U mom Sarajevu nisu se slušali samo sevdah, novokompronovana narodna muzika, pop, rock, šlageri, slušala se i klasična muzika; Štrauss, Verdi, Mocart, Šopen…. Sa školama se išlo organizovano u Narodno pozorište koje je imalo neumoran, širok i umjetnički reperotar, igrale su se sve najvažnije svjetske opere. Bilo je nekoliko Kamernih scena i prostora, ….Bila je stvar prestiža medju svim “staležima” prisustvovati nekoj premijeri, jubileu, gostovanju,… časkati o tome na poslu, druženjima,..

  

U kafani mjesne zajednice Donji Soukbunar igrali smo po cijele dane šah i domine. Često oko podneva, u vrijeme ručka, navraćao bi Hamo, rukovodilac Odjeljenja za izradu kulisa Narodnog pozorišta Sarajevo. To Odjeljenje je imalo novu, ogromnu, čudno kockastu, veliku zgradu – radionu ni tri minute od kafane. Hamo je bio veoma interesantan čovjek, vazda vedar i prijatan, volio je igrati šah, Muslimnan, komunista, partizan od 1943. I onda u trenutcima nadahnuća znao bi fantastičnim pjevačkim imitiranjem proglasiti i slaviti svoju započetu pobjedu u partiji šaha, najčešće je to bila Figarova arija.  Bilo bi to veselje za sve prisutne, “Figaro zgrabi ga, Figaro mazni ga, Figaro jebi ga, Fi-ga-ro, Fi-ga-ro!!!” Nikad se niko nije ljutio i svi smo zavoljeli operu, bolje rečeno prilagodljive arije! Hvala Hamica!

Radio Sarajevo je imalo česte blokove vrhunske klasične glazbe, ko se ne sjeća dežurnog Mozartovog Koncerta za klavir No 21 – andante  , negdje iza pola tri gotovo svakog radnog dana (?), pa onda radiokoncerata u kasne nočne sate,…tako se ja sjećam.

I onda uvijek se mogao čuti klavir iz otvorenih prozora, iza nekih stora (zavjesa), u ljetne dane kada su vježbali neki budući pianisti i primadone! Bili su to tonovi koji su leptirali iz prozora ka suncu u svim bojama, činili život nadahnutijim, ljepšim, ushićenijim, punijim, a ako bi ste imali još i sreću da do vas dopre i miris nekog domaćeg kolača te vas zapahne dah svježine iz nekog haustora, mogli ste se od doživljene ljepote valjati po trotoaru. 

Mi prave Sarajlije voljeli smo Sarajevo specijalno ljeti kada bi papci otišli na svoja izvorišta.

Naši školski programi su pravljeni sa željom da se djeci da što više znanja o pravim vrijednostima naše civilizacije! U okviru muzičkog vaspitanja učili smo, slušali, gledali i mogli doživljavati najznačajnije stvaraoce i djela iz svijeta muzike!

Šesti razred osnovne škole nastavili smo bili u Šenoinoj, sa strane Suda, blizu poslastičarnice Oloman i Expres restorana, ni dvije minute do Narodnog pozorišta! Leki Vera, nastavnica muzičkog vaspitanja, zaljubljenica klasične muzike. (Uočite izraze “muzičko vaspitanje” i “ozbiljna muzika”!). Leki Vera je bila “zarobljenica” Sarajevske opere u Narodnom pozorištu, bila največa ushićenica došle i u svijet odlazeće, Ljiljane Molnar – Talajić , morate pročitati lajken! Znala je pratiti zatvorenih očiju i njihajućom glavom te elegantnim dirigentskim rukama, odlomke iz Mocartovih simfonija po tonskim i instrumentalnim zapisima i slijedovima, objašnjavala i otvoreno se divila Šopenovoj virtuoznosti,…..

Ona nas je vodila na našu prvu opersku premijeru, Rigoleto, tada smo svi, specijalno muškići, za vječnost , kao znacajno, zapamtili, “Žena je varljiva manje il* jače bilo da plače ili se smije,… Ona je dolazila na časove sa onim prvim velikim magnetofonom sa ogromnim koturovima, stalno bi premotavala traku naprijed – nazad, puštala nam Mocarta, Šopena, Verdija,…..,

I svirala nam je, sjetit ću se dijela arije iz opere Traviata, Hajdm* pijmo, nek čaša se blista u ruci,….

Ta fantastična nastavnica naučila nas je da zavolimo ozbiljnu glazbu, klasičnu muziku. Nekima od nas je ta muzika, koncerti, prenosi,…postala normalni, sastavni dio života, neki su je rado prepoznavali u svojim drugojaćijim životima, a u nekima je ostala kao neki zatajen zasad koji bi se samo ponekad probudio sa nekim lijepim cvijetom. Ja sam živio jedan poseban Sarajevski život i pripadao sam ovoj trečoj razrednoj muzikaliskoj grupi.

I onda je došla Švedska, klasična muzika je postala moj nerazdvojni svakodnevni drug i prijatelj, zasadi su se počeli razvijati, u ponekim cvijetovima i bujati. Sa tom muzikom sam živio prošlost, podržavao trenutačnost i sadašnjost, sanjao budućnost, šetao, putovao, zurio, adrenalinio i balonio.

U Ajdin život sam uvodio ozbiljnu muziku puštajući je dok se ona igrala, pričao vesele i interesantne istorije o velikim muzičarima ili velikim djelima, kupio klavir, išla je 4 godine u školu klavira, s vremenom smo išli na opere u fantastičnu Kungliga operan (Kraljevska opera) , koncerte u cuvenu Stockholms Konserthus,..

Ajdin nastup u Årsta slott.

Kada sam išao u penziju dobio sam od vlasnika firme, Lars Gille, i poklon karticu u vrijednosti od ca 500 eura za posjete Kraljevskoj operi.

Kao što sam to već negdje naznačio Ajdi sam umjesto Jugoslavije dao cijelu Evropu. Putovali smo mnogo i gotovo sva naša putovanja Evropom imala su svoju muzicku romansu.

U Beču smo sa Štraussom i Mocartom marširali svaki dan! Štrauss nas je pratio i omamljivao u najljepšim Bečkim miljeima!

Ajda na izlazu iz Mocartovog stana – muzeja

U Milanu smo bili razočarani neogromnošću zgrade La Scale,.. Verdi je tu još uvijek vladao, 

U Lucca smo posjetili Puccinijevu “dežurnu kafanu” 

   

U Parizu sam imao Šopena u ušima dok smo prolazili nekim mjestima. Ne stigosmo obići  njegov grob na Pére-Lachaise , ja sam bio bolestan.

U Pragu se Nosttitz-teatern renovirao,…, tu je Mocart briljirao sa Figarovom ženidbom.

Učili smo o Mocartu  kao čudu od djeteta koje je sa tri godine znalo svirati klavir, a sa pet komponirati, a sa i od šeste držalo koncerete na dvorovima, redom; Minhenu, Parizu, Londonu, Becu i drugim metropolama tadašnje Evrope, koje je sjedilo u krilima engleskih, francuskih, njemačkih i austriskih kraljica i plemkinja nakon “nestvarnih” kocerata, bilo nagradjivano čistim zlatom, najčešće zlatnim burmuticama,…

Slušali smo njegovu skraćenu popularnu muziku, mogli smo još kao mladi bez neke prisile ili zijevanja odslušati neki kraći koncert sa njegovom muzikom, osjećali cijelo vrijeme našeg djetinstva i mladosti, uzvišenost njegove muzike, imena, imidža, svi, i oni koji su mogli slušali, i oni koji su voljeli slušati, i oni koji su se “otkačivali” sa njegovom muzikom, ali i svi oni koji nikako nisu voljeli klasičnu muziku,…

Bio sam prvo pročitao negdje da će Miloš Forman snimati film o Mozartu, onda ponekad poneka vijest, jedanput ili dvaput i usmene informacije i onda Amadeus u Sarajevu, valjda 1985. Kupio sam dvije karte, kino Dubrovnik, balkon prvi red, sredina, najkasnija predstava kada dolazi najozbiljnija publika, Meliha, moja prva supruga i ja svećano obučeni kao za koncert, žurnal i poče film i onda me upita Meliha, “Sjećaš li se možda da li sam iskopčala peglu iz utičnice?”

Jedan od najboljih filmova koje sam gledao! Film mi je pomogao da pocnem razmisljati o Mocartovoj Bozanstvenosti.

Tih smo se godina okupljali u Mliječnom restoranu “Vučko”, blizu Pionirske doline, mi kolege sa posla iz opštine Centar. Najaktivniji je bio Julije Volf, tada šef inspekcije, daleko najelegantniji Sarajlija, uživao je u Miralemovom (Omeragić Miralem, vlasnik rerstorana) specijalnom expressu, cigaretama i časkanjima. Pričali smo o svemu, a nekoliko puta i o historiji naše Zapadne civilizacije, teško smo shvacali i tumačili prazninu izmedju na primjer Aja Sofije (šesti vijek) i Sixtinske kapele (petnaesti-početak šesnaetog vijeka). Julije Volf je imao slikovit odgovor, “Ima neko ko ponekad aktivira ljudske mozgove pa se dešavaju čuda i neslućeni razvoji, a ponekad taj neko zaboravi da okrene dugme ili se zajebava sa čovječanstvom”. Baš tako. Otkud Grčki filozofi prije 2500 godina, ni iz čega, mora da je neko bio okrenuo dugme, pa onda ništa, i onda Isus Hrist, i onda opet ništa, pa onda Renesansa, pa kratko ništa kao da je bila nedorečena, pa onda Prosvjetiteljstvo kao kompletering i odgovor dolazećoj industrijalizaciji, i evo još je uvijek onda i sve se kreće i mijenja, ne možemo samo i još uvijek da smjestimo Billi Gatesa u istoriju čovječanstva možda zato što nam još uvijek prodaje nedovršene i nesigurne programe i sisteme, hoće li nas kompjuteri i roboti zamijeniti tako da se mi, ljudi, bavimo samo konzumacijom, hoće li nas onda roboti dilajtovati kao neke viruse, haj, haj, odoh predaleko.

I onda sa Prosvjetiteljstvom koje se krasilo istraživačkom pameću i razumm protiv predrasuda i slijepog vjerovanja u tradicije i aristokratska prava, Volterom, ljudskim pravima i slobodama, ….dodje nenajvaljen i iznenada Mocart, odnosno rodjenjem, Joannes Chrysostomus, Wolfgang Gottlieb. Kasnije je On sam zamijenio ovo Gottlib, na njemačkom, Božiji prijatelj ili voljen od Boga, sa Amadeus koje ima isto značenje ali na latinskom.

Mislim da je onom koji se igra sa dugmetom čovječanstva Mocart bio dosadio svojom genijalnošću, igricama, neozbiljnošću, namjernom skripom tonova, zajebancijama, podvalama, lupanjem po klavijaturama, neukusnim šalama, neartikulisanim smijehom, neuvažavanjem hijerarhije, neobuzdanoj slobodi,… pa ga je za kaznu poslao Zemljanima koji su poznati da varaju, lažu, iskorištavaju, vrijedjaju, ubijaju svoja božanstva, da bi se kasnije čitave živote iskupljivali, dogmali,……pa opet varali, lagali,……

Ave Verum Corpus, jedno od poslednjih, a za neke i najbolje Mocartovo djelo.

      

Mocart, tata Leopold, sestra Nannerl.  Portret na zidu je Mocartova majka, Anna Maria Perti.

Mocartove patnje na Zemlji počeše od rodjenja, teško preživjele bolesti (i velike boginje), svakodnevno učenje i treniranje, koncerti, a onda duga neudobna i veoma nesigurna putovanja Evropom. Jednom je sam opisivao kako se održao na rukama jer ga je guzica bolila od neudobonog sjedišta i vječitog truckanja kočije. I njegov otac, a i on postali su Masoni – Slobodni zidari, da bi imali zaštitu na putovanjima, pored ostalog. Masoni su štitili svoje članove i od plemstva i od sveštenstva te se pomagali finansijski i poslovno.

Mocartova putovanja po Evropi.

Čitav život je tražio odgovarajuće stalno namještenje i nikad ga nije dobio. Ni jedan Car ili Vojvoda ili Kralj, nisu mu htjeli dati posao dvorskog kompozitora ili dvorskog dirigenta. Drugih poslodavaca tada za njega nije bilo. Za neke je bio neshvaćen, za neke pretežak u muzičkom smislu, za neke nezahvalan, za neke nekomercijalan, za neke nesiguran, ……. Cijeli život je bio na tržištu rada i borio se. Neumorno je skladao, podučavao, nastupao na koncertima,…Trebao je uvijek mnogo novaca jer je živio je na visokoj nozi, često, veoma često imao je velike dugove. A mnoge Bečke godine zaradjivao je izmedju 3.000 i 5.600 florina ili ca 700 i 1250 dukata godišnje. Za usporedbu, tih godina je Rothshild banka u Frankfurtu (jedna od najjačih) imala kapital od 10.000 florina.

Za svog kratkog života, umro je u 36 godini (1756 – 1791), komponovao je preko 600 raznih dijela; simfonije, opere, klavir- , komorna i horska muzika.

Meni jedna od najdražih, Symphony No 40

Svojim djelima se pridružio idejama Prosvjetiteljstva; ismijavao je plemstvo, ogoljavao ljudske relacije,…, njegova muzika nije podilazila nikome pa ni finansijerima. To je plaćao visokim cijenama. 1876 godine imao je 174 pretplatnika za svoje privatne koncerte. To mu je donosilo veliki godišnji prihod. Nakon Figaraove ženidbe (operu naručio car Josip II – reformator) gdje se ismijavalo i vrijedjalo plemstvo (pravo prve bračne noći sa konsekvensama), 1877 godine, imao je samo jednog pretplatnika.

Mocart nikada i ni po koju cijenu nije htio pisati “jeftinu” muziku. Bile su najmanje dvije situacije kada je njegova remek djela kritikovao pa i bojkotovao (opera, “Tako čine sve”) i sam car, Josip II, česti posjetilac koncerata sa Mocartovom muzikom.

Nakon premijere opere Otmica iz Saraja, Car Josip II reče Mocartu, “Previše nota moj dragi Mocart!”, “Tačno toliko koliko treba, Vaše Visočanstvo.” bio je Mocartov odgovor. Za inat Caru, a i da mi sami sebe odredimo, poslušajmo jedan kratak isječak iz opere Otmica iz Saraja.

Njegova muzika je uvijek vodila slušaoce na razmišljanja i tražila jedan nivo znanja, kulture, inteligencije, morala, sloboda,….

Mocart je volio žene, ne kao razvratnik ili opsjednut, volio ih je normalno, ali intenzivno. Od prvih pubertetskih “nasrtaja” na Nannerline, sestrine, kolegice, preko daljne rodbine do djevojaka i žena, plemkinja operskih diva,…..koje su se zaplitale i plele u notne mreže jednog šarmatnog i elegantnog muzičara. Muzika i ljubav, vazda i uvijek!

Njegova prva prava i največa ljubav bila je Aloisie Weber, kasnije Lange (suprug je bio čuveni portretist), koja će postati čuvena operska pjevačica.

Mladost, nesporazum, sticaj okolnosti, nehaj i kapric uzrokom je njihovog ranog razlaza. Razlazu je prethodila veoma burna i zvučna svadja koju je začinio Mocart pjevajući prateći se klavirom, “Leck mir das Mensch im Arsch, das mich nicht will.”, “Ko me ne želi neka me poljubi u guzicu.” . Kasnije su imali nekoliko veoma uspješnih zajedničkih muzičkih nastupa.

Mocart se oženio sa Constance Weber, sestrom Aloisie Weber.

       

Aloisia                                                          Constanze

Constance Mocart – en biografi, izdata je fantastična knjiga od Švedjanke, Viveca Servatius, 2010. godine, naravno na švedskom. Imao sam jedan kontakt sa piskinjom i saznao da će vjerovatno biti prevedena i na njemački.

Knjiga otkriva Constance kao veoma razumnu, samosvjesnu, tradicionalnu i lojalnu suprugu i majku. Mocart se mogao ponositi njome i nakon svoje smrti. Rodilo se šestero njihove djece od kojih je samo dvoje, dva sina, preživjelo rodjenje i porodjenje.

Mocart je znao u pismima savjetovati svoju suprugu kako će se ponašati i čuvati da “ne posrne” u izazovima banjskih “liječenja”, izvjesnih susreta i situacija – ljubomora, taština,…???? U svakom slučaju ti savjeti otkrivaju koliko je Mocart imao znanja i iskustava u švaleranju prije svega.

Ovdje ću se sjetiti jednog dogadjaja od prije više godina. Ajda je bila kod mene, telefon je zazvonio, ona se javila, “Tata, Mia bi došla kod nas sa svojim momkom?”, “Neka dodje odgovorih.” Mia je bila moja pastorka, Ajdina polusestra, znao sam da je imala neku dužu vezu. Bio je fin mladić, original Šved iz Uppsale, obrazovan, kočoperan, htio je da ostavi utisak. I onda nakon upoznavanja i čašćenja ode on za klavir i poče svirati. Svirao je veoma dobro. Za Švede iz mog svijeta nije tipična ozbiljna muzika, a pogotovu ne učenje klasičnog klavira. Odrastao je bio sam uz obrazovanu majku. I onda je nakon zagrijavanja počeo svirati Mocartovu muziku u kratkim sekvencama. 

U to vrijeme su se mogli kupiti prigodni i veoma ukusni CD-i sa textovima i slikama o i iz života muzičkih velikana. Imao sam jedan takav (imao sam dva) o Mocartu u celofanu. Poklonio sam mu ga, bio je gotovo pa ushićen. Na odlasku je rekao, “Nisam mogao vjerovati da ću večeras svirati piano i još dobiti ovako lijep CD na poklon, hvala vam!”

Često sam slušao o poredjenju te o eventualnom susretu izmedju Mocarta i Betovena. Mocart se susreo sa mladjanim Betovenom u aprilu 1787. na kratko, imao je neke važne obaveze, odslušao njegovo sviranje, bilo je govora da će Betoven učiti kod njega, te prokomentarisao “Zaista jako lijepo samo odveč mehanički.”

Mocart je živio muziku, njegova muzika živi u vječnosti jer se sama od sebe razvija, nijansira, uzdiže i pada pa onda mili odnekuda, prska, kapa, valja se, igra i izaziva, umjereno tješi i optimistiše, nema očaja, ponora, krvi i mračnih heroja, veličina Božanstava je da vladaju vremenom, a vrijeme je samo statistika sa prosječnim veličinama.

Veoma često slušam Mocarta, odem na Youtube, ukucam Mocart onda K i neki broj od 1 do 626  ili Mocart pa onda piano ili klarinet ili violin ili….., ponekad ciljano biram djelo, ponekad kompilacije tip The Best of Mozart..

Mocartova djela su sortirana i Köchelov brojni niz od 1 do 626, pa otuda K i broj.

O Mocartu su rekli:

• Joseph Haydn Mocartovom ocu; “Vaš sin je največi kompozitor kojeg ja poznajem, osobno ili imenom, on ima ukus i šta više on ima največe znanje o kompoziciji!”

• Gioacchino Rossini; “Divio sam mu se kad sam bio mlad, u zrelom dobu on me očajavao, on je sada moja utjeha.”

• Franz Schubert, On je u našim dušama ostavio osjećaj svjetlijeg i boljeg postojanja.

• Pjotr Tjajkovskij, “Mocart je Kristova glazba.”

Završimo ovu storiju o Mocartu sa njegovim Rekvijemom , preciznije dijelom Rekvijema koji nosi ime Lacrimoza (uplakan, suzan,..) To je poslednji dio katoličke himne Dies irae (Veliki dan gorčine, gnjeva,..)

Pozdravimo se sa Mocartom uz Lacrimozu!