Odjednom sam bio dobio jednu jaku želju da imam kćer. To me je počelo opsjedati. A imao sam bio već 40 godina i sina.

Hoću li imati toliko života da je otpratim na njen prvi radni dan, da me počasti od svoje prve plaće? Koliko ću ja imati godina kada se kći rodi? Ljudi iz moje “branše” umirali su u prvom naletu izmedju 54. i 56. godine starosti. To su bili oni koji su puno pušili, kafenisali, redovno pili (ne alkoholičari), žderali, sekirali se zbog poslova ili nevjerstava ili kockanja, ….. Ja sam bio tu negdje. Ali ja sam često kočio i pauzirao poroke. Dobro, ako ne umrem u prvom naletu, onda je drugi počinjao negdje iza 63. godine. Pa ako me to strefi, kćer će imati 20 godina, biti će odrasla.

I Curica se rodi 13. juna 1992. u ratnom Sarajevu. Ja sam imao nepunih 44.

Danas je 5. decembar 2018. moj rodjendan, živ sam, punim 70 godina života. Ajda je 26 i po, radi, zaradjuje, plaća sve mjesečne račune, čujemo se svaki dan!

SRETAN MI 70. RODJENDAN!

Da nije bilo rata, mojih odluka i smjelosti vjerovatno bih davno bio umro kao i večina mojih Sarajevskih prijatelja. Još bih trebao klicati ratu? Ne, klicat ću mojoj novoj domovini, mojoj Švedskoj. Tack så mycket (hvala puno) “Du gamla, Du fria…..” (Ti stara, Ti slobodna,…, počeci Švedske himne)!

Prigoda je da poslušamo jednu Švedsku “sevdalinku” Benny Andersson (ABBA, harmonikas) & Orsa Spelmän i Födelsedagsvals till Mona, Rodjendanski valcer za Monu.

5. DECEMBAR 2018.

Jutros je prvo došla Ajdina čestitka preko Whats appa,

Onda je došlo Ajdino cvijeće sa specijalnim čokoladnim bombonama i kartica na kojoj je pored ostalog pisalo da ćemo 13 decembra gledati operu Aida!

Došla su i tri smsa i jedan mejl od prijatelja.

Vrijeme je i za jednu lijepu sevdalinku, Beba Selimović i Kraj potoka bistre vode.

13:00 Sven-Harrys Konstmuseum (Muzej umjetnosti) – Izložba o Jenny Nystrom sa mojim fosilima, Udruženjem penzionera. Ovo fosilima izaziva kod Ajde uvijek jedan slatki siroki smijeh.

Jenny Nystrom rodjena je 13 juna kao i Ajda. Pariški djak, moderna, slobodna i neovisna žena, klasična ulja i akvareli i onda pocetkom devetnaestg vijeka promovira jedan lepršavi, sretni, veseli i fantasični djeciji svijet, “otkriva” Švedskog Djeda Mraza i najbolje Božićne čestitke. Ta njena ljubav prema djeci, njen “djeciji” stil i njena djela zive aktivno i danas! Covjek ih voli kao jedno veliko leprsavo nadahnuce, kao srecu!

Mislim da bi se lijepa i zgodna Jenny Nystrom obradovala Aniti Kralj i Goranu Karanu sa Tu non llores mi querida 

      OKTOBAR 1992.

Ležim u visokoj travi kraj žice Butmirskog aerodroma. Čekamo da se osmatrački oklopnjak udalji pa da probamo preletjeti na drugu stranu. Bila je prijatna ponoć. Gledam u zvjezdano nebo, često preleti neki avion, neki projektil, tamo negdje svijetleći metci, puno je raskošnih zvijezda i galaksija, boja; u ušima mi ABBA i Fernando,  refreni se ponavljaju, otkud mi ta lijepa pjesma u ušima baš sada, neka je, nek me drži,……čekamo,.. Tada nisam imao pojma da će Švedska biti moja nova Domovina.

      9.DECEMBAR 2018.

Kristinehovs Malmgord  (plemičko imanje od 1790. godine), Ajda i ja, Julbord . Doslovan prevod na Sarajevski je Božični sto odnosno Božična trpeza. Jedna tradicija u Švedskoj gdje se gosti sami poslužuju. Na meniju bude preko 50  raznih slanih jela, sireva, hljeba, sosova,…. tridesetak raznih dezerata. Cisti tanjuri dolaze stalno. Starta se sa mirisnim i začinjenim gloggom nastavlja najčešće sa pivom ili vinom, a završava sa kafom ili nekom zestinom.

Prošetajmo fantastičnim imanjem uz muziku kakvu smo mi slušali sa originalnim klavirom, – klaverom, pijanistom i pjevačicom u folklornim kostimima,….u uvodnom programskom dijelu večeri.

Nostalgirajmo malo ovaj fantastiöni ceremonijal i dozivljaj sa nasom Sofrom Hanka i Monteno!

  

                                                                                              klassisk glögg

 

                                                                                                            glögg

Pianisten

 

 

       DECEMBAR – FEBRUAR 1992.

Nadjoh svoje u Orebiću preko puta Korčule na Korčuli. Bili su dobro i nisu oskudjevali. Ajda je bila prava mala bucika. Gledala me je uvijek sa svojim velikim širom otvorenim očima. Proslavili smo Miin 11. rodjendan veoma reprezentativno. Držao me dišpet, imao sam snage, bio motiviran, vjerovao sam u sebe, bio jak,…… Putovali smo pet puta do Kiseljaka, do Splita, dva puta do Zagreba, htio nešto uraditi za preduzeće, za Sarajevo, zajedno sa Mijom (Kuraja) i Selverom (Oruč). Briga za Denom koji je ostao u Sarajevu, telefonski razgovori, slike preko Vojkinog (Govedarica) djevera, paket iz Kiseljaka,..

I onda druželjubljivo i prijateljsko vodjstvo Kiseljaka ode na neki sastanak u Široki Brijeg, vratiše se i staviåe za nas sluzbenu rampu, počeše nas ignorisati i okretati glave od nas, odjednom, neobjasnjivo. Vratih se u moj Orebić.

Orebić, Korčula, miris mora, zelenilo, vjetar, barke, przena riba, cigareta, loza, miris kafe,… srce puno izmješanih osjećaja, a glava, glava me čini ponosnim zbog odgovornosti i daje mi inspiracije,….Nima ga boljeg od Olivera da od svega toga ne napravi najprijatniji nezaborav! Nocturno

       13. DECEMBAR 2018.

Kungliga Operan, Giuseppe Verdi – AIDA .

Da osjetimo Verdija i smek Opere poslušajmo Triumfalni marš iz Aide, 

 

   

 

 

Na povratku kući snijeg je padao, vazduh se osjećao punom čistinom i zdravoćom, nije puhalo, bilo je “taman” svježe, podsjećalo me na neke Sarajevske prijatne zimske kasne večeri.

Ljiljana Molnar – Talajić bila je u svoje vrijeme najbolja Aida u Veroni, najvažnijoj svjetskoj Aidi. Na žalost nisam našao neki njen reprezentativni snimak iz Opere. Ali je moramo poslušati. Mislim da ljepotu i veličinu njenog glasa možemo doživjeti uz Stille Nacht

       5. DECEMBAR 197O. ILI 1971. (?)

Još se nisam bio oženio. Slavili smo moj rodjendan u Mendinom baru u Pionirskoj dolini. Moja uža Raja i ja. Stalno smo naručivali pjesmu Vrati se Neno vrati.                                                                                                                         Mi smo skakali i derali se Vrati se Nena vrati jer se jedan iz Raje zvao Neno. Ovo Nena smo pjevali brzo u oba sloga. Bio je pravi dernek. Bio je snijeg, led, mraz, vraćali smo se pješke u najranije jutro, nigdje taksija ni za lijeka.

       16 DECEMBAR 2018.

Julmarknad, Božični sajam, svakog decembra do Božića, jedna lijepa i vesela, Europska i Švedska tradicija Ajda i ja idemo svake godine na Julmarknad, a najčešće na Stortorget i Gamla stan. Gamla stan je Štokholmska Baščaršija. Volimo taj trg, te ulice i dućane, uživamo u atmosferi, gledamo, zagledamo, ponešto kupimo i onda vafle sa džemom od maline i vrhnjem, kafa, čaj,…

Snijeg je padao na mahove, ali se odmah topio na još uvijek toplim ulicama, fasadama i krovovima.

Sljedeće jutro me probudila grtalica, sve je bilo bijelo, nevino i svečano, sjetih se Vanne i Božić bili , sjetih se, kao i uvijek, i jedne lijepe Sarajke.

 

       JUNI 2003.

Napokon, nakon svih mogućih i nemogućih pretraga, dobih dijagnozu. Sada sam znao od čega ću se liječiti. Dr. Eva Ottosson pruži mi komad papira na kojem je pisalo Polycytemia vera. Kancerogena bolest krvi. Laički rečeno koštana srž proizvodi nekontrolisano crvena krvna zrnca u krvi. Petnaest godina je Overlekare (primarius) dr. Eva Ottosson samnom i mojom bolešću. Poslednjih godina krv se stabilizirala tako da samo kontrolišem krvnu sliku, svaka dva mjeseca.                                                                                                           Sa dubokim poštovanjem i zahvalnošću ću se sjetiti i dr. Jan Samuelssona, vodeći hematolog u Skandivaniji, koji je na poziv moje doktorice istog trenutka došao, složio se sa dijagnozom i pričao samnom.

Za oba doktora našao sam poveznicu sa Bečom i zato vrijeme je za Štraussa i Andre Rieu, Wiener Blut (“Bečka krv”)

p.s. Ako ste odslušali i odgledali Viennese Blood pozdravimo se uz puno simbolike, vječitog kafanskog derta i šarmatnog pariranja lakovanih cipela sa Balkanskih blatnjavih ulica spram Bečkih plesnih podova od ružina parketa (Schönbrun) sa dubokim ženskim dekolteima, lepršavim svilama i strogim brkovima,….Haj, Haj, ….Stanite dani, stanite noći, Ciganski orkestar “Biće skoro propast svijeta”!

Zašto tražiš Švedsko državljanstvo? bilo je jedno od pitanja u formularu. Napisao sam bio, Moj djed (majčin otac) ratovao je u I Svjetskom ratu, bio je ranjen, izgubio je ogroman imetak i budućnost, moj otac je bio Partizan u II Svjetskom ratu, bio je ranjen, izgubio je dobar dio nasljedja, ja nisam pucao u poslednjem Jugoslovenskom ratu (1992), ali sam izgubio sve materijalno kao i slijed moje blistave karijere. Ja želim prekinuti taj nesretni niz te kretenske istorije. Želim da moja djeca odžive svoje živote bez ratova, ranjavanja, gubitka imovine i svojih gotovosti. Švedska nije ratovala preko 200 godina i prava je zemlja za moj naum.

KARASALIHOVIĆ AVDAGA, zvao se moj djed. Bio je ranjen u I Svjetskom ratu te se dugo liječio u Beču. Za vrijeme dugog boravka u Vienni novce mu je slao Padjan Jure, njegov najbolji Sarajevski prijatelj i vlasnik kafane “Pet dolara”. Jure se nekad doselio sa otoka Brača, napravio poveču Dalmatinsku kuću na Skenderiji te u njoj otvorio kafanu. Helem kada je moj djed bio mobilisan onda je on uštedjevinu u dukatima ostavio na čuvanju kod Jure. O ovome su znali Boro i Miro, Jurina unčad sa kojima sam ja odrastao. Djed je bio uspješan u poslovima (trgovina, fijakeri,…neko mi je jednom rekao da je imao 17 fijakera u Sarajevu) i pričalo se da je bio uštedio toliko zlata da je mogao napraviti zgradu poput zgrade Marijin Dvor, to mu je i bila namjera. Skoro sve je bio proćerdo u Wien-u. Umro je mlad dobrim dijelom od posljedica ranjavanja, iza njega su bile ostale dvije avlije sa po 2-3 kuće, jedna je bila na Bjelavama, a jedna u Tekiji na Skenderiji.

KARASALIHOVIĆ AJIŠA, moja Nana (baka) bila je jedna blaga i vrijedna žena. Voljela je svoju unučad, a najviše mog polubrata Mufida. Za Bajrame nam je davala bajramluk, pare da si nešto kupimo, ako bi smo svi mi dobijali po deset dinara Mufo bi dobio 20.
Mogu zamisliti kako joj je bilo sa petero neodrasle djece nakon smrti djeda. Bili su: Vasvija, Hašija, Osman, Bedrija i Senija. Nana je poticala od poznate Sarajevske familije Musakadić (bio je jedan dr. Musakadić, školovao se u Beču), a njena majčina strana od jedne loze Nikšića koji su bili veoma imučni. Jedno vrijeme se brinula o meni dok je moja majka radila. Bila je omiljena kod kona (komsinica). Imala je jednu blisku prijateljicu koja se zvala Emsala. Ona nije bila baš lako pokretna pa kad bi dolazila kod Nanae ostajala bi na konaku. Eh sad Emsala je svirala harmoniku pa bi one obje znale i zapjevati. Ja sam se uvijek radovao tim posjetama. Evo jedne pjesme koju su one možda i pjevale, Hanka paldum i Sjećaš li se djevo bajno
Nana je preko 20 godine živjela sa šećernom bolešću, umrla je u 84. godini života.

KARASALIHOVIĆ OSMAN, moj dajdža (ujak) bio je veoma mlad kada je nakon smrti svog oca na svoja neiskusna ledja primio odgovornost za familiju. Tako je to nekad bilo sa muškom djecom, a on je bio jedinac. Volio sam ga. Živio je u Novom Sadu do pred smrt. Tamo je otišao po okončanju II Svjetskog rata kod svog rodjaka Eseda Nikšića, vlasnika restorana u Željezničkoj stanici. To je bio jedan ogroman restoran, a Dajdža je bio odgovoran za pića. Zavolio je bio Novi Sad pa je u njemu nastavio živjeti i poslije ukidanja privatnih preduzeća. Više puta sam posjetio bio Dajdžu te i ja zavolio Lale (autohtone Vojvodjane), Traminac, Madjarske, Vojvodjanske,… narodne pjesme, štrudle, sušene guščije batake, Dunav, “iskrivljeni” govor, ravnicu, punije ženske,… Imao je naručeno ulje – sliku (preslik jedne razglednice) gdje Mujo sa fesom, p`jan, nagnut unazad na jednoj nozi, uzdignutom rukom sa velikim čokaljom balansirajući sa drugom nogom i rukom, ispod uličnog fenjera “pjeva neku sevdalinku”. Evo za mog Dajdžu jedna prigodna sevdalinka, Zvonko Bogdan, Kraj tanana šadrvana

Imao sam valjda 5-6 godina, još nisam bio pošao u školu. Živio sam sa Nanom tetka- Senom i majkom. I onda osjetim neku konspiraciju, svi nešto šapću i kriju od Nane i mene, ponekad dodje neko od bliže rodbine pa se i očima zakoluta. Ja sam radoznao i nekako saznam da se Dajdža oženio u Novom Sadu sa nekom Madjaricom koja nije naše vjere, da dolazi i da se svi brinu kako će Nana reagovati. Nana je bila postala šutljiva i ponekad zamišljena. Dajdža bi uvijek dolazio sa fijakerom od one najbolje Sarajevske željezničke stanice, sa puno kofera i tajnih poklona. I onda sam ja često pogledivao sa avlijskih vrata, a i osluškivao igrajući se u avliji, neću li vidjeti ili ćuti fijaker. Igram se jednom rano, sunčano jutro u avliji kad odjednom čuje se fijaker i Dajdža ispred kapije, ja razmišljam hoću li trčati da zagrlim Dajdžu, hoću li možda uvrijediti Nanu, stojim i čekam. Nana je čistila kaldrmu od korova i metluckala, bila je sageta i kad je Dajdža ušao u avliju. Merhaba mati, reče Dajdža, Nana se uspravi i odgovori, Merhaba sine i tebi. Mati ja sam se oženio, reče Dajdža te iza njega malo stidno ukaza se jedna lijepa djevojka sa svijetlijom kosom (kasnije ću saznati da joj je kosa bila boje meda). Sretno ti bilo sine! Mati ona nije naše vjere. Nana gleda snahu i kaže, A i ona ima majku. Dajdža pridje, sagnu se i poljubi Nanu u ruku, to isto pokuša i Irenka, tako se zvala mlada, Nana je preduhitri i zagrli je sa obje ruke, mislim da je i suza pala. Vječni Sajo, Safet Isović i Tebi majko misli lete
Jednom mi je Dajdža pričao kad je on bio mlad pa postao momak te htio otići u kupleraj. U blizini naše ulice je bila Nova ulica sa nekoliko “Austrougarskih” jednospratnihspratnih kuća gdje su nekada bili kupleraji, javne kuće. Bile su Plava, Žuta, Crvena,…. lampa, a najskuplja je bila Crvena lampa. Skupljao Dajdža novce za Crvenu lampu i onda ode jednog dana i čeka na recepciji kad odjednom ga neko udari otvorenom šakom po potiljku i drekne se, Šta ćeš ti ovdje kurvin sine!, bio je to njegov otac. Ovdje sada nejmam nikakve muzike za prilog, hahahaha!
Negdje pri kraju života, zove me Dajdza sebi kuci da popricamo i pokloni mi jedan prsten. Bio je to prsten koji je on naslijedio od Eseda Nikšića. Jedan lijep i vrijedan zlatni (24 karata) naslijedni prsten.

ESEDA NIKŠIĆA se ne sjećam po liku, moguće da sam ga nekad sreo kao malo dijete, ali je on stalno bio prisutan u životu moje šire familije. Bio je imučan, imao je trokatnu kuću na uglu Radićeve i JNA do Bosna-auta, nekada hotel u Njemačkoj, restoran u Novom Sadu,….. oženjen sa Madjaricom koja se zvala Vida, nisu imali djece. Vida je pozvala Dajdžu nakon Esedove smrti i dala mu prsten. Ona je kasnije prodala kuću te se sa punim sefom preselila negdje u Vojvodinu.
Kada je Nana bila bolesna i tražila lijeka (nije znala da je imala šećernu bolest) onda ju je Esed odveo kod čuvenog doktora Zimonjića. Nana je dugo živjela sa šećerom i cijelo vrijeme se borila sa Zimonjićevim savjetima, dijetama i kontrolama.
Tetka Sena je bila nezaposlena i dugo je tražila posao. Ode kod Eseda, a onda sa njim kod direktora Matića i bude zaposlena u Hotel Evropi odakle je otišla u penziju.
Poöastimo Eseda Spletom Madjarskih pjesama, Julia, Janika i Zvonko.

KARASALIHOVIĆ – LITOBAC SENIJA, moja tetka Sena, bila je najmladja tetka i voljela me je i bodrila. Jednog ljeta ode Tetka, mladjana djevojka, u Novi Sad kod svog brata Osmana. Tamo upozna Litobac Stevu, bio je konobar, oženjen, imao je tek rodjenog sina Milana. Zapali se ljubav, izgube se glave, Stevo napusti ženu i dijete dodje u Sarajevo da živi sa mojom tetkom. Svi smo ga voljeli. Nakon nekog vremena i razvoda otputuje Stevo u Novi Sad da preuzme sina koji je pripao njemu. Vrati se sa bebom avionom iz Beograda, haj avionom 1957. godine. Živjeli su dugo veoma srećno. Njihova slika visi na zidu iznad Nane. I onda negdje 60-tih, kada su se vrata Zapada malo otškrinula zablefa Stevo još sa nekima neko službeno putovanje u Zapadnu Njemačku i ostane tamo. Živio je dugo u Karlsarueu, kasnije je i Tetka putovala tamo, ali nije htjela ostati. Stevo se nastavio brinuti o svom sinu koji je odrastao sa nama u avliji te je znao slati pakete sa čokoladama, igračkama,….
Jednog dana Stevo, Tetka Sena, moja majka i ja išli smo Vase Miskina i prolazili pored Bosnaforklora na uglu Šaloma Albaharija, tu je negdje tada tetak-Stevo bio podstanar. Tamo su u izlogu bile figure raznih životinja napravljenih od kože popunjene sa vatom (?), izgledale su kao prave. Majka mi je bila obećala kupiti jednu po želji, a ja sam tvrdoglavio želeći dvije. Bile su skupe. Na kraju dobih četiri, To je bio Stevin poklon za mene. Zato ćemo za Stevu poslušati, nenadmašnog Zvonka Bogdana.

Stevo je iz Darde, bili smo tamo kod njegove majke Ljube jednog ljeta i pojeli joj cijelu šunku. Sa 16 godina je otišao u partizane. Bio je neustrašiv do ludosti pa je sakupio bio dosta ordenja i priznanja. I onda počne Stevo sa društvom švercovati naftu na Jadranu i biva uhapšen i osudjen na dugogodišnju robiju. Majka Ljuba uzme jednog dana kutiju sa ordenjem i priznanjima te ode kod nekog generala i kaže mu, Zar se moj sin borio da sada trune u tamnici? baci pred njega odlikovanja pa nastavi, Zar se mom “ludom” djetetu ne može oprostiti? I Stevo bi oslobodjen. Stevo je bio poznati pokeraš. Sjećam se jedne njegove fotografije za kartaškim stolom, ispred njega veliko brdo novčanica. Možda sam od tada ja zavolio karte. Milan, zvali smo ga Miki, Stevin sin, je negdje u Holandiji. Imao je kontakte sa ocem za vrijeme poslednjeg rata. Stevo je živio na Havajima.

LOJIĆ VASVIJA moja najstarija tetka i njen suprug LOJIĆ AVDIJA živjeli su u Donjoj Vogošći na Tetkovom imanju. Bilo je to imanje stvarano godinama sa velikim znanjem i ljubavlju. Imalo je onu prastaru seosku kuću sa crnom šubarom kao krovom i malim prozorčićima koji su izvirivali ispod oboda, dvije njive za žitarice i vlastito gumno usječeno u kosini, vrt, štalu i 2 vocnjaka, šljivik da bi se rakija pekla i onda više vrsta jabuka i krušaka koje su dospijevale u razne mjesece, dvije visoke trešnje, jedan ili dva oraha, omanji pašnjak i prostranu sofu ispod jedne krošnje kiselih jabuka čije je stablo godinama pritiskano da bi se centrirala hladovina. Imanje se nalazilo na, skoro pa na vrhu jedne pitome kosine odakle je pucao pogled na dolinu izmedju Vogošće i Ilijaša, a dolinom se “razljevala” mlada Bosna i bjelasala izmedju vrbaka, pored je zviždio voz novog – normalnog kolosjeka. Po njemu je tetak navijao svoj džepni sat. Tetak je imao plavu kosu i izrazito plave oči, bio je sitniji, ali veoma proporcionalan, nosio je fes i znao se obuči u onu staru Bosansku nošnju, svirao je šargiju, ponekad bi akšamlučio,.. I uvijek kada ću imati sliku te romantične, živopisne i pitoreksne Bosne ja vidim tetka na njegovom imanju i to je to. Jednom je tetak akšamlučio sa Dajdžom i još nekima, pjevala se i Niz polje idu babo sejmeni

Umjesto tih starih Bosanskih kuca i nosnji koje ne nadjoh na mrezi,…

Tetak je imao naporan život, radio je u pilani u Ilijašu, 6-7 kilometara od kuće, sijao, kosio, žeo, spremao se za zimu, skladištio, održavao, gradio, čuvao, nabavljao, branio, …. Najstariji sin, ATIF, je poginuo u II Svjetskom ratu kao Partizan pa su dobijali neku pomoć. Drugi po starini, ALIJA, opljačkao je bio sef u Sarajevskoj narodnoj banki, uhapšen i osudjnen na dugogodišnju robiju. Drugi moji rodjaci bili su obični i uspjeli su totalno razjebati imanje. Aliju sam upoznao kada je bio u zatvoru u Foči. Tamo smo putovali u posjetu. Veoma me bio dojmio. Ličio je na tetka (ista plava kosa, iste plave oči,..), mnogo jači i veoma siguran u sebe i pokretima i govorm, podsjetio me na “kauboja” Kirk Douglasa. Kada smo Tetku pričali da smo ga posjetili pustio je suzu i pokupio se šuteći i otišao u samoću. Alija je bio pomilovan, nekoliko puta je u početku navraćao kod nas i mene, družili smo se, tada sam ja imao oko 20 godina, a onda se izgubio. Saznali smo bili da se skrasio u Bjelini, tamo se oženio sa jednom djevojkom koja je bila radila u Fočanskom zatvoru. I onda, nakon nekoliko godina vijest, Aliju je bio ubijen i shranjen u Bijelini.

KARASALIHOVIĆ – DŽAMBIĆ BEDRIJA, moja majka udala se 1947. godine za DŽAMBIĆ SALIHA, mog oca. Otac je bio Partizan. Iz II Svjetskog rata izašao je kao oficir i ratni vojni invalid. Imao je neki važan položaj u Vojsci. Dobili su bili stan na spratu jedne vile u Ljubljanskoj ulici u Kovačićima. Tu sam ja rodjen.
Džambići su iz Mramora kod Tuzle (nikad bio), bili rudari i zemljoradnici, poljodjelatnici (morao sam). Helem odmah poslije rata moj djed Rašid nije htio dati zemlju u zadrugu, kolektivizacija po ugledu na Rusiju, i onda nadredjeni kaže mom ocu da je to loš primjer u Tuzlanskom kraju kad je otac jednog partizana oportunist. Salih tada uzme tintoblajku i napiše na komadu papira, Rašide ako ne daš zemlju u zadrugu dolazim u Tuzlu da te ubijem. Presavije papir i pošalje ga po kuriru. Djed je dao zemlju u zadrugu.
Kada sam imao oko dvije godine dobije otac prekomandu u Tuzlu te se cijela porodica preseli. Velik prostran i fino namješten stan u centru Tuzle i onda počeše navraćati pa i nočivati Džambići iz Mramora. To je smetalo mojoj prepedantnoj majci i aginskoj kćeri pa se bunila, šta će joj seljačine sa smrdljivim nogama po kući, otprilike tako. Otac to nije znao riješiti i onda, jednog dana kad je otišao na posao, moja majka se vrati samnom vozom u Sarajevo. Imao sam oko dvije i po godine kad je moja majka ostavila mog oca.
To se zbilo prije odprilike 66 godina u Jugoslaviji za vrijeme Titove “diktature” i mojoj majci se ništa nije desilo, nije ni na koji način ispaštala za taj svoj čin. A danas, u najnaprednijim zapadnim demokratskim zemljama, živim u Švedskoj, žene se još uvijek organizuju, protestiraju, dokazuju,…. da su slobodne i jednakopravne sa muškarcima. Feministički pokreti, konvencije i deklaracije, lobiranja i pritisci na odredjene centre moći preko parlamenata, #MeToo,……
Doživimo prošle lijepe “jade” sa Hankom i Azrom, Ko ti šćeri pokida djerdane

  

Duge mračne Švedske zime razbijam prvim maštanjima o ljetovanju već u januaru, onda potragom avionskih karata u februaru ili martu te onda rezervacijom smještaja,…… Prošle, prave Švedske, zime zbog jačine asocijativnog kontrasta počeo sam sanjati o ljetovanjima na Makarskoj rivijeri, Hvaru, ….. onom najjačem suncu, onoj jari i prženju, onim najglasnijim cvrčcima, onom taman najljepšem moru, onom mirisu četinara, smilja, lavande,… mirisu prženih srdela, prave loze, jutarnjih kafa uz novine na rivi,…. vraćao sam se u neku mladost u prošla draga i lijepa vremena koja su se arhivirala u mojim sjećanjima samo po umilnim i lijepim stvarima.

I bilo bi neko od tih tamo ljetovališta da se nisam plašio prevoza od i do aerodroma. Nemam više živaca za nenormalne gužve, stampeda, neizvjesnost, nehat, ucjene, nesigurnost, glupa objašnjenja i komentare……

I onda se sjetih Cavtata, samo 4 kilometra od Dubrovačke valjda Zrakoplovne, a ne Zračne luke, malo južnije od maštanog podneblja što znači malo pojačaniji doživljaji tih prirodnih blagodeti i ljepota. U Cavtatu sam bio jednom na nekom seminaru i onda mislim dva puta u jednodnevnoj posjeti.

Sjetit ću se jedne od tih posjeta i šetnje Cavtatskom rivom pored uvijek prisutnih fascinirajućih jahti. Tata, ko kupuje ovak*e jahte? upita me Deno, moj tada desetogodišnji sin. A ljudi koji imaju para i koji vole jahte i more, odgovorih. Hoću li ja nekad moći kupiti neku ovakvu jahtu? Bilo je drugo pitanje. Hoćeš sine ako budeš jako želio, život će ti dati šansu, bio je moj odgovor. Ja sam uvijek vjerovao u taj kod šansi, zaželi nešto realno, jako i intenzivno i doći će šanse. Helem nakon godina rata, drama po Europskim granicama, “lutanja” i adaptacije u Švedskoj, dodje moj sin na kolosjek koji je vodio i ka jahtama. Posao iz snova, veoma jaka firma, realizovan prvi projekat u digitalnim komunikacijama, potvrdjena razvojna perspektiva, podrška, visoka i rastuća plata, bogati bonusi i prinadležnosti, klizno radno vrijeme – mogao je spavati do kasnog jutra, imao je ideje, planove….. I onda kupi stan u Stockholmu i zajebe sve osobne ambicije. Švedsko blagostanje, Stockholmska udobnost i majčina bolesna ljubav………. odvedoše ga u duboku i neproduktivnu hladovinu?

Vozač me je čekao na aerodromu (apartmanova policy), veoma udoban apartman sa fantastičnim pogledom, izuzetno prijatni domaćini, jedan mladji i moderni par, gosti veoma ljubazni i obzirni u samo slučajnim i kratkim susretima, neprimjetni i nečujni sa aktualnim i modernim mirisima.

Doručkovavao sam na balkonu, moj čaj iz Švedske, mandarin&orange; smedji šećer, moj Hrvatski hljeb sa mješavinom raži i zrnevlja, svakako i lanenog, sir za mazanje – nisam bio našao bez laktoze, nekoliko suhih keksa i džem od kajsije. Ovu kombinaciju doručkujem već više od dvije godine. I onda Jutarnji program HRT koji se tiho čuje iz sobe, druga tri balkona su uglavnom bila prazna kao i prizemlje koje je imalo jednu sećiju sa stolom i stolicama sa strane kuće ispod jedne krošnje, gosti su spavali, i onda jutarnji mirisi Mediterana, poneko bi već bio na putu za plažu i klepetao “japankama”. bila je nizbrdica, i onda, i onda bih uživao u pogledu na udaljenu rivu, Račićev Mauzolej, more, rivu, dva ariša, prirodu, prelete aviona.

     Nakon doručka i hrvatskih vijesti, noge na gelender, poluzavaljen, ili na krevet sa sve četiri, pa telefonom na Smrtovnice Oslobodjenja, listanje drugih, bivših bratskih novina i svakako Švedskih, WhatsApp,….. I onda bih i ja zaklepetao japankama po nizbrdici sa slušalicama u ušima, obaveznim naočalama i torbicom sa rekvizitima za plažu preko ramena.

Započnimo muzičke priloge, nostalgično sa uvijek karizmatičnim Mišom Kovačem, Još i danas teku suze jedne žene. 

Izabrao sam plažu izvan lučkog zaliva, imao sam osjećaj bolje se kupati dalje od brodica i jahti, 40 kuna ležaljka, 30 kuna suncobran, posluga, uredjen pristup moru, gosti su bili stranci sa svih strana.

Put do moje plaže vodio je centralnom rivom izmedju mnoštva ugostiteljskih bašti i jahti, brodica,…Jednog jutra šetajući se prema plaži primjetim jednu veoma elegantnu ženu sa svježom frizurom. Išla je prilično žurno, imala je dva skupa buketa cvijeća, jedan u svakoj ruci, tašna preko ramena,… I prije nego počeh pogadjati ovaj “nesklad” ugledah jednog visokog momka širokih ramena, visoko podašišan, tamne naočale, bijela košulja, tamne hlače, stajao je na dva tri metra od ulaza na jednu močnu jahtu. Žena mu pridje i dok mu je predavala cvijeće iz jahte istrča jedan drugi manji bodygard uze cvijeće i ode nazad.

Gospodja koja je donijela cvijeće vjerovatno je mislila da će biti primljenja od nekog gospodina u nekoj kulturnoj, pomalo svećanoj konstelaciji i imati lijepo jutro, ovako sva njena kultura, ljepota, držanje i nivo zapeše na nekom nabildanom portiru.

Jebeni Holivudski protkol i primitivna kliša pokakaše se i na moje Jadransko jutro. I onda spram mojih godina počeh sam sebi tračati moćnog vlasnika svih tih materijalnih sredstava. Gotovo da sam ga žalio, sve ima osim slobode, spontanosti, neposrednosti, slatke nepredvidivosti,… i sve to mora plaćati.

Mislim da je treće noći grmilo i sijevalo. Ujutro sam se požurio sunčanoj rivi i šetnji po lokvama u japankama, a onda uzbrdicom bezbrojnih skalina do Račićevog Mauzoleja. Stolovi i stolice su se posušivale, naplavine mele, sunce se caklilo na sve strane u vodenim kapima i lokvicama, Oliver je “pjevao” na rivi kao i uvijek, izabirem, Imala je lijepu rupicu na bradi, bilo je jutro kakva sam sa ushićenjem uvijek doživljavao na Našem Jadranu.

IN MEMORIAM OLIVER DRAGOJEVIĆ (1947. – 2018.)

Ljeti nikad nije pjevao, bivao bi u svojoj Veloj Luci, sa svojim morem, beskrajnom slobodom i lakoćom života, svojom familijom i domaćim ljudima. U stvari pjevao je, pjevao je sa klapama za osobne gušte. A znao je više puta na dan ići u prodavnicu da kupi ono što je falilo k*o neki mali.

Jednom je rekao da ako postoji reinkarnacija volio bi da nakon smrti bude Galeb. Olivere, počivaj u miru, tražit ću te medju galebovima!

Župa Plat kod Dubrovnika, druga polovina 18. vijeka, poljoprivredno domaćinstvo, škrta zemlja, daleko od svih perspektiva i prosperiteta, puževske komunikacije, nitko da pogura,…. Ali Ivo Račić nije htio da prizna svoje “hendikape”, pretvorio ih u vječite podstreke da bude uspješan i bogat. I uspio je, postao je bio prvo obični mornar na jedrenjaku, onda kapetan broda, postao je zatim brodovlasnik, postao je veoma bogati i čuveni brodovlasnik, postao je uglednik koji se družio i prijateljevao sa kulturnom elitom svog vremena, bio je bogat i bio je mecena, prosvjetitelj,….

I onda se desi porodična tragedija. U dvije godine umre cijela porodica, otac, kći, sin i majka. MAUZOLEJ OBITELJI RAČIĆ je njihova zajednička grobnica.

Mauzolej je izgradio Ivan Meštrović jedan od največih kipara svog vremena. Za Mauzolej je dobio svjetsko priznanje – Veliku nagradu (Grand Prix) na Medjunarodnoj izložbi moderne industrijske i dekorativne umjetnosti (Exposition internationale des Arts Decoratifs et Industriels Modernes) u Parizu 1925. godine.

”Meštrović je u Cavtatskom mauzoleju spojio svoj kiparski i graditeljski talent i stvorio osebujnu arhitektonskoskulptorsku cjelinu.”, napisali su.

  

  

Zahvaljujem se Kustosici Mauzoleja za svu pažnju prilikom moje posjete!

Dubrovnik sam mogao vidjeti sa svog balkona u bistrim jutrima, cestom 22 km., a morem ? Svakih 15 minuta plovile su turističke brodice, vožnja cca 1 sat, zavisi od medjupristajanja (hotel Astarea ili Lokrum), od Cavtata pa do Dubrovačke Gradske kavane. I svakako, bio je jedan dan Dubrovnika. Nije bilo nikakvog Kruzera!!! Bilo je svijeta i naroda i puka do zakrčenja. Obišao sam sva moja mjesta i onda otišao u moju mirnu bazu u zaliv ispod utvrde Bokar, oštra okuka lijevo kad izadješ na Pile. Tu je oduvjek bilo mira, a u odredjene sate i hladovine i jedan veoma udoban Cafe. Tu sam prezalogajio tri mala trokutasta tosta sa šunkom i sirom, tri mala kroasana (solo) uz odličan kafelatte i sve zalio sa velikom čašom vode sa ledom. Tenda-hladovina plus veliki ventilatori, usluga veoma ljubazna, toalet besprijekorno uredjen i čist! I sve je to koštalo nevjerovatnih 75 kuna! Očekivao sam mnogo više. Nadisao sam se bio mog Dubrovnika i bila je negdje vječna Dubrovačka Diva, Tereza Kesovija sa Prijatelji stari gdje ste .Mislio sam odsjesti malo u Gradskoj kavani sa morske strane, ali bilo je toliko svijeta i u lučici da sam odustao te uzeo prvu brodicu nazad.

       

        

VLAHO BUKOVAC , kada sam prvi put vidio jedno veliko platno Vlahe Bukovca prije mnogo godina u Zagrebu pomislih Mikelandjelo, a onda – ne ovo je bolje, bio sam ushićen. I onda trećeg – četvrtog jutra ljetovanja listam na mobilu Cavtatske “kulturne” stranice i gle, Kuća Bukovac – Muzej,  kuća Vlahe Bukovca. Nisam znao da je bio rodjen u Cavtatu.

  

  

Dvije velike prikazane slike se ne nalaze u Vlahinoj kući. Snimio sam tri videa koje ne mogu da prikažem prije nego promijenim ugovor sa WordPressom.

Oduševljen sam bio “prozorima” kuće i malim đardinom – ulazom.

   

Dubrovački podrum Frano Supilo – Ćilipi zvala se prodavnica i točionica pića u ulici mog djetinjstva, mladalaštva i još malo. Razne rakije i vina točeni su iz buradi, bili su jeftini pa su se ispred prodavnice okupljali ljudi željni priče i susreta, komšije i poznanici u prolazu, alkoholičari, a ponekad i omladina da bi dobacivala djevojkama koje su išle na Korzo. Prodavnica se nalazila u kući familije Padjen koja se davno bila doselila tu sa otoka Brača. Frano Supilo , novinar, publicist i političar je isto tako jedan veliki i znameniti Cavtačanin. On je bio jedan od najznačajnijih kreatora i boraca za stvaranje prve Jugosalavije. Kraj njegova spomenika sam prolazio svaki dan na putu za plažu. Neka ti je vjecni mir gospodine Frano!

Uživao sam u Cavtatu. To je bio i ostao Gosparski grad. Nikakve bespravne i odudarajuće novogradnje, bijeli objekti sa veoma uredjenim okolinama, nikakvih natpisa “Zimmer frei”, historijski monumenti i tragovi na sve strane, puno pitoresknih restorana, kafeterija i bašti, suvenirnica, butika,…, romantične šetnice, mirisno bilje i četinari sa fantastičnim nijansama zelenih boja, čisto i živo more sa mnoštvom jahti i brodica, Riva bez automobila, mnogo interesantnih plaža. Gosti uglavnom stranci, ni jedno dijete nije plakalo ili histerisalo, nitko nije preglasno komunicirao, nisu se mogle vidjeti u rana jutra ostaci bačenih flaša, praznih kutija cigareta, hrane,..Nije bilo nikakvih vulgarnih ljubavnih zahvata na javnoj sceni, ali nije bilo ni romantike, ni žive muzike, ni plesa u dvoje. Bilo je mnogo mladjih parova – neki su djelovali ozbiljno i pomalo zabrinuti, što bi nekadašnji ja prokomentarisao da je muškić možda malo omanuo noćas, neki su se odmarali “radno” i kao ortodoksni feministi, nekoliko puta sam registrovao da djevojka pomaže momku da udje ili izadje iz mora ili namjesti ležaljku ili…….

Hajde da se sjetimo malo romantike iz šezdesetih, sedamdesetih,…. romantičnih frizura i odjeće, muzike, plesnjaka i plesova za dvoje, ponekad su dame birale, nesigurnog držanja za ruke, zaboravljenih dugo pripremanih riječi i rečenica i to baš u “sudbonosnim trenutcima”, lupanja srca ili srdaca, najljepših poezija, bontona, “dame imaju prednost”, Marlbora, prvih Raybana, farmerki, suknji, haljina i majica iz Trsta, raznih staklenih čaša, sijalica u boji, jeftinih lampiona, mračnih dijelova šetališta, serenada ispod prozora, noćnih kupanja, bosih jutarnjih povrataka i onda prije i poslije svega zalazaka sunca.

Evo dvije romantične slike sa zalaskom sunca i krilnim padobranom u centru i sve to uz Engelbert Humperdincka i How I love You , sa Ingrid Bergman i Humphrey Bogart (Casablanka).

 

Dugo vremena uobičavam rezervisati sjedište u avionu do prozora i to na sunčanoj strani. To mi je neki poseban ugodjaj. I onda uvijek analiziram i odredjujem gdje će se nalaziti sunce, koji koridor, koje vrijeme,…. U tome sam veoma uspješan, ali na povratku iz Cavtata avion je letio u sredini dana i mala nepreciznost je učinila da sam sjedio uglavnom u hladovini. Ostavljao sam Cavtat sa sjetom, bilo mi je lijepo. Probudila su se bila i neka sjećanja, nostalgije,…. neka mudra lijepa smirenost me ovladala u avionu, odnekud je došao Arsen Dedić sa O mladosti .

 

ps. Ajdica je radila. Imala je posjetu iz Amsterdama. Anne je njena prijateljica i saputnica sa više koncerata Lady Gaga diljem Evrope.

Dugo se nakanjujem sa pisanjem priloga o putovanju u Edinbrugh.
Čovjek teško ostavlja svoja učenja, iskustva i dogme u stvaranju nečeg novog. Isti taj čovjek koji nužno akceptira nove i veoma drugojačije miljeer i situacije bude zatečen da upada u bizarnost, banalnost i trivijalnost u svojoj kreativnosti. Šta čovjek da piše o Edinburghu kad se sve nalazi na bezbroj stranica interneta polazeći od onih oficijelnih preko faktično-naučnih do onih turističkih i entuziajtskih. Zato sam se odlučio da jedan širi ram i kontekst gdje ću smjestiti mnogo privatnoga. Nadam se da neće biti neprikladno i sladunjavo.

Ajda se vratila krajem oktobra. Bila je godina dana Praga, učenja o filmu, samostalnog življenja, uživanja u fantastičnom ambijentu i drugojačijoj kulturi, sazrijevanja… I bilo je mnogo vjezbanja, a i plesanja uz Whitney Houston

Vrijeme je da se stane na vlastite noge, pravi posao, vlastiti stan,….. Stockholm je najbolji, drage su i druge svjetske metropole, ali Stockholm je najbolji.
Viktor Rydberg, jedna od najboljih gimnazija u Štockholmu, Ajdino završno svjedoćanstvo, sve petice, sreća, ponos i nevidjeno slavlje i onda naša Laureatica hoće da uzme Sabbatsår, godinu dana da se odmara od škole i učenja, da radi nešto drugo. To je jedno divno življenje blagostanja u Švedskoj i veoma čest odabir mladih gimnazijalki, ali ambiciozni doseljenici imaju strah da dijete ne izgubi kontinuitet učenja, da odustane od nastavka školovanja,…. A onda ja sam imao jednu bolest sa nepredvidivim ishodom. Pet godina sam svakog petka prije spavanja davao sam sebi jednu injekciju interferona. Želio sam da Ajda završi fakultet prije moje eventualne smrti. Laureatica je popustila pod pritiskom, pritiscima! Sa nepunih 21 godinu, ta protjerana Sarajevska beba, dobila je diplomu Štockholmskog Univerziteta i Vozačku dozvolu!
Na prvom mjestu zdravlje, onda opremanje za tržište rada i onda dugoročno najvažnije, izaberi posao koji voliš, koji ti odgovara i koji će ti pružiti mogućnosti za razvoj, tupio je otac godinama.

Koji je to posao, imali takvog za mene, počela je Ajda istraživati. Šetala se po raznim poslovima nekad sa mladalačkim žarom, nekad bezvoljno, nekad onako bez veze,… Počela je bila maštati i istraživati mogućnosti za Los Angeles, London,…. I onda je bio Prag sa Filmskom školom kao kompletiranje i zaokruženje obrazovanja. I bila je jos uvijek Lady Gaga na prvom mjestu.
I onda valjda drugog nedeljnog ručka kod tate pita Ajda, Tata, hoćemo li ti i ja putovati u Edinburgh za Uskrs? Hoćemo! odgovorih odmah.
Zašto u Edinburgh? Fantastičan grad, pričao joj je njen kolega koji je tamo studirao, a onda, a onda ehe pa onda tu je živjela i pisala pa i u dva čuvena kafeer Joane Rowling, J.K. Rowling, pisac knjiga o Harry Potteru. Te knjige Ajdica je čitala gotovo u dahu, neke sekvence i više puta, stajala u redovima da ih prva kupi, a onda gledala i još uvijek gleda filmove o Harry Poterru. To su bile godine njenog djetinjstva i mladalaštva, godine beskrajne i sadržajne slobode, bezbrižnosti, letova do neslucenih nebeskih visina.
Zašto za Uskrs, ove godine dolazi rano, biti će hladno, tamo uvijek kiši, a onda putovanja su puno skuplja u vrijeme praznika….. Ja sada intenzivno tražim posao pa ako počnem raditi….
Zašto tako putovanje sa tatom iznenada i na brzo?
Mislim da je to bilo instiktivno traženje nekog unutrašnjeg balansa. Ajdica je znala koje poslove će tražiti, doživljavala je to veoma ozbiljno i odgovorno i to je bila velika promjena za nju. Valjalo se pokoriti svetosti preokupacije radnog života; rad, rad, rad,…pa onda računi, računi, računi,…. Lijepo se bilo sjetiti i opet doživjeti ona divna putovanja sa ocem kada je kao vragolasta djevojčica, a kasnije kao djevojka hodala po krovovima Triumfalne kapije, Katedrale u Milanu, Kosog tornja u Pisi,….; buljila u originale Mona Lise, Poslednje večere…..; pala s nogu razgledajući Pompeje, Ufizzi,….; krivila vrat u Sikstinskoj kapeli, slušala Štraussa u kružećem restoranu na vrhu TV-tornja u Beču, preko tri sata čekala na ulaz u Madame Tussauds, rashladjivala se uz La fuente Mágica de Montjuïc u Barceloni, jela tortu na Trgu Svetog Marka i slušala klavir u živo, penjala se specijalno obučena stepenicama Palais des Festivals u Kanu…. haj, haj, haj….te vozila čamac sa tatom po Vltavi u Pragu.

I onda sudbinsko poravnjanje, Ajda je dobila posao krajem novembra, a stan u gradu krajem februara 2018. Bilo je to nevjerovatno ostvarenje snova.
Sada sva moja izbjeglička djeca žive u gradu. Prvo je Mia dobila stan, zatim Deno i sada Ajda. Sve troje žive u Štockholmu na ostrvu koje se zove Södermalm.

Napokon Edinburgh, kao kruna Ajdinog instiktivnog plana, Edinburgh kao nagrada prvo za Ajdicu, a onda i za njenog ponosnog Pappina.
Avion je letio veoma rano; ledeno, snježno i vjetrovito Štokholmsko jutro, uhvaćena prehlada, a onda sunčani Edinburgh. Od aerodroma do hotela sjedio sam na spratu autobusa i preznojavao na suncu ne bi li preduprijedio razvoj prehlade. Bezuspješno, ali nisam imao temperaturu!
Prvi dan je bio u znaku Harry Pottera, prvo The Elephant house, stražnja sala sa pogledom na Edinburgšku tvrdjavu, tu je sjedila Joane Rowling sa svojom bebom i pisala prve dijelove svojih najranijih romana. Tu smo sjedili, prezalogajili nešto, slikali, istraživali i oćutavali tu zagonetnu atmosferu. Uslikali smo i grafite na zidovima oba WC-a. Onda smo išli na Greyfriars Kirkyard, groblje od 15 vijeka gdje je Joane Rowling dobila inspiracije i posudila imena sa nadgrobnih ploča za čuvene likove svojih romana. Ajdica je bila veoma revnosna u traženju nadgrobnih ploča sa čuvenim imenima, sunce se leptiralo sa sjenama oblaka, počeo se osjećati miris trusne kišice, ja sam se bio umorio od slikanja.

  

   

Škotska je EU-s največi proizvodjač nafte i prirodnog gasa, jedna od Evropskih največih turističkih destinacija, Whisky, Killt i Bagpipes prve asocijacije, duga nacionalna i državna istorija, jake živuće i živopisne tradicije,…
Glavni grad Edinburg još od 1437., turistička “Sjeverna Atina”, Europski treći finansijski centar, nezamisliva više stoljetna živuća arhitektura, kulturni spomenici,…..

 

Hajde da poslušamo čuvenu Scotland the Brave sa Andre Rieu!

Drugi dan je bio dosadno sitnokišan od budjenja, National Museum of Scotland , četiri  minute od hotela. Fascinantno, znanstveno, fenomenalno i sve u tom stilu! Čovjek odjednom bude iznenadjen i zaprepašten koliki je udio Škotske u razvoju naše novije civilizacije. Tamo sam sreo i još malo bolje upoznao moje stare poznanike: Adam Smith, James Watt, Alexander Graham Bell, David Livingstone, David Hume, Walter Scot, Arthur Conan Doyle, Sean Connery,…. Koncept Muzeja je udobnost i sadržajnost za sve posjetitelje od male djece i familija do ozbiljnijih pojedinaca. Moj iritantni nos, grlo i suzave oči nisu došli do izražaja preko dva sata, onda odmor sa čajem i sconesom pa nastavak. Ulaz je besplatan!

  

  

Treći dan, opet trusna kišica od jutarnje kafe, National Gallery of Scotland, 7 minuta od hotela i to nizbrdo! Leonardo da Vinci (1), Rembrandt, Botticelli, Velazques, Monet, Tizian, Rafael, Gauguin,….. od Skotskih slikara ističem Johna Constablea i Samuela Bougha i njihove fantastične pejsaže,. Svjetska elita slikarstva pa i skulpturstva zastupljena sa vječitim platnima i skulpturama na najvišem nivou. Namjenski kupovano, testamentirano, nasljedjeno, a najvrijednija donirana od poznatih Škota, hvala i u moje ime! Monumentalni kompleks  u centru grada, gradjen da reprezentira odnos Škota i Škotske države prema umjetničkim i kulturnim civilizacijskim tekovinama našeg svijeta i pruži največu preglednost i udobnost za posjetioce. Bravo za Škotsku! Ulaz besplatan!

  

  

U jednom trenutku se pojavilo sunce. Ajda i ja onako po Balkanski zauzesmo mjesto u osunčanom izlogu kafeterije sa pogledom ka Princes Street Gardens. Samo što smo sjeli ponovo se naoblaci i poče opet rominjati kišica.

Poslije smo išli kružiti po novijem dijelu grada. Onda je Ajda našla lijek protiv prehlade, kesice sa prahom koji se razmuti u vreloj vodi i pije topao. Lijek je bio veoma djelotvoran!

Iako smo kružili svakog dana po raznim prodavnicama imali smo i jedan samo shopping day. E tog dana ugledasmo na kraju beskonačno duge Princes Street, Calton Hill, Brdo monumenata – spomenika. Tu smo najviše pokisli pogotovu što smo svratili i na Old Calton Burial Ground da posjetimo David Hume Mausoleum. Tog sam velikog filozofa zapamtio još iz srednjoškolskih dana. Na Calton Hillu  stoje ponosno i prkosno i pod UNESCO zaštitom Nacionalni spomenik Škotskim vojnicima i pomorcima koji su poginuli u Napoleonovim ratovima. Namijenjen je, prema natpisu, “Spomenik prošlosti i poticaj budućem herojstvu muškaraca iz Škotske”, Nelsonov spomenik, Dugald Stewart spomenik, Spomenik političkih mučenika,…….

 

Poslednji čitavi dan ostavili smo za Edinburgh Castle  –  Obavezno pregledajte ovaj link!Sve dane posjete i sve metereološke stranice na internetu prognozirale su sunce za taj dan. I bilo je sunce ali prilično svježe i puhalo je.
Edinburgh Castle je kao duh grada. Gdje god se nalazite i pogledate oko sebe iznenadi vas ta utvrda sa nemogućih visina koja vas gleda odozgo i uvijek u drugačijim izdanjima, nevjerovatno. To je jedna specijalna utvrda, nebu pod oblake, izdignuta odjednom okomito iz grada sa fantastičnom složenom arhitekturom.
Najviše smo bili impresionirani jednom prigodnom ceremonijom ispred Castlea, zatim samim kompleksom iznutra i onda možda prije svega sa zatvorom iz davnih vremena. Neshvatljivo da su ljudi mogli živjeti i preživjeti zatvorske dane u onakvim bolesnim uslovima. A onda i spomenik poginulima u I Svjetskom ratu. Za mene je bio frapantan podatak da je u I Svjetskom ratu poginulo 150.000 Škota. Škotska je tada imala ca 4.700.000 stanovnika. Opet preporučujem da pregledate link Edinburg Castle i prvo pritisnite The Crown Jewels!

 

 

Na Castle se dolazi jedinim pristupnim putom, najčuvenijom Edinburgskom ulicom, Royal Mile . Naš hotel je bio na jednom od uglova te historijske ulice i njom smo prolazili pa i krstarili gotovo svakog dana. Tu su se okupljale turističke grupe prije obilaska i posjeta značajnih mjesta u gradu. Bilo ih je previše obzirom na vrijeme. Najviše Španaca, a onda Nijemaca i drugih. Imao sam jednu poštapalicu, “Jadni Španjoneri”. Kao tješio sam nas zbog hladnog i lošeg vremena jer su oni cvokotali i bili su urnebesno obučeni, svaki je imao više proljetno-ljetnih kombinacija na sebi odjednom. Pomalo rezignirano sam registrovao ulične zapreke u pričuvi, sa strana ulice, preventiva protiv terorista.

 

 

Škoti, fantastičan narod. Žive na najjednostavniji i najljudskiji način sve moderne tehnologije. Takav život smo nekada pokušavali živjeti i mi u bivšem Sarajevu. Poslušajte i pogledajte snimak pjesme Ah meraka u večeri rane i doživite krajnju jednostavnost ambijenta i muzičara, ali i vrhunsku interpretaciju i doživljaj jedne sevdalinke. To vam je Škotski život po mom kratkom iskustvu. Oni žive duboko sa svojom tradicijom ponosno i fascinantno iako su kao mali narod u Velikoj Britaniji još od 1707. godine. Restorani su im uvijek puni sa domaćim. Ajda i ja smo u dva navrata imali problem da večeramo, nije bilo restorana sa praznim mjestima. Fasciniran sam arhitekturom Edinburga. Prije sam govorio da buduće arhitekte moraju  polagati prijemni ispit na Hussmanovom  Parizu, a sada dodajem i Starom Edinbughu. Imam veoma loše mišljenje o suvremenoj arhitekturi. U sobi hotela smo imali kuhalo za vodu – čajnik, to me je spasilo! Hotel je u staroj zgradi, ali sa modernim servisom. Bilo je čisto, udobno, kartički veoma prijatno, ali bez dobre stare recepcije i dobrog starog kafe-šanka. Nekoliko mladjih osoba u majicama je radilo sve od registrovanja na kompjuteru koji se nalazio kao bez veze na nekom šanku do posluživanja gostiju kafom ili….. Mislio sam kupiti neku garderobu za sebe nadajući se naći odgovarajuće veličine obzirom da sam ja po gradji bliži Škotima nego Švedima. Medjutim meni odvratna globalizacija i tamo je učinila svoje. Iste robe svuda po svijetu.

 

Izaberite jednu sliku za pozdrav. Mi kompletiramo sa Flower of Scotland !