Došao je nekad kao dijete (?) iz Trebinja u Sarajevo i odmah se uključio u borbu za preživljavanje i život, bio je siromasan kao i večina nas, sa Rajom, medju Rajom, u sve trendove koji su dali naslutiti optimizam i bolji život. Bilo je puno, ne bilo je previše Trsta i Italije, bilo je toliko carinskih trauma da je na 100 km od granice imao velike i nesavladive probleme sa stomakom. Bio je tamo i u nekom logoru za bolju budućnost sa mnogim Sarajlijama, onda je jednom došao sa Polaroidom (kamera) misleći da će slikanjem i prodajom “brzih” slika moći razvijati svoje snove, uvijek je bilo snalaženja, puno šverca,…… Držao je riječ, pomagao, nekad vodio, a nekad se pridruživao, nije ostajao dužan, vazda oprezna pamet, biznis koncentracija, uvijek fina raspoloženja, lagan i optimističan, kreator, čovjek, prijatelj… I onda taxi i vlastite ture i relacije, i onda največi životni projekat Mliječni restoran “Vučko” u neposrednoj blizini Pionirske doline, specijalnog Sarajevskog Zoološkog vrta.

Prigodno je da sada poslušajmo sevdalinku Oj Trebinje od dvije B-H Dive Zehre Deović i Zore Dubljević .

Bio je to arkitektonski veoma reprezentativan “austrijski” objekat (poznati arkitekta Boras, ime?), dvije šestougaone kupole svaka sa tri zida u staklu, povezane komotnim zajedničkim prostorom sa dvoje ulaznih vrata, specijalne krovne kupole, a onda sa ledjne strane do ograde Mire Paradžine (kuća i automehanićarski servis), radiona, skladišta, zajedničke prosotije i sve to u najmodernijim i skupim materijalima, stolovima sa stopom od mesinga i mermernim površinama u masivnim drvenim okvirima, uredjenom baštom našminkanom cviječem, specijalnim žbunjem, udobnim stolovima, stolicama i veselim suncobranima……

Restoran je prodat i srušen te u nedostatku neke slike i talenta da sam nacrtam pokušavam opisom dočarati izgled te lijepe gradjevine.

Najbolji expresso, najbolje Hakine pite, a naročito buredžici, u kratkim bračnim harmonijama pravila je Ismeta (Miralemova supruga) najbolje tuhafije, onako hadžijske sa velikim jabukama i puno svega, nažalost to nikada nije bilo dugog vijeka jer bi Ismeta svojim “nosom” stvarala lošu klimu u restoranu i dobijala prinudno voljno od Miralema.

Bilo je ljeti i žive muzike. Miralem je sva ta ljeta forsirao jedng pjevača (zaboravio sam mu ime, nije bio nepoznat) sa Keyboardom koji je često izvodio pjesmu Hanuma.

Nekad je na tom mjestu bilo ničije smjetljište gdje su ljudi odbacivali kabaste istrošene stvari, jedno ruglo uz samu cestu na krivini prije Pionirske doline. I onda je naš Trebinjac i avanturista sa sivim i bijelim novcima obogatio i uredio Grad (taj dio grada) sa jednim Europskim objektom. A nije to išlo lako jer ondašnja vlast, ideologija i birokracija, a bogami i zavisti nisu znali naći i prepoznati, napredak, sreću, zahvalnost, ponos, … u tom što smo imali takve ljude koji su svojim sredstvima, vremenom, “kupljenim” idejama na zapadu, kreacijama, rizikovali i obogaćivali naš grad, otvarali nova radna mjesta, davali perspektivu i oprimizam drugima,……. Imao je Miralem podršku od Julia Volfa, šefa Inspekcije opštine Centar, Čajić Čede, šefa Stambeno – komunalnog odjeljenja općine, pa i Tanasijević Predraga i moje malenkosti, inspektora rada opštine, a bilo je i dosta birokratsko-opštinskih govana.

Tu smo se godinama sastajali na kafi i časkali, diskutovali, veselili i zajebavali se; Jula Volf, Čedo Čajić, Forkapić Slobodan, Predo i ja, a onda posebno i na čudan način Salman Nazif. Dolazili li bi povremeno još neki, a onda bilo je fine i domaće Raje, a dolazio je i Žarko Radovanović, advokat,….

Julije Volf, radio je prvo nekad u policiji, zatim bio čuveni sudija za prekršaje od kojeg su zaista strepili mnogi Sarajevski fakini i onda Šef Inspekcije opštine Centar. Najelegantniji Sarajevski gospodin. Znao je pričati dogodovštine iz svog bogatog profesionalnog života.

Prvo ćemo odgledati sliku Sarajeva, tu se bekad nalayio Suda za prekråaje, a onda poslusati Andre Rieu i Jednom na zapadu, 

Kada je nakon rata, II Svjetski, radio kao civil u policiji priča;

Imali smo jednog kolegu koji se pravio važan i prepametan. Bio je samac i znali smo gdje stanuje. I onda objavimo mi jedan oglas u Oslobodjenju sa njegovim imenom i kućnom adresom, “Prodaje se povoljno koza,…..” Na oglašeno vrijeme za posjetu kupaca centriramo se mi preko puta stana u nekoj zgradi i osmatramo, dolaze kupci, mnogo objašnjenja, čudnih reakcija, izvinjavanja i tako to preko dva sata i onda kolega izlazi sa komadom papira pričvršćuje ga na ulazna vrata. na papiru je pisalo, Prodata koza!

Kada je bio sudija za prekršaje, jednog jutra dolazi na Sud, a tamo ga čeka policija sa poznatim Sarajevskih švercerima, dvije žene i jedan muškarac. Bilo je plača, suza, laži, moljakanja, jada, ludog smijeha, pa i šege,….. Bili su to sitni šverceri koji su se švercom bavili godinama, Italija, Trieste,….. Jula mrtvački služben tokom cijelog postupke, onda oni čekaju u hodniku riješenja o kaznama, strepe, Jula izlazi ljut sa riješenjima i dijeli ih, Ramiza – 3 mjeseca zatvora, Dedan 3 mjeseca zatvora, Šaza 2 mjeseca zatvora. Plač, suze , krikovi, valjaju se po podu, pokušavaju grliti Julina koljena, on se povlaći u kancelariju, policija tjera osudjene, oni izlaze i onda im neko čita presude i i kaže sve kazne su uslovne na 6 mjeseci, oni ne vjeruju, vraćaju se kod Jule i pitaju, da im objasni, on potvrdi uslovnost, onda se oni vraćaju i zahvaljuju, onda se opet vraćajuv i pitaju treba li šta Juli?,…… I onda Jula zaprijeti da će pozvati policiju ako ne nestanu. Jula je volio sitne švercere naročito “italijanske”.

Za vrijeme rata je napustio Sarajevo i otišao u USA, tamo je njegova supruga imala rodbinu. Znam da je umro prije više godina.

Čajić Čedo, ne poznajem ga kao Julu, znam da je bio sudija za prekršaje, a onda šef za Stambeno komunalne poslove u opštini Centar. Jedan prijatan, fin i elegantan gospodin, smijao se od srca, volio je Julu i bili su podrška jedan drugom na sjednicama Izvršnog Odbora opštine, bio je Raja. Čitav rat je bio na Grbavici koju su držali srbi. Nakon rata ode Miralem autom po njega, provoza ga gradom i odvede kod sebe u Vučka, plakao je k*o dijete gotovo cijelo vrijeme. Kada sam se bio vratio, prije nego što ću ga posjetiti kući, nazovem ga i kažem, Čedo, red je da nešto kupim (njemu i njegovoj ženi) kada dolazim u posjetu. Mogu li čevapi u pola (samuna). Smijao se i odvaćao me da se trošim. Pojeli smo u slast, sve troje vruče čevape u pola somuna svi prvi put poslije nekoliko godina. Čedina supruga je umrla.

Stadion Grbavica je iygoriao poöetkom maja 1992.

Forkapić Slobodan, arkitekta, šef Opštinskog odjeljenja za urbanizam, katastar i gradjenje(?). Veoma obrazovan, inteligentan, izuzetno pristojan, ali bolesni detaljist što je budilo sumnje da traži mito ili se karijerno prodaje. Kod njega ništa nije moglo ići brzo ili kraticom. Nekad mi je znao ići na živce. Imajo je prije i u toku rata mnogo privatnih turbulencija, nekad je izašao iz zarobljenog Sarajeva pa nekim putovima dopeljao do, kazu Santa Fe New Mexico gdje i danas živi?

Evo jedna za našeg Slobodana, Izadji iz moje čaše. Ovo je nekoliko puta bio i moj hit, za utjehu.

Salman Nazif, sudija Vrhovnog suda BiH. Bio je Miralemov jaki prijatelj, a onda i naš. Živio je u blizini Vučka. Ćesto se mogao vidjeti kako šeta naokolo pa zastajkuje pa opet malo šeta i tako bogami preko jednog sata, a ponekad i duže. Cijelo vrijeme je imao cigaru u ustima. Palio je jednu na drugu. Kao čovjek u velikom dumanu. I onda bi prije nego što će kući navratio kod Vućka kafenisati. Svi smo ga veoma uvažavali i voljeli časkati sa njim. Uvijek je razmišljao glavom procesnog pravnika, baš uvijek i za najbanalnije privatne stvari. Za vrijeme rata bio je jedan kraći period u Norveškoj, nije mu se svidjelo pa se ubrzo vratio. Poslije rata je bio je opet sudija Vrhovnog suda. Negdje sam bio pročitao da je sudio učesnicima Cacinih zločina nad srbima u Sarajevu (Kazani). Sreli smo se nekoliko puta kod Miralema u Vučku prije nego štio ću se ja vratiti u Švedsku.

Miralem je ćitav rat bio u Sarajevu i to najviše u Vučku koji je bio samo na nekoliko stotina metara od srpskih linija. Sa njim je bio i Milenko Paradžina, Mirin brat, (srbi), sa kojim se skrivao u jednom šahtu za vrijeme granatiranja. Preživjeli su oba ali se onda Milenko odselio iz straha od muslimana. Živi negdje prema Rogatici u veoma oskudnim uslovima (?). Restoran Vučko nije bio okrznut za sve godine rata. Kasnije je to budilo sumnje kod profesionalnih i pokvarenih patriota.

Vrijeme je za jednu Halidovu (znao je navraćati prije utakmica Sarajeva), dakle Čardak .

Navratim jednom u Vučka, (1996.), sjedim kad mi pridje Miralem i kaže, Moli te onaj policajac da te počasti kafom, Pogledam u pravcu, sjede tri policajca, a jedan mi maše. Nisam ga bio prepoznao. Bio je to jedan policajac iz Alijinog (Alija Izetbegović) obezbjedjenja koji je jedno vrijeme sjedio u našem haustoru. Htio je da mi se bar malo zahvali za moj nezaboravne geste ljudskosti i dobrote, tako je otprilike rekao. Uvijek kad bih dobio puno nečega slao sam po Deni ili snosio sam policajcima pomalo toga nečega – makaroni, sok, keks…. Bilo je to na početku rata i nije bilo mnogo puta, možda 3 ili 4 puta? Jednom mi je za vrijeme rata Šaban donio jedan transportni karton od možda 12 ili 16 kutija nekog veoma finog keksa. I onda ja dam policajcima po jednu kutiju, bila su dvojica. On se sjećao toga sa toplinom u srcu. Nikad nije zaboravio taj keks, pričao je koliko su mu se djeca obradovala. Nije mogao, a da ne spomene mog komšiju, neurohiruga, Fahru Konjhodžića koji je za vrijeme rata često išao polahko i važno stepenicama sa otvorenim cekerom u kojem su se mogli vidjeti; špinat, mladi luk, sir, jaja i druga pakovanja najboljih namirnica. Znalo se da je to moglo biti samo mito, a onda zašto pokazivati gladnom i željnom narodu takvu hranu, rezonovao je. I meni su ta imbecilnost i odvratnost ostala u veoma negativnom sjećanju.

U toku rata umre Miralemova tetka u Trebinju. Bila je to jedna postarija mršava žena, jedan predani vjernik. Živila je sama i čitave dane klanjala, učila Kur*an i molila se Allahu. Doživjela je bila duboku starost. Miralemu se javio neki srbin, poznanik i rekao da su mu tetku sahranili prema muslimanskim običajima koliko su mogli te da su postavili pravi nišan.

Nakon 1997. (moje preseljenje u Švedsku) rijetko sam se čuo sa Miralemom. Prije dvije tri godine okončali smo jedan veoma osjetljiv poslovni “rep”. Kontakti i relacije oko toga pokazali su da smo ostali kakvi smo cijelo vrijeme i bili, Veliki prijatelji!

Pozdravimo se veselo i nostalgično uz najoriginalnijeg Adriana Čelentana i Vrijeme prolazi .

Bio je medju prvima koji su nekih šezdesetih trbuhom za kruhom, a kod njega se moglo raditi i o avanturizmu, otišli na rad u Švedsku. Volio se faliti da je tamo bio diskdžokej. Hajde da mu vjerujemo te da se podsjetimo na največi hit šezdesetih Chubby Checker i Let*s Twits Again (bio sam šesti razred, OŠ u Šenoinoj).                                                                                 Sada moramo odmah nastaviti sa ocem svih stiskavaca dakle A Whiter Shade of Pale i Procol Harum. Baš volim što sam se davno rodio!

I onda se vrati i otvori kafić “Lisac” u objektu u kojem je njegov otac nekada imao fotografsku radnju. Bio je to jedan omanji poslovni prostor u jednom pasažu u Titovoj ulici.

Jedan od najčuvenijih Sarajevskih kafića sa vjernom i finom publikom. Atmosfera je uvijek bila lagana, prijatna, veoma šarmantni gazda, veoma dobar expresso, a muzika, muzika je bila uvijek prva liga, Sarajevski epicentar!!!

 

Damir je bio preteća jednog koncepta koji je bio veoma značajan za Titovu Jugu, ali koji nikada nije dobio potreban odgovor od vlasti. Mnoge mladosti su išle trbuhom za kruhom diljem Europe i sanjale jedan san; da rade, da uštede i da otvore neki biznis u svom mjestu. I vraćale su se te mladosti decenijama, dolazile sa lovom, novim znanjima i trendovima, ulagali…… Nisu imali nikakve podrške ili potpore od vlasti. Bilo je obrnuto; birokratija, izdrkavanja, čudni troškovi, porez na porez,…… A nije bilo lako uštedjeti, radili su po čitave dane, živjeli veoma skromno, poneki i asketski, apstinirali od životnih ljepota i izazova u najboljim godinama,……..Ali imali su jake snove, to ih je držalo i uspjevali su na svoju, a i na naše radosti. Bilo nas je više u organima uprave koji smo ih pomagali, poluilegalno i dobrovoljno, Rajinski; nije se radilo o mitu i korupciji. Kod nas je sve išlo tiho, glatko i brzo, a bilo je i “revnosnih”, “sistemskih” koji su oduglovačili, zavlačili, problematizirali da bi dobili na obje strane; i kod rukovodstava (pohvale) i kod povratnika (mito). Evo sada jedna prigodan od ABBA i Imam jedan san A evo i jedne prošloljetošne slike Štockholma, sa lijeve strane mosta sa kojeg snimam, možda 700 metara udaljenosti nalazi se ABBA muzej. 

Damira sam upoznao preko posla, kada sam radio u Upravi prihoda opštine Centar. Nekoliko puta smo kafenisali i veoma veselo i prijatno časkali. On je stanovao na Alifakovcu i poznavao je mog prvog punca, Begić Vehbiju, časnog, Alifakovačkog pekara. O Damiru su kružile priče o njegovim “šejtanlicuma”, šeretlicuma od prodaje Viječnice nekom strancu preko, ……pa do, dvije sam zapamtio:

Jedne jeseni istovari neki kamion nekoliko tona uglja breza (visokokalorični i u malim kockicama) u Titovoj ulici tik do Expres restorana “Bosna” , a ispred nekih podrumskih otvora susjedne zgrade. Izlazi Damir iz Expresa kad odjednom prilaze mu dva čovjeka i pitaju ga je li on šef (restorana) i treba li mu pomoć da ubace ugalj u podrum. I onda Damir “proradi” pogodi se sa ljudima i kaže im; Kad završite posao udjite u restoran počastite se i onda na izlazu (tu se plaćalo) recite blagajnici da šef plaća sve i neka me pozove da vam platim. I tako i bi, ubace oni ugalj u najbliže podrumske otvore, dobro se najedu i počaste, dodju na kasu i kažu kako im je bilo i rečeno. Kasirka zove šefa (naravno pravog), priča mu zašto ga je trebala, a ovaj začudjeno sluša te počne radnicima objašnjavati da Restoran ne upotrebljava ugalj, da ugalj nije njihov te da oni moraju platiti to što su pojeli i popili. Onda radnici kažu, Ti nisi šef Restorana, mi hoćemo da pričamo sa pravim šefom,… Helem dodje i policija……. Kako se tačno završio nitko ne zna, pričalo se i da je ćumur ubačen u pogrešan podrum takodjer. Ja samo mogu reči da se slučaj prepričavao veoma često uz salve smijeha.

Hajde da se sjetimo romantičnih doživljaja i ljubavi tih ranih godina od Kafane Koševo preko Parkuše, Lisca, Obućarske radnje Ferida Saračevića do prvog Sarajevskog diskaća Gong, Baneta Toskića na Čobaniji, poslušajmo Guadalupe Pineda i Istorija jedne ljubavi.

Bile su šezdesete, otkriven “ilegalni” Trst, budila se maštanja, pravile kombinacije, pripremalo i izvodilo ilegalno prebacivanje preko Italijanske granice. Toliko slaktih fantazija, snova, smionosti, kreacija, žudjenja, odvažnosti i najsladjeg bezglavog rizikovanja nikad više niko neće doživjeti kao što je Sarajevska radnička i nezaposlena omladina doživljala odlazak u Trst tih godina.

I onda Damir nadje neke papke sa Pala da ih sa svojim kombijem prebaci u Trst. Dogovorenog dana papci to počeli slaviti kući, jeli, pili, opraštali se od svih pa opet pili i tako do kasno u kišnu noć. Pokupi ih Damir onako pijane, umorne i pospane. Odmah su zaspali. Ideja je bila da se papci prevare. Damir je kružio i kružio oko Sarajeva i onda u svježu i maglovitu zoru zaustavi se preko puta one duge i masivne ograde kasarne Maršal Tito, probudi papke i kaže, Momci stigli smo, oni se bude i gledaju u obrise zgrada i jaku ogradu, trljaju oči, Kad preskočite ogradu sa druge strane je Italija, ako vas neko bude zaustavljao samo vičite, Viva Italia! Viva Italija! I trćite prema zgradama. I onda oni preskaću ogradu vojni stražar viče, Stoj!, a oni Viva Italija!, Stoj!, a oni opet trčeći prema stražaru, Viva Italija!,to se ponavljalo nekoliko puta, reflektori, brza turirana vojna auta, kompletna straža sa sa naoružanjem, komandirom, uperene puške, vojna policija, civilna policija,….. i prema legendi Damir je uhićen negdje na 100 km. od Sarajeva.

Mislim da se u Liscu često mogao čuti Zdravko Čolić pa hajde da odslušamo jednu nekada veoma popularnu, Pjevam danju pjevam noću 

Damirov otac Ivica (?) Lisac volio je ribolov i znao je ići da fata patrmke potočarke negdje na Romaniji. Bio je veoma uspješan ribolovac, a bilo je i riba. Poslije rata (II Svjetski) počeše dolaziti i visoki politički funkcioneri na istu rijeku da pecaju. I onda kao visoki funkcioneri i čuveni Partizani ili Komunisti “morali” su biti i veoma uspješni ribolovci. Ali pecaroška sreća ne zna za zasluge, a onda rijeka i ribe su imale svoje specijalne navike, vremena i mušice. Pred kraj dana išlo se u jednu obližnju kafanicu sa nizovima riba kafenisalo i kao obično; kančijalo, hvalilo, lagalo, puhalo, podjebavalo, zajebavalo,…. sve onako kako pasionirani ribari i šereti rade desetinama godinama. Bilo je puno puta kada funkcioneri ne bi ni vidjeli ribu pa bi oni onda kupovali niz riba od nekog ribara-mještanina kojem to nije bilo zabremedet, koji bi samo naletio da ulovi ručak. To provali Lisac senior i onda jednom nalovi on jedan lijep niz od nekoliko riba, napiše na jednoj ceduljici, Mene je ulovio Ivica Lisac! presavije ceduljicu i stavi je u usta največe ribe. Onda se dogovori sa jednim domaćim ribarom da on proda taj niz riba nekom funkcioneru kao svoje i novce uzme sebi. Tako i bi.

U kafanici sjedi Ivica Lisac puši, kafeniše i šereta sa drugim gostima kad dolazi jedan funkcioner i nosi ponosno i značajno njegov niz riba. Mašala, mašala, komentariše društvo lovinu pridošlog ribara – funkcionera. I bio je cirkus sa komentarima, otkrivanjem i vadjenjem ceduljice, bio je urnebes,………

Ovdje ću se sjetiti Narodnog heroja Rate Dugonjića  koji vjerovatno dolazio i sam na riječicu. Mnogi od nas koji smo živjeli po Bosanskim kućama nismo imali kade i tuševe nego smo se kupali u teknetima. I onda neko od nas 15-godišnjaka ili 16-godišnjaka “otkrije” Higijenino tuš – kupalište izmedju Gazihusrefbegove medrese i CK SK BiH, podno Bistrika. Išli smo tamo počesto. Mislim da sam najmanje tri puta vidio Druga Ratu Dugonjića kako puši pred Komitetom i priča ili se zeza sa običnom Rajom. Prvi put sam ga gledao sa nevjericom, a kasnije sa radošću i ponosom.

Jednom sam navratio u kafé Lisac sa nekim prijateljem. Bilo je kasno blizu fajronta, ali puno gostiju. Damira nije bilo. Odjednom se osjeti neko komešanje. Bila su došla dva poreska inspektora u kontrolu. Pojavi se odmah Damir pa kad se pozdravio sa inspektorima ugleda mene i kaže, Šta je ovo, bočni udari organa? U samo nekoliko minuta isprazni se kafé. To je bila vjekovna solidarnost naroda protiv vlasti, nisu htjeli da prave promet da bi gazda plaćao što manji porez. U svijesti naroda je još uvijek porez shvaćan na feudalni način, kao harač, naknada vlasniku, a ne izvorište društvenih i socijalnih prihoda, a vjerovatno i zato što je nama vjekovima upravljao tudjinac pa je bilo i moralno i patriotski i normalno da ga varamo. Tako je to bilo i u našem Samoupravnom društvu.

Ja nisam nikada bio redovni posjetilac kafića, ali sam volio ponekad navratiti na kafu, bili su to svojevsni Sarajevski cvjetovi, i po izgledu, i po uredjenjima, i po uslugama, i po gostima, i po …..

Damira sam goglao i vidio nekoliko veselih i lijepih slika ispred opštine Centar, fino je izgledao, želim mu dobro zdravlje, aktivan duh i love do krova!

Pozdravljam ga sa sjednom klasičnom, uvijek novom u najšarmantnijoj i prigodnoj verziji, L*Italiano