Bilo je to valjda krajem 70-ih prošlog vijeka, tv-emisija Hodoljublja i Zuko Džumhur koji ju je započeo riječima, otprilke; “Evo me u zemlji u kojoj su prije stotinjak godina vladali glad, siromaštvo, bolesti, bijeda,…. u zemlji iz koje je tada skoro trećina stanovništva emigrirala u Ameriku,……” – bilo je tu više Zukinih riječi i rečenica – i onda, ” Evo me u Švedskoj”. Bilo je za nevjerovat.

Kada sam bio počeo učiti švedski i o švedskom društvu u Švedskoj često su se spomijnale te tužne godine iz Švedske historije. Imali smo i nekoliko lekcija i gledali film u nekoliko nastavaka o tim Švedskim godinama, https://www.cmore.se/movie/m-ce9a2b4cbab59bf0bd10 Tu nije bilo one naše Balkanske patetike ili kinjenja na klasnog, stranog ili domaćeg neprijatelja. Bilo je nekoliko sušnih godina, preko 72% stanovništva se bavilo poljoprivredom,…… i ljudi su selili trbuhom za kruhom.

U moje Sarajevsko doba o časnim sestrama se govorilo sa poštovanjem i uvažavanjem. Cijenila se njihova žrtva zbog odabira poziva i naročito njihova nesebičnost i predanost na poslovima medicinskog osoblja u bolnicama. Moja Nana, rahmetli Ajiša Karasalihović, hvalila je dr. Zimonjiću i svojima koji su je posjećivali u bolnici, časnu sestru koja ju je obilazila. I onda bilo je kratkih likova časnih sestara u nekim filmovima, romanima, novinama…… U moje vrijeme često su se mogle sresti časne sestre oko Katedrale ili Državne bolnice.

I onda jednog dana ugledam na jednoj polici u Handens biblioteci knjigu “Maria Elisabeth Hesselbladt – ett helgon från Sverige. Pregledam naslovnu sliku malo detaljnije, sadržaj, kratki predgovor, pročitam nekoliko rečenica ispod 2 -3 podnaslova i posudim je. Mislio sam da bi bilo interesantno upoznati svijet časnih sestar i možda iz konkretnih života prilike u Švedskoj za vrijeme gladnih godina. I budem, i ostanem fasciniran sa Marijinim životnim putem, njenim karakterom, borbama i pobjedama. Proglašena sveticom 5. juna 2016. godine. https://sv.wikipedia.org/wiki/Elisabeth_Hesselblad

Rodila se u Fågelviku (“ptičiji zaljev” ili “zaljev ptica” na našem), jedno omanje mjesto u Svedskoj, 1870. godine. Bila je najstaija kći od desetero živuće djece, troje je umrlo u najranijim godinama svojih života. Otac je držao jednu malu trgovinu namirnicama i drugim potrebštinama. Majka je bila majka i domačica. Radnja je u stvarnosti bila jedna prostorija u okviru stana u kojem su živjeli. Živjeli su veoma oskudno ali vladajući situacijama i solidarno. Maria Elisabeth Hesselbladt je od malih godina pokazivala smisao za sve moguće poslove i brigu o familiji. Pomagala je i ocu u radnji. Od njene dvanaeste godine patila je od čira na želudcu koji je ponekad krvario, a ne rijetko i duže vrijeme. Bile su gladne godine u Švedskoj, jeo se hljeb sa malo brašna ali dosta samljevenih kora drveta, djeca su godinama nasljedjivala pohabane, popravljane i zakrpane obuću i odjeću, bolesti su harale,… I onda odluči Marija da emigrira i USA kako bi pomogla sebi i svojoj familiji. Imala je samo 18 godina kada se sama odvažila na put u Ameriku. https://sv.wikipedia.org/wiki/Elisabeth_Hesselblad

Bio sam i još uvijek sam faciniran ovom odvažnošću. 1888 godine jedna 18-godišnja djevojka je sama, prvo vozom do Geteborga, zatim brodom do Ulla u Velikoj Britaniji, onda vozom do Liverpoola i onda brodom jedanaest dana do New Yorka. Nije znala engleski. Bila je presiromašna i kupovala najjeftinije prevozne karte, spavala na donjim palubama sa masom drugih siromašnih emigranata, nije imala dovoljno novaca ni za hranu i sve to uz mnoga čekanja, nesigurnosti i neizvjesnosti.

Kada je Ajda, moja kći, počela izlaziti u svojim mladim djevojačkim godinama onda smo uvijek znali gdje ide, s kim ide, kako ide i kada dolazi kući. Imali smo mobiltelefone. Ne rijetko sam išao po nju autom. U to Ajdino vrijeme nije bilo baš sigurno u Švedskoj za djevojke u kasnijim satima ili mračnim dijelova staza ili putova. U dane kada je Ajda bila kod majke dežurali su roditelji do kasno u noć i šetali od vozne i autobuske stanice do stambenih zgrada. To je bilo tada normalno u Švedskoj. Ja ne znam kako je to danas.

U New Yorku je dobila odmah posao u jednoj imucnijoj porodici gdje je pazila jednu djevojcicu. Bila je zadovoljna sa poslom i smjestajem, ali bila je sama i nije imala od koga ili s kim uciti engleski jezik, o drustvu, o mogucnostima,… I onda je pocela mijenjati poslove, bila je i moler, i tapetar, i njegovateljica, i…… Našla se u bolničkim zanimanjima. Učila je brzo jezik, posao te pokazala svoje sposobnosti i odgovornosti u radu pa je počela napredovati. Ubrzo je završila skolu za medicinske sestre. Imala je nekoliko prijateljica. Posječivala je razne crkve pa i sinagogu vjerovatno u traganju za društvom i svojim duhovnim svijetom. Veoma brzo počela je slati novac familiji u Švedskoj i to uvijek za konkretne i naznačene stvari, kaput za brata, troškovi školovanja za sestru, troškovi puta za brata da je posjeti, kućni troškovi za majku; kada, kome i koliko šalje sljedece novce,…. Marija je bila rodjeni vodja koja je tu svoju ulogu zivjela kroz konkretnost, preciznost, dosljednost i najvecu osobnu odgovornost.

Onda su bila putovanja po Europi. Prvo 1898. sa dvije prijateljice posjeta Belgiji i Briselu pored ostalih. Druga posjeta 1901. je prekinuta zbog bolesti Marije. Lijecila se u Londonu skoro 3 mjeseca. Čir je krvario i mislilo se da će umrijeti. Onda je bila posjeta Rimu i Švedskoj. Kupila je bila kuću u Švedskoj gdje je mislila zajedno sa majkom okupljati familiju. Onda se zbližila sa svojim najmladjim bratom Sten Ture koji je bio veoma nestasan i nepredvidiv, ali kojeg je uspjela izvesti na pravi put. Uzela ga je bila sebi u New York. Plaćala mu je školovanje nakon kojeg je stekao zvanje styrman på båten – komandant – drugi čovjek na brodu ili jedan od drugih komandanata na brodu ako je veliki i sofisticiraniji brod. Jednog olujnog nevremena u Australiji na USA ratnom manjem brodu bio je Sten Ture zamjenik komandanta. Primili su poziv za pomoć od nekog velikog broda u blizini Novog Zelanda koji je naletio na minu (Prvi svjetski rat). Isplovili su da pomognu i više se nisu vratili.

Švedska je krščanska – protestantska zemlja. Bila je katolička do Gustava I Vase, švedskog kralja od 1523 -1560. godine. Gustav I. Vasa je otac domovine. Do njega je Švedska porobljavana i oslobodjana cijelo vrijeme, nekad cijela, nekad manjim, a nekad večim djelom. Najagresivniji i najčešći okupatori su bili Danci, a onda Rusi pa i Poljaci. Njemacke nije bilo tih vijekova ali je bila HANZA trgovacko, privredno i bankarsko udruženje sjevernih gradova Njemacčke izuzetne ekonomske moći i bio je bankarski moćan grad Lubeck. Od njih je mnogo puta zavisila Švedska. U doba Gustava I Vase največi dio Švedske, uključujući i Štockholm bio je okupiran od okrutnih Danaca. Gustav I Vasa je uspio osloboditi zemlju, učvrstiti državne granice, izgraditi funkcionalnu državu te stabilizovati prilike u okruženju. Za to je trebalo mnogo novaca. Švedsko plemstvo je bilo siromašno, narod je bio siromašan, krediti od HANZE i Lubecka su bili skupi i nedovoljni. Jedini koji su bili bogati bilo je tada vladajuče Katoličko sveštenstvo. Oni su se opirali da predaju svoja bogastava Kralju. I onda je kralj ukinuo na najgrublji način Katoličanstvo te promovirao Lutheranski protenstatizam kao jedinu i glavnu religiju, prisvojio državi i sebi sva bogastva Katoličke crkve te sebe proglasio poglavarom Švedske protestantske crkve. Dolazećih vijekova katoličanstvo je bilo zabranjeno, katolici su surovo proganjani i sve sto je podsječalo na katoličanstvo bilo je uništeno. Tek u novije vrijeme su se počeli brisati posljedni tragovi tog animoziteta prema katoličanstvu.

Sada moram presjeći ovaj dugi text sa jednom prigodnom baladom o Švedskoj, životu u Švedskoj i ljubavi prema Švedskoj, Ulf Lundei i Oppna landskap – Svedska nesluzbena himna.

Marijina porodica je bila religiozna kao i čitava Švedska tog vremena. Ona je krštena u Švedskoj protestantskoj crkvi. Po dolasku u USA susretala se i sa drugim religijama. Njene najbliže prijateljice su bile katolkinje. Prvi put je prisustvovala jednoj katolickoj misi u Briselskoj katedrali kada je pratila svoje dvije perijateljice sa kojima je putovala. Ta misa je ostavila veliki utisak na nju i njen daljni životni put tako da je 1902. u Washingtonu prešla na katoličanstvo.

Čitav njen daljnji život može se pratiti uglavnom kroz njen vjerski život. Ostala je bila odana i vjerna kćerka i sestra i mnoge stvari iz njenog religioznog i porodičnog života saznajemo iz pisama koje je razmjenivala sa svojom majkom, braćom i sestrama. U svojim prvim katoličkim koracima susrela se sa “likom i djelom” Helige Birgitte (Birgitta Birgersdotter), Sveta Birgitta, jednom katoličkom sveticom, jednom Švedkankom koja je u 14. vijeku bila jedna veoma značajna osoba u katoličnkom vrhu i svijetu https://sv.wikipedia.org/wiki/Heliga_Birgitta . Heliga Birgitta je pokušala posredovati izmedju Engleske i Francuske kako bi se okončao Stogodišnji rat (1348.), pokušavala je nagovorit Papu da se preseli iz Avignona u Rim i imala je svoju viziju “Vatikana” , osnovala je monaški red “Den helige Frelsarens Orden” , “Red Svetog Spasitelja”. “Birgittakloster” – “Birgitta samostani”, su ustrojeni bili u Rimu, Švedskoj, Engleskoj, Španiji, Holandiji i Bayernu, poslednjih 20 godina svog života živjela je u Rimu gdje je i umrla 1373. godine u svom stanu kod današnje Piazza Farnese.

Maria Elisabeth Hesselbladt je doslovno upala religijski, duhovno, intelektualno i materijalno u trag Helige Birgitte i dala sebi u zadatak da obnovi i proširi Den helige Frelsarens Orden – Red svetog Spasitelja, odnosno Birgittakloster – Birgitta samostani, a prije svega da povrati Birgittin samostan u Rimu, kuću Svete Birgitte u Rimu, Piazza Farnese, sve to nakon više od 500 godina. U bivšem Birgitta samostanu u Rimu su tada živjele Karmeličanke, Red časnih sestara porijeklom iz Poljske. Marija je primljena u taj Red kao novis – pripremajuća, za poziv časne sestre i dobila je samostansko ima Maria Elisabeth od svete Birgitte. Kod Karmeličanki se i zaredila kao časna sestra.

Krajem 1903. i početkom 1904. godine Marija je bila u USA i teško bolesna, čir je dugo krvario, i ona je htjela da umre u Rimu u kući Svete Birgitte. I onda Sten Ture, njen brat koji je pristao sa brodom u New Orleans dolazi u New York da posjeti svoju bolesnu sestru, uzima dva mjeseca slobodno, kupuje brodsku kartu kako bi pratio svoju bolesnu sestru na putu u Rim. Sten Ture je boravio u Rimu nekoliko nedjelja do povratka u službu. Bio je uz sestru te i sam posato katolik.

Od te 1904. godine pa do smrti, 1957. godine, Maria Elisabeth Hesselbladt je bila veoma često teško bolesna, čir je često krvario, više puta joj je dobijala bolesničko pomazanje ili poslednju pomast jer se očekivalo da će umrijeti. Čir se tada liječio samo toplim oblogama i mirovanjem. Nije se ništa znalo o uzrocma pa ni o pomažućoj dijeti tako da je najčešće cijelo vrijeme “održavan” iritantnom hranom. Ali usprkos tako lošeg zdravlja uspjela je Marija povratiti Bitgittin kloster, Piazza Farnese u Rimu, totalno obnoviti taj kloster te organizovati i udahniti mu novi vjerski život, osnovati još četiri klostera; Via delle Isole u Rimu, Djursholm u Svedskoj, Lugano u Švajcarskoj te Iver Heath u Engleskoj. Od starih, sredjovjekovnih Birgittinih klostera su bili aktivni klosteri u Njemačkoj, Holandiji, Engleskoj, Španiji i Mexiku.

Ovaj dio priče ćemo ukrasiti sa Ave Maria u izvedbi Hiroko Itô, japanske sopranistice. Snimak je veoma zvučan i dinamičan, a glas tečan i lebdeći. Neka ovo bude i jedan pozdrav Japancima koji vole i žive Europsku klasičnu muziku i koji se često mogu sresti na “klasičnim” mjestima, prostorima i manifestacijama.

Maria Elisabeth Hesselbladt je umrla u Rimu 1957. u 86. godini. 2000 godine je proglasena svetom od Pape Johana Paulusa II. Nagradjena 1948. godine sa Malteskim ordenom za svoje humanitarne zasluge u ratu, https://sv.wikipedia.org/wiki/Malteserorden 1955. godine je dobila orden Nordstjernorden od Švedskog Kralja. Orden Sjeverne zvijezde je orden visokog ranga koji se dodjeljuje u Švedskoj još od 1748. godine pored ostalog i za strane državljane, za osobne zasluge značajne za Švedsku. 2004. godine posthumno je dobila “Righteous among the Nations” – “Pravednici medju narodima” https://www.yadvashem.org/righteous.html za svoju hrabrost da da utočište jevrejima za vrijeme II Svjetskog rata. Tokom II Svjetskog rata Marija je krila jevreje u dijelu samostana u koji mogu ući samo časne sestre. Tu im je napravila i odgovarajuču Sinagogu. Jednom su dolazili njemački vojnici i kontrolisali Samostan. Kada su htjeli ući u “privatni” dio gdje su se nalazili jevreji Marija je svojim autoritetom, inteligencijom i uvjeravanjem uspjela odgovoriti komandanta da nasilno udju u taj dio Samostana. Prvih godina nakon rata Marijin samostan u Rimu bio je adresa na koju je Svedski narod slao zeljeznickim vagonima odjecu i obucu za gole i bose, a najvise za izbjeglice iz Istocne Europe koji su bjezali sada od Rusa. Marija je sve to organizovala od prikupljanja u Svedskoj preko transporta do distribuce potrebitim i to u vise posljeratnih godina!

Ljudi žive razne relacije prema životu. Najviše ih je koji žive kao “nužni” producenit-konzumenti u ostvarivanju svoje uloge – nagonske dužnosti preživljavanja i ostavljanja potomstva. Daleko je najmanje onih koji su stvaraoci, ljudi koji mijenjaju svijet. Maria Elisabeth Hesselbladt je bila stvaraoc od najvišeg nivoa. Išla je put od siromašnog i bolesnog djeteta u tada siromašnoj i zaostaloj Švedskoj preko medicinske sestre u New Yorku do Superiora Generale – Vrhovni General (doslovan prijevod) i “Den helige Frelsarens Orden” , “Red Svetog Spasitelja”. Bila je stalna uspješna i nesebična potpora i pomoć svojoj braći i sestrama! Osnovala je 5 novih samostana te vratila život u 5 Birgittinskih samostana! Za sve je to trebalo imati sposobnosti te prodobiti podrsku Vatikanske hijerarhije, voditi strogu ekonomiju, imati uspjesne kontakte se narodom, uspjeti pridobiti nove polaznike za casne sestre, izgraditi funkcionalne samostane i hijerarhiju Reda svetog Spasitelja, uspjesno prolaziti kroz razna vremena i biti istrajan. Kao društveno biće i čelnik nagradjena je sa više visokih ordena i priznanja! Bila je državljanin u tri zemlje, živjela tri jezika, nesebično pomagala ljude bez obzira na njihove razlike!

Prije nekoliko godina sam sasvojim Udruženjem penzionera bio posjetio Birgittasystrarnas Kloster u Djurholmenu, exkluzivno naselje vila u Štockholmu, http://birgittasystrarna.se/index/madam/Mg== Časne sestre su gotovo se bile indijke (porijeklom iz Indije). Sjetih se da je Maria Elisabeth Hesselbladt jednom bila poslala 12 časnih sestara iz Evrope u Indiju.

Ovaj prilog ću završiti sa slikom Birgittine kuće – klostera u Rimu na Pajzzi Farnese koja je centralna alegorija knjige.