Ne volim švedske novembre. Dani postaju sve mračniji, postaje hladno, puše, kiši, snježi, nema ni jednog praznika, daleko od ljeta, nikako da dodje praznični i bijeli decembar. Nema inspiracija, velikih planova, bliskih selameta,……

Volio sam sarajevske novembre. Nakon septembra i oktobra bio bih već duboko u raznim planovima, projektima, ostvarenjima…. Desile bi se već neke fešte za pamćenje. Kafane bi uhodale svoje muzike. Znali smo gdje ćemo subotama igrati remija. I onda slavio se 29. Novembar Dan Republike. Putovalo se na nekoliko praznično-zamracenih dana na more u neki od udobnih hotela, Plat, Medena, Albatros,…. Haj, haj, haj….

Izlazi Romkinja iz sudnice i viče, Nepravda, To je nepravda,… ide dugim hodnikom suda i samo ponavlja, To je nepravda, Nepravda, dodje na ulicu i viče isto. Onda je zaustavi neki čovjek i pita, Kakva nepravda? Pa bila san na sudu. I? Pa razvela sam se od muža. I? Pa muž je dobio starateljstvo za svo naše petero djece. Pa dobro šta je problem u tome? Ma ni jedno naše dijete nije njegovo. To je nepravda.

Osjećam se dužan za pjesmu Ja se pitam gdje si draga sada od prethodnog priloga. Naletio sam na jedan meni izuzetno dragi snimak sa legendarnim Zaim Imamovic, poslušajte https://www.youtube.com/watch?v=CggaaT81kPA

Ajda je putovala u Antverpen kod svojih belgijskih prijatelja, a pocetkom decembra putuje u London sa sestrom i majkom. Mia slavi rodjendan. Glavni razlog je posjeta Božićnom koncertu sa Shoshana Bean.

Strahovao sam da se ne zarazi i strahovat ću. Naoružat će se maskama, u rutine im je ušla predostrožnost protiv pandemije, vakcinisane su prije 3 mjeseca sa drugom dozom…… U Švedskoj imamo dugo, dugo vremena stabilnu i nisku zarazu. Hvata me strah pri pomisli da bi smo i mi mogli imati crne statisike kao Hrvatska, Srbija, Austrija, Njemačka. Uzdam se u podatak da je ca 85% vakcinisanih, da Švedska ima najbolje predispozicije u borbi protiv pandemije i da švedi žive samoograničenu slobodu iz predostrožnosti prema pandemiji.

Ljetos sam bio kupio let do Splita i rezervisao apartman u Trogiru zbog blizine aerodroma. Trebao sam putovati krajem augusta. Nisam se usudio. Nisam vjerovao hrvatskoj statistici.

Ovdje imam jednog prijatelja iz zapadne Hercegovine, stariji je od mene 15 godina (87), jedan domacin, veoma inteligentan i razuman čovjek. Jedna kćer živi u Švedskoj, a druga u Zagrebu, udate i imaju djecu. Uobičavali smo se čuti jedanput nedeljno. On nije bio planirao da putuje. I onda me zove jednog dana i pita, Znaš li gdje sam? U Zagrebu sam. Poželio sam moju malu unučad i morao sam otputovati. Mato se vratio prije mjesec dana i sve je u redu.

Evo još malo šale

Često se čujem sa mojim švedskim prijateljem, Leif Larsson. Bio je prvi šved koji je razumio naše viceve i moje zajebancije. Mladji je od mene godinu dana, operisao je srce i krhkog je zdravlja. Prošle nedjelje me zove i kaže bio je u bolnici 4 dana. Glavni doktor mu je dao broj telefona i rekao da ga nazove ako bude potrebe. Leffe ga je pokušao nazvati ali niko nije odgovarao, samo automatske sekretarice, tako da je bio popizdio. I onda drvlje i kamenje na švedsko zdravstvo. Nekoliko puta sam se ja žalio na neke švedske idiotije i Leffe bi uvijek ušutio, nije se htio pridružiti pa ni komentarisati moje jadikovke. To je jedna od jakih karakteristika Šveda, država je njihova majka i brane je od drugih. Sjetio se bio jednog mog vica i hepienda. Pitam ga ja jednom još dok smo radili zajedno, Šta je to povjerenje. I onda pogadjanja te ovo, te ono i na kraju mu ja kažem to je kad ga daš ljudožderu da ti ga popuši. Smijao se on, a i drugi. Sljedeće jutro na poslu pita on šefa, Magnus imaš li ti povjerenja u mene? Raja se smiju, a Magnus pojma nema o ćemu se radi. Onda ja objasnim Leffeu da je pogrešno formulisao pitanje te da je trebao pitati Šefe mogu li ja imati povjerenje u tebe? On shvati odmah i ide direktno šefu i pita, Magnus mogu li ja imati povjerenje u tebe? Svi se smiju. Bilo je to najčešće pitanje valjda cijelu tu sedmicu.

Inače je pomalo neobično i otužno sa anonimnošću umiranja u Švedskoj. Nema smrtovnica na kapijama, banderama, ulazima,,,,, veoma rijetko se oglašava u novinama, a onda u kojima, čovjek nestane bez pozdrava i sućuti. Imao sam jednu komšinicu u prizemlju, jedna korpulentna penzionerka, bivša medicinska sestra koja je imala riječi hvale za medicinsko osoblje iz biše Juge. Živjela je sama. Često su je posjećivali njena dva sina. I onda jednog dana dok sam čekao lift naleti njen stariji sin, pozdravi me te otključava njen stan. Majka mu je bila umrla prije 3 nedjelje reče. Sinovi su dolazili sa snahama da isprazne stan. Pregruga je i nečovječna ta normalnost oko smrti u Švedskoj. Iznad mene je stanovala jedna bivša, lijepa i razmažena dama koja je nakon smrti muža prodala vilu i preselila se u manji stan. Imala je jednu kćerku koja je živjela nedaleko od Štockholma. Posjećivala ju je rijetko. Prije mjesec dana sretnem se u haustoru sa jednim prijatnim Švedom koji mi reče da je preselio na treći sprat u stan iznad moga. Moja komšinica je umrla u največoj anonimnosti. Nisam čuo ni buku kada je pražnjen njen stan.

Jučer (subota) sam šminkao auto za registraciju. Minusi su trebali početi od nedjelje pa sam koristio poslednji plusni dan. Nikada nisam uživao šminkati i brinuti se oko auta. Imao sam mog polubrata Mufu automehaničara, a i nekoliko privatnih radnji za razne autousluge. Od moje djece nitko nema auto. Žive u gradu gdje imati auto znači ogromne brige, trošak, nerviranja,…. nepojmljive su gužve, nikad nema slobodnih parkirnih mjesta, kazne zbog parkiranja su nenormalne i moraju se plaćati. Izlaz je nadjen u firmama koje izdaju automobile. M je jedna takva firma na primjer, https://m.co/se/sv-SE/priser/ ima razne vrste automobila na mnogo destinacija u gradu, ima svoje članove koji imaju njihove kartice i appove u telefonima. Sat iznajmljivanja od 8 do 11 eura,, dan od 80 do 95 eura, sedmica od 300 do 400 eura,….. Sve ide digitalno i sa lozinkama. Sve funkcioniše bezprijekorno. Ako bi neko pomislio da je preskupo pa i nije. Čovjek mora kupiti auto (podijeli vrijednost na 10 godina), održavati ga, plaćati parkiralište, kod nas nema džabnog parkiranja, plaćati porez na auto, registraciju, osiguranje,….. Ja plaćam za parkiralište, porez, osiguranje i registraciju ca 1100 eura godišnje.

Evo još jedan tipični vic

U ovaj moj švedski novembar osim nelagodnosti zbog pandemije svakodnevno ulazi i nespokoj oko situacije u BiH. Iako sam zauvjek odselio iz moje domovine i još uvijek se osjećam duboko povrijedjen zbog pljačke kojoj sam bio izložen od strane nove vlasti ne mogu a da sa tugom ne pomislim na te dobre, vesele i skromne ljude, sve moje Bosance.

Živi bili!