova supruga, ali samo u izvršenju ponekih poslova. Ta individualnost ga je koštala za vrijeme rata iz kojeg je izašao gotovo pa ogoljen. Ovdje moram napomnuti da se osim posla u Marketima bavio i privatnim biznisima, trgovinom, kupovinama nekretnina, izgradnjom vile-pansiona u Orebiču,…. Bio je majstor za stvaranje love. Imao je uvijek dosta keša i ljudi su dolazili njemu i nudili poslove ili stvari. Bio je i cijenjen i kudjen onako Sarajevsko-Čaršijski.
Da bi mogao raditi za vrijeme rata, odnosno izlaziti i ulaziti u zarobljeno Sarajevo, osnovao je i izdavao časopis, Sarajevos Times (?) te tako dobio neku vrstu novinarkse propusnice. To ga je umalo koštalo života. Jednom su ga srbi izvukli iz Unproforovog transportera i zarobili. Držali su ga zarobljenog na Palama nekoliko nedjelja. Oslobodjen je najviše zahvaljujući upornoj i neumornoj Sajdi, njegovoj supruzi, koja je sa malim Sejadom, sinom, opsjedala Unprofor i Predsjedništvo BiH.

Putovali smo 1996. u Ljubljanu i Trst, mojim kolima, ja sam vozio, a on onako raskomoćen, nakon što smo prešli srpsku kontrolu, valjda iniciran, poče pričati o zarobljeništvu. Oteli su mu preko 500.000 hiljada DM. Poče opisivati gdje su ga bili zatvorili na Palama i reče, Ne mogu ja to tebi da pričam Burazeru. Ni pet godina razmaka nije bilo otupjelo osjećaje strahota i ljudske povrijedjenosti.
2013. godine Ajda i ja smo putovali na Korčulu da joj tata pokaže Šabanovu kuću u Orebiču gdje je boravila kao beba za vrijeme rata, fotografsku radnju gdje su napravljene njene prve slike za pasoš, za put u Švedsku, gdje je od Karitasa dobivala besplatne pelene i druge bebeče potrebštine tokom cijelog boravka,….. da se sunčamo, plivamo, uživamo u fantastičnom ambijentu.                                                                                I onda jedno jutro iznajmimo Ajda i ja bicikle pa prvo trajektom do druge strane, a onda do Šabanove kuće. Znao sam da ju je za vrijeme rata “izgubio”. Znao sam da u kući najvjerovantije živi netko drugi. U ulici sa bočne strane kuće imao je svoju kuću Karić Hamdija, Sarajlija i kolega sa posla. Bio je kući sa familijom, obradovao nam se,…. Reče nam da je Šaban napravio novu kuću sa druge strane otete vile i da ću vidjeti najljepšu kapiju na svijetu na ulazu njegovog novog imanja. Kapija je zaista bila monumentalna od filigranski uradjenog kovanog željeza, ogromna. Na interfonu je pisalo Salčinović. Pozvonim, bio je kući. Vilu sa pansionima su mu oteli hrvati, uspio je kupiti novu parcelu uz samu vilu i tu napravio skromniju novu kuću malo uvučenu od ceste, ali komfornu i sa pitomim okruženjem. Zasadio je bio kruške, šljive i jabuke iz Koraja, plodovi na mladicama su bili ogromni te obzirom na podneblje nestvarni. Živio je sa kateterom, imao postarijeg mercedesa. Ta nova kuća i kapija i voćke i mjesto su bili njegov odgovor na doživljene gubitke.                                                                                                                 Jednom mi je rekao, Burazeru, trgovina ti je kao pecanje, samo bacaš i bacaš, nekad se ufati, nekad mamac propadne, nekad se riba skine sama, važno je pecati i pecati i biti u pozitivi.
Nikad nije bio član u nekoj stranci ili udruženju ili nekoj grupi, nije išao ni u džamiju, ni u crkvu, samo je radio i stvarao pare.

 

Jednog vikenda 1991. putovali smo u Orebič sa dva auta, ja sa Ajdinom majkom u jednom, a on u drugom sam. Bili smo kasnili od Mostara pa nas je mrak uhvatio na magistrali. U bašti hotela Ruža smo čekali nekoga koji nije došao, ali je bila jedna divna scena kada je čuveni Stampi prepoznao Šabana i došao do našeg stola pitati ga trebali što. Gledao je u Šabana skoro pa ganut. Stampi je bio legenda Hotela koji je za specijalne goste radio razne inkognito poslove. Šaban ga je uvijek dobro nagradjivao.                      Bio je rat u Hrvatskoj. Negdje prije Stona zaustavi nas Hrvatska vojska i kontroliše papire. Prvi prodje Šaban, a onda kada je bio red na nas sagne se vojnik i podigne Šabanovu ličnu kartu sa ceste te nam je ljubazno dade i reče, Prijatelj vam je ili umoran ili nervozan. Iza Stona sačeka nas Šaban i kaže, Vozi ti prvi burazeru. I onda vozim ja onim krivudavim putem preko Pelješca i pogledavam u retrovizor da vidim Šabanova svijetla. Poslije jedno pola sata nestadoše njegova svijetla i ja zaustavim auto da ga sačekam. Nakon 10 – 15 minuta počeh razmišljati da se vratim tražiti ga kad on dodje. Burazeru ja sam toliko umoran da mi glava klone kad vozim.
Imao sam više prijedloga kako da sretno dodjem do Orebiča, ali je on insistirao da nastavimo voziti. Onda se dogovorimo da ja nastavim voziti prvi, a da on ćim osjeti pospanost blinka ili trubi pa da opet stanemo. Helem sretno stigosmo do Hotela Rataneum gdje smo mi odsjeli. Onda ga ja otpratim do njegove kuće.

Jednom smo Šaban i ja izašli sa suprugama negdje i onda poželjeli da malo nastavimo te odemo u Bašbunar (restoran) kod našeg dragog Brace. Bilo je kasno i muzika se speramala za fajront. I onda pozove Šaban Bracu i pita ga može li muzika nastaviti. Ja mislim da može ali je treba platiti, bio je Bracin odgovor. Onda Šaban da Sajdi ključ od auta i kaže, Sajdo molim te idi do auta i uzmi onu kesu iz gepeka. Nakon nekoliko minuta dolazi Braco i kaže da muzika može nastaviti i da svaki sat sviranja košta…… Utom dolazi Sajda sa velikom Unicefovom kesom, Šaban je uzima i otvara te pokazuje Braci sadržaj, Hoće li ovo biti dosta? Braco zine ko peš, kesa je bila puna guta para. Hoćeš li da ti i ja pjevam? upita Braco. Šaban je uspio posramiti Bracu. Ostali smo skoro do zore, muzika je koštala bagatelu, bilo nam je za sjećanje.
Tada je bila jedna od najpopularijnih Tebi od Miroslava Ilića.

Lejla, kćerka mog prijatelja, Deno i Šaban, Bašbunar.

Negdje krajem 1991. zove me Šaban, Burazeru hajde da se nadjemo negdje danas došao je moj veliki prijatelj iz Istambula, on je trgovac treba mu pomoć. Bio je jedan veoma živopisan čovjek, natucao je naš jezik, hvalio se svojim poslovima, imao je nekoliko veoma vrijednih stvari na sebi, zapadnjački image. Htio je uvoziti odredjene dimenzije kuhane bukovine u kontinuitetu, prilično značajne količine,… Tada nije bilo Interneta, čovjek je bio okrenut Privrednoj komori ili poznanstvima. Nadjoh robu u jednoj pilani u Trnovu, bili su se obradovali mogućem izvozu. Nazovem Šabana da mu dam podatke, a on kaže, Ja ne mogu to raditi Burazeru, to je tvoj posao. Nisam imao privatnu firmu i nisam bio ni planirao da se bavim trgovinom pored posla. Čuješ Šabane, hajmo odradjivati ovo u kompaniji preko tvoje firme. Nemoj Burazeru, ja nisam za to, meni nema ko to pratiti, ja radim samo sa kešom. Izvini Burazeru, ali ja volim raditi moje poslove sam pa ako propadnem onda propadnem ja sam. Registruj firmu na sebe ili ženu ili Denija (moj sin) ti to znaš i to ti nije kakav posao. Registrovao sam bio firmu, imao pleniminarne, veoma obečavajuće razgovore. Turčin je iznenada napustio Sarajevo, odnekud je bio dobio informaciju da rat u Bosni sigurno uskoro počinje što je on sa svojim “stranim” očima vjerovatno i uočio za vrijeme boravka u Sarajevu, shvatio da od poslova ne može biti ništa, javio se iz Istambula, zvao je nekoliko puta za vrijeme rata, dolazio je jednom u Orebič nakon rata. Nismo imali sreće da napravimo neki posao.

Naše druženje su obilježili mnogi restorani u Sarajevu, Italiji i na putu do Orebiča. Voljeli smo društvo žena, kafanske muzike, uvaženost, Pinott Griggio, škampe, jagnjetinu, palačinke sa isjeckanim orasima, …. Po danu smo se najčešće nalazili u Taverni kod Mladje, na Zaobilaznici prije Vraca desno. To je bio jedan od najboljih restorana koji sam posjećivao u svom životu, sve je bilo besprijekorno i na visokom nivou, Mladjo veliki profesionalac i diskretni vlasnik, Ljilja i Mustafa prefinjeni konobari, najbolja i čuvena Sarajevska Raja, nikada nisam otišao nezadovoljan. Najčešće se slušao Julio Iglesias, na tiho. Tu smo izvodili i naše djevojke, poslovne partnere i prijatelje.

Bila je nestašica ulja. Sjedimo kod Mladje kad Šemso ( rahmetli Turkić Šemso, moja Raja od rodjenja) viče meni od šanka, Ziko, Mladji treba nešto, pomozi mu. Dodje Mladjo i objašnjava da ima još samo jednu flašu ulja, da je stvarna nestašica i da ga nema nigdje te pita mogu li mu nekako pomoći. Ja sam gotovo pa bio iznenadjen jer kad Mladjo nije uspio nabaviti ulje onda je stvarno bila nestašica.
Sačekajmo dok dodje Šaban, rekoh mu. Dodje Šaban i pita Mladju koliko mu treba ulja, a on odgovara, Ma da mi je bar flaša dvije. Ma šta ti je flaša dvije za restoran, vidjeću karton dva. Mladjo ga gleda sa nevjericom, a on ode do telefona na šanku. Mladjo, mogu li tri kartona Bimala (bila je to dobra marka jestivog ulja)? pita Šaban, a Mladjo, siguran sam misli da ga ovaj zajebaje. Nakon pola sata dodje jedan kombi sa tri kartona ulja. Šabane kome ću platiti ulje, pita Mladjo. Nikome, reče Šaban, šta ćeš platiti to su male pare za nas. Mladjo nije ostao dužan.
Mislim da su nas poznavali u svim Sarajevskim restoranima sa živom muzikom. Bili smo dragi i uvaženi gosti. Iz tog perioda jedna nas je pjesma dugo proganjala, Biljana Jeftić i Proklet da je ovaj život.
A na putu za more bili su gotovo obavezni, Bašta hotela Ruža u Mostaru, Vila Neretva na izlazu iz Metkovića, Kuća starog kapetana u Stonu,…. E kad smo došli do mora poslušajmo jednu Sajdinu za Šabana, Toma Zdravković i Ispod palme.  Dogadjaj je bio veoma buran. Burazer mi se bio nasekirao.

Sulejmanović Sulejman, poslovodja našeg najprometnijeg Supermarketa AS, kod Socijalnog, bio je dobio sina pa je upriličio veselje za nas sa posla, bilo nas je 17, Društvo inžinjera i tehničara na Obali. Novopečeni tata se uvalio pravo, bilo je svega i na nivou, živa muzika, ali poslije 2-3 sata postalo je bilo malo dosadno.

Burazeru sjećaš li se onog novog restorana gdje samo navratili neki dan? upita me Šaban. Bio je to jedan ogromni restoran negdje valjda na Stupu, gazda se obradovao bio Šabanu. E tamo večeras pjeva Haris Džinović, nastavlja Šaban. Hoćemo li tamo?
Tih je dana, 1989. ili 1990., Haris Džinović razvaljivao sa novom pločom na kojoj je noseća pjesma bila I tebe sam sit kafano . Helem Šaban i ja odosmo na telefon, razgovor je tekao ovako: Halo Šaban ovdje. Dje si Šabaneee, hajde ovamo, čuo se gazda. Ma evo me sa burazerom pa smo mislili navratiti. Samo dodjite, dobro došli. Ali nas ima nekoliko. Koliko? Pa ja mislim 8. Ma nema veze Šabo samo dodjite. Ali mi bi smo da sjedimo ispred muzike. Sada sam mislio da će ga gazda zatjerati u materinu jer u sredini nastupa pjevača i pjesama koji su zapalili Jugoslaviju tražiti da se pravi sto za nas i gosti koji su kupili mjesta nekoliko dana ranije, udaljuju sa svojih pozicija, bilo je previše. Ma samo dodjite Šabane, imat će te sto ispred Harisa, bio je odgovor. Odosmo. Bila je jesen, magla, parkiranih auta na sve strane, u restoranu je gorilo. Pustiše nas u predvorje, bilo je bundi i kaputa na sve strane, dotrča gazda, uvede nas u prepunjenu salu i povede do muzike, tamo je stajao sto za nas koji se kitio stolnjcima, tanjirima, escajgom, čašama, neki su nas od gostiju pozdravljali, neki začudjeno gledali, neki su nas gledali sa odvratnošću.
I onda kupim ja mog prvog Saaba u Švedskoj, dobro polovan, bijeli, 2001.?. Ajda, tada devetogodišnja djevojčica, odluči da ćemo se prvo voziti do Tehničkog muzeja , a onda do restorana u Kaknes  TV-tornju.
Doliftatsmo se do neke etaže restorana, bilo je svijeta u predvorju, prodjemo pored i udjemo u restoransku salu, bilo je nekoliko praznih stolova, nadjoh jedan sa fantastičnim pogledom i pozovem konobara. Ko vam je dao ovaj sto? upita me konobar. Pogledam ga začudjeno i kažem, Ja, sam sebi. Ne može to tako treba te prvo stati u red u predvorju sale pa kad bude vaš red konobar će vam odrediti sto. Hoće li mi konobar odrediti mjesto gdje ću sjedjeti? Upitah što sam jasnije mogao. Da, bio je odgovor. Ja ponovih, Konobar će odrediti gdje ćemo mi sjediti? Dobih istih odgovor. Prokomentarisao sam to po Sarajevsko-Jalijaški, napustismo jebeni toranj i odosmo u neki restoran u gradu. Ajdica je bila malo tužna.

U martu 1992. godine Sajda i Šaban, Senada i ja putovali smo u Italiju da prije svega kupimo dječija kolica i druge bebeče stvari za našu očekivanu kćer. Putovali smo sa Šabanovim novim BMW-om, Ljubljana, Trst, Monfalcone, Venecija, Ljubljana…… Putovanje je startalo sa puno radosti i nadahnuća. U Ljubljani su svi restorani zatvarali najkasnije 21:30, morali smo večerati u Hotelu Lev gdje smo i odsjeli, Trst uvijek dragi Trst, Monfalcone i čuvena ogromna prodavnica Chicco , kupili smo kolica i još mnogo nekih drugih stvari, do i od Venecije odnekuda brodom, Ljubljana odmor i onda krenusmo sa zakašnjenjem. Imao sam nekoliko lijepih slika, imao. Iza Zagreba nas je počeo fatati mrak, vozimo Autoputom, veoma rijedak promet i onda će Kutina, mnogo znakova usporavanja pa stop, stop,… obavezan pravac u lijevo,.. Od Kutine je autoput bio zatvoren pa bio je rat u Hrvatskoj. I onda je Šaban muški vozio naokolo do blizu Madjarske granice prema Bosanskom Šamcu na kojem je most radio do 24:00. Sjećam se nekoliko kuća u Grubišnom Polju, nove ulične fasade, a iza ništa, nikakvih zidova, ko krnjavi zubi, pa onda valjda Našice, Djakovo i Bosansko-Šamački most. Bilo je mozda 15 minuta do 24:00, 29. mart 1992. crvena lapma za gorivo se užarila, Inina pumpa prije mosta je postala policijska i carinska kontrola Republike Hrvatske, prodjosmo preko mosta, na drugoj strani rampa i nekoliko ljudi sa puškama, ispružimo pasoše, Ma ne trebaju nam pasoši treba da platite mostarinu, reče neko od naoružanih, platismo, Trebali vam potvrda?, nije bilo puno, onda neke kuće, privatna benzinska pumpa, do vrha, neki novi i dobroopremljeni restoran uz pumpu, kraći odmor i onda gas. Šaban je insistirao da on vozi. Iza Doboja Šaban vozi ludo pitam ga, a on kaže, Burazeru prate nas dva auta od restorana. Otresli smo ih se negdje iza Zenice. Stigli smo najsretniji i najveseliji i najposnoji svojim kućama.
Kada su Ajda, Mia i Senada napustili Sarajevo za vrijeme rata onda je Šaban navraćao veoma često, volio je Denu, a bio je zavolio i komšiju Šimića, svratio bi da malo popričamo i često je znao donositi neka pakovanja keksa ili konzervi ili tjestenine, u početku i vina. Jednog jutra na iznenadjenje dodje i s vrata mi samo dade jednu kesu i reče, Evo ti ovo Burazeru, trba*će ti, i ode. Kesa je bila puna para, dinara. Navratio je navečer i priča, proganjao ga neki sandžaklija da mu proda tu kesu dinara za 100 maraka. Nije mu trebalo, ali je ovaj bio toliko uporan da mu na kraju Šaban da 70 maraka i uzme kesu. Šaban je imao i onako previše dinara i nije znao šta da radi sa kesom. Za dinare se slabo šta moglo kupiti, mislim da je novaca iz te kese ostalo Deni kada sam ja napustio Sarajevo.
Kada sam se vratio 1996. i prvi put sreo Šabana i Sajdu, pusti mi ona jednu pjesmu i kaže poslušaj najnoviju pjesmu za tvog Burazera, bila je to Ana Bekuta i Rano moja. Sajda je neizmjerno voljela Šabana i često mu praštala. Bila je lijepa žena. Šaban nikada nije ni pomišljao da ostavi Sajdu.

Moj Burazer je umro 6. septembra 2018. samo nekoliko mjeseci nakon Sajdine smrti.

Nikad nisam imao dražeg i boljeg prijatelja. Zaista smo bili Burazeri. Bili smo veoma jak tandem u predratnom Sarajevu. Proživjeli smo tih nekoliko godina sa ogromnim poslovnim uspjesima i največim doživljenim ljudskim radostima i slobodama. Vrijedilo je živjeti samo za te 2-3 godine, tako ja još uvijek mislim i osjećam. Nažalost neke smo i povrijedili. To su bile lude Sarajevske godine, kulminacija kulture Sarajevskih Titovih Pionira koji su usrećivali cijelu Jugu i nesretno uskrsnuće djece poraženih iz II Svjetskog rata.