Jednom smo sjedili kod Julija Volfa, tada šefa inspekcije opštine Centar Sarajevo i uživali u prepričavanju dogodovština i ad hoc komentarima. I onda otraćasmo nekog glavešinu da je postao star i senilan te da bi trebao ići u penziju. Pa mi smo vršnjaci, reče Jula, ali mene pamćenje još uvijek služi i kucnu u sto (kao ne ureklo se) pa se u istom trenutku okrenu prema vratima i upita, ko je? , kao da je u istoj sekundi zaboravio da je zvuk proizvod njegovog vlastitog kucanja. Jula se zajebavao. Zaboravljanje, blijedjenje prošlosti i likova, neprepoznavanje prostora i navala refleksnih slika i detalj-sjećanja su znakovi starosti i jednoličnog, odnosno dosadnog načina života. Pišući priloge u ovom blogu uvijek sam bio nastojao da se ne raplinem i odem na druge ne baš pripadajuće terene, ali i da ne zaboravim neke važne dogadjaje u kontekstu. U ovom prilogu ću se namjerno prepustiti širini i dubini mojih sjećanja! Evo jedne davne o sjecanju, a protiv zaboravljanja i drage i neobične jer je autor roker Milić Vukašinovic, dakle Semir Cerić-Koke i Sanja

Dvije-tri godine prije penzionisanja prodao sam bio moj dobri, jaki i sigurni SAAB i kupio Renault Clio. Dobri SAAB je trosio puno, porez je bio velik i odrzavanje je bilo skupo pa nije pristajao jednom penzioneru. Osim toga prestale su me interesovati duge i daleke vožnje. Auto sam trebao najvise zbog potreba i udobnosti života u Štockholmu. Prvi moj vlastiti automobil imao sam sredinom dalekih sedamdesetih proslog stoljeća i bio je to jedan Renault 10. Našao sam bio neku simboliku u renaultima, počeo sam sa Renaultom i završavam sa Renaultom. Ali ne bi tako. Početkom godine Clio se razbolio. Odvezao ga sam u jedan dobar Švedski servis i dobio prilično lošu dijagnozu za njega. Ja bih ti preporučio da kupiš drugo auto, bio je savjet, Šveda, šefa servisa kojeg sam poznavao još dok sam radio..

I onda sam nakon dugo vremena počeo pratiti oglase o prodaji automobila i bio veoma iznenadjen da je 95% oglasa o prodaji – davanju automobila na lizing. U Švedskoj banke su največim dijelom, vlasnici privatnih stanova, brodova, kuća, a sada i automobila. Moderni feudalni kmetovski sistem – dužničko robstvo. Pandemija i Putin su prouzrokovali inflaciju, kamate su počele opasno rasti, šta će biti za familijama koje nemaju gotovo nikakavu marginalu i koje su se prezadužile?

I onda mi se ukaže prilika da kupim jednog peugeota. Nikad nisam imao, a ni vozio auto te marke. Ali sjetio sam se sredine 70-ih kada je Peugeot 404 bio glavno auto svih Sarajevskih taxista. Samo je Fahro Džinović ( i još 1 – 2 taxista) imao peugeot 504, Fahro je bio taxista i izbacivač u baru Hotela Europa pa se morao malo kurčiti 😁. Hamo “Prljo” je imao veliku automehaničarsku radnju do kuće moje majke. Bio je specijalista za peugeote, največi broj njegovih mušterija u više godina bili su taxisti sa peugeotima 404. I svi su hvalili auto samo kukali na cijenu dijelova. Ali Hamo je imao riješenja i za to. A onda kod Franje Pastuhovića u susjednoj ulici bio je autolakirer i kockar Salka koji je pravio bezgriješne nijanse specijalnog i skupog bijelog lacka od domaćih sirovina tako da se nisu primjećivale razlike u prefarbanim dijelovima.

Tih godina u kina je bio došao fil Sicilijanski klan sa nenadmašnim Francuskim glumcima,

Iz najmladjih djetinjih godina pamtim da je na mjestu Hamine automehasničarske radnje, bila jedna ogromna avlija i omanja prizemna kućica. Tu je živjela jedna familija sa mnogo djece. Moj vršnjak se zvao Zelo i sa njim sam se rado pozdravljao čitav Sarajevski život. Familija se bavila piljarstvom, prodavali su voće i povrće. I onda sredinom pedesetih zamjene oni kuću i avliju i presele u jedan stan u ul. Kralja Tomislava.

Dosele Radanović Stevo i Rosa. Stevo je bio automehaničar, napravi veliku radionicu u avliji i strehu duž majkine kuće te postavi veliku kapiju na ulazu. Rosa je bila Austrijanka porijeklom. Nisu imali djece. Kada je doselio kupi Stevo kinopredstavu u mjesnoj zajednici za djecu iz nase tri ulice; Nova, Tekija i Podtekija. Stevo je održavao službena auta visokih političara i radio je po čitave dane. Imao je gospodske manire i volio je nakratko prijateljski procaskati sa komšijama. Rosa je bila tiha, samozatajna i čitavo vrijeme u pokretu. Slavili su i Božić i Uskrs i veoma se radovali kada bih im ja čestitao praznik. Svaki čestitar bio bi nagradjen prigodnim kolačom, jajetom, bombonom,…. Imali su i jednog ogromnog crnog kera koji je imao pogled tako da mu se nije moglo vjerovati. Ker je pustan sa lanca po noćima. Dok sam radio u Upravi prihoda opštine Centar Stevo bi mi se javio svaki put kada bi posjećivao Upravu i pokazivao radost da eto ja radim tu. Nikada mu nije nešto trebalo.

Moja tetka Sena je preselila bila na godinu dana u Konjic gdje je trebao njen muž Stevo (Litobac) da uvede u rad restoransku salu novoizgradjenog hotela. Nana je bila nekako saznala pa mi je pričala da je Stevo glumio u nekom filmu kao konobar u hotelu. I onda jednog dana pridje meni Stevo – automehaničar, kada sam se vraćao iz škole, i kaže da će se u našoj ulici i njegovoj automehaničarskoj radnji snimati neki film. Kasnije ću saznati da je to isti film u kojem je igrao i moj tetak Stevo. Film se zvao “Vrata ostaju otvorena” https://sh.wikipedia.org/wiki/Vrata_ostaju_otvorena

I onda Stevo – automehaničar umre, a teta Rosa iznajmi radnju Hami “Prlji, proda kuću na moru i ostale stvari pa odseli se u Beč.

U komšiluku, u Podtekiji bila je još jedna automehaničarska radnja. Kuća na uglu, na sprat s potkrovljem, u prizemlju radnja, veće dvorište, gelender velika kapija, a sa druge ulične strane gdje su bila dva-tri (?) velika sač-prozora i visoka zidana ograda, sve izgradjeno poslije rata (II Drugi Svjetski) i u veoma dobrom stanju i izgledu. Vlasnik je bio neki Omeragić. Mi djeca nismo ga voljeli. Jednom smo igrali lopte do visokog zida, lopta preleti u radnjino dvorište, mi razmišljamo šta da uradimo jer je gazda uvijek bio ljut i strog kad doleti lopta, bila je nožem rasječena. Tu su živjeli vlasnik radnje sa suprugom, dvoje ili troje ženske djece i jednim sinom. Sin se zvao Muzafer, starija generacija od mene, možda 10-ak godina stariji. Pomagao je ocu u radioni od malih nogu, završio mašinsku tehničku školu i onda kao odrastao počesto ratovao sa ocem. Bio se Muzafer angažovao kao omladinac u Mjesnoj zajednici te dobio nadimak Apel. Upotrijebio je bio u diskusijama više puta glagol apelovati. I onda se sruše kuće i poslovni prostori zbog nastavka gradnje Skenderije, ljudi preseliše diljem opštine, a Hamo “Prljo” i Omeragić Muzafer dobiše i dvije lokacije na Koševsko brdu da izgrade za sebe nove automehaničarske radnje. Muzafer je bio naočit, veoma inteligentan, pun energije i znao je posao i teoretski i praktično. Bio je najbolji automehaničar u Sarajevu. Kod njega je radnja uvijek bila uredjena, stvari na svom mjestu, nisi mogao doći ako nisi bio naručen, nedeljom zatvoreno – tad ja bio sa porodicom, supruga i dvoje djece. Nekoliko puta smo se sreli familijarno nedjeljom na Trebeviću u kafani Veljka Lasice gdje je bilo svega najboljeg “seljackog” od hljeba, kajmaka i drugog mrsa, janjetine, krumpira, mladog luka, voca, domace rakije, domaćih salata,…. i uvijek dobre atmosfere. Muzafer je najbrže stizao u Trst (da kupi auto-dijelove) Bio je fantastičan vozač i putovao je preko Bihača, jedini on za razliku od mase poznatih taxista i drugih dobrih vozača. Bilo je dovoljno da počneš objašnjavati problem sa autom i on te prekine i objasni ti o čemu se radi, šta treba uraditi, kupiti, koliko vremena i šta će koštati. Bio je preangažovan u poslu i htio je od života uzeti puno, imao je energije i pameti za to, ali se nije znao odmarati. Umro je dosta mlad prije poslednjeg rata. Bio mi je veoma drag, bili smo prijatelji iako se nismo družili imali smo jedan drugog kao definitivne sigurnosti. Zaboravih napisati da je Muzafer svirao harmoniku. Zato ćemo sada poslušati najboljeg sevdah-bluz harmonikaša Hatić Nijaza, rahmetli,

2000. godine bio sam počeo raditi u SDR Mailing. Stanovao sam malo podalje od Ajde moje kćeri koja je kod mene boravila svaki drugi vikend od petka do utorka. Ajda je imala oko 8 godina i onda uvijek puno prtljage. Uobičavao sam se žuriti petkom sa posla. I onda pita mene moj kolega Leffe, Ziko imaš li ti vozačku dozvolu? Na moj potvrdan odgovori kaže, Pa što ne posudiš firmin električni bil, bilo bi ti lakše sa Ajdom. Od tog vikenda posudjivao sam električni auto svakog Ajdinog vikenda. Jedno punjenje akumulatora trajalo je odprilike 30 km. Tako sam ja davno vozio prvi, pravi, mali električni auto. Našao sam jednu fotografiju sličnog sautomobila koju prilažem ispod teksta.

Kupio sam Peugeot 208, vozim ga već dva mjeseca i veoma sam zadovoljan. To je pravi luxuzni auto sa mnogo sitnih stvari i finesa koje karakteristišu visoku i dodatnu udobnost i ljepotu. Ima fantastično ubrzanje!

Imamo pravo Svedsko ljeto, a to znaci puno dugih dana i sa suncem, ali puse na mahove prilično jako. Noci su svjeze , izmedju 10 i 13 stepeni, lijepo je na suncu dok ne puse. Pandemija se probudila i kradem poslednje dane da u normalna vremena idem u posjete i uzivam.