ŽUC

Imao sam valjda 10 ili 12 godina kada sam jednog jutra nakon budjenja saznao da je moja majka imala napad žuči prethodne noći i da ju je očuh vodio u hitnu pomoc. To je bila moja prva spoznaja o bolesti žuči. Ne sjećam se da je moja majka imala ozbiljnijih problema sa žuči kasnije za svog života.

Bilo je to početkom ili sredinom osamdesetih kada smo Škrba (Škrba Nenad), dragi šeret i prijatelj, Predo, (Tanasijević Predrag), tada moj kolega inspektor rada i ja išli nešto intervenisati za Škrbu. I onda kada smo se vraćali prisili nas Škrba da svratimo kući njegovih roditelja gdje nas je čekala njegova majka sa ugošćenjem. Roditelji su stanovali na Grbavici I. Bilo je veoma prijatno i ukusno! Škrba je očito naslijedio izraženu humoristicnost i veseli pogled na život od svoje majke. Veoma vesela i prijatna Slavonka koja nam je pored ostalog, pričala da je bila operisala žuč te nam pokazala jednu manju teglicu punu odstranjenim žučnih kamenaca. Kamenci su podsjećali na kukuruzno zrnevlje. Bili su zrele veličine i bilo ih je puno.

Haj´mo sada prije prelaska na moje probleme sa žuči poslušati jednu sevdalinku koja je bila veoma draga mojoj majci. Dakle, “Jutros mi je ruza procvjetala” u izvodjenju Milice Vojinovic

Bilo je ljeto 2017 kada me je jedne noći probudila bol u gornjem dijelu stomaka. Pokušao sam prepoznavati stare stomačne probleme i bolove naročito iz vremena mog Sarajevskog života kada sam na poslu veoma često živio stresove zbog prevelikih ambicija, u slobodno vrijeme igrao karte, švalerao se, a skoro svaki dan pio i jeo u nekom od Sarajevskih restorana. I sve to uz mnogo kafa i cigareta. Svaki dan. Tablete protiv kiseline u stomaku, komad suha hljega, voda, čaj od kamilice,….. ništa nije pomagalo. Bol je trajala kao neki neprekidni ubod. Otišao sam kod svoje doktorice, a ona me nakon pregleda uputila u Hitnu pomoć (Akuten) u Sodersjukhus. Tamo su izvšene neke pretrage, bol je prestala nakon nekoliko sati te sam pusten kući. Dobio sam bio kao prevenciju neke tablete protiv bolova te savjet šta da radim u slučaju da bolovi ne prestanu nakon trece tablete u tijeku od 1,5 sati. Bolovi se nisu vraćali! Nakon nekoliko dana dobio sam poziv za ultrazvučni pregled žuči. Imao sam jedan kamen promjera 1 cm, nekoliko manjih kamenčića i puno pijeska u žučnoj kesi. Uzrok bolova koje sam bio imao bilo je začepljenje žučnog kanala.

I onda su prolazile godine, pazio sam da ne jedem hranu koja može prouzrokovati žučne probleme, živio jedan uglavnom zdravi život, “doš`o tobe” kako bi stare Sarajlije znale podjebavati.

U augustu 2023. godine dobijem bolove u stomaku i završim u Hitnoj pomoći u Sodersjukhus. Bio sam čitavu noć na posmatranju, izvršene su bile neke akutne pretrage, bolovi su prestali ujutro. Doktorica nije sumnjala na žuč, poslala me kući sa više usmenih uputstava i savjeta. Moj ambulantni doktor, po uputama doktorice iz Hitne pomoći poslao me je bio na nekoliko posebnih ispitivanja stomaka, ali ne žuči. Čitav mi je stomak bio istražen temeljito pa i žuč, ali na moj zahtjev. Jedino što je bilo moglo prouzročiti bolove bili su nejasni (mutan sadržaj) sadržaji u žučnoj kesi. I prvi i drugi put u Hitnoj pomoći rutine su bile da se čeka da bolovi prestanu ili da se stanje pogorša pa da me onda uzmu ozbiljno u obradu uključujući i hirurški zahvat.

Krajem augusta 2024 dobijem povremene bolove u gornjem dijelu stomaka, urin mi je bio žuto-zelene veoma intenzivne boje, osjećao sam se veoma čudno. Kontaktiram moj ambulantu i dobijen prekoredno vrijeme za pregled sljedećeg jutra. Primila me jedna “japanska” doktorica. Nakon pregleda i nekoliko pretraga urina i krvi reče mi da trebam ići u Karolinsku bolnicu u Huddinge. Sodersjkhus je bila na udaljenosti ca 5 km. od ambulante, ali je ona na svoj način insistirala da me prebace u Karolinsku bolnicu koja je bila udaljena ca 20 km. Naručila mi je bila uz uputnicu i bolesnički prevoz. Pošto sam bio došao na pregled sa svojim autom dogovorismo se da ja ostavim moje auto kući pa da dodjem gradskim prijevozom do ambulante odakle ću biti prebačen do bolnice. Parkiram auto udjem u stan da uzmem uzase predvidive potrebne stvari za boravak u bolnici te uzmem krišku dinje iz frižidera. Istog trena dobio sam užasne bolove u gronjem dijelu stomaka. Hitna pomoć je došla za dva-tri minuta. U ambulantnim kolima sam dobio nekoliko doza morfija protiv bolova. Bolovi su popustili, smirio sam se. U bolnici su odmah započeli sa pretragama. Nakon dva dana i svih mogućih pretraga dijagnosticirana mi je upala žučne kese sa žučnim kanalima i jednog dijela jetre. Tri noći zaredom imao sam veoma teške bolove, jedne noći sam primio 5 doza morfija. Nisam ništa mogao jesti. Infuzije, intravenozni antibiotici i drugi lijekovi. Nakon dijagnoze sačinjena je bila procjena da me odmah ne operišu, bilo bi veoma rizično. Odlučili su prvo da mi urade ERCP zahvat. Bio sam pod narkozom, Kroz usta su došli do moje žuči, snimili stanje i očistili žučne kanale od kamenčića i pijeska. Odmah po budjenju osjećao sam se zdrav. Dogovorili smo se, ljekari i ja, da budem pozvan na kontrolu nakon mjesec-dva i da onda donesemo odluku o eventualnoj operaciji žuči. Nakon sedam dana došao sam kući, smršao devet kila, ali sam vladao sobom i dobro se osjećao. Uz pomoć Ajde, moje kćeri i prijatelja, počeo sam se samorehabilitirati i to veoma brzo i uspješno!

Hajde sada da obilježimo ovu prvu uspješnu etapu u liječenju sa CLAUDE DEBUSSY: CLAIR DE LUNE, MJESEČINA. muzika daje sabur, budi dubinu razmišljanja i kognitivno rezonovanje o životu!

Imao sam kontrolni pregled. Dogovorili smo se da operišem žuč. Bio sam čvrsto odlučen za operaciju najviše zbog mojih godina starosti i želje da preduprijedim situaciju kada se starci umjesto rizicnih zahvata salju u cekaonicu smrti.

Operacije žuči su rutinske nisu tako opasne po život iako je svaki hirurski zahvat u čovječju utrobu životno rizičan. Operisan sam krajem novembra sa operacionom tehnikom koja se zove Laparskopija (LPSC). Prvo je u moju bolesničku sobu došao glavni hirurg i sa crnom marker olovkom obilježio četiri mjesta na mom stomaku gdje će se napraviti prorezi u dijametru od po jednog centimetra kroz koje će ući kamera i alati i kroz koji će se, otvor ispod pupka, izvaditi prethodno odstranjena žučna kesa i druge eventualije. Odveden sam zatim u hiruršku salu gdje sam prvo dobio narkozu, a zatim operisan. Operaciju su izvršili dva hirurga i jedan specijalista endoskopiolog, uz 2-3-asistenta. Moja operacija nije bila rutinska i jednostavna tako da sam se probudio sa kateterom i drenom čija su tanka I poduža crijeva završavala kesama. U jednu se skupljao urin, a u drugu krvava tečnost iz trbušne duplje. Ugradjen mi je bio i jedan stent, jedna mala cijevčica koju će odstraniti u bolnici nakon 2-3 mjeseca. Rane i priključenja katetera i drona me nisu boljeli. Mogao sam se kretati po sobi uz pomoć jednog stalka koji je imao točkiće. Kateter je odrstranjen drugi dan, a dren treći. Otpušten sam kući peti dan. Nisam imao nikvih problema kući i funkcionisao sam gotovo normalno.

Evo sada nekoliko slika iz bolnice:

Liječnik iz otpusne vizite mi je rekao, “Sada možes sve jesti samo postepeno i u manjim kolicinama u početku.” Sarma u kiselom kupusu, mortadela i pravo pače bili su moje prve instiktivne asocijacije na riječi doktora. Ovaj put nisam puno smršao, bio sam veoma optimističan, radovao se dolasku Heliga lucie (13. decembar), JUL-a. Švedskog Božića, i Nove Godine, počeo maštati o putovanjima, imao veoma lijepe kontakte sa mojom kćeri Ajdom i mojim prijateljima u Švedskoj, vrijeme je bilo veoma lijepo!

Sada ćemo zaokružiti ovu važnu etapu u mom životu sa najdrazim, mojim vječnim pjevaćem i jednim njegovim starim hitom “Uživaj u životu”, dakle, Julio Iglesias i “Gozar la vida”

IVO ANDRIĆ, https://hr.wikipedia.org/wiki/Ivo_Andri%C4%87

Poziv za operaciju dobio sma 40-ak dana unaprijed. Bio sam veoma čist u glavi, nekako visoko svjestan, samouvjeren, odjednom sam sve percipirao bez nekih surogata. Otišao sam u biblioteku, ugledao specijalno izloženu knjigu Na drini ćuprija od Ive Andrića, izdanje staro 20-ak godina. Posudih knjigu kako bih u svom osobno čistom stanju preispitao moj lični odnos prema Nobelovcu.

Nisam nikada volio Ivu Andrića. Smatrao sam da je šovinista i da je sa najcrnjih velikosrpskih pozicija nazivao današnje Bošnjake – Slavene, a bivše Titove Muslimane, muslimane i neopredjeljenje, Turcima ili domaćim Turcima. Jeli to bila cijena njegovog srpstva i dobivenih visokih službeničkih položaja u Staroj Jugoslaviji? Vjerovatno jeste, ali u Titovoj Jugoslaviji, a pogotovo u vrijeme kada je dobio Nobelovu nagradu morao je ponuditi objašnjenje, ispriku i izvinjenje današnjim Bošnjacima što je na njih stavio etiketu koja je prouzrokovala masu zločina i razaranja. Sa Nobelovom nagradom je postao svjetski pisac i bilo je za očekivati da će taj svoj trgovački grijeh objasniti te zatražiti oprost od današnjih Bošnjaka. Bilo je za očekivati i zbog njegove osobne historije. On je rodjen u Travniku, u jednoj čisto katoličkoj porodici, rodjen je dakle kao Hrvat, a postao je svojom voljom Srbin. Ne znam i nisam istraživao da li je postao vjernik – pravoslavac. Važno je napomenuti da se u jednom osobnom nedefinisanom periodu opirao svom hrvatstvu i katoličanstvu i to veoma oštro pa i javno. Još ću napomenuti da je Ivo Andrić bio Jugoslavenski ambasador u Berlinu kada je Kraljevina Jugoslavija (25. marta 1941.) potpisala sporazum o pristupanju Trojnom paktu Hitlerove Njemačke, Musolinijeve Italije i Japana.

Imao sam trinaestak godina kada me je, i sviju nas u Sarajevu, obradovala i učinila ponosnima vijest da je Ivo Andrić, pisac, Sarajevski gimnazijalac, dobio Nobelovu nagradu za književnost – bila je to 1961. godina. Roman Na Drini ćuprija je priča o Višegradskom mostu od izgradnje pa nekoliko stotina godina potom. Svi vazni Europski dogadjaji su se prelamali kroz Visegradski kraj, mali gradic i preko njegovog mosta na granici izmedju Austro-Ugarskog carstva i Srbije. Inače cijeli književni opus Ive Andrica su djela o Bosni njenim ljudima i dogadjajima. Zato je veoma logično reči da je on Bosanski pisac.

Slaveni su se naselili na područje bivše Jugoslavije u sedmom vijeku. Imali su svoj jezik, tradicije i svoju autohtonu vjeru. I onda su geografija i komšiluk učinila da su jedni postali Slovenci katolici, da su jedni postali Hrvati katolici, da su jedni postali “Bošnjani” svoji domaći kršćani (Bosanska crkva, Bogumili), ali i katolici i pravoslavci, da su jedni postali Srbi pravoslavci, da su jedni postali Crnogorci pravoslavci te da su jedni postali Makedonci pravoslavci. I onda je Bosna definitivno osvojena od Turaka, 1463. godine. Turska religija je bila islamska. Mnogi Bošnjani svih zatečenih religija su primili islam jer im je to grantovalo bolji život. Turska je zahavljujući svom državnom sistemu rasla i razvijala se više od 700 godina i historijski gledano bilo je jedno od najdugovječnijih i največih carstava u istoriji naše civilizacije. Sistem je bio vazalski, spram vremena, okrutan ali tolerantan za sve nacionalnosti i religije. Sve novoosvojene države imale su ogranicenu unutršnju samostalnosti kojom su rukovodili uglavnom domaći muslimani, a vrhovna vlast pripadala je Sultanu u Carigradu koji je osim svjetovne imao i specifičnu ulogu u vjerskoj vlasti nad muslimanima.

Pola te bogate nagrade pisac je dao za razvijanje bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini. Kao Nobelovac, Andrić je postao sveprisutan sa svojim književnim djelima, a naročito svojim romanom Na Drini ćuprija. Djelo je postalo obavezna literatura u srednjim školama.

Višegradki most je izgradjen izmedju 1566. i 1571. U Bosni su tada živjeli katolici, pravoslavci i muslimani. Podeblju knjigu sam pročitao preskake. Tražio sam dijelove koji su se spominjali u tadašnjim medijima i kulturnom životu bivše Jugoslavije. I našao sam bio inserte o otimanju djece za janičare, odvažnim i čojstvenim Srbima, promiskuitetnim i pomalo jeftinim “domaćim Turcima”, promoćurnim Jevrejima, opakim Turcima – askerima i Romima (Ciganima), Ćorkanu – ludom čaloviji, Lotikinom hotelu,…… Pročitao sam i da je most izgradio Veliki vezir Mehmed-paša Sokolović. Kao dječak iz Bosne. Bio je otet od svojih roditelja i odveden u janičarsku školu. Taj dječak, rodjen 1506.(?), je od 1543. godine obavljao više najvisih dužnosti u Turskom sultanatu da bi 1565. godine posta Veliki vezir i tu dužnost obavljao do svoje smrti, godine 1579. Služio je za vrijeme tri sultana. Dakle tih davnih godina u jednom carstvu za vrijeme tri sultana mogao je jedan podanik drugačijeg porijekla i drugačije prvobitne vjere obnašati najviše funkcije vlasti. To se nikada nije desilo na područjima bivše Jugoslavije. I nije samo izgradio dugovječnu i velelpnu ćupriju, Mehmed-paša Sokolović je preko Vakufata -zaklade ili zadužbine – u Madjarskoj obezbijedio dugotrajne novce za njegovo održavanje.

Haj´mo sada moje dugogodisnje gorčine sprati sa jednom od najljepših sevdalinki, U lijepom starom gradu Višegradu u izvedbi Abdulaha Fejzica, amatera i meraklije. Odvrnite zvučnike do kraja!

U svom najnovijem čitanju Na Drini ćuprija, sa čistim zdravim razumom i objektivnom pameću učvrstio sam svoj sud o Ivi Andriću kao šovinisti i lošem čovjeku. I ovdje ću konstatirati da se te njegove negativnosti historijski uklapaju u mnoge, samoproducirane sudbine bosanskih otudjenih ljudi koji su se prodavali, inatili, svetili te srali na svoje prošlosti, tradicije, dakle na svete konstante svih historija. Zato ću reči da je Ivo Andić bio Bosanski i po tome.

Ivo Andrić je bio visoko školovan čovjek. Studirao je i u inostranstvu. Ta njegovu visoko školovanost i obrazovansot je potvrdjena i u njegovom romanu Na drini ćuprija. Ovoga puta sam proćitao dijelove koje sam prvi put preskakao, a koji su govorili teoretski o državnim uredjenjima, tržištu i ekonomijama i nekim Zapadno-Evropskim tradicijama. Kroz turske dogadjaje čitalac uči o funkcionisanju orijentalno-feudalnog, Turskog sistema. Kroz austro-ugarske dogadjaje o funkcionisanju srednje-europskog, zapadnog društvenog i političkog sistema. Dogadjaje u Višegradskoj čeršiji za vrijeme turbulentnih vremena Andrić oslanja na teoretske postavke iz ekonomije koje još i danas žive. Logika tržišta, uzroci inflacije, finansijski život i uslovljenost, ekonomske medjuovisnosti,…. Inače Pisac na majstorski način sučeljuje orijent i zapad, promoćurne i promiskutierne ljude sa obje strane i njihove borbe za preživljavanje.

Ja se poslije poslednjeg rata izjašnjavam kao Bosanac i osjećam se kao Bosanac. Govorim i pišem Sarajevskim jezikom i nečesto namjerno miješam i bosanske i srpske i hrvatske riječi za isti pojam, a i zbog zajebancije. Volim Bosanski obični svijet sve tri religije, onaj familijarni i uredjeni svijet koji je živio svoje tradicije na privatan način, respektovao komšije, a naročito drugih vjera i nacija, te tražio razloge za zajedničko življenje, a ne pljačkanje, otimanje i razaranje. Taj Bosanski narod u onoj divnoj Bosni živi u mom srcu! Koliko će i šta ostati od njega vjerovatno ja neću doživjeti da se osvjedoćim. I baš mi je drago zbog toga! Ali ja imam jedan san, prije svega da se ljudi u Bosni prestanu ubijati, pljačkati, uništavati, lagati te da Bosna ostane i živi u svojim tradicionalnim miroljubivim, starim i vječnim ljepotama! I svakako da Velika Srbija i Velika Hrvatska prestanu razvaljivati i dijeliti Bosnu i Hercegovinu.

Zato ćemo sada poslušati Ja Imam jedan san dakle Švedska vječna ABBA

ŽIVOT JE LIJEP KAD NISI SLIJEP,…….

Prošle (2024.) godine sam dva puta bio u bolnici. Oba puta sam se liječio na odjeljenju koje se zove, slobodno prevedeno na našem, Akutne traume i akutne operacije, akutna = hitna, medicinska trauma = stanje osobe u kojem se ona ne može sama uspješno boriti za ozdravljenje ili svoj život. To je jedno veliko i tehnološki veoma opremljeno i organizovano odjeljenje u jednoj od najboljih Švedskih bolnica Karolinska univerzitetska bolnica. Pacijenti su uglavnom veoma stari i teški bolesnici. Ja sam u oba slučaja bio veoma koncentrisan i prisutan, mnogo se kretao po dugim hodnicima, nekoliko puta posjetio kuhinjski restoran, sa pažnjom gledao televiziju, imao veoma lijepe, a ponekad i vesele kontakte sa osobljem, izvršavao sve medicinske preporuke, a narocito jake preporuke,….. pričao na telefon i imao nekoliko kratkih posjeta. Ja, dva puta sam se svadjao sa noćnom smjenom. Dodju direktno iz nekog ugostiteljskog objekta, sa žvakačim gumama u ustima, nagizdani i onda bi najradjije da spavaju, a ne da pomažu pacijentima. Jednu sam takvu upornu istjerao iz svoje bolesničke sobe. Nagledao sam se i naslušao u živo mnogo teško bolesnih ljudi. Meni je najteže bilo tri noći za vrijeme mog prvog boravka kada sam imao užasne bolove u stomaku. Bolovi su trajali dok medicinska sestra nije došla, 1-2 minute i onda dok višedozno i etapno injiciranje morfija nije počelo davati efekte, možda desetak minuta u prosjeku.

I onda pogledam kroz prozor, odgledam neku optimističnu emisiju na televiziji ili telefonu, imam svakodnevne telefonske kontakte sa Ajdom, emotivna briga kćeri te realni i stvarni život, kontakti sa nekoliko prijatelja, a najvažniji i svakodnevni sa Leffeom (Leif Larsson), moj švedski prijatelj sa kojim godinama razmjenjujem zajebancije i dosjetke na račun stanja u Švedskoj i svijetu. Leffea sam preveo na Sarajevski mentalitet tako dobro da me često prevazilazi u zajebancijama, isto smo godište. I onda razmišljam o putovanjima, godišnjem odmoru, obilasku mojih Štockholmskih mjesta, specijalnoj hrani, Matinoj lozi, vinu Pinot grigio, i onda konstatiram kako je život lijep, lijep dok traje u mojoj osobnoj mjeri, pogodovanju, izboru, raznovrsnosti i jednostavnoj normalnosti. Noramalno je da zapažaš i budeš sretan i kad čuješ ptičicu da cvrkuće kad vidiš cvijeće, pomirises ga, kad vidis i cujes lijepu ženu, te osjetiš miris kiše ili bjelinu snijega pa na dalje.

Ta mi se Djelina (Djelo Jusić) pjesma periodično probudi u glavi, doleprša pa odleprša, probudi u meni vječnu konstataciju da je život lijep, zamiriše mi Dubrovnikom, njegovom ljepotom, slobodarstvom, a najviše njegovom pameću koja ga je darovala da uživa u slobodi i svojoj pasajućoj kreativnosti stoljećima okružen aždahama, Mlecima, Turcima pa i Bosnom. Pjesma je veoma lijepa i melodijski i tekstualno, ali do danas nije našla pravog izvodjača i možda pravi aranžman, mislim ja. Evo dakle te Djeline pjesme uživo, Život je lijep u lijepom izvodjenju Gordane Marković i Alena Đurasa, a evo i lajka za istu pjesmu u instrumentali Zivot je lijep

Pisao sam o tome negdje na ovom blogu da je Edvard Kardelj napravio teoretski najbolji društveni sistem kojeg je Titova Jugoslavija pokušala ostvariti u živo, sistem drustvenog samouravljanja. Sistem je dobrim dijelom živio na kreditima i nije uspio jer su ljudi htjeli sve dijeliti, a nista zajednicki investirati u buducnost. Sistem je naime imao jednu veliku manu, zasnivao se na racionalnom, skromnom i postenom covjeku. Medjutim covjek je bio i ostao instiktivna grabezna zivotinja. Racionalnost, pamet, postenje, humanost,…… vrijede do mogucnosti za pljackom, otimanjem, puhakanjem, vladanjem nad drugima,….. – naravno rijec je o vecini, a ne o svim ljudima.

Prije nekoliko godina zapamtih jedan komentar u nekoj diskusiji od uvažene i čuvene filozofkinje Hannah Arendt, https://sv.wikipedia.org/wiki/Hannah_Arendt . Tema je bila razvoj automobilizacije ljudi. Automibilizaciju bi neko iz svemira vjerovatno tumačio kao jednu vrstu mutacije (evoluiranja, metastaziranja) ljudi. Automobili su postali neki oklopi, ljuske u očima svemiraca, kao oklopi kod mase insekata. Taj njen komentar je šmelcovao razne prethodno zapamćene slike i inserte sa živim slikama organizovanih i veoma organizovanih i ratobornih mrava i nekih drugih insekata u mojoj glavi tako da ja dosta često uspjevam gledati i tumačiti sam sebi mnoge pojave u savremenom svijetu iz svemirske perspektive, kao neki superioran svemirac, baš tako. Sigurno su svi čitaoci bloga nekada u svom životu gledali naučne programe o životu i ustrojstvu marava ili nekih drugih insekata. Organizovanost i uredjenost Japana neodoljivo podsjeća u nekim segmentima na uredjenost i organizovanost mrava. Zamislite uporedivog Trumpa u Egipatskim gaćama, sa visoko uzdignutim maćem koji kao neka bubašvaba juriša na Grenland. Zamislite osvjetljene velike gradove noću koji iz svemira mogu podsjećati na plijesan ili micelij. Zamislite birokratsku EU u Briselskim palatama gdjeparaziti, lijeni i poltronski mravi uglavnom spavaju, igraju se sa skupim digitalnim opremama, gizdaju, govore smiješni engleski i dobro žive, a onda važno otkrivaju neke gluposti kao najnovije zatvarače na plastičnim bocama.

A ljudi su od razmnožavanja i kratkih godišnjih nagona razvili to u svakodnevno uživanje u seksu i perverzijama. Uživanja, beskonačno uživanje kao cilj. Isto kao i sa hranom koju su ljudi od nužnosti za preživaljanje pretvorili u nebrojene varijante uživanja i maštanja. Životinje u revirima imaju samo jednog gazdu koji je najjači, najljepši i najmudriji. Ljudi danas imaju svakodnevna takmičenja za ulogu gazde i raznim disciplinama i na raznim nivoima. Taštine i bolesne ambicije su stavile u zadnje redove bivstvovanih ciljeva, osobne, primjerene, željne, normalne i svakodnevne ciljeve sretnog i lijepog života.

Veličina Karla Marksa je bila u tome što je u svojim učenjima i djelima uvijek polazio od čovjeka koji uvijek mora prvo da obezbijedi svoju egzistenciju (hranu odjeću, stan,..) i produženje vrste pa onda sve drugo. To je napisao jedan veliki filozof čije sam ime zaboravio. Marks je kroz evoj Kapital pokušao dati osnove društvu čiji je cilj da svako doprinosi prema svojim mogućnostima, a da dobija svako prema vlastitim potrebama.

Preduboka i prevelika je voda objasniti i napisati šta je to lijep život, ali ima jedna odrednica koju čovjek spozna u starosti ili ako je teško bolestan. Zdravlje i svjestan život omogućuju da čovjek shvaća i živi lijep život. Da se raduje lijepim običnim stvarima iz okruženja i da uživa u njima, od prirode preko umjetnosti pa do putovanja i veselih dogadjaja. To traje i obnavlja se. To traje i bodri. I onda svaki čovjek koji uživa u ljepom životu mora imati svoj vlastiti “revir” i vlastitu mjeru. Mnogi su prerano otišli zbog pretjeranog žderanja, neki zbog vijagre, neki zbog pretjerane pohlepe, neki …….

Evo sada moje dvije slike, decembar 2024, dakle nakon operacije. Jedna je sa Ajdom iz Gamla Stana, Štockholmske Baščaršije, a druga iz jednog restorana. Život je lijep!

Moja kćer Ajda, koja radi u UNICEF-u, priča mi prije nekoliko nedjelja da je Švedska grupa ABBA još daleke 1979 godine poklonila sve buduće naknade za izvodjenje svog velikog hita, pjesme Chiquitita, UNICEF-u, odnosno djeci svijeta. Zato ćemo se oprostiti od ovog priloga sa tom pjesmom i ne samo zbog poklona nego i zbog poetske poruke, https://www.lyrics.com/lyric-lf/300792/ABBA/Chiquitita