BELMA

Bila je otmena i lijepa, uvijek sa ukusom dotjerana, lelujavi mirisi diskretnih parfema, susreti kao nježni dodiri, imala je njegovane ruke, plave oči, kosa boje meda, sanjalački smiješak,…. Nosila je djevojačko prezime jedne stare, obrazovane i čuvene Sarajevske familije. Kasnije ću saznati da je u roku završila Pravo pa položila Sudski ispit te postala sudinica. Majkina pametnica, ljepotica i sreća, ponos Familije.

Ali Majkina nježna duša nije imala snage da sudi ljudima i šalje ih na robije. Nije mogla da živi aktivno u tudjim grubim stvarnostima. Napustila je Sud i počela raditi kao pravnica u Sarajevskoj opštini Centar. Prepoznavali smo se na dugim hodnicima Opštine, a za kišnih i mojih žurnih jutara i u tramvaju. Tramvajska stanica Hamam bar, odmah iza Katedrale. Danas je tu lijepo uredjeni Bošnjački institut za koje je novce istovario čuveni Bosanski izbjeglica, gospodin Adil Zulfikarpašić!

Turski hamam, Hamam bar, Kockarnica, Bošnjački institut, a ispred vazda Tramvajska stanica!

Bila je prava moderna pravnica “zapadne orijentacije”. Kod tih generacija pravnici žive pravničke šablone i igraju se pravničke matematike zaboravljajući stvarnost i realni život. Ne zele prejudikatnu samostalnost i odgovornost. Ja sam uvijek stavljao čovjeka i sistem u prvi plan te koristio potpore za šira tumačenja propisa naročito onih nižih koje su donosili birokratski paraziti. Dva puta smo bili na suprotnim stranama u dva predmeta i oba puta je dolazila kod mene te objašnjavala svoja polazišta. Nije me mogla shvatiti.

I onda Belma se udala na radost mnogih. Mladoženja je fino izgledao, obrazovan iz dobre familije. Par iz snova sa raskošnom budućnošću, reklo bi se. Trebao sam ga poznavati, ali ga se nisam mogao sjetiti. Mnogi su ga sa posla poznavali od ranije i imali lijepo mišljenje o njemu.

I onda, onda je Belma rodila sina! Bajka se nastavila! Svi smo na poslu bili radosni. Skupili smo novac i kupili lijep poklon koji su joj uručile njene dvije najbliže kolegice sa posla. Bilo se od ranije udomaćilo da rodilje sa posla navrate sa svojim prinovama nakon nekoliko mjeseci po rodjenju djeteta. Ponosne majke i lijepe bebe koje liče na ……!

Ali umjesto takve posjete počele su dolaziti tužne i uznemiravajuće vijesti. Prvo da je neki problem sa djetetom, a onda da je i neki problem izmadju Belme i njenog muža. Vijesti su s vremenom postali poražavajući fakti. Dijete je imalo neke mentalne probleme u razvoju sa lošom perspektivom da će budućnost moći, na bilo koji način, popraviti nešto. Muž je počeo maltretirati Belmu pa i udarati na fakinski način.

Razveli su se. Muže se pokupio i vratio svojoj majci. Belma je ostala sama da se brine o bolesnom djetetu i njihovoj egzistenciji.

I onda se Belma ugasila. Sretanja nisu bila mangupska, vesela, prijatna,… sve je nekako bilo prigušeno i u sjenama. Sa posla je žurila kući da se posveti Dadi, tako se zvao sin. Nije išla više sa Rajom na rijetke zajedničke derneke na poslu ili kod nekog od kolega kada bi dobio stan ili je bilo poslije vjenčanja, ili,… Uvijek je žurila svom sinu. I onda me jednom pita šta ja mislim da ona smjesti Dadu u Dom za mentalno zaostalu djecu u Pazaricu, 30 km od Sarajeva. Dado je tada mogao imati 10-ak godina i nije bio agresivan. Jedna naša zajednička kolegica sa posla mi je bila pričala kako Belma živi dane. Bila je na poslu i uz Dadu. Otac se nije uopšte brinuo za sina. Mislim da ni alimentaciju nije plaćao. Nije dobijala menstruciju i po više od 6 mjeseci…. Ja sam joj rekao da bi to bilo dobro i za Dadu, da ima svoje vršnjačko društvo, a i za nju da prestane životno tonuti. Mogla ga je često posjećivati. Bilo joj je drago moje rezonovanje.

Već desetak godina u Švedskoj živi, veoma aktivno, jedno udruženje koje preko interneta skuplja novce za konkretne akcije pomoći ljudima iz Bosne, https://dijaspora.mhrr.gov.ba/20-kruna-za-covjeka-humanitarna-grupa-iz-svedske-koja-pomaze-gradjanima-u-bih/ . Iza udruženja “20 krona za čovjeka” i mnogobrojnih uspješnih akcija stoji njegova osnivačica i vječiti entuzijasta, Emira Hadžiavdić Cof, jedna plemenita žena porijeklom iz Tuzle, To humanitarno udruženje ima jedinog stalnog primaoca pomoći svake godine, a to je Dom u Pazariću. Ja šaljem priloge za svaku akciju, a posebno za Pazarić. Uvijek se sjetim Belme i Dade i bude mi drago do suza da mogu pomoći.

Godine su prolazile. Ja sam otišao iz opštine, pa onda rat pa Švedska. Nisam sretao Belmu. Jednom ili dvaput neko je samo spomenuo da je Dado u Pazariću i da Belma putuje svake nedjelje da obidje svog sina.

Posljednji put sam bio u Sarajevu 2014. godine. I jednog lijepog sunčanog jutra sjedim u jednoj od bašći ispred džamije Ferhadija kad odjednom se ukaza Belma. Kao da je došla direktno iz onih osamdesetih godina. Stajala je ispred mene gledala me i smješila se. Bila je sredjena kao nekad, Bila je mlada kao nekad. Bila je jedna prava Sarajevska dama sa nekoliko sjetnih i elgantnih bora ispod očiju. Zagrlili smo se. Bila je vesela i čini se sretna. “Mogu li te poljubiti?”, upita i prije mog odgovora poljubi me u obraz. Pričali smo kratko jer ja sam imao društvo, a i ona se žurila. Dado je bio kod nje preko vikenda. Popodne će ga vratiti u Dom. I onda kada ćemo se razići pita me opet “Mogu li te poljubiti još jednom?” “Opet u obraz?” bio je moj mangupski odgovor. Udarila me stisnutom šakom u prsa i poljubila opet u obraz.

Ovu ćemo priču završiti sa jednim duetom, Mireille Mathieu i Julio Iglesias, El amor / La tendresse, za našu Belmu i zaželiti joj da bar malo nadoknadi od izgubljenog. Neka te sreća prati Belma!

ZLATA I IBRO

Bili smo kolege sa posla. Ona je bila lijepa, zgodna i gotovo atraktivna brineta sa loknavom kosom gotovo do pola ledja. Bila je prilično visoka. Veoma prijatna i vesela u kontaktima. Pratila je modu i trendove. Sa čaršije, baš sa čaršije, Baščaršije.

On je bio naočit, lijepo se oblačio, volio se družiti sa ljudima višeg(?) ranga, nije imao Sarajevskih muskih poroka, a nije ni bio Sarajlija. Završio je bio neku višu školu i ostao živjeti u Sarajevu. Bio je iz jedne imučnije porodice, iz jednog gradića na sjeveru Bosne. U rijetkim trenutcima je pokazivao prigušeni papanluk, ali zaista samo u rijetkim. Znao je biti jaran.

I onda kao oni se već duže zabavljaju, ašikuju, vidjeli su ih tamo i tamo, a i tamo,… držali su se za ruke, ne bio ju je zagrlio, vidjeni su kasno,…. Bile su to godine početkom 1970-ih. I onda su svi znali na poslu i bili su naši i bili su lijep par. Izlazili smo zajedno učetvero za vrijeme posla. Voljeli su se zaista. Bila je to prava ljubav.

I živjela je čuvena sevdalinka, Ah što ćemo ljubav kriti, evo je u izvedbi Bosanske ljepotice, intelektualke i pjevačice, Džejla Ramović,

Ja, i onda kao u svim zanesenim ljubavima bilo je i neopisive sreće i paćenja, jarkog sunca i oluja, ali i tihih luka, seirenja, Bilo je dakle i “gdje se ljubav začne tu su oči plačne” pa i “gdje je ljubav slatka tu je pamet kratka”, a bilo je i izazivanja, podmetanja, provjera iz drugog plana, sumnji,…… Sjećam se jednom da je Zlata bacila Ibri jednu lijepu i skupu žensku tašnu, teatralno na poslu ispred njegovih nogu u znak nekog revolta. Tašnu je bila dobila od Ibre na poklon. I onda kada se počelo govoriti o svadbi puče veza. Zlata je promijenila posao. Ibro je nastavio raditi u istoj firmi. Ja sam promijenio posao, ali sam, zahvaljujući rijetkim tračevima, nastavio biti svjedokom te čudne veze i ljubavi koja je trajala možda i 45 godina. Veoma rijetko smo se sretali. Zlata je cvijetala na novom poslu i postala zanosna i elgantna zrela djevojka. Jednog dana prolazim Titovom kad Ibro. Ispod ruke ga je držala jedna crvenokosa i lijepa žena. Ovo je moja supruga, predstavi Ibro damu. Dama je u glavnim konturama veoma podsjećala na Zlatu. Bila je neposredna i veoma prijatna. Eto, nakon otprilike pola godine ili nešto više od prekida sa Zlatom Ibro se oženio. Kasnije sam čuo da su bili dobili sina, a onda još malo kasnije da su se razveli. Onda su opet počeli vidjati zajedno Zlatu i Ibru srećne i radosne. Nisam im bio u blizini, ali sam znao da je opet bilo i pasioniranosti i suza i raskida i osveta i …. kao u svim jakim Sarajevskim i Italijanskim ljubavima. I bila je opet jedna poduža pauza u njihovoj ljubavi. I onda odnekuda vijesti da Ibro dolazi kući kod Zlate i da znaju sjediti u kuhinji do kasno u noć dok su Zlatini roditelji i sestre spavali u svojim sobama. Danima nedjeljama, mjesecima,????? Nakon 2014. nemam gotovo nikakvih komunikacija sa Sarajevom pa ni vijesti o Zlati i Ibri.

Godinama pratim Smrtovnice u “Oslobodjenju”. Svakog jutra uz doručak se opraštam od posljednih istinskih tragova mog Sarajeva. Zlata je umrla u martu 2021. godine. Medju ožalošćenim nije bilo Ibre ili njegovog prezimena. Ibro je umro u aprilu 2021. godine, mjesec dana kasnije. Medju ožalošćenim nije bilo Zlatinog prezimena ili roda medju ožalošćenima. Drugih smrtovnica nije bilo.

Prilog ćemo završiti sa sevdalinkom bez strofa, samo u notama sa harmonike, Edo Krilić i “Prolazi jesen”