Otkud baš tu i takvo Sarajevo, baš takve Sarajlije? Kako? I zašto?????
Ima li to veze sa Europom, sa historijom, sa posebnim ambijentom i ljudima????
Živio sam tek nekoliko godina u Švedskoj i poželio sam bio neku knjigu na švedskom, neku interesantanu istoriju i storiju koju ću moći razumjeti sa svojim škrtim švedskim. Šarao sam očima po dugim i visokim policama knjiga – memoara i privatnih historija. Stajala je licem okrenuta prema posjetiocima kao jedna od više tako izloženih knjiga. Na naslovnici slika jednog “poznatog” čovjeka i text; Pehr G. Gyllenhammar , Fortsättning följer (Nastavak slijedi). Pročitah nekoliko škrtih recenzija na poslednjoj korici knjige. Desilo se bilo da nakon nekoliko decenija čitam jednu knjigu u jednom dahu, išlo je veoma dobro sa mojim švedskim, radilo se o “ispovijedi” jednog čovjeka čijem sam Ešalonu u svojoj minijaturi i ja sàm sam pripadao.
Kako reče pokojni Lasse Gille, vlasnik firme “Direktmobler”, to je bio Volvos legendarni direktor, vizionar i ljudina kojeg Švedska nije razumjela, a koju on nije bendao zbog te njene nesposobnosti.
Kad sam napokon uspio zaspočeti obečavajući uvod ove moje pisanije hajde da poslušamo, Pobjednik uzima sve i ABBA
Pehr. G. Gyllenhammar bio je najmarkantnija figura privredno-finansijskog života i razvoja Švedske. Industrijalac i privrednik. Najčuveniji je kao direktor Koncerna Volvo . Čuda je bio pravio sa Koncernom, bio Švedska privredna perjanica, bio veoma omiljen medju radnicima, Svijet ga je uvažavao i poštovao. Bio je Švedski Emerik Blum. Mnogo godina za redom Narod ga je plebiscitarno proglašavao za najcjenjenjijeg čovjeka Švedske, devet godina za redom
Pehr G Gyllenhammar, kao institucija, bio je daleko najveci mecena za kulturni zivot Geteborga i Svedske.
I onda on, osjećajući i sagledavši kuda ide svjetski razvoj automobilske industrije, pokrene razgovore o integraciji Volvoa (automobilskog dijela) i Francuskog Renaulta. Integracija je trebala kompletirati ponudu (pored ostalog), za sve vrste kupaca na svjetskom tržištu. To se desilo i dešava poslednjih godina kada najpoznatije svijetske auto marke prostituišu svoju proizvodnju i nude aotomobile za svaku “šugu”. I kad je trebalo da se potpišu ugovori, Uprava Koncerna uskrati podršku svom Predsjedniku i Pehr G. Gyllenhammar da neopozivu ostavku, godina 1993. Velikog Švedskog Volvoa više nema.
Pročitah 2017. dvije izjave Pehra u jednom finansijskom listu; “Det var en tragedi att det som en gång var Nordens största industri bara är en spillra. Jag bryr mig inte om det och jag har inga råd att ge.” na Sarajevskom; “Tragedija je da je to što je nekad bila največa industrija Sjevernog regiona postalo ruina. Nije me briga za to i nemam nikakav savjet da dam.” Nakon ostavke Pehr se preseio u London gdje je radio kao Predsjednik tvrtke Aviva, najvećeg osiguravajućeg društva u Velikoj Britaniji, te kao savjetnik i potpredsjednik Rothschildove investicijske banke Rothschild Europe. U privredni život Švedske vratio se 2004. da pomogne nasljednicima Jan Stenbecka, jednog drugog Švedskog privrednog buntovnika i boema.
Volvo 1960.
U nekoj godini nakon odlaska Pehra u nekom listu hvalila se supruga oficijelnog vodje pobune u Volvou da je bila na nekom Kruzer-krstarenju godinu dana sa svojim mužem i da im je bilo prekrasno. Par je bio u poznijim godinama života.
Vrijeme je za muzički odmor, izabrao sam Frenk Sinatru i My way uživo .
Sedamdesetih i početkom osamdesetih intenzivno (gotovo svakodnevno) suradjivao je Pehr poslovno sa Marcus Wallenbergom, bankarom, finansijerem, privrednikom i burzovnim magom, a prije svega upravljaćem Wallenberg Imperije. Ta saradnja je prerasla u veliko povjerenje, uvažavanje i najsikrenije prijateljstvo. Prema njihovom privatnom dogovoru i izvjenčanim kapitalima Volvoa i Wallenbergovih firmi Pehr G. Gyllenhammar trebao je naslijediti Marcusovu ulogu u Švedskoj i postati novi Tutti di Capo Švedskog privredno-pinansijskog sektora. Nakon smrti Marcusa Wallenberga, Familija nije dozvolila postupanje po dogovoru, otkupila je vjenčanice i nastavila sama voditi Imperiju.
Ajda i ja vraćali smo se iz Londona. Bilo je iznenadno nevrijeme pa je postalo upitno kada ćemo sa Hitroa letjeti za Štokholm. Sa ne tako dugim zakašnjenjem ulazimo u avion, u jednom od prvih redova sjedio je glavom i bradom gospdoin Pehr G Lyllenhammar. Sjedili smo u avionu, odmaknuti od pristanišne platforme, blizu uzlijetne piste, sjedili i čekali, kapetan aviona nas je nekoliko puta umirivao da polećemo uskoro. Kroz prozor se moglo vidjeti da uzlijeću samo avioni Britishairwaysa, jedan za drugim. I onda ugledah kako trepće jedna signal lampica iznad Pehrovih sjedala (business class). Stjuardesa je odmah došla, otišla zatim kontaktirati kapetana aviona, nakon minut dva bili smo obaviješteni da je on kontaktirao Toranj i da polećemo za nekoliko minuta. Minute su prolazile, Britanski avioni su jedini uzlijetali i onda opet Pehrovo svjetlo i nekoliko puta pritisak zvona. Stjuardesa dolazi dobija komad papira odlazi do kapetana aviona. Nakon nekoliko minuta dobivamo informaciju da je Kapetan kontaktirao direktora SAS-a, (naše avikompanije) u Kopenhagenu i da je ovaj osobno intervenisao te da polijećemo ubrzo. Nakon minut – dva poletismo.
Jedna od najosobnijih karakteristika Šveda je da ne vole konflikte i da ih izbjegavaju po svaku cijenu. Britanci poznaju Švede i znaju da oni ne protestuju nego strpljivo čekaju. Pehr G Gyllenhammar bio je i Sarajlija.
Krajem sedamdesetih Volvo je trebao investirati u novi model, ogromna lova. Krajem sedamdesetih Norveška se nije kupala u nafti. Najoptimističniji su naslućivali naftu na većim dubinama za koje tada nije bilo potrebne tehnologije. Norvežani su svijetu dali samo gem – spajalicu, znaju ih Švedi zajebavati, a htjeli su se nekako razvijati, najradije industrijski. I onda pripremi Pehr ugovor sa Norveškom državom. Norveška postaje vlasnik 40% Volvoa (slijedila bi izgradnja Volvo proizvodnih kapaciteta i u Norveškoj takodje), a Volvo dobija značajne koncesije na Norveškim naftnim poljima. Posao nije uspio jer politika i Volvo – akcionari nisu htjeli da rizikuju. Tako je Švedska izgubila jedinstvenu šansu da dijeli Norveško naftno bogastvo u značajnom procentu. Norveške naftne rezerve se danas procjenjuju na preko 9.100 milijardi dolara. Norveška ima novčane reserve za crne dane u iznosu ca 8.4oo milijardi dolara.
Upoznali su se u avionu, ona Lee Welton Croll, doktor filozofije i konsult orgsanisatione psihologije, rodjena 1973. i on Pehr G Gyllenhammar, rodjen 1935. Vjenčali su se 2013. (Pehrov treći brak) i dobili kćer Barett 2016.
”Oberoende är stark” – Neovisnost je jaka, naslov je Pehrove poslednje knjige. Istina, nezavisnost je jačina, ali i usud jer neki ne mogu biti drugaćiji. Prvi znak tog usuda je tersluk.
Oprostimo od Pehra sa jednom od Toma Jonesa
Negdje sredinom sedamdesetih u ljeto prije nego što se opština Centar podijelila na dvije općine (Centar i Stari grad) službeno sam bio posjetio Asima Ferhatovića – Haseta u njegovog Čevapdžinici, Devetka. Nakon službenog dijela otišli smo na kafu kod Hajdara (Trnka Hajdar). Dodje Hajdar sa bosanskim kafama i sjede nakratko sa nama. Utom stolu pridje neka gospodja, ustade Hase napravi joj stolicu da sjedne sa nama, Da vas upoznam, ovo je moja supruga,….., a ovo su,….. I ona i Hajdar bili su nakratko. I onda priča mi Hase kad je putovao sa reprezentacijom Jugoslavije na Azijsku turneju, Igramo mi karata kad kod drugog stola ustadoše trener i članovi vodjstva puta. Ja odmah primjetim da (ja se sjecam imena futbalera) više ne gleda u karte nego u trenera i da ga očima pomno prati. I onda trener pridje vješalici gdje su se nalazili kaputi, a on skoči do vješalice uze kaput trenera i pridržava mu ga dok ga ne obuće. Ja to nikad ne bih mogao uraditi ma da je Tito, bio je Hasetov komentar.
Hase je stanovao na Vratniku i svakog jutra bi pješke išao niz strminu do radnje. Uvijek bi ga čekalo po nekoliko presiromašnih kojima bi on samo tutnuo u ruku po neku šušku. To je bio ceremonijal koji je Sarajevska futbalska Legenda živjela sa osobitim zadovoljstvom.
Uz Haseta i najkompletnija Sevdalinka, a vjerovatno i najbolja, Džulzulejha i Safet Isović
Ne da mi džavo mira, moram napisati da sam ja bio uvijek navijač Želje.
Prije mnogo, mnogo godina (vjerovatno sa Austro-Ugarskom) u Sarajevo su iz Gospića (?) doselili Pastuovići. Napravili su bili u Podtekiji jednu veliku gradjevinu u obliku pravougaonog slova U sa velikim dvorištem, največom kapijom, ogromnom centralnom halom, 2-3 manje radione, nekoliko skladišta, a na spratu stanovi. Sve u crvenoj cigli, prozori u prizemlju oni sače-industrijski, a sprat sa fasadama i cviječem iz filmova o Budenbrokovima, prve decenije 19. vijeka. Tu su otvorili Kovačko-kolarsko-bravarsko-lakirersku-…radnju. U svoje vrijeme bili su kapitalisti. Sjećam se poslednje generacije Pastuovića koji su tu živjeli i radili. Bili su Martin i Franjo i tri (?) sestre, Svi su bili krupni i jaki, oblačili su se skupo i stilski-klasično, pri susretima se osjećala disciplina, red, respekt i neka jaka stabilnost.
Radio sam već bio 2-3- godine u Upravi prihoda opštine Centar. I onda jednog dana na hodniku sretnem Franju Pastuovića, bio je izašao iz kancelarije Načelnika. Pomislih kako to da nikad nisam zapazio ime mog komšije u silnim pregledima privatnih obveznika, a imao je obrt, nekretnine,….
!938. pušten je sa desetogodišnje robija komunista i revolucionar, Djuro Pucar – Stari. Po zadatku Komunističke Partije Jugoslavije došao je da živi u Sarajevu. Djuro je bio kovač. Dobio je posao kod Pastuovića uprkos tome da je bio poznati komunista, registrovani i praćeni robijaš. Zaposlili su ga bili zato što je bio dobar i sposoban radnik. I bio je plaćen veoma dobro.
To Djuro i Partija nisu nikada zaboravili. Pastuovići su nastavili izvršavati svoje poreske obaveze prema Novoj Jugoslaviji kao i u svim prošlim sistemima, odgovorno i na vrijeme, ali su imali poseban tretman u kontaktima i procedurama.
Prije nego što bi počeo pisati ovu kratku storiju o mom Komšiji morao sam odgonetnuti kako su se zapravo prezivali; Pastuhović ili Pastuović. Googlam i naletim na jednu fantastičnu knjigu koju je napisao sin jednog Pastuovićevog radnika za svog unuka.
Radnik i djed se zvao Martin Bozja, pisac i sin se zove Drago Bozja, a nasljednik i unuk se zove Davorin Bozja.
Martin je došao u Sarajevo trbuhom za kruhom u doba Austro-Ugarskog “Maršalovog plana” u Bosni. Došao je kao Slovenac iz Slovenije koja tada nije ni postojala. Zaposlio se kod Pastuovića i ostao Slovenački Sarajlija čitav život……..
Jedna fantastična, uzbudljiva, iskrena, emotivana, ljudska i Sarajevska historija i istorija. Tu čovjek otkriva klice zajedništva, kultura, tradicija i života mog Sarajeva.
Ako hoćete neposredno da doživite to Sarajevo toplo vam preporučujem da pročitate knjigu “Dogodovštine i zapisi mog života”
Otvorite PDF datoteku ispod slike i vucite stranice mišem sa strane ekrana. Zahvalimo se Bozjama sa jenom Slovenačkom
Kulminacija mog Sarajeva dosegnuta je sa XIV Zimskim Olimpijskim Igrama 1984. dakle prije 35 godine. Organizacija Olimpijskih igara smatra se najsloženijim, največim, najskupljim i najrizičnijim poslovnim projektom na Svijetu. Večeg nema. Naročito ako se počinje od ledine kao u Sarajevu. Na čelu tog Sarajevskog projekta bio je Drug Branko Mikulić. Sarajevske Zimske Olimpijske Igre proglašene su kao najbolje do tada održane. Zarada je bila, svi novoizgradjeni Olimpijski objekti! Njemu kao najodgovornijem i pripadaju največe zasluge. Svijet je to prepoznao, cijenio i zapamtio. Politička Ljubljana, Beograd i Zagreb su pizdili.
Bosna nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, ona je i muslimanska i hrvatska i srpska, često je napominjao Branko Mikulić sa raznih najviših političkih i republičkih funkcija. To je bio relani i živući konpcet savremene državnosti Bosne i Hercegovine koji se očvršćivao i učvršćivao na svim segmentima društva, pokazivao fantastične rezultate na svim poljima razvoja i kojeg je Drug Tito najsnažnije podržavao! Uostalom to je koncept današnjeg suvremenog svijeta. Uticajni nacionalistički krugovi Zagreba i Beograda, zaraženi pojedinici iz vlasti, konspiratori,…. cijelo su vrijeme rovarili protiv te B-H esencije. Jačanje i učvršćivanje Mikulićevog koncepta značilo je udaljavanje od Velike Srbije ili Velike Hrvatske.
Posle Tita Tito, izgledalo je realno 1986. dolaskom Branka Mikulića za Predsjednika Izvršnog Vijeća (Vlade) Jugoslavije. Nakon nepune tri godine Mikulić je podnio ostavku i vratio se u Sarajevo. Po kuloarima se pričalo da je kap koja je prelila čašu bila činjenica da on nije vladao Štamparijom novca na Topčideru.
Kao rukovodilac i Sarajlija gosp. Branko Mikulić nije imao onu narodnu i veselu privlačnost kao recimao Anto Sučić, on nije bio Raja kao Uglješa Uzelac, nije bio ni prijatni gospodin kao Džemal Muminagić ili tihi karizmata kao Emerik Blum. Bio je uvijek veoma radin, preozbiljan, koncentrisan,….. bio je izuzetno obrazovan, pošten, odgovoran,… sigurno najsposobniji političar i rukovodioc kojeg je moje Sarajevo imalo!
Drugu Branku Mikuliću u čast, Šarl Aznavur i Camarade
Smatralo se i da je bio teško dostupan za obične gradjane, ali……
Vrago Muhamed ima je radnju za pravljenje rakijskih kazana na uglu ulica Dubrovačke i Danijela Ozme. Krajem 6o.-tih posao je slabo išao i on odluči da promjeni djelatnost te da otvori bife. I gradio je Muhamed i ganj*o papire (dozvole, suglasnosti, uvjerenja, izjave, potvrde,…) konsultovao se, zaduživao,… i trajalo je to i onda finiš, sve u redu ali ne može da dobije dozvolu, stanar ili stanari zgrade nisu dali suglasnost. Intervenisao je Vrago kod svih mogućih i nemogućih, dobijao obećanja, poluobećanja, savjete da promjeni djelatnost,…….. sve bzuspješno. I onda pokupi Muhamed sve papire u jednu finu fasciklu, obrije se i obuče najbolje što je imao, prethodnu večer nije akšamlučio i onda ujutro napravi sačekušu za Predsjednika CK SKBiH, druga Branku Mikuliću. Dolazi auto sa Predsjednikom ispred ulaza u zgradu Komiteta i Vrago na štos pridje Mikuliću i uspije mu ispričati ukratko svoj problem. Dajte mi taj fascikl, vidjet ću ako vam se može pomoći, ništa ne obećavam, pozvat će vas moj sekretar kada budem imao odgovor, odprilike je tako završen taj kratki susret.
Dobio je Vrago dozvolu i radio i radio i nikada nije bilo nereda ispred bifea, nikada policija nije intervenisala, otišao bi obraz pred drugom Brankom. Bife je postao popularan za uposlenike Radio Sarajeva. Najčešći posjetioci su bili, Vlado Dijak, Nikola Škrba,…. Kada bi ih netko pitao, Gdje će te? znali bi odogovirti “Idemo k* Vragu!”
Namjerno sam idealizirao osobe iz ovog priloga. Ove tri ljudske legende napravile su toliko dobroga kormilareći kroz naše živote, vrijeme i civilizacijsku etapu. Oni se mogu uzeti kao primjerci Sarajevskih geneza i izvorišta. Od Osmanske, Europske, Gradske, Ljudske kulture i običaja…. do vizija, sanjanja, gradjenja, a onda sve i uvijek sa veselim, nadahnutim i lijepim životom.
Ovo je poslednji prilog ovog Bloga. O novom blogu ću obavijestiti najdalje do 20. maja.
Za oproštaj jedna znakovita, Jedna mladost, Josipa Lisac i Indexi!
Moje Sarajevo 