Evropsko seniorsko prvenstvo – 2022. godina – bronzana medalja (100 metara delfin) Evropsko seniorsko prvenstvo – 2022. godina – zlatna medalja (200 metara delfin).
Čitav život pratim futbal i tenis veoma emotivno i navijački i uživajučki i iščekivajučki. Ovo iščekivajučki se izlizalo u mojim godinama tako da ne iščekujem, ne “sanjam”, ne “razmišljam” ili grozničarim prije velikih susreta. Sada najviše planiram praćenja kako bi moje uživanje i zadovoljstvo bilo udobno i koncentrirano.
Ali eto desilo se da sam iščekivao Lanin nastup na 200 metara, gotovo do grizanja noktiju. Njeni rezultati su govorili da je najjača na 200 metara, njeno polufinale mi je govorilo da je plivala planirano za finale. I onda Čudo nevidjeno od prvog zamaha spraši i ode u legendu “bez pozdrava” reklo bi se “Čao frajeri”, hoću malo da budalasam na stari Sarajevski način. Jedva se snadjoh kada Švedski novinar poče praviti intervju sa njom odmah nakon trke, još dok je bila zadihana. Intervju je bio za prilike poduži, na engleskom jeziku, Lana Pudar je komunicirala kao jedna rodjena engleskinja – Čudo nevidjeno! Kako ćeš proslaviti pobjedu, pitao je novinar. Idem sa mamom na pizzu i sladoled. Koju pizzu ćeš naručiti? Capričozu! bio je odgovor iznenadjenom novinaru koji je mislio da će ljepotica slaviti sa svojim momkom, pogadjam.
I dok je intervju trajao grozničavo sam tražio mobil da napravim sliku intervjua i evo je niže
Rijetko se u Bosni i Hercegovini dešavaju Čuda nevidjena. Ali se dešavaju i to kao fenixi, kao nemoguće radjanje iz ničega nečeg neshvatljivo lijepog, velikog, zasjepljujučeg. Kao prst sudbine i vječnog života. Pišem o sportu pa ću se samo sjetiti KK Bosna i njegove titule šampiona Europe 1979. ili Zoi 84, Zimskih olimpijskih igara 1984. I evo sada Lane Pudar. Ali ona nije samo “nemoguća” sportska heroina ona je došla i kao odgovor na civilizacijske vapaje normalnih i poštenih ljudi i gradjana iz BiH da imaju jednu normalnu, savremenu demokratsku državu, tumačim ja sam sebi. Lana Pudar je predstavila i predstavlja tu i takvu državu Bosnu i Hercegovinu čitavom svijetu na najbolji mogući način! Čestitam naše drago Čudo nevidjeno!
Evo sada i jedne muzičke numere, Indeksi i Da sam ja netko. Nisam siguran da bi Lana Pudar izabrala nekad baš ovu pjesmu fantastičnog teksta i staru gotovo 48 godina, ali sam gotovo siguran da će je sa nostalgijom odslušati Lanin otac Velibor.
Doček u Mostaru je bio maestralan,
p.s.Lanin facit 2021/2022 (august)
Evropsko juniorsko prvenstvo – 2021. godina – zlatna medalja (100 metara delfin) Evropsko juniorsko prvenstvo – 2021. godina – srebrena medalja (50 metara delfin) Evropsko juniorsko prvenstvo – 2021. godina – srebrena medalja (200 metara delfin) Svjetski kup (seniorke) – 2021. godina – bronzana medalja (100 metara delfin) Svjetsko seniorsko prvenstvo – 2021. godina – bronzana medalja (200 metara delfin) Mediteranske igre u Alžiru – 2022. godina – zlatna medalja (100 metara delfin) Mediteranske igre u Alžiru – 2022. godina – zlatna medalja (200 metara delfin) Evropsko juniorsko prvenstvo – 2022. godina – zlatna medalja (50 metara delfin) Evropsko juniorsko prvenstvo – 2022. godina – zlatna medalja (200 metara delfin) Evropsko juniorsko prvenstvo – 2022. godina – srebrena medalja (100 metara delfin) Evropsko seniorsko prvenstvo – 2022. godina – bronzana medalja (100 metara delfin) Evropsko seniorsko prvenstvo – 2022. godina – zlatna medalja (200 metara delfin).
Čitav svoj svakodnevni život sam planirao kako bi realizacije bile sigurnije i kako bih preduprijedio iznenadjenja i eventualna razočarenja. Tako i ovdje u Švedskoj, u mojim penzionerskim danima. Sedmične planove obično radim u nedjeljama i ponedjeljcima; gledam vremenske prognoze na dvije tri stranice na mreži, redove vožnji u lokalnom saobraćaju, kontaktiram osobe sa kojima bih se sreo, prelistavam ponude interesantnih trgovinskih lanaca, respektujem cijene automobil-troškova (trängselskatt, parking,…), respektujem još uvijek pandemiju pa biram vremena sa najmanje ljudi, ravnam se i prema pogodnostima u trgovinama (utorkom kupujem namirnice u ICA MAXI, največi marketi u Švedskoj, kada imam rabat 5%,….), prilagodjavam se najavljenim isporukama kupljenih stvari preko interneta, rezervisanim vremenima u zdravstvu, opštini,…. Automobil koristim kada kupujem, kada cu se duže zadržati na jednom mjestu u Štockholmu, kada posjećujem okolna izletišta, dvorce, letnjikovce, stara imanja,….. te u svakoj varijanti ako je loše vrijeme. U Štockholm najčešće putujem lokalnim gradskim vozom – pendeltåg. Živim blizu stanice, imam 4 voza u satu, vožnja traje dvadesetak minuta, a obje moje stanice u Štockholmu (Södermalm ili T-Centralen) nalaze se u epicentrima mojih potreba i interesa.
Imamo na preskok veoma toplih dana u augustu sa blagim i prijatnim povjetarcima. Koristim takve dane da odem na obližnju jezersku plažu udaljenu 200-tinjak metara od mog stana. Dobro je za moje “zrelo” tijelo 😂da bude na suncu zbog vitamina D. Volim vidjeti i ćuti familije sa malom djecom, a ima i nekoliko sličnih fosila 😁😩. Obično odem oko 10 sati da bih se vratio prije 12 kada počinje Salvage Hunters, onda ručak, “ubijem oko” kao nekada maestro Arsen Dedić i onda zavisi.
Vrijeme je i za jednu muzičku numeru, Andrea Bocelli – Love in Portofino
Godinama se šisam na Söderu u Štockholmu. Planirao sam bio četvrtak i onda vidim da će u četvrtak biti pravo vrijeme za kupanje pa se odlučim da se šišam u srijedu. Izabrao sam pendeltag koji vozi najbrže i ne staje na svim stanicama. Nije vozio, ta dva voza od cetiri, u jednom satu nisu vozili. Na službenoj stranici gradskog prijevoznika, sl.se, nije bilo obavijesti o tome. Inače u Švedskoj vozovi kasne redovno. Vozovi i sva ostala podrška je najbolja na svijetu, ali su uprave i direktori birokratska bica, dakle nesposobni ljudi koji slijepo gledaju samo da izvrše postavljeni zadatak o planiranoj godišnjoj dobiti poduzeća. Prije nekoliko godina je uprava bila donijela propis da se kašnjenje vozova do 14 minuta ne smatra kašnjenjem nego dolaskom na vrijeme. I onda su ih počeli zajebavati kolege iz Velike Britanije i još nekoliko država pa je taj propis povučen. Totalno bolesne birokrate koje ne žive stvarnost.
Dvije tri godine sam se šišao kod jednog Jordanca, u epicentru Södera, koji je uglavnom radio sam. Bio je vojnik u medjunarodnim snagama za vrijeme rata u Hrvatskoj. Nije bio zaljubljen u svoj posao i imao je druge planove pa je onda iz Dohe (Qatar) angažovao bio nekog svog rodjaka da dodje sa suprugom i sinom u Švedsku i da tu radi. Rodjak je bio najbolji frizer koji me šišao u čitavom mom životu. To je bio madjioničar sa makazama i britvom. Ali, na žalost, rodjak je bio ovisnik o nekim drogama i nije si uspio pomoći sam sebi dolaskom u Švedsku. Nakon valjda godine dana Jordanac je zatvorio radnju.
Svake godine hodoščaćim po nekim mojim dragim mjestima u Štockholmu. Fjellgatan je jedno takvo mjesto koje najčešće posjećujem za lijepih dana i onda uvijek kafa u Fjällgatans Kaffestuga sa nekim pajom i kako kažu najboljim pogledom na Štockholm, https://www.facebook.com/FjallgatansKaffestuga/photos !
Youtube lajk sa sliko ne funkcionise zato sam naznacio gornji lajk. Da popunim prazninu evo jednog naseg videa na TikToku sa rahmetli Mustafom Nadarevicem
Krajem aprila, šetam od Fjellgatan i zapazim novi frizerski salon koji se zove The Saint. Bilo mi je blizu vrijeme šišanju te udjem. Nekoliko mladih i veoma modernih Sirijaca sa iznenadjujuće puno alata kod svake stolice, veoma prijazni, brzi, sposobni i uslužni,… Bio sam veoma zadovoljan. I šišao sam se kod njih u srijedu treći put. Na povratku u vozu kada sam se rado sjetio da ću sutra na moju plažu, telefon blipade. Dobio sam bio obavijest da će mi se sutra, u četvrtak, od 08:00 do 16:00 isporučiti kupljena plinska peć za grijanje. Gotove sve isporuke kabastijih roba dobivao sam u popodnevima te pomislih, e jebiga ništa od sutršnjeg sunčanja i kupanja.
Zašto plinska peć za grijanje? Zbog najglupljih političara u Njemačoj i Švedskoj obje države su zapale u jednu teško savladivu energetsku krizu. Slijepi zeleni u obje države su preplašile vodeće političare sa skorom propašću svijeta zbog klimatskih promjena da su ovi dobili nezaustavljive proljeve. Isti ti zeleni uz podršku najvše kineskog kapitala i tehnologije su ponudili riješenje u vjetroelektranama. Onda su političari u obje zemlje, vodjeni milje-partijama, počeli zatvarati elektrane na atomski pogon i termoelektrane na ugalj kako bi spasili svijet od skore propasti te masovno graditi vjetroelektrane. Ali vjetar ne puše stalno, zamislite🤡😂vjetar ne puše cijelo vrijeme, to nisu mogli skontati suvremeni političari. Osim toga dolaze milijuni električnih automobila i drugih novih velikih potoršača struje . Osim toga treba prebaciti struju od vjetroelektrana do gradova i fabrika gdje su največe potrebe i za to trebaju nove prenosne mreže. Toga nema, ogromni troškovi nisu ukakulisani u cijenu struje vjetreoelektrana i sad ni proljev ne pomaže. Švedska je decenijama gradila svoju industriju i privredu i blagostanje na stabilnoj i jeftinoj električnoj energiji. Sada su to političari sve razjebali, cijene struje su skočile 200 i 300, a ponekad i 400%, prijete nestašice tako da je prošle zime puštena u pogon reservna termoelektrana na naftu koja troši ca 140.000 kubika nafte na sat (mislim da sam dobro zapamtio, podaci na mrezi su izgleda sakriveni). Termoelektrana enormno zagadjuje milje, ali niko od političara to ne komentariše, a kamoli da osudjuje.
U Švedskoj se ne grade stambene zgrade sa dimnjacima poslednjih decenija. Moj stan je noviji i nema dimnjaka. Grijenje je centralno na nivou opština (jedne ili više), a nužno dogrijavanje na struju. U očekivanju smanjenja jačine centralnog grijanja i redukcija struje, ja jedan veoma zimogrizan čovjek kupio sam plinsku peć za grijenje. Nisam ja glupi političar da ne sagledavam i ne predupredjuem situacije u cijelosti!
Peć je bila isporučena oko 12 sati. Otišao sam bio na plažu nakon Savage Hunters i odradio svoje ugroženo uživanje i zdravljenje!
Bilo je valjda prije 65-ak godina. Moja majka se bila preudala, slavila se nova godina i u goste nam je bila došla očuhova tetka Šuhreta sa svojim mužem. Stanovali su na Vratniku bliže Jajce kasarni u jednoj dobro staroj kući na sprat sa malom avlijom ispred i još manjom bašćom iza kuće. Tetka Šuhra je lijepo pjevala i znala je mnogo sevdalinki. Od tada pamtim tu tužnu ljubavnu sevdalinku, poslušajmo Stade se cvijeće rosom ktiti u izvedbi Mrije Šestić,
Jednom smo sjedili kod Julija Volfa, tada šefa inspekcije opštine Centar Sarajevo i uživali u prepričavanju dogodovština i ad hoc komentarima. I onda otraćasmo nekog glavešinu da je postao star i senilan te da bi trebao ići u penziju. Pa mi smo vršnjaci, reče Jula, ali mene pamćenje još uvijek služi i kucnu u sto (kao ne ureklo se) pa se u istom trenutku okrenu prema vratima i upita, ko je? , kao da je u istoj sekundi zaboravio da je zvuk proizvod njegovog vlastitog kucanja. Jula se zajebavao. Zaboravljanje, blijedjenje prošlosti i likova, neprepoznavanje prostora i navala refleksnih slika i detalj-sjećanja su znakovi starosti i jednoličnog, odnosno dosadnog načina života. Pišući priloge u ovom blogu uvijek sam bio nastojao da se ne raplinem i odem na druge ne baš pripadajuće terene, ali i da ne zaboravim neke važne dogadjaje u kontekstu. U ovom prilogu ću se namjerno prepustiti širini i dubini mojih sjećanja! Evo jedne davne o sjecanju, a protiv zaboravljanja i drage i neobične jer je autor roker Milić Vukašinovic, dakle Semir Cerić-Koke i Sanja
Dvije-tri godine prije penzionisanja prodao sam bio moj dobri, jaki i sigurni SAAB i kupio Renault Clio. Dobri SAAB je trosio puno, porez je bio velik i odrzavanje je bilo skupo pa nije pristajao jednom penzioneru. Osim toga prestale su me interesovati duge i daleke vožnje. Auto sam trebao najvise zbog potreba i udobnosti života u Štockholmu. Prvi moj vlastiti automobil imao sam sredinom dalekih sedamdesetih proslog stoljeća i bio je to jedan Renault 10. Našao sam bio neku simboliku u renaultima, počeo sam sa Renaultom i završavam sa Renaultom. Ali ne bi tako. Početkom godine Clio se razbolio. Odvezao ga sam u jedan dobar Švedski servis i dobio prilično lošu dijagnozu za njega. Ja bih ti preporučio da kupiš drugo auto, bio je savjet, Šveda, šefa servisa kojeg sam poznavao još dok sam radio..
I onda sam nakon dugo vremena počeo pratiti oglase o prodaji automobila i bio veoma iznenadjen da je 95% oglasa o prodaji – davanju automobila na lizing. U Švedskoj banke su največim dijelom, vlasnici privatnih stanova, brodova, kuća, a sada i automobila. Moderni feudalni kmetovski sistem – dužničko robstvo. Pandemija i Putin su prouzrokovali inflaciju, kamate su počele opasno rasti, šta će biti za familijama koje nemaju gotovo nikakavu marginalu i koje su se prezadužile?
I onda mi se ukaže prilika da kupim jednog peugeota. Nikad nisam imao, a ni vozio auto te marke. Ali sjetio sam se sredine 70-ih kada je Peugeot 404 bio glavno auto svih Sarajevskih taxista. Samo je Fahro Džinović ( i još 1 – 2 taxista) imao peugeot 504, Fahro je bio taxista i izbacivač u baru Hotela Europa pa se morao malo kurčiti 😁. Hamo “Prljo” je imao veliku automehaničarsku radnju do kuće moje majke. Bio je specijalista za peugeote, največi broj njegovih mušterija u više godina bili su taxisti sa peugeotima 404. I svi su hvalili auto samo kukali na cijenu dijelova. Ali Hamo je imao riješenja i za to. A onda kod Franje Pastuhovića u susjednoj ulici bio je autolakirer i kockar Salka koji je pravio bezgriješne nijanse specijalnog i skupog bijelog lacka od domaćih sirovina tako da se nisu primjećivale razlike u prefarbanim dijelovima.
Tih godina u kina je bio došao fil Sicilijanski klan sa nenadmašnim Francuskim glumcima,
Iz najmladjih djetinjih godina pamtim da je na mjestu Hamine automehasničarske radnje, bila jedna ogromna avlija i omanja prizemna kućica. Tu je živjela jedna familija sa mnogo djece. Moj vršnjak se zvao Zelo i sa njim sam se rado pozdravljao čitav Sarajevski život. Familija se bavila piljarstvom, prodavali su voće i povrće. I onda sredinom pedesetih zamjene oni kuću i avliju i presele u jedan stan u ul. Kralja Tomislava.
Dosele Radanović Stevo i Rosa. Stevo je bio automehaničar, napravi veliku radionicu u avliji i strehu duž majkine kuće te postavi veliku kapiju na ulazu. Rosa je bila Austrijanka porijeklom. Nisu imali djece. Kada je doselio kupi Stevo kinopredstavu u mjesnoj zajednici za djecu iz nase tri ulice; Nova, Tekija i Podtekija. Stevo je održavao službena auta visokih političara i radio je po čitave dane. Imao je gospodske manire i volio je nakratko prijateljski procaskati sa komšijama. Rosa je bila tiha, samozatajna i čitavo vrijeme u pokretu. Slavili su i Božić i Uskrs i veoma se radovali kada bih im ja čestitao praznik. Svaki čestitar bio bi nagradjen prigodnim kolačom, jajetom, bombonom,…. Imali su i jednog ogromnog crnog kera koji je imao pogled tako da mu se nije moglo vjerovati. Ker je pustan sa lanca po noćima. Dok sam radio u Upravi prihoda opštine Centar Stevo bi mi se javio svaki put kada bi posjećivao Upravu i pokazivao radost da eto ja radim tu. Nikada mu nije nešto trebalo.
Moja tetka Sena je preselila bila na godinu dana u Konjic gdje je trebao njen muž Stevo (Litobac) da uvede u rad restoransku salu novoizgradjenog hotela. Nana je bila nekako saznala pa mi je pričala da je Stevo glumio u nekom filmu kao konobar u hotelu. I onda jednog dana pridje meni Stevo – automehaničar, kada sam se vraćao iz škole, i kaže da će se u našoj ulici i njegovoj automehaničarskoj radnji snimati neki film. Kasnije ću saznati da je to isti film u kojem je igrao i moj tetak Stevo. Film se zvao “Vrata ostaju otvorena” https://sh.wikipedia.org/wiki/Vrata_ostaju_otvorena
I onda Stevo – automehaničar umre, a teta Rosa iznajmi radnju Hami “Prlji, proda kuću na moru i ostale stvari pa odseli se u Beč.
U komšiluku, u Podtekiji bila je još jedna automehaničarska radnja. Kuća na uglu, na sprat s potkrovljem, u prizemlju radnja, veće dvorište, gelender velika kapija, a sa druge ulične strane gdje su bila dva-tri (?) velika sač-prozora i visoka zidana ograda, sve izgradjeno poslije rata (II Drugi Svjetski) i u veoma dobrom stanju i izgledu. Vlasnik je bio neki Omeragić. Mi djeca nismo ga voljeli. Jednom smo igrali lopte do visokog zida, lopta preleti u radnjino dvorište, mi razmišljamo šta da uradimo jer je gazda uvijek bio ljut i strog kad doleti lopta, bila je nožem rasječena. Tu su živjeli vlasnik radnje sa suprugom, dvoje ili troje ženske djece i jednim sinom. Sin se zvao Muzafer, starija generacija od mene, možda 10-ak godina stariji. Pomagao je ocu u radioni od malih nogu, završio mašinsku tehničku školu i onda kao odrastao počesto ratovao sa ocem. Bio se Muzafer angažovao kao omladinac u Mjesnoj zajednici te dobio nadimak Apel. Upotrijebio je bio u diskusijama više puta glagol apelovati. I onda se sruše kuće i poslovni prostori zbog nastavka gradnje Skenderije, ljudi preseliše diljem opštine, a Hamo “Prljo” i Omeragić Muzafer dobiše i dvije lokacije na Koševsko brdu da izgrade za sebe nove automehaničarske radnje. Muzafer je bio naočit, veoma inteligentan, pun energije i znao je posao i teoretski i praktično. Bio je najbolji automehaničar u Sarajevu. Kod njega je radnja uvijek bila uredjena, stvari na svom mjestu, nisi mogao doći ako nisi bio naručen, nedeljom zatvoreno – tad ja bio sa porodicom, supruga i dvoje djece. Nekoliko puta smo se sreli familijarno nedjeljom na Trebeviću u kafani Veljka Lasice gdje je bilo svega najboljeg “seljackog” od hljeba, kajmaka i drugog mrsa, janjetine, krumpira, mladog luka, voca, domace rakije, domaćih salata,…. i uvijek dobre atmosfere. Muzafer je najbrže stizao u Trst (da kupi auto-dijelove) Bio je fantastičan vozač i putovao je preko Bihača, jedini on za razliku od mase poznatih taxista i drugih dobrih vozača. Bilo je dovoljno da počneš objašnjavati problem sa autom i on te prekine i objasni ti o čemu se radi, šta treba uraditi, kupiti, koliko vremena i šta će koštati. Bio je preangažovan u poslu i htio je od života uzeti puno, imao je energije i pameti za to, ali se nije znao odmarati. Umro je dosta mlad prije poslednjeg rata. Bio mi je veoma drag, bili smo prijatelji iako se nismo družili imali smo jedan drugog kao definitivne sigurnosti. Zaboravih napisati da je Muzafer svirao harmoniku. Zato ćemo sada poslušati najboljeg sevdah-bluz harmonikaša Hatić Nijaza, rahmetli,
2000. godine bio sam počeo raditi u SDR Mailing. Stanovao sam malo podalje od Ajde moje kćeri koja je kod mene boravila svaki drugi vikend od petka do utorka. Ajda je imala oko 8 godina i onda uvijek puno prtljage. Uobičavao sam se žuriti petkom sa posla. I onda pita mene moj kolega Leffe, Ziko imaš li ti vozačku dozvolu? Na moj potvrdan odgovori kaže, Pa što ne posudiš firmin električni bil, bilo bi ti lakše sa Ajdom. Od tog vikenda posudjivao sam električni auto svakog Ajdinog vikenda. Jedno punjenje akumulatora trajalo je odprilike 30 km. Tako sam ja davno vozio prvi, pravi, mali električni auto. Našao sam jednu fotografiju sličnog sautomobila koju prilažem ispod teksta.
Kupio sam Peugeot 208, vozim ga već dva mjeseca i veoma sam zadovoljan. To je pravi luxuzni auto sa mnogo sitnih stvari i finesa koje karakteristišu visoku i dodatnu udobnost i ljepotu. Ima fantastično ubrzanje!
Imamo pravo Svedsko ljeto, a to znaci puno dugih dana i sa suncem, ali puse na mahove prilično jako. Noci su svjeze , izmedju 10 i 13 stepeni, lijepo je na suncu dok ne puse. Pandemija se probudila i kradem poslednje dane da u normalna vremena idem u posjete i uzivam.
Futbalska i ljudska Sarajevska legenda, Ivica Osim – Švabo – Štraus preminuo je 1. maja 2022. u krugu svoje porodice u Grazu, Austrija, gdje je i živio.
OPROŠTAJ U SARAJEVU
Imao sam možda 13-14 godina kada sam prvi put gledao Švabu na Grbavici. To je bila nepoznata i nezamisliva ljepota futbala. Protivnički igaći bi padali oko njega, a on bi birao uvijek neočekivane pravce i nivoe, šetao se kroz jato i onda neocekivano za sve hiljade prisutnih na stadionu napravi prvo jedan veliki lažnjak, a onda proigra loptu za onog koji je imao najbolje mjesto, položaj, priliku. I sve je to bilo u savršenoj eleganciji, uzmjetničkim minijaturama kretanja, ljepoti,….. Švabo je bio visok, plav, prav. Bio je neponovljim u svom stilu i lucidnošću. Siguran sam da je imao največi IQ od svih futbalera na svijetu. Jednom je Mirko Kamenjašević, čuveni Sarajevski radio komentator, onda nije bilo televizora, završio jedan blok prenosa sa rečenicom, “A sada poslušajte muziku iz studija dok neko ne uspije oduzeti loptu Osimu.”
Poznavao sam ga još od dječačkih dana sa stare Skenderije, igrao je fotbal za Sarajevski Partizan. Mogao se kasnije vidjeti često na Titovoj te u nekoj od Upijevih prodavnica – granapa gdje bi popravljao kase ili se glasno zajebavao sa personalom. Imao je privatnu firmu koja se zvala “Hugin” prema Švedskom proizvodjacu kasa za maloprodaje. Popravljao je kase po prodavnicama Upijeve maloprodaje i baždario taximetre kada bi se mijenjale tarife. Stariji je od mene valjda nekih 15 godina. Oženjen sa Dragijom sa kojom je uvijek živio jedan harmoničan život – zahvaljujući inteligentnoj i razumnoj Dragiji!😁. Svaki lijepi dan – predveče bi prošetali Titovom od Kulovićeve gdje su stanovali do Baščaršije. Dragija je bila dugogodišnja prijateljica moje prve supruge Melihe i prilično čest gost u našoj kući. Liha je živio jedan porodičan život, nije se kartao ili vrijeme “gubio” po kafanama sa Rajom, nije se ni švalerao 😊. Zbog toga se on i ja nismo previše družili, ali kada su bile familijarne ili slične okolnosti svi naši susreti su bili ispunjeni sa radošću, veseljem i nemogućim zajebancijama. Bili su mi oboje veoma dragi!
Lihic Dragija i Muhamed, skorasnja slika.
Liha je bio veoma emotivan i uvijek kada bi se čula pjesma Snijeg pade na behar na voće on bi zaplakao od sevdahskog derta. Zato ćemo sada poslušati tu pjesmu u izvodjenju Safeta Isovica!
Nikada nije pušio, nije pio kafu, ganjao je cijeli zivot razne čajeve, trave, med,… Sadikovićevu knjigu o travama – alternativna mediciner, je držao kao svoju zivotno najvažniju knjigu. Znao je i peci rakiju ali zbog ceremonije najvise. Rijetko bi popio po neku casicu. Prije vise godina sreo ga je Deno, moj sin, na nekom aerodromu i Liha mu se sa suzama u očima hvalio da je bio pobijedio rak. Liha ima oko 88 godina. Prije nekoliko nedjelja vidio sam u Oslobodjenju smrtovnicu, umrla je bila Lihina mladja sestra u 80-oj godini, medju ožalošćenima bili su “brat Muhamed i snaha Dragija”. Poslednji put sam se vidio sa Lihom 2013. godine u Sarajevu. Bilo je lijepo sunčano jutro, sjedio sam sa prijateljima u bašti ispred Ferhadije i kafenisao. Liha je dolazio od Katerdale, vidio me je bio pa je počeo smišljati s kakvom će zajebancijom započeti naš susret. Oprostite gdje je Baščaršija, pita on naivno mene trepćući očima, a ja mu odgovaram kao da ga ne poznajem da on ide u pogrešnom smjeru i da se mora vratiti prema Marijin Dvoru. Ne sjećam se detalja u nastavku ali znam da je bilo provala i da su se prolaznici okretali prema nama tog ranog jutra. Htio je da ih posjetim, i njega i Dragiju. Nisu živjeli u Sarajevskom stanu – ugao Kulovićeve i Titove, jer nije bilo lifta i onda treći sprat, visoki plafoni, previše stepenica. Živjeli su u svojoj seoskoj kući u jednom zaseoku u Tarčinu. Bio sam tamo nekoliko puta, lijepa obnovljena seljacka kuća sa većom okučnicom i komšijama koji su mu fantastično parirali. Na žalost nije bilo prilike da ih posjetim.
Jedne godine smo ljetovali u Zaostrogu i tu smo se upoznali familijarno, a Dragija i Meliha postale prijateljice. Deno je bio malo, živo, lajavo i “opako” dijete sa kojim je Liha uživao u perfomansima. Na ljetovanju su bile i Dragijine i Lihine sestre sa porodicama.
Jedno predvečerje šetamo rivom kad odjednom prema nama ide čuveni Sarajevski futbaler Boško Antić sa društvom. Antara se smijao od srca kad je ugledao Lihu, a Liha je bio ganut, mislim da su zajedno bili igrali u sarajevskom Partizanu. Ovo je moja supruga, predstavi Antić jednu veoma lijepu i prijatnu gospodju i onda će Liha, Znaš šta je Antara, sad bih te ošamario, što si pričao da ti je žena stara pa izgleda mladja od tebe najmanje 15 godina. Antić se zacenuo od smjeha, a njegova supruga mu se bila primakla i samo se smiješila. I onda smo išli zajedno jedan dio šetnje. Liha je bio nastavio sa perfomansima i svi smo se smijali. Ovdje moram reči da je Liha bio i fantastičan glumac!
Jednog popodneva dodje Liha na plažu sa svojim badžom. Nosili su dvije lubenice, a iza njih su išli dvojica Lihinih zetova, smijali se obješenjački, provocirali, Liha spustite lubenice ovdje u sredinu da počastimo sve naše familije,….. Igrali su remija i Liha je izgubio. Bilo mu je krivo jer ga je pobijedio njegov šura Fočak sa kojim se stalno naduravao, on rogatičkog porijekla. Bila je zajebancija na plaži do razlaza i svi su jeli lubenice uz salve smijeha.
Sljedećeg dana igrali smo Liha i ja protiv zetova. Ja sam bio u dogovoru sa Lihom i pakovao djokere. Dobili smo ih tri partije uz nemoguće Lihine zajebancije i izlive radosti. I onda šure kažu idite vi na plažu mi dolazimo sa lubenicama. Liha je perfomansirao na plaži za sve prisutne koje je pripremao za dolazak šura sa lubenicama. I onda nakon podužeg čekanja dolaze zetovi sa tri najmanje lubenice na svijetu, večine manjih dinja. Prekopali su bili dva brda lubenica kod dvojice prodavača da nadju najmanje. I to je pasalo Lihinoj zajebanciji da objašnjava kakvi su to Fočaci ljudi te da tamo nikad nije bilo jevreja,….
Ja i moja porodica godinama smo ljetovali na Hvaru u Jelsi, . Divno mjesto za odmor, priroda, plaže, prijatni domaćini,… i onda Šemso (Turkić Šemso) je držao rerstoran Mina iz ugostiteljsko-turističkog preduzeća Mina. Restoran je bio na fantastičnom mjestu medju borovima, malo u strani gdje je uvijek pirkalo i kratka nizbrdica do čudnovato lijepe plaže. Dolazili su mnogi iz naše Sarajevske Raje.
Jedne godine kupe Lihići kamp-prikolicu i odluče da prvo kamp-ljetovanje provedu u kampu Mina na Jelsi. Mi smo iznajmili jedan apartman iznad kampa pa smo se svaki dan spustali do Lihića sa kojima smo provodili vesele dane. Vecerima smo prošetavali do Jelse, a Deno i ja smo se znali izgubiti i otići u jedan kafe i igrati najnovije igrice na aparatima. Bilo je to najvjerovatnije krajem 70-ih ili početkom 80-ih. Lihići su bili veoma komunikativni te su se bili sprijateljili sa jednim imućnim Italijanom koji je imao mesaru u Milanu i koji na Hvar došao sa familijom i najnovijim kamp-kamionom. Bila su i dvojica Njemaca, mladića, koji su imali sve što je potrebno za život u kampu pa su se nalazili Lihi pri ruci cijelo vrijeme, a pokazali su bili i aspiracije za Lihinu kćer Amnu. Jednog dana se pojavio i Hamo-Prljo sa porodicom, privatni automehaničar iz Tekije koji je imao radnju do kuće moje majke. Hamo je dobio nadimak jer je uvije imao prljave ruke od raznih ulja, nafte,…. Liha ga je dobro poznavao. Hamo je imao čudne kupaće gaće i onda jedne večeri pita Liha glasno njegovu suprugu, Izvini Sutka jesi li ti napravila Hamine gaće od kišobrana? Bio je odprilike takav najlon materijal i desen. Naravno nije bilo ljutnje nego još veče zajebancije.
Jednog predvečerja dodjemo do prikolice, a Dragija mi kaže idi dole do plaže i vidi da se Liha ne svadja. Na plaži je Liha diskutirao politiku sa dvojicom oficira, Beogradjana. Liha je hvalio amerikance, a Beogradjani ruse. Daće tebi amerikanci čokoladu ali će te i jebati, dobi Liha odgovor pa uzvrati, Ja, i rusi će me jebati i jos mi oteti čokoladu, u tome je razlika. Svi su se smijali i tako je diskusija završila.
Jednog jutra kaže meni Liha, hodi samnom i mi odosmo na jedan dio uredjene plaže gdje je ležala Amna, a oko nje neki momci. Mi sjednemo na podest i onda Liha kao poluglasno viče Amna, Amna, Amna, a ona ne odgovara zna da je neka njegova “glupost”. I onda nakon više prozivanja odgovori Amna, ma šta je, a Liha kao prigušeno, ali dovoljno glasno da čuju momci kaže, Mama je oprala zube, četkica je slobodna i sad je na tebe red, idi peri zube. Amna se digla i demonstrativno nas napustila.
Jedne večeri imali smo privatnu gozbu u kampu. U kasnijim satima ostali smo samo mi ozbiljniji, malo se i popilo i onda priča Liha italijanskom prijatelju na svom gestikulirajućem italianskom o nekom svom sexualnom uspjehu i sa nadlaktnicom i stisnutom šakom pokušava Italijanu objasniti koliki mu je “Hašimaga”. Kad je shvatitio Italijan o ćemu Liha priča traži da pokaže “Hašimagu” i da ga položi na sto. Nastala je urnebesna situacija sa vatrenim i malo pripitim Talijanom. Dragija je objašnjavala da Liha ima “Hašimagu” veličine crva. Italijanka je smirivala muža, Liha je na mahove bio ugašen, a na mahove j podjarcavao, a mi drugi smo se smijali do suza…….
Hajmo sada jednu Dalmatinsku, Mišinu, našu, uvijek dragu i nostalgičnu, dakle Mišo Kovač i Dalmacija u mom oku,
Jednog jutra kaže Italijan da će sutra putovati kući. Bili smo svi tužni kao i cijela Italijanska familija. Trebalo je napuniti reservoar na krovu kamp-kamiona sa vodom pa je Talijan uzeo dugo crijevo, jedan kraj stavio u reservoar, a sa drugim otisao da ga prikljući na ćesmu u sanitarnom čvoru kampa. Nakon možda pola sata pogleda Talian nivo vode u reservoaru kad ono nula, popenje se na krov auta izvadi crijevo nista ne curi. Onda on ode opet do sanitarnog čvora i odvrne ćesmu. Mislio je da je to zaboravio uraditi prvi put. Ćim se vratio popenje se na auto da vidi curi li voda. Nije curila. I onda Talijan kaže ženi da gleda curi li voda, a on će nadgledati ćesmu. Voda je potekla i onda je Talijan iznenadio Lihića koji se opet bio prikradao da zatvori ćesmu. Bilo je zaista veselo.
Na povratku smo bili svratili u Mostar kod Lihinog prijatelja, jedan Mostarski taxista koji je uz Lihinu pomoć baždario taximetre. Lijepa kuća, bašta, prijatelj sa suprugom i jednim sinom, jedan nije bio kući, srdačno, tipično, veselo i bogato hercegovačko gostoprimstvo! Kasnije ću razumjeti i razaznati da je prisutni sin sa nadimkom Štela nakon rata bio osudjen za ratne zločine.
Liha nije imao lagan život. Sa poslom je bio svaki dan na tržištu i pod udarom inspekcija, birokrata, poslovodja granapa, kasirki, taxista,…. ali je uvijek nalazio vesele strane života. Sa svojom suprugom Dragijom bio je uvijek u neraskidivom uspješnom tandemu. Bilo je zadovoljstvo družiti se sa njima.
USA knjizevnik James Truslow Adams (1878-1949); “Američki san je san o zemlji u kojoj bi život svakog čovjeka trebao biti bolji i ispunjeniji, s mogućnošću za svakoga u skladu sa svojim sposobnostima i postignućima…… Nije san o automobilima i luksuzu, već san o društvenom poretku u kojem svaki muškarac i žena mogu ostvariti svoj puni potencijal, o društvu koje će ih prihvatiti onakvima kakvi jesu, bez obzira na njihovo porijeklo i status.”
Kreševljaković Ibrahim i Fatima su bili svoj porodični život startovali u Mostaru. Sudeći prema njihovim penzionerskim godinama, kada sam ih ja upoznao, Ibrahim je bio jedna naočita muškarčina, a Fatima jedna veoma lijepa, nježna i pametna Hercegovka. Ibrahim je bio pilanski radnik, a Fatima domačica i brižna majka. I kako je to onda bilo, izmedju I i II Svjetskog rata, išlo se za poslom i radnici i njihove familije. I onda od Mostara preko nekoliko mjesta i Hadžića Sarajevo i Alifakovac.
Hajde sada kad smo ostavili Mostar u čast Ibrahima i Fatima-hanume da čujemo jednu čuvenu mostarsku sevdalinku dakle Himzo Polovina i Hasanagin Sevdah (Što te nema),
Imao sam čast da samo dva ili tri puta posjetim deda Ibru i nanu Fatu zajedno. Ibro bi sjedio sam sa sobom, vječnom cigaretom bez filtera zaljepljenom na donjoj usni, šeretskim, širokim ali pomalo dalekim osmjehom, bivao bi sretan zbog posjete. A nana Fata bi stalno nešto donosila na sto ispred gostiju, primicala, nutkala,…. I svaki put bi se lijepa nana Fata žalila što njen Ibrahim ne zatvara oči kad se na televiziji pojavljuju lijepe i “oskudno” obučene ženske. Dedo Ibro je umro početkom 70-ih, a nana Fata početkom 80-ih.
Bojim se i zamisliti kako je bilo teško za Ibrahima, “običnog” radnika i Fatimu domačicu i brižnu majku uzdizati petero djeco u nekom postanarskom stanu na Alifakovcu. Esed je bio najstariji, a onda Ilduza, moja punica, onda Kemal pa Mahmut te Sead najmladji. I svi su bili dobili “hljeb u ruke”! Ja ne znam koji je zanat završio Esed. Ilduza je bila tkalja za ćilime. Kemal brijački zanat. Mahmut vodoinstalaterski zanat. Sead slastičar.. Niko od djece nije bio na nekoj stamputici ni sekunde. Mahala se hvalila sa njima! Živjeli su veoma blisko i kompaktno, voljeli su se i pomagali cijele živote. Kada su se poženili i Ilduza udala onda su se redovno okupljali kod Ibrahima i Fatime, a nerijetko i kod Vehbije i Ilduze, jedine sestre.
Kreševljaković Esed je bio jedan tih i samozatajan individualac. Nakon zanata zavrsio je bio Visu upravnu školu i sredinom 70-ih radio je kao inspektor u Socijalnom. Bio je ribolovac i imao je Volksvagen Bubu. Imao je problem sa autom jer se motor stalno gasio. I onda ga ja odvedem jednog dana kod jednog poznatog Sarajevskog automehaničara. Automehaničar otvori haubu od motora i uzme tri šarafcigera, jedan pritisne prsima a sa druga dva u dvije ruke štima dotoke zraka i goriva u fergazer. Bio je gotov za nekoliko minuta. Motor se više nije gasio. Esed je bio oženjen sa jednom veoma pažljivom i brižnom suprugom. Patio je bio od žuči, a volio grah pa bi ga ona pripremala tako što bi ga prvo dobro obarila, a onda ogulila košuljice sa zrna, svakog zrna. Stanovali su u stambenoj zgradi blizu Benzinske pumpe na Vrbanji mostu. Imali su dvije kćerke, Kreševljaković Rabija – Raba i Jasnu. Raba je bila inžinjer elektrotehnike, mislim da je i magistrirala, radila je u Energoinvestu, pričalo se o njoj kao velikom stučnjaku. Jasna je bila novinar u Vecernjim novinama, udata i mislim da je imala dvoje djece. Jednom se neko od Kreševljakovića ženio, bio sam na svadbi i onda je Jasna zapjevala Oj Safete Sajo, Sarajlijo bila je i živa muzika. Bio je to ugodjaj za sve prisutne.
U čast tog lijepog dogadjaja poslušamo: Džejla Ramović i Ibro Bublin – Oj Safete, Sajo Sarajlijo
Begić Ilduza, bila je udata za Alifakovačkog pekara, Begić Vehbija. Radila je kraće vrijeme u Sarajevskoj ćilimari kao tkalja i onda je zbog bolesti zglobova i majčinskih obaveza postala domaćica. Izuzetno inteligentna žena, sabur, razum, iskustvo,…. Nikad ljuta, nikad odsutna, nikad nagla. Vehbija je bio vedar čovjek iako je godinama bio bolestan. Pušio je filter Jugoslavija, volio kafu i jače Bosanske specijalitete. Samo sam ga jednom vidio ljuta. Znao je gostima praviti bosansku kafu i više puta mu se desilo da mu kafa pokipi. I onda jednom pravi on kafu i kolibra iznad džezve i samo što se okrenuo kafa pokipi. E onda je on uzeo džezvu i lupao ljutito sa njom po peći (tišpeć). Imali su troje djece, Pašić Edina Dina, udata Pašić, 2 sina, suprig Daut je umro, Gligorić Fahira, udata Gligorić, jedan sin, suprug Zoran je umro i Džambić Meliha, moja supruga. Edina je bila tehničar, Fahira je bila završila Srednju ekonomsku školu, a Meliha je bila frizer za žene. Melihina tetka Hadžira bila je veoma uspješna frizerka koja je uvijek dobijala mnogo bakšiša i imala uvijek para. To je opredjelilo Melihu da odabere i izuči frizerski zanat. Meliha je osvajala visoka mjesta na frizerskim takmičenjima u Jugoslaviji te nekoliko puta i u Evropi. Nakon rata je otvorila frizerski salon u centru Sarajeva, ima više radnika i veoma dobro posluje! Dok sam bio zet bio sam veoma dobar, siguran sam. Volio sam i cijenio i punca i punicu.
Kreševljaković Kemal – Kemo nakon brijačko-frizerskog zanata diplomirao je bio na Ekonomskom fakultetu. Napravio je bio jednu lijepu profesionalnu karijeru nakon diplomiranja; prvo funkcioner u Sindikatu, a onda predsjednik Izvršnog odbora (vlada) opštine Centar te dugoggodišnji direktor preduzeća Ogrijev. Bio je veoma lijep, elegantan, prijatan, vedar, prijateljski čovjek. Oženio se sa Vesnom. Bili su par o kojem se pričalo. Kemo je prvi bio dobio stan, jedan dvosoban u ul. Pavla Goranina sa strane Šipada u Titovoj. I onda su svi Kreševljaskovići preselili u taj stan. Sejo je bio momak i bio je zaokupljen sa svojom kosom te je znao podvezivati maramom kosu od čela pa nagore. Jedne večeri izadje na Titovu da sačeka svoju Raju sa podvezom na čelu, zaboravio ga je bio skinuti, a još podvez – marama nije bila baš ni reprezentativna. Svijet prolazi pored njega, gleda ga pa se i okreće, a on pomislio da je postao lafčina. Dodjoše Raja i počeše se valjati od smijeha. Vesna i Kemo imali su troje djece, Kreševljaković Goran; oženjen, dvoje djece, precizni mehaničar, radio je u Tvornici čarapa Ključ; blizanci Kreševljaković Dubravko, oženjen, dvoje djece, neki zanat, radio je kao prodavač u Feroelektru (?), Kreševljaković Zoran, oženjen dvoje djece, gimnazija, Uprava prihoda opštine Centar. Kemo je umro rano u Državnoj bolnici na Hematološkom odjeljenju. Vesna je umrla poslije rata. Zadnji put sam je vidio prije rata kada sam je i posjetio. Bila je puna samoće i pušila je mnogo. Živjeli smo tada u komšiluku, ona na broju 7, a ja na broju 13 u ul. Kralja Tomislava, ali su nam stanovi imali dva različita električna napojna voda. Na početku rata je nestajalo struje i onda lucidni i uvijek od akcije Dubravko – Dudo zbavi dugački kabel preko kojeg bi oni koristili moju struju kad bi nestajalo kod njih i obrnuto. Dubravko se sa suprugom preselio kod majke, a njihovo dvoje djece su poslali u suprugino rodno mjesto. Supruga je bila Srpkinja, mjesto srpsko, gradonačelnik Sarajeva (Musliman) se prezivao Kreševljaković. Počeli su osjećati nelagodu i nesigurnost za djecu pa su se onda svi pokupili i odselili. Žive negdje u USA.
Ulica Kralja Tomislava, ja sam stanovao desno, do zgrade sa tri isturena balkona. Kreševljakovći malo niže.
Kreševljaković Mahmut – Mašo završio je bio vodoinstalaterski zanat i radio u preduzeću Vodoinstalater. Uz posao se školovao i diplomirao na Ekonomskom fakultetu Sarajevo te nakon toga postao dugogodišnji direktor Vodoinstalatera. Jednom je jedan Mujke, vodoinstalater iz moje raje popravljao neku ćesmu kod mene kući. Mujke je radio u Vodoinstalateru i ja ga pitam kako mu je raditi tamo i o direktoru. Bio je zadovoljan i otišao je u penziju odatle. U direktora se moglo vjerovati, nabavljao je stalno nove poslove, plate i druga primanja su bili sigurni, morali su puno raditi u sezoni, ali su zimi imali dosta plaćenih “sloboda”. I Mašo je bio otišao u penziju iz Vodoinstalatera. Mašo je bio oženjen sa Hadžerom i imali su dvoje djece, Nerminu -Nerma i Hikmeta – Hiko. Hadžera je bila veoma uspješna i popularna Sarajevska frizerka, mislim da je bila i prvak Jugoslavije na nekom takmičenju. Iz frizeraja je prešla u Zanatsku školu gdje je radila kao nastavnica prakse. Božinović – Kreševljaković Nerma je diplomirala na Ekonomskom fakultetu, u braku sa Davor Božinović dobila je bila jednu kćer. Davor, jedna veoma fina Raja tragično je preminuo nakon jedne bezazlene operaciju u tridesetoj godini. Kreševljaković Hikmet – Hiko je završio gradjevinsku tehničku školu bio se oženio i mislim da je imao dvoje djece. Bio je veoma naočit, kulturan i lijep. Na žalost poginuo je u saobraćajnoj nesreći na putu do posla, radio je negdje na terenu. Mašo se intenzivno brinuo o rediteljima i mislim da je majku Fatimu posjećivao gotovo svakog dana kada je ostala sama. Više puta smo Hadžira i Mašo te moja supruga Meliha i ja bili na feštama koje su iz raznih razloga pripremale kolegice iz frizeraja. Bile su to kućne bogate svećanosti i uvijek bi se prežderavalo, dobro popilo, ali i zapjevalo. Mašo je lijepo pjevao i imao je repertoar bratstva i jedinstva, nezaboravno je pjevao vodio pjesmu Vužgi ga Blaž. Poslušajmu tu lijepu Zagorsku pjesmu!
Kreševljaković Sead – Sejo, slastičar u preduzeću Slastičaru, diploma Ekonomskg fakulteta, direktor Slastičara, Privredna komora. Oženio se i imao dvoje djece. Sin se zvao Kreševljaković Ervin, kćerka mislim Ervina, oboje su studirali. Sejo je imao držanje rodjenog gospodina, uvije prava ledja, odmjerenosti, maniri,… Bio je dugogodišnji i aktivni član Hora Radio Sarajevo. Njega sam najrijedje sretao i ne znam puno o njemu.
Vjerovatno je Alifakovac izgledao kao na slici kada su se Fatima i Ibrahim Kreševljaković doselili.
Ja, imali smo snove i ostvarivali ih u Titovom Sarajevu. Ne dolazim u Sarajevo ili BiH, ali znam da ljudi teško žive i da nemaju “svijetlu budućnost”. Počesto ljetujem u Hrvatskoj i uvijek mi bude žao žena koje rade u trgovinama, ugostiteljstvu,….. Želim od sveg srca da bude bolje.
Sredinom februara smo kupili avionske karte do Splita i rezervisali apartmane u Trogiru. Putujemo početkom jula. Čvrsto sam odlučio da ovaj put putujem bez obzira na pandemijsku situaciju! Zaželio sam se najljepšeg mora na svijetu, čak i letenja, aerodromskih butika i koridora, jutarnjih šetnji pored mora i po ribljim pijacama, mirisa soli, riba, roštilja, kave, parfema šarmantnih dama, stare mediteranske arhitekture, katedrala, hladovina, morskog drveća, morskog plavetnila, nesnosne vručine, sladoledom umazane djece, zrikavaca, prijatnih restoranskih ili kafe basti, vecernjih i nocnih svjezina, uspomena, melodija,…..
Izabrao sam “Zaboravi ako možeš” od naše najdraze najvece muzicke dive, dakle Tereza Kesovija. Snimak nije najbolji, moje vrijeme polako nestaje i na Youtubeu, ali je veoma autentičan i ima dosta sevdaha u sebi .
Pandemija je pokazala kako je živuće čovječanstvo nesposobno, glupo i zaostajuće. Ni jedna zemlja na svijetu nije imala potrebnu opremu, kadar ili zalihe. Ni jedna zemlja na svijetu nije imala potrebno znanje i funkcionalnu organizaciju za spas ljudi. Ni jedna zemlja ili organizacija nisu imale osnovnog i postoječeg znanja o corona virusu. Ni jedna zemlja ili organizacija nije imala sveobuhvatne planove ili metodologije za odbranu od virusa. Možda samo Kina? A milijarde se ulažu i na državnim i na regionalnim i na svjetskim nivoima u zdravstvo, javnio zdravstvo, istraživanja, razvoj, gotovost,…… milijuni susreta, simpozijuma, publikacija, razmjena posjeta, najskupljih hotela, najskupljih laboratorija, doktorata, titula, visokih položaja pa i Nobelovaca,..
Čovjećanstvo živi sa familijom corona virusa preko 90 godina. Najviše vrsta corona virusa napada perad i neke druge životinje, ali ima ih koji napadaju i čovjeka te prouzrokuju prehlade, upale pluća i slično. I samo, da su se bar neki “autoriteti” oglasili na startu i rekli kako se najnoviji virus iz familije corona virusa, SARS-COV-2 prenosi, koliko dugo živi u prirodi, značaju distance i zaštite udisaja sa maskama, svijetu bi bilo mnogo lakše, a to su morali znati. I onda stvari su preuzeli političari, idioti i idiotski mediji. I kako to obično biva političari su se počeli igrati, glumiti, blefirati, varati, formirati neke kvaziexpertne grupe,…. Moglo im se i jebe im se jer oni ni za što ne odgovaraju pa ni za smrti svojih glupih podanika.
Švedska je imala državnog epidemiologa, Anders Tegnell, koji se cijelo vrijeme provaljivao sa raznim nebulozama, spekulacijama, pogadjanjima bez ikakovih statističkih ili empirijskih ili teorijskih podloga. On jos uvijek nije shvatio značaj maski za disanje. Od mnogih se on i njegov direktor, Johan Carlsson, smatraju krivcima za smrt nekoliko hiljada starijih šveda koji su uz to umrli u teškim mukama, boreći se za udisanjem. Njih dvojica su dobili punu podršku od Švedske vlade koja je na čelu sa statsministern, Stefan Löfven, donijela propise u suprotnosti sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti, Zakonom o zaštiti od zaraznih bolesti i Zakonom o pravima pacijenata kojima se praktično žrtvovala starija populacija zaražena virusom. Ti propisi su bili i osnov za specijalna uputstva i instrukcije kako će ljekari i pod kojim uslovima ostavljati starije oboljele da umru bez medicinske pomoći i u mukama. Bio sam veoma aktivan u borbi protiv navedenog i sakupio sam obimnu dokumentaciju. O tome imam namjeru nekad opširnije pisati. U Bosni i Hercegovini su visoko plaćeni političari i birokrate sve prepustili sadakama i milostinjama. Ne baš sve, izvinjavam se, premijer vlade federacije, Fadil Novalić & company, je napravila mufljuzluk sa nabavkom respiratora i dosada je/su po tom osnovu imali sigurno preko 50 modnih šetnji do suda i natrag. U Srbiji je Vučić nabavio mnogo raznih vakcina, ali nije uspio utjecati na narod da se vakciniše. Večina srpskih medija je odigrala veoma lošu ulogu u borbi protiv pandemije. Hrvatska je startovala u borbi protiv pandemije medju najboljim zemljama na svijetu! A onda su Plenković i HDZ zarazli do tada uspješnu borbu sa osobnim, partijskim i političkim interesima. Opozicija umjesto da se bori za što veči procenat cijepljenih izdrkavala se u nadmudrivanju i kurčenju u borbi protiv premijera Plenkovića i HDZ. Na žalost, u sve tri države, broj umrlih i prijavljenih, a pogotovu stvarnih je ogroman i medju največim na svijetu.
U svezi napada Putina na Ukrajinu,
Putina sam veoma cijenio i smatrao za jednog razumnog i veoma sposobnog vodju i patriota. I onda je napao Ukrajinu. Rat još traje, ljudi ginu, država se razara, milioni žena i djece su u izbjeglištvu diljem Europe. Zašto? Može li biti neki opravdan razlog za ubijanje ljudi pogotovo djece, starih i drugih bespomočnih civila, može li biti neki opravdan razlog za ubijanje gradova i drugih vrijednih dobara?
Ako čovjek pokuša analizirati Putina u historijskom kontekstu onda će doći do spoznaje da u njemu živi i Petar Veliki, ali i Josif Staljin, vladari Velikih Rusija. Putin očito želi stvoriti svoju novu Veliku Rusiju. A šta će mu teritorijalno i rusko-narodno-sveobuhvatna (feudalna) Velika Rusija? Cijeli Ruski svijet u jednoj državi, danas kad ljudi svih nacija, boja, religija, ideologija,… ogoljeni do producent-konzument kruže svijetom. Pa svi ruski oligarsi su živjeli na Zapadu. Nitko iz Rusiji najprijateljskijih zemalja ne ide graditi svoje privatne živote u Rusiji nego na zapad. Rusija je daleko najveca zemlja na svijetu. Danas se svijet osvaja tehnologijama, robama i tržištem. Koja je korist i kakva životna perspektiva za Ruse iz samoproglašenih, Donjecka narodna republika i Luganska narodna republika? A kakva može biti korist za Rusiju njihovim samoproglašenjem? Umjesto da se materijalna sredstva, duhovne snage, postojeća znanja,…. ulažu u talente, tehnologiju, razvoj, bolji život gradjana, privredno jačanje države, stvaranje prijatelja u svijetu; radi se sve suprotno jednostavno rečeno nazaduje se na veliko. Mogao se naučiti od Kine kako se osvaja svijet!
Slike iz Ukrajine
Čovjek se treba plašiti Putina. On živi sam i usamljen je tako da u njegovom životu nema mentalnih, emotivnih, intelektualnih, neobuzdanih, običnih životnih i svakodnevnih prozračenja. On je okružen saradnicima koji ne smiju (siguran sam) proturječiti i koji mnoge stvari prezentiraju onako kako ih on želi čuti, a ne kakve zaista jesu. Tomu može biti razlog njegovom uvjerenju da će ruska vojska u Ukrajini biti dočekana kao osloboditeljska ili teorija o denacifikaciji Ukrajine. U Ukrajini su “nacističke” stranke dobile ispod 3% glasova (2,3% ili 2,7%) na izborima. To je daleko manje nego u večini drugih europskih zemalja. Ruske procjene o invaziji na Ukrajinu su bile očito krajnje diletantske.
Zapadne zemlje su dale obečanje Gorbačovu 1989. ili 1990.da se NATO neće širiti na prvi red zemalja do Ruskih granica. Potvrdu o obečanju našao sam i u knjizi Härskarna i Kreml (Vladaoci Kremlja) od Örjan Bernera, dugogodišnjeg Švedskog ambasadora u Rusiji kojemu se mora vjerovati. 1962. godine USA predsjednik, John F.Kenndy je dao ultimatum SSSR-u, odnosno sovjetskom lideru Nikiti Hruščovu, da izmjesti rakete koje su mogle nositi i nuklearne glave sa Kube, Kubanska kriza. Svijet je bio na ivici Trećeg, vjerovatno i poslednjeg svjetskog rata. Pobijedio je razum! Rusi su povukli rakete uz nekoliko važnih i velikih ustupaka za SSSR. Na ova dva dogadjaja Putin temelji svoj generalni globalni stav i gradi svoje reakcije. Putin se osjeća veoma jak u svojim najnovijim htijenjima i zbog prednosti Rusije u naoružanju koju je stekla sa najnovijom supersoničnom raketom bodež, Kinzhal, https://www.rtl.hr/vijesti-hr/novosti/svijet/rat-u-ukrajini/4213018/putinovo-savrseno-oruzje-kinzal-ili-bodez-radarima-je-nevidljiv-i-ne-moze-ga-presresti-nijedan-sustav-protuzracne-obrane/
Ukrajinke i Ukrajinci su se pokazali kao izuzetno hrabar, domoljubiv, ponosan, pošten, obrazovan, sposoban, požrtvovan,… i drag narod! Milioni izbjeglica iz Ukrajine koje EU zemlje primaju sa velikom toplinom i gostoprimstvom u 90% slucajevca su majke sa djecom i starije osobe dok se muški u neravnopravnom ratu bore za svoju zemlju i svoju budućnost i imaju velike uspjehe! I ne samo to oni se bore i za Europu i za Zapadni svijet, za naše civilizacijske vrijednosti! Da se Putin samo prošetao kroz Ukrajinu kako je mislio vjerovatno bi neki novi rat vec bio u nekoj ili u nekim drugim europskim zemljama. Ovako, u najcrnjoj varijanti, Zapadna civilizacija je dobila dragocjeno vrijeme. Ukrajina je ušla u svjetsku historiju kao jedan od najznačajnih i najpožrtvovanijih branioca i čuvara Zapadne civilizacije!
Kako god Rusija ima pravo da se brine o sigurnosti svoje države isto tako i Ukrajina ima pravo da se brine o svojoj sigurnosti. Danas su sve drzave svijeta suverene, ravnopravne i samostalne, a rat je nedozvoljeno sredstvo.
U čast Ukrajini poslušajmo Bella Ciao – Gitarrsång / Elena Yerevan & B&B Project, Ovu melodiju i video sam izabrao zbog tako mnogo simbolika .
U vezi energetskog haosa u Europi
Godinama su EU političari potajno, polujavno, zamračeno, pokvareno,…. pod utjecajem napadnih pokreta, extremnih zelenih, glupih zelenih, nesposobnih zelenih, naučnika – diletanata, naučnika drkadžija pa i pravih lupeža, finansirali vjetroelektrane. Svi smo mi plaćali uvečanu cijenu struje kojom su se pokrivali gubitci vjetroelektrana – plaćali godinama pa i decenijama. I onda su uznapredovale tehnologije pa su se počele graditi vjetroelektrane koje su postajale rentabilne. Nove tehnologije i materijali omogućuju gradnju vjetroelektrana visine preko 120 metara (do danas najvisa 270 metara u Danskoj) i prečnikom rotora večim od 150 metara. Grade se i na zemlji, ali i na vodi. Ja ih ne volim ni vidjeti. Ne uklapaju se zemaljski prirodni ambijent, ogromne su i u jatima i nakaradjuju vidike, ubijaju ptice i insekte, cuju se, mogu prouzrokovati loše efekte na proizvodnju sirovina. Vijek vjetroelektrana se procjenjuje na 20-25 godina i prave ekonomske računice o njihovoj rentabilnosti i milje-prednosti, će se moći učiniti kada se više njih bude otpisalo. Pitanje je koliko će koštati sanacije terena i samih vjetroelektrana po svim parametrima.
Ozonske rupe, pretjerano zagrijavanje zemlje, rast nivoa mora i okeana,….,zločinac – fosilna goriva,…. propast svijeta,… Zemlja se mora spašavati! I ko će je spašavati, pa zna se oni koji za zaposlenje ne trebaju nikakove diplome, pa naši dragi i nezamjenljivi političari! Kako će spasiti zemlju pa jasno je valjda, sa vjetroelektranama i električnim automobilima. Električni automobili idu na struju? Pa to znači mnogo, mnogo veče potrebe za električnom energijom! Sa vjetrom će isključiti i ugalj i naftu i gas. Nuklearne elektrane takodjer? Ali one su čiste 100% i veoma sigurne, pogotovu one sa najnovijom tehnologijom. I nuklearne elektrane, čitali smo mi historije, one su preskupe takodjer, šta samo košta lagerovanje njihovog otpada, ali postoje nove tehnologije koje iskorištavaju otpad, i nuklearne elektrane mi ih mrzimo.
I onda su guzice zinule, pohlepa je zaslijepila razum, fakta, konzenkvenc-kalkulacije,…., vjetroelektrane, vjetroelektrane,… zatvaramo odmah (skoro odmah) sve termoelektrane na ugalj, naftu, gas, sve nuklearne elektrane, prestajemo sa proizvodnjom automobila na benzin ili naftu, samo na struju, na struju.
I onda sudar praznih glava sa stvarnošću. Vjetar ne puše konstantno tako da vjetroelektrane ne mogu proizvoditi u kontinuitetu električnu energiju. Vjetar ne puše svugdje tako da se moraju obezbijediti prenosi struje iz vjetroelektrana do potrošača. Mi u Švesdkoj plaćamo odprilike 3 puta višu cijenu za prenos nego za utrošak struje. Prenos je skup i zahtjeva enormna ulaganja. Utvrdjeni su veoma kratki rokovi za zatvaranje nuklearnih elektrna i elektrana na fosilna goriva (ugalj, nafta, gas). Neke su se počele i zatvarati. U Švedskoj je prije roka upotrebe zatvorena jedna nuklearna elektrana. Največi broj vjetroelektrana se nalazi na dalekom sjeveru zemlje. Prenos do južnog industrijskog i najnaseljenijeg dijela zemlje je nemoguć jer nema prenosnog sistema. I onda dobroplaćeni i uhljebljeni idioti izjavljuju, ali mi proizvodi dovoljno električne energije u Švedskoj. I šta se dešava? Cijene električne enregije znaju rasti u južnoj Švedskoj i do nekoliko desetina pa i stotina puta u odnosu na sjeverni dio zemlje. Vlasnici vjetroelektrana nemaju interesa da se ulaže u sisteme prenosa struje ka jugu jer je velika nestašica struje, zbog istih praznih glava, i u Njemačkoj i u cijeloj Europi, a cijene fantastične – visoke i rastuće. I postoje dobri sistemi prenosa tako da oni zaradjuju ogromne novce. Da bi spasili situaciju vladajući su aktivirali rezervnu elektranu na naftu koja troši ca 70 tona ruske nafte na sat. Ta termoelektrana proizvodi u punom pogonu ca 330 MW, a zagadjuje sa 653 kg/MWh koldioxsida. EU je da bi koliko toliko ublazila energetski problem, najnovijim propisima dala podršku elektranama na gas, što znači ruski gas u največem procentu. Švedska je decenijama imala stabilnu, jeftinu i na svijetu najčišću struju. Sada je sve to razjebano kao i u Njemačkoj i drugim EU zemljama. Niko ne zna šta će biti sa snabdjevanjem sa električnom energijom. Broj automobila na struju rapidno raste, neke nove proizvodne i čiste tehnologije kao na primjer čelik bez ugljena (Švedska tehnologija!), potrebuju nezamislive količine struje, mnoge komune odbijaju dati saglasnost za gradnju vjetroelektrana na njihovim područjima, a političari razumljivo glede njihovih dokazanih nesposobnosti ćute i šute. Ono što će se 100% desiti je da će cijene za struju nastavljati divljati, a veoma moguće i da će se gradjanstvo smrzavati.
Došao je bio 1991. onako u Rajvosa i snimio album i kasetu onako beza veze i postade to njegov najprodavaniji album i kaseta. Prigoda je da poslušamo, Dzej Ramadanovski – Ugasila si me –
Bljesnulo je prvo iznad Mostara, a onda iznad cijele Bosne i Hercegovine, zatim iznad cijele Europe, a onda iznad cijelog svijeta! Zvijezda je rodjena, zvijezda sjaji i sjajit će, a biti će i novih i još jačih bljeskova.
DOBRO DOŠLA NAŠA ZVIJEZDO! DOBRO DOŠLA LANA PUDAR!
NEKA SE OSTVARE SVI TVOJI SNOVI U 2022. GODINI!
RAZGALI NAS I UCINI SRETNIM SA SVOJIM OSMJEHOM!
Na Svjetskom prvenstvu u malim bazenima za seniore u Abu Dhabiju, Lana Pudar osvojila je bronzanu medalju u disciplini 200 metara delfin, pogledajte
Sve je počelo i živi bajkovito i nestvarno. Bajkovito jer su se sastali Lanin talenat, inteligencija i volja, porodična ljubav, podrška i razum i Lanin plivački klub ORKA koji je pokazao znanje, volju i samopožrtvovanje da vodi našu mezimicu zvjezdanim stazama. Nestvarno je bilo sve ostalo, ni bazena, ni društvenog sistema potpore, ni materijalnih sredstava, ni pravih sponzora, ni……
A desilo se to ovako – plivačka biografija Lane Pudar.
Osim srebrne medalje iz Abu Dhabija osvojila je na juniorskom Evropskom prvenstvu u Rimu 2021. zlatnu medalju na 100 metara delfin, te srebra na 50 i 200 metara. Državna plivačka prvakinja 2021. u svih šest discipina u kojima se natjecala, te je usput devet puta oborala bh. rekorde.
Lanin uzor, Sarah Sjöström, https://sv.wikipedia.org/wiki/Sarah_Sjöström, živuća legenda svjetskog plivanja je iz Haningea u Švedskoj gdje i ja živim. Išla je u osnovnu školu sa mojom Ajdom. Plivački centar sa 25 metarskim bazenom bio je u okviru škole, cijelo školovanje je bilo podredjeno plivačkom razvoju mlade nade, sve moguće podrške su je obilato pratile, a ona je bila samoodredjena i vrijedna gotovo kao naša Lana Pudar. Iz lokalpatriotskih razloga pratio sam uspjehe Sarah Sjöström i često slušao njene intervjue. Intelektualno su veoma jake i slične; talenat, motivisanost, radinost i posvećenost, stremljenje ka najvišim ciljevima i sve to uz prirodnu radost bavljenja pljivanjem uprkos neizmjernim naporima, krasilo je i krasi obje plivačice.
“gotovo kao naša Lana Pudar” , a ona sa svojih samo 15 godina, iz nesretne, ali stare i lijepe države BiH, sa najminimalnijim materijalnim preduslovima i uslovima, duboko samosvjesna, prkosna i lijepa, mentalno siguran sam, najjača, osvoji bronzanu medalju u seniorskoj konkurenciji na Svjetskom prvenstvu u Abu Dhabiju. Haj, haj, haj.
Vrijeme je i za muzički prilog. Izabrao sam, nadam se odgovarajuće društvo za Lanu, dakle Dua Lipa, djevojka svježih Jugoslovenskih korijena (roditelji su iz Prištine) i megahit Levitating Featuring DaBaby koji ima 453 352 344 posjeta.
Vazda je bilo bljesaka i zvijezda iznad Grada Mostara. U Mostaru su se radjale zvijezde, nisu vrbovane ili mamljene, sve sami čuveni i neponovljivi originali! Sjetit ću se onih na koje sam iz svoje Sarajevske perspektive bio neizmjerno ponosan. Pjesnik Aleksa Šantić; antifašisti i narodni heroji Meha Trbonja i Mladen Balorda; Himzo Polovina – sakupljač, reparator i izvodjač onih najljepših bosankso-hercegovačkih narodnih pjesama; košarkaš Dražen Dalipagić; futbaleri Dušan Bajević, Enver Marić, Franjo Vladić (čuveni Mostarski BMV), Blaž Slišković…; Mujo Komadina, gradonačelnik koji je evropeizirao Mostar; Džemal Bijedić jugoslavenski političar i predsjednika Vlade Jugoslavije; Ico Voljevica, Karlo Afan de Rivera, Meha Sefić,… slikari koji su slikali i živjeli Mostarske svakodnevne radosti i ljepote, liske.
Ovo nostalgicno sjećanje ću zakititi jednom “zaboravljenom” sevadlinkom koju sam zavolio još 1965. godine. Išli smo sa školom posjetiti “Most na neretvi – Četvrta ofanziva” https://www.muzej-jablanica.com/ba/ bio sam drugi razred srednje škole, a razrednik je bio velečasni Jeftić Milivoje. I onda smo mi muškići našli jednu kafanicu pili kruškovac liker, najjeftini, i slušali više puta “U Mostaru, Majko” I danas volim tu pjesmu, a naročito tekst, Dakle Safet Isović!
Sjetih se, tada sam prvi i poslednji put priveden u stanicu milicije u Augusta Cesarca, sa strane FIS-a. Imali smo matursko veče u Domu milicije, 1967. godine. I onda u ranim jutarnjim satima ide nas nekoliko na čelu sa razrednikom, Jeftić Milivoje, kroz Veliki park prem Titovoj, idemo i pjevamo Eminu uz razrednikovo glasovno vodjstvo. Kad smo bili ispod Šipada zaustavi nas milicija (policija) i kaže da moramo prekinuti pjevanje. Mi prekinemo, ali poslije nekoliko koraka kaže razrednik da nastavimo sa pjesmom, ali tiho. Mi nastavismo. Kod Olomana odnekud se pojavi policija opet i privedose nas. Razrednik je tražio da razgovara sa šefom smjene. Rekao je da je on kriv i zamolio da nas, maturante, puste. Mi maturanti nismo htjeli ići bez razrednika. Helem sve se dobro završilo osim zajebancija u školi.
JASMILA ŽBANIĆ ČUVENA SARAJKA – REŽISERKA
Prvi put sam za nju čuo kada je sa filmom GRBAVICA osvojila Zlatnog medvjeda na festivalu Berlinare. Berlinski međunarodni filmski festival ili Berlinale je jedan od najvažnijih filmskih festivala u Evropi i svijetu. Održava se jednom godišnje u februaru. Zlatni medvjed je najvrijednija nagrada. Tada nisam kontaktirao sa Sarajevom, ali se o nagradi pisalo i pričalo mnogo u Švedskoj, naročito zbog suvremenosti teme, dobro ste pročitali suvremenosti.
Odmah ću da je počastim za Zlatnog medvjeda sa jednim fantastičnim baletom punim pomalo Sarajevskog ambijenta (za mene u svakom slučaju) nenadmašnom muzikom, ljepotom, šarmom, elegancijom i pravim profesionalcima koji profesiju nose u srcu, dakle: Andris Nelsons : New Year's Concert 2020 : Beethoven :12 Contredanses, WoO 14
Sarajevo je uvijek imalo najboljih režisera. Mi smo živjeli naše živote bez zlopamćenja, mitova, snova o teritorijama, pljačkama, silovanjima, Mi smo bili okrenuti stvarnosti, savremenim vrijednostima i svijetloj budućnosti. Bili smo, a i jesmo još uvijek takvi, mnogi kažu naivni, ali mi nećemo da nas sve te nakarade i nakaze oko nas promjene pa da počnemo ličiti na njih. Gdje god smo pali po svijetu cvijetamo i živimo civilizirano i suvremeno, i mi i naša djeca! I u tim režiserskim zrnevljima ima i kukolja, ali veoma rijetkog i nesretnog.
Sarajka i “proročica” Jasmila Žbanić; 2014. godine šunjao se premijer Hrvatske Zoran Milanovic po problematičnim predjelima BiH sa još problematičnijim osobama i lupetao, baljezgao i vrijedjao sve one koji su odnekud pali na njegov nekontrolisani jezik. https://radiosarajevo.ba/metromahala/lica/kako-je-jasmila-zbanic-2014-odbrusila-aktuelnom-predsjedniku-rh-milanovicu-mars-kuci/399759 Došao čovjek u tudju kuću i vrijedja domaćine ogavno i primitivno. Jasmilina reakcija je bila tipična reakcija jedne Sarajke, ali i proročice. Naime, kasnije će se ispostaviti da je to bio početak čudne da ne kažem moguće bolesne transformacije Zorana Milanovića koji danas kao predsjednik Hrvatske bljuje uvrede na sve strane. “Marš kući!” bila je Jasmilina reakcija. A moja privatna reakcija na njenu reakciuju bila je: “Ovo je sjelo kao pijancu šamar”, i ja sam Sarajlija😂
Žbanićkina ratna drama iz 2020. Quo Vadis, Aida? osvojio je nagradu publike na 50. međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, nagradu za najbolji međunarodni film na Geteborškom filmskom festivalu 2021., učestvovao je na 77. Venecijanskom međunarodnom filmskom festivalu i također osvojio nagradu za najbolji međunarodni film na 36. Independentu Spirit Awards. Nadalje, u martu 2021. film je nominiran za najbolji film na ne engleskom jeziku, a Žbanić je nominirana za najbolju režiju na 74. dodjeli filmskih nagrada Britanske akademije. Žbanićkin film je 15. marta 2021. nominiran za najbolji međunarodni dugometražni film na 93. dodjeli Oskara i ušao u najuži izbor. Na 34. dodjeli evropskih filmskih nagrada u decembru 2021., Quo Vadis, Aida? osvojio nagradu za najbolji film. Takođe, Žbanić je osvojila nagradu za najbolju režiju, a glumica Jasna Đuričić je osvojila nagradu za najbolju glumicu. Metacritic je proglasio “Quo Vadis, Aida” najboljim filmom u 2021. godini https://www.klix.ba/magazin/film-tv/metacritic-proglasio-quo-vadis-aida-najboljim-filmom-u-2021-godini/220108029 .
HVALA TI JEDINSTVENA JASMILA ŽBANIĆ ŠTO POSTOJIŠ I ŠTO SI TAKO USPJEŠNA!
OD SRCA TI ŽELIM DA U 2022. GODINI ZAPOČNEŠ PROJEKAT SA KOJIM ĆEŠ OSVOJITI OSKARA!
Ovo sada moram nazdraviti sa nekom “patriotskom” pjesmom. Mogu samo pogadjati da će se svidjeti, dakle Beba Selimović – Kraj potoka bistre vode
——————————————————————————————————————–
Čitav život pratim politiku, ocjenjujem i ogovaram političare, odluke, rješenja, probleme; kontriram, rugam se, ironišem, a veoma rijetko cijenim, hvalim, podržavam i sa uživanjem pratim. Politiku u Švedskoj i Hrvatskoj pratim preko njihovih parlamenata i kritičnih socijalnih medija. U BiH samo površno i uglavnom preko klix.ba te ponekih emisija na face.ba, samo ako Senad ima gosta preko videolinka. U Srbiji sam suzio diapazon samo na kritične socijalne medije.
Pripadaju najrazličitijim ideologijama – svjetonazorima, ali su životno i u stvarnosti veoma bliske jer svoje politike grade na istinama, činjenicama i realnom životu! Veoma su hrabre, istinoljubive, principijelne, obrazovane, intelektualne, kompetentne, elokventne, poštene prema svojim biračima, dosljedne u borbi za ostvarenje obećanog, elegantne, kulturne,…….. Ne preskaćem ni jednu njihovu objavu na socijalnim medijima i uživam u njihovim nastupima!
NEKA U 2022. GODINI NASTAVE BITI USPJEŠNE I NEKA NJIHOVO POLITIČKO DJELOVANJE PROSVIJETLI ŠTO VIŠE HRVATA!
Za ilustraciju prilažem prilog sa Karolinom Vidović – Krišto
——————————————————————————————————————–
Nekada su novinari bili veoma poznati i cijenjeni. I znali su svoj posao, ljudi su im vjerovali, a oni su se trudili da pokažu znanje, umijeće i respekt prema čitaocima. Uvijek je bilo prodanih duša medju novinarima, ali i takvi su se rijetko pokazivali na ogavan ili bijedan način kao danas. To je bilo nekad. Danas je novinarska profesija postala “mizerna” od plaća, preko medija gdje rade do profesionalnih sloboda. Mnogi samo otpeljavaju posao zbog egzistencije, večina nema mogućnosti da se pokaže, napreduje ili postane “slavna”. Novinarski proizvodi su postali jeftina roba za odredjena tržišta.
Ja pratim novinarske medije gotovo isključivo na internetu, veoma rijetko mainstream medije, uglavnom neovisne i kritične na socijalnim mrežama. U Švedskoj su kritični mediji uglavnom previše desno pa ih i ne volim redovno pratiti. Zbog nekih osobnih problema nemam živaca, a ni želje pratiti novinarske medije u BiH kao ni u Hrvatskoj. Medjutim sa velikim zadovoljstvom pratim neke novinarske medije u Srbiji. Ima nekoliko fantastičnih novinara koji su obrazovani, nepristrasni, obaviješteni, objektivni, sa stilom i željom da poštenio i detaljno informišu. Rade na N1 Srbija ili portal Nova.rs, a ja pratim objave na Youtube-u od novinara: Nataša Miljković, https://www.youtube.com/watch?v=TjaUB-KzKIk (U ovom prilogu je dr. Milanko Šekler, za mene, objasnio corona virus na najbolji mogući način!), Maja Nikolić, https://www.youtube.com/watch?v=6qOPNx44eV0 , Olja Bečković, https://www.youtube.com/watch?v=rXW27EeWvsE , Maja Nikolić, još jedna, vidi video dolje! i u svakoj varijanti Zoran Kesić,…
NAVEDENIM NOVINARIMA ŽELIM U 2022. GODINI, “ZDRAVLJE, SLAVLJE I SRCE LAVLJE” KAKO U PRILOGU REČE OVA MAJA NIKOLIĆ
Za neverovati je koliko su ovi BiH lideri lenji, glupi i nesposobni. Još više me boli što imaju ogromnu podršku istomišljenika. Građanski orijentisani glasaci su u deprimirajucoj manjini. Verujte mi na rec da natpolovicna vecina bosanskih Srba želi isto što i Dodik. Pozicija i opozicija ima 100% iste želje samo im se malkice razlikuju metodi realizacije jednakih ciljeva. Ne treba biti puno pametan da shvatiš da Srbija na sve nacine („fini, tajni, javni, prostacki…“) realizira „SRPSKI SVET“. Ono sa aerodromom u Trebinju i mostom kod Bratunca, je i deci jasno. Je li ikome palo na pamet da u tome ucestvuju i naucni radnici, estradni radnici, maltene sveTV, sportisti… Evo jedan naivan primer koji pomno pratim od klerofašisticke inauguracije na Cetinju – znate li za onog brku kuhara iz Beograda? Čovek je tako lutao po Srbiji, spremali su mu svakojake đakonije a onda je on ta jela pravio u svojoj kuhinji. E, od popovskog desanta na Cetinje, Brko luta po Crnoj gori, „srpskoj“ „staroj“ Hercegovini, „srpskoj “Semberiji, „srpskoj“ Krajini – prica sa domacinima o istoriji i tradiciji srpskog naroda i onda u studiju on ta jela kuha. Prvo, covek nema blage veze sa kuhanjem. Uvek nešto zbrljavi. Drugo, to nisu tradicionalna „srpska“ jela nego bosanska… Što li on to hoda po Crnoj gori i RS? Zbog toga što voli nas i našu kuhinju? Ma haj`te molicu lepo… Realizacija SRPSKOG SVETA. I taj bednik zapišava teritoriju SRPSKOG SVETA. Ima li iko ideju zašto je tolika anarhija u Hercegovini? Radi ko šta hoce, kradu, lažu, varaju, švercuju… HDZ se ne oglašava. Policije u Hercegovini nema. Dolaze samo prvog po platu, Sud i Tužibabstvo rade 3 sata godišnje. Uništavaju reke, jezera, planine… Love kad je lovostaj, ribu ubijaju strujom i love mrežama… Inspekciju možeš kupiti za kafu bez mleka, gradi ko gde hoce ako je iz „prave“ stranke… Sumnjam i da su upali u platni sistem BiH… Zagreb ih u svemu podržava, odvratna fašisticka mrcina se brine za sankcije RS i Dodiku i šizofreno peni protiv svih koji ne žele Herceg Bosnu kao administrativnu celinu u Hrvatskoj. Normalni Hrvati se stide tog poludelog gada a Hercegovci ga slave kao Boga. A niko u HB nije glasao za njega. Psovali mu i ženu i majku… sve dok nije postao Čovićev lobista za NDH-B. Šta sve dobra lova može preko noci promeniti, teško je i zamisliti. SDA se deklarisao kao polirticka stranka kojoj su smrtni neprijatelji normalni, uceni i razumni Bošnjaci. Od svog pocetka, ni jednom se nije ogradila od svojih extremista. Zbog toga nemaju nikakav kredibilitet u svetu. U ratu sa SDA izblamirala prvo sa svojim logisticarima koji su prisvajali ogroman deo donacija. Ništa nisu ni pokušali uraditi protiv kriminala. U Sarajevo ni jedan četnik nije unišao a sve trgovine, privredni objekti, ustanove… su opljackani. Svi privremeno napušteni stanovi su opljackani. SDA nije reagovala ni na ubistva nebošnjaka. Setite se koliko je znanih i neznanih pobijeno samo zbog toga što su Srbi ili u znatnoj manjojn meri Hrvati. Seca li se ko kako je SDA reagovala kad se pukovnik Grej i moj Bato vadili leševe Srba iz Miljacke od Otoke do Bitumenke? Seca li se ko gde su sahranjeni ti ljudi, jesu li ibentifikovani? Jeste li zaboravili hajku Zorana Čegara na Srbe koje je zatvarao na stadion Koševo kao taoce da razmeni svoje roditelje za njih? Ko može razumeti bruku sa Kazanima i Cacom?..Onda su nam došli „pomoci“ mudžahedini. Niko ne može opovrci da su pravili zlocine… SDA je morala tada biti cista kao suza, bez ukaljanog obraza. A, nije. BiH je najveca oaza Muslimana u Evropi. To je mogao biti veliki plus da SDA nije sve pokvarila svojim radikalnim ponašanjem i odbranaškim ponašanjem u korist svojih zlocinaca i kriminalaca. I danas pola čaršijanera tvrdi da je Sarajevo Bošnjacki grad. SDA ne cini ništa da ga ucini multietnickim gradom… Za održavanje privida multieticnosti se, po pravilu, pobrinu odvažni pojedinci a ne stranka svih Bošnjaka. SDA-ovci su gradili veze samo sa islamskim svetom. Zaboravili su da ima još centara moci. Danas oni u te centre moci nemaju pristup iako su jedini borci za celovitu BiH, a Čovićanci i Dodikanci se tamo osecaju kao kod svoje kuce. Plastificirana ministrica otišla u Islamabad da traži spas za BiH. Odatle ce, verovatno, u Dubai, Iran…Glupi, neodgovorni i nesposobni danas vode SDA. Da su samo predali DOM NARODA u ruke bandita Čovića i Dodika i predali Mostar Čoviću da od njega pravi stoni grad Hrvata – dovoljno je da ih Bošnjaci lansiraju na Mars. Ali, nece. Opet ce gomila Bošnjaka glasati za SDA pa taman da ih SDA svojom nesposobnošcu ostavi na teritoriji sarajevskog Kantona.O opoziciji ne mogu pisati. Prevrnuce mi se stomak od gađenja a svašta lepo pravim za Božić i Novu godinu. Jazuk je pokvariti čaroliju. Ipak, sa gnevom docekujemo predstojece praznike. Takav nam grah pao.Svim Fb prijateljima koji sutra slave Božić, želim da na trenutak zaborave ružnu stvarnost, da u pomoc pozovu deciju maštu i prepuste se caroliji.Sretan Božić! Marry Christmas! Buon Natale! Boldog Karácsonyt! Frohe Weihnachten! Joyeux Noël! Feliz Natal! Feliz Navidad!… Bog vas blagoslovio.
Decembar je mjesec praznika pa hajde da sada poslušamo jednu davnu i čuvenu od Milana Babića koji izjavi: “Kad pevam bosansku sevdalinku, ja zamišljam te divne stare Bosance, koji žive sa merakom, ispijaju svakigutljaj kafe sa uživanjem, koji za sve imaju vremena i kojima je uvek lepo. Eto, Bosanci, čuvaju svoju “Ilidžu”. Tokom šetnje kraj Vrela Bosne, zaustavilo me stotine ljudi, posle 20 godina mog odsustva iz “šehera”. Još pamtim taj čin: Safet Isović mi uručuje nagradu za pobedu sa pesmom Zorana Starčevića “Ako me ostaviš”.
9. decembar 2021. Gospodine Eskobar, gledala sam neke Vaše razgovore na TV i u najmanju ruku sam zaprepaštena onim što Vi govorite. Ne da ponavljate ono što su desetine Vaših predhodnika govorile u proteklih 25 godina, nego naturate potpuno neprihvatljive stavove za normalne građane BiH. Vi ste se svrstali uz nacionaliste. Vi radite za njih, ne za građane BiH. Vaš jedini plan je da razgranicite 3 naroda u BiH i napravite državu u kojoj ce vladati aparthejd. Pravite državu u kojoj ce Srbi živeti u srpskom entitetu, Hrvati u hrvatskom, Bošnjaci u onom što preostane od BiH a nad nama „ostalim“ i onim koji ne žele da se nacionalno razvrstavaju, najverovatnije planirate etnicko cišcenje. Raselicete nas po svetu da ne kvarimo idilu. Vi ste vrlo pristrasan diplomata. U diplomatskoj karijeri Vi ste radili i u Beogradu, Banja Luci i Podgorici. U svakoj Vašoj formulaciji se to oseti. Vi kao dobar primer u regionu uzimate Srbiju i Hrvatsku. Bravo. Vama su uzor fašisticki režimi. I potpuno neinformisan politicar vidi da je mešanje tih država u unutrašnje stvari BiH glavni uzrok 30-to godišnje agonije naše države. Ni Vi niti bilo koji Vaš prethodnik nije jasno i glasno demantovao tvrdnje Hrvatske i Srbije da su oni garant mira u BiH. To je podlo sa strane USA administracije. ONI SU POTPISNICI MIROVNOG SPORAZUMA, nisu garanti mira. Ni Vi niti bilo ko od Vaših prethodnika nikad nije jasno stavio do znanja nacionalistima da u mirovnom sporazumu nema KONSTITUTIVNIH NARODA. Naprotiv, Vi nastavljate da udovoljavate zahtavima plemenskih vođa koje ni jedan narod nije imenovao za svog predstavnika… Znate li da niko od tih sa kojima pregovarate nije dobio više od 10% glasova ukupnog birackog tela na prethodnim izborima? Znate li da razgovarate sa politicarima koji u kontinuitetu desetak godina blokiraju državu? Znate li da Čović preti da ta blokada nije ništa u odnosu kakva ce biti ako on ne bude doživotno biran za Predsednika? Znate li da razgovarate sa osobama koje su stekle ogromno bogaststvo i faraonske povlastice, baveci se politikom u ovoj maloj siromašnoj zemlji? U vašoj državi sa takvima pregovara samo upravnik zatvora. Vi se hvalite Dejtonskim sporazumom, a to je najgori sporazum u istoriji mirovnih sporazuma. Kažete da je u Dejtonu prekinut rat u BiH. Tacno. Ali zašto? Zbog trajnog mira? Ni govora. Dejton je spasio srpsku vojsku i paravojne jedinice iz Srbije od potpunog vojnickog poraza a Srbiju od mogucnosti da se rat preseli na njenu teritoriju. U Dejtonu je navucena ludacka košulja BiH. Stvorena je birokratska država koja ne može funkcionisati. Data su krila nacionalistima da se ideološki transformišu u fašiste. Stvorili ste državu u kojoj polovina zaposlenih radi u administraciji… Stvorili ste monstrum drtžavu kakva nigde na svetu ne postoji. Normalni građani BiH ne traže puno od Vas. Traže samo normalnu državu. Državu koja ce imati normalan Ustav, kao u normalnim evropskim državama: Finskoj, Danskoj, Italiji… Ništa više. Verujem da bi Predsednik Bajden dao punu podršku toj ideji, samo kad bi znao istinu o situaciji u BiH. A, nikada nece znati jer mu istinu servirate Vi, Palmer (do srži pristrasni srbijanski zet) i Vaši prethodnici. Gajili smo nadu da cete vi doneti neki preokret, pretili ste sankcijama Republici Srpskoj, Dodiku, Čoviću i Izetbegoviće. Davali lažnu nadu, uzaludnu nadu… Na pitanje novinara TV N1 odgovorili ste da su prijašnje sankcije Dodiku donele rezultat. Zaprepastila sam se. Obraz diplomate može sve dopustiti ali to što ste rekli je previše i za diplomatu. Ni rođeno dete Vam ne bi poverovao u to. Dodik nikad nije bio luđi, bezobrazniji i veci neprijatelj civiliziranom ponašanju nego za vreme tih, kobajagi, sankcija. Znate se vas dvojica dobro iz Banja Luke dok ste radili u Misiji. Navešcu jedan citat iz Vaše biografije – “Gospodin Escobar je prije deset godina bio u američkoj misiji u Republici Srpskoj i bio je vrlo aktivan oko izbora Milorada Dodika za predsjednika (Republike Srpske)” Divno, bravo… Nimalo se ne bih iznenadila da ste vi “otvorili” vrata Predsednici Republike Srpske u Beloj kuci. Vi niste prijatelj BiH, vi ste prijatelj Republike Srpske i Milorada Dodika, najveceg neprijatelja BiH, kriminalca, sileđije, besprizorne osobe koja ne preza ni od cega, čoveka koji svetskim diplomatama poklanja ukradene ikone. Vi niste došli da sankcionišete njih. Vi ste došli da sankcionišete mene i ostale normalne građane BiH koje ste vec doveli u stanje izgubljenosti i beznađa.
Iz tehničkih razloga prikazujem gornjom slikom o kojem se prilogu radi prozorom iznad.
Razmišljao sam koja muzička numera bi sada pasala uz maestralnog Zorana Kesića. Pš osjećaju sam izabrao Džeja i Uspori malo sudbino sestro, https://www.youtube.com/watch?v=AHZ6BzYelsw
VALJAĆE NAMA I SA KOMSIJAMA IZ EU
VEDRANA RUDAN: “Na dnu smo zato što imamo KRETENA PREDSEDNIKA DRŽAVE (Milanovića), zato što imamo političare idiote, lopove, korumpirane sudije, zato što je premijer (Plenković) okružen polupismenim majmunima! SVI SU ONI KRIMINALCI!”
U Hrvatskoj postoje dva „mužjaka“ o kojima se stalno govori. Jedan je predsjednik države koji daje izjave na temu genocida i slučaja Zec kojih se ne bi posramio ni pijani Hitler na domjenku u Auschwitzu. Ovlasti su mu nikakve, ego velik poput bivoljih jaja.
Drugi je premijer Plenković. I taj gospodin je siguran da mu se među nogama klati kita velika. Ne podnose se zato jer su slični. U životu nisu učinili ništa po čemu ćemo ih pamtiti. Zaboravit ćemo ih jednako brzo kako smo zaboravili njihove prethodnike i prethodnice.
Među njima ipak postoji i razlika. Drastična. Nemoćni Milanović baljezga na sve teme i ponaša se poput luđaka koji uporno ne guta tablete. Plenković je tromi gospodin koji malo govori, ali kad progovori svaka njegova riječ snažno ne odjekne.
Do danas nisam mogla zamisliti da u Hrvatskoj postoji treći „mužjak“, jedini kome će ovaj dvojac bez pogovora doći na noge. Skrušeni pioniri maleni će na njegovu zapovijed sjesti u prvi red, na njegovu drugu zapovijed zajedno će skočiti na binu i slušati Bossa kako govori. Jasno vam je, mislim na Vujčića, guvernera Hrvatske narodne banke.
Danas smo uživo, svi mi građani ove, kako govoraše Milanović, „slučajne države“, čuli da ćemo za koji dan i službeno prestati biti država. Guverner Narodne banke Hrvatske je govoreći o uvođenju eura izrekao povijesnu rečenicu: „Hrvatska narodna banka zadržat će sve ovlasti osim monetarnih.“
Što je banka? Banka je ustanova koja se bavi trgovanjem novcem. Drugi naziv za novac, bilo koji novac, je moneta. E, sad, ako banci oduzmeš ovlast da se bavi novcem, koje su to „sve ostale ovlasti“? To bi bilo kao da vlasnik novotvorenog bordela objašnjava starim mušterijama: “Gospodo, u ovom će bordelu sve biti isto kao nekad, jedino smo kurve otjerali.“
Amerikanci imaju izraz za dečke Vujčićeva tipa, oni „lažu govorenjem istine“, oni „izvrdavaju“. Sigurna sam da će, kad nas ubiju uvođenjem eura, zaista Vujčić i kompanija za sebe zadržati „sve ostale ovlasti“. Ostat će im prava na službena putovanja, jedrenja, skijanja u Davosu, kupovanje skupih automobila i držanje predavanja narodu kako je baš Narodna banka Hrvatske, koja je „zadržala sve ostale ovlasti osim monetarne“, simbol moderne Hrvatske.
I bit će u pravu. I, ne, ne slažem se s Amerima. Vujčić i njemu slični ne „izvrdavaju“ i ne lažu govorenjem istine. Oni govore istinu. A mi? Što radimo mi? Ma, jebe se nama za Vujčića i onu njegovu banku. Neki vidoviti nam viču: „Cug vam bu pobegel, cug vam bu pobegel…“
Jebeš i vidovite. Svi im veselo odgovaramo: „Nek pobegne, nek pobegne, kartica je v žepu, kartica je v žepu…“
Ja imam Visu. A vi?
*Naslov napisan na službenom jeziku Republike Hrvatske
Ne volim švedske novembre. Dani postaju sve mračniji, postaje hladno, puše, kiši, snježi, nema ni jednog praznika, daleko od ljeta, nikako da dodje praznični i bijeli decembar. Nema inspiracija, velikih planova, bliskih selameta,……
Volio sam sarajevske novembre. Nakon septembra i oktobra bio bih već duboko u raznim planovima, projektima, ostvarenjima…. Desile bi se već neke fešte za pamćenje. Kafane bi uhodale svoje muzike. Znali smo gdje ćemo subotama igrati remija. I onda slavio se 29. Novembar Dan Republike. Putovalo se na nekoliko praznično-zamracenih dana na more u neki od udobnih hotela, Plat, Medena, Albatros,…. Haj, haj, haj….
Hotel Albatros
Izlazi Romkinja iz sudnice i viče, Nepravda, To je nepravda,… ide dugim hodnikom suda i samo ponavlja, To je nepravda, Nepravda, dodje na ulicu i viče isto. Onda je zaustavi neki čovjek i pita, Kakva nepravda? Pa bila san na sudu. I? Pa razvela sam se od muža. I? Pa muž je dobio starateljstvo za svo naše petero djece. Pa dobro šta je problem u tome? Ma ni jedno naše dijete nije njegovo. To je nepravda.
Osjećam se dužan za pjesmu Ja se pitam gdje si draga sada od prethodnog priloga. Naletio sam na jedan meni izuzetno dragi snimak sa legendarnim Zaim Imamovic, poslušajte https://www.youtube.com/watch?v=CggaaT81kPA
Ajda je putovala u Antverpen kod svojih belgijskih prijatelja, a pocetkom decembra putuje u London sa sestrom i majkom. Mia slavi rodjendan. Glavni razlog je posjeta Božićnom koncertu sa Shoshana Bean.
Strahovao sam da se ne zarazi i strahovat ću. Naoružat će se maskama, u rutine im je ušla predostrožnost protiv pandemije, vakcinisane su prije 3 mjeseca sa drugom dozom…… U Švedskoj imamo dugo, dugo vremena stabilnu i nisku zarazu. Hvata me strah pri pomisli da bi smo i mi mogli imati crne statisike kao Hrvatska, Srbija, Austrija, Njemačka. Uzdam se u podatak da je ca 85% vakcinisanih, da Švedska ima najbolje predispozicije u borbi protiv pandemije i da švedi žive samoograničenu slobodu iz predostrožnosti prema pandemiji.
Ajda i Mia
Ljetos sam bio kupio let do Splita i rezervisao apartman u Trogiru zbog blizine aerodroma. Trebao sam putovati krajem augusta. Nisam se usudio. Nisam vjerovao hrvatskoj statistici.
Ovdje imam jednog prijatelja iz zapadne Hercegovine, stariji je od mene 15 godina (87), jedan domacin, veoma inteligentan i razuman čovjek. Jedna kćer živi u Švedskoj, a druga u Zagrebu, udate i imaju djecu. Uobičavali smo se čuti jedanput nedeljno. On nije bio planirao da putuje. I onda me zove jednog dana i pita, Znaš li gdje sam? U Zagrebu sam. Poželio sam moju malu unučad i morao sam otputovati. Mato se vratio prije mjesec dana i sve je u redu.
Evo još malo šale
Često se čujem sa mojim švedskim prijateljem, Leif Larsson. Bio je prvi šved koji je razumio naše viceve i moje zajebancije. Mladji je od mene godinu dana, operisao je srce i krhkog je zdravlja. Prošle nedjelje me zove i kaže bio je u bolnici 4 dana. Glavni doktor mu je dao broj telefona i rekao da ga nazove ako bude potrebe. Leffe ga je pokušao nazvati ali niko nije odgovarao, samo automatske sekretarice, tako da je bio popizdio. I onda drvlje i kamenje na švedsko zdravstvo. Nekoliko puta sam se ja žalio na neke švedske idiotije i Leffe bi uvijek ušutio, nije se htio pridružiti pa ni komentarisati moje jadikovke. To je jedna od jakih karakteristika Šveda, država je njihova majka i brane je od drugih. Sjetio se bio jednog mog vica i hepienda. Pitam ga ja jednom još dok smo radili zajedno, Šta je to povjerenje. I onda pogadjanja te ovo, te ono i na kraju mu ja kažem to je kad ga daš ljudožderu da ti ga popuši. Smijao se on, a i drugi. Sljedeće jutro na poslu pita on šefa, Magnus imaš li ti povjerenja u mene? Raja se smiju, a Magnus pojma nema o ćemu se radi. Onda ja objasnim Leffeu da je pogrešno formulisao pitanje te da je trebao pitati Šefe mogu li ja imati povjerenje u tebe? On shvati odmah i ide direktno šefu i pita, Magnus mogu li ja imati povjerenje u tebe? Svi se smiju. Bilo je to najčešće pitanje valjda cijelu tu sedmicu.
Inače je pomalo neobično i otužno sa anonimnošću umiranja u Švedskoj. Nema smrtovnica na kapijama, banderama, ulazima,,,,, veoma rijetko se oglašava u novinama, a onda u kojima, čovjek nestane bez pozdrava i sućuti. Imao sam jednu komšinicu u prizemlju, jedna korpulentna penzionerka, bivša medicinska sestra koja je imala riječi hvale za medicinsko osoblje iz biše Juge. Živjela je sama. Često su je posjećivali njena dva sina. I onda jednog dana dok sam čekao lift naleti njen stariji sin, pozdravi me te otključava njen stan. Majka mu je bila umrla prije 3 nedjelje reče. Sinovi su dolazili sa snahama da isprazne stan. Pregruga je i nečovječna ta normalnost oko smrti u Švedskoj. Iznad mene je stanovala jedna bivša, lijepa i razmažena dama koja je nakon smrti muža prodala vilu i preselila se u manji stan. Imala je jednu kćerku koja je živjela nedaleko od Štockholma. Posjećivala ju je rijetko. Prije mjesec dana sretnem se u haustoru sa jednim prijatnim Švedom koji mi reče da je preselio na treći sprat u stan iznad moga. Moja komšinica je umrla u največoj anonimnosti. Nisam čuo ni buku kada je pražnjen njen stan.
Antwerpen – Centralna željeznička stanica
Jučer (subota) sam šminkao auto za registraciju. Minusi su trebali početi od nedjelje pa sam koristio poslednji plusni dan. Nikada nisam uživao šminkati i brinuti se oko auta. Imao sam mog polubrata Mufu automehaničara, a i nekoliko privatnih radnji za razne autousluge. Od moje djece nitko nema auto. Žive u gradu gdje imati auto znači ogromne brige, trošak, nerviranja,…. nepojmljive su gužve, nikad nema slobodnih parkirnih mjesta, kazne zbog parkiranja su nenormalne i moraju se plaćati. Izlaz je nadjen u firmama koje izdaju automobile. M je jedna takva firma na primjer, https://m.co/se/sv-SE/priser/ ima razne vrste automobila na mnogo destinacija u gradu, ima svoje članove koji imaju njihove kartice i appove u telefonima. Sat iznajmljivanja od 8 do 11 eura,, dan od 80 do 95 eura, sedmica od 300 do 400 eura,….. Sve ide digitalno i sa lozinkama. Sve funkcioniše bezprijekorno. Ako bi neko pomislio da je preskupo pa i nije. Čovjek mora kupiti auto (podijeli vrijednost na 10 godina), održavati ga, plaćati parkiralište, kod nas nema džabnog parkiranja, plaćati porez na auto, registraciju, osiguranje,….. Ja plaćam za parkiralište, porez, osiguranje i registraciju ca 1100 eura godišnje.
Evo još jedan tipični vic
U ovaj moj švedski novembar osim nelagodnosti zbog pandemije svakodnevno ulazi i nespokoj oko situacije u BiH. Iako sam zauvjek odselio iz moje domovine i još uvijek se osjećam duboko povrijedjen zbog pljačke kojoj sam bio izložen od strane nove vlasti ne mogu a da sa tugom ne pomislim na te dobre, vesele i skromne ljude, sve moje Bosance.
Moje Sarajevo 