Bio je medju prvima koji su nekih šezdesetih trbuhom za kruhom, a kod njega se moglo raditi i o avanturizmu, otišli na rad u Švedsku. Volio se faliti da je tamo bio diskdžokej. Hajde da mu vjerujemo te da se podsjetimo na največi hit šezdesetih Chubby Checker i Let*s Twits Again (bio sam šesti razred, OŠ u Šenoinoj).                                                                                 Sada moramo odmah nastaviti sa ocem svih stiskavaca dakle A Whiter Shade of Pale i Procol Harum. Baš volim što sam se davno rodio!

I onda se vrati i otvori kafić “Lisac” u objektu u kojem je njegov otac nekada imao fotografsku radnju. Bio je to jedan omanji poslovni prostor u jednom pasažu u Titovoj ulici.

Jedan od najčuvenijih Sarajevskih kafića sa vjernom i finom publikom. Atmosfera je uvijek bila lagana, prijatna, veoma šarmantni gazda, veoma dobar expresso, a muzika, muzika je bila uvijek prva liga, Sarajevski epicentar!!!

 

Damir je bio preteća jednog koncepta koji je bio veoma značajan za Titovu Jugu, ali koji nikada nije dobio potreban odgovor od vlasti. Mnoge mladosti su išle trbuhom za kruhom diljem Europe i sanjale jedan san; da rade, da uštede i da otvore neki biznis u svom mjestu. I vraćale su se te mladosti decenijama, dolazile sa lovom, novim znanjima i trendovima, ulagali…… Nisu imali nikakve podrške ili potpore od vlasti. Bilo je obrnuto; birokratija, izdrkavanja, čudni troškovi, porez na porez,…… A nije bilo lako uštedjeti, radili su po čitave dane, živjeli veoma skromno, poneki i asketski, apstinirali od životnih ljepota i izazova u najboljim godinama,……..Ali imali su jake snove, to ih je držalo i uspjevali su na svoju, a i na naše radosti. Bilo nas je više u organima uprave koji smo ih pomagali, poluilegalno i dobrovoljno, Rajinski; nije se radilo o mitu i korupciji. Kod nas je sve išlo tiho, glatko i brzo, a bilo je i “revnosnih”, “sistemskih” koji su oduglovačili, zavlačili, problematizirali da bi dobili na obje strane; i kod rukovodstava (pohvale) i kod povratnika (mito). Evo sada jedna prigodan od ABBA i Imam jedan san A evo i jedne prošloljetošne slike Štockholma, sa lijeve strane mosta sa kojeg snimam, možda 700 metara udaljenosti nalazi se ABBA muzej. 

Damira sam upoznao preko posla, kada sam radio u Upravi prihoda opštine Centar. Nekoliko puta smo kafenisali i veoma veselo i prijatno časkali. On je stanovao na Alifakovcu i poznavao je mog prvog punca, Begić Vehbiju, časnog, Alifakovačkog pekara. O Damiru su kružile priče o njegovim “šejtanlicuma”, šeretlicuma od prodaje Viječnice nekom strancu preko, ……pa do, dvije sam zapamtio:

Jedne jeseni istovari neki kamion nekoliko tona uglja breza (visokokalorični i u malim kockicama) u Titovoj ulici tik do Expres restorana “Bosna” , a ispred nekih podrumskih otvora susjedne zgrade. Izlazi Damir iz Expresa kad odjednom prilaze mu dva čovjeka i pitaju ga je li on šef (restorana) i treba li mu pomoć da ubace ugalj u podrum. I onda Damir “proradi” pogodi se sa ljudima i kaže im; Kad završite posao udjite u restoran počastite se i onda na izlazu (tu se plaćalo) recite blagajnici da šef plaća sve i neka me pozove da vam platim. I tako i bi, ubace oni ugalj u najbliže podrumske otvore, dobro se najedu i počaste, dodju na kasu i kažu kako im je bilo i rečeno. Kasirka zove šefa (naravno pravog), priča mu zašto ga je trebala, a ovaj začudjeno sluša te počne radnicima objašnjavati da Restoran ne upotrebljava ugalj, da ugalj nije njihov te da oni moraju platiti to što su pojeli i popili. Onda radnici kažu, Ti nisi šef Restorana, mi hoćemo da pričamo sa pravim šefom,… Helem dodje i policija……. Kako se tačno završio nitko ne zna, pričalo se i da je ćumur ubačen u pogrešan podrum takodjer. Ja samo mogu reči da se slučaj prepričavao veoma često uz salve smijeha.

Hajde da se sjetimo romantičnih doživljaja i ljubavi tih ranih godina od Kafane Koševo preko Parkuše, Lisca, Obućarske radnje Ferida Saračevića do prvog Sarajevskog diskaća Gong, Baneta Toskića na Čobaniji, poslušajmo Guadalupe Pineda i Istorija jedne ljubavi.

Bile su šezdesete, otkriven “ilegalni” Trst, budila se maštanja, pravile kombinacije, pripremalo i izvodilo ilegalno prebacivanje preko Italijanske granice. Toliko slaktih fantazija, snova, smionosti, kreacija, žudjenja, odvažnosti i najsladjeg bezglavog rizikovanja nikad više niko neće doživjeti kao što je Sarajevska radnička i nezaposlena omladina doživljala odlazak u Trst tih godina.

I onda Damir nadje neke papke sa Pala da ih sa svojim kombijem prebaci u Trst. Dogovorenog dana papci to počeli slaviti kući, jeli, pili, opraštali se od svih pa opet pili i tako do kasno u kišnu noć. Pokupi ih Damir onako pijane, umorne i pospane. Odmah su zaspali. Ideja je bila da se papci prevare. Damir je kružio i kružio oko Sarajeva i onda u svježu i maglovitu zoru zaustavi se preko puta one duge i masivne ograde kasarne Maršal Tito, probudi papke i kaže, Momci stigli smo, oni se bude i gledaju u obrise zgrada i jaku ogradu, trljaju oči, Kad preskočite ogradu sa druge strane je Italija, ako vas neko bude zaustavljao samo vičite, Viva Italia! Viva Italija! I trćite prema zgradama. I onda oni preskaću ogradu vojni stražar viče, Stoj!, a oni Viva Italija!, Stoj!, a oni opet trčeći prema stražaru, Viva Italija!,to se ponavljalo nekoliko puta, reflektori, brza turirana vojna auta, kompletna straža sa sa naoružanjem, komandirom, uperene puške, vojna policija, civilna policija,….. i prema legendi Damir je uhićen negdje na 100 km. od Sarajeva.

Mislim da se u Liscu često mogao čuti Zdravko Čolić pa hajde da odslušamo jednu nekada veoma popularnu, Pjevam danju pjevam noću 

Damirov otac Ivica (?) Lisac volio je ribolov i znao je ići da fata patrmke potočarke negdje na Romaniji. Bio je veoma uspješan ribolovac, a bilo je i riba. Poslije rata (II Svjetski) počeše dolaziti i visoki politički funkcioneri na istu rijeku da pecaju. I onda kao visoki funkcioneri i čuveni Partizani ili Komunisti “morali” su biti i veoma uspješni ribolovci. Ali pecaroška sreća ne zna za zasluge, a onda rijeka i ribe su imale svoje specijalne navike, vremena i mušice. Pred kraj dana išlo se u jednu obližnju kafanicu sa nizovima riba kafenisalo i kao obično; kančijalo, hvalilo, lagalo, puhalo, podjebavalo, zajebavalo,…. sve onako kako pasionirani ribari i šereti rade desetinama godinama. Bilo je puno puta kada funkcioneri ne bi ni vidjeli ribu pa bi oni onda kupovali niz riba od nekog ribara-mještanina kojem to nije bilo zabremedet, koji bi samo naletio da ulovi ručak. To provali Lisac senior i onda jednom nalovi on jedan lijep niz od nekoliko riba, napiše na jednoj ceduljici, Mene je ulovio Ivica Lisac! presavije ceduljicu i stavi je u usta največe ribe. Onda se dogovori sa jednim domaćim ribarom da on proda taj niz riba nekom funkcioneru kao svoje i novce uzme sebi. Tako i bi.

U kafanici sjedi Ivica Lisac puši, kafeniše i šereta sa drugim gostima kad dolazi jedan funkcioner i nosi ponosno i značajno njegov niz riba. Mašala, mašala, komentariše društvo lovinu pridošlog ribara – funkcionera. I bio je cirkus sa komentarima, otkrivanjem i vadjenjem ceduljice, bio je urnebes,………

Ovdje ću se sjetiti Narodnog heroja Rate Dugonjića  koji vjerovatno dolazio i sam na riječicu. Mnogi od nas koji smo živjeli po Bosanskim kućama nismo imali kade i tuševe nego smo se kupali u teknetima. I onda neko od nas 15-godišnjaka ili 16-godišnjaka “otkrije” Higijenino tuš – kupalište izmedju Gazihusrefbegove medrese i CK SK BiH, podno Bistrika. Išli smo tamo počesto. Mislim da sam najmanje tri puta vidio Druga Ratu Dugonjića kako puši pred Komitetom i priča ili se zeza sa običnom Rajom. Prvi put sam ga gledao sa nevjericom, a kasnije sa radošću i ponosom.

Jednom sam navratio u kafé Lisac sa nekim prijateljem. Bilo je kasno blizu fajronta, ali puno gostiju. Damira nije bilo. Odjednom se osjeti neko komešanje. Bila su došla dva poreska inspektora u kontrolu. Pojavi se odmah Damir pa kad se pozdravio sa inspektorima ugleda mene i kaže, Šta je ovo, bočni udari organa? U samo nekoliko minuta isprazni se kafé. To je bila vjekovna solidarnost naroda protiv vlasti, nisu htjeli da prave promet da bi gazda plaćao što manji porez. U svijesti naroda je još uvijek porez shvaćan na feudalni način, kao harač, naknada vlasniku, a ne izvorište društvenih i socijalnih prihoda, a vjerovatno i zato što je nama vjekovima upravljao tudjinac pa je bilo i moralno i patriotski i normalno da ga varamo. Tako je to bilo i u našem Samoupravnom društvu.

Ja nisam nikada bio redovni posjetilac kafića, ali sam volio ponekad navratiti na kafu, bili su to svojevsni Sarajevski cvjetovi, i po izgledu, i po uredjenjima, i po uslugama, i po gostima, i po …..

Damira sam goglao i vidio nekoliko veselih i lijepih slika ispred opštine Centar, fino je izgledao, želim mu dobro zdravlje, aktivan duh i love do krova!

Pozdravljam ga sa sjednom klasičnom, uvijek novom u najšarmantnijoj i prigodnoj verziji, L*Italiano