Poznavao sam ga još od dječačkih dana sa stare Skenderije, igrao je fotbal za Sarajevski Partizan. Mogao se kasnije vidjeti često na Titovoj te u nekoj od Upijevih prodavnica – granapa gdje bi popravljao kase ili se glasno zajebavao sa personalom. Imao je privatnu firmu koja se zvala “Hugin” prema Švedskom proizvodjacu kasa za maloprodaje. Popravljao je kase po prodavnicama Upijeve maloprodaje i baždario taximetre kada bi se mijenjale tarife. Stariji je od mene valjda nekih 15 godina. Oženjen sa Dragijom sa kojom je uvijek živio jedan harmoničan život – zahvaljujući inteligentnoj i razumnoj Dragiji!😁. Svaki lijepi dan – predveče bi prošetali Titovom od Kulovićeve gdje su stanovali do Baščaršije. Dragija je bila dugogodišnja prijateljica moje prve supruge Melihe i prilično čest gost u našoj kući. Liha je živio jedan porodičan život, nije se kartao ili vrijeme “gubio” po kafanama sa Rajom, nije se ni švalerao 😊. Zbog toga se on i ja nismo previše družili, ali kada su bile familijarne ili slične okolnosti svi naši susreti su bili ispunjeni sa radošću, veseljem i nemogućim zajebancijama. Bili su mi oboje veoma dragi!

Lihic Dragija i Muhamed, skorasnja slika.

Liha je bio veoma emotivan i uvijek kada bi se čula pjesma Snijeg pade na behar na voće on bi zaplakao od sevdahskog derta. Zato ćemo sada poslušati tu pjesmu u izvodjenju Safeta Isovica!

Nikada nije pušio, nije pio kafu, ganjao je cijeli zivot razne čajeve, trave, med,… Sadikovićevu knjigu o travama – alternativna mediciner, je držao kao svoju zivotno najvažniju knjigu. Znao je i peci rakiju ali zbog ceremonije najvise. Rijetko bi popio po neku casicu. Prije vise godina sreo ga je Deno, moj sin, na nekom aerodromu i Liha mu se sa suzama u očima hvalio da je bio pobijedio rak. Liha ima oko 88 godina. Prije nekoliko nedjelja vidio sam u Oslobodjenju smrtovnicu, umrla je bila Lihina mladja sestra u 80-oj godini, medju ožalošćenima bili su “brat Muhamed i snaha Dragija”. Poslednji put sam se vidio sa Lihom 2013. godine u Sarajevu. Bilo je lijepo sunčano jutro, sjedio sam sa prijateljima u bašti ispred Ferhadije i kafenisao. Liha je dolazio od Katerdale, vidio me je bio pa je počeo smišljati s kakvom će zajebancijom započeti naš susret. Oprostite gdje je Baščaršija, pita on naivno mene trepćući očima, a ja mu odgovaram kao da ga ne poznajem da on ide u pogrešnom smjeru i da se mora vratiti prema Marijin Dvoru. Ne sjećam se detalja u nastavku ali znam da je bilo provala i da su se prolaznici okretali prema nama tog ranog jutra. Htio je da ih posjetim, i njega i Dragiju. Nisu živjeli u Sarajevskom stanu – ugao Kulovićeve i Titove, jer nije bilo lifta i onda treći sprat, visoki plafoni, previše stepenica. Živjeli su u svojoj seoskoj kući u jednom zaseoku u Tarčinu. Bio sam tamo nekoliko puta, lijepa obnovljena seljacka kuća sa većom okučnicom i komšijama koji su mu fantastično parirali. Na žalost nije bilo prilike da ih posjetim.

Jedne godine smo ljetovali u Zaostrogu i tu smo se upoznali familijarno, a Dragija i Meliha postale prijateljice. Deno je bio malo, živo, lajavo i “opako” dijete sa kojim je Liha uživao u perfomansima. Na ljetovanju su bile i Dragijine i Lihine sestre sa porodicama.

Jedno predvečerje šetamo rivom kad odjednom prema nama ide čuveni Sarajevski futbaler Boško Antić sa društvom. Antara se smijao od srca kad je ugledao Lihu, a Liha je bio ganut, mislim da su zajedno bili igrali u sarajevskom Partizanu. Ovo je moja supruga, predstavi Antić jednu veoma lijepu i prijatnu gospodju i onda će Liha, Znaš šta je Antara, sad bih te ošamario, što si pričao da ti je žena stara pa izgleda mladja od tebe najmanje 15 godina. Antić se zacenuo od smjeha, a njegova supruga mu se bila primakla i samo se smiješila. I onda smo išli zajedno jedan dio šetnje. Liha je bio nastavio sa perfomansima i svi smo se smijali. Ovdje moram reči da je Liha bio i fantastičan glumac!

Jednog popodneva dodje Liha na plažu sa svojim badžom. Nosili su dvije lubenice, a iza njih su išli dvojica Lihinih zetova, smijali se obješenjački, provocirali, Liha spustite lubenice ovdje u sredinu da počastimo sve naše familije,….. Igrali su remija i Liha je izgubio. Bilo mu je krivo jer ga je pobijedio njegov šura Fočak sa kojim se stalno naduravao, on rogatičkog porijekla. Bila je zajebancija na plaži do razlaza i svi su jeli lubenice uz salve smijeha.

Sljedećeg dana igrali smo Liha i ja protiv zetova. Ja sam bio u dogovoru sa Lihom i pakovao djokere. Dobili smo ih tri partije uz nemoguće Lihine zajebancije i izlive radosti. I onda šure kažu idite vi na plažu mi dolazimo sa lubenicama. Liha je perfomansirao na plaži za sve prisutne koje je pripremao za dolazak šura sa lubenicama. I onda nakon podužeg čekanja dolaze zetovi sa tri najmanje lubenice na svijetu, večine manjih dinja. Prekopali su bili dva brda lubenica kod dvojice prodavača da nadju najmanje. I to je pasalo Lihinoj zajebanciji da objašnjava kakvi su to Fočaci ljudi te da tamo nikad nije bilo jevreja,….

Ja i moja porodica godinama smo ljetovali na Hvaru u Jelsi, . Divno mjesto za odmor, priroda, plaže, prijatni domaćini,… i onda Šemso (Turkić Šemso) je držao rerstoran Mina iz ugostiteljsko-turističkog preduzeća Mina. Restoran je bio na fantastičnom mjestu medju borovima, malo u strani gdje je uvijek pirkalo i kratka nizbrdica do čudnovato lijepe plaže. Dolazili su mnogi iz naše Sarajevske Raje.

Jedne godine kupe Lihići kamp-prikolicu i odluče da prvo kamp-ljetovanje provedu u kampu Mina na Jelsi. Mi smo iznajmili jedan apartman iznad kampa pa smo se svaki dan spustali do Lihića sa kojima smo provodili vesele dane. Vecerima smo prošetavali do Jelse, a Deno i ja smo se znali izgubiti i otići u jedan kafe i igrati najnovije igrice na aparatima. Bilo je to najvjerovatnije krajem 70-ih ili početkom 80-ih. Lihići su bili veoma komunikativni te su se bili sprijateljili sa jednim imućnim Italijanom koji je imao mesaru u Milanu i koji na Hvar došao sa familijom i najnovijim kamp-kamionom. Bila su i dvojica Njemaca, mladića, koji su imali sve što je potrebno za život u kampu pa su se nalazili Lihi pri ruci cijelo vrijeme, a pokazali su bili i aspiracije za Lihinu kćer Amnu. Jednog dana se pojavio i Hamo-Prljo sa porodicom, privatni automehaničar iz Tekije koji je imao radnju do kuće moje majke. Hamo je dobio nadimak jer je uvije imao prljave ruke od raznih ulja, nafte,…. Liha ga je dobro poznavao. Hamo je imao čudne kupaće gaće i onda jedne večeri pita Liha glasno njegovu suprugu, Izvini Sutka jesi li ti napravila Hamine gaće od kišobrana? Bio je odprilike takav najlon materijal i desen. Naravno nije bilo ljutnje nego još veče zajebancije.

Jednog predvečerja dodjemo do prikolice, a Dragija mi kaže idi dole do plaže i vidi da se Liha ne svadja. Na plaži je Liha diskutirao politiku sa dvojicom oficira, Beogradjana. Liha je hvalio amerikance, a Beogradjani ruse. Daće tebi amerikanci čokoladu ali će te i jebati, dobi Liha odgovor pa uzvrati, Ja, i rusi će me jebati i jos mi oteti čokoladu, u tome je razlika. Svi su se smijali i tako je diskusija završila.

Jednog jutra kaže meni Liha, hodi samnom i mi odosmo na jedan dio uredjene plaže gdje je ležala Amna, a oko nje neki momci. Mi sjednemo na podest i onda Liha kao poluglasno viče Amna, Amna, Amna, a ona ne odgovara zna da je neka njegova “glupost”. I onda nakon više prozivanja odgovori Amna, ma šta je, a Liha kao prigušeno, ali dovoljno glasno da čuju momci kaže, Mama je oprala zube, četkica je slobodna i sad je na tebe red, idi peri zube. Amna se digla i demonstrativno nas napustila.

Jedne večeri imali smo privatnu gozbu u kampu. U kasnijim satima ostali smo samo mi ozbiljniji, malo se i popilo i onda priča Liha italijanskom prijatelju na svom gestikulirajućem italianskom o nekom svom sexualnom uspjehu i sa nadlaktnicom i stisnutom šakom pokušava Italijanu objasniti koliki mu je “Hašimaga”. Kad je shvatitio Italijan o ćemu Liha priča traži da pokaže “Hašimagu” i da ga položi na sto. Nastala je urnebesna situacija sa vatrenim i malo pripitim Talijanom. Dragija je objašnjavala da Liha ima “Hašimagu” veličine crva. Italijanka je smirivala muža, Liha je na mahove bio ugašen, a na mahove j podjarcavao, a mi drugi smo se smijali do suza…….

Hajmo sada jednu Dalmatinsku, Mišinu, našu, uvijek dragu i nostalgičnu, dakle Mišo Kovač i Dalmacija u mom oku,

Jednog jutra kaže Italijan da će sutra putovati kući. Bili smo svi tužni kao i cijela Italijanska familija. Trebalo je napuniti reservoar na krovu kamp-kamiona sa vodom pa je Talijan uzeo dugo crijevo, jedan kraj stavio u reservoar, a sa drugim otisao da ga prikljući na ćesmu u sanitarnom čvoru kampa. Nakon možda pola sata pogleda Talian nivo vode u reservoaru kad ono nula, popenje se na krov auta izvadi crijevo nista ne curi. Onda on ode opet do sanitarnog čvora i odvrne ćesmu. Mislio je da je to zaboravio uraditi prvi put. Ćim se vratio popenje se na auto da vidi curi li voda. Nije curila. I onda Talijan kaže ženi da gleda curi li voda, a on će nadgledati ćesmu. Voda je potekla i onda je Talijan iznenadio Lihića koji se opet bio prikradao da zatvori ćesmu. Bilo je zaista veselo.

Na povratku smo bili svratili u Mostar kod Lihinog prijatelja, jedan Mostarski taxista koji je uz Lihinu pomoć baždario taximetre. Lijepa kuća, bašta, prijatelj sa suprugom i jednim sinom, jedan nije bio kući, srdačno, tipično, veselo i bogato hercegovačko gostoprimstvo! Kasnije ću razumjeti i razaznati da je prisutni sin sa nadimkom Štela nakon rata bio osudjen za ratne zločine.

Liha nije imao lagan život. Sa poslom je bio svaki dan na tržištu i pod udarom inspekcija, birokrata, poslovodja granapa, kasirki, taxista,…. ali je uvijek nalazio vesele strane života. Sa svojom suprugom Dragijom bio je uvijek u neraskidivom uspješnom tandemu. Bilo je zadovoljstvo družiti se sa njima.