1967. završih srednju školu, nezaposlenost je bila velika – nigdje posla za mene, živjeli smo dosta oskudno, nisam imao nikakvih uslova za fakultet,…. I onda ja odem u Vojni odsjek i prijavim se u vojsku. Mislio sam da je u tom trenutku najkorisnije bilo za mene skinuti taj balast i osloboditi neka možda bolja dolazeća vremena. Septembar 1967. Sombor, Regrutni centar za ca 6.000 vojnika, pri avijaciji, moj prvi rodjak Sead Bečirović i ja. Devetnaesti rodjendan sam proslavio u kantini te pocastio Raju Micikinim ogromnim krofnama, 5. decembar 1967. Onda prekomanda na stari Zemunski aerodrom pored Studentskog grada u Beogradu, a onda kasarna Filip Kljajić u centru Niša.

Jugoslavija je bila prava, suverena i samostalna država. Jedan od stubova te zemlje osim Tita i KPJ bila je i JNA. Gradila se na pobjedničkoj, partizanskoj, antifašistickoj, općenarodnoj,…. prošlosti. Bila je fantastično organizovana i funkcionalna organizacija. Hijerarhija je funkcionisala na najbolji način, ničega nije falilo, provodili su svi propisi i programi. Trebala je biti kovačnica bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije. JNA je bila veoma respektabilna u svijetu. I onda dodje jebeni rat početkom devedesitih. JNA postade največim dijelom velikosrpska i nenarodna. Prije početka rata u okviru JNA su obučavani i pripremani odabrani srbi za započinjenje rata, ustrojena njihova ratna organizacija, oružje se distribuiralo u srpska mjesta, napadni položaji oko Sarajeva su izgradjeni godinu dana prije početka rata, izgradjene komunikacije,… Na početku rata JNA je čuvala najvažnije objekte (skladista oružja i sredstava, aerodrome, kasarne, …) i dobrovoljno ih predavala samo srbima. JNA je u toku ratnih dejstava često izvodila razne manevre kako bi pomogla srpskoj strani ne rijetko na tragicne nesreće nesrpskog stanovništva. Dijelovi JNA su i direktno učestvovali u borbama na strani velikosrba. Ovo bi bila neka prozna i jednostavna istina o armiji Jugoslavije. U nastavku ću preko imena mojih drugova i prijatelja pokušati dočarati život u vojsci kada je JNA živjela svoje lijepe i ponosne dane.

Ali, hajde sada, prije nizanja imena i dogodovština, da čujemo prigodnu, U tom Somboru,

BIORAC BRANISLAV iz Bioraca, Srbija, u vojsku je otišao iz Studentskog grada u Beogradu, diplomirao na Šumarskom fakultetu – inžinjer za erozije i bujice. Bili smo veliki prijatelji. On je bio tako kulturan, obazriv, inteligentan, obrazovan i prava raja! Njegova djevojka Buba je još živjela u Studentskom gradu kada smo mi došli na stari Zemunski aerodrom. Družili smo se! Njena su me raja znala kao posječivati tako da bih ja dobio izlaznicu iz kasarne. Bili smo pretjerali pa su komandanti zabranili da mi se izdaju izlaznice na posjete iz Srbije. Europske studentske demonstracije1968., demonstracije sudenata u Beogradu, policijske akcije. Bio sam na straži prema Studentskom gradu kada je milicija ganjala studente demostrante. Pomogao sam jednoj grupi Bubinih prijatelja da se sakriju. Branislav me tri puta posjetio u Sarajevu nakon vojske. Jednom sam bio na Ilidzanskom bazenu kad ugledam jedan crveni luxuzni kabriolet. I onda malo kasnije neko se dere Ziko, Ziko, traži te neki prijatelj. U kabrioletu je bio Branislav sa mladjim bratom. Mladji brat je radio u Francuskoj, a stariji u Kanadi. Branislav se zaposlio u jednom državnom preduzeću u Beogradu, bio je zadovoljan sa poslom, radili su na melioraciji Morave, postao je bio glavni inžinjer projekta, oženio se, dobio dvije curice. Kad je dolazio treći put u Sarajevo priča mi da će sigurno ostati bez posla kao najmladji inžinjer jer država nije htjela nastaviti finansirati projekat. I ostao je bez posla, radio jedno vrijeme kao taksista i onda se sa familijom negdje odselio, bio sam čuo u Kanadu. 1986 godine sam bio u službenoj posjeti u Beogradu i odem u firmu u Knez Mihajlovoj broj 7-9. Ništa nisu znali o Branislavu, kažu samo se izgubio. Vjerovatno su ga starije kolege (smradovi) povrijedili. Goglao sam nekoliko puta Biorac Branislav i ne nadjoh nikoga.

BUDJELAN LJUBIŠA iz Majdanpeka, radio u rudniku kao električar, sam na svijetu – nikog nije imao od rodbine. Najinteligentija “baraba” sa kojim sam se družio. Imao je ideja i provala koje su i danas premoderne. Volio se zajebavati do iznemoglosti. Njegove istorije o prostitutkama sa Beogradskog kolodvora, on je tako zvao Beogradsku željezničku stanicu, su u rangu današnjih modernih filmova gdje se radnje i likovi mjesaju u vremenima, rodovima, srodstvima i osobinama, nemoguće. Jednom smo učili rukovanje sa onim poljskim induktorskim telefonima sa ručkom sa strane. Rasporedili se u grupe, razvukli žice na po 100 metara i onda Ljubisa sa jedne strane, a jedan bolesno ambiciozni desetar iz Srbije sa druge strane. Puhni slabo te čujem viče Ljubiša desetaru, a ovaj puše i pita čuješ li me sada, a Ljubiša ponavlja slabo brate puhni malo jače i tako nekoliko puta dok Ljubiša ne kaže, E jebiga desetaru sad si mi skroz ohladio jaja. Onda povrijedjeni desetar trči prema nama i viče u zatvor ćeš ti u zatvor, a Ljubiša se smije i kaže, a jaja ništa??? Imali smo i jednog desetara, Videmšek Vlado, jedan neobrazovani, ali ambiciozni slovenac. Kasarna u Somboru je imala tri trpezarije za po cca 2.000 vojnika svaka, Iako je bila dobra organizacija moralo se čekati u redu da se uzme hrana. Stojimo mi tako u sporom redu, a pored nas desetar, ispred mene Ljubiša, a ispred njega Ibiši Džavid. I onda kao Ljubiša šapće nešto Dzavidu na uho, a ovaj zajedno sa Ljubisom gleda u destera i kao podsmijevaju mu se. Zašto se smeješ pita sa nelagodom desetar Vlado Džavida, a on odgovara da mu je Ljubisa ispricao jedan vic, dvije buhe izašle iz kina pa jedna pita drugu hoćemo li čekat autobus ili fatati nekog kera. I onda se svi smejemo i zbog vica i zbog Džavidova nacina govora i zbog desetara. Bio je to Ljubišin perfomans i bilo je više viceva i komičnih situacija. Jednom je jedan Vojnik iz drugog voda, susjednog, sa kojim smo dijelili prostor sa osobnim ormarićima, dobio paket sa hranom. Vojnik je imao porjeklo iz jednog bogatog dijela Jugoslavije sa veoma finim ljudima i tradicijama, zato za ovog negativca samo Vojnik. On je imao nesrazmjerno veliku glavu, plavu kratko ošišanu kosu, pravio se glasom i pozom kao važan te bio veoma škrt. Držao je glavu cijelo vrijeme u ormariću i jeo kriomice hranu iz paketa. Ljubiši je to išlo na živce i dva puta ga je startnuo kao nenamjerno tako da je ovom glava udarila u unutrašnjost ormarića. Jednom smo za ručak imali neku krompir kalju sa ogromnim krompirima. I onda Ljubiša uzme največi skuhani krompir, zauzimao je cijelu šaku, i spuca Vojnika koji je sjedio ispred nas, u potiljak. Krompir se rasprsnu, a Vojnik ustade sa ukočenim ledjima, okrene se i kaže, Nemoj da nekom jebem mater. Cijela se trpezarija grohotom smijala.

IBIŠI DŽAVID iz Gnjilanja, Kosovo. Tada smo albance sa Kosova zvali šiptari. Oni su se uglavnom družili izmedju sebe i pričali na svom albanskom jeziku. Jedini se Džavid družio sa svima čak je nekoliko puta i oponirao nekom svoj zemljaku. Predstavio se da nije išao u školu te da ne zna ni pisati, a ni čitati. Bilo je to iznenadjenje za kapetana stručne obuke. Mi smo se obučavali za rad na teleprinteru za što se pretpostavljalo znanje čitanja i pisanja i jedan nivo obrazovanja. Tada je to bilo sredstvo veze sa šifriranim porukama – perforirane trake. Prije gašenja svjetla u spavaoni znali smo ležati i čitati novine. Džavid je listao svoju Rilindiju i onda ga upita jedan inteligentni zagrebčak, Kako ti čitaš novine kad nisi išao u školu te ne znaš ni čitati, a Džavid mu odgvori, Beli brate ja samo gledam slike. Ljubiša je zvao Džavida sa Beli brate što je ovaj i usvojio te zvao mnoge u izvjesnim situacijama sa Beli brate (indijanci). Džavid je bio pošao ići u školu za opismenavanje. I onda dodje odgovor iz Gnjilanja, Džavid je bio završio srednju poljoprivrednui školu. Ljubiša ga je prozvao Beli brat – školovani seljak. Kada smo se rastajali Ibiši Džavid je bio najtužniji.

PAŠ BORIS, Ljubljana, veliki intelektualac, prevodio je klasike sa njemačkog na slovenački i srpsko-hrvatski. Zapažen je bio kada bi u trenutcima odmora vani, naslonio se na drvo, najčešće stajao na jednoj nozi, zatvorio oči i uživao u suncu i isključenosti. I onda ga je Džavid upratio, odnosno oponašao, bilo je komično. Boris se nije ljutio, naprotiv čini se bilo mu je drago zbog prihvaćanja njegove za ta vremena neobičnosti. Boris je bio visok i štrkljav sa pravim intelektualnim zračenjem, nikakav snagator ili mogući učesnik neke tuče. Jednom je jedan vojnik sa kriminalnom prošlošću i prilično opakim izgledom počeo galamiti na jednog drugog ali nježnog i sitnog vojnika i gestima mu prijetiti da će ga udariti. Utom je Boris odnekuda iskrsno i povišenim ali veoma autoritativnim glasom uzeo u odbranu napadnutog vojnika. “Opaki” vojnik se bez zadrške ili komentara povukao. Nekoliko puta smo Boris, Branislav i ja diskutovali neke “visoke” društvene i literarne teme. Jednom je Boris izrecitovao jednu kratku pjesmu od Rilkea ?(Rainer Maria Rilke), jedan čuveni poet (rodjen u Pragu, pisao na njemačkom), naravno na njemačkom jeziku i pitao nas šta smo zapazili u pjesmi – recitaciji. Branislav je bio zapazio zvučnost pjesme, odnosno zvučni sklad riječi u lirici. Branslav je pogodio. Eto poezija se može pisati i zvučnim riječima u skladu sa temom!

Vrijeme je predahnemo i evo jedne stare vojne sa kojom se završavaju Bečki novogodišnji koncerti, dakle Marš Radecki,

ZEKA, Sarajlija sa Vratnika, fakin, prijatelj. Zatekli smo ga bili u kasarni. Bio je došao sa proljetnom klasom. Teško je podnosio vojsku, disciplinu, sputanost, ograničene slobode,…. Poznavao sam više takvih Sarajlija. Mnogi su se uspjeli osloboditi služenja vojnog roka na takozvanu “ludu”, kao psihijatrijski slučajevi. Gotovo svi su folirali. Zeka je bio strucnjak za tetovaže i obečao je bio tetovirati na mom ramenu jedan mali avion dvokrilac. Imao je veliki respekt za mog očuha, takodje sa Vratnika i nekadašnjeg fakina. Zeka nije bio u našem vodu ili četi, ali je često navraćao da se družimo. Jednog ponedeljka dobijemo vijest da je Zeka napravio belaj u Somboru te da ga je Vojna policija zatvorila. Kasnije sam čuo da je bio poslat na VMA u Beogradu kao psihijatrijski slučaj te da je kasnije otpušten iz vojske. Nije me stigao tetovirati, nisam se čuo, a ni sreo sa njim kasnije. Prije nekoliko mjeseci vidim u Oslobodjenju smrtovnicu. Na slici je bio Zeka, lijepo obučen i sa kravatom, izgledao je produhovljen, a ožalošćeni su bili pored supruge i dvoje djece i unučad.

SRETKOV PAKET, bio je iz Blažuja, radio u Enegoinvestu sa mojim rodjakom, dobio je bio prvi od sviju nas “Sarajlija”, paket od svoje familije. Pozvao nas je sviju u spavaonu da zajedno otvorimo i podjelimo paket. I onda ga svi otvaramo i gledamo i čekamo da Srečko počne častiti. U paketu je bila i jedna poveča plastična kesa, prazna. Ja predložim da kesu napunimo vodom te da je postavimo u Vladin, desetarev krevet. Helem postavimo kesu punu vode ispod donjeg čaršafa u krevet gdje je spavao desetar Videmšek Vlado. Svi čekamo šta će se desiti. Nakon što se ugasilo svjetlo ulazi desetar skida se i baca u krevet. Poslije nekoliko trenutaka ustaje i pali svijetlo, svi kao spavamo, a jedan Šarić Pero iz Zepca sa najsmješnijim brkovima na svijetu, trepčući očima viče, Ko je upalio svjetlo? On je, on je viče desetar u mokroj donjoj pidžami i pokazuje na Peru koji se poceo smijati zbog mokre pidzame.. Bila je provedena prava istraga, niko nije izdao, ali je cijeli vod bio kažnjen. Ja i još neki bili smo veoma mladi i djetinjasti. Tražili smo zajebanciju u svemu i uopšte nismo ozbiljno shvaćali vojsku. Bilo je i dosta “postarijih” valjda tridesetogodišnjaka kojim je vojska prekinula neke stvaralačke godine pa su pizdili.

PEKUŠIĆ EMIR, kolega iz škole, vojnik u Nišu. Dobijem nekako izlaz, iako vojska nije puštana u gradove zbog okupacije Čehoslovačke od strane SSSR-a, kraj augusta ili početak septembra 1968. Prva i uvijek redovna stanica restoran i bašta hotela Ambasador koji su me neodoljivo podsječali na Sarajevsku Gradsku kafanu. Dan je bio lijep kad odjednom ugledam Emira Pekušića kolegu iz srednje škole. Bio je u vojnom odijelu, služio je vojsku u Nišu, cijelo vrijeme. Radost je bila velika i obostrana. Emir nikada nije imao peticu iz vladanja. I tako razdragani odosmo u Nišku Banju protivno propisima zbog daljine. Pilo se. žderalo se, zajebavalo se, imali smo lijepo društvo i onda negdje pred zoru taxi do kasarni. Moja kasarna je bila u centru Niša i bilo se teško neopaženo uvuči. Ja sam to uspijevao nekoliko puta ranije preko jednog visokog zida u mraku, na uglu izmedju dva reda garaža za teretne kamione. Čim sam preskočio zid neko viknu, Stoj, ko ide? Pogledah u pravcu glasa i vidjeh u mjesecini jedno blijedo i nepoznato lice. Ma ja sam Ziko iz….., Uvis ruke, slijedila je naredba, Ma ne jebi ja sam vojnik ovdje, odgovorih, Stoj ili pucam reče glas i repetira pušku. Sproveden sam bio kod dežurnog oficira. Nakon nekoliko dana osudjen sam bio na 5 dana zatvora. Zbog mjera povečane sigurnosti, a zbog okupacije Čehoslovačke od tadašnjeg SSSR- povečan je bio broj stražarskih mjesta. Stražar koji me zaustavio bio je jedan mladi vojnik i dobro je da je bio pribran inače me mogao upucati.

Prilka je da poslušamo jedan vječni narodni hit koji se prvi put čuo na Ilidži 1968. godine. Hit je oslikavao život tog vremena, bilo je kokuzno ali vedro, veselo, lijepo, optimistično, razvaljivalo se po kafanama i svi smo patili od ljubavi, haj, haj, Pjesma se zove Violino ne sviraj, a kompozitor je najkafanskiji narodnjak, Predrag Živković Tozovac.

JNA I NIŠKI DOGADJAJI

18. augusta 1968. nakon doručka oprostih se od Dragana, jednog finog Sarajlije i Raje sa Čobanije. Bio je desetar u jednoj drugoj jedinici i bio je odslužio vojni rok. Otišao je bio kući u Rajvosa. Kada smo se okupljali za ručak ugledam Dragana kako u civilu ulazi u kasarnu. Tog dana je SSSR okupirao Čehoslovačku pa se zbog moguće eskalacije podigao nivo gotovosti u cijeloj JNA. Svi koji su bili pušteni iz vojske bili su vraćeni u kasarne, a do daljnjeg je bilo odgodjeno odpuštanje vojnika. Dragana su vratili sa željezničke stanice. Ja sam trebao izaći mislim, 8 septembra. Tog 18. augusta, negdje oko ponoći, počela je nepregledna kolona kamiona, tenkova, bornih kola, tegljaća, topova, poljskih kuhinja da prolazi pored naše kasarne ka granici sa Bugarskom koja je bila članica SSSR. Poslednji kamioni su prošli negdje oko 04,00 u rano jutro. Bilo je impozantno za gledati. Iz mnogih kamiona su se čule partizanske ili zemljačke pjesme. Puno je bilo Bosanskih hitova.

Kasarna Filip Kljajić se nalazila u centru Niša, blizu jedne velike pijace i imala je jedan veliki i lijepo uredjeni park ispred same velike trospratne zgrade ogradjen metalnom mrežastom ogradom sa tri strane. Kada bi smo sjedili na nekoj klupi u njemu imali bi osjećaj da smo vani jer su sa sve tri strane bili trotoari gdje su ljudi prolazili, a sa desne strane je bila i glavna veoma prometna saobračajnica. Znali smo sjediti u parku za vrijeme okupacije Čehoslovačke, narod nam je preko ograde ubacivao lubenice i drugo voće te dosta njih flaše sa rakijom. Neki, pomalo nakresani, u popodnevnim satima su znali govoriti protiv Bugarske i bodriti nas. I onda se neki vojnik napio od ubačene rakije, komanda saznala za dešavanja i bilo nam je zabranjeno da se odmaramo u parku.

Blizu kasarne je bila jedna veoma močna zgrada u kojoj se nalazila komanda Oblasti (zaboravio koje, mislim da je cijela bivša Jugoslvaija bila podjeljena u 4 oblasti) i iz koje je organizovano i rukovodjeno obavjestavanjem, osmatranjem, nadzorom, uzbunjivanjem, pripremanjem i vršenjem odbrambenih zadataka prema zemljama koje su graničile sa Makedonijom te istočnom i sjevernom granicom Srbije. Ja sam tu radio na teleplinteru na poslednjem 4. spratu u kancelariji na samom uglu zgrade sa pogledom na dugu cestu kojom su seljaci u rana jutra sa zivopisnim kolima prenatovarenim raznim povrcem, vocem i cvijecem dolazila na Nisku pijacu. Bili su to Van Gogovi prizori. Radili smo u 4 smjene, a ja sam najvise volio nočnu smjenu pored ostalog i zbog tih mojih ranih kafenih jutara. Moj glavni komandant za djelatnost bio je jedan major mislim da se prezivao Milosevic. Jedna dobrocudna ljudina negdje iz Bosanske krajine. Volio je da navrati i da poprica sa Sarajlijom, a kad sam dobio kaznu od 5 dana zatvora navracao je cesce. Jednom ga ufatim na foru i pitam moze li mi pomoci pa da ne idem u zatvor. Svakako, bio je odgovor, oni ne idu svojim porodicama kad su slobodni (mislio je oficire i podoficire koji su preselili iz Zemuna – Beograda ) nego trce u Nisku Banju, a ovamo za isto djelo osudise mog zemljaka, i onda se smije sa uzivanjem. Ali mora biti flasa vinjaka, rece seretski.

Te noći sam bio dežurni kad dobih jednu kratku šifrovanu poruku iz Generalštaba označenu sa največom tajnošću i brzinom. Uzeh malu perforiranu traku i predadoh je odmah dežurnom oficiru za dešifrovanje uz komentar, “Idemo kući!” rezonujući da je Generalštab ukinuo vanredno stanje i da će nas početi pustati kući. nakon pola sata dodje kod mene oficir Žika i kaže pogodio si.

Žika je bio originalni srbin u italijanskom izgledu. Sitan, elegantan sa specijalnim tankim jebackim brkovima, uvijek spreman na razgovore i tihu zajebanciju, kafa, piće, druženje,…. Ali bio je i as u svom poslu! Volio je pričati viceve. Sjećam se dva, oba o bosancima. Bosanac je malo pripit i udje greškom u ženski umjesto muški WC. I kad je završio pišanje i počeo ga otresati uleti neka dama, a on se okrenu prema njoj tresući ga još uvijek. Kad Dama ugleda muškarca u ženskom WC-u reče, Juh pa ovo je za žene, misleći na WC. Pa nije za mog čaću odgovara bosanac misleći na organ u ruci. Drugi vic, Bosanac pomogao Dami nešto da prenese i onda kad je završio pita ga Dama, Hoćeš li da ti dam ili da ti platim? te počne skidati gačice, Nemoj, male su mi odgovara bosanac misleci da ova hoće da mu da gačice.

I onda napokon postrojavanje i čitanje Naredbe Generalštaba o otpuštanju vojnika koji su odslužili vojni rok. MI razdragani i radosni kad će zastavnik Kostić, Zihar hodi samnom. Ja ga pratim u podrum u skladište, on otvara neka vrata i pruža mi neki papir i kaže potpiši. Na papiru je pisalo da se zadužujem suhom hranom za 24 sata zbog odslaska u zatvor. Ja se samo okrenem izadjem iz kasarne odem u granap kupim flašu vinjaka i do majora Miloševića. Ja ne znam kako mi je bilo uspjelo proći tri straže. Major se grohotom smijao, nazove Kostića i kaže od prilike, Nemoj mi zajebavati zemljaka. Bio sam oslobodjen kazne! Sljedeće jutro sam bio otpušten iz vojske te ufatio prvi autobus za Beograd. Nisam htio ništa rizikovati. U autobusu je do mene sjedio jedan sredovječni čovjek, šiptar – albanac, lijepo obučen i inteligntnog izgleda. Pričao mi je da su u Prištini bile velike demonstracije prije 2-3- mjeseca. To se krilo od Jugoslavenske javnosti. Došao sam bio kući vozom iz Beograda, mislim da je bio 30. septembar. Služio sam jednu godinu dana umjesto 15 mjeseci zahvaljujući mojoj majci Bedri koja mi je bila uspjela skratiti vojni rok kao najstarijem sinu i hraniocu.

NEZIROVIĆ VEJSIL MOJ POLU- AMIDZA – STRIC

Moj očuh imao je mladjeg brata Vejsila koji je bio vulkanizer i radio u jednoj vulkanizerskoj radnji na Marijindvoru. Znao je navratiti i šaliti se samnom. Ja sam tada imao možda 6 ili 7 godina. Jednog dana dodje on sa jednom pravom gumenom i povečom lotom na kojoj je pisalo neizbrisivim slovima “Ziko”. Bio je to poklon za mene. Ubrzo iza toga otišao je bio u JNA na odsluženje vojnog roka u Suboticu. Nakon nekoliko mjeseci dobio je moj očuh telegram. Vejsil je bio poginuo u JNA. Očuh je putovao u Novi Sad da identifikuje brata. Vejsil je bio upucan kao stražar na granici sa Madjarskom. Vejsil nije bio oženjen i nije imao svoje djece.

JOŠ DVA TUŽNA DOGADJAJA

Drugog mjeseca boravka u Somboru dok smo trenirali strojne korake začusmo pucanj u našoj blizini. Jedan mladi vojnik bio je na straži, čuvao je skladište goriva, dobio je bio pismo od djevojke koja ga je obavijestila da se udaje za njegovog druga. Mladi vojnik se ubio. Od tada je bilo zabranjeno dijeljenje poste vojnicima na sluzbi.

U blizini kasarne Filip Kljajić u Nišu bila je kasarna sa poligonom i velikim zemljišnim kompleksom, Bubanj se zvala. Jednog popodneva smo išli igrati tamo lopte. Odjednom začusmo rafal u pravcu skladišta municije. Jedan desetar, komandant straže dobio je pismo da mu se djevojka udala. Uzeo je stari Thompson (automatska puška) i ispalio rafal u nebo. Bio je kažnjen.

NEVZETIN SIN VOJNIK

Kraj 1991. početak 1992. godine, rat je bjesnio u Hrvatskoj, JNA je još uvijek egzistirala. Nevzetin sin je bio u JNA. Prvo su bili izgubili kontakt sa sinom. Njegova jedinica je otišla iz kasarne u nepoznatom pravcu. Onda su nekako saznali da je sin negdje u blizini Vukovara. Onda je Nevzetin muž otišao da traži sina. Onda se nije javljao ni muž. Nikakav normalan prevoz, a ni telefonske veze nisu funkcionisale. Rat je počinjao i u BiH. Poslije 10-ak dana javio se muž. Našao je bio sina, oteo ga od JNA i poslao u inostranstvo na sigurno. Uspio je preći i hrvatske i srpske položaje uz pomoć domacih i srba i hrvata. Cudo je kako je otac uspio i ostao ziv.

MOJ OTAC DŽAMBIĆ SALIH

Vjerovatno je bio april 1968. Moj otac me posjetio u vojsci. Sjedili smo nekoliko sati u jednom restoranu u Beogradu u Sarajevskoj ulici. Tada sam prvi put svjesno vidio oca u živo. Prvi put smo pričali kao odrasli ljudi. I onda izvadi on veliki isječeni oglas iz Borbe za prijem u oficirske škole u Jugoslaviji. Mogao mi je srediti da odmah prekinem vojsku i nastavim sa izabranom vojnom akademijom te da bi mi si se u tom slučaju priznalo i dosadašnje služenje vojske u obrazovni rok. Odbio sam ga. To nije bilo za moj mentalitet te viziju svjeta i vlastite budućnosti. Inzistirao je da uzmem oglas sa sobom i razmislim te ako se preomislim da ga kontaktiram. Dao mi je tom prilikom poveču gutu novaca, a i slao mi je para svakog mjeseca nakon posjete tako da sam se u Sarajevo vratio sa povečim “kapitalom”

Ne znam zašto ali osjećam da bi ovaj prilog trebalo završiti sa Johan Sebastian Bachom, uspostavlja unutrašnji mir i tjera na razmišljanja dok teme klize po historijskoj Europi. Dakle J.S.Bach i “Zrak za G žicu”