Ove sam godine namjeravao putovati prvo krajem maja ili početkom juna u Makarsku, a u augustu sa Ajdom u Amsterdam. Bio sam našao jedan fantasičan sedmodnevni aranžmam; avion t/r, transport, hotel sa zatvorenim bazenom i sedam doručaka i večera. I mislio sam onda svakog dana obilaziti neko staro ljetovalište u kojem sam boravio za vrijeme godišnjih odmora dok sam živio u Sarajevu, Gradac, Zaostrog, Drvenik, Jelsa, Brela, Tučepi, Baška Voda, Makarska se podrazumijevala. Mislio som ljetovati u mojim prošlostima sa mojom sadašnjošću. Ali ispriječila se moja nova operacija. Kao posljjedicu operacije žući (moja teorija) dobio sam napukniće unutrašnjeg dijela trbušnog zida koje je prouzrokovalo bolove i početak stvaranja hernije (kile). Uspješno sam operisan i evo sada dok se oporavljam, a na tragu istih ideja o življenju u i sa dalekom i lijepom prošlošću, obilaziću neke Sarajevske adrese mojim davnim sjećanjima, trenitrati moje mentalno zdravlje i mozak te sjetno i ponosito, tiho uživati.

Evo naseg malo sireg kvarta, sa dimnjakom i iza dimnjaka sa desne strane ogromnom topolom.

Evo slike stadiona (JNA?) Skenderija sredinom 1960-ih.

Broj 1

Umjesto teniskih igrališta tu je bilo jedno džamijsko minaret i preostale ruševine džamije. https://historija.info/skender-pasina-dzamija-na-skenderiji/ Minaret je srušen 1960. godine te su onda napravljena tri teniska terena sa malim tribinama i dosta zgodnom ogradom. Igrao se tenis, a dvije ili tri godine zaredom, ljeti, održavani su pop i rock koncerti mladih Srajevskih muzičkih sastava, sjetit ću se Čičaka. Od tih dana sam zavolio tennis koji i danas pratim, onaj na svjetskom nivou, iako ga nikada nisam igrao za prave osim sa mojom tada djevojčicom Ajdom, u mojim ranim Švedskim godinama.

Broj 2

Tu je bila jedna velika bašta – restoran na otvorenom ali i sa dugim i prostranim nadkrivenim dijelom. Tu sam prvi put osjetio miris i okus Cocte ?, Kokte ?, domaće piće slično coca-coli, te vidio i zavolio miris janjenite na ražnju. Tu je Kosta Glavonja, vršnjak iz Raje, Kostić Milorad, koji je stanovao u ulici Agana Bostandžića- iznad Skenderije, počeo zaradjivati svoje prve novce vrteći ražanj. Kosta je čitav život bio veoma preduzimljiv! U toj bašći je bila i Sarajevska živa muzika. Ta Sarajevska živa muzika je bila Specijalno sviranje harmonike. Harmonike su pjevale svojim dertom, ganjale terce sa pjevacem pa onda odlazile same malo na stranu ili malo gore ili dole nekad brzo, nekad kao zastane, a najcesce sporo do dubina najljepsih osjecaja pa se onda vracale u zagrljaj pjevacu koji je na svoj nacin odgovarao zvucima harmonike i tako se stvarala najsentimentalnija muzika, rahatluk, uzivanje, tipicni Bosanski sevdah koji je imanentan samo Bosancima.

Evo jednog takvog primjera, Haris Džinović i negdje u daljini!

Broj 3

U toj zgradi je živio Barakovac Edhem, nadimak Šok, jedan zajebant i imitator, ali veoma promućuran i dinar efendija. Njegov otac je vozio stari Sarajevski tramvaj, jednotračni od vječnice do Dolac malte, ispred starog velepnog Veterinarskog fakulteta. Tramvaj se okretao kod Vječnice, na Marijin dvoru i na Dolac malti, uz pomoć kratkih duplih kolosjeka. Tramvaj je imao komande na obje čelne strane. Nakon penzionisanja otac je prodavao zelen i voće na Marijindvorskoj, veoma i prikladno izgradjenoj i uredjenoj, pijaci. Ubrzo mu je Šok poceo pomagati, a kasnije i sam držati svoju tezgu. Nisu loše zaradjivali. Šok je od prodaje voća i povrća kupio jedan auto sa kojim je počeo taksirati. Taksirao je i nakon rata. Na Šoka i našu tadašnju Raju me asocirao kratki video sa Džejom i Radom Manojlović.

Šok je bio isti teatralis na mahove samo mršaviji. Umjesto Rade imali smo jednu “drugaricu” koja je uvijek spremno odgovarala na sve situacije. Bila je veom zgodna i onda jednom nam se prikljući jedan momak, nečiji poznanik koji se bio zijanio kada ju je ugledao izbliza, bio je zabezeknut, a drugarica ga pita, “Šta je hoš sise?” Ili jedan se poznanik oženio sa jednom prilično zapuštenom djevojkom te ga naša drugarica pita, Moraš li (ženu) je jebavati svaki mjesec?

Broj 4

Tu je stanovala Nanina jaranica Emsala koja je svirala harmoniku. Znala je sa harmonikom doći na konak kod nas pa bi onda ona i Nana pjevale i vodile pjesme uz harmoniku. Bili su to doživljaji za mene i valjda sam od tada zavolio harmoniku i sevdalnike koje su se izvodile na poseban, Sarajevski i Bosanski način. Nije se ganjala virtuoznost nego duboka osjećajnost, tonovi ili male partiturice sa primjerenim jačinama – oscilacijama, pauzama i dubinama te veoma osjetljivim trajanjima, sekvencama. To je išlo iz duše i iz srca i bilo veoma individualno. Svaki put je bilo drugo izvodjenje, tu sabloni nisu prolazili jer je svako izvodjenje bilo poseban dozivaljaj i nadahnuce. Jedan takav fenomenalan harmonikaš sevdaha bio je Nijaz Hatić – čuvena Raja – Sarajevski harmonikaš! Pokušajte se koncentrirati samo na harmoniku! Dakle Nijaz Hatić i “Oj Safete Sajo Sarajlijo”

Broj 5

U toj kući, pogledaj je i na prvoj slici priloga, stanovao je Memo Tvrtković jedna fina Raja koji se nije kockao, bavio nekim sportom i nasim igrama niti pravio neke mladalačke ispade i pasjaluke. Volio je dolaziti u našu Mjesnu zajednicu i pričati, diskutirati popiti kafu ili sok,….ponekad je igrao stoni tenis. Memin otac je bio vojni ljekar u činu generalmajora. Imao je sestru koja je bila veoma lijepa i u koju je bio ludo zaljubljen jedan od najćuvenijih futbalera Sarajeva, BiH pa i Jugoslavije.

U podrumu te zgrade zivio je Bego iz čuvene familije Demirović. Bego je bio mnogo stariji od nas, dolazio je često na kafu i druženje sa svojim vršnjacima. Imao je crvene kapilare na nosu i vrhovima obraza, volio je popit. Nisam ga nikada vidio pijanog, bio je uvijek uredno obućen, prav u ledjima i govorio je razložno i tiho. Dali ga je sjebala neka ljubav ili politika – Inform biro, nikada nisam saznao. Ovdje se moram opet sjetiti jednog njegovog vica.

Pojavili su se kondomi koji su onemogućavali oplodnju pa je vrhovni komandant spermatozoida držao jedan historijski miting i govor. “Draga braćo pojavio se jedan neprijatelj koji onemogućava da mi izvršavamo oplodnju, nasu najglavniju i istorijsku ulogu. Neprijatelj, to je guma koja spriječava prodor do jajnih čelija. Zato se braćo moramo organizovati i postaviti izvidnice koje će nas alarmirati kako bi smo na vrijeme mogli upotrijebiti našu silu i probiti gumu. Dakle, kada dobijemo alarm da se bliži čas izvršenja naše istorijske uloge mi ćemo se svi pregrupisati u jednu snažnu jedinicu, napraviti juriš te tako zajedničkim snagama probiti gumu. U istom času dodje alarm spermatozoidi se pregrupisaše, a vrhovni komandat se postavi na čelo te poče vikati, “Juriš braćo! Juriš!!!!” Nakon nekoliko sekundi dere se komandat, “Nazad braćo upali smo u govna!” Ovaj vic treba razumjeti i iz vremenskog konteksta!

Broj 6

Bila je jedna novija niska duga gradjevina u kojoj se nalazila kuglaona sa bifeom. Na slici se ne vidi. Tu smo se neki od nas mladjih okupljali sa starijama; Vrago Muhamed, Bjelica Krsto, Domazet Jovo, Semić Osman, Čengić Ismet, Demirović Bego,….. Jedno vrijeme Mjesna zajednica je zatvarala rano pa smo se tamo okupljali. Tu je često Kosta Glavonja postavljao kegle za male pare. Krsto Bjelica je bio alkoholicar. Bio je veoma inteligentan čovjek sa pametnim plavim očima, ali volio je piti. Pričalo se da je bio čuveni partizan, a nakon II Svjetskog rata i komandant policije/milicije u Sarajevskom srezu/okrugu. U progonu IB nastadao, bio i zatvoren na Golom otoku.

___________________________

Stadion Skenderija cvijetao je za vrijeme rukovodioca stadiona, Mumina, jednog krupnog čovjeka razbacanih ramena, ljutog pogleda i uvijek u jednostavnom plavom radnom odijelu i drvenim klompama. Radio je po cijele dane i sve dane u nedjelji. Ganjao je nas djecu koja se provlačila kroz ogradu sa Podtekijske strane, jer smo mu kvarili markeringar na terenima. Tada se to radilo ručno i zahtjevalo mnogo vremena. A mi bi smo igrali lopte, futbal, po tim markiranim terenima. U doba Mumuina Skendeija je živjela svoje zlatno doba. Igrali su se futbal, rukomet, odbojka, košarka, te kasnije tenis. Uvijek je bilo mnogo gostiju naročito na futbalskim utakcima. Bili su popularni timovi: Bosna, Partizan, Saobraćajac,… te gostujuće ekipe Drina, Krivaja,….. Bilo je i nekoliko veoma popularnih futbalera za nas djecu, Ante Hrkač, Božo Kešelj, Turulja, Muco – Fadil Kiseljaković, Kilja golman,…., a od trenera uvije elegantni, gospodski i kulturni Munib Saračević. U nedjelje svi su tereni bili zauzeti, prodavale su se košpice – zapečene i posoljene sjemenke od tikve i cocta.

————————————-

I onda preko Miljacke, preko starog željeznog mosta, sa desne strane prvo dodje nekada veoma himpozantna gradjevina Sindikata. U tu zgradu sam ulazio dva puta, jednom kao inspektor rada (zaboravio sam razlog), a drugi put da posjetim Ljubu Aralicu, tada predsjednika Gradskog sindikata (Sarajevskog). Ljubo je živio dugo godina u Tekiji kao i ja, bio jedan veoma pristojan poznanik po svemu. Rijetko je dolazio u prostorije Mjesne zajednice, znali smo da je bio automehaničar, radio u Centrotrasnsovoj garaži, bio zaljubljen u Blaženku iz naše ulice i onda sve poznatiji sindikalac. Moj polubrat Mufid bio je duže vremena, nezaposleni automehaničar i ja odem kod Ljube da ga zamolim da mu pomogne oko zaposlenja. Nakon nedjelju – dvije Mufid je počeo raditi u Centrotransovoj garaži. I onda, nakon mjesec – dva posjeti moj mladji polubrat Rusmir svog brata Mufida na radnom mjestu. Radionica, kanal, podovi, alati,…. bili su u neredu, zaprljani uljem, kanal sa vodom po dnu,…….. I onda Rusmir kaže Mufidu jebo te ovaj poso, obolit ćeš ovdje i oni zajedno odu kući. Tako je Mufid prestao raditi u Centrotransu.

Do Sindikata bila je zgrada Islamske zajednice i tu je sjedio Kemura, valjda predsjednik Islamske zajednice. Islamska zajednica je imala garažu u Tekiji do kuće moje tetke Sene, tu se garažiralo Kemurino službeno auto, a šofer je dugo godina bio jedan Ahmet, jedan interesantan čovjek, šeret, foldjija i interesdjija.

Do Islamske zajednice bila je veoma lijepa zgrada apoteke Radnik, na uglu sa Misiribinom. Još uvijek pamtim miris lijekova iz te moje apoteke, tihe kontakte sa sposobnim personalom, bezprijekoran red i higijena. I onda Reuf Kuršumović, starija raja sa špicastim nosom dobije picajzle, stidne uši koje žive oko polnih organa. Bilo je velika sramota imati picajzle i to se krilo i o tome se šapatom pričalo. I onda Reuf dobije ime masti kojom se liječi od picazli. Stajao on u redu u apoteci i kad je došao na red zaboravi kako se zvala mast te počne izokola objašnjavati apotekarici šta mu treba i cijelo vrijeme gladiti svoj špicasti nos. I onda nakon bezuspješnih objašnjavanja kaže on apotekasrici glasno, a možda i preglasno, Ma treba mi mast za picajzle. Red iza njega se zgražao.

Sa lijeve strane je bio jedan fantastični park sa velikom fontanom – bazenom u kojem smo se mi djeca nekih ranih 1950-ih kupali i uživali za vrijeme vručih ljetnih dana. Ja sam imao valjda 4- 5 godina i moja Nana me je dovodila da se kupam i igram tu. Kasnije se park renovirao, fontana je nestala i ostale su samo lijepe uspomene. U nastavku, preko puta parka, bila je monumentalna zgrada nekada velike opštine Centar (kasnije će se od jednog velikog dijela opštine Centar formirati opština Stari Grad) i zametnute skupštine Grada..

Zgrada opštine Centar i Skupštine grada Sarajeva je krasila i imponovala na Europskom arhitektonskom i klasičnom birokratskom Europskom nivou. Kada sam bio počeo raditi u Upravi prihoda opštine Centar ulazilo se kroz centralni ulaz kako je nekada antička i srednjoevropska kultura nalagala. Široke udobne stepenice do viševratnog ulaza, a sa strana dvije manje kabine kao kontrola i recepcija, a onda veliki foaje i široke stepenice do prvog, drugog i trećeg sprata. Sa obje strane zgrada ima male ulaze za “tajnu” birokraciju, odnosno sa lijeve strane prema Koševskom potoku za uposlenike i stranke opštine Centar, a sa desne strane, prema parku za uposlenike i stranke skupštine Grada Sarajeva. Ne znam kada, ali odavno, taj monumentalni glavni ulaz je zatvoren za zaposlene i obične ljude i koristio se kao svečani i specijalni ulaz za posebne goste Skupštine grada Sarajeva.

U toj zgradi sam radio prvo u Upravi prihoda opštine Centar 8 godina, zatim u inspekciji 7 godina te u Gradskoj upravi prihoda 4 godine. Tu su se moja majka i moj otac vjenčali 1947 godine. Odbornik – matičar je bio jedan čovjek koji je 1952. godine dobio kćer i dao joj ime Alma. Alma i ja smo bili zaljubljeni do besvijesti, ali nismo uspjeli krunisati tu našu vezu sa brakom. Počeli smo bili kao radne kolege. Sada imamo čežnjiva, topla i draga sjećanja. Živi smo još uvijek oboje! Ona živi tiho u Sarajevu nakon tri operacije, a ja u Štockholmu uglavnom u svojim prošlostima, nakon dvije operacije! I još se uvijek uzbudimo ako se nekada cujemo! U tu čast ćemo sada poslušati jednu našu, dakle, Joe Dassin – Indian Summer

Misirbinom Miss Irby https://furaj.ba/miss-irby-engleskinja-koja-je-promijenila-sarajevo/ Desnom stranom od apoteke Radnik do Omladinske ulice. Kino “Parizan” kino moje i Rajine mladosti. Mnogo smo novih filmova gledali u premijerama kasnih večeri. Nekoliko puta je bilo “turšije” kod preprodavača pa smo mogli dobiti karte gotovo za džabe. Onda je bila zgrada Školska poliklinike Tu je radila u kartoteci jedna gospodja Rajka. Bila je veoma draga osoba, šepala je na jednu nogu i imala često cigaretu u ustima. Voljela je nas učenike i naše slobode. Sreli smo se u Švedskoj. Njena unuka je stekla diplomu doktorice i radi kao ljekar u Norveškoj. Rajka je novce koje je dobila od prodaje svog stana u Sarajevu dala svojoj unici za studiranje. Umrla i sahranjena u Švedskoj. Iza Poliklinike dolazi jedan pasaž gdje smo Predo (Predrag Tanasijević, inspektor rada) i ja dali odobrenje za start mliječnog restorana daleke valjda 1981. godine. Faktički vlasnik je bio Alija Delimustafić tada policajac, a kasnije direktor Zagrebačke Višnjice u Sarajevu (prodaja voća povrća i preradjevina na veliko), potom direktor čuvenog Cenexa, a onda ministar Unutrašnjih poslova BiH, a na kraju pod višegodišnjim sudskim procesom. Alija je bio veliki Džek i gospodin, velika Raja! Mliječni restoran je vodila tetka Alije Delimustafića?

Interaktivna slika: https://www.facebook.com/groups/501036903399758/permalink/1724476121055824

Eh onda je bila kuća gdje je stanovala Branka, Sarajevska princeza i velika ljubav i supruga našeg Keme, Kemal Monteno. Zato sada moramo poslušati jednu Keminu, “Kad nas jednom godine odnesu”

E onda na uglu do Fisa bio je kiosk za opravku specijalnih ključceva i brava. Salko Ćurić je bio konstruktor jedne čuvene i sigurne brave i bio je legendarni Sarajevski majstor borilačkih vještina. https://hr.wikipedia.org/wiki/Salko_%C4%86uri%C4%87

O Fisu se gotovo sve zna i pisalo se i piše još uvijek o tom Sarajevskom mrijestilištu legendi i njihovih impozantnih dijela od muzike do sportova pa do igranki.

U Fis je krajem 1980-ih preselio svoj čuveni restoran “Tabasco” sa Koševskog brda jedan tihi velemajstor kuhinje i restorannskog štimunga kojeg smo svi znali po imeno Hasko (Hasan) Tabasko. Hasko je studirao Visoku komercijalnu školu u Sarajevu sa Musa Sretkom, mojim dragim prijateljem i kolegom iz Uprave prihoda. I onde nema posla, zapuca u Njemačku, radi i uči te postane jedan vrstan kuhar. Vrati se u Sarajevo i otvara svoj veoma posjećeni restoran na Koševskom brdu. Ja sam uvjek narucivao kod njega jedan njegov specijalitet, teleća šnicla na maslenici sa šapminjonima. Evo i sad mi je potekla voda na usta.

Preko puta, u jednoj novijoj zgradi bila je krojačka radnja Ismeta, mislim Beganovića. Kod njega sam sašio moja dva posljednja Sarajevska odijela, mislim da je bila 1990. godina. Ismet je bio vrstan krojač, jaka i stabilna ličnost, uvijek u svojoj rečeničkoj i mentalnoj tvrdoći i jedan veoma pošten čovjek. A ona naša legenda i moj veliki prijatelj Davorin Popović – Pimpek, čuveni “ratni pjevač” i jedan od največih Sarajlija, https://zarajevo.com/2018/01/26/davorin-popovic-pjevac-indexa/ Stanovao je na prvom spratu jedne starije zgrade odmah uz Ismetovu. I onda u nastavku sjećam se zapuštenih zgrada i dvorišta puna podivljalih grana i smetlja, krajem 1950-ih. i neke pa i 60-ih. Sredinom 60-ih izgradjena je poprečna zgrada sa kinom Dubrovnik i kafanom na spratu u kojoj su pjevali Mahir Paloš i Slobodan Vidović. Ovdje se moram malo udaljiti do Titove i spomenuti stari i trošnu kuću i muzej Stjepana Mece, https://www.muzejsarajeva.ba/en/zbirke/zbirka-stjepana-mezea/ . Krajem 60.-ih, početkom 70.-ih iznikla je bila pomalo čudna, ali veleljepna i plava robna kuća Sarajka.

Sada ćemo odlutati malo u nježnu prošlost zažmuriti i misliti na Davora, Kemu, Tomu i Jadranku Stojaković https://www.youtube.com/watch?v=wAHOQNI1eXo&list=RDwAHOQNI1eXo&start_radio=1

Sa druge strane poslije Fisa preko puta ulica Augusta Cesarca, na uglu, bila je zgrada Sekretarijata unutrašnjih poslova. Tu su se vadile lične, pasoši,… i tu je bila i stanica milicije gdje smo naš profesor Milivoje jeftić i nas nekoliko bili privedeni jer smo iza ponoći nakon proslave mature, Titinom pjevali “tiho” Šantićevu Eminu. Profesor je bio uspio izdejstvovati da se mi maturani pustimo, a on je dobrovoljno ostao u stanici milicije do jutra. A onda prema Radićevoj, bilo je predstavništvo azbesta sa koje se tada nije znalo da je kancerozan, pa onda dugi i veliki izlozi Pretisa odnosno Unisa. Tu sam prvi put u životu vidio televiziju i prenos u živo. Prvo je Dragan Bijedić, sin Džemala Bijedića, pričao u razredu, 1959/60.?, treći/četvri razred osnovne škole?, Vježbaona u Učiteljskoj školi na Obali, o prenosu neke futbalske utakmice na televiziji koji je on prvi put gledao negdje sa ocem tada visokim funkcionerom u BiH, a kasnije predsjednikom Vlade SFRJ. Pričao je da se kamerom prati lopta i da se ne gleda cijelo igraliste sa igraćima ili cijeli stadion odjedfnom. Nakon 3 ili 4 godine pojavio se jedan televizor u izlogu Unisa. Tuda sam prolazio svaki dan idući do i od škole. Nakon četvrtog razreda išao sam u osmogodišnju školu U Šenoinoj ulici, Vlatko Foht? Prenosom nisam bio oduševljen jer je slika bila snježna i igraći premaleni, a lopta gotovo nevidljiva. Na kraju tog dijela Misirbine, a na uglu sa Radićevom bilo je predstavništvo i prodavnica “Jadran”. Prodavale su se razni predmeti od metala kao dječiji krevetci, kolica i slično.

Interaktivna slika: https://www.facebook.com/groups/501036903399758/permalink/2211187805717984

Na drugoj strani Radićeve, ugao sa Misirbinom bila je jedna velika kuća mog veoma imućnog rodjaka Ismeta Nikšića. On je živio na cijelom drugom spratu. U prizemlju je bila neka modernija kafana. Preko puta na uglu bio je Studentski dom i Studentska zadruga? gdje su studenti mogli dobijati neke jednostavnije i kratkotrajne poslove. U osnovnoj školi imao sam nekoliko kolega koji su stanovali u Radićevoj; Čalkić Besim koji će izrasti u jednog divnog čovjeka i poznatog Sarajevskog ljekara, zatim jedan Bucalo Dragan, pa Ismet Hasanbegović,pa onda jedna Jadranka,…. prošlo je puno godina i kontakti su se davno izgubili tako da se spontano ne sjećam drugih imena. Sa desne strane, prema Miljacki bila je velika biblioteka Vlatko Foht. Kasnije ću saznati da je šefica biblioteke bila majka Predraga Tanasijevića, mog velikog prijatelja i kolege. Sa unutrašnje strane Studentskog doma u Radićevoj u polupodrumu bio je jedan poveći prostor gdje su se okupljali razni pomalo ekstrvagantni, a poneki i čuveni muzičari kao što je Milić Vukašinović. U produžetku prema Miljacki bila je i krojačka radnja koju je držao otac pomenutog Ismeta Hasanbegovića. Tu se u novije vrijeme bio otvorio i jedan Slovenački butik gdje se prodavala moderna i skuplja garderoga. Tu sam bio kupio moj poslednji Sarajevski sako kojim sam se gizdao i u Švedskoj. i onda na kraju, na uglu bio je Jugokomerc jedna solidno veletrgovačko preduzeće gdje je radila moja tetka Haša. Kasnije, poslije rata, 90-ih prostor je kupio Ruho, brat mog prijatelja Dževada Delalića, vlasnika čuvenog Srajevskog restorana, “Majestik”.

Ajda, moja kćer, i ja bili smo planirali našu prvu zajedničku posjetu Sarajevu i rezervisali jedan apartman u Radićevoj ulici. Nismo putovali zbog Pandemije.

I na kraju, nakon probudjenih davnih i lijepih uspomena postajem pojačano emotivan prema svom rodnom gradu u koji godinama ne dolazim i opet ne mislim dolaziti jer su mi se mnogi ljudi i mjesta ogadili, ali moje Sarajevo živi u meni, moje Sarajevo, sa mojim otišlim prijateljima u mojim starim slikama i notama.

Za rastanak evo jedne znakovite i lijepe melodije, dakle Zvonko Bogdan i hoću da te zaboravim.