Došao je nekad kao dijete (?) iz Trebinja u Sarajevo i odmah se uključio u borbu za preživljavanje i život, bio je siromasan kao i večina nas, sa Rajom, medju Rajom, u sve trendove koji su dali naslutiti optimizam i bolji život. Bilo je puno, ne bilo je previše Trsta i Italije, bilo je toliko carinskih trauma da je na 100 km od granice imao velike i nesavladive probleme sa stomakom. Bio je tamo i u nekom logoru za bolju budućnost sa mnogim Sarajlijama, onda je jednom došao sa Polaroidom (kamera) misleći da će slikanjem i prodajom “brzih” slika moći razvijati svoje snove, uvijek je bilo snalaženja, puno šverca,…… Držao je riječ, pomagao, nekad vodio, a nekad se pridruživao, nije ostajao dužan, vazda oprezna pamet, biznis koncentracija, uvijek fina raspoloženja, lagan i optimističan, kreator, čovjek, prijatelj… I onda taxi i vlastite ture i relacije, i onda največi životni projekat Mliječni restoran “Vučko” u neposrednoj blizini Pionirske doline, specijalnog Sarajevskog Zoološkog vrta.

Prigodno je da sada poslušajmo sevdalinku Oj Trebinje od dvije B-H Dive Zehre Deović i Zore Dubljević .

Bio je to arkitektonski veoma reprezentativan “austrijski” objekat (poznati arkitekta Boras, ime?), dvije šestougaone kupole svaka sa tri zida u staklu, povezane komotnim zajedničkim prostorom sa dvoje ulaznih vrata, specijalne krovne kupole, a onda sa ledjne strane do ograde Mire Paradžine (kuća i automehanićarski servis), radiona, skladišta, zajedničke prosotije i sve to u najmodernijim i skupim materijalima, stolovima sa stopom od mesinga i mermernim površinama u masivnim drvenim okvirima, uredjenom baštom našminkanom cviječem, specijalnim žbunjem, udobnim stolovima, stolicama i veselim suncobranima……

Restoran je prodat i srušen te u nedostatku neke slike i talenta da sam nacrtam pokušavam opisom dočarati izgled te lijepe gradjevine.

Najbolji expresso, najbolje Hakine pite, a naročito buredžici, u kratkim bračnim harmonijama pravila je Ismeta (Miralemova supruga) najbolje tuhafije, onako hadžijske sa velikim jabukama i puno svega, nažalost to nikada nije bilo dugog vijeka jer bi Ismeta svojim “nosom” stvarala lošu klimu u restoranu i dobijala prinudno voljno od Miralema.

Bilo je ljeti i žive muzike. Miralem je sva ta ljeta forsirao jedng pjevača (zaboravio sam mu ime, nije bio nepoznat) sa Keyboardom koji je često izvodio pjesmu Hanuma.

Nekad je na tom mjestu bilo ničije smjetljište gdje su ljudi odbacivali kabaste istrošene stvari, jedno ruglo uz samu cestu na krivini prije Pionirske doline. I onda je naš Trebinjac i avanturista sa sivim i bijelim novcima obogatio i uredio Grad (taj dio grada) sa jednim Europskim objektom. A nije to išlo lako jer ondašnja vlast, ideologija i birokracija, a bogami i zavisti nisu znali naći i prepoznati, napredak, sreću, zahvalnost, ponos, … u tom što smo imali takve ljude koji su svojim sredstvima, vremenom, “kupljenim” idejama na zapadu, kreacijama, rizikovali i obogaćivali naš grad, otvarali nova radna mjesta, davali perspektivu i oprimizam drugima,……. Imao je Miralem podršku od Julia Volfa, šefa Inspekcije opštine Centar, Čajić Čede, šefa Stambeno – komunalnog odjeljenja općine, pa i Tanasijević Predraga i moje malenkosti, inspektora rada opštine, a bilo je i dosta birokratsko-opštinskih govana.

Tu smo se godinama sastajali na kafi i časkali, diskutovali, veselili i zajebavali se; Jula Volf, Čedo Čajić, Forkapić Slobodan, Predo i ja, a onda posebno i na čudan način Salman Nazif. Dolazili li bi povremeno još neki, a onda bilo je fine i domaće Raje, a dolazio je i Žarko Radovanović, advokat,….

Julije Volf, radio je prvo nekad u policiji, zatim bio čuveni sudija za prekršaje od kojeg su zaista strepili mnogi Sarajevski fakini i onda Šef Inspekcije opštine Centar. Najelegantniji Sarajevski gospodin. Znao je pričati dogodovštine iz svog bogatog profesionalnog života.

Prvo ćemo odgledati sliku Sarajeva, tu se bekad nalayio Suda za prekråaje, a onda poslusati Andre Rieu i Jednom na zapadu, 

Kada je nakon rata, II Svjetski, radio kao civil u policiji priča;

Imali smo jednog kolegu koji se pravio važan i prepametan. Bio je samac i znali smo gdje stanuje. I onda objavimo mi jedan oglas u Oslobodjenju sa njegovim imenom i kućnom adresom, “Prodaje se povoljno koza,…..” Na oglašeno vrijeme za posjetu kupaca centriramo se mi preko puta stana u nekoj zgradi i osmatramo, dolaze kupci, mnogo objašnjenja, čudnih reakcija, izvinjavanja i tako to preko dva sata i onda kolega izlazi sa komadom papira pričvršćuje ga na ulazna vrata. na papiru je pisalo, Prodata koza!

Kada je bio sudija za prekršaje, jednog jutra dolazi na Sud, a tamo ga čeka policija sa poznatim Sarajevskih švercerima, dvije žene i jedan muškarac. Bilo je plača, suza, laži, moljakanja, jada, ludog smijeha, pa i šege,….. Bili su to sitni šverceri koji su se švercom bavili godinama, Italija, Trieste,….. Jula mrtvački služben tokom cijelog postupke, onda oni čekaju u hodniku riješenja o kaznama, strepe, Jula izlazi ljut sa riješenjima i dijeli ih, Ramiza – 3 mjeseca zatvora, Dedan 3 mjeseca zatvora, Šaza 2 mjeseca zatvora. Plač, suze , krikovi, valjaju se po podu, pokušavaju grliti Julina koljena, on se povlaći u kancelariju, policija tjera osudjene, oni izlaze i onda im neko čita presude i i kaže sve kazne su uslovne na 6 mjeseci, oni ne vjeruju, vraćaju se kod Jule i pitaju, da im objasni, on potvrdi uslovnost, onda se oni vraćaju i zahvaljuju, onda se opet vraćajuv i pitaju treba li šta Juli?,…… I onda Jula zaprijeti da će pozvati policiju ako ne nestanu. Jula je volio sitne švercere naročito “italijanske”.

Za vrijeme rata je napustio Sarajevo i otišao u USA, tamo je njegova supruga imala rodbinu. Znam da je umro prije više godina.

Čajić Čedo, ne poznajem ga kao Julu, znam da je bio sudija za prekršaje, a onda šef za Stambeno komunalne poslove u opštini Centar. Jedan prijatan, fin i elegantan gospodin, smijao se od srca, volio je Julu i bili su podrška jedan drugom na sjednicama Izvršnog Odbora opštine, bio je Raja. Čitav rat je bio na Grbavici koju su držali srbi. Nakon rata ode Miralem autom po njega, provoza ga gradom i odvede kod sebe u Vučka, plakao je k*o dijete gotovo cijelo vrijeme. Kada sam se bio vratio, prije nego što ću ga posjetiti kući, nazovem ga i kažem, Čedo, red je da nešto kupim (njemu i njegovoj ženi) kada dolazim u posjetu. Mogu li čevapi u pola (samuna). Smijao se i odvaćao me da se trošim. Pojeli smo u slast, sve troje vruče čevape u pola somuna svi prvi put poslije nekoliko godina. Čedina supruga je umrla.

Stadion Grbavica je iygoriao poöetkom maja 1992.

Forkapić Slobodan, arkitekta, šef Opštinskog odjeljenja za urbanizam, katastar i gradjenje(?). Veoma obrazovan, inteligentan, izuzetno pristojan, ali bolesni detaljist što je budilo sumnje da traži mito ili se karijerno prodaje. Kod njega ništa nije moglo ići brzo ili kraticom. Nekad mi je znao ići na živce. Imajo je prije i u toku rata mnogo privatnih turbulencija, nekad je izašao iz zarobljenog Sarajeva pa nekim putovima dopeljao do, kazu Santa Fe New Mexico gdje i danas živi?

Evo jedna za našeg Slobodana, Izadji iz moje čaše. Ovo je nekoliko puta bio i moj hit, za utjehu.

Salman Nazif, sudija Vrhovnog suda BiH. Bio je Miralemov jaki prijatelj, a onda i naš. Živio je u blizini Vučka. Ćesto se mogao vidjeti kako šeta naokolo pa zastajkuje pa opet malo šeta i tako bogami preko jednog sata, a ponekad i duže. Cijelo vrijeme je imao cigaru u ustima. Palio je jednu na drugu. Kao čovjek u velikom dumanu. I onda bi prije nego što će kući navratio kod Vućka kafenisati. Svi smo ga veoma uvažavali i voljeli časkati sa njim. Uvijek je razmišljao glavom procesnog pravnika, baš uvijek i za najbanalnije privatne stvari. Za vrijeme rata bio je jedan kraći period u Norveškoj, nije mu se svidjelo pa se ubrzo vratio. Poslije rata je bio je opet sudija Vrhovnog suda. Negdje sam bio pročitao da je sudio učesnicima Cacinih zločina nad srbima u Sarajevu (Kazani). Sreli smo se nekoliko puta kod Miralema u Vučku prije nego štio ću se ja vratiti u Švedsku.

Miralem je ćitav rat bio u Sarajevu i to najviše u Vučku koji je bio samo na nekoliko stotina metara od srpskih linija. Sa njim je bio i Milenko Paradžina, Mirin brat, (srbi), sa kojim se skrivao u jednom šahtu za vrijeme granatiranja. Preživjeli su oba ali se onda Milenko odselio iz straha od muslimana. Živi negdje prema Rogatici u veoma oskudnim uslovima (?). Restoran Vučko nije bio okrznut za sve godine rata. Kasnije je to budilo sumnje kod profesionalnih i pokvarenih patriota.

Vrijeme je za jednu Halidovu (znao je navraćati prije utakmica Sarajeva), dakle Čardak .

Navratim jednom u Vučka, (1996.), sjedim kad mi pridje Miralem i kaže, Moli te onaj policajac da te počasti kafom, Pogledam u pravcu, sjede tri policajca, a jedan mi maše. Nisam ga bio prepoznao. Bio je to jedan policajac iz Alijinog (Alija Izetbegović) obezbjedjenja koji je jedno vrijeme sjedio u našem haustoru. Htio je da mi se bar malo zahvali za moj nezaboravne geste ljudskosti i dobrote, tako je otprilike rekao. Uvijek kad bih dobio puno nečega slao sam po Deni ili snosio sam policajcima pomalo toga nečega – makaroni, sok, keks…. Bilo je to na početku rata i nije bilo mnogo puta, možda 3 ili 4 puta? Jednom mi je za vrijeme rata Šaban donio jedan transportni karton od možda 12 ili 16 kutija nekog veoma finog keksa. I onda ja dam policajcima po jednu kutiju, bila su dvojica. On se sjećao toga sa toplinom u srcu. Nikad nije zaboravio taj keks, pričao je koliko su mu se djeca obradovala. Nije mogao, a da ne spomene mog komšiju, neurohiruga, Fahru Konjhodžića koji je za vrijeme rata često išao polahko i važno stepenicama sa otvorenim cekerom u kojem su se mogli vidjeti; špinat, mladi luk, sir, jaja i druga pakovanja najboljih namirnica. Znalo se da je to moglo biti samo mito, a onda zašto pokazivati gladnom i željnom narodu takvu hranu, rezonovao je. I meni su ta imbecilnost i odvratnost ostala u veoma negativnom sjećanju.

U toku rata umre Miralemova tetka u Trebinju. Bila je to jedna postarija mršava žena, jedan predani vjernik. Živila je sama i čitave dane klanjala, učila Kur*an i molila se Allahu. Doživjela je bila duboku starost. Miralemu se javio neki srbin, poznanik i rekao da su mu tetku sahranili prema muslimanskim običajima koliko su mogli te da su postavili pravi nišan.

Nakon 1997. (moje preseljenje u Švedsku) rijetko sam se čuo sa Miralemom. Prije dvije tri godine okončali smo jedan veoma osjetljiv poslovni “rep”. Kontakti i relacije oko toga pokazali su da smo ostali kakvi smo cijelo vrijeme i bili, Veliki prijatelji!

Pozdravimo se veselo i nostalgično uz najoriginalnijeg Adriana Čelentana i Vrijeme prolazi .