LONDON
Radili smo zajedno nekoliko godina u opstini Centar, pili prve jutarnje kafe u mojoj kancelariji za vrijeme radnog vremena, pusto Titino doba, prigodno se družili, časkali, diskutovali, tračali poznate Sarajlije, kulturne dogadjaje, šefove, šupke i nitkove, komentarisali vlastite poslove…… Ona iz imučnije porodice sa Hipi klupe kod Parkuše , a ja sa fakinskog Korza. Sretosmo se zahvaljujući fakultetskim diplomama i zaposlenju u istoj firmi. Dat ćemo joj ime S. Bila je udata i imala dvoje djece. I onda nakon godinu dvije, možda dvije tri, odsele se oni privremeno u London. Muž koji je bio vojno lice izabran je bio da ide na rad u Jugoslavensku ambasadu u Londonu.
I onda, jednog jutra izlazim iz mog haustora kod tadašnjeg kina Radnik (Alipasina 2 (?) izlazim u divno sunčano jutro kad, vesela i sretna i sa ogromnim osmjehom i srecom u ocima S. Bila je došla u Sarajevo da sredi formalnosti oko povratka na posao. Vraćali su se sa “zadatka” iz Londona. Sa njom su bila i njena djeca. Sin je možda imao desetak godina, kćer mozda šest ili sedam. Kćer je imala divnu loknavu plavu kosicu, potiljak-podašišanu frizuru. Od tada sam je uvijek zvao Thatsherica.
Ja sam bio promijenio posao, rijetko bi se čuli, još rijedje sreli, ali je ostao vječni fluid prijateljstva izmedju nas dvoje. I onda rat, ja u Švedskoj, nostalgije, mentalna usamljenost – najgora Sarajevska bolest u dijaspori – digitalne komunikacije,….
Radila je kao voditelj projekta u jednoj velikoj obrazovnoj ustanovi u Londonu, muž kao neki samostalac u jednoj socijalnoj ustanovi, sin je bio zavrsio fakultet, oženio se te imao dvoje djece. S je dobila dvoje najsladje unučadi! Thatsherica je radila u nekom advokatskom birou, živjela baš u Londonu, živjela je udobno i sretno na zapadnjački način!
Hajde sada poslusajmo jednu nasu iz tog vremena od jednog vjecnog Sarajlije i Sarajevskog gospodina, Zdravko Colic i Boze gdje si ili Sta mi radis, prilažem lajk (video je iz Sarajevskog pozorišta) ako ovo sranje dole ne funkcionise, https://www.youtube.com/watch?v=Ap2C5g0PlD4
Kad je počeo rat S je radila i živjela sa djecom u Sarajevu. Muž je bio na službi u Beogradu. I onda S iznenada zapuca sa djecom u London. Ubrzo joj se pridruži iznenadjeni muž. S je bila srpkinja, a muž hrvat.
Imali smo digitalne kontakte u nekoliko godina. Jednom su me ona i njen muž posjetili u Štockholmu! S je gotovo patila za Sarajevom, Rajom i Sarajevskim dernecima. Mislim da nikada nije uspjela naći neku mentalno-kulturnu zamjenu za taj Sarajevski život. I kao što to normalno biva. Čovjek se mora fokusirati na svakodnevnicu, preokupirati na životne stvarnosti, prestati živjeti prošlosti. Naši kontakti su se ugasili, ali su ostale divne i nostalgične uspomene. Vjerovatno su sada u penziji. Kupili su bili jednu vikendicu u Kopru u Sloveniji i voljeli su tamo otici sa unucadima. Od srca želim S i cijeloj njenoj familiji dobro zdravlje, uspješan i sretan život!
USA, SAD, AMERIKA
Žarko Radovanović, bivši poznati Sarajevski advokat i uvijek elegantni gospodin.
Rodjen u Zenici 1939., diploma Sarajevskog Pravnog fakulteta, stažiranja, ispiti do kvalifikacija za sudiju i advokata. Otvorio je bio advokatsku kancelariju u centru Baščaršije te postao veoma uvažen advokat. 1992. napušta zarobljeno Sarajevo i seli se u Beograd, rodni grad njegove supruge. Otvara advokatsku kancelariju tamo. Poslije Dejtona vraća se u Sarajevo i biva u dva mandata sudija na nekom B-H sudu. Žarkova supruga je bila takodjer pravnica i radila ja kao šef u Umjetničkoj galeriji u Sarajevu, kod bivšeg Doma JNA. Imali su dvoje djece, dvije curice. Sreo sam ih nekoliko puta za ljetnih dana kod Miralema u bašti mliječnog restorana Vučko. Često smo se sretali kod Miralema; Jula – Julije Wolf, Čedo – Čajić Čedo, Predo – Tanasijević Predrag, Forki – Forkapić Slobodan, Nazif – Salman Nazif, Žarko – Radovanović Žarko i ja. Kćerke žive u dva različita grada u USA. Starija unuka je završila studij matematike u Ostinu i živi i radi u New York. Kao da je pošla Žarkovim stopama?!. Mladja je studirala kada mi je bio poslao ove vijesti. Žarko ne zna gdje bi! U neki od dva grada i USA gdje kćeri žive ili u Beograd ili Sarajevo. Kontaktiramo ponekad preko digitalnih medija!
Želim Žarku i njegovima dobro zdravlje svaki uspjeh i sreću u životu!
Evo sada za Žarka i mene, Dragana Stojnića, njegovog Sarajevskog vršnjaka, dakle C*est la vie, To je život,
Forki, Forkapic Slobodan
Kolega iz opstine Centar i drag prijatelj iz Miralemovog mlijecnog restorana Vucko.
U Amertici je u jednom gradu na sjeveru USA. Jednom mi je pisao da je blizu pingvina. Ni ja ne volim sive zime i hladnocu. Porodica je na okupu, njegova supruga (hrvatica), dvoje odrasle djece i on. Dobro su se etabrilari i zive jedan perspektivan i udoban zivot!. Druge detalje ne znam. Forki je valjda prvi i poslednji put nakon rata bio u Bosni prije dvije tri godine i javio se. Kontaktiramo se u prigodama i kad imamo nesto da saopstimo jedan drugom. I kao sto sam to vec negdje napisao Forki je bio izuzetno kulturan, inteligentan i obrazovan covjek. Arhitekta po struci. Ja ne poznajem Forkija privatno tako da dvojim koji muzički prilog da odaberem.
Mislim da sam dobro izabrao muzicki prilog koji slijedi jer dolazi iz najljepših arhitektonskih i klimatskih krajeva.
Zelim dobro zdravlje uspjesan i sretan zivot svim Forkijima u SAD!
Zehra i Mirza
Bili su moderan i obrazovan Sarajevski par. Pravnici oboje. Ona je radila u opštini Centar. Bili smo kolege, pili čoporativne kafe u nečijoj kancelariji i družili se u prigodama. Imala je energiju i ambicije. Kada sam ja otišao iz opštine bila je na nekoj prilično visokoj šefovskoj funkciji. Mirzu sam poznavao od ranije. Bio je fini mladi intelektualac i nije se puno sekirao. Imali su dvoje djece, dva sina. Dešavalo se da kroz prozore mog stana vidim Zehru sa djecom na putu za obdanište. I oni su tada stanovali u blizini Katedrale.
I onda čujem otišla Zehra u privatnike. Skontala je bila neki veliki poslovni prostor u epicentru Sarajeva te startovala butik. Svratio sam jednom i potrošio priličnu svoticu.
I onda rat, izbjeglistvo, sjecanja, digitalni svijet,….. saznam preko S da je u Kaliforniji u Los Angelesu sa mužem i djecom i da su se dobro snašli. Ona se uspjela izboriti za neko šefovsko mjesto u nekoj velikoj firmi u LA. Sinovi su se školovali. U vrijeme kontakata stariji je radio u jednoj banci u jednom mondensklom mjestu u blizini LA. Saznao sam kasnije da su se djeca poozenila, unuci dosli, haj, haj,…U početku su često putovali u Sarajevo. Nije bila baš aktivna na fecebooku. Razmijenli smo bili nekoliko mejlova. Nosim utisak da su bili životom zadovoljni ameri i veliki Sarajevo nostalgićari. Mislim da su Zehri najviše nedostajala familijarna druženja i Sarajevski derneci.
Ja i evo sada jedne iz tih Sarajevskih godina. Željko Bebek i Sanjao sam noćas da te nema,
Dobro zdravlje, optimizam i srecu u zivotu zelim od srca Zehri i Mirzi te sinovima i unučadima!
AUSTRALIJA
Radila je na razvojnom projektu digitalnih kasa uvezanih u sistem materijalnog i finansijskog knjigovodstva na nivou ” TP Marketa”. Bila je veoma angažiran i sposoban saradnik i nadzornik.. Zvat ćemo je M. Startali smo bili jednu pilot-prodavnicu za ciju experimentalno-PC podrsku je bila odgovorna M. Krenuli smo bili prvo uz pomoć Upijevog računskog centra. Kasnije smo ostavili njihove megalomanske, nerealne i maglovite ideje te krenuli inovativno. Mi smo znali šta trebamo i šta računari mogu. Imali smo ideju da koristimo samostalne PC-kase (kompjuterske kase) po prodavnicama, diskete, centralni racunar, specijalne rutine. Falio nam je bio prije svega software. Na istom tragu je bio i Enver, jedan privatnik komjuterdžija, Milenin kolega. Enver je imao veoma zapaženu prezentaciju na Zagrebačkom velesajmu. Medjutim Enver nije imao kapaciteta za ogromne TP Markete pa smo uoči rata zaključili bili ugovor sa Energoinvestovim komjuterašima (ERC) o izradi softvera uključujući projekat hardwerske podrške na nivou preduzeća.
M je bila udata, muž je radio kao asistent na nekom Sarajevskom tehničkom fakultetu, imali su dvoje djece, bili podstanari,…..
I onda jebeni rat. M je sa djecom otputovala u Beograd. Tamo su živjeli bez ikakvih sredstava za život. Ubrzo im se priključio i muž/otac. Uspjeli su se prebaciti u Njemačku, ali su bili zakasnili da dobiju azil. I onda izbavljene. Dobili su bili papire za Australiju najviše zahvaljujući kvalifikacijama supruga. Sve to vrijeme smo M i ja bili u kontaktu. Pričala mi je da je u Beogradu pravila kolače i prodavala ih na pijaci kako bi priskrbila neki dinar.
I evo onda slike PC Comodore i kolača!
I onda su se kontakti ugasili da bi se M javila prije dvije tri godine. Pronašla je bila moj blog. Od tada smo na Facebooku, bilo je i mejlova,.. “Živi smo” i spremni odgovoriti obostrano na svaki poziv. Jednom mi je pisala kakav je to bio težak osjećaj spoznati da si u Australiji, poželjeti “Kuću”, a znati da je to spontano nemoguće. Za mene je lijep osjećaj imati prijatelje kao što su M i njeni, i na toj ogromnoj udaljenosti.
Penzioni sistem u Australiji nije baš darežljiv prema onima koji su se kasno doselili i nisu uspjeli nakupiti dovoljno penzionog staža, a pogotovo onima koji nemaju svoj stan ili kuću. To su M i njen muž spoznali na vrijeme te se otisnuli na rad u Saudijsku Arabiju gdje su plaće mnogo veće. Namjeravali su napraviti svoju kuću u Sydneyu. Kuća je useljena, M sada živi u njoj kao familijarni svjetionik. Muž je nastavio raditi u Saudiskoj Arabiji. Udata kćerka je pratila muža po njegovim klavirskim koncertima po Evropskim centrima klasične muzike. Sin je nakon diplomiranja živio i radio u USA. M ima dvoje unučadi od kćerke, dvije vesele djevojčice. Sin se oženio sada i on živi u Australiji. M ima isto tako dvoje unučadi od sina ali mnogo mladje. Sin se takmicio u plivanju za Australiju na jednoj Olimpijadi!
M je imala veoma blizak rod prije rata u Sarajevu koji je imao jednu visoku izvršnu funkciju u vladi BiH. Ovdje moram reči da su M i njeni srbi. E tog roda je bio pozvao ratni zločinac Radovan Karadžić kao svjedoka svoje odbrane na Haškom sudu. I došao je bio Rod na Haški sud i dobio pitanje od Karadžićeve odbrane, “Kako su živjeli srbi u Sarajevu?” Rod je odgovorio, “U Sarajevu nije bilo ni srba, ni muslimana ni hrvata, u Sarajevu je uvijek bila samo Sarajevska Raja.”
Ja pojma nemam koju muziku voli M pa sam izabrao za pjevača jednog od najboljih rokera iz biše nam domovine i jedan novokomponovani narodnjak s kojim je Haris Dzinović razvaljivao uoči početka rata. Dakle Tifa i Ostariću neću znati!
Od sveg srca želim svima M dobro zdravlje, uspjeh u životu i sreću.
Daria Krstić sa kćerkom Milla Radović i Igor Krstić
O ovim mojim dragim Sarajevskim Australcima sam pisao dosta sveobuhvatno i predposljednjem prilogu, “Kako je familija Munevere i Bore Krstića preživjela opsadu Sarajeva, ubijanje civila i djece te osvojila svijet”.
Ovog puta ću reči samo da sam fasciniran digitalnim životima – kontaktima Darie Krstić i njenih u Australiji sa Sarajevskom Rajom. Eto to je taj Sarajevski duh u novim okolnostima koji nastavlja živjeti zahvaljujući inteligenciji, ljubavi, sposobnosti i posebnoj Sarajevskoj kulturi Sarajki i Sarajlija. Moj naklon do poda! Biser je slika čaršafa razapetog na starom Skenderija mostu. Na njemu je bila ispisana rodjendanska čestitka za Dariu. Nešto me iz objave podsjetilo na kreativnost Zuke Džumhura. Na žalost nisam uspio naći pa ni ovom prigodom objaviti tu sliku.
Želim svima iz ove fantastične priče puno zdravlja, radosti, veselja, inspiracija i kreacija!
Mjesna zajednica Soukbunar Donji imala je prostorije na lijevom uglu ulica Nova i MIće Sokolovića (ledjima okrenutim Miljacki). Bilo je predvorje pa dnevna sala. Iz dnevne sale se išlo u WC desno, desno je bio i jedan mali bife, lijevo su bila vrata u komotnu kancelariju, a gotov pravo ulaz u jednu ogromnu salu sa binom. Na zidovima su bile dvije tri umjetnicke slike, fantasticna ulja sa Alpskim motivima. Bila je i jedna velika slika Žan Anri Dinan, osnivač Međunarodnog komiteta crvenog krsta. Prodavale su se kafe, čajevi, cocta, a kasnije i pivo. U dnevnoj sali se igrao šah, domine, čitale novine na onim ramovima od pruća. U kancelariji su se znala održavati i manja predavanja. Sjećam se jednog predavanja novinara Hajrudina Somuna, 1960 i neke, sa kojeg pamtim da su tada tri najbogatije zemlje na svijetu bile UAR pa Švicarksa pa Švedska. U ogromnoj sali je Šilja prikazivao filmove sa jednim projektorom pa je bilo više pauza. U pauzama je Šilja (zvao Se Vinko) puštao muziku jedino i isključivo od Elvisa Presleya. U sali su se znale održavati i igranke, i proslave novih godina, i veća takmičenja u šahu pa i stonom tenisu. Tu su gostovali, Zaim Imamović, Jovica Petković,……. i mnogo novoosnovanih entuzijatskih Pop/rock grupa najviše iz Sarajeva. Jedna od tih grupa Pro arte sa pjevaćem, Vladimir Savčić Ćobi, je postala veoma popularna na Jugoslavenskom nivou. Imali su u nekoliko godina nekoliko velikih hitova. Grupa je bila sastavljena od budućih največih imena Sarajevske muzičke škole, ali je trajala relativno kratko. Čobi je bio preselio u Zagreb, a onda u Beograd. Bili smo u istom društvu u restoranu Majestic za jedne njegove posjete Sarajevu, dvije tri godine prije početka rata. Hvalio ser kako je postao strah i trepert za Beogradske pokeraše.
Helem sada ćemo poslušati Pro arte sa Čobijem, dakle Dolina našeg djetinstva.
BEOGRAD
Radili smo zajedno i u opštini Centar i u Skupštini grada Sarajeva. Bila je veoma sposoban rukovodilac i znala je sve o poslu. Imala je stil i čvrst stav u svim važnim pitanjima. Udata, dva sina,……
Bila je zaljubljena u Sarajevo i Sarajevski život. Sreli smo se nekoliko puta 1997. kada sam se ja bio pokušao vratiti u moj rodni grad. Bila je sretna i vesela i podgrijavala je u sebi cijelo vrijeme nadu da će se stari Sarajevski život vratiti. Iskusni dipl. ekonomist, promijenila je bila tri firme za vrijeme mog boravka u Sarajevu (1996/97). Ja sam se vratio u Švedsku, Čuli smo se nekoliko puta poslije toga. Javila se bila iz neke nove firme.
I onda poslije nekoliko godina pokušavam saznati šta je sa njom. Nadjem je na Facebooku medjutim profil je bilo u mirovanju više godina. Živjela je u strogom centru Beograda. Želim joj od srca dobro zdravlje, uspjeh u životu i sreću!
Helene Fischer & Udo Jürgens – Merci Chérie, Udo Jürgens (1934-2014.) je pobjedio na Euroviziji sa pjesmom Merci Chérie 1966. godine.
_______________________________
Mi gradjani Sarajeva – ne podanici, intelektualne i postene Sarajlije, svugdje smo uspjeli uskočiti u istu ili malo višu klasu novog i drugačijeg voza zivota! Djeca su nas pratila i prate kao tragom nekog Sarajevskog koda i mnoga nas nadmašuju! Čovjek mora biti ponosan. Ali, čini se da Sarajevo i Bosna postaju sve dalji od naše dijaspore što objektivno što subjektivno. Dok jedni nastavljaju rasti i napredovati drugi tonu u pogane proslosti i sve moguce hohstapleraje.
Moje Sarajevo 