U ovoj istinitoj prici i njenoj dramaturgiji bi i sami William Shakespeare, da je živ, našao nove teme i napisao novo svjetsko remek djelo. Ako priča dodje do Steven Allan Spielberga, siguran sam, napravit će jedan novi grandiozni svjetski film!

Bila je vjerovartno jedna subota u Bujrumu, Djadjin restoran, kartanje, negdje pocetkom 70-ih, Kljaja (Zdravko Pavlovic) zapoce, Zika, znaš li da se Boro Krstić oženio? Ma Bogati, a za koga? Za Muniru Hanefijinu sestru. Hanefija je radio u Vrazovoj (Dom zdravlja), naočit čovjek, uvijek vedar, Raji je uvijek pomagao da preko reda vade krv na analizu. Munire sam se površno sjećao kao jednog djevojćurka sa lijepim bijelim zubima. Bijeli i zdravi zubi su bili rijetkost u Raji mog odrastanja. Doselili su bili nekada iz Sandžaka, Sjenice, Muslimani. O Bori sam već pisao pod naslovom Raja mog odrastanja. Na slici dole su Munevera i Boro kakvih sam ih se ja sjećao kada sam saznao da su vjenčali. Bili su isti i nakon sto su djeca vec bila poodrasla.

Kasnije ću saznati da je bila velika ljubav izmedju dvoje lijepih i mladih ljudi. Bilo je i sakrivanja i strepnji i nelagode, ali Boro po majci Hrvat, a po ocu Srbin, i Munevera, to je njeno pravo ime, Muslimanka, uspješe, a na blagodet budućnosti dobiti “blagoslove” svojih familija. Uspješe postati jedan od 30% miješanih (nacionalno ili religijski) Sarajevskih brakova.

Iz doba ašikovanja pamti Boro jednu pjesmu. Poslušajmo čuvenu; Tajna i Bora Spužić-Kvaka,

I bilo je vjenčanje pa onda stan, zaposlenje, kućenje,… pretpostavljam tu našu Sarajevsku prozu stvaranja familije i potomaka. I onda su došla djeca; Daria 1975., Damir 1979. i Igor 1980.godine! Evo ih dole vesela i sretna! (slika je iz 1980.godine)

Sudeći po ovoj i više slika koje su registrovale njihovo odrastanje bila je to veoma sretna familija, djeca su zračila slobodom, otvorenošću, srećom, manguplucima,….. nisu gledali u pod ili izbjegavali izravne poglede i nisu oskudjevala! Rasli su u tom našem Sarajevu bez ikakvih mitskih, vjerskih, etničkih, “historijskih”,… trovanja. Rasli sa da budu sretni, da odrastu i “dobiju hljeb u ruke”, da učine svoje roditelje ponosnim, sretnim i zadovoljnim!

I onda je došao rat. Sarajevo je bilo zarobljeno, počelo je bilo ubijanje civila, djece, redova za vodu, redova za hljeb, pijaca, svih onih koji su pokušavali pomoći onima od snajpera ranjenim koji bi bespomocno lezali na asfaltu, stambenih zgrada, ulica, spomenika kulture, mraka, neba, sunca…. Pobunjeni srbi su orgijali sa okolnih brda.

27. maj 1992. godine Boro je stajao u redu da kupi hljeb u ulici V. Miskina (danas Ferhadija). U 09:30 red je pogodjen srpskom granatom. Bio je to masakr gdje je poginulo 26, a ranjeno 108 gradjana, ljudi u redu za hljeb. Medju teško ranjenim bio je i Boro. Izgubio je nogu.

Tražila je Munevera tog dana po svim bolnicama svog muža i oca njihove djece. Tražila ne misleci na granate i snajpere, ne misleći na sebe, ali sa mislima na djecu koja su je čekala kući. I našla ga je i onda 30 dana svakog jutra išla da ga obidje i njeguje preko mosta Skenderija na kojem je snajper radio svaskog dana. Stanovali su u ulica Nova, ca 300 metara od Vrbanja mosta odnosno linije razdvajanja koje je išla od Vrbanje mosta do Jevrejskog groblja.

Ja ne znam kako su uspjeli preživjeti. Bojim se i da zamišljavam kakve su patnje preživjavali da bi si priskrbili hranu, vodu, svijece, nesto za obuci, sapun, kaladont, deterdjent, grijanje,…. I onda sva ta granatiranja, snajperisanja, strahovi, troje djece; Daria 16 godina, Damir 13 godina, Igor 12 godina, a otac Boro invalid bez noge. Ca 300 metara od linije razdvajanja.

I onda 24. okotobar 1993. Daria je teško ranjena. Ležala na djelu čistine na spram Miljacke (rijeka) izmedju Nove ulice i Tekije. Pokušala su joj pomoći dva Francuska vojnika Umroforca. Pucano je i na njih i jedan je bio ranjen u nogu. To su bila poznata “junaštva” zločinaca snajperista – žrtva je postajala mamac za ubijanje svih onih koji bi joj pokušali pomoći. Pucano je sa nekog nebodera iz pravca Kovačića i Grbavice. Tada je Milošević Nenad – Neno, komšija i Dariina Raja, srbin koji je bio član u Zelenim beretkama (uglavnom Muslimanska organizacija) i branio svoje Sarajevo na potezu Vrbanja most – Jevrejsko groblje kontaktirao svoje suborce na liniji i oni su onda iz svih oružja zapucali prema snajperistima tako da su Francuzi uspjeli izvuči Dariu i smjestiti je u Francusku Unproforovu bolnicu. Daria je bila ranjena u glavu, kuk i jednu nogu.

Moj komšija u Tekiji bio je Milošević Desimir – Desa, starija Raja. Jedan tihi čovjek koji je nama balavcima bio interesantan jer je bio dobar hrvač, takmičio se uspješno i imao je jednu svoju fintu, jedan grif (zahvat) u hrvanju koji se zvao Desin grif. Pričao mi je moj profesor Jeftić Milivoje da je taj zahvat bio priznat u bivšoj Jugoslaviji kao Desin grif. Milošević Nenad – Neno bio je Desin sin. Poznavao sam i njegovu majku, jedna veoma prijatna i kulturna zena! Neno je bio jedno lijepo, kulturno i umiljato dijete sa pametnim i pitomim očima. Znao sam ga sresti kod granapa sa njegovom malom Rajom i on bi me uvijek pozdravljao. Vijest o reakciji Nene kako bi pomogao Darii dobio sam u paketu sa viješću da je Neno poginuo. Bio sam duboko dirnut uz osjecaj neke nerazumne nepravde.

Nenini roditelji su umrli. Čuo sam da u njihovoj kući živi Nenina sestra Lidija sa svojom porodicom, dvoje djece. Iako me se sigurno ne sjećaju od srca ih pozdravljam.

Sada ćemo sa ponosom i u čast našeg junaka poslušati jedan muzički pozdrav od moje (starije) Raje. Dakle Davor, Ismeta, Tifa,… i Sarajevo će biti, sve drugo će proći

Jedan od francuza spasilaca i Unproforaca je pokazao izuzetno požrtvovanje i brigu da se pomogne Darii. Zvao se Pascual. To poznanstvo je pretvoreno u veliko prijateljstvo koje živi i danas.

Prošle godine (?) je Dariina familija posjetila Pascuala u Parizu.

Nakon liječenja, a na uporno insistiranje strica, Krstić Miroslava, odlazi Daria na oporavak kod njega u Čačak do daljnjega. Nije joj se svidjeo život u Čačku. Nije vidjela nikakvu perspektivu pa je stupila u kontakt sa svojim drugom Stensijem koji je tada živio u Australiji. Stensi je dijete jednog Muslimana i jedne Srpkinje oboje iz Raje mog odrastanja ali malo mladje. Njegova majka Željka je Nadina sestra, a Nada je bila (na žalost umrla je) supruga Bečirović Seada, mog prvog rodjaka (djeca od dvije sestre). Stensi se zatekao u vojsci, u JNA, kada je počeo rat. Uspio je pobjeći iz JNA te preko Makedonije doletjeti do Australije gdje je bio dobio azil. Za nevjerovati je kako su ovo dvoje mladih i tada veoma neiskusnih te životno grubo zatečenih ljudi uspjeli iskomunicirati Australijsku vizu za Dariu. Nije bilo mobiltelefona, a onda veze izmedju Čačka i Australije,… Ali uspjeli su! Devetnaestogodišnja Daria je potpuno samma odletjela živjeti u Australiji. Bio je to pocetak 1995.godine.

Proslavimo ovo Dariino spasenje sa The Best i vecno najboljom, Tina Turner

A sada ćemo se vratiti u paćeničke ratne godine.

14. januara 1995 godine ranjen je od snajpera Igor, Muneverin i Borin najmladji sin. Dijete (14 godina) je ranjeno u ledja. Sankao se bezazleno kada ga je neka ljudska nakaza pogodila u ledja sa junačkih srpskih položaja. Jedva je ostao živ, a onda je za samo nekoliko milimicrona izbjegao trajnu invalidnost. Bio je duže vrijeme u Francuskoj bolnici, bivši PTT Inžinjering. Sa njim je bio njegov stariji brat Damir koji ga je na sankama prevezao na sigurnije mjesto, a zatim do ljekarske pomoći.

Sve konkretne podatke i mnoge slike ovog priloga sam dobio u kontaktima sa Muneverom Krstić, majkom familije. Damir Krstić, njen stariji sin (rodjen 1979.godina), nije bio ranjen u ratu, ali je na svoj način preživljavao strahote kojima je nazočio. Prvi je vidio u bolnici ošišanu sestru Dariu, “preživio” očev gubitak noge, uspio naći prisebnost i hrabrost da pomogne svom ranjenom bratu Igoru. Sve su to njegove dječačke godine “provarivale” pod budnim okom majke i oca. Uspio je bio svojim jakim intelektom i razumom smjestiti te užasne scene i doživljaje u svoj mentalni “frižider” na stalažu grube i hladne realnosti.

Krajem 1995. godine usaglašen je Dejtonski sporazum (potpisan 14.12.1995. u Parizu) i postignut mir. Bila je to svojevrsna sloboda za Sarajlije; gole, bose, izgladnjele, opustošenih stanova, poubijanuih kuća i zgrada, uništenih svih komunikacija i instalacija, nestali preduzeća, fabrika i proizvodnih hala. Bila je to ipak sloboda. Moglo se putovati i tražiti izlaz u bolji život. Krstići su počeli sanjati bolji život, a prije svega bolje životne šanse za djecu. Dariina ruka je bila vječno ispružena i mahajuća. Htjela je da se cijela familija okupi i smjesti u Australiji. Otišli su prvo na Borinu djedovinu, na otok Brač, da se i vizuelno i psihički i fizički odalje od Sarajevske kataklizme. Misli li su odatle izganjati papire za Australiju. Bilo je teško. Staus izbjeglica je bio ukinut i u Hrvatskoj tako da nisu dobijali neku pomoć. Nakon nekoliko mjeseci došla je definitivna odbijenica od Australske vlade. I onda svijetlo na kraju tunela. Familija je dobila azil u USA. 26.novembra 1996. godine sletjeli su na aerodrom u Čikagu. Bilo je hladno, djeca nisu imala toplu odjeću i obuću, a i to što su imali bilo je pohabano i dotrajalo.

I onda su došli dani doseljeničke proze; smještaj, skrb o djeci, učenje jezika, upoznavanje sistema, prijatelja, dobrih birokrata, maštanje o budućnosti,…….. Djeca su pošla u škole. Munira je počela raditi. Boro je živio svoju “izolovanost”. Nadjeni su bili i privatni prijatelji te privatne podrške i razumijevanja. I kada se sve to uhodalo napiše i objavi Munevera pod pseudoninom “Mona Krstić” knjigu o svojoj familiji sa težištem na ratnim dogadjanjima. Knjiga je imala naslov: “Sarajavski zid” i evo je na slici dolje,

I sve to vrijeme bili su stalni kontakti sa Australijom. Familija se pokušala sjedniniti ili u Austrajili ili i USA. Daria nije mogla dobiti papire da nastavi život u USA, a Familija da nastavi život u Austrajili. 2004. godine Igor dolazi u Australiju da posjeti svoju sestru i tu ostaje kao student. Igor i danas živi u Australiji. Onda je Daria bila trudna. Majka je po svaku cijenu htjela da bude sa njom u vrijeme trudnoće, radjanja i prvih dječijih koraka. Uspjeli su preko Darie dobiti papire. I bili su zajedno kada je na svijet došla mala princeza Milla Radović. Otac Neno Radović je Dariina veza još iz Sarajeva! Oni sada žive zajedno u Australiji! I bili su Boro i Munevera nekoliko godina tamo zahvaljujući sposobnoj i imučnoj kćeri. Munevera i Boro su se nakon Australije vratili u Sarajevo. Damir je oženjen, ima dvoje djece i živi u USA.

Evo sada nekoliko slika vezanih za Australiju, odnosno Millu Radović!

Sada kada sam pri šutu evo i zajedničkih slika Darie, Damira i Igora.

Ovdje pripada i ova znakovita Australska slika Munevere, Bore i Darie.

Gdje su Krstići danas, sta rade i kako žive?

Damir Krstić radi kao voditelj istraživačke računalne infrastrukture na Sveučilištu Northwestern sa sjedištem u Chicagu, Illinois. Oženjen je sa Iwonom (Iwona). Par ima dvoje djece, sin Adrian i kcerka Kaya. Prilažem jednu Božićno-Novogodišnju sliku njegove porodice!

Igor Krstić radi kao Poslovni direktor u All Purpose Transportu, šire područje Brisbanea. Igor je neoženjen i nadam se da slika i ovi fakti neće ugušiti njegove komunikacije od eksplozije raznih ponuda! Na slici je Igor lijevo, a nerado je obljavljujem jer navija za Sarajevo!😂🤣😂🤣😩

I evo i nje, taraaaam, Daria Krstić!!!!!!! Daria Krstić je Izvršni direktor za privatne klijente u Commonwealth banci Gold Coast, Queensland. Živi sa Nenom Radovićem sa kojim ima kćerku Milla Radović. Evo sada duple slike sa Dariom! Jedna je sa Nenom, a jedna sa Millom. Nisam našao jednu zajedničku koja bi parirala ovim dvjema.

I Daria, i Damir i Igor žive svoje sretne, udobne i uspješne živote na bogatom Zapadu! Tamo je ogromna konkurencija tako da čvjek mora imati znaje, intligenciju, radinost i kako bi smo mi rekli i klikera da bi uspio. Mora živjeti svoj novi život u novoj domovini i emocionalno i prema tamošnjim tradicijama. A mora i cijelo vrijeme držati jedan fini senzibilitet prema svim svojim porijeklima, i geografskom i kulturnm i rodbinskom jer ga to čini bogatijim i nadaghnutijim, više vrijednim!

Evo sada u čast ovo troje Sarajlija jedan veoma znakoviti muzički prilog. Dakle Jennifer Hudson, Tom Jones,….

A Boro i Munevera? Oni su u svom Sarajevu i žive svoj zasluženi udobni život i sretni su. Vjerovatno je patina pala na silne želje da se familija okupi. A i lako je prihvatiti današnju razdvojenost u eri digitalnih komunikacija. A i lako je živjeti s tim kada znaš da oni, a i oni, a i oni žive udobno, uspješno i sretno. A i susreti nisu baš tako rijetki!

Ovom prilogu je prethodilo više telefonskih razgovora sa Borom i Muneverom. Jednom mi je Boro htio pričati koju zahvalnoist osjeća prema Muneveri, svojoj supruzi. Prekinuo sam ga i rekao, Boro to se zna. Pihvatila je svoj teret do zajedničke pobjede, maeetralno ga nosila i uspjela je. Svaka joj čast! Munevera i Boro uskoro pune 50-godišnjicu braka.

Sada ćemo Muneveri u čast poslušati Tebi majko misli lete, dakle Hanka Paldum