Jednom sam sa Davorom (Davorin Popović – Indexi) prolazio hodnikom Skupštine Grada i on mi iznenada reče, Hodi da pozdravim svog druga. Udjosmo u jednu kancelariju. Za velikim radnim stolom sjedio je Ibrahimagić Zuvdija ukocen u kancelarijskoj fotelji sa visokim naslonom kraj odškrinutih izmješanih duplih prozorskih okana tako da mu je zrak dolazio trepereći u pravcu nosa. Imao je šal umjesto kravate, gledao nas ukočeno i bezizražajno i onda se počeo polako smijuljiti bez da reaguje tijelom, Davor ga upita, Kada se to leglo prijatelju? Tako sam upoznao Zuvdiju kojeg sam do tada poznavao iz vidjenja kao vječitu eminenciju i Portparola Ante Sučića, legendarnog Gradonačelnina Sarajeva. Kasnije nas je život povezao kada je došao u Gradsku upravu prihoda za Portparola gdje sam ja bio pomoćnik direktopra. Znao je svoj posao i što je ponekad bilo veoma važno za nas, poznavao je sve funkcionere i važnije ličnosti u Gradu osobno, te pamtio odredjena mjesta i dogadjaje.

Živio je kao samac blizu Gajine pekare (Krajiška ulica?) , mansardni stan specijalno napravljen za njega sa barom. Bilo je tu nekoliko party za dugo sjećanje..
Zuki je porijeklom iz Plava ili Gusinja, diplomirao je ekonomiju u Sarajevu, visok sa jedinstvenim stilom, veoma inteligentan, ali i poluters, volio je Raju i bijelo suho vino. Svojim prirodnim držanjem i relacijama odavao je moguće neko begovsko porijeklo.
U ozbiljnijim godinama se bio oženio te razveo nakon samo nekoliko bračnih sedmica. Pričao mi je. I tako prve zajedničke subote kaže meni žena da idem kupiti voće, povrče, meso, sir, jaja,… na Pijaci Markale i Tržnici. I ja odem prilično rano, oko deset sati, i pokupujem sve prema ženinoj listi, a ljudi se guraju, prodavaci deru, onda oni mirisi u Tržnici, ali ja kupim sve i onda nosim ja dva cekera i prolazim pored jednog restorana a neko viče iza mene, Vozdra Zuki, onda prolazim ja pored drugog restorana, a neko će iza mene, Mašala Zuvdija, i onda prolazim ja pored Kvarnera (legendarni restoran Ante Sučića) i niko se ne javlja, a ja mislim da me svi gledaju sa sažaljenjem i neće da mi se jave. I bila je još jedna takva subota i onda se mi razvedemo, a ja se vratim mojim restoranima i mojoj Raji.
U Gradskoj upravi se najviše družio sa Hajrić Emirom, mladjim i tada neoženjenim radnim kolegom. Znali su se sresti i van posla, ali takva drugovanja nisu bila duga jer je Emir uvijek išao kući na vrijeme, a imao je i kratke akšamluk-baterije. Emirova favorit pjesma je bila Šta ću kući tako rano. I onda kad god je imao priliku Zuki bi u društvima govorio, Zamisli ti njegove drskosti (Emirove) on voli pjesmu Šta ću kući tako rano, pa naruči pjesmu i kao padne u sevdah, a onda već u devet telefonira mami, Spremi mi papuče i čaj eto me za deset minuta. Emir bi se uvijek valjao od smijeha, a i mi jer je bilo veselo gledati Zukijevu glumu.
Musić Fikret, naš kolega sa posla, dobije stan u novogradnji na Dobrinji te napravi feštu. Medju ostalima bili su pozvani i Zuki i Emir. Stan se nalazio na trecem spratu šestospratne zgrade, lift još nije bio u upotrebi. Zuki i Emir su kasnili i onda ja isceniram podvalu. Prvo upratim kada će Emir parkirati auto te će oni krenuti prema ulazu u zgradu. Onda skinem sa vrata natpis Musić, zamijenim ga sa drugim prezimenom i nagovorim sve goste da šute. Zuki i Emir idu stepenicama dahčući i polako, dodju da vrata vide drugo prezime, a Zuki će, Pa ovo je treci sprat, jesi li ti dobro zapisao? pita on Emira, Ma ja sam gotovo siguran, odgovara Emir. Jesmo li možda prošli kraj njegovih vrata?, pita Zuki, Ma nismo ja sam gledao na svakom spratu, odgovara Emir, Ti gledao, što si gledao ako si dobro zapisao, nastavlja Zuki. Šta misliš da pozvonimo? Ma što ćemo zvoniti pa čulo bi se da je neka fešta, odgovara Emir. I onda se oni nastave penjati do šestog sprata, u pogodnom trenutku ja zamijenim natpis tako da je na vratima pisalo opet Musić, pustimo muziku i počnemo glasno pričati. Malo zatim ide zapuhani Zuki niz stepenice za njim Emir, dodju du vrata gledaju natpis, Pa jesmo mi prošli pored ovih vrata?, pita Zuki, Pa morali smo proći, odgovara Emir, Morali proći, pa kako nismo ni vidjeli, a ni čuli, čuješ li muziku, nastavlja Zuki. U tom trenutku otvorim ja naglo vrata sa punim hodnikom urnebesnih gostiju. Pa jesam ja glup, govori Zuki, pa ja sam morao biti spreman na ovakve podvale kad je Ziko medju gostima, baš sam glup, a ti Emire, što nisi zapisao, Pazi Ziko! Često se, u najboljim raspoloženjima, prepričavala ova podvala.

Bacila je sve niz rijeku i indexi i Davor, neizostvna melodija Sarajevskih zurki cula se i kod Fikreta!

Jednog dana me poslije Kolegija zadrži Nedeljko (direktor Uprave) da popričamo nešto nasamo. Helem dogovorimo se da Zukiju pronadjem kancelariju, da je onda Fikret (Musić Fikret) opremi reprezentativno i sve to u tjanosti. Odem kod Vojke (Govedarica Vojka), načelnica Odjeljenja u opštini Centar – ista zgrada, izaberemo jednu od “njenih” kancelarija. Upoznam je sa detaljima i dobijem čvrsto obećanje o konspiraciji. I onda nakon otprilike dva mjeseca pozove Nedeljko čitav kolegij uključujući i Zukija da posjetimo Vojku i vidimo neku kancelariju. Pridjemo svi čoporativno kancelariji broj 301 (dobro se sajećam), Nedeljko zastane kod vrata i gleda natpis pa pita, Šta ovo piše ovdje Zuki? A na vratima natpis Ibrahimagić Zuvdija, …….. Zuki je bio totalno iznenadjen i veoma dirnut. Nakon kabineta i posebnih kancelarija kod Ante Sučića, dijelio je bio neku kancelariju u Upravi prihoda, bila je to kao neka degradacija, i eto ispravili smo bili to. Bili su svi sretni i veseli. Kancelarija je zaista bila moderno opremljena sa pogledom prema Skenderiji. U to se odnekud pojavi i Emir, Zukijev drug. Pa ja ni ti nisi ništa znao, jelde, kakvog ja druga imam, reče Zuki kad ga ugleda. Nisam znao majke mi, pravda se Emir. Nemoj da mi u buduće upadaš u kancelariju bez kucanja, odgovara Zuki.
Rat, Ajda, Švedska, Deno izlazi iz Sarajeva, uspjeva doći do Austrijsko-Njemačke granice i onda pehovi. Tri puta ga vraća Njemačka policija sa granice u Austriju. Prijatelji, poznanici, polubrat u Erdingu, Minchen, ništa ne pomaže. Onda ja krenem iz Švedske za Erding sa Deninom Švedskim papirima. Polubrat uspjeva obezbijediti Denin prelazak dan prije mog dolaska. Deno ima samo indeks na svoje ime, lažnu Hrvatsku osobnu na drugo ime i ništa više. Za ulaz u Švedsku treba imati pasoš. Kako ću dobiti pasoš za Denu, nemoguće. Saznam da je BiH ambasador Mišo Krunić, bivši direktor Bosnalijeka kojeg sam bio upoznao u jednom postupku kao inspektor rada, u kojem se direktor mogao osjećati i privatno povrijedjen, sujeta, ne smijem se pozvati na tu relaciju. Odnekud mi dodje u glavu da se on poznaje sa Zukijem. I sad svjetsko čudo, uspijem dobiti Zukija u Sarajevu na neki telefon i on mi obeća da će kontaktirati Mišu. Zuki je poznavao mog Denu i volio se šaliti sa njim. Svi ovi kontakti će se dešavati 1994 godine u jeku najtežih Sarajevskih dana.
Nočni voz Minchen Bon, Deno i ja, tada sam na razdaljini u vagonu poslednji put vidio Mehu Puzića (pjevač narodne muzike), mahnuli smo se, BiH ambasada se nalazila na periferiji Bona u nekoj privatnoj, gradjevinski nedovršenoj kući, Ambasador nas je čekao, Meni nije jasno kako je Zuki uspio stupiti u vezu samnom. Jeste li vi neki rod? započe Ambasador. Šta ja moram uraditi za mog Zukija?, upita Mišo Krunić nakon kratkog obostranog predstavljanja i komentara. Deno je dobio pasoš i sretno stigao u Švedsku!

Sreo sam se bio sa Zukijem nakon povratka u Sarajevo, 1996. Rat nije utjecao na njega, ostao je bio onaj “stari”, dragi i šarmantni prijatelj. Živio je prilično “tijesno”. Sjedio je u nekoj drugoj kancelariji i imao neke glupe poslove u Upravi prihoda.
I onda sreća pa nesreća. Prvo Zuki dobije na lotu valjda negdje oko 10.000 konvertibilnih maraka. Od tog novca uplati put i turističku posjetu Beču.

Vrati se u Sarajevo i kada je sa torbom krenuo od autobusa kući udari ga auto i on pogine. Nema nikakovog smisla, valjda ga i ne treba tražiti u ovoj tako groznoj nesreći. Bio sam i uvijek budem tužan i uvijek ga se sjećam kad listam poginule i umrle Sarajlije za koje se bez razmišljanja može reči, Sarajeva ostade sve manje i manje.

Vidjali smo se po dugim hodnicima opštine Centar gdje smo obojica radili. Onda smo se upoznali kada je došao kod mene da me pita bili ja htio raditi sa njim kao inspektor rada što sam odmah prihvatio, nazvao me nakon mjesec dana i rekao da se on i Jula (Julije Volf), šef inspekcije, bore za moj prelazak, ali da to ide sporo. Pitao me imam li ja koga da me pogura. I onda valjda nakon tri mjeseca postadosmo radne kolege.
Posao inspektora rada bio je veoma zahtjevan, složen, odgovoran, obiman i pod stalnim intervencijama moćnika, jarana, “rodjaka”,….. Oglasi i konkursi o upražnjenim radnim mjestima ili funkcijama, zapošljhavanja, sva moguća prava iz radnih odnosa, akti preduzeća i institucija – nadzori, kontrole provodjenja novih propisa i direktiva, kontrole neprijavljenih radnika, kontrole poslovnih prostora novih obrtnika, ……
Predo (Tanasijević Predrag) me uveo brzo u posao, radili smo kao tandem bez greške. Priliv predmeta se stalno povečavao, postupci usložnjavali, broj subjekata za nadzor se povečavao, ali smo mi stizali i došli na glas kao veoma sposobni, efikasni, pravedni, nepotkupljivi i uz sve to Raja. S vremenom smo dobili službeni auto, sami sebi odredjivali prioritete i dinamiku poslova, kraj dnevnog radnog vremena,…..bili pozivani od firmi za predupredjujuće pomoći, broj “rodjačkih” intervencija je opadao,…
Predo je imao izrazito i nepokolebljivo “partizansko-srpsko-moralno” poreklo i nikada nije kalkulisao sa svojim porijeklom i stavovima. Ta njegova osobenost i moj tihi “fakinluk”, uživanje u kontri sa “proleterskim” suosjećanjima, su se savršeno ukplapali u jednu veoma jaku, cijenjenu i poštovanu moralno-etičku crtu našeg inspektorluka.

Predini roditelji su porijeklom iz Čačka, učesnici NOR-a – partizani, otac je penzionisan kao oficir JNA, Ratno vazduhoplovstvo,… Predo je rodjen u Čačku, prve godine života živio je u Zadru gdje mu je otac službovao te onda su se preselili u Sarajevo. Poznavao je do detalja Srpsku historiju u koju je nekritički vjerovao i koju je beskrajno volio i poštovao; bio je visoko moralan, pravedan i pošten; porodičan i uzoran suprug i roditelj, veoma cijenjen u Raji na Dolac Malti gdje je odrastao, cijenila ga je i Vratnička, izrazito muslimanska mahala gdje je živio na početku braka, vjerovao je u vojni sistem gotovo do naivnosti…. Sjećam se jednom kada je dobivao učestale pozive za vježbe kao vojni rezervni oficir ili podoficir kažem mu ja, Što ne zajebeš to, reci da si bolestan ili hajde da nadjemo nekog da te oslobodi tih obaveza., pogledao me je prilično iznenadjen i rekao, To je moja obaveza, ja sam ponosan na to. Predo se oženio sa Muslimankom sa Vratnika, Mecan NadJija, dobili su dvoje djece, Dragana i Darko, žive, nadam se zdravo i sretno u Čačku!
Tek sa ove distance uočavam de je to bila jedna jaka i veoma intelektualna ljubav izmedju Nadje i Prede. To nisam ni primjećivao ranije, možda zato što sam ih više gledao kao radne kolege i prijatelje. Da ispravim tu pogrešku šaljem im melodiju iz legendarnog filma Doktor Živago

Bili smo najbolji inspektori rada u Republici te kao takovi uvažavani u kontaktima sa nadležnim Ministarstvom Vlade BiH. Mislim da smo najviše predmeta imali u Zdravstvenim organizacijama i instutcijama. U opštini Centar su se malazili republičko, gradsko i opštinsko zdravstvo. Sjetit ću se jednog znamenitog slučaja.

Tada smo u Sarajevu imali jednu Radnu organizaciju koja je upravljala sa svim zubarskim ambulantama u Gradu (10 općina) te imala više stotina uposlenih. Dobijali smo često prijave zbog zaštite raznih prava radnike, a najviše zbog nezakonitog zapošljavanja. Bilo je pa skoro haotično stanje. I onda za direktora dodje dr. Savo Vlaški, prava Sarajevska Raja, koji nije imao nikakovih hipoteka i koji je odlučio da striktno sprovodi zakone te ozdravi Radnu organizaciju. Na našu inicijativu i podršku krenuo je u čišćenje firme od nezakonito zaposlenih radnika. Nadjeno je bilo nekoliko desetina takovih. Radilo se o beskurpuloznom kršenju propisa, skoro pa kao zajebancija, djeca i “rodjaci” doktora i političara su slata diektno iz ordinacija i kabineta na posao preko telefona do bijelih mantila. Na odluke o prestanku radnih odnosa prvo su krenule silne intervencije sa svih mogućih i nemoguićih društvenih vrhova sa najčešće smiješnim i infanitilnim obrazloženjima. Savo je bio nepokolebljiv, mi smo ga podržavali i saučestvovali na svim nivoima.
Ali ne lezi vraže, neki zamjenik društvenog pravobranioca opštine Centar (zaboravio sam mu ime, danima se ne mogu sjetiti, ni Google ne zna za njega, prezime mu se nije završavalo na “ić”) nametne se tatama, ujacima, zaduženima, švalerima,… kao stručnjak koji će njihove snage, snage aktera prljavštine, sljubiti sa svojim vlastitim moralno- pravničkim jadom, korupcijom, nepotizmom, pušenjem te izboriti da se “jadna djeca” vrate na posao.

Ovdje ću se sjetiti jednog sličnog manevra u Švedskoj. Jedan od najviših, tada aktuelnih političara, bio je pod sumnjom za mito i korupciju. Mediji su počeli izvještavati o tome svakog dana, stvar se počela usijavati i onda blizu kulminacije kada se očekivalo da zvanične institucije urade nešto javi se jedan “javni tužilac” onako više kao neko privatno lice i obznani da će on po službenoj dužnosti istražiti stvar i objaviti rezultate istrage. Iskustvo me učilo da je reakcija bila ili plod dogovora ili “tužiočeva” samosvjesna vlastita anuspenetracija kako bi se na ćoravo kupile neke privilegije i sl. Jednog nedeljnog popodneva objašnjavam ja mom sinu o ćemu se tu i kako se to i zašto radi, te da će političar biti proglašen čistim i nevinim, a on ne može da vjeruje. Poslije samo dva tri mjeseca “javni tužilac” objavi da je sve čisto i da nema ni govora o nekom mitu ili korupciji. Vuk sit i ovce na broju do novog blejenja.

I vodio se proces na sudovima te nakon više od godine dana donese se konačna odluka da su raskidi radnih odnosa bili u suprotnosti sa zakonom jer nisu štitili vremenski stečenu sigurnost nezakonito zaposlenih radnika (bit i stvar presude u mom slobodnom dijagnosticiranju i prevodjenju). Ni jedan zakon bivše nam države nije imao neki propis o sigurnosti za izvršioce ili saućesnike izvršenja povreda propisa, zakona, sankcionisanih takovih. Nakon proteklog vremena večina, skoro svi otpušteni radnici su se bili zaposlili tako da cijela majmunijada nije praktično imala nekog efekta. Društveni pravobranilac je ušićario mjesto jednog anonimnog sudije na nekom sudu.

Početkom osamdesetih bila je osnovana Radna organizacija ZOI Olimpijada 1984. (nešto tako, nisam baš siguran) koja je trebala da obezbijedi izvršenje Sarajevskih Zimskih Olimpijskih Igara 1984. godine. Organizacija se proširivala, usložnjavala i rasla svakim danom. I onda počeše dolaziti prijave kod nas. Neki su mali šefovi mislili da mogu ignorisati zakone zbog važnosti manifestacije uz zloupotrebu autoriteta legendarnih drugova, Branka Mikulića i Ante Sučića. Uz rast broja prijava rasli su i Rajinski, jaranski, “Sarajevski”,… pritisci i ntervencije na Predu i mene. I onda da nas dvojica ne bismo postali “šupci” kod Raje, a istovremeno da bi se poštovali važeći propisi predložimo mi Radnoj organizaciji da održimo sastanak na kojem bi smo mi ukazali na propuste, dali preporuke te ponudili našu profesionalnu i predupredjujuću suradnju i pomoć, tako da se prava iz radnih odnosa urede sistemski, normativno i organizaciono.

Bio je prvo jedan veoma prijateljski prijem kod druga Ante Sučića. Slušajte ja skoro da sam dirnut vašim prijedlogom sastanka. Mislim da je to obrazac za sve društvene organe kako da se ukljuće u ostvarenje Igara, a da se zakoni ispoštuju. Ni ja ni Branko ni niko iz vodjstva nemamoi ni primisao da se krše zakoni pogotovo na osobenom nivou i time ukaljaju same igre. A onda morate znati i da smo mi i živući dio našeg društva i našeg Sarajeva u kojem participiraju i razne negativnosti, otprilike je tako govorio legendarni Sarajevski Gradonačelnik i drugi čovjek ZOI-a. Ante Sučić je bio veoma društven čovjek, veseljak i volio je “moderne akšamluke” sa sevdalinkama. Pričalo se da mu je najdraža sevdalinka bila Kraj potoka bistre vode. Sastanak smo nastavili sa Slobodanom Cucićem, direktor Radne zajednice RO. Kasnije su nam se pridružile dvije pravnice koje su vodile normativno i operativno radno pravne odnose. Nakon sastanka imali smo još nekoliko radnih kontakata. Uspjeli smo u našoj namjeri. Prijave su gotovo pa prestale, a u izvjesnim slučajevima smo rijetke probleme riješavali preko telefona. Pokazalo se da je prije svega trebalo postaviti normativu na zdrave noge. Ozbiljnijih prijava nije bilo ni nakon zatvaranja Olimpijkih igara što je bilo za nevjerovati. Mislim da je sve to veoma kompetentno i savjesno na svojim ledjima iznijeo direktor Slobodan Cucić, Sarajevska Raja i član jedne “stare” Sarajevske familije.
Pročitao sam bio negdje da živi u Švesdkoj, googlao sam ga bez uspjeha. Nadam se da su i on i njegova kći zdravo i sretni.

Jedne godine smo imali akciju penzionisanja radnika (u stvari neradnika; direktora, šefova i funkcionera,…) koji su ispunjavali uslove za penzionisanje po sili zakona. Bilo je puno nezaposlenih pa se i na taj način pokušavao problem ublažiti.
Za največi broj radnika u bivšoj nam Jugi san je bio penzija, sigurna kakva takva parica i socijalno (zdravstvena zaštita) što je uz razne djelatnosti iz sive ekonomije omogućavalo jedan udoban i interesantan život. Osim toga uslovi rada i način života su tjerali ljude da idu u penziju što prije. Sve to je uticalo da su rezultati akcije bili gotovo nikakvi.
Predo i ja smo prvo snimili stanje po poslovnim subjektima (ankete), razaslali ukaznice poslije dobijenih informacija i tražili povratne informacije. Onda smo išli u kontrole po “njuhu”, a bilo je i anonimnih prijava, a bilo je i naše Raje koja nije ljubila svoje “fosile”.
Mislim da se firma zvala Jugoinspekt, jedna veoma solidna i bogata firma, pola državna, a pola privredna. Direktor je ispunjavao uslove penzionisanja po sili zakona po oba osnova, godine starosti te radnog staža. Direktor je imao visoka primanja, kabinet, sekretaricu, službeno auto sa vozaćem, putovao je svakog mjeseca na službena putovanja za koja je sam birao odredišta i povode,… Na startu akcije u firmi nisu htjeli ili možda nisu smjeli da mu donesu riješenje o prestanku radnog odnosa zbog penzionisanja. I onda smo mi nastupili. Pokušalo se folirati sa boračkim stažom kojeg se mogao odreči. Papire o učešću u NOB-eu i radnu knjižicu je direktor izuzeo i nije htio da ih pokaže. Medjutim direktor je imao preko 40 godina penzijskog staža i bez godina učešća u ratu. Onda je bilo došlo pismo iz Savezne direkcije o njegovoj nezamjenjivosti i važnosti za poduzeće. I onda su počele hijerarhijske, “ljudske”, privatne i slične intervencije. Trajalo je to. Direktor je živio sa suprugom, imao velik stan, auto i vikendicu. Kćerka i sin su imali svoje porodice, takodjer veoma dobro situirani (posao, stan. kola).
Pri kraju postupka, jednog od njegovih poslednjih radnih dana pitam ga ja, Možete li mi reči zašto ste se toliko opirali penzionisanju, on me pogleda malo rezignirano te sa zadrškom odgovori, Ma šta ću ja raditi sada, ženi bakzuzirati kad pravi kolače ili ići u park na neku penzionersku klupu???? Osjetio sam bio neki suosjećaj sa njim. Direktor je bio u stvari najava onoga što danas živi u Švedskoj, bolje rečeno na Zapadu, ljudi se društveno osakate “robovskim” radom.

Nakon drugog mandata Predo je promijenio posao, prijavio se i bio izabran za Zamjenika pravobranicoa samoupravljanja opštine Centar ili tako nešto. I onda nakon valjda dvije godine ukaže se mogućnost da Predo bude izabran za Pravobranioca samoupravljanja. Sretnemo se i pitam ga za tu mogućnost. Htio je biti Pravobranioc samoupravljanja, ali je smatrao da su mu šanse male jer nikada nije bio “pušač”. Pitam ga je li OK ako ja pokušam intervenisati preko Djordja Zarića, predsjednika Opštinskog komiteta Saveza komunisa Centar Sarajevo. Rekao je, Pokušaj.
Djordja Zarića sam bio upoznao kada je došao za predsjednika Izvršnog odbora opštine Centar. Mislim da je u dva navrata tražio od mene da ga informišem o dva predmeta koje sam vodio kao inspektor rada. Ni u jednom slučaju nije intervenisao samo je tražio podrobnije informacije. Inače imali smo površne susrete sa prijateljskim kratkim kontaktima, imali smo nekoliko zajedničkih prijatelja i poznanika. Osim toga ja sam imao dobar image kod viših struktua (aha, terminologija još uvijek živi u meni!) kao kompetentan inspektor rada i čovjek iz Prave Sarajevske Raje i fakinluka. Smatrao sam da bi te moje relacije mogle imati upliva u Komitetu za izbor Prede. I bila je prijatna kafa u komitetu i moje zalaganje za mog najboljeg druga i Zarićevo, Mnogi su protiv njega Ziko jer je krut i prkosan, popričaj sa njim i vidi može li biti malo fleksibilan, i sam znaš da ponekad postoje preči razlozi i povodi……..
Nakon nedjelje dana nazovem Djordja Zarića i započnem, Jučer sam bio kući kod Prede, napravila nam Nadja kafu i pita Predu hoće li sa šećerom ili bez, a onda hoće li šećer unutra ili kocku, a on samo odgovora ma svejedno je Nadjo, Eto tako je Predo bio postao fleksibilan…….. Predo je bio izabran za Pravobranioca samoupravljanja.
Prije godinu dvije vidim u “Oslobodjenju” smrtovnicu Djordja Zarića i osjetim neku krivnju. Naime kada sam se bio vratio u Sarajevo (1996. ili 1997.) u jednom restoranu vidimo se Djordje i ja dok sam raspravljao sa nekim, a onda i napustio restoran sa tim nekim. Tada sam poslednji put vidio Djordja i nisam smio zaboraviti da ga pozdravim i da se rukujemo, tada.
Sa Predom sam se družio, na mahove veoma intenzivno. Pomagali smo se i često žvaljavili kod Miralema u “Vučku” sa našim opštinskim prijateljima. On je navijao za Sarajevo pa smo išli na gotove sve utakmice. Družili smo se i porodično. Ja sam uvijek mogao računati na njega i on na mene i to na najnesbičniji i najpožrtvovaniji način. Predo je bio uzorit muž i otac i sin. Ja nisam bio baš porodičan čovjek, kartao sam se često, vodio svoj Rajinski život,…..
Sjetiću se i dana kada je Predo dobio sina. Saznam tu divnu vijest i onda telefoni da mu udjem u trag. Miralem mi kaže dobro da si zvao, bio je maloprije ovdje i otišao u Zelenu dominu, a trebao bi kući. Zelena dolina je bio restoran blizu Vučka sa živom muzikom. Nadjem Predu tamo, bilo ga je uhvatilo, naručim pjesmu Moj Milane kad u vojsku podješ,  na pola pjesme odosmo iz kafane. Jedva sam Predu ubijedio da ja vozim kući.

Kada je Farma počela sa radom znala su moja polubraća dovesti mog očuha, a svog oca, na nekoliko dana da živi u prirodi i seiri na uspjesima svoje djece. Očuh se bio razveo od naše majke i živio je sam. I onda jednog takvog boravka umre moj očuh. Niti ja, a niti moja braća nismo znali šta da radimo, kojim redom i kako. Ja nazovem Predu i počnem sa, Predo umro mi je očuh, prekinuo me je odmah sa, Gdje, Na Farmi, odgovorih, Dolazim, reče i spusti slušalicu. Farma se nalazila u Hadžićima, 20 km od Sarajeva. Predo je došao “leteći”, pomogao je oko leša, te nam “nacrtao” slijed radnji za vjersku, muslimansku, sahranu. Predina punica, rahmetli Haša hanuma, bila je ranije umrla i sve je oko dženaze odradio Predo tako da je imao iskustva.

Kada sam ja napustio inspekciju i prešao u Gradsku upravu prihoda (1986.) prestalo je i druženje sa Predom. Povremeno bi se čuli, ponekad sreli kod Miralema u “Vučku”,… I onda dodje rat. Bio sam čuo da je Nadja otišla sa djecom u Čačak, a da je Predo ostao u Sarajevu i da radi. I onda valjda kraj jula ili august 1992., Ajda je bila napustila Sarajevo, tv-vijesti, Tanasijević Predrag, načelnik za Urbanizam, gradnju….. u opštini Centar je pobjegao iz Sarajeva, a u njegovoj kasi na poslu su nadjene karte Sarajeva sa ucrtanim logorima za Muslimane. Ja u to nisam nikad povjerovao.
Nakon rata sam saznao da je Predo prije nego što je napustio Sarajevo dolazio kod moje prve žene i ponudio joj da nju i Denu, našeg jedinog sina, izvede iz zarobljenog Sarajeva. Kada mu je porodica izbjegla u Čačak navraćao je skoro svakog dana kod “Vučka”, nudio se Miralermu da njega i njegove izvede iz Sarajeva, a i otišao je odatle preko Nahoreva za Čačak. Nikada nisam uspio kontaktirati Predu nakon rata.

Pišući ovaj Blog te često spominjući srbe kao napadače, dakle u veoma negativnom kontekstu, pitao sam se ne vrijedjam li ja time moje Srbe, prijatelje i umrle i žive i sve druge miroljubive i drage srbe. Razmišljao sam ovako, kako bih se ja osjećao da neko piše bošnjaci granatirali kuće, redove za vodu ili hljeb, školu,… da li bih se ja osjećao povrijedjen i uvrijedjen. Nisam doživio neki osjećaj povrijedjenosti ili uvrijedjenosti. Možda zato što smo mi navikli u bivšoj Jugi “prevoditi” nacionalne imenice i u kontekstima. Zna se koji su granatirali, ubijali,…. ne svi samo ovi ili oni. Osim toga ja se izjašnjavam kao Bosanac i moj maternji jezik je Sarajevski.

Tri stvari ću samo napisati pri kraju ovog sjećanja;
Jednom mi je Predo pričao u nekom kontekstu kako su se iz nekih Čačanskih sela znali čuti pucnji i proslave na neke važne dane iz četničke istorije, dakle preko 40 godina poslije Drugog svjetskog rata. Za mene je to bilo tada veliko iznenadjenje.;
Kada je Nadja, Predina supruga, prvi put srela u Čačku njegovu baku ili strinu ona je spontano rekla, Nisam znala da ima turkinja sa tako lepim plavim očima. Ova spontana i bezazlena rečenica iznenadjenja u stvari otkriva zlo sjeme jednog brižljivo uzgajanog koda zbog kojeg svakih nekoliko decenija pada nevina krv i dešavaju se nevidjena razaranja;
Nakon mog dugog i sadržajnog životnog iskustva mogu ustvrditi da su Sarajevski bošnjaci ili Sarajevski hrvati mnogo bliži Sarajevskim srbima ( ma gotovo su identični) nego što su to srbi iz Srbije sa njima. Ovdje mislim na odnose prema životu, istoriji, sistemu vrijednosti, načinu života, odredjenim duhovnostima (zajebancije, podvale, podmetanja,..), pogledu na budučnost,,…

Jednom smo Predo i ja imali neki posao iza Semizovca prema Olovu te svratili tamo negdje u jedan šoferski restoran da se odmorimo. Od tada Snegovi beli opet veju…. nosim u sebi za čitav život, pojma nemam zašto, bila je samo kafa i muzika iz nekog kasetofona i bila je zima sa snijegom.

Dolazio je često u Mliječni restoran VUČKO, kod MIRALEMA. Bio je jedan veoma prijatan, optimističan i duhovit čovjek. Rado smo ga sretali i primali u društvo, ja i moje kolege iz opštine Centar. Radio je u Valter Periću kao vozač – električar, znao je svoj posao i zujao po čitavom gradu na razne intervenicje. To je sve što znam o tom dragom Sarajliji, to i o njegovim provalama. Da, navijao je za Sarajevo pa kad bi ponekad, prije utakmice, navračao jedan još jači “bolesnik” Sarajeva, Halid Bešlić (Prodjoh Bosnom….), znao je “kančijati” sa njim do iznemoglosti.
Mliječni restoran Vučko nalazio se u u blizini Pionirske doline. Pionirska dolina je imala Sarajevski zoološki vrt, lijepo uredjenu prirodu i druge sadržaje tako da je bila veoma popularno odredište familija sa djecom, škola,….

Moje društvo iz opštine Centar koje se veoma često i godinama okupljalo kod Miralema sastojalo se od više općinskih funkcionera (bez ikakve prepotencije). Prijatnost objekta i raja, čuvena Miralemova expresso kafa, te jedno prijateljsko i relaksirajuće druženje i opuštanje mamilo nas je i činilo veselim. Često su se pojavljivale osobe koje su se iz kojekakvih razloga, nadanja i maštajućih prednosti patale u naše društvo. Tako se jednom bio pojavio i jedan pravnik, jedan mladji čovjek, sa providnim i bolesnim ambicijama.
Helem Pravnik je prema nama bio pušački raspoložen, ali se prema drugoj Raji u restoranu znao kurčiti igrajući se neke pravničke i kulturne veličine. To mu ta Druga raja nije praštala uzvraćajući mu raznim komentarima, šatrom, prigušenim podjebavanjima i ismijavanjima,… Ali Pravnik nije pridavao neku pažnju tome i nastavljao je po svome. I onda se Pravnik počeo hvaliti svima kako je skontao neku ozbiljnu vezu, neku zgodnu žensku koja je prije svega bila Sudinica. Sudinica, to ga je fasciniralo. Jedne prijatne ljetne večeri dodje Pravnik sa svojom Sudinicom kod Miralema sa veoma naglašenim vedžahatom i važnošću od samog ulaza u baštu. Miralem prihvati igru, primi par veoma srdačno i smjesti ga za jedan fin sto, malo diskretno sa strane muzike. Sudinica je bila lijepa i Sarajevski sredjena! Unutra u Restoranu sjedio je Djevrek sa drugom Rajom. Počeli su bili komentarisati vidjeno samo za sebe sa brzouzlaznom zajebancijom na račun Pravnika. I onda Djevrek iznenada ustane i posudi bijeli radni “konobarski” mantil te ode kao konobar do Pravnika i Sudinice, Merhaba, pozdravi Djevrek gledajući malo zavjerenički Pravnika, i dok se ovaj nije ni snašao upita ga, Šta*š ti, šta će ti Pička? “Jadna” Sudinica se prvo zagrcnula, zacrvenjela, a onda ustade i ode bez zadržavanja. Za njom je otišao i Pravnik.

Profesor dr. Kemal Hanjalić  bio je izabran za Gradonačelnika Sarajeva 1985. godine. Bio je to jedan fini gospodin, veoma obrazovan (tehničke nauke), poznat i cijenjen zbog svog rada i osobenosti i u odredjenim važnim inostranim krugovima. Ulogu Gradonačelnika prihvatio je prije svega kao jednu časnu i odgovornu funkciju.
Nekako u isto vrijeme bila je započeta izgradnja jedne veoma luksuzne stambene zgade u centru Sarajeva, u blizini kina Sutjeske. Zgradu će narod kasnije nazvati Karingtonka po milijuneru iz serije Dinastija. I onda su kadrovska djubrad počela nagovarati Gradonačelnika da se i za njega kupi stan u Kartingonki; pa on je prvi čovjek grada, pa treba da ima bolji stan, pa da stanuje blizu Skupštine Grada, pa …Kemal se otimao i otimao; pa ja se osjećam fino u mom stanu na Grbavici, pa ja se ne volim preseljavati to je belaj, pa moja supruga i djeca imaju tamo lijep socijalni život, ma dajte taj novoizgradjeni stan nekom drugom,…. i tako otprilike haj, haj, dok ga nisu slomili. Tada sam ja radio u Skupštini Grada i dobijao sam informacije iz prvih ruka. A lomili su ga i slomili kadrovi koji su i u korupciji, i u mitologiji, i u svakoj drugoj prljavštini ganjali hijerarhiju, bolje rečeno pokrivali se hijerarhijom. Jer kako će neki šupak nižeg ranga prigrabiti sebi bolji stan i od Gradonačelnikovog, prvo prvi Hadžijica pa onda ja, odnosno mi iz nižeg safa. Tako je to funkcionisalo.
I onda je narodu počeo “pucati film” zbog graditeljskih i arhitektonskih izdrkavanja, zbog osionosti graditelja – zatvore u nedogled granične ulice za promet,…… , zbog luksuza u opremanju stanova, …. Bilo je to u vrijeme budjenja demokracije, demokratskih medija, medijskih sloboda, senzacionalizama, povećanja tiraža,…..
I onda su graditelji, pod pritiskom javnosti, radili valjda neprekidno dva dana i dvije noći u nizu da bi zatrpali i asfaltirali granične ulice. I kad su to tako lijepo završili drugog dana nakon asfaltiranja dodje Djevrek sa ekipom, bio je učinjen neki krivi spoj u zemlji. Šta će kako će, mora se kopati, ko po živoj rani, jer gradjani i komšije prolaze tuda stalno ljuti i rezignirani i samo što su se malo smirili novo kopanje. I onda Djevrek čući pored rupe sa cigarom i gleda u čvorove kablova kad mu pridje jedan stariji gospodin i pita ga tužnim glasom, Pa što to pobogu opet kopate? Ma zatrpali smo nove civare, odgovara Djevrek i gleda u čovjeka sa “telećim očima”. Onda taj čovjek pridje dvojici – trojici gradjana koji su isto tako bili zastali i kaže, pa skuplje im je ovo kopanje od civara, jeble ih civare.
Ja se sada cerim jer mi je ovo veoma smiješno i zato što imam živu sliku te Sarajevske situacije.

Bilo je dugo toplo i sušno ljeto. Nedjeljno jutro, Baščaršija gotovo pa pusta, Djevrek na intervenciji, prolazi pokraj Begove džamije te zastane da se napije vode.
Na potezu od Slatkog čošeta ulicom Sarači prema srcu Baščaršije dolazi se do zatupljenog čoška zida koji ogradjuje Begovu džamiju. Na tom zidu od vajkada teče najbolja voda za piće, teče stoljećima kroz dvije cijevi, jedna pored druge, nikad se ne zatvara i niko se ne brine za nju.

Dužan sam autentičnu sliku!

E tog jutra, pošto je bila suša, voda je tekla samo iz jedne cijevi. I tako Djevrek pije vodu u komadima (moguće das je bio mahmuran) i pije kad primjeti nekog papka iza sebe te kad se napi okrenu se čovjeku i upita ga, Hoćeš li i ti piti vode?, Jašta ću, bi odgovor, Onda bih te zamolio kad se napiješ da vikneš Mehagi da zatvori vodu, vidiš suša je i treba vodu štedjeti, reče Djevrek, Ma hoću brate, samo mi reci gdje je taj Mehaga, odgovori čovjek, On je sa druge strane zida unutra pa mu vikni malo glasnije, završi Djevrek i ode pa se sakri u jedan ulaz u Saračima da vidi šta će biti.
Mehaga nije postojao i niko nikada nije zatvarao tu vodu, a onda ko bi to zatvarao i otvarao javnu tekuću vodu na vikanje gradjana, ali Djevrekove ideje su fascinantne.
“Papak” pije i pije pa kad se napi viknu, Mehaga zatvori, medjutim voda teče, Mehaga zatvori, viče glasnije čovjek, a voda teče li teče. Vikao je čovjek joše nekoliko puta nekad baš onako glasno, ali voda teče li teči. Ma jebem te gluha Mehaga, nek ti isteče sva voda, jebe mi se, ja sam ti fino vik`o ,završi “Papak” i ode.

Završit ću sa još jednom Halidovom sevadlinkom, Prolazi jesen,….

Krajem novembra ili početkom decembra 1990. godine osjetila se neka nelagoda u zraku, neka strepeća konspiracija u TP Marketi d.d., bolje rečeno u prostorijama rukovodstva firme. Nakon dva – tri dana sekretarica mi reče u povjerenju da je račun firme blokiran te da Nedjeljko (Predsjednik Poslovodnog odbora) i Palo Nevzeta (član PO za finansije i knjigovodstvo) pokušavaju cijelo vrijeme na razne načine ukinuti blokadu. To se krilo iz više razumljivih i opravdanih razloga. Ja sam tada bio član Poslovodnog odbora za neke druge oblasti.
Avdo Škaljić, direktor UPI Distributivni centar (DC – naš glavni dobavljač), dao je jedan naš akceptni nalog na izvršenje u iznosu od cca petomjesečnog ukupnog prihoda firme. Prije toga, Avdo je izradio Jovu Nenadića, našeg člana PO TP Marketi d.d. i uzeo mu jedan naš blanko akceptni nalog kao osiguranje plaćanja u jednom kupoprodajnom ugovoru sa minornim iznosom. Taj akceptni nalog je Avdo Škaljić falcifikovao te upisao taj enormni iznos koji je mogao značiti propast naše firme, firme sa ca 2300 zaposlenih i ca 300 prodavnica koje su bili glavni snabdjevač Sarajeva sa hranom.
I onda nakon desetak dana, mislim oko 10 decembra dodje Nedeljko kod mene i pita me, Možeš li ti kontaktirati advokata, Žarka Bulića, u vezi deblokade.
Ni jedna linija preko kojih je Nedeljko pokušavao skinuti blokadu nije dala rezultate, ni intervencije sa nekoliko Republičkih i Gradskih visokih pozicija, ni UPI koncern, ni prizivanje aktera svijesti i savjesti, ni nudjenje kompromisnih rješenja, ni savjeti nekih “vrsnih” pravnika i ekonomista… Avdo se svetio Nedeljku, imao je i on ledja, a UPI koncern je držao njegovu stranu. Mi iz Marketa smo tretirani kao pobunjenici. Bližio se kraj mjeseca, trebalo je isplatiti plaće radnicima, drugi dobavljači su postali uznemireni, bilo bi pogubno da firma u završnom godišnjem izvještaju prikaže blokadu računa,….
Žarka sam poznavao dugi niz godina, pozdravljali smo se više po Sarajevskom kodu prije nego što smo se bliže upoznali, angažovao ga za potrebe firme, znao nekad priupitati za savjet i bio sa njim u veoma dobrim odnosima. Žarko je važio za najsposobnijeg Sarajevskih advokata, moram zbog “politike” i ipak djelomičnog uvida dodati, u svom fahu.
Uzmem papire od Nedeljka, dam sekretarici da mi napravi po dvije kopije i vlastoručno parafira svaki primjerak te odmah odem tražiti Žarka.
Ziko ovaj spor dobijamo, da bi ga dobili prije Nove Godine treba da obezbjediš kratke rokove na Sudu udruženog rada, imat ćemo dva ročišta, bile su Žarkove konstatacije nakon što me je saslušao te pregledao papire. Rekoh da mogu gotovo sa sigurnošću ozbijediti kratke rokove, predložih mu nagradu koju on prihvati sa zadovoljstvom, dogovorismo se da mi sutradan dostavi broj predmeta sa Suda ćim preda zahtjev.
Sutradan odem sa brojem predmeta prvo kod Drine Fadila, predsjednik Suda u Šenoinoj, odmah je nazvao kolegu na Sudu udruženog rada i zamolio za rokove. Molim te shvati da se radi o firmi sa preko dvije hiljade radnika, njihovim plaćama, snabdijevanju grada i vidi da predmet riješava neki dobar sudija, ne smijemo dozvoliti neke demonstracije ili štrajkove u gradu zbog kašnjenja ili pristrasnosti Suda, bile su mudre i očekivane riječi mog dragog Drine Fadila! Odem zatim kod Karić Raifa, sekretara Uprvanog suda BiH čije su se kancelarije nalazile u istoj zgradi gdje i Sud udruženog rada. Raif je otišao u pisarnicu, vidio kojem je sudiji signiran naš predmet te otišao kod te sudinice i intervenisao odmah. Dobio je bio čvrsto obećanje o najkraćim mogućim rokovima. Nazvah Žarka te onda odoh sa “Burazerom”, Šaban Salčinović, u restoran Taverna kod Mladje na Vracama.
U prvi mah doživjelo se veliko olakšanje u firmi, bio je učinjen prvi ozbiljan korak u deblokadi, vjerovalo se autoritetu Žarka Bulića i njegova izjava da dobijamo proces uzeta je kao “riješena stvar”. Ta izjava je zaslijepila večinu koja je preskčola dio njegove izjave da će biti dva ročišta. I onda nakon prvog ročišta, razočarenja, pojačane strepnje, osjećaji neprijatnosti, nesigurnost, nadanja,… počeli smo bili sakupljati pazare u gotovini kako bi smo mogli isplatiti plaće, umirivali smo aktivno druge dobavljaće,…
Nakon prve odluke Suda DC je imao pravo prigovora ili žalbe u roku od 7 dana. DC je čekao poslednji dana roka za žalbu, Nedeljko nije izdržao otputovao je negdje na ranije rezervisani višednevni doček Nove Godine,… I bi poslednje ročište na Sudu, Žara, Karić Raif, Palo Nevzeta, i ja. Iz DC-a niko nije došao, Sudinica konstatira stanje i diktira Odluku o skidanju blokade. Palo Nevzeta odlazi žurno sa Odlukom u SDK, Žara i ja se zahvaljujemo Raifu koji ostaje na poslu, dajem Žari nagradu, rastajemo se uz čestitke za Novu Godinu. Šaban je bio rezervisao apartman i sto za doček Nove Godine u hotelu Igman na Igmanu, bili smo on i ja sa našim suprugama, glavna zvijeza proslave bio je Zvonko Bogdan.

Ovdje sam namjeravao staviti sliku nekadašnjeg Hotela Igman, ali je ne nadjoh. U traženju odlutah na poslijeratne slike Olimpijskih objekata, uzbudih se i uznemirih se, naidjoh na Klixov prilog o Muzeju Naših Zimskih olimpijskih igara, pogledajte ga.

Žarko Bulić je bio rodjeni advokat, advokat par exellance. U njemu su se sjedinili urodjeni talenat, izuzetno oštroumlje, kompjutorske reakcije, a onda i teoretsko-historijski-aktuelno poznavanje propisa, sudske prakse i “važećih” ljudi. Ove konstatacije i moje ubjedjenje o Žari kao najboljem advokatu kojeg sam upoznao za mog života temeljim i svakodnevno prateći razna pravovanja i razne pravne procese u BiH, Hrvatskoj, Švedskoj,…. gdje advokati kao manekeni i šminkeri defiluju medijima te šire nejasnoće, nesigurnost, dvojnost, zbrke, gluposti i zavrzlame te stalno bježe u političke vode ili trač.
Od ovog negativnog konteksa izdvajam švedskog advokata Thomas Olssona iz Štockholma, koji me u svim medijskim istupima podsjeća na Žaru!
Poznavao sam najmanje dvojicu njegovih advokatskih pripravnika koji su u njemu gledali “Dragog Boga” struke. Bilo je sudija koji su se radovali predmetima u kojim je učestvovao Žara, tada nije bilo lutanja odnosno problema sa esencijom slučaja ili formulacijama.
Svi naši poslovni kontakti završavani su sa jasnim, kratkim i konciznim odgovorima.
Bilo mi je drago kada sam po prelasku u UPI RO Trgovina promet na malo saznao da je Žarkova kancelarija od ranije bila angažovana od firme u postupcima naplate potraživanja, dugova. Nevzeta je bila veoma zadovoljna sa uslugama njegove Kancelarije.
TP Marketi d.d. je krajem 1989. angažovalo jednu firmu da snimi stanje vlasništva naše tvrtke u nekretninama. Nakon dobijenog detaljnog izvješća za sve naše mnogobrojne objekte odlučili smo angažovati advokate radi uknjižbe prava vlasništva. Bilo je preko 300 objekata, to nisu bili jednostavni postupci – tražili su mnogo znanja i strpljenja.
Ovdje ću se sjetit jednog kurioziteta. Imali smo više poslovnih prostora u onom tada novom i ogromnom naselju Alipašino Polje. Ni jedan objekat kao ni cijele zgrade nisu bili uknjiženi. Investitor nije imao sredstava da uplati neki obvezni doprinos od 1% od vrijednosti investicije, jedan ogroman iznos, koji je uslovljavao tehnički prijem objekata. Zvanični tehnički prijem nije bio izvršen pa se ni uknjižba nije mogla izvršiti, medjutim političarima se žurilo zbog neke prigode da se naselje useli pa su stanovi i poslovni prostori stavljeni u upotrebu i bez propisanog okončanja postupka izgradnje i upotrebe objekata. Doprinos nikada nije bio uplaćen.
Ja sam u svim prilikama gdje se ukazivala mogućnost uvijek koristio “Sarajevsko pravilo trojno” tako smo i ovog puta angažovali tri advokata, jednog srbina, jednog hrvata i jednog muslimana.
Žarko je odradjivao svoj dio posla kao Žarko. Izvještaji njegove Kancelarije, za razliku od ostala dva, su bili u rokovima, kratki, jasni, odredjeni i sa preciznim slijedovima radnji i rokova.
Na žalost rat je prekinuo ovaj važni posao za TP Marketi d.d.
I onda dobijem kćer u ratnom Sarajevu, izbjeglištvo, Švedska, razvod bračne zajednice, borba za starateljstvo nad kćeri, jebeni švedski propisi i praksa, sam, despomoćan, sjetim se Žarka i pošaljem mu nekako fax ili pismo, godina 1995. Nakon valjda dvije tri nedjelje, prije nego što sam počeo gubiti nadu, dobijem odgovor. Žarko je poslao pismo preko svoje kćerke koja je tada boravila u Beču. Bile su skoro tri strane, mislim rukom pisane, nisam baš siguran. Konvencije, medjunarodni ugovori,…. tačni nazivi sa datumima, nekoliko odredaba sa brojevima i insertnim tekstovima. Osjetio sam se bio kao Rambo sa onom novom ogromnom puškom. Više nisam bio sam, bespomoćan,.

Moja kćer Ajda, takodjer u Beču!

Uspio sam bio napraviti i dva proceduralna prejudikata, shvatio sam bio da moram malo ohladiti svoju Bosansku glavu, dobio sam bio sva roditeljska prava prema Konvencijama.
Sa Žarkom nisam nikad ni kafu popio, svi naši susreti bili su poslovni tako da ga i ne poznajem privatno.
Žarko je bio čitav rat u Sarajevu.
Sarajevski advokat Žarko Bulić umro je 2016. godine
Uobičavam nekim Youtube muzičkim prilogom obojiti i namirisati moje drage Sarajlije na ovom mom blogu. Za Žarka moram pogadjati prilog. Izabrao sam Jean Gabina 

Upoznali smo se u Gradskoj upravi prihoda grada Sarajeva kada je došao iz SDK (Služba društvenog knjigovodstva) za zamjenika direktora Uprave u osnivanju. Ja sam bio pomoćnik direktora za deset opštinskih odjeljenja.
Bio je zasigurno najčestitiji čovjek sa kojim sam radio, družio se i prijateljevao. Izuzetno kompetentan, radan i uvidjavan. Veoma često nastavljao je raditi poslije radnog vremena. Odijelo, besprijekorno ispeglana kosulja i kravata, elegancija, kultura bili su njegov normalni image, on je bio takav ”original”. Veoma porodičan čovjek, Vlatka, Dario i Ivan imali su najboljeg muža i oca.

Suradjivali smo veoma tijesno. Moja temeljita iskustva iz rada Uprave prihoda opštine Centar i njegova makro ekonomska znanja i iskustva kohezirali su na korist Gradske uprave, poreskih propisa, propisa organa uprave te svakodenevnog rada i upravljanja. Kao saradnici, kolege i profesionalci, veoma smo se respektirali i maksimalno uvažavali.
Željko i ja smo pored ostalog ”kompjutorizirali” Gradsku upravu prihoda!
Putovali smo u Mostar, Novi Sad i Zagreb, posjetili respektivne uprave prihoda i njihove kompjuterske servise, zorno pratili prezentacije, pitali i diskutovali, pisali, prikupljali materijale i onda pravili analize u Sarajevu.
Ovdje moram ne samo spomenuti nego i istači da je sa nama uvijeki u svim sastavima putovala Pecelj Bosiljka, poreski knjigovodja sinteticar Odjeljenja opstine Centar Sarajevo. Poresko knjigovodsvto je bilo veoma složeno i komplicirano; porezi, doprinosi, takse,…. po raznim nivoima i sa raznim udjelima,…. Gospodja Bosa je najbolje znala kako konkretno živi operativna struktura svih društvenih obaveza, prihoda, raspodjela, davanja,…..
Zagreb je bio otišao najdalje u komjuterizaciji rada i podrške radu općinskih poreskih službi. Zagreb je imao CAOP (Centar za automatsku obradu podataka) i direktora, sada već legendarnog Boris Sakača . Sjećam se posjete CAOP-u i odjelenja za spas podataka u slučaju nestanka električne energije. Bile su to dvije ogromne specijalno izgradjene sale sa mnogo velikih specijalnih akumulatora. Kada se danas sjetim tih akumulatora gotovo se prepadnem brzine razvoja tehnologije ili moje starosti. Bila je to valjda 1988. godina.
Mi nismo mogli kupiti postojeće programe Caopa, trebalo ih je prvo uskladiti sa BH-a propisima, organizacijom Uprave te zahtjevima korisnika prihoda. To je bio veoma sveobuhvatan i složen postupak kojim je rukovodio Željko.
I onda, kada su poslovi bili privedeni kraju, trebalo je zvanično verifikovati uradjeno te utvrditi osnove ugovora izmedju CAOP-a i GUPS. Boris Sakač i njegova pomoćnica, za poreze, zvala se Vlasta (izvinjavam se, zaboravio sam prezime), bili su došli u Sarajevo. Završetak uspješne posjete upriličili smo u bašti restorana Lovac, jedne subote, jednog ljetnog dana. Bili smo, naši gosti, Željko i ja.
Bio je to restoran sa najboljom mogućom gostinskom baštom. U prednjem dijelu bašte zidani gril tlocrta cca 3×5 m. oko kojeg su na barskim stolicama mogli sjediti gosti, Vrh zida bio je obložen lakiranim drvetom gdje se posluživalo i udisalo, gril je bio unutar dužeg zida okrenut prema bašti, a bašta se sastojala od 5-6 uredjenih, kultivisanih i uzgajanih cvijetnjaka, ružičnjaka, mirisnjaka. Izmedju niske jabuke i….i stazice od rizle. U svakom tom ružičnjaku bio je sto za 8 do 12 gostiju, šareni zasjeni i suncobrani,… Zgrada restorana je bila Austrougraski model sa svim svojim unutrašnjim i vanjskim ljepotama.

Današnja bašta restorana Lovac.
Restoran je otvorio i držao Gafić Nedžad, Džadjo, vlasnik isto tako poznatog restorana Bujrum. Bio sam dugogodisnji prijatelj sa Džadjom, a onda igrao sam često remija (kartali se) sa mojom rajom i u Bujrumu, a i u Lovcu, ali ne u bašti.
U Lovcu smo igrali karte u jednoj velikoj praznoj baroknoj sali visokih plafona za možda 50-60 gostiju, stolovi su imali bijele platnene stolnjake, nastolnjake i salvete, jedan zid je bio čitav u ogledalima. Felini na sceni, reklo bi se.
Oko ugošćavanja naših gostiju bio sam se dogovorio sa Dzadjom, start, pita zeljanica sa domaćim mileramom, rulet gril, salate, pića, tufahije za dezert, begova čorba u pričuvi i onda konobar Eno. Rulet gril su izmislili, mislim, sarajevske akšamlije, meraklije, jolpazlije; cijelo vrijeme gost dobija netom grilade, vruće i mirišljave, po želji ili redom, 2-3 ćevapčića pa zatim jedne raznjiće, pa zatim malo brizle, pa zatim malo bubrega, pa zatim … i tako dokle gost ima snage i volje da jede. Eno je bio konobar koji je imponovao svojim držanjem, profesionalnošću i izgledom.
I bila je subota, divan sunčani sarajevski dan, kraj juna – mislim, podne, ušli smo u baštu, primljeni sa najtoplijom Dzadjinom dobrodošlicom, izabrali sto, oćutjeli mirise cvijeća, vatre sa grila i mislim hljeba iz Jerlagiceve pekare (u blizini) i onda dodje Eno bezprijekorno sredjen ali sa modricom ispod oka. Ta modrica je postala šlagvort susreta i ”sarajevskog kančijanja”; ”sigurno neki gost nije platio”, ”ma bilo je više gostiju jer je Eno korpulentan”, ”ako padne kiša (nije bilo šanse jer je nebo bilo bez oblaka) savjeti našim zagrebačkim gostima da ne trče od stola”, …. Boris se javio iz Zagreba zahvalio se na posjeti Lovcu koju će pamtiti za čitav život kako zbog ambijenta i roštilja tako i zbog modrice! Boris im i ruskog porijekla pa ćemo mu ovom prilikom pokloniti hit Million Allich Roz

Ovdje se moram sjetiti Koste Latinovića. Njega sam bio zaposlio u TP Marketi d.d. da organizuje i vodi Mini kompjuterski centar za kalkulacije i knjigovodstvo. Centar smo bili izgradili o opremili u sklopu supermarketa Maxi. Kosta je odradio posao fantastično. Znao je svoj posao do srži, bio veoma profesionalan u svim relacijama, odgovoran,…. I onda dodjem ja u Lovac, ljeto 1996 godine sjednemo u jedan ružičnjak, bilo je prijatno vece. Živa muzika; harmonika, gitara, bas; kružila je od ružičnjaka do ružičnjaka. Dodje muzika i kod nas i neko upita, možemo li otsvirati jednu pjesmu za mog direktora, podignem glavu i ugledam basistu, bio je to moj šef kompjuteraša, moj Kosta Latinović. Bio je čitav rat u Sarajevu, muzikom se bavio pasionirano kao i kompjuterima, to nisam znao, sada je zaradjivao svoj hljeb svakidašnji svirkom. Googlao sam ga prije nekoliko mjeseci našao poslednji trag u Beogradu. Trag je bio prilično bajat i bez interakcija. Živio Kole i neka te sreća prati!

Ugovor izmedju Uprave prihoda i Caopa potpisan je u novembru iste godine. Sistem je startao u fazama, funkcionisao i odgovorio postavljenim zahtjevima, predstavljao veliki napredak u radu te otvorio nove perspektive u razvoju Uprave.
Gradska uprava prihoda Sarajevo formirana je od deset postojećih Sarajevskih opštinskih uprava prihoda, naravno u hodu, s ciljem bolje i jednakije funkcionalnosti, ekonomske, stručne i drugih racionalnosti, jačanja jedinstvenog finansiranja Grada,..
Željko Ščitinski je bio nositelj poslova na unutrašnjem planu i najzaslužniji je bio za stvaranje jedne živuće, logične i racionalne finansijsko-upravne strukture, cjelovite Uprave prihoda!
Željko i ja smo radili zajedno u Gradskoj upravi cca 2,5 godina. Nakon mog prelaska u UPI ostali smo prijatelji ali se nismo stigli družiti. On je kasnije prešao u Republicko ministarstvo za finansije gdje je bio Glavni republicki inspektor finansija.
Zeljko je bio veoma društven, navijajo je za Sarajevo, ja za Želju, išli smo redovno na utalmice Sarajeva, volio je druženja, restorane i muziku, pjevao je fantasticno Verdijev Hor jevreja iz opere Nabuko , znali smo zapjevati i Ne vredi plakati , te Siromasi , te,….
I onda, Sarajevo, rat, 13 juni 1992 godine, prije podne sam dobio kćer, moju Ajdu, a navečer sam na vjestima saznao da je Željko Ščitinski poginuo na putu od posla do kuće, pogodile su ga bile krhotine neke granate na Bjelavama. Moja najjača, najdublja spontana reakcija bila je, Dragi Bože što poginu tako dobar i ispravan čovjek.
Ajda je napustila Sarajevo sa svojom majkom i sestrom 18 jula (imala je 35 dana). A ja sam sve ono sto je ostalo iza nje, limun, praškovi, lijekovi,…???? odnio Željkovoj kući za  Ivana (4 godine) i Daria (9 godina) , Kada sam se bio vratio u Sarajevo, 1996. godine sreo sam Vlatku i Ivana, Ivan je bio Željkova kopija.

Bili smo komšije preko 10 godina u Štrosmajerovoj ulici preko puta Katredrale iznad Varteksa. Braco je bio jedna specijalna osobenost sa rijetkom energijom, poslovnošću, kreativitetom, komunikativnošću, inspiracijama,… velemajstor provala, podvala, zajebancija… umjetnik življenja života, vječiti optimist, a onda i Sarajlija po svaku cijenu.

Kada sam preselio u Štrosmajerovu 10 (mislim 1975.), nisu mu baš cvjetale ruže. Bio se po drugi put oženio, dobio sina, prijevremeni penzioner, supruga domaćica. I onda počeo je držati skolski bife u Drugoj gimnaziji zajedno sa Bahrom, svojom suprugom. Učenici i profesori su bili veoma zadovoljni, onda je proširio bio posao i na Prvu gimnaziju, jedno vrijeme i u nekoj školi na Ilidži, bio je postao tražen. Radio je cijele dane i onda kad dodje kući vodio poreske knjige, znao me je zvati i kad sam bio zaspao. Od njega nije bilo odbrane, znao je razbiti sve neprijatnosti i gardove sa jedinstvenim provalama,
I onda jednog ljetnjeg dana neko zvoni na moj interfon. Ja nisam volio nenajavljene goste pa sam na zvonjenje uobičavao aktivirati interfon i čekati da prepoznam glas, ako bi mi odgovaralo javio bih se i otvorio stubišna vrata. Tako i tog ljetnjeg dana. Prvo nije se čuo nikakav glas, onda nakon valjda trećeg zvonjenja čujem Bracu, Ja sam komšija, znam da me čuješ, možeš li sići dole da ti nešto pokažem i da mi daš savjet. Ja ne odgovaram 2 ili tri puta, mislim da me hoće prevaiti samo da sidjem dole. Onda Braco kaže, Komšija ako odmah ne sidješ idem sutra Predsjedniku opštine da te prijavim da si me učio varati na knjigama (poreskim), i onda kaže, valjda sedmi put. Komšija Ade mi (njegov mali sin) trebaš mi, sidji dole važno je. I ja sidjem smijući se k´o idiot. Odveo me je u obližnju Jelića ulicu, broj 2, gdje se nalazila jedna prilično trošna dvospratna zgrada sa podrumom, bolje rečeno polupodrumom, razvaljenih vrata. Sve je bilo odavno zapušteno, prostor poplavljen do visine polovice zidova, otpad, smeće… Može li se gradjevinski napraviti ovdje restoran, bilo je prvo pitanje. Ja sam tada gradio farmu u Hadžićima sa svojom polubraćom pa je Braco pretpostavljao da ja imam znanja o graditeljstvu. Može, odgovorih mu, biti će skupo najviše zbog izolacija i potrebne visine za ugostiteljski objekat. Mogu li dobiti dozvolu da od ove zabokrečine napravim restoran, bilo je drugo pitanje. Najvažnije su ti prvo saglasnosti stanara, onda namjena lokala, a nakon toga trebalo bi da ide svojim tokom, odgovorih mu. Znam, kada smo se rastajali uz neke budalaštine, da sam mu iskreno rekao , Cober (Braco), neka ti je Bog na pomoći.
Jednog dana nakon 2-3 mjeseca sretnem Bracu i pitam ga šta ima, ne misleći na Jelića ulicu, a on kaže, dobio som saglasnost svih stanara osim jedne stanarke njoj ću morati dati dvije kile kafe. Tada je bila velika nestašica kafe, a Cobra je imao izvor iz Italije sa pakovanjem kafe u zrnu od jedne kile. I onda je on išao od stana do stana objašnjavao stanarima kako je dobro i za njih da se podrum sanira, sto je bila velika istina, obećavao da iz budućeg restorana neće biti nikakvog uznemiravanja, što se pokazalo tačno te na kraju tutnuo bi sagovorniku kilo kafe u znak prijateljstva, a u stvari neke garancije da se ne predomisli. Opština je pokazala razumijevanje da se društvena zgrada sanira Bracinim parama, ali se kasnije izdrkavala na centimetrima, minutama,…. I tamo je bila popularna kafa.

Ovdje moram ispričati jedan vic koji je u inspekciji gdje sam tada radio, ispričao kolega inspektor, Rade Lojpur, moram napomenuti i njegovo ime jer je za sve kolege bilo veliko iznenadjenje da naš preozbiljni kolega ispriča takav vic! ;
Na italijansko-jugoslovenskoj granici šetaju dva graničara svaki sa svoje strane. Talijanu bilo dosadno pa započinje zajebanciju i počne se rugati jugoslovenu; Vi nemate kafe, vi nemate kafe, vi nemate kafe,…; kako će jugosloven odgovoriti na provokaciju, razmišlja i razmišlja, talijani nisu imali nikakvih nestašica, ali se sjeti pa počne uzvraćati; Vi nemate socijalizam, Vi nemate socijalizam, Vi nemate socijalizam,,,,,; talijan razmišlja i razmišlja kako da odgovori pa se i on sjeti te počne vikati; Mi imamo komunističku partiju pa ćemo imati socijalizam, Mi imamo komunističku partiju pa ćemo imati socijalizam,….. i onda brzi odgovor jugoslovena; Pa nećete imati kafe, Pa nećete imati kafe,…..

Ganjajući papire i radeći u školskom restoranu započe Braco i sa renoviranjem i rekonstrukcijom restoranskog prostora. I danas imam teško da shvatim kako je Cober stigao na sve; rad, vodjenje, upravljanje i kontrola rada dva skolska bifea (?); ganjanje papira za Jelića, banke (2), uprava prihoda, angažovanje radnika, nabavke materijala, inspekcije, konsultacije iz ugostiteljstva,… razni majstori, projekti, ponekad igranje remija i još je i sam radio na renoviranju.

Restoran Bašbunar  bio je otvoren i radio fantastično; pića i hrana najboljeg kvaliteta; cijene usluga, računi, kusur,…morali su uvijek biti tačni; higijena, red, ventilacija i uredjenje na najvišem nivou; konobar je uvijek zujao jer su pepeljare morale biti čiste poslije svakog prvog opuška, za goste jedan od prvih bežičnih telefona u gradu,, a i onda uvijek lagana atmosfera, Braco je svojom duhovitošću začinjavao sve kontakte sa i izmedju gostiju. Ubrzo je startala i živa muzika. Dugo je najviše bila svirana pjesma Tebi Kod Brace je bilo i veoma sigurno za goste.
Često smo znali igrati nočne partije remija, družili se uz čuveni Bracin expreso ili neko bosansko jelo, proslavljali,….
Tu sam proveo popodne i noć kada je praktično počeo teror i ubijanje Sarajeva, doživio prvo totalno granatiranje.

Braco je ličio na Totoa  čuvenog italijanskog komičara, znao je reagovati ili nastupati iz stvarnih tipično sarajevskih karaktera tako uvjerljivo i sugestivno da se druga strana morala pitati, šta se desilo gdje se nalazi ili koja je to sad relacija.
Jednog ljetnjeg dana stojimo Šemso (Šemso Turkić), Braco i ja kod Katedrale i nešto pričamo. Ugledali smo bili jednog dobro starog gospodina sa štapom koji je išao tako što bi napravio nekoliko koraka pa stao da se odmori. I tako dodje on do Brace. Braco je pušio i postariji gospodin ga zamoli da pripali cigaretu. I dok je on pripaljivao pita ga Braco mrtav ozbiljan kao neki strogi komšija, ljekar ili rod, Znal tvoj tata da ti pušiš? Čovjek podiže glavu, pogleda ga te nastavi svoj put prema apoteci Prvi maj(?), kad god bi stao okretao bi se i gledao u Bracu. Šemso i ja smo umirali od smijeha medjutim čovjeku ništa nije bilo jasno.
Raspiše Braco oglas za radnika u kuhinji i kada je bio izabrao jednog kandidata pojavi se jedan veoma visoki mladić koji je insistirao da on dobije posao i nije vjerovao Braci da je već bio zaposlio nekog. Mladić je bio toliko uporan da Braco nije mogao da ga se rijesi. Onda Braco odluči da spasi sebe tako što će i nasamariti svog prijatelja Šemsu, Evo ti adresa aščinice na Baščaršiji, javi se Turkić Šemsi, to je moj veliki prijatelj i vlasnik aščinice, on treba radnika, reče i pruži papirić mladiću. Budi malo uporan ako ti kaže da ne treba radnika jer on je tako malo oduran, Samo budi uporan, naglasi Braco nekoliko puta. Šemso je imao objekat u starom dijelu grada, njegova radiona je bila veoma niska jer se nisu dozvoljavale rekonstrukcije starih historijskih objekata. I dodje taj veoma visoki mladić kod Šemse i kaže, Poslo me vaš prijatelj Braco da me zaposlite, Šemso nije trebao radnike, a mladić nije ni mogao raditi kod njega zbog visine. I onda trajalo je to, mladić insistira na sve moguće načine, a Šemso ne treba radnika, smije mu se od besvjesti zbog Brace, ali neće da uvrijedi momka. Na kraju odvede Šemso mladića u radionu i pokaže mu visinu radione te mu objasni da i ako bi trebao nekog radnika on ne bi mogao raditi kod njega zbog visine. Na kraju Braco je ipak našao neki posao za mladića u jednoj sarajevskoj pekari.
Raspiše Braco oglas za živu muziku. Šemso Turkić promjeni glas pa se javi kao neki muzičar. Pita ga Braco, Koji repertoar svirate?, Ja ne dijelim muziku, dobra muzika je dobra bez obzira na repertoar, bio je odgovor, Koliko vas ima u sastavu?, Ja sviram sam, meni niko ne treba., Šta sviraš?, Ramoniku., Aha, a koje pjesme sviraš uglavnom?, Mujo kuje konja po mjesecu., I koje još? Ima ih još., Ma koje?, Ma znao sam još jednu ali sam je zaboravio, ma ja sam sluhista, ja mogu svirati svaku melodiju. Pa šta hoćeš ti sluhisto da mi cijelu noć sviraš Mujo kuje konja po mjesecu, jesi li ti normalan?. Braco krhnu slušalicu ljut ko puška, Ja idiota majko moja, pjevao bi cijele noći samo Mujo kuje konja po mjesecu.
Braco je bio uvijek čupav i često bi bio upitan što se ne počešlja. Jednom ga Ćićo, Mastilović Slavko, upita u noći, usred remi partije, Izvinite gopson Braco ćime se vi češljate ? Petardom, bio je Bracin spontani odgovor.
Najčešći igraći remija sa Bracom bili su: Ljumanović Murat – Mušo, Pavlović Zdravko – Kljaja, Mastilović Slavko – Ćićo, Turkić Šemso – Šemso i ja.
Jednom u toku remi partije kaže Šemso meni, Ziko, znaš li ti da ovo nije pravi Braco, pravi Braco je bio lafčina, ali su ga zamijenili u porodilištu. Jest, prava istina, odmah se nadovezuje Braco mrtav ozbiljan, kakva sam ja lafčina bio samo su me zamijenili u porodilištu. I sad onaj lažni Braco neće da se opet zamjenimo.
I onda svake nočne partije u Bašbunaru nestajao bi Braco oko četiri sata po ponoći i ubrzo se pojavljivao sa vručim kiflama iz Jerlagićeve pekare, tražio od nas da mu platimo kifle, a mi od njega prvo da vidimo račun.
Jedne subote nadjemo se Kljaja, Ćićo i ja da bi igrali karata. Četvrti (?) nije bio došao i onda se neko od nas sjeti da je Braco sam kući, ali i da se bio posvadjao sa remijašima i reko da neće nikada više igrati karata. Čičo kaže, Samnom se pomirio sutradan, ja kažem, Samnom se pozdravlja ko da i nije bio ljut, a Kljaja će, Znači samo se samnom nije pomirio i smije se. Hajmo, reče Kljaja, odosmo do Bracinog stana i zvonimo niko se ne javlja, onda Kljaja zalupa po vratima onako muški kad javi se Braco, Ko je?. Ja Cober, odgovara Kljaja, Ko? pita Braco ponovo, Ma Kljaja, hajde sa svima si se pomirio osim samnom, to nije fer Braco, Ćićo i ja se smijemo, otvaraju se vrata, Braco u pidžami sa kezom od uha do uha,…..Naravno igralo se karti.
Bio je specijalan odnos izmedju Muše i Brace. Mušo je bio najozbiljniji od nas, kad bi igrao karte bio je veoma udubljen i koncentrisan, imao je veoma prijatan i zarazan osmijeh na Bracine provale. Braco ga je znao pitati, Ideš li ti Mušo, Jel moj red, uzvratio bi Mušo, Ma nije, samo te onako pitam, završavao bi Braco. Ili Bracu ide karta, ima hand u ruci, a Mušo koncentrisan gleda samo u svoje karte, onda Braco pravi zaledjeni “ludjački” kez i gleda u Mušu, Mušo ga ne primjećuje, mi se svi počnemo smijati i onda se Mušo “probudi” ugleda Bracu i stavi svoje karte na hrpu, onda će Braco, Ne možeš se sada otpisati., Pa zar nisi hand pita Mušo, Otkud ti to, odgovara Braco, onda Mušo skuplja karte nazad i pita ko je na redu, pa Braco, odgovara neko od nas, a onda će Braco, Izvini Mušo izgleda da sam ja ipak hand i handira….Mušo, ćim vidiš da se ja kezim bacaj karte i ništa ne pitaj, to ti je znak da sam hand, nastavljao bi savjetovati Braco. Znalo se dešavati i lažni kez, ali bi onda Braco bio atakerad od sviju nas.
Jednom smo Kljaja, Čićo, Šemso, Braco i ja započeli kartanje kući kod Brace u petak navečer i igrali cijeli vikend. Braco i Šemso su igrali po pola. I onda nedjelja noć, treća neprospavana noć zaredom, Šemso mora na posao u ponedeljak rano ujutro, radio je u Hitnoj pomoći; Braco evo ti moj tal za sljedeću partiju, ja idem malo prileći do posla, reče Šemso i leže na kauč pored nas. Samo što je legao zaspa. Poslije prvog dijeljenja nakon toga, dakle nakon samo pet – deset minuta, budi ga Braco i govori; Šemso, Šemso, uvalili smo se, ako ćeš nastaviti daj tal za novu partiju. Neću igraj sam, odgovara Šemso i okreće se na drugu stranu. Mi se naravno provaljujemo od smijeha. Moram napomenuti da se nije radilo o nekoj prevari, Braco i Šemso su bili preveliki prijatelji za to.
Štrosmajerova je bila ulica za pješake, centar grada i uvijek puna ljudi tako da su se kontejneri sa smećem praznili kasno u noć. Kontejneri su bili metalni i njihovo pražnjenje je prouzrokovalo enormnu buku. To je Braci išlo na živce pa se bunio od komunalnog preduzeća do opštine, inspekcija i milicije, ali pomoći nije bilo. Pokušao je Braco postići neki dogovor sa radnicima čistoće, ali oni ga nisu fermali nego su počeli još jače otresati kontejnere, I onda u “čistoćinim noćima” napuni Braco nekoliko plastičnih vrečica sa vodom pa kad dodju radnici ispod njegovog stana bombarduje ih iz svojih mračnih prozora.
Početkom sedamdesetih otišao je bio Braco na rad u Švicarsku, dobio dobar posao, dobra primanja, fin stan koji je dijelio sa jednim kolegom (nije bio sam!), ali se nakon nekoliko mjeseci vratio nazad. Nisam mogao bez Rajovsa, komšija. Pričao mi je to dva puta. Nisam ga mogao razumjeti dok se ja nisam našao u sličnoj situaciji, ali ja sam imao stvarnost za utjehu, moje Rajvosa je nestalo, Bracino je živjelo.
Bracu smo ponekad zvali i Tata, naročito Šemso. Bio je stariji od nas, brinuo se o nama i uvijek se odnosio zaštitnički prema nama. Sjećam se da je on natjerao Šemsu da otvori prvu uličnu baštu u Štrosmajerovoj ispred našeg ulaza. Šemso se opirao, ali je morao popustiti jer od Brace nije bilo odbrane. Braco mu je sredio sve priključke, pomagao oko papira i obavezao se da mu vodi poreske knjige i to besplatno. I onda kafenišemo mi kod Šemse, Braco mu traži dokumentaciju za poreske knjige, a Šemso kaže, Kakva dokumentacija, nema je mora da je čistačica bacila ili Šta ja znam ja nisam odgovoran za knjigovodstvo ili Jesi li ti sam rekao da ti primaš odgovornost za poreske knjige, ja nemam ništa sa njima, i onda diskutuje sa drugim gostima,….

Sječam se i poplave iz mog stana. Probudi me Braco pred zoru. Voda je tekla iz moje kuhinje u kuhinju (ispod) naše drage teta Dare Godler. Nas nekoliko nije stizalo pokupiti vodu peškirima. Bilo je nekoliko fleka na plafonu i u stanu ispod, kod Efraima Kurtagića takodjer. Braco je na sebe preuzeo saniranje štete (ja sam naravno finansirao) i komšijskih relacija, stvarno je bio ispao Laf. Ja i moja familija smo se nakon toga bili zbližili sa “pozdrav” komšijama te osjećali mnogo prijatnije živjeti u zgradi!
Ovdje ću se sjetiti da je Šemso volio slušati pjesmu, Nema te više Alija . Braco je često naručivao tu pjesmu kad bi Šemso došao u Bašbunar. Sjetit ću se i provale; Ulaze dva policajca u Bašbunar, a Braco prilazi Šemsinom stolu i kaže polutiho i konspirativno, Zažmiri Šemso da te ne preoznaju.
I onda jedne večeri 1996. sjedim u Bašbunaru sa Bracom kad dodjoše dvije dame. Prepoznah jednu, bila je to Elisabeth Rehn , Finska političarka koja je boravila u Sarajevo kao UN funkioner. Bila je veoma poštovana i popularna zbog svog angažmana u Sarajevu, pored ostalog. Nakon što ih je poslužio pita me Braco konspirativno (njegova stara zajebancija), Koju ćeš da ti namjestim? Nemoj se zajebavati, rekoh mu te ispričam to što sam znao o gospodji Elisabeth Rehn. Pa bila je jučer sa velikim društvom ovdje, bilo je i nekoliko naših šupaka, otkud oni sa njom, komentarisao je Braco. Helem, kuća je častila dvije gošće bez ikakovih šupačkih priča!
Braco je umro 2011. godine. U Oslobodjenju sam objavio Poslednji pozdrav sa terkstom:
– Nikad više takvog raskoša ideja, inspiracija, optimizma, entuzijazma….Nikad više nemogućih komentara, podvala, šala, kreacija,… Nikad više naših radosti življenja. Vidimo se gore, Cobra. Zihar Dzambic – Ziko

Njegovo ime se sa poštovanjem izgovaralo, bio je poznat u cijelom Sarajevu, čuveni doktor. ginekolog, direktor Bolnice, običan Sarajlija i profesor, znanstvenik, drag čovjek i raja. Bili smo komšije negdje od jeseni 1991 godine. Počeli smo bili onako bojažljivo da ne smetamo jedni drugima, a onda kako je Senadi rastao stomak, predratni i ratni dogadjaji, bolest teta Ede, odlazak Marina, njihovog sina, na doktorsku specijalizaciju, postajali smo sve bliži i bliži.
Bilo je to neko providjenje, trudna Senada dobila je za komšije najboljeg ginekologa u gradu, a teta Eda je bila pedijatar. Dobro došla Kćeri mogli smo klicati usprkos svakodnevnim predratnim i ratnim grozotama.
Negdje od kraja aprila sastajali smo se gotovo svake večeri kod nas. Ja bih ponekad pravio domaći hljeb, uvijek bi pala jedna boca vina, drugu nije dozvoljavala teta Eda, Profesorova supruga, imali smo zaista veoma prijatne i ugodne trenutke u našem druženju. Kod nas smo proslavili i priznanje BiH kao samostalne države, tada je teta Eda došla sa nekom dugogodišnjom, brižno sačuvanom bocom vina od nekog veoma važnog dogadjaja, bilo je neko veoma ukusno, crno, francusko vino.
Krajem maja srbi su granatirali Sarajevsku Porodjajnu kliniku Zehra Muidović.  Profesor, koji je bio direktor klinike dao je izjavu: “Sigurno je da svi oni koji mogu akceptirati stvarnost, koji mogu zapamtiti i koji to mogu memorisati, nikada neće zaboraviti noć pakla, noć za koju nema pravih riječi.”
Klinika je nastavila da funkcioniše u okviru Državne bolnice. Bravo Profesore! Bravo za sve ostale koji su bili nastavili funkcionisati!
Jednom sam pokucao komšiji na vrata, otvorio ih je, u hodniku, na podu je ležala teta Eda i primala infuziju sa improvizovanog držača. Tada sam saznao za njenu tešku bolest. Prizor i saznanje su bili i tužni i žalosni i tragični. Hodnik je bio najsigurniji dio stana od granatiranja. Nikada nisam primjetio neko beznadje ili očajanje kod teta Ede. Otišla je iz Sarajeva krajem juna i bila u Kiseljaku dok nije došla Senada sa djecom. Odatle je otišla u Zagreb, gdje ju je dočekao Ognjen, njen stariji sin, kardiohirurg koji je tada radio u Hamburgu. Sin joj je bio kupio jednu finu kuću u predgradju Zagreba. Tu sam je posjetio kada sam izašao iz Sarajeva, donio informacije od Profesora te primio njene informacije za njega (Ja sam pet puta dolazio do Kiseljaka i uvijek sam uspijevao kontaktirati Sarajevo). Drago mi je da si me posjetio, želim tebi i tvojoj familiji sve najbolje, a naročito maloj Ajdi. Mi se nećemo više nikada vidjeti moj komsija, rekla je teta Eda na rastanku. Nismo se više nikada vidjeli.
Kada su proradili snajperi preseli teta Eda svoju majku, zvala se Terezija, kod sebe. Majka je živjela sama u ulici Matije Gubca (?), u blizini, na poslednjem spratu sa prozorima okrenutim Zlatištu. Bila je to postarija Sarajevska dama, 90 godina, pokretna i vaoma vitalna koja je svaki dan išla u Katedralu i molila se bogu. Drugu ili treću noć po njenom dolasku naša kuća je bila žestoko granatirana. Ustala je gospodja Terezija slijedeceg jutra rano, otresla prašinu, pijesak i sitne komade maltera sa pokrivača, pokupila svoje stvari i rekla, Ja sada idem, nemojte me zaustavljati, ovo je najopasnija kuća za živjeti u cijelom gradu. I otišla je. Nakon toga je znala navraćati sa ili bez kolegice vraćajući se sa molitve svojoj kući. Jednom je donijela konzervu mlijeka u prahu za bebe i dala Senadi. Evo ti kad rodiš da imaš. Pitao Caritas u Katedrali za bebe koje trebaju hranu, a ja rekla da ja imam jednu trudnicu i uzela mlijeko za tebe. To mlijeko sam odnio za Ivana, novorodjenog sina mog poginulog prijatelja, Željko Šćitinski, kada je Ajda otišla iz Sarajeva. Gospodja Terezija je ubrzo, veoma iznenadno umrla. Jednog dana nakon njene smrti zamoli me Komšija da odemo u njen stan, geleri su bili prošarali prozor. Otišli smo i popravili što se moglo popraviti. Bio sam se iznenadio sa Komšijinom alatnom opremom. Imao je sve što je trebao imati neki kućepazitelj, neobično za jednog akademskog gradjanina i te vrste. I onda kada sam jednom na stubištu pokušavao podići ložište u peći čuvene marke Kraljica, da bi se kamilica za Ajdu brže i mnogo drvosparajuće napravila na balkonu, dodje Profesor sa svojom alatšistom. Uspjeli smo podići ložište uz mnogo turpijanja. U jednom trenutku pokaza mi Komšija neobično nabrekli mišić ispod podlaktice desne ruke i reče, Kada sam bio počeo učiti zanat morao sam najviše turpijati u početku učenja, dobro mi dodje kod dugih operacija. Eto, naš slavni doktor je bio prvo počeo učiti neki “metalni” zanat. Ovdje moram napomenuti da sam se na putu do Terezijinog stana poslednji puta sreo sa Julijem Volfom, mojim dragim bivsim šefom, prijateljem i jednom isto tako Sarajevskom legendom. Bio je čekao Delalić Dževada, vlasnika restorana Mjestic, da mu dobaci karnister vode.
Na nekoliko dana prije nego što je Senada trebala roditi granatiranje naše kuće je bilo svakodnevno, vrijeme se uglavnom provodilo u zapuštenom i prljavom podrumu. Bilo je stvarno teško za Senadu i nježnu Miju, one su bile cijele dane kući. I onda Profesor predloži da Senada i Mia idu ležati u bolnicu kod njega do poroda. Breka i Državna bolnica, gdje je preseljena Porodjajna klinika Zehra Muidović nisu bili bombardovani. Tako i bi. Medjutim drugu noć po njihovom dolasku u Bolnicu počeše srbi granatirati i Državnu bolnicu i Breku. Ubrzo smo sazali zašto su Breka, a time i Državna bolnica bili poštedjeni. Na Breci je živio Milorad Ekmečić neki srpski intelektualac pa su se bojali da ga ne pogode. Čim je intelektualac napustio Breku počeli su srbi granatirati i taj dio grada. Senada i Mia su se vratile kući.
Prvo granatiranje Sarajeva proveo sam u restoranu Bašbunar. Bio mi je to najbliži prijateljski i podrumski objekat od mog posla. Sjećam se jutra kada sam išao kući. Imao sam osjećaj apokalipse prolazeći pored razbijenih izloga, nijemih ranjenih zgrada i pustih ulica. Moje auto u Danijela Ozme bilo je gelerirano, polumrtvo. Drugo veliko granatiranje proveo sam u podrumu zgrade gdje smo živjeli. Iznenadio sam se bio kada sam tu ugledao i komšiju Aliju Izetbegovića, Predsjednika države. Prokomenmtarisao sam da me je mogao čuti kako je njegovo mjesto bilo u Predsjedništvu ili da ima vezu sa Predsjedništvom, kako bi mogao pokušati zaustaviti granatiranje i uraditi nešto.

Senada je dobila trudove 12 juna i bila ponovno smještena u Bolnicu kod Profesora. Sljećeg jutra, 13 juna, dolazim u Bolnicu i srećem Profesora u ogromnom foajeu Bolnice, Čestitam Komšija dobio si curicu, reče Profesor kao usput i uze me ispod miške te odvede do svoje kancelarije. Otvorio je bocu whiskya, nazdravismo bebi, Sestra će te odvesti do Senade i nemoj zaboravti napraviti hljeb večeras, reče Profesor i ode raditi.
Sarajevo je oduvijek imalo kulturu i kult hljeba. Sarajlije su odrastale sa mirisom hljeba iz pekara i gušile se vručim kiflama i somunima. Skoro svaka mahala je imala svoju pekaru. U tu historiju i tradiciju bila se uklopila i Gajina moderna pekara kod Karingtonke (198o i neke). Ja sam se naučio praviti hljeb kao najstarije dijete, a onda i kao Sarajlija – znatiželjnik. To moje umijeće je bilo dobro došlo za vrijeme rata u Sarajevu. Imao sam kući veče zalihe prvoklasnog brašna, poveče šake i fantastičan osjećaj za obradu i pečenje tijesta.
Kada se Ajda rodila onda bi je Senada hranila i spremala za spavanje u sigurnom dijelu spavaće sobe i prije nego što bi je smjestila u krevetić dolazila bi sa njom kod nas u kuhinju kao da nas Ajdica pozdravi sa Laku noć!. I uvijek bi je teta Eda pogledala sa paznjom, a Profesor jedva da bi registrovao uobičajenu ceremoniju. I onda jednom kaže teta Eda, Šime što ne pogledaš bebu?, on je onda uzme od Senade, veoma proifesionalno i kazuje, Glava lijepo okrugla i u redu, uši normalnei male, oči lijepe, nos damski i funkcioniše, boja kože u redu i bez pudera, beba je zdrava, normalna i napredna, nosi je na spavanje! On je vidjao bebe svaki dan, čitav život. Njegovu reakciju sam prepričavao više puta kao neku dragu i veselu uspomenu.
Teta Eda je izašla iz Sarajeva krajem juna, a Ajda, Mia i Senada 18 jula.
I onda su došli samački dani. Profesor i ja bi svake večeri sjedili kod mene, slušali vijesti i naše i njihove, komentarisali, popili bocu vina, pojeli nešto, pričali,…
Ja sam ima tri izvora struje za TV (dva voda i jedan akumulator), imao sam onaj starinski špajiz, mala sobica sa visokim plafonom, sa dubokim stalažama …. , imao sam i više vremena, a onda i Deno je bio samnom. Deno je po danu radio na kompjuterima ispod Robne kuće Sarajka, bile su tamo neke robne rezerve, a navečer je uglavnom bio sa svojom rajom. Ponekad bi nam se pridružio.
Profesor i ja smo išli na posao i radili skoro svaki dan.
Umoran sam komšija, došla voda pa sam se bavio rakovima (operisao bolesne od karcinoma), znao je Profesor reći ili Radimo pobačaje ali svaka žena mora donijeti 5 litara vode sa sobom,…
U tih skoro dvjesto večeri popili smo Komšija i ja skoro dvjesto boca vina, uglavnom bijelog i najviše Šampanjca sa imenom Brut. Ja sam imao dobre zalihe, a onda i “Burazer” Šaban (Salčinović Šaban). On je dovezao u dva puta valjda 9 kartona Bruta.
Fellini je postao Code naše civilizacije, bolje rečeno kaos radja specijalni sklad nesklada. Niko u Sarajevu nije imao razlog da pije šampanjac, a s druge strane taj isti šampanjac nam je pomagao da mentalno i duševno preživimo.
I onda kada je vino počelo nestajati Profesor kaže jedno veće da je zbavio neke kruške te da će od njih napraviti vino. On je imao vikendicu i mali vinograd u Mlinima kod Dubrovnika.

I onda dodje Profesor sa svojim domaćim vinom. Bilo je pogusto kao neki sirup. Fine boje, slatkasto, ali nije fatalo. Riješismo problem tako što smo dodavali malo konjaka. Od tada nam je ostala uzrečica, Tokni malo, još. Profesor je znao reci, Tokni malo, jos!. Objasnili smo Šabanu odakle uzrečica pa kad je on jednom došao kod Profesora sa velikom bocom Whiskya posjedili smo malo, a one je svako malo pitao, Profesore hoću li ja toknuti jos malo.
Nismo ni gladovali. Uvijek je uz vino bilo meze. Profesor je znao dolaziti sa komadima hljeba namazanim paštetom, a ponekad nas je znao iznenaditi sa ušparanim “specijalitetima” iz bolnice. Znao je tamo reči, ja ću upakovati moj dio i podijeliti sa Zikom i Denijem. Tako je on zvao mog Denu i zaista ga je volio.
Kada je izašla iz Sarajeva, Senada nam je poslala iz Kiseljaka veliki paket sa jajima, paradajzom, kropmirom, paprikama,…
Vječno hvala M i V! Bila je jedna ljubav u TP Marketi, ona hrvatica, a on srbin. On je otišao u HVO u Kiseljak da bi bio sa njom. Ta je veza expresno i u gram dostavila Senadin paket.
I onda Deno i ja pripremimo kuhana jaja na polovice, salatu, pečeni krompir,.. I onda profesor dolazi sa svojim tanjirićem pa kad ugleda gozbu na stolu uzviknu, Jel to oslobodjenje došlo? Da ne zaboravim i sunce se presijavalo po gozbenom stolu!
Struje je bilo sve rijedje i rijedje i jednog dana kaže Profesor Deni, Deni organizuj se sa Senadom pa u subotu ispecite u dvorištu svu moju ribu za cijelu zgradu.
Senad i Mirza Haverić (Mirza, stariji brat) bili su naše komšije, sprat iznad, jako fini momci! Profesor je imao nekoliko velikh i raznih riba u jednom posebnom zamrzivaču koji se počeo topiti. I bila je gozba za sve čiji su prozori gledali u dvorište. Cijeli kvart je mirisao na prženu ribu. Tada smo Profesor i ja još uvijek imali nekoliko boca pravih vina!
Jednog dana pozove nas prof. dr. Faruk Konjhodžić na večeru. On je živio sa suprugom i kćerkom na trećem spratu, imao je i sina koji nije bio u Sarajevu. Večera je bila fantastična od prave pite zeljanice pa do drugih, za ratne prilike, izuzetno rijetkih jela. Gospodja Hajra, prava Sarajevska gospodja, hanuma, dama, koja je isto tako bila dr. i prof. briljilara je i sa umjetnošću prave Bosanske kuhinje. Bila su i dvije boce vina. Bilo je i laganog ćaskanja, ali i Farukovo u početku veoma okolišno, a zatim veoma konkretno i uporno prikazivanje vlastitog lika i djela kao najboljeg kandidata za izbor Dekana Medicinskog fakulteta. Profesor je valjda trebao imati neku vaznu ulogu u njegovom izboru. Sljedećeg dana Faruk je bio bolestan. Nije bio navikao da pije vino.
U septembru, Komšija se nije osjećao najbolje i kašljao je. U to vrijeme je bilo vode u Bolnici pa od posla nije stizao otići kod dr. Konjicije da mu pregleda pluća. I onda jedne večeri kaže da će imati neki sastanak kojem će prisustvovati i njegov kolega i prijatelj, prof. dr. Abdulah Konjicija, Pitat ću ga za moj kašalj. Sljedeće večeri prepričava Komšija dijalog za Konjicijom, čuvenim Sarajevskim doktorom za plućne bolesti. Pušiš li Šime, upita Konjicija, Ne, odgovara Komšija, E jebi ga onda moraš doći kod mene da te pregledam. Najlakše mi je dijagnosticirati kad neko od bolesnika puši. Sarajevski humor je neunistiv!Profesor se radovao i često je prepričavao lagane i kratke vesele istorije iz svog života. Sjetit ću se dvije takve;

Jednom me pita Profesor poznajem li nekog Hadžića, bivšeg člana Poslovodnog odbora UPI. Poznavao sam ga ali kao penzionera i prijatelja Šemse Turkića (raja cijelog života). E jedno vrijeme smo se nas nekoliko okupljalo u jednom restoranu te na kratko družili, bilo je prijatno i veselo, a za raspoloženje je najbolji bio taj Hadžić, priča Profesor i nastavlja, Ja sam često kasnio zbog posla, a oni bi me iščekivali, i onda jednog takvog zakašnjelog dolaska observera Hadžić, Slušaj Šime ti si profesor i doktor, čuveni dugogodišnji ginekolog, veoma inteligentan čovjek sa dugim i veoma sadržajnim životnim sikustvom, pamćenje te još uvijek veoma dobro služi, kucne u sto, pa mi nije jasno šta se to ima toliko proučavati oko tako malog organa. Radost življenja i smijeh, kao reakcija, su ostali za vječnost!

Priča Profesor, Gotovo svi doktori su putovali na radno-edukativna putovanja po Evropi ali i u SAD. Tamo bi radili 2-3, a ponekad i do 6 mjeseci, radili i učili, i onda kada bi se vratili sastajali bi smo se i slušali o iskustvima, novim metodama, opremi te važećim trendovima u branši. To je bio postao tradicionalan, uredjen i veoma cijenjen metod opće edukacije koji je pomagao da mi Sarajevski doktori držimo korak sa Svijetom.
Sarajevska klinika je 42. na svijetu koja je dobila dijete iz epruvete!
Jednom je jedan naš, pomalo osoben, kolega otišao na jedan takav rad, mislim u Škotsku (?) i kada se vratio svi smo očekivali da nam priča o svojoj posjeti. On je to izbjegavao najčešće prešućivanjem ili izbjegavanjem “upitnih” situacija. Nakon dva tri mjeseca kada se kao znatiželja slegla i izblijedela, na kraju nekog sastanka pred mnogo prisutnih upita neko tog osobenog kolegu, Pa dobro kada ćeš nam ti podnijeti svoj ekspoze o radnoj posjeti Škotskoj?, a on odgovori, Ma šta ću vam pričati, i tamo doktori jebaju sestre i pišaju se u lavaboe, isto je ko i ovdje. Večina se grohotm nasmijala.

Jednog dana odnekud primih vijest da se Marin, profesorov sin ženio. Navečer za vrijeme našeg redovnog rituala pitam Komšiju da li je čuo da mu se sin Marin oženio, A jesam, jutros, bio je jedan kiseli i razočaravajući odgovor. Nakon nekoliko trenutaka usta Profesor i reče, Dolazim odmah. Vratio se sa kravatom oko vrata i reče, Hajde da im nazdravimo!
Naknadno prilažem za mladence jedan Valcer u jednoj prigodnoj izvedbi,
Nakon Kiseljaka Senada je sa djecom živjela u Šabanovoj vili na Pelješcu blizu Orebića.
Mjesto je bilo gotovo pusto, bez auta bilo je teško snabdijevati se ili ići doktoru. I onda se Senada razboli, trebala je ići u bolnicu.

Pitam Profesora jedno veče šta da radim, niti sam poznavao nekog bliskog, a niti sam mogao kontaktirati nekog na Pelješcu,…. nisu mi mogli pomoći ni Stjepan Kljujić (član Predsjedništva BiH i zet mog radnog kolege i prijatelja i kartaroša) ni ljudi iz Cenexa (Delimustafići, Suljo Efendić,..), a ni neki sumnjivi poznanici, nisam imao nikakove veze sa izlazom preko piste. Na kraju Profesor reče da bi on na mom mjestu izašao iz Sarajeva i otišao spašavati familiju, te da će kontaktirati jednog kolegu, doktora, koji bi mogao imati veze sa izlazom preko Aerodromske piste. Lijekovi i druge medicinske potrebštine su u Sarajevo ulazili i preko piste. Sljedeće veče dobio sam od Komšije kontakte i dan za pokušaj napuštanja Sarajeva. Nisam uspio, uhvatili su nas na sred piste (bilo nas je više) te vratili na Sarajevsku stranu. Nisam odustao, bio sam odlučio pokušati ponovo prepuzati i pretrčati pistu pa sam nastavio tražiti ljude i informacije.
Mislim da sam u avgustu bio kontaktiran, valjda dva puta, od Sulje Efendića na iznenadjujući način, kao računa se na Nedeljka (Despotović Nedeljko, direktor, d.d.
TP Marketi) i mene te da ću uskoro biti pozvan na neki sastanak. Nakon nedjelju dvije dana odvezen sam bio na sastanak u pansion Monique. Malo sam prisutnih poznavao, tema je bila organizacija nabavke, prijema i distribucije roba (kupovina, pomoć, donacije, razmjena,…) na nivou BiH. Sjećam se da sam pričao o Holdingu sa horizontalno (teritorijalni dijelovi) – piramidalnom strukturom; donošenju Zakona o Holdingu ili ?????; odgovornost Holdinga Predsjedništvu; jedan ulaz za sve, disribucijski kanali, strogo kontrolisani izlazi; prioriteti i organi odlučivanja, kadrovi;… Sa sastanka sam se vraćao sa Suljom i njegovim zetom. U autu mi Suljo reče da se na mene računa da napravim Holding, a na Nedeljka za ambasadora u Njemačkoj. Cesta kojom smo se vračali odjednom je bila granatirana (Blagoja Parovića?). Doslovno sam bio vidio sam jednu granatu koja je pala ispred auta. Zet je zaustavio auto i mi smo pretrčali do neke limene barake da se sklonimo. Kada je granatiranje prestalo prepao sam se te provizorne limene barake jer nije mogla biti nikakva zaštita od granata. Granata koju sam vidio pala je bila na najviše pet metara razdaljine od auta. Imali smo sreću da je pala ukoso od auta sa repom nagnutim od nas. Imali smo neshvatljivu sreću!
Suljo Efendić je prije rata bio jedan uzorit privatnik koji je radio za Vojsku, imao velike promete, bio aktivan u Udruženju zanatlija, veoma prijatan čovjek. Poznavali smo se još valjda od kraja sedamdesetih kad sam ja radio u Upravi prihoda.
Sljedećeg dana sam pričao sa Nedeljkom o sastanku. I one je poznavao i respektirao Sulju, ali se kao i ja pitao o njegovim tada aktualnim pozicijama. U svakom slučaju godilo mu je pomisao da bude BiH ambasador u Njemačkoj. I bio je ambasador BiH u Njemackoj nekoliko godina kasnije!
Bila je još jedna linija neke vlasti u Sarajevu koja me je kontaktirala i sa kojom sam imao nekoliko susreta. Testirao sam liniju te ustvrdio da je moćna, odlučivala je o kadrovima višeg i visokoga ranga. Imali smo i jedan za mene veoma neprijatan sastanak, tražili su od mene da smijenim direktora Despotović Nedjeljka te da ja preuzmem direktorsku fotelju. Odbijao sam tražeći razloge, navodeći da je Nedeljko Sarajevska raja, da smo i porodični prijatelji, da sam njegov kadrovski dužnik, da je dobro da Sarajevska vlast (?) ima na funkciji i jednog lojalnog srbo-hrvata ili hrvato-srba (majka hrvatica, otac srbin), da preduzeće praktično ne postoji,… Na odlasku mi je jedan šupak rekao da bi možda mene trebalo smijeniti. Nije bilo prijatno, a ni bezazleno, a možda sam ja u toj ratnoj psihozi i predimenzionirao poluprijetnju. Ipak Profesor je bio upoznat sa sastankom (detaljnije od Nedjeljka), napravio sam listu telefona i dao Deni da zove u slučaju da budem odveden,… I onda baš u toj nekoj kulminaciji uspijem izaći iz Sarajeva.
Profesor i ja smo iza naših vijesti gledali i vijesti na Srni, srpskoj televiziji sa Pala. Često su bili prilozi sa najvišim srpskim rukovodiocima i Profesor bi redovno komentarisao da je ovom spasio život majci, ženi,… da je ovom pomogao da mu kćer rodi, da je ovom pomogao……Bilo je više takovih slučajeva životnog činjenja i životnog zaduženja i onda ga ja pitam jednog dana, Pa dobro Profesore jel vas iko od njih upozorio na rat? Profesor je bio zatečen, sageo glavu i razmišljao valjda dvije tri minute, podiže zatim glavu i reče, Pa niko, Ziko, možda jedan gorštak sa Romanije. Imao sam jednu postariju ženu za pacijenta koju sam operisao od raka koji je već bio u ozbiljnom stadiju, imali smo sreću. I onda njen brižni muž koji je bdio oko nje i pokazao neizmjernu zahvalnost prema meni bio je onako pravo jednostavni i iskreni gorštak, e on me nazove na otprilike mjesec dana prije rata, pita za zdravlje i tako priča on pa ga ja upitam, Jel´ sve u redu sa gospodjom i treba li šta, a on odgovra, Sa ženom je sve u redu, stalno blagosilja doktora, ma ja nazvo samo onako da pozdravim doktora i čuvajte se moj doktore, pozdravite suprugu i čuvajte se. Bilo je čudno to, čuvajte se, ali sam to sam sebi protumačio kao gorštački način komuniciranja. Možda je to bio pokušaj da me upozori na dolazeći rat, možda, veoma moguće, eto možda samo on, završio je Profesor.
Jednog dana me nazove Šaban i kaže da će biti neko okupljanje u podrumu CKSK BiH te da bi bilo dobro da ja i Profesor budemo nazočni (nisam mogao odoliti). Šaban je uvijek govorio “iza kuće”, to je bio njegov stil komuniciranja. Stanovao je na Breci i bio komšija sa Hasanom Muratovićem, predsjednikom Vlade BiH. Odosmo Profesor i ja, vrvilo je od poznatih glava, pričalo se po “kružocima”, bili smo primljeni sa pažnjom naročito Profesor, Sidran je sjedio sam za stolom oborene glave na grudi, zapazio sam bio i Italijana,….. Zadržali smo se na kratko i otišli kući, Profesor i ja, a da nismo skontali “šta je pisac htio da kaže”. Na povratku, bauljajući kroz mrak, opalio sam bio cjevanicom u onu tešku metalnu iks zapreku za automobile, boljelo je do suza.
Septembar, oktobar, novembar 1992. godine redale su se vijesti na televiziji i medju narodom koje su ukazivale na jednu totalnu bolje rečeno katastrofalnu neorganizovanost institucija na obezbjedjivanju cjelokupne logistike. Te Muratović (Hasan Muratović bio je i predsjednik Vlade BiH) išao preko Igmana i kupio neku bombu; te ovi ili oni čelnici išli preko Igmana kupovati ovaj ili onaj materijal; te neki momci iz Njemačke kupili uredjaj za nočno izvidjanje pa su tražili kome da ga predaju; te ovi, oni i oni i ovi nude, šalju, obećavaju, nude pomoć; te naši ljudi skupljaju negdje po svijetu pomoć, šalju pakete, konvoje; te sakupljaju neki pomoć u novcu ovdje, tamo, i tamo,i ondje,… te neki stalno idu nabavljati nešto vani za narod i uvijek budu opljačkani, ali oni jopet idu; te neki iz SDA primaju pomoć od arapa; te neki konvoj pomoći iz Turske,… A narod, vojska, policija, medicinari, službe,…. na škrtim i tužnim medjunarodnim jaslama, vlastitim improvizacijama, pogibeljnim akcijama, milostinji, pojedinačnim samopožrtvovanjima,…..
I onda sve češće i češće ja glasno pizdim i komentarišem vijesti na našoj televiziji pa kad sam i Profesoru dojadio pita me on jedno veče, Pa šta bi od Holdinga, Ništa, vjerovatno organizacija i kontrola ne pasaju nekima, odgovorih. Slušaj, za ovog Hakiju Turajlića (podpredsjednik Vlade BiH) kažu da je pošten i sposoban čovjek, nastavlja profesor, Napiši mu jednu dvije rečenice o tom tvom Holdingu, savjetuje Profesor. To veče je i Deno je sjedio sa nama pa se i on uključi, Slušaj tata ja sam išao u školu sa njegovim sinom (Druga gimnazija) to je tako fin i pošten drug, najispravniji momak kojeg poznajem, mora da je iz jedne baš prave familije.
Napisah dvije tri rečenice i nakon dva tri dana dobih poziv od gospodina Hakije Turajlića za razgovor.
Sastanak sam imao jednog dana, mislim, u 13,30. Ostao sam kući to jutro, napravio skicu Holdinga sa strelicama i pripremio se za susret. Oko 12,oo sati neko kuca na vrata, otvorim kad Oruč Selver (kolega sa posla, poslovodja), Hajde idemo preko piste, išareti očima i smije se, Ja ne mogu imam jedan važan satanak, odgovorih, Pa obeč´o si mi, evo dole čeka auto sa šoferom do Dobrinje, a u Dobrinji je sve sredjeno,… Ja, bio sam mu nekad obečao, ali nisam mogao ni zamisliti ovakvu situaciju. Šta da radim počeh grozničavo razmišljati, da li da odbijem ovu rijetku priliku da odem do bespomoćne familije ili da se aktiviram u neizvjesnoj borbi protiv svjesnog i podržavanog nereda, kako će reagovati Deno, Profesor,…. Odlučih se da idem. Selver me je čekao u poprečnoj ulici sa šoferom i autom. Moja odjeća i druge stvari uključujući pare, pasoš i dozvolu izlaska su uvijek bili na jednom mjestu i spremni. Pokušah kontaktirati sina pa onda Komšiju, telefoni su zvonili, ali se niko nije javljao. Napisah im pismo, Javiću vam se telefonom u vrijeme dnevnika, očekujte razgovor, bio je predzadnji red. Javio sam im se iz Kiseljaka treću večer, pričao i sa Denom i sa Profesorom.
Nakon izlaska, susreta i boravka sa familijom u Orebiću špartali smo Selver, Mijo Kuraja i ja po Hercegovini i Hrvatskoj, dolazili do Kiseljaka 5 puta, napravili posjete Brodomerkuru u Splitu i Čazmatransu u Zagrebu i još nekim firmama, imali ideju da ubacimo neku robu u Sarajevo, nosilo nas je bilo prijateljstvo i dobrodošlica u Kiseljaku, Čapljini. Splitu, Zagrebu, Ljubuškom, Metkoviću, Orebiću, poslao sam bio i izvješće preduzeću faxom iz Kiseljaka,……
Mijo Kuraja, kolega sa posla, bio je u Kiseljaku i pokušavao spasiti svog prijatelja iz Sarajeva, Seada Sipovića (prezime je tačno) kojeg su srbi bili zarobili i držali u Ilidžanskom zatvoru. Uspio je, svaka čast Mijo!!!!
I onda nakon dva tri mjeseca shvatih iluzornost pokušaja, novci su se topili, počeše dolaziti loši glasovi iz Čapljine gdje sam imao najviše prijatelja (hrvati su se bili počeli okretati protiv muslimana),.. Otputovali smo u Švedsku, moja familija i ja.
Sa Profesorom sam ima kontakte u vezi moje posjete teta Edi, pitao sam uvijek Denu za njega i pozdravljao, a onda kada je Deno došao u Švedsku uspjeli smo se čuti dva ili tri puta.
Profesora sam poslednji put sreo u Centroransovoj poslovnici kod Tržnice – 1996. , slučajan susret. Kada sam se bio vratio u Sarajevo javio sam mu se ali nisam ga posjetio jer nisam imao snage ući u naš haustor i proći pored mog oduzetog stana. Sarajevo sam napustio oktobra 1997.
Prof.dr. Simić Srećko, Komšija i Profesor umro je 2011. godine.

Završit ću ovo sjećanje sa za mene veoma asocijativnim spotom i melodijom, antologijskim Farewell To Vienna od Antona Karasa .

Vidio sam njegovu smrtovnicu u Oslobodjenju prije nekoliko nedjelja. Prvi je od mojih Sarajlija koji je umro za vrijeme mojih webb pisanija o Sarajevu Titinih pionira.
Poznavao sam ga kao taxistu kod Katedrale, ja sam stanovao u Štrosmajerovoj desetak godina, a onda i kao kartaroša. Bio je jedna veoma interesantna osobenost.
Inteligentan, pomalo umjetnički nastrojen, kratko trajajuće baterije, foler i blefer na mahove – sve za potrebe publike, veoma dobar igrač Remija, nije baš bio “korektan” u pokeru, veoma društven i pun Sarajevskih folova, trikova i ubleha. Imao je izuzetnu eleganciju prstiju u baratanju kartama. Volio sam ga sretati, uvijek je imao nove gardove i ”iznenadjenja”. Na mahove smo često igrali Remija. Sa pokerom smo prekinuli nakon druge ili treće velike partije.

U glavi imam da je po zanimanju bio moler i da je nekim porijeklom iz Višegrada. Ostala mi je u sjećanju njegova rečenica o Bikavcu kao najboljem mjestu za akšamluke. Njegov duboki doživljaj te ljepote se prenio na mene za čitav život. Kakav li je taj Bikavac kod Višegrada? Nisam nikad bio, a vjerovatno i neću, ali ću nastaviti da uživam u pjesmi U lijepom starom gradu Višegradu .

Poslednji put sam ga sreo za vrijeme rata u Sarajevu. Nosio je Colt pištolj u futroli sa strane pojasa tako da se jasno mogao vidjeti, baš kao Wyatt Earp. To je bio njegov gest upozorenja i predupredjenja. Imao je veoma dobar rezon, a moglo je biti i veselo.

Jednom je Ćamil uzeo u svoj taxi nekog povrijedjenog pješaka, bila je neka saobraćajna nesreća, te ga odvezao u Hitnu. Nakon toga se vratio na štand i uzeo prve musterije, bio je to jedan stariji par koji se smjestio na zadnjem sjedištu auta. Kada je krenuo starija gospodja mu reče, Gospodine ovdje imate neku krv na sjedištu, a Ćamil odgovori onako k´o neka baglama, Ma znam, imao sam neku musteriju prije vas, nije htio platiti vožnju pa sam ga ubo malo nožom. Ćamil je bio mrtav hladan, nastala je tišina u autu. Kada je gospodja plaćala vožnju izvadi novćanicu od 100 dinara, vožnja je koštala 60 dinara. Ćamil reče, Gospodjo čekajte da vam dam kusur, a ona već u žurnom odlasku držeći odlučno svog muža ispod ruke, reče, Ne treba, zadržite kusur!
Sedamdesetih se putovalo autom iz Sarajeva u Italiju preko Zagreba, rjedje preko Bihaća, a najrjedje Jadranskom magistralom. Jednog septembra sredinom sedamdesetih odlučiše se Ćamil i njegov drug Halid Zagić da putuju u Italiju duz najljepšeg mora na svijetu. Nije im se žurilo pa nije ni smetala prilično sporija i duža cesta, bili su mladi i nadali se i nekim zgodnim autostoperkama. I tako Ćamil vozi i vozi, nigdje stoperki, a on vozi i vozi i kad su bili negdje iza Makarske, priča Ćamil, Sjevnuše neke butine iza neke grane ja ugledah palac pritisnuh kočnice iz sve snage, petama zaforah asfalt, volan do brade, dotrčaše nogice, Šibenik?, Šibenik?, zacvrkuta duga plava kosa, Ja! Ja! Si! Si!, odgovara Ćamil grozničavo i onda se kosa okreće i viče Jozek, Jozek i maše rukom, utom dotrči neka bradica sa omanjim koferom i oni će kao da udju u auto. Onda Ćamil viče, Ne može Jozek, i priječi rukom Jozeku da udje u auto. Zašto ne može Jozek? Pa ne može, tko će Jozeka jebavati, ja neću, odgovara Ćamil i pita Halida, Ho´š ti Halide, a Halid odgovora, Neću ni ja, i onda Ćamil nastavlja, Eto vidiš neće ni Halid. Juh jeste bezobrazni, odgovara plava kosa i povlači Jozeka, Jako bezobrazni, nastavlja udaljavajući se od auta. Pa da, ja sam bezobrazan koji sam iskren, a ne ti koja varaš i sakrivaš Jozeka, odgovara Ćamil, a Halid se zavaljuje od smijeha. Smij se jarane, komentarše Ćamil Halida, a da si neki drug mogao si mi učiniti uslugu i klapiti Jozeka, a ja Jozekinicu.

Kod mosta Ćumurija na lijevoj strani Miljacke nalazio se jedan veći objekt sa dogradjenim prostorom u staklu i baštom s kojim je valjda sve te godine raspolagao Sportsko drustvo Partizan. Največi dio prosotra izdavao se za ugostiteljske ili neke druge isplative djelatnosti. Tu je pjevala i Ruža Balog, Paganinio “Krme” na svojoj violini, svirao na početku svoje karijere Omer Pobrić, igrala Činkvina koju su vodili i braća Todorić, okupljao se svijet od Sarajevskih hadžija do ološa i nazad. Ali cijelo vrijeme tu se i kockalo, u trafici na uglu su se prodavale obilježene karte za poker, odigralo se i nekoliko antologijskih partija pokera sa gostima iz Beograda…..
Jednog ljetnjeg dana igrao je Ćamil remija i uvalio se. Stao je kod jedinog prozora na drugoj strani objekta, pušio i gledao u nigdje. Prozor je bio uzak, otvoren i imao je gelendere, gledao je na jednu usku ulicu (Save Skarića?) gdje su uvijek bili parkirani automobili jedan na drugi, često je bilo nemoguće izvući se autom sa “parkinga”. I stoji Ćamil u dumanu i ne primjećuje jednog čovjeka koji kruži nervoznim i brzim kratkim koracima i gleda na sve strane. Kad čovjek ugleda Ćamila pita ga, Oprostite, je li ovo vaš auto? Jeste, odgovori Ćamil iako to nije bio njegov auto. Hoćete li ga molim vas pomaknuti da ja mogu izaći sa svojim autom u velikoj sam žurbi? zamoli Čovjek. Neću, odgovori Ćamil i nastavi dledati ni u gdje. Kako nećeš, moraš se pomaknuti da ja izadjem, Čovjek će. Ne moram i neću, odgovara Ćamil. Pa zašto nećeš, žuri mi se, prigušuje se Čovjek. Mrsko mi je ići naokolo, odgovara Ćamil. Kako ti je mrsko idiote, da si odmah pomaknuo auto, eksplodira Čovjek. Ma hoću kurac, odgovora Ćamil. Ma pomakni ga ili ću ti ga slupati, prijeti Čovjek. Ma ne smiješ ga ni dotaći, odgovra Ćamil mrtav hladan. Onda Čovjek udari nogom u vrata auta i reče, Pomakni ga ili ću ti ga skroz ulupati. Samo ga još jednom dotakni, reče Ćamil. Čovjek se tada nagne malo nazad pa udari jako petom u vrata auta jednom pa drugi put,.. Utom dodju neki kartaroši, privučeni bukom do Ćamila i pitaju ga šta se to dešava, a Ćamil odgovora, Ma evo neka hablešina razbija nečije auto. Kako nečije auto, pa zar nije ovo tvoje auto, upita Čovjek sa nevjericom. Kakvo moje auto, ja nemam nikakvo auto, odgovara Ćamil kao ozbiljno iznenadjen.

Iskreno se nadam da će se posjetioci smijati ovim i ovakovim kratkim istorijama i da Balkanci još nisu zaraženi vladajućim sindromom kulture ulice i militantnom demokracijom minoriteta.

direktor, TP Marketi d.d. OOUR Alipašino polje

Sjećao sam ga se kao šefa novootvorenog Marketa u Prvirednom gradu Skenderija, sredina sedamdesetih, mislim. To je bio valjda največi i najmoderniji market u gradu, zapad je bio počeo živjeti i kod nas. Sve je bilo bezprijekorno od roba, personala, higijene, mirisa, usluga, asortimana,.. do šefa u dugom bijelom mantilu. Bio je to Tomo Porobić koji je imponovao držanjem i sigurnošću – pravi Marketov Capo di tutti.
Upoznali smo se u januaru 1989. godine po mom dolasku za direktora Radne zajednice u UPI RO Promet na malo, Tomo je tada bio direktor OOUR-a Alipašino polje. Od prvog dana uspostavili smo jednu obostrano kompetentnu, iskrenu i ljudsku saradnju. Tomo je bio vladao maloprodajom, poslom i personalom tako da su svi bili zadovoljni. Znao je rukovoditi i kako postići ciljeve. Izmedju nas nisu bila potrebna objašnjavanja. Njegov OOUR je prednjačio u poslovnim rezultatima i razvojnim perspektivama. Bio je i jako lice RO prema dobavljačima.

UPI RO Promet na malo imao je tada 13 OOUR-a (sve Sarajevske opštine plus Zenica, Travnik i Vitez (?)) i jednu ogromnu Radnu zajednicu (cca 300 zaposlenih); cca 3.500 radnika; osnovna djelatnost maloprodaja u okviru UPI koncerna, cca 60% hrana i 40% bijela tehnika (finansijski).

Vodio je veoma dobro kadrovsku politiku u OOUR-u. Njegovi favoriti su bili mladi i perspektivni ljudi koje je sam učio i usmjeravao. Bio je voljen i uživao je respekt medju zaposlenicima.
Jednom me Tomo zamolio da zajedno posjetimo AS, našu najbolju prodavnicu (kod Socijalnog). Prodavniuca je bila renovirana i poslovodja, Sulejmanovic Sulejman, žalio se opet na položaj Bombonjere. Bila je locirana u staklu na suncu pa su se čokolade, bombone, lokumi,….. topili. Projekat renoviranja je napravio naš Projektni biro, Sule je za vrijeme renoviranja upozoravao na problem, ignorantske arhitekte su napravile istu glupost po drugi put, a nakon trećeg smo na moje insistiranje ukinuli Projektni biro.
Helem dolazimo Tomo i ja u kancelariji poslovodje, a on šuti i sluša u telefonsku slušalicu. Kada nas je ugledao kaže moraš otpjevati pjesmu da je i moji direktori čuju. Sa druge strane je bio Rizo Hamidović, pjesma Kapetan potonulog broda, novi album, čuli smo je malo i mi preko telefona uz živu muziku. Naslov pjesme je bio proročanski. Pjesmu rado slušam još i danas, Bravo Rizo!
Tomo i ja postali smo bili i jedan dobar poslovni tandem kada se radilo o službenim putovanjima u inostranstvo. Ako se radilo o uvozu roba Tomino poznavanje živućeg i aktuelnog tržišta, odnosno potražnje, bilo je važno kod odabira roba za uvoz. Ovdje ću napomenuti da je Tomo održavao sastanke sa svojim najuspješnijim poslovodjama prodavnica i tražio od njih liste želja za uvoznim robama te mogućim krajnjim cijenama. Ako se radilo o razvojnim projektima i novim poslovnim partnerima u inostranstvu njegov gard, duboki osjećaj rukovodne odgovornosti, vladanje djelatnošću te osobna kultura i samopouzdanje bili su od velike vrijednosti.
Putovali smo često poslovno u Italiju, te u Njemačku.
Mislim da smo u jesen 1990. ili proljeće 1991, godine putovali u Italiju da bi otvorili nove poslovne relacije. Sarajevo je raslo, rasla je i kupovna moć potrošača te se počela osjećati potreba za kvalitetnijom bijelom tehnikom, sportskom i rekreacijskom opremom. Prvu posjetu smo napravili u Modeni, jednoj fabrici manjih kućanskih aparata višeg standarda. Firma je bila G3 Ferrari u vlasništvu familije Ferrari.

Bila je veoma prijatna dobrodošlica, primio nas je direktor i suvlasnik tvornice. Ja sam predstavio našu firmu, upoznao sa našom namjerom uvoza, objasnio startnu proceduru,….. Zatim smo Tomo i ja otišli u obilazak tvornice i prodajnog salona. Nakon toga sastali smo se opet sa direktorom. On nas je na naše iznenadjenje zamolio i insistirao da poslovne razgovore nastavimo sutradan. Mi smo bili planirali jednodnevnu posjetu i već bili otkazali hotel, ali pristali smo. Sutradan smo došli u zakazano vrijeme, čekao nas je raspoloženi direktor sa pripremljenim papirima oko uspostavljanja i započinjanja poslovnih odnosa. Rastali smo se veoma zadovoljni i kao neki stari prijatelji. Uskoro smo saznali zašto je direktor tražio susret sljedećeg dana. Trebalo mu je vrijeme da provjeri moje podatke o našem poduzeću, nama, godwill… Od nadležne Italijanske službe (njihova privredna komora) dobio je pozitivno mišljenje o našoj firmi te procjenu da će postojeće rukovodstvo upravljati firmom narednih deset godina. Ferrari je poslao u Niš na certifikaciju po dva primjerka aparata koje smo mi bili planirali uvoziti, mi smo bili platili sve troškove i mislim da je Niš i izdao dozvolu – odobrenje, ali onda je došao jebeni rat.
Drugu posjetu smo napravili u Perugi, Ellesse , čuvena tvornica sportske i rekreacijske opreme. Prvo smo bili fascinirani modernom, poslovnom zgradom. Bila ja kao neki valjak postavljena na kružnicu od možda desetak spratova u kombinaciji prozirnog i crnog stakla. Sa strane, cijelom visinom zgrade, širine 3 – 5 metara kružio je zasjen od crnog stakla prateći kretanje sunca tako da se nije moglo desiti da sunce direktno udara u neku od kancelarija. U ulaznom foajeu, kod recepcije, vidio sam prvi puta podnu fontanu sa malim vodoskocima i plitkim, velikim, okruglim bazenom ispod nivoa poda. Posjeta je bila zakazana u 10,00. Mi smo došli 15 minuta ranije, prijavili se sekretarici direktora i čekali u gostinskoj sobi uz talijanski(!) expresso. U 10.05 provjerio sam kod sekretarice da li je direktor došao. Došao je maločas, rekla sam mu da ga vi čekate, iscvrkutala je jedna elegantna mirišljiva talijanka. Direktor je bio jedan čuveni alpski skijaš sa njemackim prezimenom (mislim da je bio iz Švajcarske). U 10,15 Tomo i ja odlučmo da napustimo zgradu i to bez pozdrava. Kašnjenje ugovorenog sastanka, sa gostima iz Sarajeva, sa mogućim poslovnim partnerima, te uz kulturni i profesionalni nastup, nije bio dobar znak za neku buduću suradnju. Lift se nalazio na suprotnom dijelu kružnice od direktorovog kabineta. Došli smo do lifta i pozvali ga u tom trenutku je dotrčao debeli direktor, iskreno se izvinjavao i objašnjavao razloge za nekulturno i neprofesionalno ponašanje. Susret i posjeta su bili na najboljem i najvišem nivou, kako to i obicno biva nakon ovakvih startova. Bili smo oduševljeni exponatioma u izložbenom salonu, katalozima, ali ne i cijenama, čak ni sa onima rabatiranima. Ellesse je bio preskup za naše kupce.

I onda kako je to uvijek bivalo, popodne prije povratka, kupovina naručenih poklona za članove familije ili prijatelje, večera u restoranu po Tominom izboru. I onda kako je to uvijek bivalo prije odlaska na spavanje Tomo zove u svoju sobu i pokazuje izložene poklone za Tanju, Olju (njegove kćeri) i Vesnu (njegova supruga). Volio je svoju porodicu i bio sretan da ih usreći.
Ovdje ću se sjetiti jednog “Sira”. Iz Italije smo često prelazili granicu na jednom manjem graničnom prelazu kojeg je Tomo dobro poznavao. Tu se nalazio i jedan pravi domaći restoran sa dobrom kuhinjom i vinima ( kako je to bilo dobro vrijeme, niko nije proganjao promile!!!). I onda bi Tomo vozio nekim lokalnim putevima do jednog omanjeg trgića na kojem je jedan domaćin prodavao kolutove veoma ukusnog žutog sira. Tu bi smo uvijek kupili sireve, a poslednji put Tomo upita domćina odakle je sir. Sir je bio iz Travnika. Za “utjehu” saznasmo da ga je prodavač finiširao.

Privatizacija, nova tržišta, konkurencija i naš koncept razvoja iziskivala su brza i efikasna preustrojavanja firme. Trebalo je drastično sniziti troškove poslovanja i onda uvezati materijalne i finansijske linije na nivou poduzeća kako bi se preduprijedile sustavne kradje i omogućilo efikasno upravljanje. Pojavila se potreba da vidimo kako živi i radi firma našeg kova u Njemačkoj, dakle da “kupimo” znanje.
Bila je 1990. godina; bila je to jedna brojnija Upijeva ekipa; RO DC, Razvojni centar i RO promet na malo; iz naše firme je putovalo pet članova; domaćin UPI Predstavništvo u Minhenu; susreti i posjete firmama: Aldi, Lidl i Netto(?).

Prvog dana posjete, nakon hotela, kratka šetnja po Minhenu i prvo veliko iznenadjenje. Nabasali smo bili na jednu Aldijevu prodavnicu u samom centru Minchena. Na podu pale, na palama otvoreni kartoni roba (transportna pakovanja), ogromna rashladna vitrina sa kartonima roba, nikakve vage, prolazi izmedju pala do kasa, robe ko drva, veoma niske cijene, čokolada za marku “kakih hoš”, od radnika smo vidjeli samo kasirke. Sjetismo se naših prodavnica (oprema, personal, servis,…) sa osjećajem stida. Mi smo mogli imati bar 10% ovakovih prodavnica, koje bi smo samo uštede imali. Tomo je odmah počeo nabrajati koje bi svoje prodavnice Aldirao.
Od Njemačkih firmi bili smo primljeni na pravi njemačko-poslovni i izuzetno prijateljski način. Imali smo nekoliko korisnih sastanaka, “predavanja”, te posjetili jedan veliki market-diskont u okolini Minhena, jednu ogromnu, superušminkanu robnu kuću sa odjeljenjem prehrane u centru grada,….. Tomo i ja nismo putovali u centralno skladiste Lidla (mislim) u Frankfurtu. UPI je imao veoma funkcionalno i moderno skladiste u Rajlovcu (Švedski sistem i podrška) koje je bolovalo samo od nasih Balkanskih bolesti. Osim toga ja sam poznavao i vladao teoretski filozofijom kompjutera, znao sam šta nam treba da držimo čitav proces ”input – output” pod kontrolom, znao sam da mi nemamo sredstava kupiti tu novu tehnologiju i znao sam da mi moramo ići prečicama ako hoćemo držati korak sa vremenom te ostvarivati naše ciljeve.

Bilo nas je u Sarajevu koji smo veoma rano razumjeli filozofiju kompjutera, mogućnosti oba sistema (strategijski i aplikativni) te shvatili da je kompjuterizacija uslov napretka naše generacije (pocetak osamdesetih). Mi nismo bili ni neki programeri, kompjuteraši, bili smo profesionalci u svojim strukama i znali smo ”nacrtati” sta može i sta će nam kompjuter uraditi. Po tome smo bili najmanje 10 godina ispred Šveda, 1994 godina. Naše zapadne kolege naučene su da gledaju tržište gotovih roba te da kupuju, Konfekcija umjesto odijela po narudžbi.

Posjeta je imala veliki utjecaj na razvoj firme, ubrzo smo počeli startati sa novim diskont prodavnicama, Prodajni centar Mojmilo je stavljen u funkciju na tragu vidjenog u Minhenu, jedna prodavnica počela je voditi poslovanje uz pomoć kompjutera koji je registrirao sve finansijske i materijalne promjene (pilot), uspostavili smo kontakte sa nekoliko kompjuterskih kuća te nekim novim prodavačima opreme, vidjene u Minhenu, ukinuli smo nas Projektni biro, otvorili supermarket Maxi (preko puta TV BiH) uz prisustvo Ante Markovića, tada predsjednika Vlade SFRJ.

Ovdje cu se sjetiti ”Tominog diskonta” u Raštalici prema Tarčinu (mislim, nisam baš siguran). Iz Sarajeva sam izašao preko piste pa onda preko Igmana. Bila je zima, vozili smo se preko Igmana po noći bez svjetala jer su srbi stalno granatirali taj krivudavi, uski i izuzetno nagibni šumski put, ogromni kamioni iz suprotnog smjera su iskakali iz tame uvijek samo na nekoliko metara, opasna krizanja, kontrole, puzajuća vožnja, totalna neizvjesnost,… i onda smo se počeli voziti niz brdo i vozili i vozili kad odjednom ”Tomin diksont” nov, raskošno osvijetljen kao neka Rimska kapela, uspjeli smo, pomislih blažen i tek tada se sjetih da idem u Orebić posjetiti svoju dragu tromjesečnu kćer.

Prvog dana po dolasku u Minhen bili smo gosti Upijevog predstavništva na večeri u čuvenoj Minhenskoj pivnici, Hofbräuhaus , gdje smo jeli piliće sa grila, specijalitet kuće, i pili pivo u kriglama, krigle od dvije litre. Do sale sa rezerviranim mjestima i ”parkovskom” Bavarienmuzikom uz jodlovanje na ”parkovskom” podiju sa ”prakovskim” krovom unutar pivnice, prošli smo pored dvije ili tri kuhinje gdje su na dugim sazidanim posterima bila izlozena razna jela; desetine vrsta kobasica, raznog mesa pripremljenog na razne nacine (naresci, snicle, komadi,..), variva od povrca, tijesta, hljeba, salate, sosovi, kolači,voće,….
Dan prije povratka Tomo me upita; Ziko bili mog´o ići samnom u onu pivnicu da probamo neka od jela sa onih pijadestala, ja cijelo vrijeme mislim o onim kobasicama i …… Otišli smo, izabrali sto na strateškom mjestu u jednoj omanjoj luxuznoj sali popričali sa konobarom te ga onda otpratili do pijadestala sa hranom te pokazivali prstima sta će stavljati na tanjire. To se ponovilo 2-3 puta, pivo točeno, dezert štrudle, i onda dahtanje i duga šetnja do hotela.

Sa Tomom sam se družio uvijek i samo na i u vezi sa poslom. Nikada privatno i u slobodno vrijeme. Privatno smo se porodično sreli kod mene kada sam ja dobio stan te jednom u njegovoj vikendici na izvoru Miljacke. Volio je muziku Zvonka Bogdana . Jednom smo iz Italije ušli u Sloveniju, zaustavili se, bilo je sunčano jutro nakon uspješnog poslovnog puta i onda prilazim Tominom autu iz kojeg se čula pjesma ”Šta sam ja u tvom životu”. Ne znam zašto to mi je ostalo u sjećanju za čitav zivot.
I onda dodje taj prokleti rat. Tomo je stanovao na Mojmilu. Zgrada je bila na liniji razdvajanja, pucalo se i granatiralo gotovo neprestano. Čuli smo se gotovo svakog dana. On je imao kancelariju kod Socijalnog, a ja u Upijevoj zgradi kod Pozorišta. Za Tomu je postajalo sve opasnije i opasnije biti u kući, na poslu ili kretati se. Jednom me nazove da kaže da već nekoliko dana nije imao vode kući. On se morao kupati svaki dan. Ja mu predložim da preseli sa porodicom u svoju direkciju. I onda, jedno jutro na poslu ”konspirativci” se oglasiše, Tomo prebjegao svojim srbima. Oko podneva nazove me Tomo sa Pala i reče, Ziko nemoj misliti da sam nas izdao. Ja sam se morao spašavati. Čuli smo se više puta i za vrijeme mog prvog boravka u Švedskoj. Jedno vrijeme je razmišljao da i on dodje u Švedsku. Nije se mogao odlučiti.
U maju 1996 godine pokušao sam se vratiti u Sarajevo. Tomo je još uvijek bio na Palama. Dogovorismo se da se sretnemo na Vracama, na liniji razgraničenja. Kada sam ga vidio srce mi se bilo steglo od tuge. Na sebi je imao pohabanu odjeću iz prijeratnih slovenačkih i njemačkih butika, nestalo je bilo one njegove sigurnosti u držanju, …. Otišli smo u neku kafanu na srpskoj strani i pili onaj najjeftiniji hemijski konjak. Pitam ga možemo li uraditi neke poslove, možemo li napraviti neki posao sa npr. Vitaminkom iz Banja Luke, ništa tako nešto nije bilo uputno, a ni moguće.
Vratio sam se kući ( majčin stan na Koševskom brdu) sa autom i probudih se, nisam znao odakle sam i kako došao, skontah da je bilo prošlo nekoliko sati od susreta sa Tomom, odoh na balkon i ugledah čitavo auto,…..
I onda jednom nakon više godina nazovem Tomin broj. Godinama nisam kontaktirao nikakvo Sarajevo, to Sarajevo je napravilo moju kćer beskućnikom sa njene nepune dvije. Dakle nazovem Tomu, javi se neki ženski glas pa onda Vesna, njegova supruga. Tomo je bio umro, bio je mlad 55 godina.