USA knjizevnik James Truslow Adams (1878-1949); “Američki san je san o zemlji u kojoj bi život svakog čovjeka trebao biti bolji i ispunjeniji, s mogućnošću za svakoga u skladu sa svojim sposobnostima i postignućima…… Nije san o automobilima i luksuzu, već san o društvenom poretku u kojem svaki muškarac i žena mogu ostvariti svoj puni potencijal, o društvu koje će ih prihvatiti onakvima kakvi jesu, bez obzira na njihovo porijeklo i status.”
Kreševljaković Ibrahim i Fatima su bili svoj porodični život startovali u Mostaru. Sudeći prema njihovim penzionerskim godinama, kada sam ih ja upoznao, Ibrahim je bio jedna naočita muškarčina, a Fatima jedna veoma lijepa, nježna i pametna Hercegovka. Ibrahim je bio pilanski radnik, a Fatima domačica i brižna majka. I kako je to onda bilo, izmedju I i II Svjetskog rata, išlo se za poslom i radnici i njihove familije. I onda od Mostara preko nekoliko mjesta i Hadžića Sarajevo i Alifakovac.
Hajde sada kad smo ostavili Mostar u čast Ibrahima i Fatima-hanume da čujemo jednu čuvenu mostarsku sevdalinku dakle Himzo Polovina i Hasanagin Sevdah (Što te nema),
Imao sam čast da samo dva ili tri puta posjetim deda Ibru i nanu Fatu zajedno. Ibro bi sjedio sam sa sobom, vječnom cigaretom bez filtera zaljepljenom na donjoj usni, šeretskim, širokim ali pomalo dalekim osmjehom, bivao bi sretan zbog posjete. A nana Fata bi stalno nešto donosila na sto ispred gostiju, primicala, nutkala,…. I svaki put bi se lijepa nana Fata žalila što njen Ibrahim ne zatvara oči kad se na televiziji pojavljuju lijepe i “oskudno” obučene ženske. Dedo Ibro je umro početkom 70-ih, a nana Fata početkom 80-ih.
Bojim se i zamisliti kako je bilo teško za Ibrahima, “običnog” radnika i Fatimu domačicu i brižnu majku uzdizati petero djeco u nekom postanarskom stanu na Alifakovcu. Esed je bio najstariji, a onda Ilduza, moja punica, onda Kemal pa Mahmut te Sead najmladji. I svi su bili dobili “hljeb u ruke”! Ja ne znam koji je zanat završio Esed. Ilduza je bila tkalja za ćilime. Kemal brijački zanat. Mahmut vodoinstalaterski zanat. Sead slastičar.. Niko od djece nije bio na nekoj stamputici ni sekunde. Mahala se hvalila sa njima! Živjeli su veoma blisko i kompaktno, voljeli su se i pomagali cijele živote. Kada su se poženili i Ilduza udala onda su se redovno okupljali kod Ibrahima i Fatime, a nerijetko i kod Vehbije i Ilduze, jedine sestre.
Kreševljaković Esed je bio jedan tih i samozatajan individualac. Nakon zanata zavrsio je bio Visu upravnu školu i sredinom 70-ih radio je kao inspektor u Socijalnom. Bio je ribolovac i imao je Volksvagen Bubu. Imao je problem sa autom jer se motor stalno gasio. I onda ga ja odvedem jednog dana kod jednog poznatog Sarajevskog automehaničara. Automehaničar otvori haubu od motora i uzme tri šarafcigera, jedan pritisne prsima a sa druga dva u dvije ruke štima dotoke zraka i goriva u fergazer. Bio je gotov za nekoliko minuta. Motor se više nije gasio. Esed je bio oženjen sa jednom veoma pažljivom i brižnom suprugom. Patio je bio od žuči, a volio grah pa bi ga ona pripremala tako što bi ga prvo dobro obarila, a onda ogulila košuljice sa zrna, svakog zrna. Stanovali su u stambenoj zgradi blizu Benzinske pumpe na Vrbanji mostu. Imali su dvije kćerke, Kreševljaković Rabija – Raba i Jasnu. Raba je bila inžinjer elektrotehnike, mislim da je i magistrirala, radila je u Energoinvestu, pričalo se o njoj kao velikom stučnjaku. Jasna je bila novinar u Vecernjim novinama, udata i mislim da je imala dvoje djece. Jednom se neko od Kreševljakovića ženio, bio sam na svadbi i onda je Jasna zapjevala Oj Safete Sajo, Sarajlijo bila je i živa muzika. Bio je to ugodjaj za sve prisutne.
U čast tog lijepog dogadjaja poslušamo: Džejla Ramović i Ibro Bublin – Oj Safete, Sajo Sarajlijo
Begić Ilduza, bila je udata za Alifakovačkog pekara, Begić Vehbija. Radila je kraće vrijeme u Sarajevskoj ćilimari kao tkalja i onda je zbog bolesti zglobova i majčinskih obaveza postala domaćica. Izuzetno inteligentna žena, sabur, razum, iskustvo,…. Nikad ljuta, nikad odsutna, nikad nagla. Vehbija je bio vedar čovjek iako je godinama bio bolestan. Pušio je filter Jugoslavija, volio kafu i jače Bosanske specijalitete. Samo sam ga jednom vidio ljuta. Znao je gostima praviti bosansku kafu i više puta mu se desilo da mu kafa pokipi. I onda jednom pravi on kafu i kolibra iznad džezve i samo što se okrenuo kafa pokipi. E onda je on uzeo džezvu i lupao ljutito sa njom po peći (tišpeć). Imali su troje djece, Pašić Edina Dina, udata Pašić, 2 sina, suprig Daut je umro, Gligorić Fahira, udata Gligorić, jedan sin, suprug Zoran je umro i Džambić Meliha, moja supruga. Edina je bila tehničar, Fahira je bila završila Srednju ekonomsku školu, a Meliha je bila frizer za žene. Melihina tetka Hadžira bila je veoma uspješna frizerka koja je uvijek dobijala mnogo bakšiša i imala uvijek para. To je opredjelilo Melihu da odabere i izuči frizerski zanat. Meliha je osvajala visoka mjesta na frizerskim takmičenjima u Jugoslaviji te nekoliko puta i u Evropi. Nakon rata je otvorila frizerski salon u centru Sarajeva, ima više radnika i veoma dobro posluje! Dok sam bio zet bio sam veoma dobar, siguran sam. Volio sam i cijenio i punca i punicu.
Kreševljaković Kemal – Kemo nakon brijačko-frizerskog zanata diplomirao je bio na Ekonomskom fakultetu. Napravio je bio jednu lijepu profesionalnu karijeru nakon diplomiranja; prvo funkcioner u Sindikatu, a onda predsjednik Izvršnog odbora (vlada) opštine Centar te dugoggodišnji direktor preduzeća Ogrijev. Bio je veoma lijep, elegantan, prijatan, vedar, prijateljski čovjek. Oženio se sa Vesnom. Bili su par o kojem se pričalo. Kemo je prvi bio dobio stan, jedan dvosoban u ul. Pavla Goranina sa strane Šipada u Titovoj. I onda su svi Kreševljaskovići preselili u taj stan. Sejo je bio momak i bio je zaokupljen sa svojom kosom te je znao podvezivati maramom kosu od čela pa nagore. Jedne večeri izadje na Titovu da sačeka svoju Raju sa podvezom na čelu, zaboravio ga je bio skinuti, a još podvez – marama nije bila baš ni reprezentativna. Svijet prolazi pored njega, gleda ga pa se i okreće, a on pomislio da je postao lafčina. Dodjoše Raja i počeše se valjati od smijeha. Vesna i Kemo imali su troje djece, Kreševljaković Goran; oženjen, dvoje djece, precizni mehaničar, radio je u Tvornici čarapa Ključ; blizanci Kreševljaković Dubravko, oženjen, dvoje djece, neki zanat, radio je kao prodavač u Feroelektru (?), Kreševljaković Zoran, oženjen dvoje djece, gimnazija, Uprava prihoda opštine Centar. Kemo je umro rano u Državnoj bolnici na Hematološkom odjeljenju. Vesna je umrla poslije rata. Zadnji put sam je vidio prije rata kada sam je i posjetio. Bila je puna samoće i pušila je mnogo. Živjeli smo tada u komšiluku, ona na broju 7, a ja na broju 13 u ul. Kralja Tomislava, ali su nam stanovi imali dva različita električna napojna voda. Na početku rata je nestajalo struje i onda lucidni i uvijek od akcije Dubravko – Dudo zbavi dugački kabel preko kojeg bi oni koristili moju struju kad bi nestajalo kod njih i obrnuto. Dubravko se sa suprugom preselio kod majke, a njihovo dvoje djece su poslali u suprugino rodno mjesto. Supruga je bila Srpkinja, mjesto srpsko, gradonačelnik Sarajeva (Musliman) se prezivao Kreševljaković. Počeli su osjećati nelagodu i nesigurnost za djecu pa su se onda svi pokupili i odselili. Žive negdje u USA.
Kreševljaković Mahmut – Mašo završio je bio vodoinstalaterski zanat i radio u preduzeću Vodoinstalater. Uz posao se školovao i diplomirao na Ekonomskom fakultetu Sarajevo te nakon toga postao dugogodišnji direktor Vodoinstalatera. Jednom je jedan Mujke, vodoinstalater iz moje raje popravljao neku ćesmu kod mene kući. Mujke je radio u Vodoinstalateru i ja ga pitam kako mu je raditi tamo i o direktoru. Bio je zadovoljan i otišao je u penziju odatle. U direktora se moglo vjerovati, nabavljao je stalno nove poslove, plate i druga primanja su bili sigurni, morali su puno raditi u sezoni, ali su zimi imali dosta plaćenih “sloboda”. I Mašo je bio otišao u penziju iz Vodoinstalatera. Mašo je bio oženjen sa Hadžerom i imali su dvoje djece, Nerminu -Nerma i Hikmeta – Hiko. Hadžera je bila veoma uspješna i popularna Sarajevska frizerka, mislim da je bila i prvak Jugoslavije na nekom takmičenju. Iz frizeraja je prešla u Zanatsku školu gdje je radila kao nastavnica prakse. Božinović – Kreševljaković Nerma je diplomirala na Ekonomskom fakultetu, u braku sa Davor Božinović dobila je bila jednu kćer. Davor, jedna veoma fina Raja tragično je preminuo nakon jedne bezazlene operaciju u tridesetoj godini. Kreševljaković Hikmet – Hiko je završio gradjevinsku tehničku školu bio se oženio i mislim da je imao dvoje djece. Bio je veoma naočit, kulturan i lijep. Na žalost poginuo je u saobraćajnoj nesreći na putu do posla, radio je negdje na terenu. Mašo se intenzivno brinuo o rediteljima i mislim da je majku Fatimu posjećivao gotovo svakog dana kada je ostala sama. Više puta smo Hadžira i Mašo te moja supruga Meliha i ja bili na feštama koje su iz raznih razloga pripremale kolegice iz frizeraja. Bile su to kućne bogate svećanosti i uvijek bi se prežderavalo, dobro popilo, ali i zapjevalo. Mašo je lijepo pjevao i imao je repertoar bratstva i jedinstva, nezaboravno je pjevao vodio pjesmu Vužgi ga Blaž. Poslušajmu tu lijepu Zagorsku pjesmu!
Kreševljaković Sead – Sejo, slastičar u preduzeću Slastičaru, diploma Ekonomskg fakulteta, direktor Slastičara, Privredna komora. Oženio se i imao dvoje djece. Sin se zvao Kreševljaković Ervin, kćerka mislim Ervina, oboje su studirali. Sejo je imao držanje rodjenog gospodina, uvije prava ledja, odmjerenosti, maniri,… Bio je dugogodišnji i aktivni član Hora Radio Sarajevo. Njega sam najrijedje sretao i ne znam puno o njemu.
Ja, imali smo snove i ostvarivali ih u Titovom Sarajevu. Ne dolazim u Sarajevo ili BiH, ali znam da ljudi teško žive i da nemaju “svijetlu budućnost”. Počesto ljetujem u Hrvatskoj i uvijek mi bude žao žena koje rade u trgovinama, ugostiteljstvu,….. Želim od sveg srca da bude bolje.
Moje Sarajevo 