Jednog dana dodje direktor UPI TP Marketi d.o.o kod mene u kancelariju i kaže hajdemo na kafu kod Uglješe. Direkcija Marketa je imala kancelarije u istoj zgradi, velika Upijeva zgrada kod Pozorišta. Bio sam čuo da je za Predsjednika Poslovodnog odbora UPI (koncern) bio došao Uglješa Uzelac, 1991.? Bilo mi je izuzetno drago i prokomentarisao bio to na nekom skupu rekavši, Hvala Bogu da dobijemo jednog gradskog čovjeka i još pravog Sarajliju.
Kabinet je bio “mrak”. Osjećala se moć i smirenost. Uglješa se uklapao fantastično Vidjaš li Boru (Boro Pavlović)? bio sam iznenadjen pitanjem. On je bio novi u branši pa je htio da mu pričamo o našim iskustvima, rezonima, vizijama,…. Znao je da se koncern koji je vladao poljoprivredom, prehrambenom industrijom i trgovinom u cijeloj Bosni pa i šire morao početi prilagodjavati startajućoj tržišnoj ekonomiji. Kadrovi iz “zemljoradničkih zadruga”, foliranti i blefadžije, jolpazi,… korovarili (korov) su još od Turskih, preko prvo Jugoslovavenskih, a onda i za Titovih vremena . Mito, korupcija, nepotizam, ortakluk, neznanje, pušenje,.. bili su glavni temelji sistema. Došla su bila radikalno drugojačija vremena.
Boro i Uglješa su bili generacija i sigurno su na igrankama u Domu milicje plesali uz pjesme Dragana Stojnića, Vino i gitare

I onda dodjoše kafe, sokovi, vode, salvete, čaše, na jednoj ogromnoj hadžijskoj tabli kojoj ni turpija nije mogla ostaviti traga. Bilo je rano za visky.
Ja izvadim moj Kent Gold king size, Uglješa uzme kutiju gleda i pita može li se poslužiti, Ma samo izvoli rekoh, treba li da se pošalje jedna šteka? pitam ja onako šeretski i po Čaršijski. Ma ne, odgovara on i kaže, ja više volim onaj bijeli. On je pušio Filter 100 king size. Ja sam uživao u cigaretama, a posebno u “mom” Kentu i expressu. Mogao se kupiti samo u Frišopovima. Onda mnogi moji prijatelji i kolege su često putovali u inostranstvo pa bi mi donosili šteke. U mom radnom stolu lijevo, najdonja i najdublja ladica, tu sam uvijek imao zašetkano po nekoliko šteka. Ponekad sam greškom znao dobiti i bijeli, “Uglješin” Kent. Sjetim se da sam imao jednu šteku bijelog Kenta u ladici, pitam gdje se nalazi WC i vratim se sa štekom bijelog Kenta. Obradovao sam ga, a on na rastanku kaže šeretski, Vidimo se za 10 dana, ja pušim jednu kutiju na dan. Nismo bili ugovorili slijedeći susret. Ali ja desetog dana pošaljem šteku bijelog Kenta. Nazvao me i zahvalio.
Bilo je još nekoliko veoma korisnih, ugodnih i dragih susreta, Nedeljko je nešto i pisao za njega, a onda su počela predratna sranja u Sarajevu.
Sada jedna naåa Kemicina, Sarajevo ljubavi moja!

Mi iz Marketa imali smo kafekuharicu koju smo zvali Baki, Bahra joj je bilo ime.. Postarija hanuma (gospodja), Sarajka, omanjeg rasta, muslimanka i autohtoni šeret. Pravila je dobre kafe, imala originalan stil i nije voljela papane, ona je tako zvala papke. Posluživala nas je sa “turskim” ili Bosanskim kafama (tacna, džezva, čaša vode, kocka šećer), sokovima i čistim čašama za alkohol.
Sarajevo su tada osvojili kafeaparati i expresso kafa. Mi smo imali česte posjete poslovnih prijatelja koji su više voljeli expresso. Nedeljko i ja smo isto tako više voljeli expresso. I onda kupimo mi kafeaparat. Baki se bila prestravila. Mislila je da se neće moći naučiti praviti te “moderne” kafe. Jednom dodje kod mene i kaže da se ona neće moći naučiti praviti kafu iz aparata, a ja kažem onda ti nastavi praviti turske kafe za papke, a mi ćemo naći neku djevojku u mini suknji i sa velikim potpeticama da nam pravi expresso kafe. To je Baki pokomentarisala kod Bobe (Ciao Slobodanka!) naše sekretarice, Njemu do zajebancije, a ja ne spavam.
Naučila se Baki veoma brzo. Ja sam joj prenio nekoliko tajni iz “mojih” restorana koji su pravili najbolji expresso i rekao, Kajmak mora biti kompakt i jak da ga ni bormašina ne može probiti. Smijala se. Ja sam prva dva jutarnja expressa pio sam u svojoj kancelariji sa svojim Kentom listajući “Oslobodjenje” šuteći i uživajući u jutarnjoj mirnoći. I onda bi Baki znala uči sa kafom i kaže, Pripazite direktore borer se polomio, kao da ne progutam komad borera. Jednom kasni moja porudžbina, imao sam nekog gosta, ona ulazi i izvanjava se te kaže i papani prešli na expresso. Prestao sam pušiti 1998. a već dugo, dugo pijem Švedsku filtriranu kafu sa mlijekom u poslednje vrijeme samo ponekad, plaćam račune iz prošlosti.

 

Uglješa je bio starija Raja, poznavao sam ga čitav život. Pozdravljali smo se po Sarajevskom kodu. Zvanično se nismo bili ni upoznali, ali smo znali da smo naši, Sarajevski. On je bio jedna divna pojava koja je odavala prijateljstvo, neku ljudsku jednostavnost, mekoću, bliskost,… E sada sam se sjetio jednog istog takvog Sarajlije, nikad prežaljenog Gorana Čengića.

Oba korpulentna, uspješni i jaki, a tako prijateljski, jednostavni i blagi.
FIS, košarka, tribine – utakmice, Bosna sportsko društvo, direktor Privredne banke Sarajevo, političke funkcije u opštini Centar, grad Sarajevo, Republici, član Olimpijskog odbora, Gradonačelnik, predsjednik PO UPI, bio je izabran na poslednjem sazivu SK Jugoslavije na neku od najviših partijskih funkcija na državnom nivou, sjećam se dijelova njegovog referata,….. Tužno je da na internetu nema njegove uredjene i argumentovane; sadržajne, istaknute i vrijedne biografije, biografije koja je dio Sarajevske i BiH historije i istorije. Tužno je da je kao i mnogi drugi najbolji Sarajevski Titovi pioniri i Sarajlije tako jednostavno i šutkeći zaboravljen.

Zimske Olimpijske Igre 1984. ZOI 84., začinio je otvorenje svojim legendarnim mahanjem one ogromne Olimpijske zastave čije su slike i najbolji tekstovi obišli cijeli svijet. Birao je Sarajevsku Raju na važna i super važna mjesta u organizaciji Olimpijske logistike tako da su neposredna Sarajevska kultura, prijaznost, prijateljstvo i tradicije porodile nezaboravne doživljaje i uspomene, ljudska i profesionalna prijateljstva. Tako su Sarajevo i Sarajevski Titovi Pioniri napravili Sarajevski image gostoljubljivog, modernog, kulturnog, naprednog,… svjetskog grada. Još i danas žive te nostalgije za Sarajevom, još i danas živi to Sarajevo i živjet će sve jače, pojačanim sjajem u galaktičkom nestajanju, jer ovo što jeste i što dolazi sve je udaljenije od tih ljudi i vremena kad se živjela ljepota življenja. Naš Uglješa je bio jedan od glavnih kreatora tog našeg svemira..
Olimpijada nije bila obojena ni vekovnim politkama i paćeničkim istorijama, ni duhovnim traverstijama i političkim hemafroditizmima, ni jekama, ni škripama, ni poskakivanjima,….. bila je jedna ljudska, moderna i ZapadnoEvropska, Svjetska manifestacija sportskog nadmetanja, druženja, veselja,… ljepote življenja,…. Za to su samo Sarajlije imale i sposobnost i znanje i nadahnuće u tadašnjoj Jugoslaviji; niko, nitko i nihče nije bio ni blizu. Nakon 34 godine čovjek može reči da su se nitko, niko i nihče još više udaljili od tih civilizacijskih vrijednosti, od tadasnjeg, tog mog Sarajeva.

Poslednji put sam se čuo sa Uglješom 1994. godine. Bio je ambasador u Sloveniji. Obradovao se iskreno mom pozivu i bio je raspoložen da dugo pričamo. Osjetio sam bio njegovu samoću. Iz one vječne Sarajevske druželjubivosti i svakodnevnih sretanja, druženja, caskanja,…… odjednom je bio sam. Ja sam već bio preživio taj osjećaj. Puno je svijeta oko tebe; grad, ulice, ustanove,… žive, radiš ili si aktivan, imaš čak i zemljaka, imaš i doboročinitelja, a ti se osjećaš usamljen do totalne gluhoće. To su osjećaji ljudi koji su izgubili svoj svijet, specijalni neponovljivi Sarajevski svijet. Tada mi reče, Šaban je bio kod mene, on mi je rekao da si u Švedskoj, dugo smo pričali,…. Eto toga sam se sjetio pišući o Šabanu (Salčinović) i onda odlučio da napišem prilog i o Uglješi.
Poslednji put sam vidio Uglješu u augustu (?) 1997. Stajao sam u Titovoj ulici na prelazu Omladinske ulice od strane Predsjedništva ka bivšoj Željezničkoj direkciji. Bilo je auta i čekao sam. I onda osjetim da me neko gleda pogledam uokolo i na kraju zapazim jedan crni mercedes koji me je baš tada mimoilazio, na mjestu suvozača sjedio je Ugljaša, nije gledao u mene, zurio je ni u šta, mahnuo mi je gotovo nevoljno ili nemocno. Bio je teško bolestan.
Kratko iza toga moj dragi, čuveni Sarajlija je umro.
Neka se na kraju čuje još jedan veliki Sarajlija i naš veliki prijatelj, Davor i Žute dunje

Bio je kandidat za šefa novoizgradjenog Supermarketa Maxi na Alipašinom Polju, preko puta RTV BiH. To će biti največi, najmoderniji i najopremljeniji supermarket u Sarajevu i BiH, godina 1990. Bilo je više kandidata, ali su se oko njega lomila koplja. Pozvao sam ga na razgovor. Dojmio me bio svojom pojavnošću, manirima, rezonima i samostalnošću, imao je kao poslovodja dobre rezultate. Rekao sam mu odmah da ću ga predložiti za izbor te izrazio nadu da me neće iznevjeriti te da će raditi više timski. Izabrali smo ga, preuzeo je ključeve objekta i onda valjda nakon dva mjeseca najavi se i dodje kod mene. Objekat je bio opremljen, radnici odabrani i obučeni, roba na policama i u frižiderima, Nevzeta (Vrhovnica svih knjigovodstva – volio sam je!) startala knjige,… zamolio me bio da ja i Tomo Porobić dodjemo izvršiti završnu kontrolu. Ja mu nisam trebao, ali je bilo dobro da Tomo Porobić, najbolji poznavalac maloprodaje u Sarajevu, ali direktor “neprijateljskog” (ljubomora izmedju direktora) dijela TP Marketi d.o.o , aminuje uradjeno. Eto Šaban je reagovao timski, volio sam takve reakcije. Bilo je sve u najboljem redu i zavidnom nivou. Tomo je imao samo jednu, samo sugestiju, objekat je otvoren uz prisustvo gospodina Ante Markovića, predsjednika Vlade Jugoslavije.
Tako smo se upoznali Šaban i ja. Počeli smo se sretati, a onda i družiti nekoliko mjeseci poslije.
U septembru smo imali proslavu otvorenja cijelog objekta u kojem se pored Supermarketa Maxi nalazio naš prvi Datacentar i dva butika; Duty Free i Sport.
U neko doba počeo je ples i Šaban za našim stolom otpjeva prvu strofu na engleskom; Elvis Presley and Are You lonesome tonight .

Šaban je volio BMW-e.
Bili smo slični; jaki individualci, kompetentni u svojim oblastima, radini i uvijek svjesni cilja, voljeli smo restorane, žene, brinuli se o porodicama, bili Raja.
Šaban je u Sarajevo došao iz rodnog Koraja, jednog malog mjesta na sjeveru Bosne na koje je bio veoma ponosan. Ostao je kao dijete bez majke i imao lošu maćehu.
Htio mi je pokazati Koraj i svoju rodnu kuću. Putovali smo tamo 1996. i došli do Čelića, dalje nismo mogli jer u tom dijelu BiH još nije bio zaživio Dejtonski ugovor. Imao je tamo nekoliko imučnih prijatelja koji su mu se obradovali, obišli smo bili Fructalove hladnjaće za voće sa ogromnim kapacitetima, akšamlučili smo kod jednog prijatelja, gledao sam to blago valovito područje, zamišljao uredjene njive i voćnjake, “site” ljude te doživio u stvarnosti Šabano objašnjenje imena njegovog rodnog mjesta, Koraj, K*o Raj. Bilo je i sevdaha, poslušajmo jednu autentičnu, dakle Ječam žele .
Poslednji put sam se sreo sa Burazerom 2014. u Sarajevu. Ponosno mi je pokazivao knjigu o Koraju koju je sam finansirao i izdao. Dičio se dijelom posvećenom dr. Midhat Begiću  koji je bio iz Koraja. Zaboravih uzeti poklonjeni primjerak, ne nadjoh nikakve podatke na internetu. Ako budem putovao u Sarajevo kontaktiraću Sejada, njegovog sina, možda je moja knjiga sačuvana.
Htio je uvijek biti najbolji i največi. Radio je neumorno, non-stop, bio je ispred mobilnih telefona. Gdje god smo bili uvijek je tražio telefon i telefonirao. Jednom smo nočili u nekom hotelu u Padovi i onda računa recepcioner njegove troškove i smije se onako veselo i obješenjački po Italijanski i kaže, Više košta telefon nego soba (moj prevod) te pokazuje rukama obline žene i pita, Madona?, a Šaban mu odgovara, Nije jedna samo dvije.
Svi su poslovi išli preko njega, bilo ih je mnogo i on je uvijek morao biti u toku svega, a bila je i prava Madona.
Kada bi se vraćali iz Italije često smo nočili u Lipicama, Slovenija. Lipice su ergela konja Lipicanera od 1580 godine koji su tu uzgajani za Bečki dvor. E u toj Ergeli bio je hotel Maestozo, stara i nova zgrada, nazvana po jednoj legendarnoj lozi konja Lipicanera. Mi smo uvijek birali Stari hotel Maestozo zbog komfornosti i zato što su sobe imale direktne telefone.

Jodnom dodjemo u Hotel, večeramo, popijemo završno piće uz cigarete i časkanje i odemo spavati. Samo što sam se smjestio u krevetu neko kuca na moja vrata, otvorim ih, stajao je Šaban i kaže, Burazeru moj telefon ne radi. Samo u njegovoj sobi telefon nije radio. Odemo do recepcije i on dobije novu sobu sa ispravnim telefonom.
Biti će Italije još, ali hajmo sada poslušati jednu lijepu Italijansku kanconu iz tog doba, Al Bano & Romina Power, Liberta,
Bio je veliki individualac u poslu, sve je odluke donosio sam. Pomagala mu je Sajda, njegova supruga, ali samo u izvršenju ponekih poslova. Ta individualnost ga je koštala za vrijeme rata iz kojeg je izašao gotovo pa ogoljen. Ovdje moram napomnuti da se osim posla u Marketima bavio i privatnim biznisima, trgovinom, kupovinama nekretnina, izgradnjom vile-pansiona u Orebiču,…. Bio je majstor za stvaranje love. Imao je uvijek dosta keša i ljudi su dolazili njemu i nudili poslove ili stvari. Bio je i cijenjen i kudjen onako Sarajevsko-Čaršijski.
Da bi mogao raditi za vrijeme rata, odnosno izlaziti i ulaziti u zarobljeno Sarajevo, osnovao je i izdavao časopis, Sarajevos Times (?) te tako dobio neku vrstu novinarkse propusnice. To ga je umalo koštalo života. Jednom su ga srbi izvukli iz Unproforovog transportera i zarobili. Držali su ga zarobljenog na Palama nekoliko nedjelja. Oslobodjen je najviše zahvaljujući upornoj i neumornoj Sajdi, njegovoj supruzi, koja je sa malim Sejadom, sinom, opsjedala Unprofor i Predsjedništvo BiH.

Putovali smo 1996. u Ljubljanu i Trst, mojim kolima, ja sam vozio, a on onako raskomoćen, nakon što smo prešli srpsku kontrolu, valjda iniciran, poče pričati o zarobljeništvu. Oteli su mu preko 500.000 hiljada DM. Poče opisivati gdje su ga bili zatvorili na Palama i reče, Ne mogu ja to tebi da pričam Burazeru. Ni pet godina razmaka nije bilo otupjelo osjećaje strahota i ljudske povrijedjenosti.
2013. godine Ajda i ja smo putovali na Korčulu da joj tata pokaže Šabanovu kuću u Orebiču gdje je boravila kao beba za vrijeme rata, fotografsku radnju gdje su napravljene njene prve slike za pasoš, za put u Švedsku, gdje je od Karitasa dobivala besplatne pelene i druge bebeče potrebštine tokom cijelog boravka,….. da se sunčamo, plivamo, uživamo u fantastičnom ambijentu.                                                                                I onda jedno jutro iznajmimo Ajda i ja bicikle pa prvo trajektom do druge strane, a onda do Šabanove kuće. Znao sam da ju je za vrijeme rata “izgubio”. Znao sam da u kući najvjerovantije živi netko drugi. U ulici sa bočne strane kuće imao je svoju kuću Karić Hamdija, Sarajlija i kolega sa posla. Bio je kući sa familijom, obradovao nam se,…. Reče nam da je Šaban napravio novu kuću sa druge strane otete vile i da ću vidjeti najljepšu kapiju na svijetu na ulazu njegovog novog imanja. Kapija je zaista bila monumentalna od filigranski uradjenog kovanog željeza, ogromna. Na interfonu je pisalo Salčinović. Pozvonim, bio je kući. Vilu sa pansionima su mu oteli hrvati, uspio je kupiti novu parcelu uz samu vilu i tu napravio skromniju novu kuću malo uvučenu od ceste, ali komfornu i sa pitomim okruženjem. Zasadio je bio kruške, šljive i jabuke iz Koraja, plodovi na mladicama su bili ogromni te obzirom na podneblje nestvarni. Živio je sa kateterom, imao postarijeg mercedesa. Ta nova kuća i kapija i voćke i mjesto su bili njegov odgovor na doživljene gubitke.                                                                                                                 Jednom mi je rekao, Burazeru, trgovina ti je kao pecanje, samo bacaš i bacaš, nekad se ufati, nekad mamac propadne, nekad se riba skine sama, važno je pecati i pecati i biti u pozitivi.
Nikad nije bio član u nekoj stranci ili udruženju ili nekoj grupi, nije išao ni u džamiju, ni u crkvu, samo je radio i stvarao pare.

 

Jednog vikenda 1991. putovali smo u Orebič sa dva auta, ja sa Ajdinom majkom u jednom, a on u drugom sam. Bili smo kasnili od Mostara pa nas je mrak uhvatio na magistrali. U bašti hotela Ruža smo čekali nekoga koji nije došao, ali je bila jedna divna scena kada je čuveni Stampi prepoznao Šabana i došao do našeg stola pitati ga trebali što. Gledao je u Šabana skoro pa ganut. Stampi je bio legenda Hotela koji je za specijalne goste radio razne inkognito poslove. Šaban ga je uvijek dobro nagradjivao.                      Bio je rat u Hrvatskoj. Negdje prije Stona zaustavi nas Hrvatska vojska i kontroliše papire. Prvi prodje Šaban, a onda kada je bio red na nas sagne se vojnik i podigne Šabanovu ličnu kartu sa ceste te nam je ljubazno dade i reče, Prijatelj vam je ili umoran ili nervozan. Iza Stona sačeka nas Šaban i kaže, Vozi ti prvi burazeru. I onda vozim ja onim krivudavim putem preko Pelješca i pogledavam u retrovizor da vidim Šabanova svijetla. Poslije jedno pola sata nestadoše njegova svijetla i ja zaustavim auto da ga sačekam. Nakon 10 – 15 minuta počeh razmišljati da se vratim tražiti ga kad on dodje. Burazeru ja sam toliko umoran da mi glava klone kad vozim.
Imao sam više prijedloga kako da sretno dodjem do Orebiča, ali je on insistirao da nastavimo voziti. Onda se dogovorimo da ja nastavim voziti prvi, a da on ćim osjeti pospanost blinka ili trubi pa da opet stanemo. Helem sretno stigosmo do Hotela Rataneum gdje smo mi odsjeli. Onda ga ja otpratim do njegove kuće.

Jednom smo Šaban i ja izašli sa suprugama negdje i onda poželjeli da malo nastavimo te odemo u Bašbunar (restoran) kod našeg dragog Brace. Bilo je kasno i muzika se speramala za fajront. I onda pozove Šaban Bracu i pita ga može li muzika nastaviti. Ja mislim da može ali je treba platiti, bio je Bracin odgovor. Onda Šaban da Sajdi ključ od auta i kaže, Sajdo molim te idi do auta i uzmi onu kesu iz gepeka. Nakon nekoliko minuta dolazi Braco i kaže da muzika može nastaviti i da svaki sat sviranja košta…… Utom dolazi Sajda sa velikom Unicefovom kesom, Šaban je uzima i otvara te pokazuje Braci sadržaj, Hoće li ovo biti dosta? Braco zine ko peš, kesa je bila puna guta para. Hoćeš li da ti i ja pjevam? upita Braco. Šaban je uspio posramiti Bracu. Ostali smo skoro do zore, muzika je koštala bagatelu, bilo nam je za sjećanje.
Tada je bila jedna od najpopularijnih Tebi od Miroslava Ilića.

Lejla, kćerka mog prijatelja, Deno i Šaban, Bašbunar.

Negdje krajem 1991. zove me Šaban, Burazeru hajde da se nadjemo negdje danas došao je moj veliki prijatelj iz Istambula, on je trgovac treba mu pomoć. Bio je jedan veoma živopisan čovjek, natucao je naš jezik, hvalio se svojim poslovima, imao je nekoliko veoma vrijednih stvari na sebi, zapadnjački image. Htio je uvoziti odredjene dimenzije kuhane bukovine u kontinuitetu, prilično značajne količine,… Tada nije bilo Interneta, čovjek je bio okrenut Privrednoj komori ili poznanstvima. Nadjoh robu u jednoj pilani u Trnovu, bili su se obradovali mogućem izvozu. Nazovem Šabana da mu dam podatke, a on kaže, Ja ne mogu to raditi Burazeru, to je tvoj posao. Nisam imao privatnu firmu i nisam bio ni planirao da se bavim trgovinom pored posla. Čuješ Šabane, hajmo odradjivati ovo u kompaniji preko tvoje firme. Nemoj Burazeru, ja nisam za to, meni nema ko to pratiti, ja radim samo sa kešom. Izvini Burazeru, ali ja volim raditi moje poslove sam pa ako propadnem onda propadnem ja sam. Registruj firmu na sebe ili ženu ili Denija (moj sin) ti to znaš i to ti nije kakav posao. Registrovao sam bio firmu, imao pleniminarne, veoma obečavajuće razgovore. Turčin je iznenada napustio Sarajevo, odnekud je bio dobio informaciju da rat u Bosni sigurno uskoro počinje što je on sa svojim “stranim” očima vjerovatno i uočio za vrijeme boravka u Sarajevu, shvatio da od poslova ne može biti ništa, javio se iz Istambula, zvao je nekoliko puta za vrijeme rata, dolazio je jednom u Orebič nakon rata. Nismo imali sreće da napravimo neki posao.

Naše druženje su obilježili mnogi restorani u Sarajevu, Italiji i na putu do Orebiča. Voljeli smo društvo žena, kafanske muzike, uvaženost, Pinott Griggio, škampe, jagnjetinu, palačinke sa isjeckanim orasima, …. Po danu smo se najčešće nalazili u Taverni kod Mladje, na Zaobilaznici prije Vraca desno. To je bio jedan od najboljih restorana koji sam posjećivao u svom životu, sve je bilo besprijekorno i na visokom nivou, Mladjo veliki profesionalac i diskretni vlasnik, Ljilja i Mustafa prefinjeni konobari, najbolja i čuvena Sarajevska Raja, nikada nisam otišao nezadovoljan. Najčešće se slušao Julio Iglesias, na tiho. Tu smo izvodili i naše djevojke, poslovne partnere i prijatelje.

Bila je nestašica ulja. Sjedimo kod Mladje kad Šemso ( rahmetli Turkić Šemso, moja Raja od rodjenja) viče meni od šanka, Ziko, Mladji treba nešto, pomozi mu. Dodje Mladjo i objašnjava da ima još samo jednu flašu ulja, da je stvarna nestašica i da ga nema nigdje te pita mogu li mu nekako pomoći. Ja sam gotovo pa bio iznenadjen jer kad Mladjo nije uspio nabaviti ulje onda je stvarno bila nestašica.
Sačekajmo dok dodje Šaban, rekoh mu. Dodje Šaban i pita Mladju koliko mu treba ulja, a on odgovara, Ma da mi je bar flaša dvije. Ma šta ti je flaša dvije za restoran, vidjeću karton dva. Mladjo ga gleda sa nevjericom, a on ode do telefona na šanku. Mladjo, mogu li tri kartona Bimala (bila je to dobra marka jestivog ulja)? pita Šaban, a Mladjo, siguran sam misli da ga ovaj zajebaje. Nakon pola sata dodje jedan kombi sa tri kartona ulja. Šabane kome ću platiti ulje, pita Mladjo. Nikome, reče Šaban, šta ćeš platiti to su male pare za nas. Mladjo nije ostao dužan.
Mislim da su nas poznavali u svim Sarajevskim restoranima sa živom muzikom. Bili smo dragi i uvaženi gosti. Iz tog perioda jedna nas je pjesma dugo proganjala, Biljana Jeftić i Proklet da je ovaj život.
A na putu za more bili su gotovo obavezni, Bašta hotela Ruža u Mostaru, Vila Neretva na izlazu iz Metkovića, Kuća starog kapetana u Stonu,…. E kad smo došli do mora poslušajmo jednu Sajdinu za Šabana, Toma Zdravković i Ispod palme.  Dogadjaj je bio veoma buran. Burazer mi se bio nasekirao.

Sulejmanović Sulejman, poslovodja našeg najprometnijeg Supermarketa AS, kod Socijalnog, bio je dobio sina pa je upriličio veselje za nas sa posla, bilo nas je 17, Društvo inžinjera i tehničara na Obali. Novopečeni tata se uvalio pravo, bilo je svega i na nivou, živa muzika, ali poslije 2-3 sata postalo je bilo malo dosadno.

Burazeru sjećaš li se onog novog restorana gdje samo navratili neki dan? upita me Šaban. Bio je to jedan ogromni restoran negdje valjda na Stupu, gazda se obradovao bio Šabanu. E tamo večeras pjeva Haris Džinović, nastavlja Šaban. Hoćemo li tamo?
Tih je dana, 1989. ili 1990., Haris Džinović razvaljivao sa novom pločom na kojoj je noseća pjesma bila I tebe sam sit kafano . Helem Šaban i ja odosmo na telefon, razgovor je tekao ovako: Halo Šaban ovdje. Dje si Šabaneee, hajde ovamo, čuo se gazda. Ma evo me sa burazerom pa smo mislili navratiti. Samo dodjite, dobro došli. Ali nas ima nekoliko. Koliko? Pa ja mislim 8. Ma nema veze Šabo samo dodjite. Ali mi bi smo da sjedimo ispred muzike. Sada sam mislio da će ga gazda zatjerati u materinu jer u sredini nastupa pjevača i pjesama koji su zapalili Jugoslaviju tražiti da se pravi sto za nas i gosti koji su kupili mjesta nekoliko dana ranije, udaljuju sa svojih pozicija, bilo je previše. Ma samo dodjite Šabane, imat će te sto ispred Harisa, bio je odgovor. Odosmo. Bila je jesen, magla, parkiranih auta na sve strane, u restoranu je gorilo. Pustiše nas u predvorje, bilo je bundi i kaputa na sve strane, dotrča gazda, uvede nas u prepunjenu salu i povede do muzike, tamo je stajao sto za nas koji se kitio stolnjcima, tanjirima, escajgom, čašama, neki su nas od gostiju pozdravljali, neki začudjeno gledali, neki su nas gledali sa odvratnošću.
I onda kupim ja mog prvog Saaba u Švedskoj, dobro polovan, bijeli, 2001.?. Ajda, tada devetogodišnja djevojčica, odluči da ćemo se prvo voziti do Tehničkog muzeja , a onda do restorana u Kaknes  TV-tornju.
Doliftatsmo se do neke etaže restorana, bilo je svijeta u predvorju, prodjemo pored i udjemo u restoransku salu, bilo je nekoliko praznih stolova, nadjoh jedan sa fantastičnim pogledom i pozovem konobara. Ko vam je dao ovaj sto? upita me konobar. Pogledam ga začudjeno i kažem, Ja, sam sebi. Ne može to tako treba te prvo stati u red u predvorju sale pa kad bude vaš red konobar će vam odrediti sto. Hoće li mi konobar odrediti mjesto gdje ću sjedjeti? Upitah što sam jasnije mogao. Da, bio je odgovor. Ja ponovih, Konobar će odrediti gdje ćemo mi sjediti? Dobih istih odgovor. Prokomentarisao sam to po Sarajevsko-Jalijaški, napustismo jebeni toranj i odosmo u neki restoran u gradu. Ajdica je bila malo tužna.

U martu 1992. godine Sajda i Šaban, Senada i ja putovali smo u Italiju da prije svega kupimo dječija kolica i druge bebeče stvari za našu očekivanu kćer. Putovali smo sa Šabanovim novim BMW-om, Ljubljana, Trst, Monfalcone, Venecija, Ljubljana…… Putovanje je startalo sa puno radosti i nadahnuća. U Ljubljani su svi restorani zatvarali najkasnije 21:30, morali smo večerati u Hotelu Lev gdje smo i odsjeli, Trst uvijek dragi Trst, Monfalcone i čuvena ogromna prodavnica Chicco , kupili smo kolica i još mnogo nekih drugih stvari, do i od Venecije odnekuda brodom, Ljubljana odmor i onda krenusmo sa zakašnjenjem. Imao sam nekoliko lijepih slika, imao. Iza Zagreba nas je počeo fatati mrak, vozimo Autoputom, veoma rijedak promet i onda će Kutina, mnogo znakova usporavanja pa stop, stop,… obavezan pravac u lijevo,.. Od Kutine je autoput bio zatvoren pa bio je rat u Hrvatskoj. I onda je Šaban muški vozio naokolo do blizu Madjarske granice prema Bosanskom Šamcu na kojem je most radio do 24:00. Sjećam se nekoliko kuća u Grubišnom Polju, nove ulične fasade, a iza ništa, nikakvih zidova, ko krnjavi zubi, pa onda valjda Našice, Djakovo i Bosansko-Šamački most. Bilo je mozda 15 minuta do 24:00, 29. mart 1992. crvena lapma za gorivo se užarila, Inina pumpa prije mosta je postala policijska i carinska kontrola Republike Hrvatske, prodjosmo preko mosta, na drugoj strani rampa i nekoliko ljudi sa puškama, ispružimo pasoše, Ma ne trebaju nam pasoši treba da platite mostarinu, reče neko od naoružanih, platismo, Trebali vam potvrda?, nije bilo puno, onda neke kuće, privatna benzinska pumpa, do vrha, neki novi i dobroopremljeni restoran uz pumpu, kraći odmor i onda gas. Šaban je insistirao da on vozi. Iza Doboja Šaban vozi ludo pitam ga, a on kaže, Burazeru prate nas dva auta od restorana. Otresli smo ih se negdje iza Zenice. Stigli smo najsretniji i najveseliji i najposnoji svojim kućama.
Kada su Ajda, Mia i Senada napustili Sarajevo za vrijeme rata onda je Šaban navraćao veoma često, volio je Denu, a bio je zavolio i komšiju Šimića, svratio bi da malo popričamo i često je znao donositi neka pakovanja keksa ili konzervi ili tjestenine, u početku i vina. Jednog jutra na iznenadjenje dodje i s vrata mi samo dade jednu kesu i reče, Evo ti ovo Burazeru, trba*će ti, i ode. Kesa je bila puna para, dinara. Navratio je navečer i priča, proganjao ga neki sandžaklija da mu proda tu kesu dinara za 100 maraka. Nije mu trebalo, ali je ovaj bio toliko uporan da mu na kraju Šaban da 70 maraka i uzme kesu. Šaban je imao i onako previše dinara i nije znao šta da radi sa kesom. Za dinare se slabo šta moglo kupiti, mislim da je novaca iz te kese ostalo Deni kada sam ja napustio Sarajevo.
Kada sam se vratio 1996. i prvi put sreo Šabana i Sajdu, pusti mi ona jednu pjesmu i kaže poslušaj najnoviju pjesmu za tvog Burazera, bila je to Ana Bekuta i Rano moja. Sajda je neizmjerno voljela Šabana i često mu praštala. Bila je lijepa žena. Šaban nikada nije ni pomišljao da ostavi Sajdu.

Moj Burazer je umro 6. septembra 2018. samo nekoliko mjeseci nakon Sajdine smrti.

Nikad nisam imao dražeg i boljeg prijatelja. Zaista smo bili Burazeri. Bili smo veoma jak tandem u predratnom Sarajevu. Proživjeli smo tih nekoliko godina sa ogromnim poslovnim uspjesima i največim doživljenim ljudskim radostima i slobodama. Vrijedilo je živjeti samo za te 2-3 godine, tako ja još uvijek mislim i osjećam. Nažalost neke smo i povrijedili. To su bile lude Sarajevske godine, kulminacija kulture Sarajevskih Titovih Pionira koji su usrećivali cijelu Jugu i nesretno uskrsnuće djece poraženih iz II Svjetskog rata.

Danima skupljam sjećanja o Čiči i bivam iznenadjen kako o njemu znam veoma malo iako smo se družili, bolje reči kartali, pa valjda petnaestak godina, na mahove veoma intenzivno. Vjerovatno zato što on jedini nije bio oženjen i što je živio jedan bezbrižni i udobni život sa svojom majkom, nije mu ništa trebalo,….

U godinama rata i opsade Sarajeva (1992. – 1996.) pokazao je svoju Rajinsku, Sinovsku i Muževsku veličinu!

Bio je čitav rat u Sarajevu iako je pripreman da bude sa druge strane. Nije se oženio sa Muslimankom za vrijeme života svoje majke. Oženio se sa Muslimankom nakon smrti majke. Možda je ova proza i moj toning pomalo gruba i neočekivana, ali ja pamtim takve slučajeve svih mogućih nacionalnih i vjerskih kombinacija u Sarajevu kao nešto veoma akceptirano.

Počeli smo igrati Remija, a ponekad Pokera, prvo na Bjelavama ili Mejtašu, kraj sedamdesetih – mislim, a onda po svim našim “bazama”. Dugo je gravitirao oko kafića Hajre Grofa na Bjelavama. Pretpostavljam da je tu negdje živio prije nego što se preselio u neboder na Čobaniji.

Jednom smo se trebali sresti na Bjelavama u bifeu preko puta kafića “Samira”. Ja dodjem malo ranije da reda radi prvo svratim u kafić jer sam bio prijatelj sa Hajrom Grofom, vlasnikom kafića. I onda mi Hajro priča da se Čičo bio naljutio na njega. Bio je sa nekom Rajom prvo u bifeu preko puta te onda sam došao kod Hajre i tražio da se cijelo vrijeme pušta pjesma Susanna, bio je malo popio. Poslije trećeg puta Hajro ga zamoli da odmore malo Susannu. To se Čiči nije bilo svidjelo.

Utom udje Čičo u kafić, sjede za moj sto, nismo se čestito ni upitali, a preko razglasa se javi Susanna. Bilo je grljenja i smijanja.

Živio je sam sa majkom nakon smrti oca, imao je dvije udate sestre. Familije su pripadale gornjoj klasi i bile poznate i po prezimenima i po nastupima u medijima, uvijek pozitivno, intelektualno i na glavnoj drustvenoj liniji. Bile su dobro situirane te imale velike stanove na lijepim lokacijama. Nisam ih poznavao neposredno. Odnekud znam da su Mastilovići porijeklom iz Istočne Hercegovine, da je bio jedan čuveni pop Mastilović te da su Čičini stariji, najbliži, bili partizani i komunisti. Pričao je jednom kako se njegov stric (?) – kontraadmiral vraćao iz Italije sa službenim autom i šoferom. Na granici šofer prijavi da je Kontraadmiral kupio neku lovačku pušku te pokaže račune i pakovanje u gepeku. Janez – carinik zatraži da mu se otvori paket radi uvida. Šofer saopšti to Kontraadmiralu, a ovaj mu kaže, Jesu li računi kod tebe? Jesu druže Kontraadmirale! Sjedi i vozi! slijedilo je naredjenje. Granični prijelaz je ostao nijem.

Kad smo kod Italije, sjetit ću se da sam jednom bio na službenom putu i kupio traku Chris Rea koja će postati popularna u Sarajevu nakon nekoliko mjeseci. I onda vozim Čiču nekog jutra kući nakon kartanja, pustim traku, na redu je bio The Road to Hell . Vidi ti njega, a ja mislio da on sluša samo narodnjake, bio je njegov komentar sa smijehom, dvostrukim kezom i onom veselom bistrom nenaspavanošću.

Uvijek sam volio takva jutra ili poponočne šetnje kući Titovom dok se ulica čisti i pere, a samo poneki ljudi idu negdje. I još ako sam bio u plusu? Haj, haj, haj,…

Čičo je bio sin jedinac, majčin sin i setrinski jedini brat. Nije mu se dalo studirati pa se u neko doba zaposlio sa gimnazijom u banci. Radio je na šalterima, bio veoma sposoban i cijenjen na poslu. Poznavao je sve šalterske poslove veoma dobro te je znao biti pitan od Raje za neke bankarske stvari.

Bio je uvijek vedar i raspoložen, razložan, sa respektom, Raja,…. Pušio je Marlboro, pio ponekad whisky, često expresso, jeans – glavna garderoba, imao je čičkavu kosu,….Igrali smo karti preko 10 godina, bilo je i jakih partija, nikada nije bilo problema oko Čiče. Bio je respektiran i voljen od svih, a on je, čini mi se, najviše volio Bracu, Hadžić Dževdeta, čijim se provalama smijao sa največom životnom radošću.

U jesen 1990. ili 1991. godine dešavalo se da poneki srbi samo nestanu pa se onda nakon 10 ili 20, a ponekad i više dana samo vrate. Izbjegavali su da kažu gdje su bili i nisu htjeli da pričaju o “nestanku”. Pričalo se da srbi imaju neke svoje kampove ili vježbe, uglavnom neka konspirativna okupljanja koja su se kao dovodila u vezu sa JNA.

Čičo je bio nestao na oko mjesec dana. Pretpostavljam da se na njega ozbiljno računalo na ratničkoj srpskoj strani.

Ovdje ću se sjetiti skoro pročitane rečenice jednog Bosanskog intelektualca koji je otprilike rekao; U ratu su ratovala djeca četnika i ustaša, a stradala djeca partizana.

Čičo je ostao dijete partizana.

Bio je čitav rat u Sarajevu! Prvih nedjelja rata smo i odigrali poneku partiju karata u Bašbunaru. Pokušavali smo živjeti normalno i nismo htjeli vidjeti šta se sprema, tako je to bilo. Čak smo se i zajebavali na račun početka užasa. Sjetit ću se jednog vica kojeg sam bio čuo od Mirjane, Mire, šefice jednog mog Freeshopa i isti dan prepričao u Bašbunaru.

Živjeli Mujo i Fata sami u povečoj kući u Sarajevu. Rat je. Sjede oni i spavaju zajedno svaku večer, granate padaju, ljudi ginu, …i onda jednom kaže Fata, Mujo bilo bi pametno da mi spavamo odvojeno jer ako padne granata veće su šanse da bar jedno od nas dvoje preživi. Ti znaš da nas još uvijek trebaju naša djeca. Dobar prijedlog Fato, ali šta ćemo ako meni naumpadne da se poseksamo?. Ništa za to, kad ti naumpadne opali jedan metak iz pištolja i eto mene, kod tebe. I bi tako, nekoliko puta Mujo opali iz pištolja, Fata doleti i bude stvar. Jedne večeri opali Mujo metak, nema Fate, opali drugi, treći, … i tako svih devet metaka, Fata ne dolazi. I onda nakon dva – tri sata eto Fate, Mujo zadrijemo, ona ga trza i pita Je si li i ti pucao? Ma jesam, čitav šaržer, gdje si biila? Uff, pa zar ne čuješ da se puca na sve strane, odgovori Fata.

Smijao se Čičo ko lud, a Braco glupirao, kao kako je Fata mogla rizikovati život i slično, odakle joj hitrina,….kontra šega.

Hajde sada za Muju i Fatu jedna sevdalinka koja se mogla ćuti kod Hajre Grofa od jednog drugog izvodjača, dakle, Ramiza Milunkić i Dani dugi ko godina.

Živio je sa majkom na Čobaniji u četverosobnom stanu u neboderu na predzadnjem spratu samo nekoliko stotina metara izravne vazdušne linije od srpskih položaja odakle je ubijano Sarajevo.

Jednom za vrijeme rata sretnem Kljaju, Pavlović Zdravko, stanovo je na istoj strani Miljacke i pitam ga Šta ima sa Čičom, Čitave dane provodi u stubištu, baš mu je jebeno, dobih odgovor.

   

Vratim se u Sarajevo 1996. Čičina majka je bila umrla, on se oženio sa Amirom. Nismo se družili jer sam ja bio preokupiran svojom odvratnom stvarnošću u koju nisam htio da vjerujem.

I onda nakon sedamnaest godina dodjem u Sarajevo, 2014. i svratim kod Čiče u Banku. Susret je bio gotovo pa dirljiv. Dobio je bio sina prije dvadeset godina, ime mu je Fedja, upisao je bio Fiziku na Prirodno-tehničkom fakultetu u Sarajevu. To mu je godilo, osjetio sam njegov očinski ponos zbog sina.

U aprilu prošle godine, 2017. listam smrtovnice u Oslobodjenju i vidim lice i ne mogu da vjerujem, slika se približava i udaljuje, Čičo je bio umro. Doživljavao sam ga kao mnogo mladjeg čovjek i nisam imao ni primisli da je i on bio u godinama kada Balkanci umiru.

Ožalošćeni: supruga Amira, sin Fedja,……. bila je to jedina smrtovnica u Oslobodnju sa imenom Mastilović Slavko.

Poslije Blažujske raskrsnice prema Hadžićima sa lijeve strane, most preko riječice najboljeg imena, Zujevina, bila je kuća od crvenih cigala sa nedovršenom fasadom, velika prozorska okna cijelom širinom prvog sprata, nekoliko omanjih pratećih objekata, ulazne stepenice sa lijeve strane i prije svega svijetleća reklama Restoran Eldorado.

   

Vozio sam često pored tog restorana na putu za farmu, ali nikad nisam ni pomišljao da svratim. Ništa me nije privlačilo, a percepcija sa naslovom je bila veoma jeftina. I onda jednog dana išli smo Tomo (Tomo Porobić) i ja službeno u opštinu Hadžići. Kada smo prolazili pored restorana Tomo reče, Ziko, ovdje ćemo jesti na povratku. Tomo je imao istančan ukus i visoke standarde za restorane, ne samo za jela i pića nego i za uslugu, ambijent, toalet, bijele nastolnjake i platnene salvete, velike tanjure i izglancani escajg…….. Veliki pozdrav mom Drugu!

Uspenjasmo se širokim i ne tako napornim stepenicama, vanjsko predvorje, Tomo pozvoni, čuše se tihi koraci, kroz “baklava” staklo pogleda omanji čovjek, prijatan “dječački” osmjeh, otvoriše se vrata, Bujrum Tomo, dobro došli, bio je to gazda, Meho Pecikoza. Čuješ Meho ovo je moj prijatelj Ziko i pošto on voli inkognito restorane siguran sam da će ti početi navraćati. Pripazi ga molim te, preporuci me Tomo sa širokim zavjereničkim osmjehom. Restoran je bio uredjen u udobnom Bavarskom stilu, široki i dugi stolovi sa kraćim stranama do prozora, drvene specijalno naručene “sećije”, dva separea, mjesto za živu muziku, sa desne strane široki i duboki šank sa flašama svih poznatih i nepoznatih pića; i visećih, i naglavaćkih, i polukosih, i ležećih i stojećih poza. Kuhinja je bila sa lijeve strane, vrata otvorena, Vidi ko nam je došao, reče Meho te iza vrata proviri jedna ženska glava. Bila je to Mehina supruga. Dobro došao Tomo, ma je li to i naš inspektor, upita žena gledajuići me. Poznavao sam je bio iz restorana Šabana Toskića, tamo je bila kuharica. Jedna veoma prijatna osoba i sposobna kuharica. Bila se udala za Mehu, a mene se sjećala kada sam kod Baneta dolazio kao inspektor rada.

Meho je bio model Sarajevskog jalijaša i tersa, velika Raja i prijatelj nepokolebljivih principa i savršen konobar. Nečujan, tih, nenametljiv, poznavalac jela i pića sa znanjem odlika, kombinacija te pripadajučih vedžahata. Kod njega sam uvijek naručivao calvados kao aperitiv jer je uvijek bio serviran sa onom obaveznom jabukicom. U restoran su mogli ući samo gosti koje Meho pusti. Garderoba je bila besplatna i obavezna. Meho je uvijek izgledao poslovno i veoma prijatno, znao je pogledati opasno i istrajno nepristojnog gosta, prema lakoći hoda i ramenima moglo se pretpostavljati da se dobro šaketao. Meho je bio Musliman i musliman. Volio je Bosnu, Sarajevo, Sevdah i Akšamluke,. Jedna lijepa sevdalinka za mog dragog Mehu, Tebi majko misli lete, nadahnuti Safet Isović, Sajo, ovoga puta i kao recitator, fantastične slike naše najmilijeg Sarajeva,…
   

Često sam dolazio kod Mehe, skoro do pred sami rat. Sjetit ću se samo nekoliko kratkih i lijepih trenutaka, dva vica, prijateljstva i kasnijih sretanja.

Sjetit ću se jednog 1. januara i večere po Mehinom izboru. Nismo se mogli odlučiti šta ćemo jesti, svašta nam je naumpadalo, ali ništa kao “ono pravo”. I onda Meho reče, Mogu li vam ja pripremiti jedno jelo kao iznenadjenje. E to je bilo “ono pravo”, pristadosmo. I dodje jedan veliki oval sa aranžiranim jastogom, specijalni sos u onoj Francuskoj zdjeli, neka nagizdana zelena salata. Eto umjesto mesina, sarmi, pita, …. bi jedan sunčan ljetni dan u našem zimskom sivilu! Sjedili smo dugo tu noć.

Dodje mahmurni Mehaga u ašćinicu. Jutro je, on prvi gost, jela mirišu, Mehaga šara očima, Daj mi jedan pilav, reče i sjede za sto. Utom udje jedan drugi gost i sa vrata će Meni ono moje od glave, te sjede blizu Mehage. Dodjoše jela za oba gosta, Mehagu omami miris sirćeta i bjelog luka od jela drugog gosta, Pače od glave (komadići kuhanog mesa od jagnjeće glave u malo mesne vode sa malo ulja, sirćeta, bijelog luka, a veoma često u sredini sahana i mozga), gleda u svoj posni pilav pa će Aščiji, Slušaj, možeš li mi zamijeniti ovaj pilav za pače od glave? Mogu, kako da ne, odgovori Aščija. Pojeo Mehaga pače i na vrata će da izadje, Halo, nisi mi platio, viknu Aščija, Šta ću ti platiti, upita Mehaga, Pa pače, odgovara Aščija, Pa dao sam ti za njega pilav, odgovara Mehaga, Plati mi onda pilav, uzvrća Aščija, Što ću ti plaćati pilav, ja ga nisam ni okusio, reče Mehaga i ode iz radnje.

Jednom smo počeli od malo kasnijeg popodneva, sve je štimalo i onda dodje živa muzika, poznavali smo se iz drugih Sarajevskih restorana, bili su i meraklije i imali su onaj pravi repertoar. Malo kasnije uz njihovu pratnju pjevao sam za sve goste Evo srcu mom radosti,harmonika, tamburica.

Muju žena varala. Jednom rasrdjen uzme pušku i udje u komšijsku kafanu te će s vrata, Ko je jebo moju Fatu? , a onda će jedan pritajen iza nečijih ledja, Jarane, nemaš ti toliko municije.

S vrata je bio kaharli. Sve je bilo kao obično, ništa nije falilo, ali Meho “nije” bio sa nama, nije bilo ni onog osmjeha, ni hitrine, ni vedrine,.. Na putu za WC svratim u kuhinju i pitam Zumretu (?), Mehinu ženu, Šta mu je, jel* neki problem?, Ma jeste, veliki problem, samo ja ne smijem pričati, dobih odgovor. Nakon izvjesnog vremena predsretnam ga kod garderobe i kažem mu, Pričaj ili odosmo! Sjedosmo za jedan prazan sto, a on izvadi jedan papir iz stražnjeg džepa i pruži mi ga. Njegov najbliži rod dobio je bio poziv za izdržavanje jednogodišnje kazne zatvora. Više nije bilo nikakvog pravnog lijeka. Pa što ne reče ranije Meho, možda sam ti mogao pomoći, rekoh, Ma kako ću Zika, stid me je, a onda gledaj levatluka, ko je mogao pretpostaviti ovakvu kaznu. Osoba je bila osudjena zbog utaje poreza, neproporcionalno, mali butik, periferija; otežavajuće okolnosti odnos prema službenim licima,….. Znao sam za takve slučajeve gdje su profesionalni pokvarenjaci i varalice, zaposleni u organima vlasti, “davili jetima” dok su propuštali i štitili krupne ribe, takozvani alibi slučajevi ili “slijepa kokos”. Jednog od tih davitelja sam poznavao, bio je prigradski inspektor. Meho, probaću, nazvat ću te sutra, rekoh mu, a on me pogleda zabezeknuto.

Imao sam jednog moćnog čovjeka koji nije bio izgubio svoje pozicije ni nakon prvih višestranačkih izbora, naprotiv, nazovem ga na kućni broj, Možeš li vidjeti ovaj slučaj, upitah i dadoh mu broj predmeta, Nazvat ću te sutra na poslu, reče pa nastavi, Šta radi Boro Pavlović, pozdravi ga.

Ziko, ono sam ti sredio, predmet je mrtav na izvršenju, bila je radosna vijest koju sam dobio negdje oko podneva. Nazovem Mehu i kažem mu, Meho, sredjeno je, zaboravi predmet i nikome ni piska.

Jednog jutra sam se bio iznervirao na farmi te iako je bilo prilično rano, odlučih da odem kod Mehe i da se malo razgovorim. Bilo je samo Mehino auto prakirano, uspenjem se uz stepenice pozvonim nekoliko puta niko ne odgovora. Pomislih ovo će biti moj pravi loši dan, dodjoh do auta kad neko otvara prozor. Bio je to Meho, Zika hajde, nisam znao da si to ti, nered mi je u restoranu, hajde taman da i ja popijem kahvu. U restoranu j bio priličan nered, na stolovima čaše, flaše, tanjiri, escajg,hrana pića,……. Ma sinoć, taman kad sam se spremio da zatvaram dodje mi Šaban (Šaban Šaulić) sa svojim društvom, sjedili su do jutros. Negdje je gostovao, a onda on uvijek svrati kod mene kada je u blizini. Nisam spavao ni dva sata. I znaš šta, napravim mu račun, bio je prilično velik, a on ga plati i dade mi 500 maraka (DM) i reče, Meho ovo je za tebe. E zato ćemo sada uz veliki pozdrav Najvecem Šabanu čuti i jednu njegovu, Mehi veoma dragu, Lepi dani mog detinjstva  Hajde da se uz jos jednog Šabana sjetim Pinje i šibica na Kalimegdanu (Beograd) te sa Vasina Hana, Zaima Paćariza sa Njemačkih putova, Alića Alije sa sportskim mercedesom kabriolet, Saleta – Sadiković Salih, iz četničke kafane u Minhenu, Rasima Ćele, armije džeparoša, šanera,…….. uvezenih teretnih Hanomaga, Mercedesa,….. sedamdesete, dakle Šaban i Kako si majko kako si oče.

I onda naše švaleranje (Senadino i moje) preraste u zajedničko življenje, podstanarstvo, stan, kućenje, novi miljei i obaveze,…rat, Ajda, odlazak Senade sa djecom iz Sarajeva, nisam bio kod Mehe, a nismo se ni vidjeli bili valjda duže od godine dana.

Početak septembra 1992., Sekretarijat za narodnu odbranu, podignem odluku da mogu  službeno napustit Sarajevo, izadjem iz kancelarije, otvoriše se vrata preko puta u hodniku u vratima stoji Meho gledajući me sa nevjericom, onda smijeh od uha do uha i onda se zagrlismo k*o najdraža braća, mislim da je kanula i neka suza.

Meho je bio izbjegao u Rajvosa, svi su njegovi bili preživjeli, držao je neki bife za administraciju opštine Centar i Grada. Udjosmo u “bife” jedna improvizovana kancelarija, crvena čorba = slano jelo, žuta čorba = slatko jelo, hljeb izrezan na šestine, čisti tanjuri, izglancani escajg, bijele platnene salvete po kancelarisjkim stolovima, Imaš li jedan Calvados, upitah sa osmjehom, Ima za tebe jedan od šljive, odgovori Meho smiješeći se i izvadi odnekud flašu šljive.

I bi rat, pobiše se desetine hiljada i tisuća najnezaštićenijih, najnaivnijih i najnedužnijih, popali se sve što se moglo popaliti, opljačka se sve što je imalo neku vrijednost, važne konstitutirajuće ljudske supstancije svih plemena raspršiše se po cijelom svijetu, nastupi opšti mahmurluk i opći mamurluk, dodje mir. Vratih se u Sarajevo, 1996. i onda vozimo se pored Eldorada, stadosmo, bila je ostala samo hrpa crvenih cigala, krovište, stolarija, namještaj su bili nestali. Neko je veoma znalački minirao objekat tako da su sve cigle klonule kao sa glavama prema sredini ruševine i ležale u gabaritima, nije bilo ni jedne pored.

Jednom sam sjedio kod Mehe. Bilo je rano predvečerje. Meho je sjedio sa nama i onda upita Zumru, Ko je to došao?, čuo je bio njen razgovor sa nekim nakon što je odključala ulazna vrata, Komšija, onaj penzionisani Pukovnik sa još jednim čovjekom, odgovori ona dolazeći iz kuhinje, Sjeli su tamo kod vrata. Nakon izvjesnog vremena dodje Zumra i kaže, Meho neće Pukovnik da ostavi garderobu, dobro reče Meho i ustade. Vrati se nakon desetak minuta. Pukovnik je znao navratiti i popiti kafu i nikad nije bilo problema sa njim. Ovaj put nije htio ostaviti na garderobu neku jaknu sa uzdignutom kragnom sa kojim je bio samo ogrnut. Meho mu je rekao da neće biti poslužen dok ne ostavi garderobu. Komšije srbi imali su danas neki svoj tajni sastanak, mora da pukovnik glumi Karadžordja, bio je Mehin komentar. Ubrzo su se čula izlazna vrata.

Za Mehu, mog dragog Bosanca, Neko tiho ulicom pjevuši….

Naša farme se nalazila dva – tri kilometra od Eldorada, sa druge strane magistralnog puta malo u brdu, selo se zvalo Miševići. Selo je bilo izmješano, ali su nama bile najbliže srpske kuće, a onda i vikendice. Na farmi su bili Mufid i Rusmir moja polubraća te Rusmirova supruga i dvogodišnji sin; ker, 20.000 kokošiju, gljive u gljivarniku,… Neizvjesnost je bila vladala, rat je bio započinjao. I onda jedne večeri dodje na farmu zadihana i unezverena komšinica (srpkinja), vikendašica, supruga jednog penzionisanog Potpukovnika i kaže, Komšije bježite odmah svi, Bio je sastanak (srba), odlučeno da vam se farma oduzme, bježite molim vas odmah, to mi je rekao moj muž (srbin). Spašavajte glave, govorila je žena veoma uzbudjena i žalosna. Tako su se moji spasili.

Po povratku u Sarajevo sretoh Mehu negdje u Titovoj ulici i obavezah se doći mu u njegovu novu kafanu na Ilidži i to za Bajram. Bio je to jedan lijepo i suvremeno uredjen ugostiteljski objekat, ali u sredini jednog stambenog naselja gdje stanovnici nisu imali običaj navraćati u kafane ili piti. Vrijeme kafanskog života i provoda je bilo nestalo. Nije bio zadovoljan sa poslom, žalio se na novu vlast, bio je ozlojedjen i kivan, Zumra ga je pokušavala oraspoložiti sa tradicionalnim selametima, nije išlo. I bio je Calvados, pita i baklava i svakako kafa “sikteruša”. Rastali smo se nekako svaki sa svojom potišćenošću.

I onda, nakon nekoliko mjeseci, sretnem Musa Jozu, mog poštovanog prijatelja, koji je stanovao iznad Mehine kafane na Ilidži, Meho je bio umro od sekiracije, od srca.

Nek* mu je rahmet, veliki, golemi…..

p.s.

A bili smo se dogovorili da navratim sa Ajdom kod njega kada budemo dolazili, htjeli su da je vide. Nisam nikad bio u Sarajevu sa Ajdom, Meho je umro, evo jedan friški selfi uzet poslije Ajdinog rodjendanskog ručka (26 godina).

Početak rata u Sarajevu, početak granatiranja, zatvaranja rubnih dijelova grada, mi blentave prave Sarajlije nismo vjerovali u rat, jebavali su nas naša kultura i tradicija, iskreno zajedničko življenje i življenje jednog privrednog, turističkog, kulturnog i državnog multietničkog centra, ko će pametan pretpostavljati da se vraćamo najmanje 500 godina unazad i da će opet “raja krenuti na dahije”,…. I tako sjedim jedne kasne večeri i čekam poslednje vijesti na tv kad jedan prilog sa prijenosom u živo. Te večeri je bila pala granata na Grbavičku pijacu i polupala stakla na jednoj našoj prodavnici (TP Marketi) koja se prostirala cijelom širinom pijace. Bio je to prijenos otvorene pljačke, prodavnica je bila puna ljudi koji su krali sve što se moglo ukrasti, bili su to stanovnici Grbavice, vidjeli su se i mogli prepoznati. Vidjelo se lijepo po izmješanosti, godištima, odjeći, gestima,….to su bili obični stanovnici Grbavice.

Grbavicu sam dobro poznavao i ljude sa Grbavice. Živio sam u blizini, a onda tu sam sa mojim očuhom često na crno sredjivao parkete po stanovima. Tu je živio onaj bivši srednji stalež; stalan i dobar posao, dobra primanja, gostoprimstvo, poštenje, nesebičnost…..

I onda sa tom percepcijom u glavi gledam te drage i “poštene” ljude, gledam te tekovine tradicijskog, religijskog, komunističkog i gradjanskog morala kako se u trenu tope i nestaju. Kako to? Šta se to desilo. Čovjeku treba samo prilika da se otkrije? Valjda da mu se probude najniži “junački” geni?

Tada još uvijek nije bilo večih oskudica po Sarajevu, prodavnice i pijace su bile dosta dobro snabdjevene. Ni blizu se nije osjećala gola borba za život. Bio je samo gradjanski nered koji je legalizovao pljačku u ime etniciteta, sankcije su se kriminalizirale i postale pojedinačna i privatna stvar.

Vjerovatno se radilo o onim našim čuvenim mitološkim, “čojstvenim” i “junačkim” genima koje ni sve naučene, nečesto i življene naslage naših religijskih, gradjanskih i civilizacijskih normi nisu uspjele kompostirati.

VOJISLAV ŠEŠELJ

Upoznao nas je bio Bego Hrustanović, na Fakultetu političkih nauka, valjda na samom početkom osamdesetih. Šešelj se bio vratio iz vojske, ali nije dobio svoje docentsko mjesto na Fakultetu sa kojeg je otišao u JNA. Na to njegovo mjesto je bio došao neki Miljević (?). Pričalo se da je iza toga stajao i Hamdija Pozderac. Šešelj je imao kancelariju na Pedagoškoj akademiji čiji je jedan dio gradjevinski bio u sklopu Fakulteta političkih nauka. On i Bego bili su Grbavička raja. I počelo je bilo sa zajebancijama i dogodovštinama. Šešelj se pohvalio kako je prethodni dan bio zaključao čistačicu na spratu za vrijeme ručka tobože kao iz nehata. Bilo je traženja i zapomaganja dok je Šešelj nije “oslobodio”. I onda smo otišli na piće u kafić kod Žile. Bego se bio izgubio negdje, a Šešelj i ja smo počeli diskutovati Kardelja (Edvard Kardelj) 

Ja sam Kardelja uvijek cijenio i poštovao i smatrao sam da je on napravio teoretski najbolji društvenopoliticki sistem ikada, Sistem radničkog samoupravljanja. Greška je bila “samo” u poimanju suvremenog čovjeka, čovjek je još uvijek bio u osnovi životinja. Helem Šešelj nije volio Kardelja i govorio je da taj sistem nije on napravio – napisao, da to radi tim mladjih obrazovanih ljudi – istraživača koji mu je besplatno na usluzi. Sumnjao je u Kardeljeve intelektualne i druge sposobnosti i sl. Eh sad, Šešelj je kao i obično pričao preglasno, autoritativno, nije ga bilo briga za okolinu. Privlačio je pažnju mnoštva gostiju u kafiću, zbog njegovih komentara počeo sam se bio osjećati pomalo nelagodno, znao sam da se u kafićima nogu nalaziti i državne uši, “izdao” sam Kardelja, onda dodje Bego odnekud i mi nastavismo zajebanciju oko čistačice. Sreli smo se još dva tri puta u mimohodu.

I onda sam s vremena na vrijeme čitao i slušao Šešelja i o Šešelju. Disident, zatvor u Zenici, štrajk gladju, lutajući ekstremist, nacionalist, četnički vojvoda, največi prijatelj pa neprijatelj Vuka Draškovića, Dobrice Ćosića ,…. i onda dodje rat. Der*o se Šešelj, huškao, organizovao, stavio se javno na čelo stvaranja Velike Srbije,…. I onda početak “pušenja”, Hag, godine zatvora i učenja, pisanja, opet štrajk gladju, Hag radikalno jalijanje, Hag pobjednik i Hag 10 godina zatvora odležao ca 12. Sada je politički showman u Srbiji. Još uvijek se nitko ne usudjuje sprdati sa njim.

Priča Šešelj u jednom intervjuu kako je izbjegao smrt za djelić sekunde. Na početku rata, ali kada je Sarajevo bilo već zarobljeno, vozio se on noću u džipu Poljinama, jednom brdu iznad Sarajeva odakle su srbi granatirali grad. I onda ispred nosa im prozviždi maljutka, ma falio je djelić sekunde da ih sprži. Pita ga novinarka, Zašto ste vi bili na Poljinama? Pa išao sam nadgledati i bodriti naše snage. Prilikom takvih posjeta granatiranja bi se intenzivirala, a onda bi ljudi dane provodili u podrumima, djeca se ne bi igrala, odrasli su ipak morali  rizikovali živote u potrazi za hranom i vodom, stari bi ubrzanije i dobrovoljnije starili u podrumskom memu i prljavštini,…

Ali nismo svi išli u podrume. Komšija, prof.dr. Sretko Šimić davao je infuzije svojoj bolesnoj supruzi, našoj teta Edi, na podu u hodniku svog stana, a ja sam bio odlučio da ne idem sa Ajdom, novorodjenom kćeri u naš nezdravi podrum. U hodniku stana koji je zauzimao centralno mjesto u zgradi naplazio se jedan zidni plakar, ispravnije plakar ugradjen u zid. E tu bi ja stavio Ajdu u udobnoj nosiljci, onda zatvorio plakar, stavio na njega debeli madrac sa federima naslonio stolicu uz njega sjeo i čekao. Kasnije je samnom čekala i Ajdina majka, a Mia i Deno su morali u podrum.

Šešeljev prvi sin je tada mogao imati 8 godina, a drugi je vjerovatno bio na putu.

Šešelj je izuzetno inteligentan čovjek, veoma obrazovan, ogromna energija, izuzetan pravnik, fantastičan govornik, karakter Sarajevskog ultra jalijaša, ali i čovjek koji zbog svoje vječite kontre i kurčenja ne vidi hiljade ubijene djece, žena, staraca i drugih civila, ne vidi razorena sela, gradove, komunikacije, negativni reset svih materijalnih i društvenih dostignuća, ne asocira užase u svoju okolinu i svoj privatni život On nije prijatelj ni sam sebi, tolike godine zatvora i sedmice gladovanja,… zašto? Reklo bi se život za Kontru po svaku cijenu u koju ugradjuje sve svoje talente, nadarenosti i sposobnosti. Čovjek koji je našao najtvrdje uporište za svoje kontre u četništvu koje Sarajevski Titovi Pioniri pamte po najgorim zapamćenim i procesuiranim zločinima,…..

A bio je počeo kao jedan od najboljih i najviše obećavajućih Sarajevskih Titovih Pionira, mladi komunist, akcijaš, aktivist, najmladji dokotor prava,…… I onda poče živjeti neke istorije od neslućenih bezdana i krivina, sa tim i takvim istorijama ispravljati sadašnjosti, graditi istorijsku budućnost, arbitrirati,….živjeti idealiziranu prošlost za nepostojeću budućnost.

A imali smo divnu domovinu. Ismeta Dervoz i Zemljo moja .

Bio sam dijete. Mislim da nisam bio pošao ni u školu. U našoj zajedničkoj avliji živjela je i moja tetka Haša, samohrana majka troje djece, mojih prvih rodjaka, Hašmeta, Midhata i Sead. Živjeli su prilično oskudno u jednoj povečoj sobi i jednoj maloj kuhinjici. Jednog dana dodje tetka sa posla sa dvije uplakane djevojčice. Srela sam ih ispred Učiteljske škole i vidjela kako plaču, upisale su se u školu, ali nisu imale gdje spavati. Iz Čačka su, obećala sam im da mogu spavati kod nas nekoliko dana dok se ne snadju. Bile su iz Mrčajevaca kod Čačka, jedna se zvala Kovačević Desanka, a druga Drinka (zaboravio sam prezime), bile su prve rodice. I nije bilo samo nekoliko dana, bile su dvije godine Drinke, udala se i pet godina Dese, učiteljska škola je trajala pet godina..

Desilo se to deset godina nakon rata (II Drugi svjetski rat), tetkin muž je bio partizan, znala je ona o grozotama rata i stradanju Drinskih muslimana. Znalo se da su četnici dolazili i od Čačka.  

Desa je nakon završetka škole dobila posao u Tesliću i tamo je živjela. Bila je izuzetno lijepa. Posjetila nas je bila u avliji nekoliko puta.

RADOVAN KARADŽIĆ

Početkom 1982 imali smo Predo i ja (inspektori rada) sastanak sa proširenim rukovodstvom bolnice Jagomir. Bila je prisutna direktorica dr. Azemina Bajrić, dr. Himzo Polovina, dr. Radovan Karadžić i još nekoliko doktora i uposlenika. Tada sam prvi put upoznao dr. Karadžića. Nije bio aktivan na sastanku, a zapamtio sam ga bio po frizuri, po nakostriješenoj kosi. Nakon nekoliko mjeseci bio je referendum za samodoprinos u Sarajevu, ubrzaniji razvoj našeg Grada. U jednoj komisiji opštine Centar bili smo dr. Karadžić i ja vjerovatno zato što smo stanovali u istom kvartu. Upoznao sam ga tada kao čovjeka koji se nesigurno smiješi, nije imao Sarajevski štih, hvalio se da je pjesnik te da je bio izdao neku knjigu. Nije pričao o svom veoma cijenjenom i interesantnom poslu. Da, pričao je bio i o nekom sudskom postupku. Bilo mi je pomalo čudno to njegovo forsiranje vlastitog pjesništva. Nakon toga smo se nekoliko puta sreli i pozdravili. Poslednji put smo se sreli (uoči rata) u Videoteci kod Škrbe Nenada, ulica Sutjeska preko puta II Gimnazije. Nenad i ja smo nekada radili u opštini Centar. I kako je to obično bivalo za naših susreta počeli bi tračati vlastitu raju i kleberiti se. Tako i ovoga puta. Odjednom Nenad viknu, Doktore, doktore, gledajući kroz otvorena ulazna vrata videoteke. I tada udje dr. Karadžić smijuljeći se, bio je komšija na spratu, stanovao je u istoj zgradi. Doktore imamo novih crtanih (pornića), poče Nenad. Nastavak je bio veseo, duhovit i prijatan sa svih strana. Rastali smo se veoma raspoloženi.

Škrba Nenad i njegova supruga poginuli su od granata u Sarajevu. Mislim da su oboje bili srbi.

Nakon prvih višepartijskih izbora u BiH, 1990. dr. Karadžić je napravio munjevitu političku i ratnu karijeru, zatim postao dugogodišnji bjegunac, a onda osudjen kao ratni zločinac na 40 godina zatvora.

Osudjen je kao bivši predsjednik Republike Srpske i vrhovni komadant njenih oružanih snaga za genocid u Srebrenici i zločine protiv čovječnostiu nad Muslimanima i Hrvatima tokom rata u BiH, 1992 – 95. ; progon, istrebljenje, ubistva, deportacije i prisilno preselenje, (prepričano iz Blica)

A došao je bio u Sarajevo nakon osnovne škole sa nekog sela u Crnoj Gori. Tu je završio srednju školu, fakultet, radio, dobio stan, pisao pjesme, oženio se, dvoje djece, uživao sve blagodeti, ljepote i prednosti multietničkog Sarajeva, bolje rečeno mogao je ili trebao je uživati….

I onda dok je on predsjednikovao i komandovao sa Pala, Sarajevo se  granatiralo i snajperisalo, ljudi su ubijani u redovima za hranu, za vodu, na raskršćima, pijacama, gorjele su sve značajnije zgrade, razvaljivane komunikacije,……  onda je moj sin dvije godine išao na prvu liniju odbrane Sarajeva i gladan i prestrašen i slabo obučen,… A prekinuli su istu školu, Drugu gimnaziju, zbog rata i moj i Karadžićev sin. Bila je to Gimnazija sa najoštrijim upisnim kriterijima.

Na ovom nivou razvoja civilizacije i ljudskog mozga čovjek može razumjeti kad se ubijaju naoružani ljudi, ali ubijati djecu, žene, stare, civile; komšije, bivše kolege, drugove, prijatelje, poznanike, izgladnjivati ih, pljačkati, uništavati njihovu imovinu,….

Na sastanku sa rukovodstvom bolnice Jagomir bio je i dr. Himzo Polovina , čuveni doktor i sevdalija, čovjek koji je skupljao sevdalinke i pjevao ih sa nezaboravnim glasom i u “autentičnim” aranžmanima. Njegova najznačajnija pjesma je Emina .

Eminu je napisao veliki Mostarski pjesnik Aleksa Šantić . Šantić je bio srbin, imao je gusle u svom najjačem kulturnom bakgrundu, pjesnik, obrazovan, sve kao i dr. Karadžić.

Ali Šantić je najčišće i najemotivnije volio muslimanku Eminu, napisao joj pjesmu toliko jaku, duboku i iskrenu da je otišla u vječnost. I nije samo to. Šantić je napisao i rodoljubivu pjesmu

OSTAJTE OVDJE

Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat k'o što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.

Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše.
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.

K'o pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u naručja sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na nijemom polju gdje vas slava sreta!

Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji krševi i goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.

Ovdje vam svako bratski ruku steže –
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.

Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat k'o što ovo grije, –
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije..

Pjesma je bila upućena onim bosanskim muslimanima koji su nakon aneksije Bosne od strane Austo-Ugarske 1878. napuštali zemlju masovno odlazeći u Tursku..
Aleksa Šantić je živio prije stotinu godina.

KRZOVIĆ MUNEVERA

U jednom od rijetkih telefonskih razgovora sa sinom reče mi, Tata tjera me neka Krzović Munevera iz stana. Bila je 1993. zarobljeno Sarajevo, rat, moj sin je bio u Armiji BiH i išao na prvu liniju fronta braniti svoj grad. Ja sam sa novorodjenom kćerkom, pastorkom i suprugom bio u Švedskoj. Kontakti sa Sarajevom gotovo da nisu bili mogući. Radio sam dugo godina u opštini Centar, ali se nisam mogao sjetiti neke Krzović Munevere koja je eto bila postala šef Službe za stambenu oblast. Bio sam se uznemirio, ali sam mislio da će postupak sačekati kraj rata kada ću ja kao nosilac stanarskog prava moći osobno braniti to moje pravo. Medjutim postupak ne samo da nije čekao nego je dobio neslućene brzine i procedure.

Moj grijeh je bio što su se na meni vodila dva stana čiji je vlasnik bila opština Centar. Prvi stan u ul. Djure Djakovića sam dobio od opštine Centar i živio u njemu sa prvom suprugom i sinom do 1990. godine kada sam napustio bračnu zajednicu i otišao u podstanare. Moja bivša supruga nastavila je koristiti stan, razveli smo se i zvanično, na Sudu sam bio izjavio da njoj ostavljam svu zajednički stečenu imovinu pa i stan, ali ona zbog koje kakvih razloga nije prevela stan na sebe. Prevela ga je u jeku Muneverinog (Krzović Munevera) postupka.
Drugi stan u ul. Kralja Tomislava, danas Koševo 13, dobio sam od TP Marketi d.o.o 1991. godine. Vlasnik stana bila je takodjer opština Centar. U tom drugom stanu živio sam sa mojom drugom suprugom, njenom kćerkom iz prvog braka, kasnije je kod nas preselio i moj sin, tu se rodila i naša kćer, Ajda, 13. juna 1992. godine. Odatle su prvi napustili Sarajevo Ajda, Mia i Senada, 18. jula 1992. godine, onda ja u novembru iste godine, Deno, moj sin, nastavio je tu da živi dok ga nisu deložirali.
Tako je to bilo i iz tih razloga su se na meni vodila dva opštinska stana.
E onda mi služba za Stambenu oblast opštine Centar Sarajevo, Krzović Munevera, odredi nekog “mog” zastupnika po službenoj dužnosti koji će štititi moja prava, a sve da bi mi se na “pravni” način oduzeo stan. Kao da nije bio rat, prekid svih komunikacija i objektivna nemogućnost da dodjem u Sarajevo i štitim svoja prava. Svi zakoni svijeta poštuju i nalažu mirovanja postupaka zbog viših sila, prije svega ratnih stanja.
I oduzeše mi stan.
Deno se vratio živjeti kod majke i nastavio ići na prvu liniju braniti Sarajevo. Ulaz u stubište kod majke, Dj.Djakovića 2, bio je na brisanom prostoru otvoren širinom i dužinom prema Zlatištu odakle su srbi snajperisali Sarajevo. To mi je bila jedna nova velika briga.
U naš stan u ulici Kr. Tomislava 13 uselila se Krzović Munevera, šefica Službe za stambenu oblast opštine Centar Sarajevo. Na internetu nadjoh jedan prigodan diagnoz tekst  “…valja znati da je gospoda Krzovic, za vrijeme dok je bila sef Sluzbe za stambenu oblast Opcine Centar, sama sebi dodijelila stan u ulici Kosevo na broju 13. ”
Ni danas ne mogu da shvatim tu otimačinu. Gdje su bili Denini komandanti iz Armije BiH da zaštite svog borca, gdje su bili normalni ljudi u lancima odlučivanja da pokažu poznavanje prava, pravednost,… osjecaje korektnosti i ljudskosti, šta su razmišljali i rezonovali svi ti pravnici, političari i potrčkala,…… saučesnici u otimačini. Koji to ljudi i profili odlučuju u Sarajevu? Kako je razmišljala i rezonovala Krzović Munevera, majka i pravnica. Zar sistem i vlast nisu trebali zaustaviti Muneveru Krzović. Zar sistem i vlast nisu trebali odagnati posljedice zloupotrebe prava i položaja? A svi su oni i po prošlosti, i po porijeklu, i po pripadnosti pa i po etnicitetu (pretpostavljam velika večina) trebali biti moji, a ja njihov.
Još i danas dobijem osjećaj nelagode u stomaku kad pomislim šta bi bilo sa Ajdom da smo se morali vratiti u Sarajevo, gdje bi naša beba stanovala i kakav bi život imala. Mia i Deno su bili već veliki.
Vratim se u Sarajevo početkom 1996. i započnem postupke za povrat stan. Dva postupka su bila okončana u prvom stepenu u moju kosrist, ali po žalbama opštine Centar u korist Munevere Krzović. I tako je to išlo godinama kod svih mojih advokata. U prvom stepenu dobijem ja, a u drugom opština Centar.
Pitam jednom Žarka Bulića, najboljeg Sarajevskog advokata, Žara, reci mi molim te imam li ja pravo na povrat stana? , Ma imaš Ziko i tvoje pravo je nesporno, ali to ne mora da znaći da će ti vratiti stan. Slične odgovore sam dobivao od svih pravnika i bivših opštinskih rukovodioca koje sam kontaktirao.
Taj sam stan bio zavolio. Tu se Ajda rodila. Tu sam bio okupio moju drugu porodicu.Bio je velik, visoki plafoni, komšija prof.dr. Šimić, komšije Haverići, preko puta kafić Mina, iza, sa duge strane restoran Majestic,…. centar svih mojih Sarajevskih kretanja,…..Sve u njemu sam bio kupio novo. Jednom me moj sin Deno pita (1991.), Tata, zašto kupuješ tako skupe stvari?, a ja mu odgovorim, Sine, meni su 43 godine, ja se više ne mislim kućiti. I sve je to propalo, mislim da je profesor Šimić skupljao dio mojih slika po podu.. Bilo pa prošlo.

MUJO “KALOŠA”

Ovo mu je ime nadio najbolji Sarajevski novinar, Senad Avdić, u Slobodnoj Bosni (siguran sam). Radi se o jednom bivšem penzioneru, pravniku, nekom čimbeniku u Gradskoj SDA, čovjeku koji me osobno veoma razočarao. Ali čovjek je umro. Osim toga u današnjem Sarajevu postoji masa istih takvih likova. Čovjek se ne može stalno i za mnoštva razočaravati, onda je čovjek glup jer ne shvaća da se više ne radi o posebnim okolnostima ili maskiranim osobinama pojedinca ili nekoliko pojedinaca nego o novoj masi. Čovjek ne može protiv mase;  može ubadati, podjebavati, ismijavati, tračati,…. ali ja imam privilegiju da ne moram živjeti sa tom masom, ne samo živjeti nego ni vonja im osjećati.

Završih tekst, uzeh opremu te ću šetnjom do gimnastičke sale. Imamo fantastično vrijeme. Na mašinama nisam bio dvije nedjelje. Našao sam bio alibi u pomaganju Ajdi oko opremanja stana. Kad se vratim pročitat ću tekst još jednom prije objave priloga. Izadjoh u sunčanu toplinu sa sunčanim naočalama zbog eksplozije polena, odgovorih mahajućem Grku mahanjem, stavih slušalice u uši i bi tref, Oliver i Vela Luka

Moram ispričati za komšiju Grka. Ima 80 godina, izbjegao je iz Grčke kad je vojna hunta uzela vlast i rodio se Veliki Mikis Teodorakis. Prilično je bolestan, stanuje u ulazu do moga i često sjedi ispred, puši za inat svima  i posmatra svijet. Često ima društvo. Jednom ga ja pitam strogo, onako kako sam kupio od Brace (Hadžić Dževdet), Zna li tvoja učiteljica da ti pušiš? prvo me tupo gledao, onda je mislio da me nije razumio pa kad je shvatio zajebanciju smijao se i kašljao i smijao i  kašljao i zna se još uvijek smijati kad se sjeti. Od tada mi uvijek maše i ja njemu.

Ima jutara kada instiktivno požalim što listam Smrtovnice u Oslobodjenju. Jednog takvog jutra, prije više godina, ugledam smrtovnicu sa veoma poznatim likom i imenom Delalić Dževad. Bio je godinu dvije stariji od mene, jedan divan čovjek i prijatelj, raja, od njega sam se bio oprostio kao od jednog dijela mog Sarajeva kada sam se 1997 godine preselio u Švedsku.
Radio sam tada u Inspekciji opštine Centar Sarajevo. Nekih proljetnih dana početkom osamdesetih imali smo na kafenim jutrima jedan veoma neprijatan problem. Gradjevinski inspektor trebao je rušiti dio bespravno započete dogradnje jednog objekta u ulici Hasana Kikića.
Delalić Dževad, povratnik iz Njamačke, započeo je bio izgradnju restorana umjesto jedne neugledne i napuštene ćerpičare u centru grada na osnovu dobijenih dozvola i drugih papira, ali je proširio bio izgradnju sa jednim gradjevinskom dogradnjom gdje je trebao biti i njegov stan. Za taj dio dogradnje nije imao dozvolu, postupak je bio u toku.
Delalić Dževad je bio jedan fin čovjek, kulturan, elegantan i onda čovjek koji je sve u životu postigao vlastitim radom i vlastitom glavom. To sam ja uvijek cijenio i uvijek podržavao i pomagao takve ljude ako sam bio u prilici. Ali vozao je jedan veliki luxuzni mercedes, pušio Marlboro, lijepo se oblačio i vazda bio nasmijan, e to je uvijek, nakon prvih vedžahata i češkanja muda, postajalo crvena krpa za večinu Sarajlija.
U stambenoj zgradi do Dževadovog objekta stanovalo je nekoliko močnih ljudi koji su pritiskali i sa Republičkih vrhova da se ta dogradnja poruši. Ni naš šef, Julije Volf, ni moj kolega Tanasijević Predrag, a ni ja nismo mogli pomoći. Čak je bio pritisnut i Forkapić Slobodan, načelnik Službe za urbanizam, gradjenje i.. , naš kolega i prijatelj, da ne smije ni slučajno izdati gradjevinsku dozvolu za dogradnju. Ipak, pomogli smo tako što je rušenje izvršeno samo na ispunama, ali ne na nosećim stubovima i gredama. Nakon nekoliko žalbi višim instancama Dževad je bio dobio gradjevinsku dozvolu i za dogradnju.
Eto, tada sam i tako sam upoznao Dževada i od tada smo postali veliki prijatelji.
Uz njegov lik i djelo moram napisati i da je bio jedan visok čovjek, ali je uvijek pričao tiho, smireno i nekako svećano, Nakon završene Medicinske škole, Njemačka, rad u hirurškoj sali po danu, a onda neki restoran po noći i onda nakon više godina rodno Sarajevo i čuveni restoran Majestic. Hajde da se sjetimo Zapadne Njemaćke i tih godina optimizma i vedrine, Nicole – Ein bisschen Frieden ,pobjednk Eurovizije 1982.

Njegova familija je sa padina Trebevića (Hrid, Jarčedoli?), vjerovatno jedna od najboljih familija koju sam ja upoznao u mom životu; skromnost, radinost, respekt, pažnja, lojalnost, nesebično pomaganje, kultura, komunikacije, blagost i prijateljski maniri, vedrina, … U restoranu sam rado sretao Dževadovu sestru Ismetu, brata Ruhu, a poznavao sam i drugu braću i sestre.

Majestic je postao Sarajevski kultni restoran gdje su se mogle sresti sve Sarajevske zvijezde i zvijezde bivše Juge u posjeti.
Sjetit ću se nekoliko poslovnih večera, nekoliko ispraćaja kolega sa posla – tu smo bili napravili i svečani ispraćaj za Predu (Tanasijvić Predrag), kada je sa poslova inspektora rada otišao za Zamjenika Pravobranioca samoupravljanja – čestih kafica po danu sa prijatnim ćaskanjaima, mojih češćih posjeta kada sam se bio pokušao vratiti u Sarajevo (1996-97),….
Moram reći da nisam privatno posjećivao Majestic u noćnim satima. Moji noćni izlasci su bili kartaroški ili inkognito (Braco ne smij se, Braco – Hadžić Dževdet), kod Dževada je uvijek bilo puno poznate Raje.
Jednog ranog i toplog ljeta Predo i ja smo znali navratiti i popiti po neki Cuba libre (rumcola – Predina ideja). Uvijek bi nam se pridružio Dževad. I onda jednog takvog pridruženja u nekoj konstelaciji spomenem ja jedan bivši veoma poznati Srajevski restoran sa živom muzikom. Spomenem i vlasnicu K.B. jednu zaista rasnu Sarajevsku ljepoticu. To je bila moja velika ljubav, prokomentarisao je Dževad i otišao po novu turu. Ja nisam nikada pokazivao interesovanje za tudje  privatne i intimne stvari. Tako ni ovog puta, kada se Dževad vratio nastavili smo pričati o nekim drugim stvarima, ali je Predo taj insert zapamtio kao jednu karakternu osobinu Dževada pa je kasnije u nekoliko navrata stavljao Dževada u kontekste veoma emotivnog muškarca, smijuljeći se “podlo”. Dževadu to nije smetalo, naprotiv, činilo se da mu je prijalo. Dakle, možda je ta ljubavna storija bila razlogom da je Sarajevo bilo dobilo Majestic. Tko zna? Dževad je živio sam i nije imao djece.  Evo onda jedna ljubavna, Julio Iglesias i El amor !

   

Moje Sarajevo je uvijek imalo zdravstvo na visokom nivou, Državnu bolnicu koja je uvijek budila osjećaj sigurnosti, znanja, ljudskosti i humanosti, a onda i čuvene Sarajevske ljekare i doktore raznih pa i Evropskih prezimena koji su bili poznati i uvaženi u Jugoslaviji, a onda i u svijetu. Jedan takav doktor, najprvi medju jednakima, sa Jugoslavenskim prezimenom, imao je sina sa problemom u mentalnom razvoju. Momak je izgledao normalno, uljudno, uredan, lijepo obučen, naočit, ali je imao taj problem. E taj se momak bio navikao da dolazi u Majestic. Dževad ga je kao profesionalni kolega  njegovog oca i čovjek primio pa ga i na svojevrstan način i zavolio. Momka sam počesto sretao u Majesticu, bio se udomačio, osjećao se dobrodošlo i prijatno u Restoranu. Bio je gotovo pa neprimjetan, uvijek negdje sa strane i “nijem”. Jednog proljetnog prijepodneva dodjem ja u Majestic, naručim expresso i onda pitam mene Dževad glasno, Znaš li ti da je “Momak” bio na moru?, Tako rano? odgovorih ja pitanjem i pogledah u Momka. Bilo je lijepo vrijeme nekoliko dana u nizu pa je naš Momak bio otputovao na najbliže more preko vikenda. Znaš li ti Ziko šta se desilo tamo? upita mene Dževad išareteči – gestikulirajući prema Momku, Pojma nemam, šta se deslio? odgvorim ja sa pitanjem opet. Onda Dževad kaže Momku, Hajde, ispričaj Ziki šta ti se desilo na plaži. Momak nije došao odmah, ali kad ga je i Ismeta zamolila dodje on do našeg stola i priča gledajući u pod sa strane stola. Ja bio na plaži, odem u vodu, bila je jezovito hladna, ja izadjem iz vode i nisam htio drhtati nego se napnem jer su u blizini ležale na suncu dvije djevojka i onda jedna pita mene, Jel* hladna voda? Nije! odgovorih ja. I onda se Momak smije od srca, a onda i svi mi se smijemo kako je on uspio zajebati dvije djevojke. Ovo je bilo postalo hit u Majesticu i onda jednog podneva sastalo se društvo sa Davorom (Davorin Popović) i Davor će Momku Šta to bi na moru? Neću da ti pričam, ti si neozbiljan. Dobi Davor odgovor koji probudi salve smijeha. Odgovor je bio inspirisan od Dževada.Tog ljeta smo rado slušali Julija Iglesiasa i Caballo Viejo

 

Prvog januara 1997. bio sam navratio u Majestic da čestitam Novu Godinu Dževadu i osoblju, malo smo zasjeli bili uz vino i “čuveni” Dževadov pohovani sir i onda smo promijenili kafanu, otišli smo na Bazene. Bilo je prijatno i nekako ponosno uživati u dobrodošlici, ceremonijalu odabira stola i … koji je pokazan prema Dževadu. Bilo je poznatih lica, udobno i veselo, živa muzika, zvijezda večeri Duško Kuliš.
Prvi put sam nakon rata svratio u Bazene 1996. sa Šabanom i nekim poslovnim prijateljima iz Madjarske. Čim smo ušli u lokal ugledam u sredini lokala Carl Bildta kako na odlasku ceremonija na više strana okruženja, a najprisnije sa nekim našim domaćima. Shvatih da je Švedskog političara Čaršija bila uzela na svoju ruku te odjednom dobih u glavi prevedeno neka dogadjanja, sumnji, nelogićnosti i… oko njegove važne uloge i djelovanja. (Ovo sam napisao kao vrhunski demokratski političar, majstor onanije prvog čina crnog pojasa. Bild je sada i moj kao i ja njegov – oba smo Švedi, a obojica smo i penzioneri!).
Helem u neko doba Dževad naruči Koliko je širom svijeta, Duško je poznavao Dževada i otpjevao je pjesmu sa svojim maksimumom, zaista maestralno. Nisam našao pjesmu u Duškovoj izvedbi, ali predlažem da je poslušate u izvedbi jedne trinaestogošnjakinje iz Viteza, fenomenalan glas, doživljaj sevdaha i bosanski let nota i tonova preko one naše izmješane, miroljubive, mirisne, ljubavne, snene i polahgane Bosne, Dakle Emina Hrustić i Koliko je širom svijeta. Snimak nije najbolji, ali ga vrijedi poslušati, zatvorite oči i patite.

Ovo je bio moj poslednji provod u Sarajevu za neku Novu Godinu. Bio je reprezentativan i sa dragim ljudima.
Jedne večeri u septembru, 1997. Dževad i ja smo cijedili naše kafe i onda odjednom dodje Kemica, Kemal Monteno, sa svojim Kumom. Udje neka vedrina i raspoloženje naručismo prava pića, Kemo i Kum flašu bijelog vina. Dodje za mene i pohovani sir, osvajalo je prijatno prijateljstvo, ugodjaji, zvukovi i onda Dževad kaže Kemi sa zajebancijom, Kemo daj popij tu čašu vina, samo cijediš tu kiselu, ako treba ja ću ti naručiti drugu flašu. Onda mu Kemica objašnjava kao dijete, Ma ne smijem piti Dževade, bolestan sam, a naručio sam flašu da mogu folirati. Tada sam prvi put saznao da je Kemal bolestan. Pričao je opširno o bolesti.
Dževad nije bio pri šutu, ja sam bio navratio da mu kažem da se selim u Švedsku. Razumio je moju odluku, ali je nije mogao prihvatiti. I onda nakon nekog vremena kaže on Kemi, Evo i ovaj Šupak ostavlja Sarajevo, pokazujući glavom na mene. Pa šta ću dragi Dževade, ja imam familiju, meni treba svaki mjesec 10.000 maraka, ja to ne mogu zaraditi u Sarajevu, pravdao se Kemica. Ma hajde 10.000 pa prepolovi i ostani, uzvraća Dževad. Ma ne mogu ni ako prepolovim, ja ovdje ne mogu zaraditi ni 1.000 maraka mjesečno na sigurno. Vino i neke druge face su nas odvele na druge prijatnije teme. Tada sam poslednji put sjedio sa legendarnim Kemicom. Kad umre ljubav.
Prilika je da neki novi klinci razumiju moje Sarajevo.
Kemalov otac, Italijan, ratni zarobljenik (Drugi Svjetski rat) u Sarajevu. Kemalova majka, muslimanka za koju je bilo nenormalno, nemoralno i na kraju krajeva u stvarnosti i zabranjeno da se uda za drugu vjeru. Pobjedila je ljubav u tom mom i tadašnjem Sarajevu. Rodio se Kemal iz te ljubavi i dao nam najbolje note, snove, maštanja, zamišljenje oči, mirise Sarajevskih cvijetanja, čežnje za susretima, putovanjima, neshvatljivu ljepotu običnog Sarajevskog života, ….. Kemo je jedan od najboljih i najznačajnijih Sarajevskih Titovih Pionira!

Nakon 17 godina dodjoh u Sarajevo da se pozdravimo za čitav život. Odoh do Majestica bio je zatvoren, odem sa strane objekta do ulaza u stan i zvonim, niko ne odgovara, kucam niko ne odgovara.
Nekako se dokopah Ruhinog telefona, Dževadov brat, nadjosmo se kod Goge Marjanovića.
Dževad je bio napokon našao ženu svog života, bila je to ona bljesak ljubav, pa onda odmah tako željeno dijete i onda, i šta onda, čovjek umire u snu od srca. Nikakve logike ni razuma, šetao sam dugo i polako na putu ka Bratovom stanu. Ni kiša nije padala sve mi se činilo kontra.

 

Najradije bih, u duhu naših Sarajevskih relacija napisao, Lukovac Haris, tajni agent ili Lukovac Haris, Alijin bodyguard, ali što ako se čovjek skroz promijenio ili neko pomisli da ne fermam titulu ambasadora, zato naslovih kako naslovih.

Upoznali smo se na fakultetu (Fakultet političkih nauka), mislim na početku treće godine studija. Uspostavili smo odmah jednu prisnu kolegijalnost i prijateljstvo. Nečesto sam ga doživljavao kao mog polubrata Rusmira koji je tada bio odsutan, bio je na radu u Libiji. Obojica su bili u konstantnom treningu, veoma snažni, pravedni, iskreni i lojalni. Haris je radio u Državnoj bezbjednosti, sa onim najneurednijim radnim vremenom i vječitom šutnjom o poslu. Ta podrazumijevajuća šutnja o poslu meni je bila šlagvort za razne vesele improvizacije i šale kao, Nemoj govoriti pred njim kada si sinoć došla kući, on radi u DB-eu., i slično. Ispite smo pripremali i polagali u koncentriranim vremenskim periodima. Nekoliko završnih smo pripremali kući kod mene. Sjećam se kako sam u intervalima hranio mozak. Kada bih se umorio od učenja onda legnem ukoso na kauč sa glavom koja bi visila pored sjedišta i bila na najnižem tjelesnom nivou tako da bi se krv sjurila u mozak. Meni je to pomagalo. Uspjeli smo zajedno dobiti diplome. Njegovu je podigla njegova presrećna i ponosna majka. Haris je zbog posla bio odsutan.
Za vrijeme studiranja smo se i družili, ali na mahove.
Sjećam se da smo se jedno vrijeme često sretali u obućarskoj radnji legendarnog Ferida Saračevića. Ferid je pravio najbolje ženske sandale i cipele, skupe, ali prava marka. Jednom pita netko moju tetku Seniju, Jesi li kupila te sandale u Italiji?, a tetka će, Ma kakvoj Italiji, (kao jebala te Italija), kod Saračevića, odgovori tetka hladno i važno. Neugledna radnja u pasažu preko puta Vječne vatre sa boemčinom i vječitim lafčinom osobno, naš dragi Ferid Saračević. E kod njega su navraćale lijepe žene i djevojke, poznate i aktulne Sarajlije, jedno vrijeme čak i sami Zdravko Čolić, te naše malenkosti, Haris i ja. Ferid je volio Amaliu Rodrigues i uživao u njenoj muzici. Svakodnevno su se vrtile njene pjesme. Poslušajmo jednu, dakle Fado Português !
Jednom dodjem kod Ferida i pitam ga da li je Haris navraćao, Jeste, rekao ti je da će te nazvati, morao je otići do posla. Sjednem da popijemo kafu i onda ugledam neku ogromnu torbu. Čija je ovo torbetina?, upitam Ferida, Harisova, žurio je pa je torbu ostavio kod mene. Njegova djevojka će doći i uzeti je. Bila je to torba sa rekvizitima za trening. Onda ja pitam Ferida, Imaš li kakvu ciglu?, Mogu naći, što će ti? Ma hajde nadji pa da stavimo u torbu. Ferid je bio na istoj talasnoj dužini, ode napolje i vrati se sa jednom velikom ciglom, stari format. Zamotamo je u novine i stavimo u torbu. Sutradan me zove Haris i sa smijehom me pita, Jesi li ti stavio onu ciglu u moju torbu? NN (neću da spominjem djevojcino ime) je torba odvalila rame, otvori torbu i vidi ciglu, kad smo se sreli pita me, Majke ti šta treniraš sa onom ciglom?, Kojom ciglom?, upitam i kažem Ziko, a moguće i Ferid,

Ta Harisova veza nije potrajala dugo i onda jedne godine ljetujem sa familijom u Baškim Vodama. U apartmanu do našeg bila je Harisova djevojka sa mužem i bebom. Veselo smo se i konspirativno i sa smiješkom pozdravljali. Te godine sam na djuboksu, na plaži vrtio Selmu od Bijelog dugmeta.

Moram ispričati i ovo. Imali smo veoma loše vrijeme, kiša vjetrovi, više od prve nedjelje i onda 3-4 dana do povratka sunce, plavo mirno, najplavije i najljepše more, ljepota. Deno, moj sin, imao je valjda 5-6 godina neće u more. Struže se po mokrom šljunku i ništa ne pomaže. Onda mi jedna ozbiljna gospodja sa pametnim ocima kaže, Uzmite ga u naručje i nosite u malo dublju vodu, oslobodiće se. I ja poslušam tu gospodju. Kada sam uzeo Denu u naručje i pošao u malo dublju u vodu on viče, Ljudi upomoć! Ljudi upomoć! Gospodja je bila u pravu!

Znali smo se srertati i u kultnoj Parkuši, ljeti u bašti, čavrljati, očijukati i disati. Jednom dodjem u Parkušu i onda mi pridje dežurni tračer i priča, Bio je Haris ovdje sa djevojkom. Preko puta njihovog stola je sjedio pjesnik B.Č. Pjesnika sam poznavao iz gimnazije, papak sa Romanije, ali dobar pjesnik. Elem Pjesnik je sjedio i buljio u Harisovu djevojku. Onda se djevojka požali Harisu, a on kaže, Znam budalu, ne obaziri se na njega. Ali pjesnik je uporan i onda piše nešto na komadu papira i šalje po konobaru Harisovoj djevojci. Onda Haris uzme papir dodje do Pjesnika i pita ga, Šta je ovo?, Ja sam pjesnik i doživio sam posebne osjećaje gledajući u tvoju damu, ti to ne možeš razumjeti, bio je odgovor. I onda mu Haris sveže šamarčinu tako da je pjesnik sletio guzicom na asfalt ispod stolice ne shvatajući šta mu se desilo. Nadam se da ćeš ti ovo razumjeti inače ćeš dobiti pravu šljagu ako nastaviš, odgovori mu Haris i ode za svoj sto. Pjesnik je nestao uz pomoć konobara.
Moram reči da je tadašnja Harisova djevojka zaista pjesniučki izgledala, uspravna ledja, glava sa pravim i lijepim crtama lica, tamne tužne oči, i onda duga ravna crna kosa sa razdiokom po sredini.
Ne znam zašto, ali često asociram Parkušu sa Jadrankom Stojaković. Poslušajmo taj divni glas i Što te nema !

Nismo se često družili nakon diplomiranja, ostali smo prijatelji i znali da je trebao samo povod pa da se to iskreno prijateljstvo uvijek potvrdi. Rado smo se sretali. I onda dobijem stan u Kralja Tomislava 13. Septembar 1991. Tu je, pričalo se, zbog porodičnih problema stanovao kod svoje kćeri, Alija Izetbegović, Predsjednik Predsjedništva BiH, Musliman. Predratno stanje pa rat, nasumično granatiranje i nasumično ubijanje (snajperisanje) Sarajeva i nedužnih civila. Haris je postao šef zaštite i sigurnosti Predsjedništva BiH, u praksi Izetbegovićev bodyguard. Alija je ispočetka često navraćao kući kod kćeri, a ja sam uvijek rado sretao Harisa, a i on mene. Jedne prilično jezovite večeri dodje Alija sa svitom. Svita je ispred haustora, a medju njom je i Alijin zet, moj komšija, jedan visok i štrkljav čovjek. Drži Uzi na ramenu i šeta važno i odsutno ispred haustora gore dole. Mrak je i osjećala se nelagoda.
I onda ja kažem Harisu, Pitaj Akšamiju (Alijin štrkljavi zet) je li Uzi na vodu,. Haris se smije do iznemoglosti i kaže, Ma kako ću to pitati, pa to mu je zet?,. Shvatih da je to previše za Harisa i situaciju koja mi je išla na živce i onda sam uzviknem, Komšija, izvini jel to na vodu? pokazujući očima na Uzi. Pogledao me je tupo i mrzeći me, a meni je bio pun bezglavih šminkera i foliranata.

Ovdje ćemo presjeći sa Bebekovom Laku noć sviraći !

I onda Ajda sa bolesnom majkom i malom sestrom u Orebiću, beznadežnost, odem do bivše Učiteljske škole, Haris je imao tamo sjedište sa svojim Lastama, probude ga i ja ga pitam glupo i odvratno, može li mi pomoći da izadjem iz Sarajeva, tada smo se poslednji put vidjeli. Bilo mu je žao i iznad svega nelagodno što mi nije mogao pomoći.
Haris je danas ambasador BiH, napravio je jednu finu profesionalnu karijeru, oženjen, ima četvero djece, nemamo nikakvog kontakta, želim mu svako dobro!
Završit ću ovu storiju sa Bijelim Dugmetom i Bebekom Pristao sam, bicu sve sto hoce !

Za vrijeme rata u Sarajevu znao se često vračati kući u sitne sate po onom najcrnjem, čađavom i jezovitom mraku i onda bi uvijek odnekud iznenada neko od naoružanih viknuo: Stoj! Ko ide? Davorin bi uvijek odgovarao: Pjevač!.
Osim toga bio je poznat i po uzrečici “Slušaj da ti pjevač nešto kaže”
I zato u naslovu “Pjevač”. Neka se Pjevač predstavi odmah, Plima 
Inače Davorin je imao mnogo nadimaka: Pimpek, Davor, Dačo,…Frenki,….

Poznavali smo se čitav život. Stanovali smo relativno blizu, a onda sve moje kao i njegove osnovne škole, mladalačke aktivnosti i življenje vrtjelo se oko FIS-a. Davor je stanovao preko puta FISA, Fiskulturnog doma. To je bio Sarajevski Madison Square Garden, kasnije je to bila Skenderija, samo preko mosta, onda se to rascvjetalo po Igmanu, Trebeviću, Koševu, postali smo bili svjetski grad – Zimske Olimpijske Igre 1984.,…
Svi smo rasli sa Sarajevom i svi smo bili to naše Rajvosa i zato ovdje se mora ćuti ona velika, največa i vječna naša i Kemina od Keme, Sarajevo, ljubavi moja.
Tu su se, u Fisu, igrali rukomet, fotbal, košarka, vježbala gimnastika, boksovalo, muziciralo, plesalo, nastupalo, gostovalo. Tu su Bijele Strijele (VIS iz Zagreba – 1963.?) prvi put donijeli malo beata, rock*n*rolla i twista na koncertu u živo, tu je gostovao najraniji Mišo Kovač, tu je boksovao Mate Parlov, tu je Davor pokazao jedinstveni talenat prvo za kosarku, a onda neponovljivu muzičku i estradnu nadarenost, tu su DAVOR  i INDEXI  rodjeni, počeli rasti, a zatim narasli i prerasli Sarajevo, postali su Sarajevski muzički kult i ponos, Institucija – kako jednom na televiziji reče naš čuveni Sarajlija, Gogo Marjanović.

O Davoru moram prvo pisati kao muzičkoj legendi, onda kao Bosancu, jednom od i najboljih i najvažnijih “Sarajevskih Titovih Pionira” i onda kao čovjeku koji je interakcijski živio savršeni harmonijski i boemski, pravi Sarajevski raskošni život.
Puno se toga dešavalo na Sarajevskoj muzičkoj sceni od 1963. godine, nicali su svakodnevno novi muzički sastavi, novi pjevači, nove muzike…. Muzičari su se preseljavali, nanovo gradili, kopirali, mijenjali, stvarali, istraživali, eksperimentisali, osvajali i na kraju zavladali muzičkom Jugoslavijom (Izvinjavam se Arsenu Dediću).
I onda, svih tih i takvih godina i uvijek, i za sva vremena ostao je Davor, Indexi, njihove Pjesme, Nagrade, Historije i prije svega i prije svih taj Pjevač sa neponovljim glasom, interpretacijama,… slusajmo Mojoj jedinoj ljubavi – 1984.
Njegova muzika i nastupi posatali su vječna klasika koji i uvijek i nanovo bude duboke emotivne doživljaje. I ništa nije postalo banalno, jeftino, staro, ugašeno,…. Treba samo slušati muziku i čitati komentare ljudi na Youtube ispod svake pjesme i uspjeti zadržavati suze u očima, baš tako suze. I nisu tu samo komentari Generacije nego i njihove djece i novih poklonika! Ne sajecam se, zaista se ne sjecam da sam ikad procitao neki los komentar o Davoru ili Indexima.
Jednom smo Davor i ja, negdje oko podneva, svratili u kafić kod Mujkića (Midhat Mujkić, Bravadžiluk (?), Baščaršija). Stanemo pored šanka, očijukamo se sa okolinom pozdravljamo, naručujemo viskije od brzodolazećeg i razveseljenog šankiste i onda valjda je sve to pobudilo malu graju i pozornost u cijelom Kafiću, okreće se jedan visoki čovjek u dugom mantilu, veoma elegantno obucen, prema nama, ugleda Davora i zabezekne (valjda je to pravi izraz). Bio je to Radko Polič, poznati slovenački glumac koji je baš tada igrao u jednoj veoma popularnoj TV-seriji. Čast mi je da mogu pozdraviti jednu tako veliku zvijezdu kao što ste Vi, Ja sam Vas veliki obozavalac, obrati se Radko Davoru sa ispruženom rukom. Davor je bio iznenadjen, nije volio takve situacije, a nije ni očekivao da mu se jedan tako obučen i intelektualan gospodin obraća, baš kao neka srednjoskolka. Davor prihvati ruku, a onda muva mene i pritajeno pita, Ko je ovaj? Davor nije gledao Tv, ja mu pokušavam objasniti i onda, Hocete li mi učiniti čast i popiti jedno piće samnom? Mogu li Vas počastiti jednim pićem? pita Radko. Davor je cijelog života plaćao cehove svog stola i onda nije volio naručivanja od nepoznatih osoba. Može, ako ja odmah naručim novu turu na moj račun, odgvorio je Davor. Sada moram reči da za nas u Sarajevu nije bilo normalno da se jedan Slovenac ponaša tako emotivno, a još je bilo nenormalnije da jedan Slovenac časti. Ali bilo je tako. Nastavile su se ture, Radko se divio i osjećao sretnim, ostali su bili do kasnog popodneva. Pozdrav Radku sa Davorovom Fala
Davor je bio jedan od največih Sarajlija i Bosanaca koje sam poznavao i sa kojima sam prijateljevao, jedan od najvažnijih Titinih Sarajevskih Pionira!
Prva je velika Sarajevska zvijezda koja je do sprdnje ignorisala ponude Zagreba i Beograda. Ostao je bio kao iskreni i odani Sarajlija i vjećna, prava i poštena Sarajevska zvijezda. Do njega je bilo “normalno” da svaka sarajevska novorodjena zvijezda iz kulturno-umjetničkog života prvo se “osvijesti” kao historijsko-religijsko nacionalno biće, prekomanduje se iz Sarajevskog bića, alibira (od alibi) svoje preseljenje karijernim ili finansijskim razlozima te onda tragom svog prezimena u Beograd ili u Zagreb, ali su svi ti nastavljali eksploatisati, odnosno živjeti i oponašati Sarajevski image. Dragan Stojnić, Zdravko Čolić, Željko Bebek, Ljiljana Molnar-Talajić, Djordje Novković,….samo su neki od tih pobjegulja.
Prije godinu dana (2016.) gledao sam jednu emisiju na HRT gdje je bio gost Zdravko Čolić. Došao je bio kao sarajlija, o njemu se pričalo kao sarajliji, svi važni dogadjaji i uspjesi iz njegova života su bili sarajevski…. i sve to nakon toliko godina i nakon njegovog puno dužeg života u Beogradu nego u Sarajevu.
Davor nije htio napustiti Sarajevo ni za vrijeme rata.
Pripadao je vrhu kreatora i protagoniusta Sarajevskog i Bosanskog jedinstvenog bića, Sarajevskih Titinih Pionira. Bilo nas je mnogo u spontanom cvijetanju zajedničke i najljepše naše Sarajevske i Bosanske budućnosti. Tu je bilo mjesta za sviju, na žalost i za doseljene ili zaražene pljačkaše, primitivce i ekstremne papke koji su nam cijelo vrijeme pokušavali prodati svoj genski i tradicionalni primitivizam kao originalnu kulturu. A mi bi ih samo malo odgurivali jer smo kao inteligentni ljudi rezonovali da oni nemaju šanse u sučeljavanju sa zdravom pameću. Ali, avaj, nismo shvatili da je civilizacijski kod gradjenje i rušenje. To još uvijek niko na svijetu nije shvatio. Smiješno ali istinito. Promislimo malo o suvremenoj globalizaciji kao vladajućoj kulturi ulice.
I onda u tom rastanju i cvijetanju u najboljim mirisima i bojama dodjoše naše već sročene najljepše riječi sa našim najvrijednijim notama, Indexi i Modra rijeka
Mi nismo ljubili jednu žicu sa gudalom, nego instrumente sa mnogo oktava, mi se nismo takmičili u lažima propalih prošlosti nego smo slušali radio Luxemburg, gledali MTV, pratili San Remo, trčali na Ponte Roso i nastojali biti kao svi oni u gotovo svemu, i još napredniji i bolji, ali na naš način, mi smo dijelili ljepote naših različitosti – vjerski praznici i tradicije, mi smo se miješali slobodno, i zvanično i nezvanično – bila je važna bezgranična ljubav, ljudski kvaliteti, mi smo obične životne dane oslobadjali od mržnje, “junačkih istorija, vakata i historija”, problema, sekiracija, zamjeranja; selametom, vječitim humorom i zajebancijama, mi smo se ponosili “glupima” Mujom i Hasom, mi smo vjerovali u Bosanca, iskreno vjerovali u bratsku i jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, mi smo iskreno i ponosno voljeli ( ne na slijepo!) druga Tita i Jugoslaviju. Mi smo i živjeli tako i postajali sve bolji i bolji i na mnogim intelektualnim, kulturnim, sportskim i umjetničkim,…. poljima postali vodeći u bivšoj Jugoslaviji. Sarajevo je bio postao svjetski grad, Davor je bio Sarajevo, a Sarajevo je bilo Davor zvuči banalno. Ali je to bilo tako.
Kod Davora nije bilo poze ili neke računice u njegovom življenju Sarajlije i Bosanca. On je bio takav. Osjećao se na svim mjestima u Gradu kao kod kuće, živio sve radosti i tuge iskreno, svugdje bio primljen kao “naš”, poznavao je sve obićaje, adete, kućne propise, pravce,…. Volio je živjeti svoj Sarajevski život i volio je Sarajlije i bio voljen od Sarajlija. Dalje nema. To je filozofski smisao postojanja i življenja čovjeka.
Završimo ovaj dio sa Opila me jedna jesen , jedna od meni najdražih Davorovih pjesama

Postali smo neposredni prijatelji od kraja sedamdesetih ili samog početka osamdesetih. Sretali smo se kod Naila (picerija na Skenderiji), kod Lisca (kafić u pasažu Titove – OZ Sarajevo), kod Mujkića (kafić u Bravadžiluku – Baščaršija), u čuvenoj Parkuši, u restoranu Majestic, u slastičarni Oloman, kod Haska – Tabaska (Fis), kod profesora Šefkije – restoran Cyrano de Brgerac, rijetko u njegovm kafiću Davor,….Na mahove smo se na kratko ali intenzivno družili. Bilo je više prilika da pokažemo obostrano prijateljstvo i pokazali smo to jedan drugom.
Jednom davno odem u piceriju kod Naila, vjerovatno službemo, lijep sunčan dan, otvorim vrata, prigušena svjetla – polumrak u lokalu, velepoznati barmen Ringo vidio se iza šanka pod reflektorima, prvi stolovi prazni, malo je iza podneva, na kraju sale vidim za stolom više ljudi sjedi i dok sam prilazio Ringu neko viče, Ziko hodi ovamo, evo vruće krompiruše, Nail je razvijao jufke čitavu noć! Bio je to Davor. Za stolom je bio i Nail i Pape, Safet Sušić, i … jedno vrijeme su se sastajali tu kod Naila da jedu pitu krompirušu svakog utorka u podne.
Davor je navijao za Želju kao i ja. Stadion Koševo, derbi, Sarajevo – Željo, svećana loža, restoran, legendarni ugostitelj Fejzibegović Salko – Kić, puno poznatih Sarajevskih lica, najviše Čaršijanera, navijaća Sarajeva i onda gledanje, pijuckanje, mezećenje, komentari, zajebancije. Tada je u Želju bio prešao jedan veoma obečavajući futbaler, ali papak od izgleda do ponašanja i govora. Koji vam je ovaj intelektualac na centru, Davore, podjebaje neko od Čaršijanera. I onda Davor priča kao meni, ali da čuju i drugi, Ma dobar futbaler samo se još nije prilagodio. Od prve love kupio digitalni sat pa ga neko pita koliko je sati, a on gleda i odgovara hiljadu i sto, bilo je jedanast. Svi se smijemo, a onda neko se nadovezuje, Pa što ste papku kupili odmah i stan? Ja, papak, nastavlja Davor, dobio stan sa onim trkačim roletnama, povuče špagu, a roletna nestane u vrhu prozora te će ti on kod komšije, sprat iznad pozvoni i pita, Oprostite je li možda moja roletna kod vas.
I onda valjanje od smijeha, radost, sreća, ljepota druženja, mentalne i duhovne Sarajevske džiu-džice (jiu – jitsu).
Jedne večeri kad je Davor pobijedio na Šlageru sezone (bilo ih je više), nadovezalo se nezapamćeno slavlje i veselje i onda u zoru izmigolji se Davor u auto i kući će da spava. I vozi on pijan oprezno i “nježno” (njegove riječi) kad Milicija i Stop. Otvori Davor prozor, a milicajac kad ga je vidio kaže, Hoćete li izaći iz auta? Davor ne shvaća baš pitanje i gleda. Milicioner pridje autu otvori vrata, a Davor ispadne iz auta. Ovo mi je Davor pričao i valjao se od smjeha. “Ja osvojio prvo mjesto, svi slave, ja presretan i radostan, viski za viskijem i onda ispadnem iz auta kad milicioner otvori vrata.” Završilo se tako što je drugi milicajac odvezao auto i parkirao ga na Davoro parkiralište, a Davora je kući odbacio milicioner koji je bio otvorio vrata auta.
Mislim da je Davorov uzor bio Frank Sinatra. I on je imao svoje; Semmy Davis Jr.-s i on je imao znacajne političke poglede i ideje, i on je bio rodjena zvijezda, vladao je glasom i scenom i on se družio sa narodom, i on je bio svoj i za svoje cijeli život,….. Sjećam se jednog Novogodišnjeg turnira u malom nogometu, prozivali smo ga sa tribina, Bravo Frenki! Mislim da mu je to godilo. Poklonimo toj uspomeni jedan prigodni Sinatrin hit That*s Life
Jednom smo trebali otići zajedno na neko mjesto. Dogovorimo se da me nazove na poslu kada se probud – tada još uvijek nije bilo mobiltelefona. On ne zove, ja imam svoju radnu šemu, pokušavam ga nazvati, ali mu je telefon stalno zauzet i onda, pošto sam radio u blizini prošetam do njegovog stana, on otvara vrata i kaže, Pa zovem te cijelo jutro, a telefon ti je zauzet., Na koji broj?, pitam ga. On izdiktira broj, a ja mu kažem, Pa to je tvoj broj Davore., a on odgovara, Vidim poznat mi broj, nisam se mogao sjetiti. To je bilo nekoliko nedjelja nakon što se on bio preselio.
A preselio se bio blizu moje firme u zgradu gdje se nalazio poznati restoran Cyrano de Brgerac, po sarajevski Sirano. E tu smo se Davor i ja znali često sretati na lunču. Ja bih najčešće naručivao čufteta u paradajiz sosu, a on uvijek sogandolmu. Ja bih svoje jelo gotovo uvijek pojeo, a on bi uzeo samo jedno ili dva mesa iz kolutova luka. Pitam ga jednom što ne naruči nešto drugo, Ja ne jedem ujutro, tako da nema veze šta ja naručim, a onda kad dodje Šefkija (vlasnik restorana) i počne nabrajati jela uvijek započinje sa sogandolmu i onda ne mogu ujutro naručiti samo piće mislit će netko da sam alkoholičar. , bio je iscrpni odgovor.
Tu se okupljao fini, pomalo boemski svijet, držao je to vlasnik, profesor Isanović Šefkija na nivou, on i njegovi ahbabi. Tu bi Davor započinjao svoja radna jutra, tu su dolazili oni koji su ga trebali. Ponekad je znao doći i njegov otac, gospo*n Stipe, prenzioner, bivši pravnik u Osiguravajućem zavodu, porijeklom iz Dalmacije, mislim Splita, nije imao jednu nogu što je bilo prilično teško uočiti jer se uspješno služio protezom, jedan veoma otvoren i društven čovjek. I onda bi Stipe sjedio najčešće za stolom sa Šefkijom pa bi Davor znao glasno upitati sa svog stola, Kako je tata?. Dobro sine kako si ti?, odgovarao bi Stipe, Kakva je krvna slika?, nastavljao bi sa pitanjima Davor veselo i uvijek bi muvao u slabine prvog do sebe iza “krvna slika”, Ma nije loša, ali nije ni najbolja. Odgovarao bi Stipe, Bili pomoglo 200 maraka (procjenjujem u današnjoj vrijednosti?), nastavljao je Davor, Bi i to dobro, ovaj put gostovanje nije daleko, a ni dugo., najčešće bi odgovarao gospo*n Stipe. Sada moram ovo pojednostaviti. Davorov otac je bio u upravi nekog amaterskog kulturno-umjetničkog društva koje je on uobičavao pratiti na raznim gostovanjima. To je koštalo i predstavljalo veliki izdatak za svakog penzionera, Davoru je bilo drago da pomaže oca, naročito za tu svrhu i uvijek je tu radost izvodio sa “krvnom slikom”. I onda najčešće bi Tata dobijao više od 200 maraka.
Nekoliko ga je puta Šefkija pitao, Što ne pitaš mene kakva je moja krvna slika?
Ovdje se osjećam dužnim spomenuti i Davorovu majku. Zatekao sam se bio jednom u njihovom stanu kada je ona galamila na Davora na nekom nepoznatom jeziku. Ona je porijeklom iz Ukrajine (?) i kad god je ljuta galami na ukrajinskom jeziku., objasnio mi je Davor.
Ovdje moram ispričati dvije storije vezane za restoran Sirano.
Otac Isanović Šefkije bio je pekar i držao pekaru u jednoj Sarajevskoj mahali. Šefkija nije htio biti pekar nego se školovao te stekao diplomu i zvanje profesora historije. Za vrijeme studentskih, momačkih, dana Šefkija bi ponekad došao u pekaru u košulji dugih rukava da pomogne svom babi i kao dobije neku paricu za izlazak. Eh sada, zašto u košulji digih rukava? Šefkija bi prodavao hljeb i onda u svakom pogodnom trenutku maznuo neku malu novčanicu i stavio u jedan zavrat rukava. I tako bi Šefkija pomagao dok rukavi ne bi zavraćanjem iza svake novčanice došli do blizu pazuha. Onda bi Šefkija rekao, Ja odoh babo., a babo bi mu pružio neku malu novčanicu, Na, rekao bi, Ne treba babo, fala ti, ja sam ti htio samo malo pomoći., odgovorio bi Šefkija i veselo otrčao.
Ovo sa Davorom, Šefkijom i Siranom moramo primjereno začiniti sa rok-sevdahom, zato Žute dunje
Ja sam za vrijeme rata išao do posla pasažom od Titove do JNA, dakle pored Sirana. To je kao bilo sigurno iako je baš tu, Nemin Tulić, Sarajevski glumac, izgubio od granate obje noge. E tu je ispred Sirana jutrima znao sjediti Nikola Bušić – Cane, jedan funkcioner iz Skupštine Grada kojeg sam dobro poznavao. Na početku rata sam bio pročitao i slušao da je Cane bio odredjen za direktora Sarajevskog aerodroma. Tada je aerodrom bio okupiran i Cane nije mogao preuzeti dužnost, a nije mogao ni doći do Aerodroma. E onda sam ja svako jutro počeo “opominjati” Caneta, Cane idi na svoj posao! Mislio sam kad on preuzme dužnost onda je rat gotov i mislio sam da je to bilo razveseljavajuće. I onda me jedno jutro saćeka Šefkija i upita što se šalim sa Canetom na taj način, ja mu objasnim i on shvati moju ideju i moju igru sa svojim Sarajevskim duhom, ali mi ipak reče, Izgleda da Cane ne razumije to tako. Prestao sam se šaliti sa Canetom zato što nije razumio moju šalu, a onda i zato što sam ga veoma cijenio. Cane je bio jedan od rukovodilaca izgradnje Avenije od Marijin dvora do Dolac Malte (Vojvode Putnika?), tri trake sa svake strane, semafori, raskršća. I onda nakon valjda 10 godina bude pozvan na jedan sastanak gdje su bili prisutni vojni i civilni bezbednjaci sa republičkog i gradskog nivoa, rukovodstva PTT, Skupštine Grada,.. Trebala je otpočeti izgradnja najnovijih podzemnih komunikacijskih i telekomunikacijskih veza u Sarajevu, trebalo je kopati po gradu. Pitaju Caneta da li ima neku ideju za Aveniju, a on odgovara,
Mi smo računali na buduće potrebe Grada, mi smo ispod ceste napravili kanale sa praznim cijevim, terminalima i tehničkim otvorima tako da tu ne treba kopati. Projekti se nalaze kod………
Vidio sam bio Canetovu smrtovnicu u “Oslobodjenju”, Laka ti zemlja moj Cane!

Jedne je godine putovao Davor u Italiju sa svojim autom. On, Emir Šahinagić i još neko. Vozio je Emir, prihajaju na granicu negdje u noći, carinik dodje do vrata snenog Davora i moli pasoš, ovja mu daje nešto iz unutrašnjeg djepa, a carinik kaže, Pasoš, molim vas. Pa eto ti ga, viče probudjeni Davor., Ovo nije pasoš, ovo je štedna knjižica, pojašnjava carinik. I tako u brzini Davor uzeo iz ormara štednu knjižicu umjesto pasoša. Problem je riješen tako što se Emir vratio u Sarajevo po pasoš, a Davor je bio gost Carine, igrali su neprekidno remija dok pasoš nije stigao.

Bio je to neki sunčani septembarski dan 1997. godine. Sarajevo, bašta ispred bivšeg Opštinskog komiteta opštine Centar u pasažu od Dositejeve prema kinu Dubrovnik i RK Sarajka. Puno poznatih gostiju uključujući i nove ratne zvijezde. Davor, Šaban, Džavid Husić,……,…. Sjedili smo prilično dugo. Davor je držao bank, uživao u društvu, viskijao je opasno. I onda u jednom trenutku ostadosmo nekako sami za našim stolom. Pričao sam mu da se moram vratiti u Švedsku. Samo je slušao bez nekog gesta ili komentara i onda malo kasnije iz nekog drugog konteksta reče, Vratite se Ziko, nedajmo im naše Sarajevo. Ljutito je podigao pesnicu prema oku i onda valjda vanjskom stranom savijenog kažiprsta izbacio suzu koja pade na sto. Možda ovo izgleda previše patetično, lažljivo ili bombaški, ali to se zaista desilo. Tada sam zadnji put sjedio sa Davorom. Nije dao da ja platim moju turu. Više se nismo vidjeli. Ja sam uvijek htio ljudima da dam

Upoznali smo se sredinom sedamdesetih kada se doselio u moj komšiluk. On, njegova supruga Marija, nastavnica, i pas Bina, neka “opasna” pudlica koja nas je svaki put napadala lavežom i nasrtajima kada bi smo dolazili igrati karata. Ja mislim da ju je tome naučila Marija jer bi smo joj usmrdili kuću duhanskim dimom.
Nekoliko godina je kod Kljaje živjela i njegova punica. Sin joj je bio muzičar i odsutan od kuće cijelo vrijeme tako da je ona došla da živi kod svoje kćeri, kod Marije, da ne bi bila sama. Bila je to jedna fina i nježna Srajevska gospodja u poodmaklim godinama koja je sa nama “fakinima” komunicirala na “Viener Hochschule”. Za ilustraciju moram prepričati jedan dogadjaj.
Kljaja se znao jedanput godišnje “provaliti” i piti danima po kafanama sa rajama dok ne bi počeo krvariti, imao je neki čudni čir na želudcu. Jedne takve prilike, jedne hladne zimske noći, došao Kljaja kući bolestan od pića, počeo krvariti i onda “normalno” Marija i njena majka počeše ga prekoravati i savjetovati, onako po ženski, neprekidno i “mudro”. Kljaju boli stomak, nikakav, one tucaju li tucaju i onda mu pukne film i vikne, Marš u pičku materinu obje, Marš iz moje kuće! I onda Marija i njena majka krenu prema izlaznim vratima te kad ih otvoriše zapuhne ih oštra hladnoća. Utom se okrene Kljajina punica držeći skrušeno ruku u ruci ispred prsiju i kaže, Ali gosp*n Zdravko, napolju je jako hladno. Onda Kljaja odgovori, Dobro ti ostani, ali ti, pokazujući na Mariju, izlazi napolje. Naravno ni Marija nije izašla. Marija i Kljaja su zajedno više od 50 godina. Kljaja je bio uveliko promijenio svoj život zbog Marije.
Kljaja je bio dobar čovjek, na Sarajevskom prava Raja.
Dugi niz godina brinuo se za Mota (Moto – nadimak), jedan elgantnog (dugi mantil ili kaput, odijelo, kravata, sunčane naočale,..) beskučnika porijeklom iz Blažuja, dugogodišnji gastarbajter u Njemačkoj koji se bio vratio kao frontalni kokuz. Moto je sa Kljajom imao iće i piće, odjeću i obuću, cigare, društvo, ponekad je spavao u Kljajinom autu, a jedne hladne zime u njegovom prigodno namještenom podrumu.
Mnogi su bersposlićari imali fajde od Kljajinih businessa, ukazivao im je povjerenje, nikad ga nisu iznevjerili, i uvijek bi im se to isplatilo. I danas ima jednog takvog (Ragib?) koji posudi robu od njega pa onda je prodaje eskurzijama po gradu.
Jedne godine Kljaja je dao Ćamilu (Aščić ?), raja iz Bujruma, da drži njegov bižuterijski štand u Baošićima od polovice avgusta. On je tada držao bife u jednoj školi pa se morao vratiti ranije u Sarajevo. I onda igramo mi karata kod Kljaje, vjerovatno kraj septembra ili prvi dani oktobra, dolazi Ćamil sa nekoliko većih torbi punih bižuterije te nakon kafe upita, Kljaja, hoćemo li napraviti inventuru? Daj mi pare i listu ako si je napravio, odgovori Kljaja. Čamil izvadi kesu sa parama i listu na nekoliko strana papira. Jesi li uzeo svoj tal?, upita Kljaja, Jesam., odgovori Ćamil, Imaš li još para? Nemam. odgovori Ćamil. Onda je inventura gotova reče Kljaja i zamoli ga da spusti torbe u podrum.

Kljaja je čitav rat bio u Sarajevu, granata mu je otkinula nogu do iznad koljena, hoda sa protezom, ima malu bižutertijsku radnju na Baščaršiji, živi svoj stari život, svaki put kada sam bio kod njega u radnji neko bi navratio od “hrsuza” i uvijek je bilo veselo.
Nakon 17 godina posjetio sam bio Sarajevo (2013. godine) na dvije nedjelje. Najmanje deset puta sam kafenisao sa Kljajom u njegovom butiku.
Prvi dan dodjem kod njega, a on me pita da li mi se štucalo u Švedskoj. Nakon što je izgubio nogu ležao je prilično dugo u bolnici. Često mu je u večernjim satima navraćao moj prijatelj Delalić Dževad, vlasnik kultnog restorana Majestic, koji se bio aktivirao u bolnici. Dževad je dugi niz godina radio u Njemačkoj kao asistent pri operacijama sa narkozom. I tako dodje on najčešće sa flašom vina pa tračaju i tračaju, smiju se i smiju. Ja sam bio česta i draga tema za obojicu.
Kljaja je ostao isti, uvijek vedar, raspoložen, prijatelj, Raja, zajebancije, podmetanja,gdje god bi se pojavio zračio je osmjehom, raspoloženjem, šeretlukom, prijateljstvom, a i imao je gard koji je budio respekt!…
I zato Kljaja sada krećemo sa jednim našim vječnim refrenom i nezaboravnom za sva naša vremena, Zoran Kalezić i Ja svoj život još po starom živim.
Kljaja je vjerovatno čovjek s kojim sam odigrao najviše partija karata u životu, najčešće remija, a bilo je i pokera. I nikad, baš nikad nismo imali nekih nesporazuma, uvijek je pobjedjivao zdrav rezon, pravila, logika i naše prijateljstvo.
Nakon godina boemskog fakinluka, a nakon ženidbe, Kljaja je zaradjivao za hljeb nasušni držeći razne bifee (škole, udruženja,..), te baveći se bižuterijom u ljetnim mjesecima na moru.
Jedne godine je držao bife u Udruženju boraca (II Svjetski rat) u Mustafe Golubića. Dodje ljeto i Kljaja će na more da prodaje bižuteriju, a Boro, njegov brat će ga zamijeniti nekoliko nedjelja. Poslije prve nedjelje Boro je uveo samoposlugu i samoplaćanje na šanku te igrao karata sa gostima po čitave dane. Naravno gosti su varali i onda Kljaja nadje neku drugu zamjenu. Jebo majku ja mislio da su partizani pošteni, zajebavao se Boro, i onda, Ma da sam ostao čitavo ljeto mogao sam dobiti borački penziju. Borin rezon je bio da ih više uzme na kartama nego na piću, a onda radilo se i o nemogućoj zajebanciji.
Te godine kada sam ljetovao u Herceg-Novom, drugog dana dodjem sa Novitović Božidarom i mojim sinom Denom u Baošiće da posjetimo Kljaju. Sjednemo u veliku baštu jednog “Udbinog” restorana, stolovi sa bijelim stolnjacima, nastoljacima i puno ikebana, čisto bijela rizla, nekoliko visokih palmi i jedna stara, stabilna, jaka i imučna gostinska kuća. Podalje od nas je sjedio personal, bilo je podne. I onda niko ne dolazi da nas posluži pa Kljaja vikne, Božo, dodji da nas poslužiš. Božo je bio konobar koji je poznavao Kljaju. Božo ni da odgovori i onda nakon još jednog poziva Božo odgovori, Jebi i mi oca Kljaja ako hoću, vidiš kako je upeklo ne smem ni da okrećem glavu. Kljaja i ja dobijemo napad smijeha, Deno pita što se smijemo, a Novitović Božidar ustane i ode u gostinsku kuću. Ćim se Božidar vratio dodje jedna mlada konobarica, ručali smo, malo popili, trajalo je to skoro dva sata, na kraju dodje gazda da popije piće sa nama te da se još jednom izvine zbog konobara, Novitović Božidar je bio jak čovjek u turističkom biznisu. Na kraju Kljaja kaže gazdi, Nemoj da šta ispašta Božo (konobar), ja ne bih dolazio kod tebe da nije njega. Onda gazda gleda čudno u Bižidara, a ovajh mu reče (!), Taki su ti moje Sarajlije, njima je prvo do zajebancije, sreća da Boro, Kljajin brat, nije sa nama on bi ti tražio da Božu povećaš platu, malo ga ukori i nek nastavi raditi, zaključi Božidar. Kasnije mi je Kljaja pričao da je Božo nastavio raditi i da se popravio 100%. Eto to je bio Kljajin sistem vrijednosti na sceni.
Jednom su Kljaja i Boro sa dvojicom prijatelja putovali od Beograda do Sarajeva. Bila je noć, zaustave se negdje u Srbiji kod nekog restorana sa živom Ciganskom muzikom. Sjedilo se, jelo se, pilo se i onda pri fajrontu počne Boro naručivati pjesme. Uzme onog poznatog crvendaća (10.000 dinara) medju dva prsta da svi vide pa onda prije pjevačevog gornjeg malog džepa na sakou podvija ga ispod dlana i primi sa palcom i tako više puta. Svi su vidjeli plaćanje svake naručene pjesme sa deset hiljada dinara. Bilo je valjda pet – šest narudžbi, a u pjevačevom džepu samo jedan crvendač. Boro je madjioničarski varao. I onda napokon fajront. Društvo u autu, Kljaja će voziti, a Boro kaže čekaj Kljaja dok počne makljaža. I zaista nakon pet minuta počeše se razbijati sijalice, bacati stolice, orkestar i gazda su bili optužili pjevača za prevau. I onda nastaviše oni put u veselju i zajebancijama.
Dok su bili mladi Kljaja i Boro su bili stalni klijenti u Stanici milicije na Bjelavama. Tada su stanovali u Hajduk Veljkovoj iza Muzičke škole. Jednog dana pošalje komandir Stanice milicije jednog novog policajca da privede Kljaju. Taman kad je policajac došao do vrata stana Kljaja otvara vrata, žurio se negdje, Pavlović Zdravko – Kljaja, upita ga policajac, Eno ga spava, reče Kljaja i ode žureći. Policajac udje u stan budi Boru i kaže, Hajde Kljaja moraš u Stanicu milicije treba te komandir, Ma nisam ja Kljaja, ja sam Boro, odgvoara bunovan Boro, Kljaju si sreo na ulaznim vratima. Mani se tih folova, nisam ja od jučer, uzvraća policajac, Oblaći se!. Boro ustane, oblaći se i smijulji se, Što se smijuljiš, pita policajac, Ma svi će te zajebavati zato što privodiš mene, a ne mog brata Kljaju, odgovara Boro. Ti baš misliš da me možeš izraditi, uporan je policajac. I onda se oni polako približavaju Stanici milicije, lijep dan, nekoliko policajaca pred Stanicom i onda shvate grešku kolege, Ma nije to Kljaja, to je Boro, njegov brat, pa cijelo Sarajevo ih poznaje, komentarišu vidjeno, Ma ja mu lijepo kažem, a on mi ne vjeruje, sa smijehom se nadovezuje Boro.
Ovdje ću se samo sa pjesmom (naročito drugom) sjetiti belaja koji su Boro i Kljaja napravili kod Mehe na Sedreniku kada je gostovao Šaban Bajramović.

Kljaja je više godina držao bife u zanatskoj školi Jaroslav Černji. Tu se bio udomaćio sa svima, od direktora do portira. Mnoge probleme djece prijatelja i poznanika je uspješno riješavao.
Tako jednom padne na popravnom sin jednog mog prijatelja, a Kljajinog poznanika. Odem ja sa prijateljem kod Kljaje da vidim može li šta pomoći. Kad smo došli i započeli priču sjeti se Kljaja da je on malog i upisao u školu preko veze jer mali nije ispunjavao sve uslove. Onda Kljaja uzme knjižicu sa negativnom ocjenom i ode kod direktora. Direktore šta je ovo, sa vrata će Kljaja direktoru, ja malog upisujem, a vi ga obarate i ispisujete. To nije fer. Onda direktor uzme kjnižicu i…… Helem, mali je prošo, uspio završiti skolu, zaposlio se u struci i bio veoma kompententan i cijenjen u firmi gdje je radio.
U tu školu su išli uglavnom djeca slabog imovnog stanja koja nisu imala novaca za skuplju užinu pa su Kljajini sendviči bilo veoma siromašni. Jednom ga neki učenik pita, nakon što je dobio sendvič sa salamom, Čiko, ćime režete ovu salamu, Žiletom, bio je Klajin odgovor.
Jedne prilike imali smo Zuki (Ibrahimagić Zuvdija) i ja neki posao u blizini škole Jaroslav Černi. I onda nagovorim ja Zukija da svratimo na kafu kod Kljaje, ali da napravimo šegu tako da prvo u bife udje on te da se predstavi kao poreski inspektor i zatraži na uvid poreske knjige. Kljaja nije poznavao Zukija. Udje visoki Zuki u mantilu i odijelu sa kravatom, naleti prvo na Mota, a onda Moto pozove Kljaju i kaže, Kljaja došao je gospodin inspektor i traži na pregled knjige. Dodje Kljaja do Zukija i pita ga, Kakve hoćete knjige, evo ja ću poslati Mota u knjižaru da ih kupi. Onda se Zuki zablokira i počne smijuljiti, uto udjem ja, a Zuki će, Ma kako me je samo prokužio, Sarajevska Jalija. Odatle je Zuki otišao taksijem kući direktno.
Kljaja je bio majstor čisto muških zajebancija i improvizacija koje moram preskočiti da ne bih bio krivo shvaćen, odnosno da se neke bliske i drage osobe ne bi osjećale uvrijedjenima.
Jedne subote dogovorimo okupljaje u Bujrumu za igranje remija. Kljaja malo kasni. Mi sjedimo u poluokrugloj loži do ulaza, a u prvoj do ogledala (bile su tri lože) sjedi Marija, Kljajina supruga i Suzana, kćerka Kljajine sestre, obje nagizdane, lijepe i našminkane. Utom ulazi Kljaja i onako diskretno nas upita, Čije su raveku, pokazujući na Mariju i Suzanu. Naravno u našoj loži smijeh i budalaštine.

Početak šezdesetih, Trst, pustolovi svih vrsta iz Juge navalili na odškrinuta vrata zapada, mladost, kokuzi, nabusiti, problematični, hoće nešto, ali ne znaju tačno kako, neregulisano stanje, nigdje regularne hrane, spavanja, budućnosti,….Legalan boravak u gradu odobravao se na tri mjeseca pečatom u pasošu. Teško je bilo dobiti to odobrenje, mnogi se nisu htjeli prijavljivati vlastima. I onda se Kljaja sjeti jednog svog prijatelja iz jednog Dalmatinskog grada, pečatoresca, ode k njemu i naruči pečat identican onome kojim su Italijanske vlasti pečatile – ovjeravale dozvolu boravka u pasošu.
Iznajmljena kancelarija sa hodnikom, u hodniku Čondro, jedan Sarajevski snagator koji je svojim izgledom ulijevao strahopoštovanje, kao obezbjedjenje, u kancelariji za stolom jedan Kljajin prijatelj koji je pisao odobrenja u pasošu i Kljaja sa pečatom, jastučetom i blagajnom, cijena 50 nečega. Posao je cvijetao svakog sata, gute su se slagale, počelo se lijepo stanovati, oblačiti, restorani i žena u rojevima. I onda Kljaja jedne verčeri, pun k*o brod, rastopljen i raznježen od iznenadnih životnih ljepota, na putu od nekog restorana pomisli, šta ako me ufate, propade mi sva lova, hapsana, prilično dugo sve ovo trjaje Zdravkane, a nakon sunca dolazi kiša, i onda zaleti se Zdravkan, Kljaja, prema moru i baci pečat.
I onda Boro zaglavi, pare se tope, Majka je u Rajvosa sa strepnjama i brigama, Kljaja se vrati u Sarajevo, bilo je to vrijeme žestokog i umirućeg sevdaha, Tebi majko misli lete,  Šerif Konjević
Kljaja je volio pričati viceve. Svi njegovi vicevi su bili posebni. Sjetit ću se jednog kojem se smijem spontano cijelog života i kojeg sam jednom prilikom ispričao u Švedskoj, samo se Gazda smijao, Lars Gille, a jedna koleginica, norvežanka, Eva Larsen, je komentarisala da to uopšte nije smiješno.
Dakle dovedu ženu srednjih godina u hitnu pomoć sa nožem u koljenu. Pita je doktor Kako se to desilo? A ona odgovori, Pokušala sam izvršiti samoubistvo, Pa kako nožem u koljeno? nastavlja pitati doktor, Pa rekli su da se srce nalazi dva prsta ispod lijeve sise, odgovori unesrećena.
Ima još jedan, sjetih ga se u paketu. Počeo Dudek seksualno općiti sa Regicom, a ona samo šuti. Onda Dudek upita, Regica, ti više ne voliš mene? Kak* to? odgovara Regica, Pa uvijek si kričila, a sada samo šutiš, nastavlja Dudek, Ondak JOJ, odgovara Regica.

I onda jedne godine nakon što sam saznao za nesreću pošaljem po sinu malo sitniša Kljaji, a on meni dva para karata i šlape. Karte čuvam neotpakovane. Takve će najvjerovatnije i ostati. Morat ću ih testamentirati.
Kljaja i Marija su u Sarajevu. Žive dobro!
Boro, Punica. Moto i Bina su davno umrli.
U Sarajevu je nekad Mordo držao igranke, otprilike tamo gdje je danas opština Stari Grad. Ja sam tada bio dijete. Mordo je imao pravi plesni orkestar. Marija i Kljaja su tamo plesali. Ovu storiju ću zavrćiti jednom melodijom za ples Mariji i Kljaji, dakle Mali cvijet .

Boro i Kljaja (Pavloivić Zdravko) dvojica medjusobno najprivženije braće povezana sa Sarajevskom karizmom, kreatori največih Sarajevskih mogućih i nemogućih Rajinskih (od Raje) sloboda, kontri, zajebancija, podvala, največi životni optimisti koje sam upoznao i moja vječna inspiracija za pronalaženje neslućenih ljepota i sloboda u običnom svakodnevnom životu. Njihova sloboda je bila ograničena samo na Pravoslavni Božić i Uskrs kada su najsvečanije obučeni i uredjeni odlazili svojoj majci sa darovima. Pošto nisu bili neki vjernici te njihove ceremonije sam doživljavao kao neko pranje vlastitih savjesti i izvinjenje voljenoj majci za sve probleme, strepnje i brige koje su joj cijeli život stvarali.

Kljaja, ja i Boro.

Boro je u mladjim godinama bio stekao respekt u Jugslavenskom podzemlju. Bio je pored ostalog jedan pokušaj pljačke NATO skladisšta u Italiji. Bila je i jedna velika tuča u Trstu gdje je Boro stekao ugled jednog opasnog nokautera.
Opisivao mi je jednu scenu iz pljačke. Uhvate američki vojnici sve njih (Fiklijaš, Čondro, Cuni?,…) i drže ih u stavu mirno sa uperenim automatskim puškama, cik zore i onda se jedan od njih sagne i počne kljanjati i moliti se Bogu, najbliži vojnik počne pratiti njegovogo klanjanje sa puškom, dole – gore., neki se od uhićenih (!) smijulje, a jedan pukne i viče, Šta to radiš hajvanu, ho`š da nas sve pobiju? Uto` dodje neki oficir i pita što se to dešava, Ma on je musliman (?), danas je Bajram, njihov praznik pa se moli Bogu, neko je odgovorio. I onda se musliman(?) podigne i svi se smijulje ukljčujući i većinu vojnika. Opasna napetost i neprijateljstvo je bilo pobijedjeno.
Boro je važio dugo godina i kao veoma opasan čovjek (znao se marisati – tuči). Takav image ga je pratio gotovo cijeli život. Krajem pedesetih ili ranih šezdesetih u Trstu su se okupljali i razni pustolovi iz Juge. I bila je jedna velika tuča u nekoj poznatoj kafani i onda je Boro nokautirao nekog opasnog i poznatog kriminalca. Od tada je bio postao cijenjen u Tršćanskom podzemlju. Ma zapazio sam ga bio kao nekog kabadahiju i onda kad je počela tuča strefim ga punim i čisto u vrh brade i on prvo klecnu na koljena pa se onda prostrije po podu, imao sam i sreću, pričao mi je Boro.

Kada sam prvi put upoznao Marijana, jednog korpulentnog Sarajliju koji je bio došao u Švedsku početkom sedamdesetih i za kojeg je važio image da je najjači u Štokholmu od  svih Jugovića, počnem nabrajati Sarajlije koje bi i on trebao poznavati, spomenem Boru Pavlovića, a on će, Njega poznajem on se dobro mariso. Boro je bio čuven i u Švedskoj.

Boro je bio i najbolji plesač na igrankama u Sarajevskom Domu milicije (šezdesete). Zgodan, elegantan, šarmer i uvijek raspoložen! Za pretpostaviti je da se plesalo i uz melodije Dragana Stojnića, Bila je tako lijepa
I onda oženi se Boro sa jednom Beogradjankom. Živjeli su u Beogradu, supruga je bila naslijedila radnju za popravak muzičkih instrumenata. Bila je ljubav i sreća, ali trajala je veoma kratko, supruga se razboli i umre. Boro se vrati u Sarajevo. Nikada nije pričao o detaljima te nesrećne sudbine.
Od kasnih sedamdesetih Boro se počeo baviti prodajom bižuterije, prvo ljetnim sezonama na moru, a onda je bio otvorio i butik u Sarajevu.
Inače Boro je imao i upražnjavao cijelog života jednu veliku kulturu ponašanja, elegancije,….. poznavao je najbolja jela i pića, vladao njihovim ispravnim kombinacijama, pušio je Nišku moravu, ona zelena šlajbek-kutija, bio veliki drug, gospodin (mnogi će me ispraviti sa moguće; gospodin fakin, gospodin jalijaš),.. Bio mi je jedan od najdražih Sarajlija.
Vrijeme rata je proveo sa Sutkom, vjenčana supruga, u Italiji i Njemačkoj. Vratio se u Bujrum (Sarajevski restoran) prije mene. Boro je umro 2005 (?) godine u Sarajevu.

Valjda početkom osamdesetih ljetovao sam sa porodicom u Herceg Novom.
Dodjem na Borin štand, u centru grada blizu neke bašte uz čiju je nisku šimširnu ogradu sa svoje strane Boro imao svoj vlastiti sto, Sutka je prodavala bižuteriju. Tu je Boro sjedio u hladovini i pravio cirkuse. Tom ulicom je znao proći Zuko Džumhur na putu do pekare. Nekoliko puta ga je Boro prevario, ponudio na piće i svoje istorije, razmišljanja i komentare, i onda Zuko zaboravi i na hljeb i na vrijeme. Ja sam bio navraćao nekoliko puta da bih upoznao Velikog Zuku medjutim nije više prolazio tom ulicom ili je bio otputovao.

Moram iskoristiti priliku da se podsjetim na tog Veličanstvenog intelektualca i današnjeg Bosanca (siguran sam), Zuku Džumhura,  Tita, Komitete, novine, časopise i sve narode osvojio je davne 1949.(?) sa karikaturom gdje Karl Max sjedi za stolom i piše Kapital, a na zidu mu visi slika Staljina. Bilo je to vrijeme sukoba izmedju Tita i Staljina. Mislim da ga je najjednostavnije i najbolje predstavio Momo Kapor, književnik, bivši Sarajlija, sa “Čega god se dotakao, postajalo je umetnost.”. Jednom Zuku pita neki novinar zašto vozi starog i sporog Spačeka kada vjerovatno ima novaca da kupi bolji i brži auto, a Zuko mu odgovori, Ma koje god auto da ja vozim meni treba pet do šest dana od Beograda do Herceg-Novog (imao je prijatelja na putu koje je morao posjetiti).

Jednom navratim kod Bore i slušam, Sjedio Boro za svojim stolom i gleda kako Sutka prodaje i onde počne vikati, Vidio sam te, Vidio sam te,… I onda kada su mušterije otišle pita ga Sutka, Što si ono vik´o, Vidio sam te, Vidio sam te? I onda Boro ispriča, Vidio sam jednu stranjkinju kako je jedan prsten stavila u usta i tako ga maznula, nisam znao za tu foru. Pa što je nisi ufatio, pita Sutka, Nije meni ukrala, ukrala je tebi, ti si bila za štandom i prodavala, a osim toga imala je dobre guzove, bio je Borin odgovor.
Jedne večeri trebali smo izaći u čuvenu baštu nekog hotela sa živom muzikom, plesom,…. Boro, Kljaja i ja sa ženama. Boro, Deno (moj tada 8 – 9 godišnji sin) i ja odemo kao prethodnica jer nismo imali živaca čekati žene dok su se sredjivale. Kljaja je nešto kasnio. Dodjemo mi u Baštu i nismo dobro ni sjeli kad doleprša konobarica, prepoznala je bila Boru, Izvolite, šta želite naručiti? upita veselo, Ima te li kompota, upita Boro i gleda je onako prodorno i zavjerenički, Od čega bi ste kompot, upita konobarica, prihvćajići šalu, Imate li od bijelog luka, nastavlja Boro, nastalo je valjanje od smjeha, a moj Deno pita, Tata ima li kompot od bijelog luka?
Kljaja je imao bižuterijski štand u Baošićima nedaleko od Herceg-Novog. Posjetim ga drugog dana po dolasku. Štand je bio na dobrom mjestu. Tog dana je bila navala na neke plastične torbice tako da je Kljaja prodao sve svoje zalihe. Zarada je bila veoma dobra. Zamisli nedjeljama niko ne kupuje torbice i danas odoše sve, morat ću pitati Boru da mi proda svoje, komentarisao je Kljaja. On i Boro su imali zajedničko skladište i svu robu su kupovali zajedno i dijelili po stvarnim nabavnim cijenama.. Tako je bilo i sa torbicama. I onda odem ja kod Bore i kažem, Kljaja je prodao sve one torbica sa velikom razlikom u cijeni i pitaće te da mu ti prodaš svoje. Treb`o bi mu povečati cijenu, pokušavam ja “zakuhati” i napraviti “cirkus” izmedju njih. Dodje Kljaja, bilo smo u nekom manjem društvu, i Boro će, Čujem da si prod`o sve one torbice od prošle godine, Jesam i mislio sam te pitati da mi ti prodaš one svoje iz skladišta, odgovara Kljaja, Zika mi reče da si imao i dobru razliku u cijeni, nastavlja Boro, Zato sam ja odlučio Kljaja da uzmeš sve moje torbice džaba, kad te ide nek te ide pravo, a onda i da zajebemo Ziku.

Boro je nakon rata često akšamlučio u Bujrumu. Društvo bi odabralo piće i mezu i onda bi se krenulo oko šest sati. Boro nikada nije ranije počinjao, a pazio je na kombinacije pića i hrane, radilo se o punom ugodjaju.

Ovdje ću se sjetiti filma Praznik u Sarajevu , fenomenalnog Sarajevskog režisera, Benjamin Filipović , i života tog Sarajevskog miljea koji sam ja živio 1970. i 1971. u maestralnoj kafani Koševo, gdje smo slušali Šabana – Dajte mi utjehu, Arsena – Volio sam djevojku za jedan dan, Kiću – Plavuša,….. (sjetićemo se jukeboxova)  gdje su se okupljali fakini i naivne djevojke, odakle se putovalo u šverc u Italiju ili u djeparenje u Njemačku. Antologijska je scena iz filma gdje Hanka Paldum pjeva Vjetrovi tuge . Film sam odgledao možda 50 puta, a uz Hankinu pjesmu veoma često započinjao akšamluke i moja intimna putovanja u tu divnu prošlost.

I tako jedne hladne zimske večeri, dugi akšamluk, zajebancije i provale i onda u sitne sate fajront. Zima, snijeg, led, Boro pri kahvi, ne može voziti i onda ga Kavčić Eduard, Edo, ponudi da prespava kod njega. Njegov stan se nalazio u blizini. Edo je bio jedan fini gospodin, nekako tih i uvijek sa strane, ali veoma draga Raja, živio je sam. Boro prihvati i onda prije lijeganja ode Boro u kupatilo poslije Ede. U kupatilu ugleda Edinu zubnu protezu u čaši sa vodom. I onda zamijeni Boro Edinu protezu sa svojom. Ovdje treba napomenuti da je Boro imao široku bradu, a Edo špicavu. Jutro, Boro spava u svojoj sobi i odjednom naglo ulazi Edo čudno govoreći, Boro jeb`o te šta je ovo? Izgledao je onako mahmuran, blijed i na smrt preplasšen, imao je Borinu širu protezu u svojim malim ustima, mislio je valjda da mu se glava bila smanjila. Boro bunovan ugleda izgubljenog Edu i počne se zavaljivati od smijeha pa reče, Ma nije ništa ja sam samo zamijenio naše proteze, uto Edo dobi eruptivno povraćanje i otrča sa punom rukom u kupatilo.

Hotel Reumal, Fojnica, nekoliko Novogodišnjih praznika sa dočecima Nove Godine. Bilo je nezaboravno. Bilo nas je nekoliko parova koji su imali neku vezu sa restoranom Bujrum, koji su rado dolazili na dočeke Nove Godine i onda se nastavili “liječiti” u bazenu sa termalnom vodom, šetnjama po pitoresknoj okolini, igranjem karata, zajebancijama svih vrsta,….. Mislim da je jednom bio sa nama i Nijaz Durakovic. Dva puta je bio i Boro. To su bili posebno začinjeni praznici.
Jedne godine potrefilo se nekoliko parova koji su glumili neki nobel svijet. Ta njihova “kultura”, prepotencija i distanciranost smetala je opuštenoj i veseloj atmosferi u svim prostorima Hotela. I onda jednog popodneva kada su žene bile u svom dijelu sa mliječno-voćnim šankom i tračale po kružocima, a muškarci igrali karte u jednom drugom otvorenom prostoru nestane Bori njegove Niške morave te ode kod Sutke, kod žena, da vidi da li je ona možda ponijela cigarete. Sutka je bila zaboravila pa Boro ode do njihove sobe koja se nalazila na nekom spratu prilično udaljena od vrata lifta. Medjutim Boro zaboravi ključ pa se vrati nazad da uzme ključ od supruge.
Sutka, jebem te po sred pičke, djećeš me pustiti do sobe bez ključa, oglasi se Boro glasno u ženskom prosotoru. Prvo nasta kratki tajac, a onda salve smijeha i komentari. Nobel žene nisu imale neki odgovor u svom igrokazu nego se i one počeše spontano smijati i odlediše se. Na napuštanju Hotela mahalo se sa svim rukama.

Jedne godine Boro je pripremao veliki posao na moru. Bio je izabrao jedan veči gradić sa posjećenom širom turističkom okolinom. Planirao je otvoriti preko 10 štandova za prodaju bižuterije i svih drugih turističkih roba. Konkurencije se bio riješio prije zvaničnih postupaka, ali planirani broj lokacija, a onda i dvije specijalne lokacije na centralnim mjestima, nije uspio dobiti. Išao je Boro na sve strane pa i kod Načelnika opštine u njegov kabinet. Iznenadio je bio Boro Načelnika opštine i u jednom restoranu, ali ni to nije pomoglo.
I onda nagizda se Boro, natovari sa raznim poklonima i jednim specijalnim ručnotkanim ćilimkom, lulom od slonove kosti te sa Sutkom ode u kućnu posjetu kod Načelnika. Prije toga saznao je da Načelnik živi sam sa suprugom u vlastitoj kući, da puši lulu, u koje vrijeme dolazi kući sa posla,… Pozvoni na vrata odprilike na jedan sat prije nego što će Načelnik doći kući, Oprostite Gospodjo da li je Načelnik došao kući, najljubaznije upita Boro načelnikovu Suprugu. Helem Boro “nije znao” kada Načelnik dolazi sa posla, htio mu se zahvaliti prije povratka u Sarajevo te zamoli suprugu da ostavi poklone kod nje. Ma ni govora gospodine Boro, udjite, samo izvolite, ja ću nam napraviti kavicu i u tome će doći Načelnik, odigra Gospodja Borin scenario, a da nije znala. Ma mi bismo da Vam ne smetamo, ako možemo samo ostaviti poklone, nastavlja Boro dok ga Sutka gura u kuću, Ma ni govora, ako neće te ući ja Vam neću primiti Vaše poklone.
I onda je Boro bio u svom elementu. Napravio je divnu veselu i opuštenu atmosferu, Gospodja se bila “rasula po podu”. I bio je došao muž i skoro se onesvijestio kad je ugledao Boru i Sutku, onda je pala ipak obavezna kućna doborodoćlica sa lozom i “našlo” se bilo i pršute i sira, lijepe priče, smijeha, ljepota životnog teatra, ljepota života, brzi kraj od Bore, da ne pretjera, na ispraćajnim vratima pita Načelnik šta vam je ovo i uzima u ruku ručnotkani ćilimak, Ostavi to, to nije za tebe, to je za Gospodju, odgovara Boro autoritativno, srdačni i ipak iskreni pozdravi…… I uspio je Boro, nije dobio sve, ali je dobio i ona dva specijalna štanda u Centru.

Moguće da će netko imati veoma banalnu sliku o Bori, opisanom miljeu i dogadjajima. Predlažem da se pogleda aktualni film Per Morbergera, tako da se spozna Sarajevsko vizionarstvo u razvaljivanju klišea, disciplina, reglera, učmalosti običnog života….

I onda nazovem Kljaju, valjda nakon 5 – 6 godina, prepozna mi glas i odmah me upita,  Zika, jesiu li čuo da mi je Boro umro, Bilo je pola Sarajeva na sahrani.

Ovaj tekst pišem danima, ide teško i nisam zadovoljan, ali ga objavljujem ovakvog jer u skorije vrijeme ne mogu napisati bolje. Emocije i duboka praznina