Zahvalnost Youtube, Google, Bing, … za muzicke linkove i publicirane slike birane tekstom, “gratis bilder”, a onda “fritt att dela och anvenda”!
Preporučujem da linkove (zeleni text) otvarate na praznim prozorima preko desne strane miša. Tako možete nastavljati čitati dok slušate muziku, npr.
Šminkanje priloga ću uraditi kada me popuste inspiracije za pisanjem.
Restrukturiranje stranice zbog bolje preglednosti i logičkog slijeda ću uraditi 2018.
Izvinjavam se za ponekad upisana slova: c,z,s umjesto slova ć,č,ž,š. Pišem uglavnom na Švedskoj tastaturi pa kad prebacim na Bosansku ponekad griješim.
Na mojim tražilicama se počelo TTIP-ovski postavljati upotreba slika. Zbog toga od septembrea 2017. upotrebljavam moje vlastite slike u odgovarajućim kontekstima iako ne odgovaraju konkretnim osobama i dogadjajima. Ako budem putao u Sarajevo naslikaću se pa ću ih naknadno uvrstiti na odgovarajuća mjesta.

Luciano Pavarotti & Brian Adams, spot vjecite radosti!

 

Uvod UVODU

Uvod je moja prva pisanija kada nisam znao hoću li pisati knjigu ili webb-a, a onda kada sam se odlučio za webb stranicu shvatio sam da moram prije svega predstaviti sebe (Autor), te napisati Predgovor poglavlju Sarajevo Titinih pionira kako bi posjetioci stranice lakše pratili priloge koji slijede. Iz svih tih razloga primjetna je nijansirana nekonzistentnost u prva tri priloga.

Pravi UVOD

Sinoć sam imao jedan veoma seriozan i oštar razgovor sa samim sobom te donio neopozivu odluku – Od sutra počinjem pisati o mom Sarajevu, Sarajevu Titinih pionira! Bas tako, pisaću na internetu o mom Sarajevu pod naslovom, Sarajevo Titinih pionira!
Odluka je donešena u društvu sa najboljim Yuoutubeom, odnosno Engelbert Humperdickom , glavnim gostom večeri, favorit iz mog najranijeg momaštva,  ….., bili su tu i moj vječni Pinot griggio, gravad lax sa limunovim sokom, integralni hljeb sa sjemenkama i zrnevljem namazan i ugrijan sa puterom i nekoliko komadića čokolade. Trebalo je jedan lijep dan privesti kraju na odgovarajući način.

Dan je bio veoma interesantan i inspirativan. Nas 20-ak iz udruženja penzionera, PRO Katarina Stockholm, bili smo u Saltsjöbaden u privatnoj posjeti Grünewaldvillan gdje nas je domaćin i vlasnik vile, Johan Öhlin, svojom ljudskom i umjetničkom osobenošću provodao kroz materijalne i duhovne uspomene vile i mondenskog okruženja. Tu je živjela i uživala umjetnost desetljećima. Tu su ostavljeni najljepši tragovi jedne Europske kulture, udobnosti i ljepote življenja. Ulja sa puno, puno svjetla i veselih boja, skulpture, akvareli, fotografije, fotelje, vitrine, sofe, lusteri, atelje, foajei, sobe sa veličanstvenim pogledima, kamini, spiralne i piadestalne stepenice, prozori, balkoni, terase i veličanstveni vidici i još dan je bio sunčan, nebo i more plavo, mirisala je ona divna, u ljepoti umiruća, Sverige…. Sadašnjost vile trebala se samo doživjeti i uživati, a onda i uz mirišljavu škafu i slatko pecivo, jednu prijatnu švedsku ceremoniju koja se po vrsti i intenzitetu ugodjaja može mjeriti sa ritualom Bosanske kahve. I bilo je i nekoliko ”sarajevskih” dama, bilo je i razložno-spontano-kulturnih konverzacja, nikakav snobizam ili kurčenje, i bio je jedan fluid koji je aktivirao moja odavno arhivirana sjećanja i osjećanja iz već davnog Sarajevskog života.

Na povratku kući vozili smo se uskotračnim vozom Saltsjöbanan od Saltsjöbadena do Slussena.
Ja sam nesvjesno bio izabrao samoću i kroz ”bosanko-švedske krajolike” u suncu, koje se kroz prozore igralo žmire sa sjenama i zlaćano-toplim prskanjem, sjećao se.
Ibrahim Ljubović je imao atelje na vrhu nebodera na Grbavici. Rezbareni nasmještaj iz Konjica, sasušeni narevi, ogromna emajlirana džezva za ne baš jaku bosansku kafu i puno fildžana, pepeljare, cigarete, prijatni nered posvuda, ”kažnjena” platna naslonjena sa žmirećim (?) očima prema zidu i nekoliko ”nagradjenih”, veselo mahajućih, na štafelajima i specijalnim mjestima, vječita umjetnikova zanesenost sa vazdušnim balonima (air-ballonn) i onda ona čuvena ruža, fascinantno ulje koje se nije prodavalo i nije imalo cijenu, dio Ljubovićevog, valjda otkinutog, najsentimentalnijeg dijela života (?), njegova oda vlastitom životu. Bio je ”obična” (!) Sarajevska raja, mogao se vidjati u Siranu kod Šefkije (restoran Cyrano de Bergerac). Njegova ulja su bila jedan od najdražih poklona svih jubilaraca u gradu.
Sa Mariom Mikulićem bio sam komšija kada sam stanovao kod Katedrale. Vidjao sam ga onako korpulentnog i brkatog počesto u bojom zamazanim hlačama pa sam mislio da je neki čudni moler. I onda nakon neke njegove izložbe odem sa Zeljkom Šćitinskim, zajedničkim prijateljem, mod ”Meštra” da kupim neko njegovo ulje. Atelje se nalazio na ugaonom, posebno izdignutom vrhu zgrade gdje se nalazio Expresrestoran Hercegovina. Ogromne visine plafona i veličine prostora, ogromna platna – slike gotovo pa pobacane, lagane šale i poluzajebancije, loza, i onda na jednom stupu dvije male slikice, jedan akvarel i jedan crtež, intimne uspomene iz Pariza, Mario je bio Pariski učenik. Kupio sam bio jedan fantastičan pejsaž. Od tada sam sa Mariom komentarisao razne vesele Sarajevske stvari pri svakom susretu. Nije ih bilo mnogo ali su bili gotovo pa urnebesni.
Mislim da je bila 1990. godina. Trebao sam se bio naći sa Davorom (Davorin Popović, Davor, Daćo, Pimpek – Indexi ) u Siranu na ručku. Udjem u restoran i osjetim jak miris lule, osvrnem se i vidim lulaša, ”velečasnog ” Mersada Berbera. Davor je bio sa njim. Upoznali smo se i ćaskali. Bio sam ponudjen da dodjem jednom sa Davorom u njegov atelje na Ciglanama pa da malo odsjedimo. Mersad Berber, umjetnik sa historijskim i ne samo Bosanskim tragom, njegova opsesija, konji i konjske glave predstavljaju najbolje tumaćenje bosanskog koda, koda usporedne ljepote, koda distancnog doživljavanja…. Jedna Berberova slika krasila je sjedište korporacije Bechtel u San Franciscu. Nisam ga stigao posjetiti. Neka mu je lahka zemlja Bosanska! To bi ga zasigurno obradovalo.

Dugo sam se pripremao za penziju, sa radošću i velikom iščekivanju i velikim očekivanjima.
Namjeravao sam pisati i raspravljati o svjetskim ekonomskim, političkim, kulturnim i društvenim temama, družiti se i radovati uspjesima svoje djece, putovati po Europi, proučavati Švedsku i Sjevernoeuropsku historiju (rat je bio biznis), šetati po tradicionalnoj Švedskoj…
Imao sam svoje teorije i odgovore o bezperspektivnosti suvremenog čovječanstva i naše civilizacije; vladajuća kultura ulice; mediji i ubijanje inteligencije i civilizacije; globalizacija kao zatiranje svega osobenog, nacionalnog, historijskog; vladajuća koncesionalna i militantna demokracija; moderni tržišni feudalizam; Grcka kriza, od Sokrata do Merkel, žene koje mrze što su žene; tragedija društva bez novaca; totalna kontrola svega; precjenjeni dolar i pad cijena nafte; Obamina maximalna (ne)zaposlenost u USA; Trump kao ”vitez” zapadnoevropskog ostarjelog civilizacijskog majoriteta; kloniranje življenja i ponašanja; uzimanje nezaobilazne i istinske kulture i historije samo izuzetno i na propisane kapi; svakodnevno življenje najjeftinije, banalne, a često i šizofrene i destruktivne kulture(?) umjetnosti(?); …….bile su naslovi, teme ili ideje o kojima sam pisao, započinjao pisati ili razmišljao.
Sve moje aktivnosti i pisanije bile su na švedskim medijima i švedskom jeziku i nije mi trebalo dugo pa da shvatim da su moje analize, teze, kritike, komentari, projekcije,… prejake za švedske uši, da je moj balkansko-jugoslavensko-marksističko- ”revolucionarno”-nasljedno-obrazovno-iskustveni kod destruktivan za kratkoročne miline i drijemanja. Pa ljudi ovdje žive preko 200 godina bez ratova, u miru i blagostanju, oni ne kritiziraju sve sto strši, a naročito ne ”jebu majku” i ne rugaju se političarima, pametnima, bogatima, drugačijima,.. Osim toga današnji Švedi nemaju vremena za sebe i za nešto što sistem nije ”programirao” (?).
Demokracija se upražnjava gotovo samo na dan izbora. Vjeruje se u sistem i sistem se brani pa čak i kad ne odgovora. Mediji vladaju ušima, očima i srcem, a država sa stomacima. Ne haje se za prošlost, a dalja budućnost se jeftino kupuje igricama i novim porezima (sortiranje smeća,… – porez na zagadjivanje okoliša), najvažniji su konkretna sadašnjost i najbliža budućnost, – att man klarar sig –, da gradjanin uspjeva poplaćati sve dospjele račune na vrijeme, jer umjesto vlasništva egzistira najam bolje rečeno umjesto vlasništva imovine i vrijednosti egzistira vlasništvo duga i obaveza.
Sa pisanijama sam mislio hraniti i održavati moj mentalni, intelektualni i aktivno-kreativni sklop. Volio sam navedene oblasti i teme i mislim da sam bio kompetentan da diskutiram o njima specijalno zbog mojih dubokih i širokih iskustava kako iz socijalizma tako i iz kapitalizma. Uživao bih u temama te ostavio traga.

To se na žalost izjalovilo.

Onda sam se sjetio mog Sarajeva. Našeg Sarajeva izmedju dva poslednja rata. Pisat ću o životu u tom Sarajevu kroz istinite likove i stvarne dogadjaje, bez filozofiranja, izdrkavanja, uljepšavanja i trgovine. Sva imena, biti će prava. Biti će to skala od visokopozicioniranih ljudi pa do običnih fakina i sve izmješano kako je i živjelo!
U stvari ideju je zaiskrio moj prijatelj Čaušević Nedim. On i njegov brat Ago, rodjene Sarajlije, drže jednu piceriju u Štockholmu, Pizzeria Corner , gdje ja ponekad navratim i gdje razvežemo onako po sarajevski i nadugo i naširoko o nasem Rajvosa,  Držali su na Ciglanama poznati restoran ”La Scala”. Pošto sam ja mnogo više godina živio u Sarajevu i imam mnogo više interesantnih i veselih sjećanja iz Sarajevsakog života, a i penzioner sam, predloži mi Nedim, koji je arhitekta po zanimanju i pravi najbolju picu u Švedskoj, da pišem o Našem Sarajevu, na internetu, da se ne zaboravi,….
Čudnovato je to sa imenima i mojim sjećanjem. U tridesetim godinama života bio sam inspektor rada, obilazio firme i pravio zapisnike na licu mjesta. Imao sam problem da pamtim imena ljudi. Bilo mi je veoma neprijatno, dodjem na primjer treći put, u mjesec dana, u istu firmu, kod istog direktora, pravim zapisnik i ne mogu se sjetiti njegovog imena, moram ga opet pitati kako se zove. E sada, kada sam na kraju šezdesetih godina mog života, sjećam se imena ljudi bez razmišljanja ili neke dvojbe.
Valjda u vrijeme završnih životnih inventura sve mora biti jasno i razgovijetno i na svojim mjestima.
Sarajevo moje generacije nestalo je kao nekim madjioničarskim trikom. Desila se revolucionarna destrukcija dostignutog, nastavak borbe za lažne prošlosti i ideale, za stare vekove, vijekove, vakat i stoljeca. Neki ”revolucionari” su imali večite projekte, neki su projekcije razvijali i osnaživali u hodu, a neki su kao i uvijek bili zatečeni ili napola zatečeni (alibi efendije), neki imaju daleko najviše krvi na svojim rukama, neki manje, a neki najmanje; sudovi, pomoći i manifestacije pokušavaju ublažiti diskrapanciju, ali svi su u miru i na vlasti isti, potpuno isti. Ostale su zgrade, lokali, stanovi, ulice, ceste i drumovi, mostovi, tuneli; instalacije, komunikacije; opljačkani, oteti i naslijedjeni privredni i politički ramovi, imena,……
Mi smo nestali, mi, moja generacija, a time i naše Sarajevo koje je živjelo i raslo na našim softwareima i hardwareima Mnogi su se raspršili po cijelom svijetu, mnogi su se izgubili, mnogi otišli u dobrovoljnu anonimnost, neki su se uspjeli prilagoditi, a puno ih je, zaista puno ih je pomrlo. A bilo je to naše Sarajevo svjetski grad, bilo je lijepo živjeti u tom gradu, znalo se o nama i po kulturi, i po privredi, i po sportu,… Imali smo najbolju micro globalizaciju na svijetu – Sarajevsku raju, imali smo naša dužna pomaganja, podrške, činjenja, voljenja, učinjavanja, davanja, zajebancije, podvale, viceve, mamljenja i izmamljivanja gdje smo u jednoj nemogućoj slobodi i kreativnosti miješali sve i svašta da bi izmamili nešto od kiselog osmijeha do salvi smijehova i radovanja. Za doživljaj djelića tog Sarajeva predlažem i nudim pročitati ”Oproštaj Senada Avdića od Mirze Delibašića, prije 15 godina”

Pisat ću o tom Sarajevu da bi ostavio traga o ljudima i životu Titinih pionira, kao zajedničkoj start-supstanci moje generacije

Danas je to ”sutra”, 3. maj 2017. Jos uvijek nikakav značajan datum. Na putu sam da napunim 69. godinu života; iz rodnog Sarajeva sam se ispalio iz drugog pokušaja preko piste prije malo više od 24 godine; u Švedskoj živim preko 20 godina; u penziji sam preko tri godine; sa sinom nemam nikakav kontakt preko tri godine (krmi na ”konzervativnog” oca); kći je u Pragu i studira, ”jopet”, nakon završenog fakulteta na Stockholmskom univerzitetu (diplomirala u 21 godini, Bravo Ajda!!!) sjetila se da najviše voli, ”skapati”, stvarati u filmskoj branši; mejlamo, smsamo, skypamo i prije svega whatsappamo veoma, veoma često; već godinama, nemam neke ozbiljnije i kontinuirane odgovornosti prema nekoj mojoj (?) intimnoj ženi, napokon u svom, na svom, oslobodjen od zajedničkih privatnih prostora, disanja, radovanja i ratovanja, tugovanja, slušanja, režanja, pizdjenja te velikih ideja, želja i nadanja o nekoj fantastičnoj, jedinstvenoj, iskrenoj, samo našoj i pasioniranoj relaciji, reklo bi se pravi švedski frilansare (slobodni ”umjetnik”)….

Divno sunčano jutro. Oživjele breze, jele, borovi, grmovi, mašu i izazivaju me kroz prozor. Povrh toga i ptice, nekoliko vrsta veselih skakutajućih ili kratko letećih ptica. Činilo mi se da plešu uz Straussov Vienna Waltz . I onda moja niotkud došla i pusta, omanja kućica, dobro očuvana visthusbod (pomoćni objekat na seoskom imanju(?) u svojoj najljepšoj arhitekturi i tamnocrvenoj boji, poznata i čuvena Švedska Falun färg, odmara se medju drvećem u šarenoj hladovini kao neki umorni i vjerni pas čuva me, raduje i na neki način smiruje svakog jutra sa svojim prisustvom. Neka stabilnost, vječnost, sigurnost, spokoj, miris brašna, mlijeka, hmelja, prijatna toplina, moj intimni susret sa blaženom Svedskom prošlošću. To je pogled sa mog mjesta kraj jednog od prozora gdje sjedim svako jutro, doručkujem i provodim moj digitalni ritual i tu ću sjediti i pisati o Sarajevu dok me inspiracija bude držala.

Živim u jednom tehnološki veoma modernom i udobnom stanu, u jednoj novijoj zgradi koja je napravljena na otkinutom komadu neke prošle, ne tako daleke, jedinstvene, kulturne, blažene, ljubavne, snene, uživajuće, humane, tradicionalne i demokratske Švedske. Sa prozorske strane, cijelim nizom nekoliko zgrada, živi ”Handens Gamla stan”,  Handens Stari grad , zaštićen kao kulturno dobro ili park kulture, gdje se u svojoj polusamoći ili nedefinisanosti, ali ne i zapuštenosti (!), odmaraju u fantastičnom prirodnom ambijentu, Gamla Folketshus ( stara narodna kuca), Baggarvillan (vila sa fontanom, bunarom sa nadstrešicom, raskošnim prilazom, stepenicama), Gula Villan sa minijaturnom crkvicom,…. U Folketshus je klasično malo i veoma aktivno pozorište, Bagarvillan sa nekom useljenom administracijom tuguje u yanemarenosti okoliša, Gula Villan sakuplja uglavnom vikendima mladju publiku koja se druži uz muziku, roštilj, vatru, …

Sa druge strane zgrada su parkirališta, asfalt, cesta sa četiri trake i gmizajućim automobilima, Haninge sjukhus (Haninge bolnica samo sa dnevnim pacijentima), Haninge centrum .
A htjeli su političari prije nekoliko godina i taj dio dokrajčiti, pokušali su ubiti preostalo i preživjelo kulturno naslijedje, htjeli su utijesniti tu nekoliko novih stereotipnih stambenih gradjevina, asfaltirati, betonirati, otjerati ptice, vjeverice, zečeve, insekte, polenalergiju, … ali nismo dali. Pozorište i više gradjana je protestovalo. I ja sam protestovao te napisao jedan članak u lokalnim novinama Mitt i Haninge , arkiv, 18.06.2013. vidi na strani 2. Objavili su ga sa izmjenjenim naslovom. Ja sam ga bio naslovio sa ”Vi ska inte vara vandaler eller talibaner” – Mi nećemo biti vandali ili talibani! -. Objavljeni naslov je: ”Stoppa förstörelsen av kulturarvet” – Zaustavi razaranje kulturnog naslijedja. Nismo sigurni u definitivnu pobjedu. Stanje Bagarvillan ulijeva nespokoj. ”Neprijatelj nikada ne spava!”, sjetih se ove rečenice iz bivše Juge, nasmijah se i napisah je iako nije skroz kontestualna.
Doručkovao sam kao skoro svakog jutra, svoj vječni čaj, ”mandarin & orange” green tea, zasladjen smedjim šećerom, integralni hljeb, namazni sir – samo 17% masnoće, i nekoliko suhih keksa. Na sat prije jela uzeo sam jednu tabletu pantoprazola, lijek koji održava nizak nivo kiselinskih reakcija u mom historiski izmaltretiranom stomaku (želucu). Pogledao sam e-mail postu, prelisato na internetu nekoliko novina iz Švedske, Hrvatske, Srbije i BiH. I onda uz dužnu pažnju i poštovanje prelistavao Smrtovnice iz Oslobodjenja. Niko od poznatijih nije umro! Pregledao sam smsove i Whats app, Ajda je kontaktirala zadnji put sinoć u 23,47. Odigrao sam kao i obično samo jednu brzopoteznu partiju šaha sa kompjuterom. Šah i učenje engleskog održavaju moju mentalnu svježinu, aktivna i svakodnevna gimnastika mozga!
Ugasio sam radio Haninge, odabrao Sopenovu muziku koja će me stimulisati dok pišem i spriječiti preduboka poniranja ili bulažnjenja.
S kim ću početi. koga ću sve odabrati, koje dogadjaje, mjesta, koji redosljed; odjednom uskrsnuše pitanja o kojima nisam baš puno razmišljao. Shvatih da je neophodno da imam neki strategijski koncept. Biti će to ”Titini pioniri” koji su imali najjače i najinteresantnije uloge u mom odraslom životu, biti se to neki važni dogadjaji iz mog života, biti će tu lijepi trenutci druženja i zajebancija mojih sarajevskih raja naizmjenično. Možda će biti i naizgled jeftinih sprdačina, ali i njih uvrštavam jer su i one bile dio našeg Sarajevskog života.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Zašto ”Sarajevo Titinih pionira”, zašto na ”Sarajevskom jeziku”??

Koja je to osnovna supstanca moje Sarajevske generacije, jedinstveni sadržitelj i nazivnik za sve te ljude različite po nacionalnom, jezičkom, religijskom, tradicijskom, klasnom, kulturnom, političkom, bivstvenom, obrazovnom, …. porijeklu? Odakle je dolazila ta jedinstvena, osobena i zajednička inteligencija, snaga u idejama, optimizam, kreativnost, nesebićnost, kultura, umjetnost, komunikativnost, ljepota života i druženja, odvažnost, vizionarstvo, stimulativne zavidnost i ljubomore, vicevi, zajebancije, podvale, …..

U školama, na ulici, dječijim igralištima, parku,…bili smo svi zajedno i djeca partizana i narodnih heroja i četnika i ustaša, i djeca komunista i vjernika, i djeca iz stubišta i djeca iz memli soba, i djeca alkoholičara i visokih funkcionera, jeli smo zajedno besplatne školske užine (često), dobijali besplatno Novogodišnje paketiće,… i svi smo bili isti i jednaki, bili smo prvo djeca – Budućnost nove Jugoslavije -, a onda ponosni i vjerni Titovi pioniri.

Prva četiri razreda osnovne skole pohadjao sam u Vježbaoni, osnovna škola u okviru Učiteljske skole na Obali. Tu su išla djeca funkcionera ili viših i visokih ćinovnika koji su stanovali u Omladisnkoj, Radićevoj, Obali, Titovoj,…. ali i djeca zanatlija, običnih radnika, penzionera i nezaposlenih…. iz Gundulićeve, Brankove,…. Ja sam jedini bio sa druge strane Miljacke. I onda u toku, mislim, trecćeg razreda, dodje jedan novi kolega, učiteljica ga predstavi kao Bijedić Dragan čija se porodica preselila iz Mostara u Sarajevo. Bio je to sin Džemala Bijedića, funkcionera koji je bio na kadrovskom putu do predsjednika Izvršnog vijeća (vlade) Jugoslavije. Dragan je bio kao i svi mi. Jednog dana dodje on meni i jos jednom drugu i ponudi nas da na velikom odmoru odemo zajedno u novootvoreni Expres restoran na Titovoj ulici. On je bio dobio bon za sendvič od oca koji je bio na svećanom otvorenju restorana. Otišli smo i pojeli zajedno taj veoma ukusni sendvič, šnita hljeba, salama, malo majoneze i šnita kisele krastavice. Otac mu je bio rekao da mu je šef novootvorenog restorana dao vise besplatnih bonova i rekao, evo dajte ovo sinu pa neka dodje svaki dan na užinu kod mene. Dakle bili smo izmješani i jednaki izmedju sebe! Ali ova pričica ima i svoj sarajevski epilog. Prilikom poslednje posjete Sarajevu kupim jednu fantastičnu knjigu od Abdulaha Sidrana, Otkup sirove kože. Iz knjige saznam da je prvi šef Expres-restorana bio njegov otac.

Taj ponos i ljubav prema Titu i Jugoslaviji nisu bili nikakav fanatizam ili glupo dirigovano i slijepo slijedjenje, to su bili unutrašnji doživljaji največe večine stanovnika bivše Jugoslavije koji su napokon dobili svoju zemlju nakon junačkih pobjeda u Drugom svjetskom ratu na čelu sa jednom stvarnom i tada zivućom legendom, drugom Titom. Mislim da je odatle krenula moja generacija na svom putu ka zvijezdama. Svi smo mi bili u našoj vlastitoj zemlji, našem vlastitom i zajedničkom gradu, živjeli zajedno svaki dan i na svim mjestima, voljeli i džamije i crkve i Sinagogu jer to je sve bilo naše Sarajevsko kroz vijekove, radovali se uskršnjim jajima, bajramskim kolačima i kurbanima, božičnim kolačima jer to su bile i prilike da iznenadimo naše stomake, prisustvovali sahranama, sprovodima, dženazama i doživljavali najjače emocije rastanaka, učestvovali u takmičenjima škola, ulica, malih raja, mjesnih zajednica……Mi se nismo revizionistički bavili ni sa četnicima ni sa ustašama ni sa balijama, ni sa “slavnim” prošlostima. To je dolazilo nama uvijek sa strane kao mućenje bistre vode ili sa zaraženim došlama. Došle su bili svi oni koji nisu prihvatili Sarajevske tradicije i Sarajevsku kulturu. Došlizam se odnosio na one “divlje”, – Došli divlji da istjeraju pitome – kako se to objašnjavalo u tradicionalnim, mehkim i pitomim Sarajevskim naseljima, mahalama, familijama, društvima, rajama,… Ja se zaista ne mogu sjetiti da je bilo ko iz mog Sarajevskog predratnog okruženja bio neki “junak” na nekoj od neprijateljskih strana! 

Imali smo na ponos naseg druga Tita, (Druže Tito mi ti se kunemo!) i partizane, bili smo pobjednici u krvavom ratu i osjećali se veoma važni i jaki. Imali smo naše vjekovno Sarajevo koje je zbog svoje čarsije živjelo gradsko brastvo i jedinstvo i prije pravog Brastva i Jedinstva. Imali smo sveto kadrovsko pravilo, pravilo trojno (srbin, hrvat, musliman). Tu je živjela ta najbolja mikroglobalizacija, a ja ću se uzaludno nastaviti nadati da će ona jednog dana prerasti u makro i tako zamijeniti ovu današnju usranu globalizaciju. I onda imali smo principe, moral i etiku; pomagati, dijeliti, zauzimati se za potrebitog; imali smo tu društvenu sigurnost i duboku vjeru u svakodnevnu pravdu. Postojalo je zdravo rivalstvo, ambicije da se bude neko i nešto, vječite želje za jos večim ili još višim uspjehom.

I eto bili smo Titovi sarajevski pioniri koji su imali sreću da su se mogli baviti maštanjima, budućnošću, ljepotama življenja (spram razvijenosti produktivnih i društvenih snaga, bili smo kokuzi, smijem se), a ne pradavnim prošlostima, mitovima, razlikama, lažnim veličanjima, ponosnim kradljivcima i pljačkašima, odvažnim ubicama, sumnjama, mržnjom, profesionalizacijom nacionalne pripadnosti.. I znali smo da su znanja i sposobnost važni i upoznavali smo naprednije i ljepše svijetove i razmišljali smo kako da i mi budemo napredniji i ljepši od njih. Voljeli smo i ruse i amerikance, obožavali Italiju i Francusku, parade sa Crvenog trga, žvakaće gume, kauboje i Havaje i svakako dan D, Brigtte Bardot, Alain Delon, John Wayne, Kirk Douglas, San Remo, Radio Luxemburg, Elvis Presleya, Veneciju, Ponte Rosso,… I tako smo bili dosli do Emerika Bluma – Energoinvest, Abasa Deronja – UNIS, Šipada, Branka Mikulica – Zimske olimpijske igre, Safeta Isovica, Ismeta Ajabegovica – Šerbe,.. – sevdah – nase tradicionalne pjesme, Emira Kusturice – palme i medvjed, Mirze Delibasica – KK Bosna Evropski sampioni, Davorina Popovica – Indexi, Gorana Bregovica i Zeljka Bebeka – Bijelo dugme,……. i sve to uz sevdah, nasu muziku, pite, čevape, baklave i hurmažice, torte i “boeme”, jagnjetine sa ražnja, travničkog sira, hladne pive, vina, šljive i whskyja, i najprije i najviše uz bosansku kahvu.

Ovdje ću se sjetiti jedne kažu istinite anegdote. Unis je sklapao i prodavao golfove, jedan strašan i prestižan automobil koje je trebalo čekati mjesecima, a ponekad i godinama na isporuku. Jednog dana nazove Vlado Šegrt, legendarni partizan i Narodni heroj, Abasa Deronju i kaže, Slusaj Abaze imam ovde jednog zemljaka koji hoće da kupi jedan golf, evo on ima pare uzase, koliko košta on ce platiti odmah,…. Vlado, ne ide to tako brzo, velika je potražnja, ljudi čekaju mjesecima, odgovori Abas; Ma on ne mora dobiti auto danas može on prenočiti kod mene pa doći sutra,… Ja ne znam epilog anegdote ali se nostalgično i rado smijem svaki puta kada je čujem ili pričam.

Krasili su nas i nepotizam i narodna korupcija i sive ekonomije; DB i Komiteti, isključenje od alternativnih političkih sistema i društvenih razvoja, ali išli smo hrabro i odvažno u svijetlu budućnost i znali smo gdje je ona i što je ona.

Tako je to bilo u našem Rajvosa.

Genitiv “Titin” umjesto “Titov” gramatika je moje Nane (majčina majka), rahmetli Ajiša- hanume Karasalihović, rodjena Musakadić, izdanka jedne vjekovne Sarajevske loze koja je znala kako se govori pravi Sarajevski!

U bivšoj Jugoslaviji jezik, jezici, su bilo kontrarevolucionarno sredstvo i zahvalan milje za nacionaliste, drkadžije, drvene filozofe, promasene historičare, šuplje glave, djabalebaroše… Bilo je i poštenih, naučnih i kulturnih jezikoslovaca takodje!

Mi Sarajlije smo od vajkada imali grijeh sećerenja i miješanja glasova i slova ć i č, ali smo i imali prednost da smo bili stimulisani upotrebljavati riječi iz srpskog kao i iz hrvatskog jezika u borbi protiv pleonazama. Danas se jezici oštre i produblju u razlikama do apsurda i salvi smijeha. Danas se ubijaju izvorni jezici i militantno uvode najnovije izkonstruisane i opisne rijeci. Narod više nije vlasnik i kreator svog vlastitog jezika jer bi smo mogli svi postati samo gradjani. Zato ću ja pisati na mom Sarajevskom jeziku. Necu mijesati ć i č, ali ću upotrebljavati riječi iz svih jezika bivše Juge, često i tendenciozno, upotrebljavat ću velika slova po vlastitom osjećaju i htjeću biti spontan.

Važno je da se razumijem, a i da se moje pisanje i doživi.

Poslije otprilike tri godine boravka u Švedskoj dobijem posao prodavača namještaja. To je znaćilo da ću pisati i potpisivati kupoprodajne ugovore (obrasci) u iznosima od cca 500 do cca 5.000 eura. Zabrinut pitam gazdu, Lasse (den avlidne Lars Gille!) što ako ja napravim neku jezičku pogrešku u ugovorima, te dobih odgovor, Ništa se ti ne brini, važno je da se posao razumije, a najvažnije su cifre. I važna je živa riječ, pazi šta obećas usmeno jer to važi. Ja, tako je to u Švedskoj koja ima osam (8) Nobelovaca za književnost.

Važno je dakle da se razumijem, a i da se moje pisanje doživi.

Pioniri i Dan mladosti