Jednog dana dodje direktor UPI TP Marketi d.o.o kod mene u kancelariju i kaže hajdemo na kafu kod Uglješe. Direkcija Marketa je imala kancelarije u istoj zgradi, velika Upijeva zgrada kod Pozorišta. Bio sam čuo da je za Predsjednika Poslovodnog odbora UPI (koncern) bio došao Uglješa Uzelac, 1991.? Bilo mi je izuzetno drago i prokomentarisao bio to na nekom skupu rekavši, Hvala Bogu da dobijemo jednog gradskog čovjeka i još pravog Sarajliju.
Kabinet je bio “mrak”. Osjećala se moć i smirenost. Uglješa se uklapao fantastično Vidjaš li Boru (Boro Pavlović)? bio sam iznenadjen pitanjem. On je bio novi u branši pa je htio da mu pričamo o našim iskustvima, rezonima, vizijama,…. Znao je da se koncern koji je vladao poljoprivredom, prehrambenom industrijom i trgovinom u cijeloj Bosni pa i šire morao početi prilagodjavati startajućoj tržišnoj ekonomiji. Kadrovi iz “zemljoradničkih zadruga”, foliranti i blefadžije, jolpazi,… korovarili (korov) su još od Turskih, preko prvo Jugoslovavenskih, a onda i za Titovih vremena . Mito, korupcija, nepotizam, ortakluk, neznanje, pušenje,.. bili su glavni temelji sistema. Došla su bila radikalno drugojačija vremena.
Boro i Uglješa su bili generacija i sigurno su na igrankama u Domu milicje plesali uz pjesme Dragana Stojnića, Vino i gitare

I onda dodjoše kafe, sokovi, vode, salvete, čaše, na jednoj ogromnoj hadžijskoj tabli kojoj ni turpija nije mogla ostaviti traga. Bilo je rano za visky.
Ja izvadim moj Kent Gold king size, Uglješa uzme kutiju gleda i pita može li se poslužiti, Ma samo izvoli rekoh, treba li da se pošalje jedna šteka? pitam ja onako šeretski i po Čaršijski. Ma ne, odgovara on i kaže, ja više volim onaj bijeli. On je pušio Filter 100 king size. Ja sam uživao u cigaretama, a posebno u “mom” Kentu i expressu. Mogao se kupiti samo u Frišopovima. Onda mnogi moji prijatelji i kolege su često putovali u inostranstvo pa bi mi donosili šteke. U mom radnom stolu lijevo, najdonja i najdublja ladica, tu sam uvijek imao zašetkano po nekoliko šteka. Ponekad sam greškom znao dobiti i bijeli, “Uglješin” Kent. Sjetim se da sam imao jednu šteku bijelog Kenta u ladici, pitam gdje se nalazi WC i vratim se sa štekom bijelog Kenta. Obradovao sam ga, a on na rastanku kaže šeretski, Vidimo se za 10 dana, ja pušim jednu kutiju na dan. Nismo bili ugovorili slijedeći susret. Ali ja desetog dana pošaljem šteku bijelog Kenta. Nazvao me i zahvalio.
Bilo je još nekoliko veoma korisnih, ugodnih i dragih susreta, Nedeljko je nešto i pisao za njega, a onda su počela predratna sranja u Sarajevu.
Sada jedna naåa Kemicina, Sarajevo ljubavi moja!

Mi iz Marketa imali smo kafekuharicu koju smo zvali Baki, Bahra joj je bilo ime.. Postarija hanuma (gospodja), Sarajka, omanjeg rasta, muslimanka i autohtoni šeret. Pravila je dobre kafe, imala originalan stil i nije voljela papane, ona je tako zvala papke. Posluživala nas je sa “turskim” ili Bosanskim kafama (tacna, džezva, čaša vode, kocka šećer), sokovima i čistim čašama za alkohol.
Sarajevo su tada osvojili kafeaparati i expresso kafa. Mi smo imali česte posjete poslovnih prijatelja koji su više voljeli expresso. Nedeljko i ja smo isto tako više voljeli expresso. I onda kupimo mi kafeaparat. Baki se bila prestravila. Mislila je da se neće moći naučiti praviti te “moderne” kafe. Jednom dodje kod mene i kaže da se ona neće moći naučiti praviti kafu iz aparata, a ja kažem onda ti nastavi praviti turske kafe za papke, a mi ćemo naći neku djevojku u mini suknji i sa velikim potpeticama da nam pravi expresso kafe. To je Baki pokomentarisala kod Bobe (Ciao Slobodanka!) naše sekretarice, Njemu do zajebancije, a ja ne spavam.
Naučila se Baki veoma brzo. Ja sam joj prenio nekoliko tajni iz “mojih” restorana koji su pravili najbolji expresso i rekao, Kajmak mora biti kompakt i jak da ga ni bormašina ne može probiti. Smijala se. Ja sam prva dva jutarnja expressa pio sam u svojoj kancelariji sa svojim Kentom listajući “Oslobodjenje” šuteći i uživajući u jutarnjoj mirnoći. I onda bi Baki znala uči sa kafom i kaže, Pripazite direktore borer se polomio, kao da ne progutam komad borera. Jednom kasni moja porudžbina, imao sam nekog gosta, ona ulazi i izvanjava se te kaže i papani prešli na expresso. Prestao sam pušiti 1998. a već dugo, dugo pijem Švedsku filtriranu kafu sa mlijekom u poslednje vrijeme samo ponekad, plaćam račune iz prošlosti.

 

Uglješa je bio starija Raja, poznavao sam ga čitav život. Pozdravljali smo se po Sarajevskom kodu. Zvanično se nismo bili ni upoznali, ali smo znali da smo naši, Sarajevski. On je bio jedna divna pojava koja je odavala prijateljstvo, neku ljudsku jednostavnost, mekoću, bliskost,… E sada sam se sjetio jednog istog takvog Sarajlije, nikad prežaljenog Gorana Čengića.

Oba korpulentna, uspješni i jaki, a tako prijateljski, jednostavni i blagi.
FIS, košarka, tribine – utakmice, Bosna sportsko društvo, direktor Privredne banke Sarajevo, političke funkcije u opštini Centar, grad Sarajevo, Republici, član Olimpijskog odbora, Gradonačelnik, predsjednik PO UPI, bio je izabran na poslednjem sazivu SK Jugoslavije na neku od najviših partijskih funkcija na državnom nivou, sjećam se dijelova njegovog referata,….. Tužno je da na internetu nema njegove uredjene i argumentovane; sadržajne, istaknute i vrijedne biografije, biografije koja je dio Sarajevske i BiH historije i istorije. Tužno je da je kao i mnogi drugi najbolji Sarajevski Titovi pioniri i Sarajlije tako jednostavno i šutkeći zaboravljen.

Zimske Olimpijske Igre 1984. ZOI 84., začinio je otvorenje svojim legendarnim mahanjem one ogromne Olimpijske zastave čije su slike i najbolji tekstovi obišli cijeli svijet. Birao je Sarajevsku Raju na važna i super važna mjesta u organizaciji Olimpijske logistike tako da su neposredna Sarajevska kultura, prijaznost, prijateljstvo i tradicije porodile nezaboravne doživljaje i uspomene, ljudska i profesionalna prijateljstva. Tako su Sarajevo i Sarajevski Titovi Pioniri napravili Sarajevski image gostoljubljivog, modernog, kulturnog, naprednog,… svjetskog grada. Još i danas žive te nostalgije za Sarajevom, još i danas živi to Sarajevo i živjet će sve jače, pojačanim sjajem u galaktičkom nestajanju, jer ovo što jeste i što dolazi sve je udaljenije od tih ljudi i vremena kad se živjela ljepota življenja. Naš Uglješa je bio jedan od glavnih kreatora tog našeg svemira..
Olimpijada nije bila obojena ni vekovnim politkama i paćeničkim istorijama, ni duhovnim traverstijama i političkim hemafroditizmima, ni jekama, ni škripama, ni poskakivanjima,….. bila je jedna ljudska, moderna i ZapadnoEvropska, Svjetska manifestacija sportskog nadmetanja, druženja, veselja,… ljepote življenja,…. Za to su samo Sarajlije imale i sposobnost i znanje i nadahnuće u tadašnjoj Jugoslaviji; niko, nitko i nihče nije bio ni blizu. Nakon 34 godine čovjek može reči da su se nitko, niko i nihče još više udaljili od tih civilizacijskih vrijednosti, od tadasnjeg, tog mog Sarajeva.

Poslednji put sam se čuo sa Uglješom 1994. godine. Bio je ambasador u Sloveniji. Obradovao se iskreno mom pozivu i bio je raspoložen da dugo pričamo. Osjetio sam bio njegovu samoću. Iz one vječne Sarajevske druželjubivosti i svakodnevnih sretanja, druženja, caskanja,…… odjednom je bio sam. Ja sam već bio preživio taj osjećaj. Puno je svijeta oko tebe; grad, ulice, ustanove,… žive, radiš ili si aktivan, imaš čak i zemljaka, imaš i doboročinitelja, a ti se osjećaš usamljen do totalne gluhoće. To su osjećaji ljudi koji su izgubili svoj svijet, specijalni neponovljivi Sarajevski svijet. Tada mi reče, Šaban je bio kod mene, on mi je rekao da si u Švedskoj, dugo smo pričali,…. Eto toga sam se sjetio pišući o Šabanu (Salčinović) i onda odlučio da napišem prilog i o Uglješi.
Poslednji put sam vidio Uglješu u augustu (?) 1997. Stajao sam u Titovoj ulici na prelazu Omladinske ulice od strane Predsjedništva ka bivšoj Željezničkoj direkciji. Bilo je auta i čekao sam. I onda osjetim da me neko gleda pogledam uokolo i na kraju zapazim jedan crni mercedes koji me je baš tada mimoilazio, na mjestu suvozača sjedio je Ugljaša, nije gledao u mene, zurio je ni u šta, mahnuo mi je gotovo nevoljno ili nemocno. Bio je teško bolestan.
Kratko iza toga moj dragi, čuveni Sarajlija je umro.
Neka se na kraju čuje još jedan veliki Sarajlija i naš veliki prijatelj, Davor i Žute dunje