Odjednom sam bio dobio jednu jaku želju da imam kćer. To me je počelo opsjedati. A imao sam bio već 40 godina i sina.

Hoću li imati toliko života da je otpratim na njen prvi radni dan, da me počasti od svoje prve plaće? Koliko ću ja imati godina kada se kći rodi? Ljudi iz moje “branše” umirali su u prvom naletu izmedju 54. i 56. godine starosti. To su bili oni koji su puno pušili, kafenisali, redovno pili (ne alkoholičari), žderali, sekirali se zbog poslova ili nevjerstava ili kockanja, ….. Ja sam bio tu negdje. Ali ja sam često kočio i pauzirao poroke. Dobro, ako ne umrem u prvom naletu, onda je drugi počinjao negdje iza 63. godine. Pa ako me to strefi, kćer će imati 20 godina, biti će odrasla.

I Curica se rodi 13. juna 1992. u ratnom Sarajevu. Ja sam imao nepunih 44.

Danas je 5. decembar 2018. moj rodjendan, živ sam, punim 70 godina života. Ajda je 26 i po, radi, zaradjuje, plaća sve mjesečne račune, čujemo se svaki dan!

SRETAN MI 70. RODJENDAN!

Da nije bilo rata, mojih odluka i smjelosti vjerovatno bih davno bio umro kao i večina mojih Sarajevskih prijatelja. Još bih trebao klicati ratu? Ne, klicat ću mojoj novoj domovini, mojoj Švedskoj. Tack så mycket (hvala puno) “Du gamla, Du fria…..” (Ti stara, Ti slobodna,…, počeci Švedske himne)!

Prigoda je da poslušamo jednu Švedsku “sevdalinku” Benny Andersson (ABBA, harmonikas) & Orsa Spelmän i Födelsedagsvals till Mona, Rodjendanski valcer za Monu.

5. DECEMBAR 2018.

Jutros je prvo došla Ajdina čestitka preko Whats appa,

Onda je došlo Ajdino cvijeće sa specijalnim čokoladnim bombonama i kartica na kojoj je pored ostalog pisalo da ćemo 13 decembra gledati operu Aida!

Došla su i tri smsa i jedan mejl od prijatelja.

Vrijeme je i za jednu lijepu sevdalinku, Beba Selimović i Kraj potoka bistre vode.

13:00 Sven-Harrys Konstmuseum (Muzej umjetnosti) – Izložba o Jenny Nystrom sa mojim fosilima, Udruženjem penzionera. Ovo fosilima izaziva kod Ajde uvijek jedan slatki siroki smijeh.

Jenny Nystrom rodjena je 13 juna kao i Ajda. Pariški djak, moderna, slobodna i neovisna žena, klasična ulja i akvareli i onda pocetkom devetnaestg vijeka promovira jedan lepršavi, sretni, veseli i fantasični djeciji svijet, “otkriva” Švedskog Djeda Mraza i najbolje Božićne čestitke. Ta njena ljubav prema djeci, njen “djeciji” stil i njena djela zive aktivno i danas! Covjek ih voli kao jedno veliko leprsavo nadahnuce, kao srecu!

Mislim da bi se lijepa i zgodna Jenny Nystrom obradovala Aniti Kralj i Goranu Karanu sa Tu non llores mi querida 

      OKTOBAR 1992.

Ležim u visokoj travi kraj žice Butmirskog aerodroma. Čekamo da se osmatrački oklopnjak udalji pa da probamo preletjeti na drugu stranu. Bila je prijatna ponoć. Gledam u zvjezdano nebo, često preleti neki avion, neki projektil, tamo negdje svijetleći metci, puno je raskošnih zvijezda i galaksija, boja; u ušima mi ABBA i Fernando,  refreni se ponavljaju, otkud mi ta lijepa pjesma u ušima baš sada, neka je, nek me drži,……čekamo,.. Tada nisam imao pojma da će Švedska biti moja nova Domovina.

      9.DECEMBAR 2018.

Kristinehovs Malmgord  (plemičko imanje od 1790. godine), Ajda i ja, Julbord . Doslovan prevod na Sarajevski je Božični sto odnosno Božična trpeza. Jedna tradicija u Švedskoj gdje se gosti sami poslužuju. Na meniju bude preko 50  raznih slanih jela, sireva, hljeba, sosova,…. tridesetak raznih dezerata. Cisti tanjuri dolaze stalno. Starta se sa mirisnim i začinjenim gloggom nastavlja najčešće sa pivom ili vinom, a završava sa kafom ili nekom zestinom.

Prošetajmo fantastičnim imanjem uz muziku kakvu smo mi slušali sa originalnim klavirom, – klaverom, pijanistom i pjevačicom u folklornim kostimima,….u uvodnom programskom dijelu večeri.

Nostalgirajmo malo ovaj fantastiöni ceremonijal i dozivljaj sa nasom Sofrom Hanka i Monteno!

  

                                                                                              klassisk glögg

 

                                                                                                            glögg

Pianisten

 

 

       DECEMBAR – FEBRUAR 1992.

Nadjoh svoje u Orebiću preko puta Korčule na Korčuli. Bili su dobro i nisu oskudjevali. Ajda je bila prava mala bucika. Gledala me je uvijek sa svojim velikim širom otvorenim očima. Proslavili smo Miin 11. rodjendan veoma reprezentativno. Držao me dišpet, imao sam snage, bio motiviran, vjerovao sam u sebe, bio jak,…… Putovali smo pet puta do Kiseljaka, do Splita, dva puta do Zagreba, htio nešto uraditi za preduzeće, za Sarajevo, zajedno sa Mijom (Kuraja) i Selverom (Oruč). Briga za Denom koji je ostao u Sarajevu, telefonski razgovori, slike preko Vojkinog (Govedarica) djevera, paket iz Kiseljaka,..

I onda druželjubljivo i prijateljsko vodjstvo Kiseljaka ode na neki sastanak u Široki Brijeg, vratiše se i staviåe za nas sluzbenu rampu, počeše nas ignorisati i okretati glave od nas, odjednom, neobjasnjivo. Vratih se u moj Orebić.

Orebić, Korčula, miris mora, zelenilo, vjetar, barke, przena riba, cigareta, loza, miris kafe,… srce puno izmješanih osjećaja, a glava, glava me čini ponosnim zbog odgovornosti i daje mi inspiracije,….Nima ga boljeg od Olivera da od svega toga ne napravi najprijatniji nezaborav! Nocturno

       13. DECEMBAR 2018.

Kungliga Operan, Giuseppe Verdi – AIDA .

Da osjetimo Verdija i smek Opere poslušajmo Triumfalni marš iz Aide, 

 

   

 

 

Na povratku kući snijeg je padao, vazduh se osjećao punom čistinom i zdravoćom, nije puhalo, bilo je “taman” svježe, podsjećalo me na neke Sarajevske prijatne zimske kasne večeri.

Ljiljana Molnar – Talajić bila je u svoje vrijeme najbolja Aida u Veroni, najvažnijoj svjetskoj Aidi. Na žalost nisam našao neki njen reprezentativni snimak iz Opere. Ali je moramo poslušati. Mislim da ljepotu i veličinu njenog glasa možemo doživjeti uz Stille Nacht

       5. DECEMBAR 197O. ILI 1971. (?)

Još se nisam bio oženio. Slavili smo moj rodjendan u Mendinom baru u Pionirskoj dolini. Moja uža Raja i ja. Stalno smo naručivali pjesmu Vrati se Neno vrati.                                                                                                                         Mi smo skakali i derali se Vrati se Nena vrati jer se jedan iz Raje zvao Neno. Ovo Nena smo pjevali brzo u oba sloga. Bio je pravi dernek. Bio je snijeg, led, mraz, vraćali smo se pješke u najranije jutro, nigdje taksija ni za lijeka.

       16 DECEMBAR 2018.

Julmarknad, Božični sajam, svakog decembra do Božića, jedna lijepa i vesela, Europska i Švedska tradicija Ajda i ja idemo svake godine na Julmarknad, a najčešće na Stortorget i Gamla stan. Gamla stan je Štokholmska Baščaršija. Volimo taj trg, te ulice i dućane, uživamo u atmosferi, gledamo, zagledamo, ponešto kupimo i onda vafle sa džemom od maline i vrhnjem, kafa, čaj,…

Snijeg je padao na mahove, ali se odmah topio na još uvijek toplim ulicama, fasadama i krovovima.

Sljedeće jutro me probudila grtalica, sve je bilo bijelo, nevino i svečano, sjetih se Vanne i Božić bili , sjetih se, kao i uvijek, i jedne lijepe Sarajke.

 

       JUNI 2003.

Napokon, nakon svih mogućih i nemogućih pretraga, dobih dijagnozu. Sada sam znao od čega ću se liječiti. Dr. Eva Ottosson pruži mi komad papira na kojem je pisalo Polycytemia vera. Kancerogena bolest krvi. Laički rečeno koštana srž proizvodi nekontrolisano crvena krvna zrnca u krvi. Petnaest godina je Overlekare (primarius) dr. Eva Ottosson samnom i mojom bolešću. Poslednjih godina krv se stabilizirala tako da samo kontrolišem krvnu sliku, svaka dva mjeseca.                                                                                                           Sa dubokim poštovanjem i zahvalnošću ću se sjetiti i dr. Jan Samuelssona, vodeći hematolog u Skandivaniji, koji je na poziv moje doktorice istog trenutka došao, složio se sa dijagnozom i pričao samnom.

Za oba doktora našao sam poveznicu sa Bečom i zato vrijeme je za Štraussa i Andre Rieu, Wiener Blut (“Bečka krv”)

p.s. Ako ste odslušali i odgledali Viennese Blood pozdravimo se uz puno simbolike, vječitog kafanskog derta i šarmatnog pariranja lakovanih cipela sa Balkanskih blatnjavih ulica spram Bečkih plesnih podova od ružina parketa (Schönbrun) sa dubokim ženskim dekolteima, lepršavim svilama i strogim brkovima,….Haj, Haj, ….Stanite dani, stanite noći, Ciganski orkestar “Biće skoro propast svijeta”!

Zašto tražiš Švedsko državljanstvo? bilo je jedno od pitanja u formularu. Napisao sam bio, Moj djed (majčin otac) ratovao je u I Svjetskom ratu, bio je ranjen, izgubio je ogroman imetak i budućnost, moj otac je bio Partizan u II Svjetskom ratu, bio je ranjen, izgubio je dobar dio nasljedja, ja nisam pucao u poslednjem Jugoslovenskom ratu (1992), ali sam izgubio sve materijalno kao i slijed moje blistave karijere. Ja želim prekinuti taj nesretni niz te kretenske istorije. Želim da moja djeca odžive svoje živote bez ratova, ranjavanja, gubitka imovine i svojih gotovosti. Švedska nije ratovala preko 200 godina i prava je zemlja za moj naum.

KARASALIHOVIĆ AVDAGA, zvao se moj djed. Bio je ranjen u I Svjetskom ratu te se dugo liječio u Beču. Za vrijeme dugog boravka u Vienni novce mu je slao Padjan Jure, njegov najbolji Sarajevski prijatelj i vlasnik kafane “Pet dolara”. Jure se nekad doselio sa otoka Brača, napravio poveču Dalmatinsku kuću na Skenderiji te u njoj otvorio kafanu. Helem kada je moj djed bio mobilisan onda je on uštedjevinu u dukatima ostavio na čuvanju kod Jure. O ovome su znali Boro i Miro, Jurina unčad sa kojima sam ja odrastao. Djed je bio uspješan u poslovima (trgovina, fijakeri,…neko mi je jednom rekao da je imao 17 fijakera u Sarajevu) i pričalo se da je bio uštedio toliko zlata da je mogao napraviti zgradu poput zgrade Marijin Dvor, to mu je i bila namjera. Skoro sve je bio proćerdo u Wien-u. Umro je mlad dobrim dijelom od posljedica ranjavanja, iza njega su bile ostale dvije avlije sa po 2-3 kuće, jedna je bila na Bjelavama, a jedna u Tekiji na Skenderiji.

KARASALIHOVIĆ AJIŠA, moja Nana (baka) bila je jedna blaga i vrijedna žena. Voljela je svoju unučad, a najviše mog polubrata Mufida. Za Bajrame nam je davala bajramluk, pare da si nešto kupimo, ako bi smo svi mi dobijali po deset dinara Mufo bi dobio 20.
Mogu zamisliti kako joj je bilo sa petero neodrasle djece nakon smrti djeda. Bili su: Vasvija, Hašija, Osman, Bedrija i Senija. Nana je poticala od poznate Sarajevske familije Musakadić (bio je jedan dr. Musakadić, školovao se u Beču), a njena majčina strana od jedne loze Nikšića koji su bili veoma imučni. Jedno vrijeme se brinula o meni dok je moja majka radila. Bila je omiljena kod kona (komsinica). Imala je jednu blisku prijateljicu koja se zvala Emsala. Ona nije bila baš lako pokretna pa kad bi dolazila kod Nanae ostajala bi na konaku. Eh sad Emsala je svirala harmoniku pa bi one obje znale i zapjevati. Ja sam se uvijek radovao tim posjetama. Evo jedne pjesme koju su one možda i pjevale, Hanka paldum i Sjećaš li se djevo bajno
Nana je preko 20 godine živjela sa šećernom bolešću, umrla je u 84. godini života.

KARASALIHOVIĆ OSMAN, moj dajdža (ujak) bio je veoma mlad kada je nakon smrti svog oca na svoja neiskusna ledja primio odgovornost za familiju. Tako je to nekad bilo sa muškom djecom, a on je bio jedinac. Volio sam ga. Živio je u Novom Sadu do pred smrt. Tamo je otišao po okončanju II Svjetskog rata kod svog rodjaka Eseda Nikšića, vlasnika restorana u Željezničkoj stanici. To je bio jedan ogroman restoran, a Dajdža je bio odgovoran za pića. Zavolio je bio Novi Sad pa je u njemu nastavio živjeti i poslije ukidanja privatnih preduzeća. Više puta sam posjetio bio Dajdžu te i ja zavolio Lale (autohtone Vojvodjane), Traminac, Madjarske, Vojvodjanske,… narodne pjesme, štrudle, sušene guščije batake, Dunav, “iskrivljeni” govor, ravnicu, punije ženske,… Imao je naručeno ulje – sliku (preslik jedne razglednice) gdje Mujo sa fesom, p`jan, nagnut unazad na jednoj nozi, uzdignutom rukom sa velikim čokaljom balansirajući sa drugom nogom i rukom, ispod uličnog fenjera “pjeva neku sevdalinku”. Evo za mog Dajdžu jedna prigodna sevdalinka, Zvonko Bogdan, Kraj tanana šadrvana

Imao sam valjda 5-6 godina, još nisam bio pošao u školu. Živio sam sa Nanom tetka- Senom i majkom. I onda osjetim neku konspiraciju, svi nešto šapću i kriju od Nane i mene, ponekad dodje neko od bliže rodbine pa se i očima zakoluta. Ja sam radoznao i nekako saznam da se Dajdža oženio u Novom Sadu sa nekom Madjaricom koja nije naše vjere, da dolazi i da se svi brinu kako će Nana reagovati. Nana je bila postala šutljiva i ponekad zamišljena. Dajdža bi uvijek dolazio sa fijakerom od one najbolje Sarajevske željezničke stanice, sa puno kofera i tajnih poklona. I onda sam ja često pogledivao sa avlijskih vrata, a i osluškivao igrajući se u avliji, neću li vidjeti ili ćuti fijaker. Igram se jednom rano, sunčano jutro u avliji kad odjednom čuje se fijaker i Dajdža ispred kapije, ja razmišljam hoću li trčati da zagrlim Dajdžu, hoću li možda uvrijediti Nanu, stojim i čekam. Nana je čistila kaldrmu od korova i metluckala, bila je sageta i kad je Dajdža ušao u avliju. Merhaba mati, reče Dajdža, Nana se uspravi i odgovori, Merhaba sine i tebi. Mati ja sam se oženio, reče Dajdža te iza njega malo stidno ukaza se jedna lijepa djevojka sa svijetlijom kosom (kasnije ću saznati da joj je kosa bila boje meda). Sretno ti bilo sine! Mati ona nije naše vjere. Nana gleda snahu i kaže, A i ona ima majku. Dajdža pridje, sagnu se i poljubi Nanu u ruku, to isto pokuša i Irenka, tako se zvala mlada, Nana je preduhitri i zagrli je sa obje ruke, mislim da je i suza pala. Vječni Sajo, Safet Isović i Tebi majko misli lete
Jednom mi je Dajdža pričao kad je on bio mlad pa postao momak te htio otići u kupleraj. U blizini naše ulice je bila Nova ulica sa nekoliko “Austrougarskih” jednospratnihspratnih kuća gdje su nekada bili kupleraji, javne kuće. Bile su Plava, Žuta, Crvena,…. lampa, a najskuplja je bila Crvena lampa. Skupljao Dajdža novce za Crvenu lampu i onda ode jednog dana i čeka na recepciji kad odjednom ga neko udari otvorenom šakom po potiljku i drekne se, Šta ćeš ti ovdje kurvin sine!, bio je to njegov otac. Ovdje sada nejmam nikakve muzike za prilog, hahahaha!
Negdje pri kraju života, zove me Dajdza sebi kuci da popricamo i pokloni mi jedan prsten. Bio je to prsten koji je on naslijedio od Eseda Nikšića. Jedan lijep i vrijedan zlatni (24 karata) naslijedni prsten.

ESEDA NIKŠIĆA se ne sjećam po liku, moguće da sam ga nekad sreo kao malo dijete, ali je on stalno bio prisutan u životu moje šire familije. Bio je imučan, imao je trokatnu kuću na uglu Radićeve i JNA do Bosna-auta, nekada hotel u Njemačkoj, restoran u Novom Sadu,….. oženjen sa Madjaricom koja se zvala Vida, nisu imali djece. Vida je pozvala Dajdžu nakon Esedove smrti i dala mu prsten. Ona je kasnije prodala kuću te se sa punim sefom preselila negdje u Vojvodinu.
Kada je Nana bila bolesna i tražila lijeka (nije znala da je imala šećernu bolest) onda ju je Esed odveo kod čuvenog doktora Zimonjića. Nana je dugo živjela sa šećerom i cijelo vrijeme se borila sa Zimonjićevim savjetima, dijetama i kontrolama.
Tetka Sena je bila nezaposlena i dugo je tražila posao. Ode kod Eseda, a onda sa njim kod direktora Matića i bude zaposlena u Hotel Evropi odakle je otišla u penziju.
Poöastimo Eseda Spletom Madjarskih pjesama, Julia, Janika i Zvonko.

KARASALIHOVIĆ – LITOBAC SENIJA, moja tetka Sena, bila je najmladja tetka i voljela me je i bodrila. Jednog ljeta ode Tetka, mladjana djevojka, u Novi Sad kod svog brata Osmana. Tamo upozna Litobac Stevu, bio je konobar, oženjen, imao je tek rodjenog sina Milana. Zapali se ljubav, izgube se glave, Stevo napusti ženu i dijete dodje u Sarajevo da živi sa mojom tetkom. Svi smo ga voljeli. Nakon nekog vremena i razvoda otputuje Stevo u Novi Sad da preuzme sina koji je pripao njemu. Vrati se sa bebom avionom iz Beograda, haj avionom 1957. godine. Živjeli su dugo veoma srećno. Njihova slika visi na zidu iznad Nane. I onda negdje 60-tih, kada su se vrata Zapada malo otškrinula zablefa Stevo još sa nekima neko službeno putovanje u Zapadnu Njemačku i ostane tamo. Živio je dugo u Karlsarueu, kasnije je i Tetka putovala tamo, ali nije htjela ostati. Stevo se nastavio brinuti o svom sinu koji je odrastao sa nama u avliji te je znao slati pakete sa čokoladama, igračkama,….
Jednog dana Stevo, Tetka Sena, moja majka i ja išli smo Vase Miskina i prolazili pored Bosnaforklora na uglu Šaloma Albaharija, tu je negdje tada tetak-Stevo bio podstanar. Tamo su u izlogu bile figure raznih životinja napravljenih od kože popunjene sa vatom (?), izgledale su kao prave. Majka mi je bila obećala kupiti jednu po želji, a ja sam tvrdoglavio želeći dvije. Bile su skupe. Na kraju dobih četiri, To je bio Stevin poklon za mene. Zato ćemo za Stevu poslušati, nenadmašnog Zvonka Bogdana.

Stevo je iz Darde, bili smo tamo kod njegove majke Ljube jednog ljeta i pojeli joj cijelu šunku. Sa 16 godina je otišao u partizane. Bio je neustrašiv do ludosti pa je sakupio bio dosta ordenja i priznanja. I onda počne Stevo sa društvom švercovati naftu na Jadranu i biva uhapšen i osudjen na dugogodišnju robiju. Majka Ljuba uzme jednog dana kutiju sa ordenjem i priznanjima te ode kod nekog generala i kaže mu, Zar se moj sin borio da sada trune u tamnici? baci pred njega odlikovanja pa nastavi, Zar se mom “ludom” djetetu ne može oprostiti? I Stevo bi oslobodjen. Stevo je bio poznati pokeraš. Sjećam se jedne njegove fotografije za kartaškim stolom, ispred njega veliko brdo novčanica. Možda sam od tada ja zavolio karte. Milan, zvali smo ga Miki, Stevin sin, je negdje u Holandiji. Imao je kontakte sa ocem za vrijeme poslednjeg rata. Stevo je živio na Havajima.

LOJIĆ VASVIJA moja najstarija tetka i njen suprug LOJIĆ AVDIJA živjeli su u Donjoj Vogošći na Tetkovom imanju. Bilo je to imanje stvarano godinama sa velikim znanjem i ljubavlju. Imalo je onu prastaru seosku kuću sa crnom šubarom kao krovom i malim prozorčićima koji su izvirivali ispod oboda, dvije njive za žitarice i vlastito gumno usječeno u kosini, vrt, štalu i 2 vocnjaka, šljivik da bi se rakija pekla i onda više vrsta jabuka i krušaka koje su dospijevale u razne mjesece, dvije visoke trešnje, jedan ili dva oraha, omanji pašnjak i prostranu sofu ispod jedne krošnje kiselih jabuka čije je stablo godinama pritiskano da bi se centrirala hladovina. Imanje se nalazilo na, skoro pa na vrhu jedne pitome kosine odakle je pucao pogled na dolinu izmedju Vogošće i Ilijaša, a dolinom se “razljevala” mlada Bosna i bjelasala izmedju vrbaka, pored je zviždio voz novog – normalnog kolosjeka. Po njemu je tetak navijao svoj džepni sat. Tetak je imao plavu kosu i izrazito plave oči, bio je sitniji, ali veoma proporcionalan, nosio je fes i znao se obuči u onu staru Bosansku nošnju, svirao je šargiju, ponekad bi akšamlučio,.. I uvijek kada ću imati sliku te romantične, živopisne i pitoreksne Bosne ja vidim tetka na njegovom imanju i to je to. Jednom je tetak akšamlučio sa Dajdžom i još nekima, pjevala se i Niz polje idu babo sejmeni

Umjesto tih starih Bosanskih kuca i nosnji koje ne nadjoh na mrezi,…

Tetak je imao naporan život, radio je u pilani u Ilijašu, 6-7 kilometara od kuće, sijao, kosio, žeo, spremao se za zimu, skladištio, održavao, gradio, čuvao, nabavljao, branio, …. Najstariji sin, ATIF, je poginuo u II Svjetskom ratu kao Partizan pa su dobijali neku pomoć. Drugi po starini, ALIJA, opljačkao je bio sef u Sarajevskoj narodnoj banki, uhapšen i osudjnen na dugogodišnju robiju. Drugi moji rodjaci bili su obični i uspjeli su totalno razjebati imanje. Aliju sam upoznao kada je bio u zatvoru u Foči. Tamo smo putovali u posjetu. Veoma me bio dojmio. Ličio je na tetka (ista plava kosa, iste plave oči,..), mnogo jači i veoma siguran u sebe i pokretima i govorm, podsjetio me na “kauboja” Kirk Douglasa. Kada smo Tetku pričali da smo ga posjetili pustio je suzu i pokupio se šuteći i otišao u samoću. Alija je bio pomilovan, nekoliko puta je u početku navraćao kod nas i mene, družili smo se, tada sam ja imao oko 20 godina, a onda se izgubio. Saznali smo bili da se skrasio u Bjelini, tamo se oženio sa jednom djevojkom koja je bila radila u Fočanskom zatvoru. I onda, nakon nekoliko godina vijest, Aliju je bio ubijen i shranjen u Bijelini.

KARASALIHOVIĆ – DŽAMBIĆ BEDRIJA, moja majka udala se 1947. godine za DŽAMBIĆ SALIHA, mog oca. Otac je bio Partizan. Iz II Svjetskog rata izašao je kao oficir i ratni vojni invalid. Imao je neki važan položaj u Vojsci. Dobili su bili stan na spratu jedne vile u Ljubljanskoj ulici u Kovačićima. Tu sam ja rodjen.
Džambići su iz Mramora kod Tuzle (nikad bio), bili rudari i zemljoradnici, poljodjelatnici (morao sam). Helem odmah poslije rata moj djed Rašid nije htio dati zemlju u zadrugu, kolektivizacija po ugledu na Rusiju, i onda nadredjeni kaže mom ocu da je to loš primjer u Tuzlanskom kraju kad je otac jednog partizana oportunist. Salih tada uzme tintoblajku i napiše na komadu papira, Rašide ako ne daš zemlju u zadrugu dolazim u Tuzlu da te ubijem. Presavije papir i pošalje ga po kuriru. Djed je dao zemlju u zadrugu.
Kada sam imao oko dvije godine dobije otac prekomandu u Tuzlu te se cijela porodica preseli. Velik prostran i fino namješten stan u centru Tuzle i onda počeše navraćati pa i nočivati Džambići iz Mramora. To je smetalo mojoj prepedantnoj majci i aginskoj kćeri pa se bunila, šta će joj seljačine sa smrdljivim nogama po kući, otprilike tako. Otac to nije znao riješiti i onda, jednog dana kad je otišao na posao, moja majka se vrati samnom vozom u Sarajevo. Imao sam oko dvije i po godine kad je moja majka ostavila mog oca.
To se zbilo prije odprilike 66 godina u Jugoslaviji za vrijeme Titove “diktature” i mojoj majci se ništa nije desilo, nije ni na koji način ispaštala za taj svoj čin. A danas, u najnaprednijim zapadnim demokratskim zemljama, živim u Švedskoj, žene se još uvijek organizuju, protestiraju, dokazuju,…. da su slobodne i jednakopravne sa muškarcima. Feministički pokreti, konvencije i deklaracije, lobiranja i pritisci na odredjene centre moći preko parlamenata, #MeToo,……
Doživimo prošle lijepe “jade” sa Hankom i Azrom, Ko ti šćeri pokida djerdane