Zašto tražiš Švedsko državljanstvo? bilo je jedno od pitanja u formularu. Napisao sam bio, Moj djed (majčin otac) ratovao je u I Svjetskom ratu, bio je ranjen, izgubio je ogroman imetak i budućnost, moj otac je bio Partizan u II Svjetskom ratu, bio je ranjen, izgubio je dobar dio nasljedja, ja nisam pucao u poslednjem Jugoslovenskom ratu (1992), ali sam izgubio sve materijalno kao i slijed moje blistave karijere. Ja želim prekinuti taj nesretni niz te kretenske istorije. Želim da moja djeca odžive svoje živote bez ratova, ranjavanja, gubitka imovine i svojih gotovosti. Švedska nije ratovala preko 200 godina i prava je zemlja za moj naum.

KARASALIHOVIĆ AVDAGA, zvao se moj djed. Bio je ranjen u I Svjetskom ratu te se dugo liječio u Beču. Za vrijeme dugog boravka u Vienni novce mu je slao Padjan Jure, njegov najbolji Sarajevski prijatelj i vlasnik kafane “Pet dolara”. Jure se nekad doselio sa otoka Brača, napravio poveču Dalmatinsku kuću na Skenderiji te u njoj otvorio kafanu. Helem kada je moj djed bio mobilisan onda je on uštedjevinu u dukatima ostavio na čuvanju kod Jure. O ovome su znali Boro i Miro, Jurina unčad sa kojima sam ja odrastao. Djed je bio uspješan u poslovima (trgovina, fijakeri,…neko mi je jednom rekao da je imao 17 fijakera u Sarajevu) i pričalo se da je bio uštedio toliko zlata da je mogao napraviti zgradu poput zgrade Marijin Dvor, to mu je i bila namjera. Skoro sve je bio proćerdo u Wien-u. Umro je mlad dobrim dijelom od posljedica ranjavanja, iza njega su bile ostale dvije avlije sa po 2-3 kuće, jedna je bila na Bjelavama, a jedna u Tekiji na Skenderiji.

KARASALIHOVIĆ AJIŠA, moja Nana (baka) bila je jedna blaga i vrijedna žena. Voljela je svoju unučad, a najviše mog polubrata Mufida. Za Bajrame nam je davala bajramluk, pare da si nešto kupimo, ako bi smo svi mi dobijali po deset dinara Mufo bi dobio 20.
Mogu zamisliti kako joj je bilo sa petero neodrasle djece nakon smrti djeda. Bili su: Vasvija, Hašija, Osman, Bedrija i Senija. Nana je poticala od poznate Sarajevske familije Musakadić (bio je jedan dr. Musakadić, školovao se u Beču), a njena majčina strana od jedne loze Nikšića koji su bili veoma imučni. Jedno vrijeme se brinula o meni dok je moja majka radila. Bila je omiljena kod kona (komsinica). Imala je jednu blisku prijateljicu koja se zvala Emsala. Ona nije bila baš lako pokretna pa kad bi dolazila kod Nanae ostajala bi na konaku. Eh sad Emsala je svirala harmoniku pa bi one obje znale i zapjevati. Ja sam se uvijek radovao tim posjetama. Evo jedne pjesme koju su one možda i pjevale, Hanka paldum i Sjećaš li se djevo bajno
Nana je preko 20 godine živjela sa šećernom bolešću, umrla je u 84. godini života.

KARASALIHOVIĆ OSMAN, moj dajdža (ujak) bio je veoma mlad kada je nakon smrti svog oca na svoja neiskusna ledja primio odgovornost za familiju. Tako je to nekad bilo sa muškom djecom, a on je bio jedinac. Volio sam ga. Živio je u Novom Sadu do pred smrt. Tamo je otišao po okončanju II Svjetskog rata kod svog rodjaka Eseda Nikšića, vlasnika restorana u Željezničkoj stanici. To je bio jedan ogroman restoran, a Dajdža je bio odgovoran za pića. Zavolio je bio Novi Sad pa je u njemu nastavio živjeti i poslije ukidanja privatnih preduzeća. Više puta sam posjetio bio Dajdžu te i ja zavolio Lale (autohtone Vojvodjane), Traminac, Madjarske, Vojvodjanske,… narodne pjesme, štrudle, sušene guščije batake, Dunav, “iskrivljeni” govor, ravnicu, punije ženske,… Imao je naručeno ulje – sliku (preslik jedne razglednice) gdje Mujo sa fesom, p`jan, nagnut unazad na jednoj nozi, uzdignutom rukom sa velikim čokaljom balansirajući sa drugom nogom i rukom, ispod uličnog fenjera “pjeva neku sevdalinku”. Evo za mog Dajdžu jedna prigodna sevdalinka, Zvonko Bogdan, Kraj tanana šadrvana

Imao sam valjda 5-6 godina, još nisam bio pošao u školu. Živio sam sa Nanom tetka- Senom i majkom. I onda osjetim neku konspiraciju, svi nešto šapću i kriju od Nane i mene, ponekad dodje neko od bliže rodbine pa se i očima zakoluta. Ja sam radoznao i nekako saznam da se Dajdža oženio u Novom Sadu sa nekom Madjaricom koja nije naše vjere, da dolazi i da se svi brinu kako će Nana reagovati. Nana je bila postala šutljiva i ponekad zamišljena. Dajdža bi uvijek dolazio sa fijakerom od one najbolje Sarajevske željezničke stanice, sa puno kofera i tajnih poklona. I onda sam ja često pogledivao sa avlijskih vrata, a i osluškivao igrajući se u avliji, neću li vidjeti ili ćuti fijaker. Igram se jednom rano, sunčano jutro u avliji kad odjednom čuje se fijaker i Dajdža ispred kapije, ja razmišljam hoću li trčati da zagrlim Dajdžu, hoću li možda uvrijediti Nanu, stojim i čekam. Nana je čistila kaldrmu od korova i metluckala, bila je sageta i kad je Dajdža ušao u avliju. Merhaba mati, reče Dajdža, Nana se uspravi i odgovori, Merhaba sine i tebi. Mati ja sam se oženio, reče Dajdža te iza njega malo stidno ukaza se jedna lijepa djevojka sa svijetlijom kosom (kasnije ću saznati da joj je kosa bila boje meda). Sretno ti bilo sine! Mati ona nije naše vjere. Nana gleda snahu i kaže, A i ona ima majku. Dajdža pridje, sagnu se i poljubi Nanu u ruku, to isto pokuša i Irenka, tako se zvala mlada, Nana je preduhitri i zagrli je sa obje ruke, mislim da je i suza pala. Vječni Sajo, Safet Isović i Tebi majko misli lete
Jednom mi je Dajdža pričao kad je on bio mlad pa postao momak te htio otići u kupleraj. U blizini naše ulice je bila Nova ulica sa nekoliko “Austrougarskih” jednospratnihspratnih kuća gdje su nekada bili kupleraji, javne kuće. Bile su Plava, Žuta, Crvena,…. lampa, a najskuplja je bila Crvena lampa. Skupljao Dajdža novce za Crvenu lampu i onda ode jednog dana i čeka na recepciji kad odjednom ga neko udari otvorenom šakom po potiljku i drekne se, Šta ćeš ti ovdje kurvin sine!, bio je to njegov otac. Ovdje sada nejmam nikakve muzike za prilog, hahahaha!
Negdje pri kraju života, zove me Dajdza sebi kuci da popricamo i pokloni mi jedan prsten. Bio je to prsten koji je on naslijedio od Eseda Nikšića. Jedan lijep i vrijedan zlatni (24 karata) naslijedni prsten.

ESEDA NIKŠIĆA se ne sjećam po liku, moguće da sam ga nekad sreo kao malo dijete, ali je on stalno bio prisutan u životu moje šire familije. Bio je imučan, imao je trokatnu kuću na uglu Radićeve i JNA do Bosna-auta, nekada hotel u Njemačkoj, restoran u Novom Sadu,….. oženjen sa Madjaricom koja se zvala Vida, nisu imali djece. Vida je pozvala Dajdžu nakon Esedove smrti i dala mu prsten. Ona je kasnije prodala kuću te se sa punim sefom preselila negdje u Vojvodinu.
Kada je Nana bila bolesna i tražila lijeka (nije znala da je imala šećernu bolest) onda ju je Esed odveo kod čuvenog doktora Zimonjića. Nana je dugo živjela sa šećerom i cijelo vrijeme se borila sa Zimonjićevim savjetima, dijetama i kontrolama.
Tetka Sena je bila nezaposlena i dugo je tražila posao. Ode kod Eseda, a onda sa njim kod direktora Matića i bude zaposlena u Hotel Evropi odakle je otišla u penziju.
Poöastimo Eseda Spletom Madjarskih pjesama, Julia, Janika i Zvonko.

KARASALIHOVIĆ – LITOBAC SENIJA, moja tetka Sena, bila je najmladja tetka i voljela me je i bodrila. Jednog ljeta ode Tetka, mladjana djevojka, u Novi Sad kod svog brata Osmana. Tamo upozna Litobac Stevu, bio je konobar, oženjen, imao je tek rodjenog sina Milana. Zapali se ljubav, izgube se glave, Stevo napusti ženu i dijete dodje u Sarajevo da živi sa mojom tetkom. Svi smo ga voljeli. Nakon nekog vremena i razvoda otputuje Stevo u Novi Sad da preuzme sina koji je pripao njemu. Vrati se sa bebom avionom iz Beograda, haj avionom 1957. godine. Živjeli su dugo veoma srećno. Njihova slika visi na zidu iznad Nane. I onda negdje 60-tih, kada su se vrata Zapada malo otškrinula zablefa Stevo još sa nekima neko službeno putovanje u Zapadnu Njemačku i ostane tamo. Živio je dugo u Karlsarueu, kasnije je i Tetka putovala tamo, ali nije htjela ostati. Stevo se nastavio brinuti o svom sinu koji je odrastao sa nama u avliji te je znao slati pakete sa čokoladama, igračkama,….
Jednog dana Stevo, Tetka Sena, moja majka i ja išli smo Vase Miskina i prolazili pored Bosnaforklora na uglu Šaloma Albaharija, tu je negdje tada tetak-Stevo bio podstanar. Tamo su u izlogu bile figure raznih životinja napravljenih od kože popunjene sa vatom (?), izgledale su kao prave. Majka mi je bila obećala kupiti jednu po želji, a ja sam tvrdoglavio želeći dvije. Bile su skupe. Na kraju dobih četiri, To je bio Stevin poklon za mene. Zato ćemo za Stevu poslušati, nenadmašnog Zvonka Bogdana.

Stevo je iz Darde, bili smo tamo kod njegove majke Ljube jednog ljeta i pojeli joj cijelu šunku. Sa 16 godina je otišao u partizane. Bio je neustrašiv do ludosti pa je sakupio bio dosta ordenja i priznanja. I onda počne Stevo sa društvom švercovati naftu na Jadranu i biva uhapšen i osudjen na dugogodišnju robiju. Majka Ljuba uzme jednog dana kutiju sa ordenjem i priznanjima te ode kod nekog generala i kaže mu, Zar se moj sin borio da sada trune u tamnici? baci pred njega odlikovanja pa nastavi, Zar se mom “ludom” djetetu ne može oprostiti? I Stevo bi oslobodjen. Stevo je bio poznati pokeraš. Sjećam se jedne njegove fotografije za kartaškim stolom, ispred njega veliko brdo novčanica. Možda sam od tada ja zavolio karte. Milan, zvali smo ga Miki, Stevin sin, je negdje u Holandiji. Imao je kontakte sa ocem za vrijeme poslednjeg rata. Stevo je živio na Havajima.

LOJIĆ VASVIJA moja najstarija tetka i njen suprug LOJIĆ AVDIJA živjeli su u Donjoj Vogošći na Tetkovom imanju. Bilo je to imanje stvarano godinama sa velikim znanjem i ljubavlju. Imalo je onu prastaru seosku kuću sa crnom šubarom kao krovom i malim prozorčićima koji su izvirivali ispod oboda, dvije njive za žitarice i vlastito gumno usječeno u kosini, vrt, štalu i 2 vocnjaka, šljivik da bi se rakija pekla i onda više vrsta jabuka i krušaka koje su dospijevale u razne mjesece, dvije visoke trešnje, jedan ili dva oraha, omanji pašnjak i prostranu sofu ispod jedne krošnje kiselih jabuka čije je stablo godinama pritiskano da bi se centrirala hladovina. Imanje se nalazilo na, skoro pa na vrhu jedne pitome kosine odakle je pucao pogled na dolinu izmedju Vogošće i Ilijaša, a dolinom se “razljevala” mlada Bosna i bjelasala izmedju vrbaka, pored je zviždio voz novog – normalnog kolosjeka. Po njemu je tetak navijao svoj džepni sat. Tetak je imao plavu kosu i izrazito plave oči, bio je sitniji, ali veoma proporcionalan, nosio je fes i znao se obuči u onu staru Bosansku nošnju, svirao je šargiju, ponekad bi akšamlučio,.. I uvijek kada ću imati sliku te romantične, živopisne i pitoreksne Bosne ja vidim tetka na njegovom imanju i to je to. Jednom je tetak akšamlučio sa Dajdžom i još nekima, pjevala se i Niz polje idu babo sejmeni

Umjesto tih starih Bosanskih kuca i nosnji koje ne nadjoh na mrezi,…

Tetak je imao naporan život, radio je u pilani u Ilijašu, 6-7 kilometara od kuće, sijao, kosio, žeo, spremao se za zimu, skladištio, održavao, gradio, čuvao, nabavljao, branio, …. Najstariji sin, ATIF, je poginuo u II Svjetskom ratu kao Partizan pa su dobijali neku pomoć. Drugi po starini, ALIJA, opljačkao je bio sef u Sarajevskoj narodnoj banki, uhapšen i osudjnen na dugogodišnju robiju. Drugi moji rodjaci bili su obični i uspjeli su totalno razjebati imanje. Aliju sam upoznao kada je bio u zatvoru u Foči. Tamo smo putovali u posjetu. Veoma me bio dojmio. Ličio je na tetka (ista plava kosa, iste plave oči,..), mnogo jači i veoma siguran u sebe i pokretima i govorm, podsjetio me na “kauboja” Kirk Douglasa. Kada smo Tetku pričali da smo ga posjetili pustio je suzu i pokupio se šuteći i otišao u samoću. Alija je bio pomilovan, nekoliko puta je u početku navraćao kod nas i mene, družili smo se, tada sam ja imao oko 20 godina, a onda se izgubio. Saznali smo bili da se skrasio u Bjelini, tamo se oženio sa jednom djevojkom koja je bila radila u Fočanskom zatvoru. I onda, nakon nekoliko godina vijest, Aliju je bio ubijen i shranjen u Bijelini.

KARASALIHOVIĆ – DŽAMBIĆ BEDRIJA, moja majka udala se 1947. godine za DŽAMBIĆ SALIHA, mog oca. Otac je bio Partizan. Iz II Svjetskog rata izašao je kao oficir i ratni vojni invalid. Imao je neki važan položaj u Vojsci. Dobili su bili stan na spratu jedne vile u Ljubljanskoj ulici u Kovačićima. Tu sam ja rodjen.
Džambići su iz Mramora kod Tuzle (nikad bio), bili rudari i zemljoradnici, poljodjelatnici (morao sam). Helem odmah poslije rata moj djed Rašid nije htio dati zemlju u zadrugu, kolektivizacija po ugledu na Rusiju, i onda nadredjeni kaže mom ocu da je to loš primjer u Tuzlanskom kraju kad je otac jednog partizana oportunist. Salih tada uzme tintoblajku i napiše na komadu papira, Rašide ako ne daš zemlju u zadrugu dolazim u Tuzlu da te ubijem. Presavije papir i pošalje ga po kuriru. Djed je dao zemlju u zadrugu.
Kada sam imao oko dvije godine dobije otac prekomandu u Tuzlu te se cijela porodica preseli. Velik prostran i fino namješten stan u centru Tuzle i onda počeše navraćati pa i nočivati Džambići iz Mramora. To je smetalo mojoj prepedantnoj majci i aginskoj kćeri pa se bunila, šta će joj seljačine sa smrdljivim nogama po kući, otprilike tako. Otac to nije znao riješiti i onda, jednog dana kad je otišao na posao, moja majka se vrati samnom vozom u Sarajevo. Imao sam oko dvije i po godine kad je moja majka ostavila mog oca.
To se zbilo prije odprilike 66 godina u Jugoslaviji za vrijeme Titove “diktature” i mojoj majci se ništa nije desilo, nije ni na koji način ispaštala za taj svoj čin. A danas, u najnaprednijim zapadnim demokratskim zemljama, živim u Švedskoj, žene se još uvijek organizuju, protestiraju, dokazuju,…. da su slobodne i jednakopravne sa muškarcima. Feministički pokreti, konvencije i deklaracije, lobiranja i pritisci na odredjene centre moći preko parlamenata, #MeToo,……
Doživimo prošle lijepe “jade” sa Hankom i Azrom, Ko ti šćeri pokida djerdane