JESMO LI NA SILAZNOJ PUTANJI NAŠE PRIRODNE MISIJE?

Zmislite da ste iznad svemira i da možete vidjeti milione galaksija, zvijezda, mjeseca, asteroida, kometa… Zamislite taj beskrajni hladni mrak i beskrajna hladna svijetla zvijezda, te neshvatljive udaljenosti u gluhoj tišini prekidanom nekom škripom ili dalekim praskom. I onda odjednom u tom negostoljubivom beskraju, “negdje u zatišju”, naše Sunce, Sunce u neraskidivoj ljubavnoj vezi sa svojim veselim planetama – sunčev sistem, a medju njima najljepša Zemlja, Zemlja i Mjesec. Boje, toplina, svjetlost, voda, vazduh, najljepše harmonije, medjuovisnosti i skladovi, ŽIVOT! Život u beskraju oblika, varijanti u nastajanju i nestajanju. Život u vazduhu, u vodi, u zemlji, na zemlji; ljepote oblika, boja, mirisa, radjanja, zvukova, melodija, kretanja, šarmantnih i ljubavnih ovisnosti,… I onda ČOVJEK! Čovjek, živo biće koje shvaća, osjeća, spoznaje, voli, planira, svjesno gradi, razumije, pamti, razvija se umstveno. Razmislite o toj sreći i ljepoti koju živite

Poslednjih godina često se sjetim jednog banalnog iskustva iz mladosti. Mislim da sam imao 13 ili 14 godina kada sam dobio zadatak od majke da napokon napravim reda na tavanu naše kuće. Tu se godinama odlagalo sve “što može nekad zatrebati” pa je postao pretrpan. Prvo sam sortirao sve stvari da bih odlučio šta će se baciti, a šta i kako saćuvati i plasirati. Pored ostalog bilo je mnogo konzervi, tegli i kantica sa raznim bojama u raznim konzistencijama (vodene, uljane, masne,….). Otvorim svaku, omirišem (?), probijem debele pokorice,….. baciti ili sačuvati?. Odvojim dvije – tri najnovije, a sa ostalima odlučim da eksperimentišem. Uzmem jednu veliku staklenku i počnem da miješam sve preostale boje; i crvene i plave i zelene i zute i bež i smedje, i bijele, a bilo je i malo crne. Miješao sam prilično dugo i naporno jer neke sa jakim konzistencijama (masne) nisu htjele da se razmute, spoje sa drugima. I na kraju dobijem staklenku punu neke “nikakve” mase boje govneta, baš tako boje govneta i “nikakvog” mirisa.

Göteborg, juni 2001. najvece demonstracije, neredi i izgredi u Svedskoj od 1810. do danas. 1810. mase su linčovale i ubile u Stockholmu Riksmarskalka, Axel von Fersen, sina najvise rangiranog Svedskog plemstva, grofa i odanog i pozrtvovanog ljubavnika Marie Antoinette. https://sv.wikipedia.org/wiki/Axel_von_Fersen

U Göteborgu se odrzavao EU samit uz gostovanje Georg W Busha, tadasnji USA predsjednik. To je bio povod demonstracija i nereda, a glavni uzrok je bila startujuca globalizacija vodjena od najvecih korporacija i nekompetentnih i priglupih političkih lidera. https://sv.wikipedia.org/wiki/Göteborgskravallerna

Zapadni nezasiti kapitalisti i burzovni bolesni glanceri bezobzirno su selili proizvodnje u Kinu, zemlju tada najjeftinije, najdisciplinovanije i krajnje poslusne radne snage. Kina je garantirala sigurnost investiranja i ugovornih uslova te pokazala da joj se moze vjerovati. Glanceri nisu mislili na civilizacijsko i tehnološko nasljedje, patriotizam, licence, intelektualna prava, radnike i nadgradnju u vlastitim zemljama, profit i bonusi su bili zasljepljujuci. A političari skučenih znanja i sposobnosti nisu imali kapacitete da shvate koji negativni efekti dolaze za njihove narode.

Protiv takve globalizacije su pokušali hrabri i vizionarski švedi i njihovi gosti iz svijeta okrenuti tok historije u drugačijem pravcu.

U filozofskom i semantičkom smislu za život se može reči da je on, život, u stvari ljepota postojanja. Život, zemaljski i čovječiji život, je zemaljska ljepota postojanja i ta ljepota je taj život i zato se život kao takav može živjeti samo u svojim ljepotama. U bivšem (mojem) Sarajevu život se živio u ljepotama. Zato smo imali najljepše muzike, viceve, druženja, Raju, ljubavi, provode, zajebancije i selamete kao poništivaće jebenih situacija i vremena, umjetnosti, slavlja, kulture, mladost sa 5G inteligencijom, Zimske olimpijske igre ZOI 1984., Sve, ama baš sve Sarajlije, hoću reči sve prave Sarajlije, su živjele te ljepote, te originalne ljepote života.

Ovog puta ću preskočiti mišije rupe sa mahmurnim ili režućim nacionalistima, dežurnim jebivjetrima, egzaltiranim i samoprodavanim kvazi profesorima, političarima, misliocima ili istoričarima, prebjezima u Beograd javno ili u Zagreb ili negdje na Orijent najčešće inkognito. Dakle bavit ću se samo sa pravim Sarajlijama od kojih niko i nitko nije bio na spiskovima ratnih pljačkaša,šovinista i “branioca” torova.

Taj osjećaj za ljepotu života sam ponio sa sobom i u Švedsku i još ga uvijek nosim sa največom radošću i ponosom.

Kada sam 2000. godine, tražeći bolji posao u Švedskoj, posjetio Direkt Möbler, popričao sa Lars Gille, vlasnikom firme, shvatio da smo nas dvojica iz iste zivotne i duhovne skole te vidio konkretne primjerke švedskog i skandinavskog namještaja u fantastičnom ambijentu ogromnog butika, odmah sam se odlučio, ovdje ću smjestiti moj novi život, ovdje ću raditi i učiti o kulturi, umjetnosti, historiji, tradicijama moje nove domovine i njenih veoma finih i prijateljskih ljudi. I tako je i bilo.

Ali život na zemlji ima i svoju drugu dimenziju – borba za opstanak – preživjeti! Ispočetka bila je to životinjska borba, a onda pljačkaska, a onda robovlasnička, pa feudalna, pa kapitalistička, pa socijalistička, pa novo kapitalistička,…. Do ove poslednje, naše, čovjek je živio kao dijete majke prirode. U ovom posledjem sistemu čovjek se udaljuje od majke prirode i počinje stvarati svoju novu majku. Totalno i neodgovorno vladanje biljnim i životinjskim svijetom, uništavanje zemaljskih resursa, Genus teorije i propisi; razvodnjavanje bića porodice, familije; vladavina vrištećih minoriteta, zaostajanje ili zaglupljivanje naroda, napadi na religije bez konteksta, stvaraanje praznih situiranih individua, robotizacija sistema rada i djelovanja, mediji kao največi manipulatori i silovatelji prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, nesposobne i neefikasne demokratije, nesposobni političari, djelovanje i odlučivanje na osnovu osječaja, a ne znanja, totalno ignorisanje slobodnih intelektualaca,…..

Evo jedan lijepi muzički prilog u za inat genusarima The winner takes it all – At Vance (Pride and prejudice)

I sve je to postalo moguće nakon Zelene revolucije sa Nobelovcem Norman Borlaugom na čelu, https://sv.wikipedia.org/wiki/Norman_Borlaug Zapadna civilizacija je pobijedila glad i sve strahove oko egzistencije ljudi. Ta veličanstvena pobjeda ljudi nas je povela pravo u nove bestijalne i nepoznate bolesti i neizvjesnu buducnost.

Više je tumačenja šta to znači globalizacija. Švedska Nacionalna enciklopedija kaže, Globalisering (av global), proces promjena u kojem su države i društva diljem svijeta povezani u međuovisne odnose. Vikipedija kaže, Globalizacija je skup procesa (gospodarskih, društvenih, političkih i kulturnih) koji vode preobrazbi životnih uvjeta te sve većoj povezanosti i međuovisnosti pojedinih dijelova suvremenog svijeta., Švedsko tumačenje je, “Za razliku od internacionalizacije i lokalizacije, globalizacija uključuje sve korake potrebne za dostizanje globalnog tržišta. Opća definicija globalizacije obično se izražava ovako: proces koji znači da su zemlje svijeta međusobno bliže povezane”.

Sve ove definicije i druge koje sam na brzinu pročitao ne odgovaraju stvarnoj suštini procesa koji se pokušavaju uvrstiti pod riječ globalizacija. “Globalizacija” se dešava isključivo na svjetskom tržištu preko roba gdje su osnovni subjekti kompanije i ljudi koji proizvode i konzumiraju. Taj proces u suštini nema veze sa državama, kulturama, nacionalnim privredama,… Države se prilagodjavaju isključivo zahtjevima kompanija preko tržišta. Nema tu ni kultura, ni folklora, ni tradicija ni ponosnih glupih ratničkih nacija, ni nacionalnih privreda, ni nacionalne radne snage,….Marke roba su zamijenile made in, engleski jezik je postao jedinstveni jezik tržišta, ljudi idu za poslom i po nekoliko hiljada kilometara udaljenosti, mediji su omogućili brzinu i istovremenost na svim krajevima Zemlje, komunikacije su povezale sva tržišta na planeti u realnim vremenima,…

Volvo su kupili Kinezi i šta se desilo? Ništa! Tržište je odlučilo pa se fabrike nisu preselile u Kinu. Nastavljeni su razvoj i proizvodnja na istim mjestima i sa istim ljudima. Takoj je tržište odlučilo. Ono što daje dobru zaradu ne smije se rušiti. Ma kakva nacija, država, radnička klasa, siromašna područja,…

Hiljade kvalifikovanih radnika iz BiH, Hrvatske, Srbije,… trči trbuhom za kruhom na Zapad. U svakog radnika domovina ulaže sredstva na razne načine u prosjeku oko 20 godina. Desetina hiljada i tisuća doktora i liječnika i medicinskih sestara, i šofera i gradjevinara i …. napuštaju i osiromašuju ove zemlje, koje samo ponekad dobijaju neke proizvodne kapacitete ekološki sumnjive i ekonomski neakumulirajuće proizvodnje. I ni jedna od država ne može učiniti ništa protiv toga, protiv tržišta.

Na Zemlji se dešava mixacija osnovnih supstanci tržišta. Globalne kompanije i ljudi kao producenti i konzumenti se mixaju preko roba i usluga na jedinstvenom zemaljskom tržištu.

Baš kao u mojoj tegli. Da se tegla globalizirala vidjeli bi se slojevi ili inserti boja, ali ne jer su se atomi i molekule izmiksali i stvorili novu suspstancu bez mirisa i boje govneta.

Mixacija znači potiranje nacija, država, slobodnih ljudi i gradjana, tradicija, kultura, …. te dosegnutih nivoa društvenog standarada i blagostanja. Kina je za 30-ak godina napravila korak od 200 godina koliko je Zapadnim zemljama trebalo do privredne razvijenosti i dosegnutog nivoa blagostanja. Cijene rada se moraju nužno izjednačavati i naći negdje na prosjeku gdje će zapadne morati nešto pasti, a druge rasti. I ne radi se samo o platama radi se i o porezima odnosno opštoj potrošnji. Zapadne zemlje koje imaju starije stanovništvo i neefikasne demokracije u kojima večine misle da žive nešto slobodarski posebno (mogu blebetati do mile volje) naći će se pred sudbinskim pitanjem kako dalje. Na to sudbinsko pitanje danas se odgovara preko onanija ne finansijskim tržištima, još uvijek primatom nad najrazvojnijim patentima i starim forama.

Jebo me moj experiment sa teglom!

A sada Nat King Cole – Fascination – Grace Kelly, odmaknimo se u stvarnu bajku, otputujmo u Monaco i na vrh “razbojnicke” stijene gdje je srce Knezevine, dvorac i katedrala, a u katedrali poslednje pocivaliste prelijepe furstinan pored njenog fursta (Reiner). Naklonili smo se bili sa dubokim pijetetom uz “Počivali u miru Božjem”. Ja cu se jos sjetiti i najvece operske dive, Marie Callas i njenog Onasisa sa naocalama i vjecno usidrenom jahtom u najmondenskijoj luci.

Prije Geteborga bilo je jakih reakcija o pogubnosti globalizacije. Bilo je političara i političkih partija, organizacija, pokreta, aktivista, bilo je protesta i demonstracija. Slobodni intelektualaci i poznata imena iz svijeta ekonomije, politike, politologije, sociologije,…. pisali su knjige, analize, referate, govorili, objašnjavali i upozoravali. Ukazivali su na dolazeću vladavinu korporacija i banaka, slabljenje demokracija kao sistema te gubljenje vlasti naroda, ugrozu dostignutog blagostanja u razvijenim zemljama, siromašenje zemalja izmedju, GMO robe, siromašenje penzionera, problem zaposljavanja i padanje cijene rada u razvijenim zemljama,…. Ali ništa nije moglo pokreuniti nesposobne i kratkovidne vlade i političare. A narod ko narod.

Užvajući demokraciju u Švedskoj često se sjetim jedne Heraklitove rečenice iz one bijele gimnazijske knjige Filozofija koja odprilike glasi, “I najbolji narod je k*o najobičnija gomila smeća.” Može li narod spontano znati što je to najbolje za njega i jeli narod jedinstven? Ne može i nije. Zato imamo političare koji bi trebali i voditi narod, a ne samo kao “služiti” narodu (i varati ga). Zato imamo političare u demokratijama koji bi trebali provoditi vlast u ime večine, a ne u ime microriteta, drekavaca i galamdžija, ravnopravnih glupana i idiota, extrema,….. A kako će moći današnji političari voditi majoritete obzirom na njihove kompetencije, svjetonazore, opća znanja i iskustva pa i sam sistem? Posebno koalicione i promiskuitetne vlade i organizacije koje vladaju na osnovu svojih perverznih dogovora – ne zna se čiji je u čijoj. Posebno mase političara koji ne žive u stvarnosti pa je i ne mogu razumjeti.

Ostavimo se politickih supaka i otkacimo se malo u zivotne ljepote; vrhunsku muziku, vrhunsku scenu, strastvenu muziku i strastvene muzicare. “Haj, haj kakvi su nekad bili Pestanski (Budimpešta) kupleraji” znale su reci nekad neke Sarajlije. Dakle Čardaš, Carolina Cambell, Hauser i Pulska Arena.

A sada evo nekoliko slikica iz današnje stvarnosti:

  • Danas najpametniji, najobrazovaniji, najsposobniji, a posebno karakterni ljudi bježe od politike. Politika je puna nesposobnih, neobrazovanih, zdravstveno i psihicki upitnih, nemoralnih i ostarjelih,…. Joe Biden (78 godina) je ipak jedan čovjek u godinama koje ozbiljno utječu na energiju i fokusering svakog čovjeka. Stefan Lofven, švedski premijer, je varilac po profesiji koji je bio više godina na raznim sindikalnim pozicijama. Njegovi rezultati koje ostavlja iza sebe, nakon 7 godina, su u više segmenata porazni (kriminalitet, zdravstvo, izbjeglice, mediji,…) i veoma lako se mogu objasniti nedostatkom u njegovom obrazovanju.
  • Angela Merkel, naša Mutti, odlazi pompezno sa vlasti nakon 16 godina. Slavi se na mnogo strana, a šta ostavlja iza sebe? Kaos u EU i kažu drustveni kaos u Njemačkoj. Ona se uspješno i neprestano borila samo za interese kompanija koji su se često sukobljavali sa interesima i budučnošću društvenih, socijalnih, nacionalnih i kulturnih sistema. Ništa nije promijenila na bolje za običan svijet! Eu je postala nekompetentni preskupi parazit koji ne zna da riješi unutrašnje probleme (Madjarska, Pooljska, Češka, Španija, Grčka,…). U vanjskoj politici Mutti je sve loši sisteme i loše vodje zadržala i ojačala na vlasti uz pomoć svojevrsne korupcije. (večina zemalja Balkana, Bjelorusija,…). Otvorila je vrata Europe za milujune izbjeglica. Extremizam je u stalnom usponu u raznim dresovima. I na kraju ostavlja strah i zebnju svojom zastitom okolisa i energetskom politikom. Cijene enrgenata divljaju i ozbiljno prijete grijanju, inflaciji i nezavisnosti EU-a. Kažu da je rodnim ideologijama razbila Njemačko biće.
  • Postojeći demokratski sistemi su postali neefikasni i morali bi se mijenjati. Političke funkcije bi se morale usloviti sa odredjenim stupnjem naobrazbe, iskustva, psihofizičke sposobnosti, spremnosti i poznavanja poltičkog i društvenog sistema dotične zemlje. Trebaju se ukinuti koalicije sa više od dva partnera. Koalicije sa mnogo partnera su korupcija i izigravanje svih birača. Treba preći na drugi krug glasanja izmedju dvije prve partije. U mnogim mladim demokracijama političke partije i političari na vlasti otvoreno se zajebavaju sa demokratskim uredjenjem. Javno krše propise, odluke i podržavaju koruptivne radnje. Imaju do cca 30% sigurnih glasača koji su koruptivno vezani za njih, vladaju medijima i svaki put uoči izbora podmićuju narodne mase sa sitnim novcima.
  • Nesposobnost državnih demokratskih i demokratskih birokratija udruženih državnih organizacija. Ni jedna Zapadna zemlja nije spremno (resursi, planovi, propisi,..) dočekala pandemiju. EU je pokazala elementarno neznanje u planiranju, obskrbljivanju te neophodnim kompetencijama, sjetimo se ugovora sa Astra Zeneca. EU se ne može zbog konstitucije prilagoditi novim vremenima, a i ne pokušava nešto kompetentno uraditi na tom planu. Najjače zemlje svijeta i ne smatraju EU nekim ozbiljnim partnerom kada se u pitanju važna svjetska politička pitanja. Jedna Madjarska kao Ruski igrač je dovoljna da zaustavi mnoge odluke u EU. EU je nejedinstvena i mnogim važnim političkim pitanjima. EU je uvijek autsajder u relacijama sa Rusijom, Kinom ili USA osim ako se ne radi o kompanijama ili finansijama.
  • Postojeća kriza oko energenata, to jest zaštite okoliša i proizvodnje u svijetu govore da se proizvodnje moraju jednim dobrim dijelom vratiti u sve zemlje te da se mora obezbijediti više izvora snabdijevanja. Auto industrije zaustavljaju pogone jer im nedostaju neki dijelovi. 1/3 konfekcije proizvedena u Aziji se spaljuje u USA kao neprodata.
  • Odnos Zapadnih zemalja prema izbjeglicama i izbjeglištvu. Loše je za izbjeglice, loše za zemlje primaoce, loše za razvoj napuštanih zemalja i njihovih uredjenja. Velika je razlika živjeti i raditi u Švedskoj i Avganistanu na primjer. Velike su prepreke za mnoge u opstoj digitalizaciji, jeziku, visokotehnološkim načinima rada, visokotehnološkim organizacijama rada, a onde veoma su slabe perspektive za ambiciozne pojedince ili majke ili očeve. U Švedskoj (10,2 miliona stanovnika) ima 670.000 ljudi koji se ne izdržavaju od vlastitog rada nego od socijalnih pomoći. Nezaposlenost je veća od 8,5%. Integracije stanovništva su veoma neuspješne. Postoje mnogo “geto” naselja gdje u glavnom po svojoj volji žive izbjeglice u Švedskoj. Nedostaje stanova i drugih struktura iz opće potrošnje. Politika Zapadnih zemalja, a ne samo ratovi, je prouzrokovala da narodi napuštaju svoje zemlje. Problematične zemlje ostaju bez ogromnog dijela obrazovanog, progresivnog i samosvjesnog stanovništva, dakle bez demografske supstance koja bi mogla promijeniti stanje u domovini te graditi svijetlu i modernu budućnost. Zapadne zemlje dakle pomžu loše državne sisteme jer ih oslobadjaju od moguće političke, kulturne, znanstvene i svake druge pozitivne konkurencije.
  • Mainstream- režimski mediji su jedan od največih problema današnjice. Pristrasni su, manipulišu i navigiraju masama u skladu sa proklamovanim parolama lijevo-liberalnih ili socijalno- liberalnih ideologija. Mediji su sadržajno na veoma niskom, rekao bih jadnom nivou, nedemokratski i koji isključuju drugačija mišljenja čak i nauku. Glavne i svakodnevne vijesti su negativne vijesti bilo da se radi o nesrećama ili bizarnim problemima ili idotijama ili o nekim novim, rijetkim bolestima ili o nekim starim zločinima ili nekom silovanju ili o nečijem zakonu o abortusu ili o izrečenom mišljenju o HBTQ populacijama ili o pijancu koji je negdje u p…. materinoj pao sa 10-og sprata,… Finansiraju se otvoreno ili prikriveno od vladajućih miljea tako da je za druge strane gotovo nemoguće nešto objaviti. Cvjetaju socijalni mediji ali u previše cvijetova pa se prigušuju izmedju sebe. A narod sit i ima još uvijek nešto rezervi pa ga boli k…. za stvarnost.
  • Parolaške poltike i slijepilo za konzenkvence. Cijene energenata nezaustavljivo rastu i proizvode strah od dolazeće zime i od inflacije koja bi mogla prouzrociti velikim ekonomskim problemima. Znate li zašto? Zato što vodeci političari u zanosu “spasa” Zemlje, politika zaštite okoliša, od proklamovanog nekontrolisanog zagrijavanja nisu razumjeli da zatvaranje svih termoelektrana, forsiranje nestabilnih vjetroelektrana te zamjena automobila na unutarnje sagorijevanje sa automobilima na struju u roku od 15 godina dovode do kolapsa energetskih sistema.
Hajde da presječemo sa videom i muzikom koji nas mogu učiniti srećmim i veselim, Rocco Granata – That's Amore
  • Prije nekoliko nedjelja jedna izuzetno inteligentna i obrazovana učiteljica u Švedskoj je dobila otkaz jer nije hjtela upotrebiti riječ hen, polno neutralna zamjenica ili treći pol, za nekog učenika koji se nije osječao ni kao žena – hon, a ni kao muškarac – han. Gledao sam potom diskusiju učiteljice i jednog hena u studiju gdje je hen izjavio da se u donjem dijelu tijela osjeća kao muskarac, a u gornjem kao žena.
  • Ja pratim vijesti uglavnom preka interneta. Na zvaničnim radio ili tv-kanalima vijesti su banalne, cenzurisane, usmjeravajuće, nepotpune i sa mnogo nekompetentnih gostiju. Ne gledam ni programe na tv kanalima. To su uglavnom takmičenja na dječijim nivoima, banalni, idiotski i često se pitam kako mnogi poznati i bivši uspješni švedi učestvovati u tako intelektualno mizernim programima. Ja bih se stidio. A filmovi, ima ih koji se svake godine repriziraju svakih mjesec – dva, na svim kanalima. A onda i sam izbor filmova. Tu ja imam jedan hendikep povrh svega. Kad se Ajda učila i bavila filmom od Praga do Stockholma bio sam se aktivno uključio kako bih je mogao podržati što bolje. I sada ja prečesto gledam filmove iza kamere sa veoma analitičkim i kritičkim očima kada se radi o scenarijima, dijalozima, scenama, izabranim karakterima i glumcima. Ćim osjetim da je pogrešno izabran glumac za neku ulogu ili je dijalog banalan ili je scenarij nelogičan odmah prelazim na neki drugi film. Profesionalizam se u svim medijima srozao do najjadnih nivoa. Novinari ne znaju pisati, šta, ko, gdje kako i kada. Filmski stvaraoci se bave akcionim ili triler insertima, a glumci ne glume likove nego glumu.
  • Ljepote i pozitiva su protjerani iz ljudskih života preko novih stvaranja preko svakodnevnosti. Rijetko je vidjeti u medijima lijepe žene, ali ženske žene. Previše je “nonšalatnih” t-shortova sa deformisanim i izbledjelim ovratnicima, neobrijanih lica, žena sa tek osušenom kosom, copy image, gotovo niko se ne smije sa razlogom iako se mnogi smiju, nema vijesti, priča, filmova, romana sa normalnim ljudskim borbama, pobjedama i radostima. Nema istinskih priloga recimo o uspješnosti neke firme, familije, grada,…. Grade se najružnije zgrade u čovječijoj historiji. Član sam udruženja Arkitektonska pobuna koje svake godine bira najružniju zgradu u Švedskoj. Vilka är Sveriges fulaste städer? Se en lista! – Arkitekturupproret Moderni arkitekti doslovno uništavaju i unakazuju prelijeme dijelove Štockholma.
  • Prije nekoliko godina nisu novoštampane neke knjige čuvene Astrid Lindgrem, a neke riječi i dijelovi novoštampanih su promjenjeni. Slavna književnica za djecu, Asdtrid Lindgren je “proglašena” rasistom zbog tretmana crne djece u dječijim igricama u knjigama npr. Pipi Longstrump ili Tintin. Književnica je pisala kako je to tada bilo i to nije sporno i uopšte. Načelo je da se stare knjige koje se ili čiji se dijelovi mogu doživljavati kao rasističke ili sa nemodernom genusperspektivom ili jezikom uskladjuju. Ako je pisac umro onda se to radi uz saglasnost onog koji se brine o autorskim pravima. Prije izvjesnog vremena rušeni su neki spomenici i USA i Velikoj Britaniji mislim, a neki dan pročitah da će se rušiti neki spomenik jednom velikom i značajnom amerikancu jer je imao nekoliko robova kada je to za njegovo vrijeme bilo normalno. Kome služi ovo oficijelno falcifikovanje prošlosti i brisanje tragova prošlosti u remekdjelima?
  • Ima još puno sličnih i svakodnevnih apsurditeta, ali mi se neda nastaviti pisati o tome.

Imamo divnu jesen u Štockholmu. Zaraza je niska jer se vakcinisalo preko 80% Šveda tako da se čovjek može slobodnije kretati i družiti! Obišao sam sva svoja specijalna mjesta u gradu. Sutra ću do Ajde, da joj tatica odnese nešto. Posjećujem je nedjeljama zbog parkinga. Sutra su i dva derbija, Barcelona – Real Madrid i Inter – Juventus, Haj, Haj i da “userem” sa jednom našom muzičkom numerom, sa jednim Srajlijom i za života uvijek veselim čovjekom. Meho Puzić, Na put se spremam i Ne plači majko.

Došao je bio iz Odžaka u Sarajevo i bio kočijaš, a onda postao slavan. Napravio je bio veliku kuću na najboljem mjestu u Sarajevu (Mejtaš), pomogla mu je bila jedna pravnica koja je zbog toga bila preseljena na druge poslove. Ja sam ga bio upoznao kroz postupke ispitivanja porijekl imovine. Upoznao sam bio i njegovu suprugu Hanku. Jednog 1. janura sam ga slušao u Hotelu Evropa. Bili smo Predo, moj pokojni drug, i ja sa suprugama. Od tada pamtim pjesmu Ja se pitam gdje si draga sada. Meho je umro, a poslednji put smo se vidjeli 1994. u nočnom vozu od Minchena do Bona i dalje.

TE OČI MOJE ZELENE I TO ČUDNO ŠVEDSKO ZDRAVSTVO

Kad čovjek počne živjeti u Švedskoj, uskoro se suočava s nekim bezopasnim, ali vrlo iritantnim i dosadnim bolestima. Nakon 2-3 godine saznao sam da sam alergičan na polen, posebno na polen breze. Nakon toga sam saznao da imam suhe oči. A onda u kasnoj odrasloj dobi da imam kataraktu na desnom oku, sivu mrenu.

Od kraja marta do maja, sve što može procvjetati eksplodira u Švedskoj. Nakon zime, nisko i jako sunce iznenada dolazi sa rastućom toplinom koja svaki dan traje sve duže i duže, dan bude dug do 22 sata. Vazduh je pun polena koji se obično vidi. Mnogi, mnogi Šveđani pate od alergija na polen. Još u februaru na televiziji počinju reklame za razne tablete i kapi protiv alergija na polen.

Prvo sam se tvrdoglavio i nisam htio nikakav lijek, onda sam počeo sa kapima, pa sam onda morao početi i sa tabletama u kombinaciji, često se umivao i prao oči….. ali iritacije nisu prolazile. Poslije dvije-tri godine napornih švedskih proljeća otkrijem da ja u stanu imam problematičnu ventilaciju. U Švedskoj svi stanovi imaju vjestačku ventilaciju koja u odredjenim intervalima isisava zrak. Moj ventilacioni sistem je imao i usisne otvore za zrak koji bi kroz filter strujao preko radijatora u moj stan. Ispred mojih prozora nalazi se nekoliko veoma lijepih i visokih breza. Od te spoznaje smanjio sam otvore filtera i počeo ih mijenjati svake godine prije polen sezone. Moja osjetljivost na polen je sve više slabila i poslednjih nekoliko godina gotovo prestala.

Nakon prvog olaksanja hajde da poslušamo Zvonka Bogdan i Te tvoje oči zelene https://www.youtube.com/watch?v=08Q758-iu7U

U vrijeme največih patnji sa alergijom na polen pročitam jedan tekst u jednim švedskim novinama da u Štockholmu postoji klinika koja liječi polen alergiju stvaranjem imuniteta. Nazovem Kliniku i budem pozvan nakon 2-3 nedjelje.

Doktorica je bila porijeklom iz Finske, ali se činilo da je citav zivot provela u Švedskoj. Za vrijeme II Svjetskog rata iz Finske se bilo preselilo oko 80.000 finske djece od kojih je oko 7000 ostalo živjeti u Švedskoj.

Prvo smo počeli sa opsežnim i detaljnim pretragama u vezi svih mogućih alergija. I onda kao grom iz vedra neba kaže doktorica meni, Ti imas astmu, i prepiše mi neki lijek koji ću ja svakodnevno uzimati preko inhalatora. U nevjerici ipak počnem sa inhalacijama. Počnem sakupljati informacije o astmi preko interneta, od raznih poznanika, analizirati se,…. Nakon dvije nedjelje spoznam da se osjećam loše poslije inhaliranja. Prestanem sa lijekovima i zatražim jednu novu medicinsku procjenu kod drugog doktora. Doktor u Karolinskoj bolnici utvrdi da nemam astmu, ali da imam osjetljiva pluća. Doktor je bio arap porijeklom, ne znam iz koje države, i upravo je bio dobio unapredjenje za šefa odjela. Reče mi to nakon sto sam prekinuo njegov poduži telefonski razgovor. U Svedskoj ima oko milion astmaticara? Mnogi od njih se ne inhaliraju, upotrebljavasju samo neke tablete i zive bez problema.

Naravno da nisam nastavio pretrage oko imuniteta na polen alergiju kod doktorice.

Nekako sa polenalergijom, istovremeno sam imao problem i sa suhim očima, nedovoljno vlage u očima. Kapi i masti za oči skoro svakodnevno. Najnapornije je bilo u proljeće kada su mi polen alergija i suhe oči udruženo zagorčavale život. I onda budem kod nekog švedskog doktora za oči koji mi objasni da nema drugih lijekova za suhe oči i da su naši stanovi takvi, pogoduju suhim očima. I opet se zateknem da pomislim kako sam glup i idiot. Naime shvatim da mi treba vlage u stanu. Kupim nekoliko visećih posuda koje se napune vodom i objese o radijatore i jedan izuzetno dizajnerski lijep električni ovlaživac zraka. Veoma efikasan koji kada radi svijetli u 16 neonskih boja.

Poslednjih godina upotrebljavam samo ponekad kapi za ovlaživanje očiju. Ponekad, kad sjedim predugo pred raznim ekranima.

E sada ćemo napraviti prekid da poslušamo jedan vic. Prije nekoliko godina Švedska je mijenjala novčanice. Bilo ih je nekoliko iz bivše nam Juge koji su šparali novce u “dušecima” pa su se bili uzvrpoljili, kako zamjeniti veče količine novaca. Dakle Edin Adilović i Suljo i moždani udar, https://www.youtube.com/watch?v=1xGsJhofMyc

Sa nepunih 60 godina imao sam problem sa vidom kada vozim. Često bih na daljini u rondeli vidio više slika istog vozila. I onda jedan ljekar za oči, jedan indijac, veoma sposoban i na svoje i na moje iznenadjenje kaže mi da imam kataraktu na desnom oku, sivu mrenu, koju bih trebao operisati. Katarakta je tipicna za starije ljude. Poslao je uputnicu u Sabbatsberg bolnicu u Stockholmu. Sabbatsberg sjukhus je dobila ime på brdu u Stockholmu. Startala je kao novoizgradjena bolnica 1879. godine. Otisao sam na operaciju kod jednog postarijeg i veoma ljubaznog hirurga. Hirug je bio porijeklom iz Egipta. Iz Bosne sam, iz Sarajeva. A kako se izgovara tvoje ime? Zihar. Ne Zi-haaar? (sa uzlaznim dugim akcentom na haar). Ne, u Sarajevu ne. Zavrsih konverzaciju.

Imao sam jednu učiteljicu švedskog jezika, Sussane, jedna veoma inteligentna i šarmantne žena koja me zvala Zi-haar, i znala se šaliti izgovorom. Na žalost, umrla je.

Operacija je bezbolna i veoma efikasna. Hirurg je profesionalno odradio svoj posao. Nisam ima kasnije nikakvih problema!

U to ime evo jedne o plavim očima, davne nase, Sarajevske, Davorove i od Indexa, U jednim plavim očima,

Nakon desetak godina došao je bio red i na moje lijevo oko. Ovaj put moj ljekar, porijeklom španac, pošalje uz moj pristanak uputnicu za operaciju u Globen kliniku za oči. Jedna nova klinika u sastavu Globen sportsko-privrerdnog centra u Stockholmu, jedno vrijeme veoma popularna klinika sa najmodernijim zahvatima na očima. U Švedskoj mnogo ljudi ima problem sa očima. Dobijem poziv nakon nekoliko nedjelja sa jednim bosnjačkim imenom i prezimenom u potpisu. Ljekar je bio od zapadne Bosne kojeg je rat zatekao na specijalizaciji na Ilidzi. Nemoj operisati oko. Nećes puno bolje vidjeti. Ja ću ti izliječiti suhe oči i biti će u redu. Nagovori me i ja pristanem iako nije ulijevao neko povjerenje. Bio je cijelo vrijeme u nekim pokretima, prilično nesredjen, nekoncentrisan. Začepit će mi suzne odvodne kanale tako da oči ne gube vlagu. Prvo smo terstirali jedno oko, a onda sam došao i za drugo. Nije bio pripremio orginalno sterilno pakovanje ćepića i pincete pa je išao tražiti po drugim ordinacijama. Našao je negdje neko otpakovano bez pincete. I onda mu je ćepić dva puta padao na postolje sa kojeg ga je on uzimao golim prstima. Nakon nedjelju dana dobijem jačmir, jednu gnojnu upalnu eksploziju ispod oka. Sanirao sam to uz pomoć jednog švedskog očnog doktora kojeg sam izabrao kod šefa klinike. Ali ostala je mala oteklina ispod tog oka i šanse da se upala opet pojavi. I pojavila se u Puli na ljetovanju 2019. godine. Srecom mogao sam kupiti antibiotike u hrvatskoj apoteci bez recepta. U Švedskoj bi prije mogao dobiti heroin bez recepta nego antibiotik.

I onda pandemija, karantin, kuća, kompjuter, tv, telefon, čitanje, dugi mračni dani,….

Vid na lijevom oku je postavljao sve više slabiji, zamagleniji.

Nije bilo uputno ići očnom lijecniku za vrijeme pandemije. I onda najbolje švedsko ljeto od sredine juna pa još uvijek, minimalan broj novozarazenih, doktor za oči, uputnica za Sabbatsberg bolnicu, bio sam isključiv, i 30. avgusta operacija i drugog oka. Kako se izgovara tvoje ime, pita me moj mladi hirug prije nego je počeo sa operacijom, egipcanin, kasnije ću saznati da je sin onog mog prvog hiruga, Zi-haar, odgovorih da ne komplikujem i čini mi se da mu je bilo drago.

Majka mi je pričala kako sam dobio ime. Neki je arap – princ dolazio u posjetu Jugoslaviji odmah poslije II Svjetskog rata i zvao se pored ostalog i Zihar. Ocu se svidjelo to ime koje je vjerojatno često u Arapskom svijetu.

Od polovine juna posjećujem moja mjesta u Štockholmu. Evo nekoliko slika.

Operacija je bila veoma uspješna. Odmah sam bolje vidio. 13.septembra imam zakazanu kontrolu.

Švedska je veoma bogata zemlja gdje privreda, finansije i tržište funkcionisu na najvisem nivou. Svedske ambulante, bolnice, razne medicinske ustanove i svi drugi medicinski prostori su najbolji mogući, oprema je sam svjetski tehnološki vrh. Lijecenje pacijenata se vrsi bez obzira na troskove u 99% slučajeva!!!! Komunikacije i informativni sistemi funkcionisu na visokoj razini.

Medjutim gradjanstvo je nezadovoljno zdrvastvom koje poslednjih godina erozira kako u organizacijskom tako i u stručnom smislu. Više desetina hiljada bolesnih čeka na operacije ukljućujući i najteže bolesnike. Kvalitet usluga zna biti veoma problematičan. Ne tako rijetko može se čitati o fatalnim pogeškama lijecnika ili nekog drugog medicinskog osoblja. Neki dijelovi zdravstva kao na primjer briga i pomoć ovisnicima ima najgore rezultate po smrtnosti u Europi i to godinama. Ne rijetko pacijent ne dobije vrijeme za posjetu kućnom ljekaru – preopterecenje. U poslednje vrijeme je startovalo nekoliko online ordinacija koje su veoma efikasne do jednog nivoa kada je potreban neposredan kontakt izmedju pacijenta i ljekara ili da uputnica specijalisti bude uvažena. Za ogromne novce gradjanstvo ne dobija ekvivalent. Više je razloga za to.

  • Švedska od 1928. živi jednu vrstu kolektivnog, plemenskog, humanog, prijateljskog u velikoj mjeri pravednog blagostanja kroz pokret Folkhemmet, Narodna kuća. Živjeli su doslovno kao jedna velika fina porodica. “Osnova je bila da Svedska bude jedna narodna kuca za sve (zajednicka narodna kuca), gdje je drzava imala odgovornost sa obicni ljudu mogu zivjeti u drustvenoj i ekonomskoj sigurnosti.” Po mom osobnom sudu to je bilo društvo najbliže komunizmu, demokratskom komunizmu, u nasoj zapadnoj civilizacij. U tom blagostanju svi su bili veoma ljubazni, pošteni, radini, brižni i bezbrizni, veseli, društveno savjesni i odgovorni. Ova društvena savjest i odgovornost se ogledala u potpunom lojalitetu prema državno-birokratskom upravljanja radom i slobodnim vremenom. Kolektivizam je bio postao toliko urodjen pojedinacnom gradjaninu da su se počeli umišljati kao najjače društvo individualaca. To umišljanje kao i fingirana samosvjest da su vertikala ljudskih sloboda i prava, blagostanja i stanovnici neprikosnoveno najbolje države na svijetu još i danas živi kod majoriteta šveda. Istini za volju taj je sistem/pokret počeo nestajati od 1980-ih ali još uvijek tijesni majoritet ne želi spoznati fakta i realnost. Življenje zajedničkog slobodnog vremena moglo/može se vidjeti iz zajedničkih veselih dana kao što su, lordagsgodis – djeca jedu bombone samo subotama, semmeldagen – jedu se semle, voffeldagen – jedu se vofle,….. ili striktno važećih recepata za razna prigodna jela. Božić, Uskrs, Middsommar (sredina ljeta), su veliki i prelijepi praznici u Švedskoj koji se slave u tim divnim, veselim i u gotovo totalnim preslikama u cijeloj Švedskoj.

Izvršenjem svih poslova se upravlja sa državnog nivoa putem riktlinjer – smjernica koje su radnici prihvatili kao svoja orudja u radu, ne dovode ih u pitanja, obučavaju se i sprovode ih striktno. Nesprovodjenje smjernica znači gubljenje prava bavljenja konkretnim poslom.

U Švedskoj liječnici ne polažu Hipokratovu zakletvu. https://hr.wikipedia.org/wiki/Hipokratova_zakletva . Primjenjuje se sistem striktnog upravljanja i kontrole rada doktora i drugog medicinskog osoblja od strane birokratsko-profesionalne skuzbene strukture koja se nalazi u sklopu Nacionalnog odbora za zdravstvo i socijalnu zastitu. Ljekari se robotiziraju i stalno zatrpavaju sa raznim smjernicama o simptomima, kontrolama, postupcima, lijekovima,… Gotovo svi liječnici se više brinu da reaguju i odluče prema smjernicama, a ne prema stvarnim potrebama bolesnika. Ako se ne poštuju smjernice doktor moze odgovarati, a ako se javno suprostavlja smjernica može mu se oduzeti liječnicka legitimacija sto znači gubljenje posla u Svedskoj. Svedski ljekar, dr. Jon Tallinger se suprostavio “ubijanju” starih za vrijeme pandemije. Dokazivao je i dokazao da Svedska salje svoje stare, zaražene sa virusom SARS-CoV-2 u najgore muke da umru upotrebom morfija umjesto kisika. Mjesecima se borio preko socijalnih medija, raznim aktivnostim za skretanje pažnje, intervjuima svjetskim časopisima,… ali je bio izopsten od svedskih vlasti i iz svih mainstream medija. I kada mu je bilo došlo do oduzimanja ljekarske legitimacije preselio se u Dansku i nastavio tamo sa liječnickom praksom.

  • Ovaj primjer je jedan tipičan primjer o švedskoj demokratiji. Čovjek može biti u pravu 100% ili imati neoborive dokaze za neke zloupotrebe ili kršenje zakona i ništa se neće desiti ako vlast želi tako. Bit će izopćen iz zvaničnih medija i okružen gluhoćom. Pojedinac je ništa, kolektiv je sve, posebno birokratski kolektiv.
  • Birokratsko-esnafski (profesaionalni) sistem upravljanja radom vremenom se naselio sa sumnjivo sposobnim ljudima, dešavalo se da su smjernice gubile svoju opću i praktičnu vrijednost, u smjernicama često fokus nije bio na bolesnom čovjeku nego na resursima ili svedskom image (kao kod pandemije), članovi sistema nemaju nikakovu odgovornost za svoj rad, ako se postavi pitanje odgovrnosti onda se političari izdrkavaju raznim komisijama, relativiziranjem, gluhoćom,……. Pandemija je otkrila veoma lošu stranu Švedskog sistema upravljanja radom profesija, naročito u zdravstvu. Da bi to sanirali Švedska vlada ulaže znacajna sredstva u zemlji i inostranstvu u pokušaju očuvanja imagea Švedske kao neke pozitivne vertikale.
  • Adminstrativno upravljanje zdravstvenim organizacijama je birokratsko – menadjersko. Struka ne upravlja zdravstvenim organizacijama. Največi udio je nedovoljno upućenih ili obrazovanih birokrata, a onda udio menadjera koji nisu uvijek lojalni sistemu i koji uspijevaju farbati političare za kojekva velika ulaganja sa apsurdnim specifikacijama troškovnika.
  • Opisani švedski sistem je nužno doveo do erozije kompetencija, efikasnosti i odgovornosti. Gotovo sve sto se finansira iz poreza i drugim drzavnim prihodima, iz budjeta, čitav Javni sektor, pokazuje ozbiljne znake ne funkcionisanja i nesposobnosti. Osim zdravstva Švedska ima veoma velike probleme da integriše izbjeglice/doseljenike, sigurnosti gradjana (gotovo svakodnevno se dešavaju ubistva vatrenim oružjem, silovanja,….), godinama nedefinisanim školstvom, a ja bih dodao i sa ogromnim, sterilnim i veoma skupim birokratskom aparatom.
  • Ca 40% radnika u zdravstvu su doseljenici iz gotovo svih zemalja svijeta. Svaki ljekar – doseljenik se formirao u svojoj domovini i kao osoba i kao profesionalac. Takve formiranosti nužno dovode do razlika u tretmanima raznih bolesti posebno kod onih liječnika koji ne žele ili nisu sposobni da se prilagode švedskom sistemu. Ja osobno uvijek biram stare klinike i stare švedske liječnike kad god mogu. Oni još uvijek žive bivša zlatna vremena u svom radu kada je Švedska zaista bila vodeća u svijetu i po zdravstvenoj zaštiti.

Da završetak priloga ne bi bio sumoran evo jednog starog vica o Muji.

Uhvatili ljudožderi Muju negdje u Africi i stavili ga u kotao sa drugom hranom i začinima da ga kuhaju. I onda ide ples oko vatre i kotla, svi se rauju skorom jelu. U jednom trenutku poglavica pozove vrača i pita ga zašto stalno prilazi kotlu i udara žezlom Muju, Bit će tvrdje meso, dodaje poglavica. A vrač poglavici odgovara, ma pojede nam svu rižu.

A uz vic ide i Enes Begović sa Oči moje kletvom bih vas kleo

O Jevrejima

Bilo je to početkom 50-ih, nisam bio pošao u školu, Nana me uze za ruku i odosmo da ispratimo jednu familiju iz komšiluka koja se selila u Izrael. Prezivali su se Operhal i bili su jevreji. Nana im je dala neki poklon umotan u jedan fini rubac, tako su se onda zvale platnene salvete. Bilo se iskupilo mozda 20 ili 30 ljudi. Tada sam prvi put čuo za jevreje.

U dječačkim danima sam znao sresti brata i sestru koji se nisu igrali sa nama. Brat je bio dobroćudna debeljuca i uvjek se učitivo pozdravljao sa nama, ali i znatiželjno gledao kako smo se mi igrali. Sestra je bila dosta zatvorena i povučena i imala je velike oči i loknavu srednje skraćenu kosu. Bili su jevreji.

1957. godine umro je bio Moša Pijade https://sv.wikipedia.org/wiki/Moša_Pijade legendarni jugoslovenski komunisticki intelektualac, revolucionar, partizan, politicar,… Bio je jevrej i cijela Jugoslavija je žalila njegovu smrt, bilo je puno suza. Narod ga je volio!

U osnovnoj školi imao sam jednog druga, zvao se Smail Tokača i stanovao je na Gornjem Soukbunaru u kući sa strane Jevrejskog groblja. Bio sam imponiran sa grobljem kao dijete i kasnije u dva navrata kada sam malo detaljnije prošetao stazama izmedju grobova i zagledavaoo se u kapelu. Nadgrobni spomenici, kapela i ograda groblja bili su himpozantni.

I onda u više prigoda, godinama sam gledao strahotne dokumentarne filmove o holokaustu ili igrane filmove koji su imale i scene iz tragične prošlosti Jevreja. A i učili smo tokom cijelog školovanja o strahotama kojima su jevreji bili izloženi u II svjetskom ratu.

1967. godine počeo je bio i zavrsio, za samo 6 dana, rat izmedju Izraela i Egipta, Sirije, Jordana i Iraka. Mi smo navijali za arapske zemlje, dakle prvi put smo bili protiv jevreja.

Jevreji su se doselili u BiH prije više od 600 godina, https://bs.wikipedia.org/wiki/Jevreji_u_Bosni_i_Hercegovini vidi i https://www.jevrejsketeme.in.rs/jevrejske-teme-pdf/Kratka%20kronologija%20jevrejske%20zajednice%20u%20Bosni%20i%20Hercegovini.pdf

O Sarajevskim jevrejima sam slušao da ih je bilo užasno siromašnih, ali i užasno bogatih, da je bilo i više opasnih i ogavnih zelenaša, ali i veoma obrazovanih i kulturnih ljudi. Mnogi su sa svojim profesionalnim dostignućima promovirali Sarajevo u Europskim pa i svjetskim centrima!

Sarajevo je bio njihov grad kao i moj. Njihove sefardske melodije su se cesto sljubivale sa bosanskim sevalinkama. Jedna od takvih je i čuvena narodna i nekada himna Sarajeva, ”Kad ja podjoh na Bentbašu” https://www.youtube.com/watch?v=_X8gQlGcKLw

Bentbasa haj, haj,…nekad.

Prije II svjetskog rata bilo je u Sarajevu 10.000 hiljada jevreja, a nakon, samo oko 2.000 jevreja. Najveci dio ih je zavrsio u Ustaškom koncentracionom logoru Jasenovac. Mnogi su bili partizani i borili se za svoju zemlju. Pročitajmo sada o Sarajevskim jevrejima od gospodina Jakoba Fincija https://balkans.aljazeera.net/news/balkan/2017/7/20/sarajevski-jevreji-bih-je-za-nas-najsigurnije-mjesto-u-evropi

Za mog odraslog sarajevskog života jevreji su živjeli kao i svi mi drugi. Sarajevska raja nije nikada pitala koji si nego kakav si pa mnoge jevreje ja nisam ni registrovao kao jevreje u raznim poslovnim, kulturtnim ili kafanskim kontaktima. Ali ću se spontato sjetiti nekoliko jevreja iz mog sarajevskog života sa njihovim znakovitim životima.

Emerik Blum, osnivač i prvi direktor privrednog giganta ”Energoinvest”, https://balkans.aljazeera.net/blogs/2018/6/24/emerik-blum-vizionar-cija-djela-u-bih-jos-niko-nije-dostigao

Nisim Albahari revolucioner i partizan, https://sr.wikipedia.org/wiki/Нисим_Албахари

Isak Samokovlija, književnik i liječnik, https://www.biografija.org/knjizevnost/isak-samokovlija/

Zelimir Altarac – Čičak, kulturni stvaralac, promotor i ”maskota” Sarajevske pop i rockscene, https://www.klix.ba/magazin/muzika/preminuo-je-zelimir-altarac-cicak-legenda-sarajevske-muzicke-scene/210327017

Abinum Ješua – Šua, Sretali smo se godinama jutrima i veselo pozdravljali, ja od kuće u Štroamajerovoj do općine Centar, a on u obilasku radnji koje su vrvjele na potezu od Baščaršije do Marijin Dvora. Bio je dugogodišnji direktor brijačko-frizerske zadruge. Jedan je od 106 zatočenika koji su se 1945. godine uspjeli probojem spasiti iz Ustaškog logora Jasenovac, 106 od 600. Uvijek sam u jutarnjoj i hornoj vedrini njegova lica dozivljavao kao radost zivljenja poslije nekog Božanskog providjenja.

Zadnji put sam ga sreo u Sinagogi, jesen 1992., da ga pitam moze li pomoći da moj sin Deno napusti Sarajevo. Jevrejima je bilo dozovljeno napuštanje zarobljenog Sarajeva u konvojima. Nije mogao pomoći. Šua je umro prije 2 godine.

https://www.24sata.hr/news/proboj-iz-jasenovca-samo-je-106-logorasa-prezivjelo-bijeg-624637

Sjećam se kada je jevrejska narodna pjesma Hava Nagila bila hit u Sarajevu, prije mnogo decenija.

Ajda, moja kći, se od malih nogu preko škole senzibirala sa jevrejima i holokaustom. Kada smo bili u Beču morali smo posjetiti tamošnji Jevrejski muzej. Na recpciji je radio jedan sarajevski jevrej. Pomilovao je Ajdu po glavi kao najrodjeniju kćer. Ako sam dobro zapamtio u Beču je bilo oko 250.000 jevreja prije II svjetskog rata. Danas ih ima manje od 10.000. Johan Strauss je bio porijeklom madjarski jevrej kao i mnogi drugi Bečki velikani.

Na ljetovanju u Nici svako jutro smo od hotela šetali do plaže pored jedne čudne, kao zabarakadirane starije gradjevine na dva sprata ispred koje su uvijek bila 2 ili 3 markantna, naoružana vojnika u uniformama i sa modernim ogromnim puškama koje su uljevale strahopoštovanje. Zgrada je bila unekoliko neugledna, nije bilo nikakovih tabli sa natpisima, a mi smo uvijek bili na drugoj strani ulice zbog stražara. Jedne prilike neko je izlazio te odskrinuo veliku metalnu kapiju. Ugledali smo djecu koja su se igrala. Bila je to škola – predškola za jevrejsku djecu.

Za vrijeme pandemije Ajda se jedno vrijeme zanimala jelima iz raznih zemalja svijeta. Kada je htjela napraviti neki jevrejski hljeb trebali su joj neki specijalni začini. Izgoglala je bila neku rijetku prodavnicu u jednoj jevrejskoj školi u Štockholmu i otišla tamo da kupi. Nije bilo nikavih natpisa. Istraživala je i a Googlem navodjeno mjesto i malo šire, pokušala uči u školu, bila je kontaktirana iz škole kroz zatvorena ulazna vrata. Bile su veoma komplicirane procedure da neki stranac udje u skolu ili tajnovitu prodavnicu. Bilo je to u Štockholmu prošle godine.

Jedne godine sam za plažu kupio jednu poket knjigu od dvojice švedskih novinara. U jednoj trečini knjige pisali su o jeverejima u Evropi. Tada sam prvi put saznao da su jevreji stoljećima živjeli u getoima širom Europe. Mi o tome nismo ucčli u bivšoj Jugosalviji. Isto tako sam saznao da su u velikom broju uspjeli preživjeti razne epidemije i pandemije zahvaljujući religijskoj higijeni. Knjigu sam bio posudio sinu Deni i kako to obicno biva nisam je dobio nazad.

Prije nekoliko godina naletim na kjnigu Rothschild Familija – Moć– Bogastvo od Derek Wilson.

Geto, Judengasse, Frankfurt am Main od 15 vijeka pa do smrti Gutle Rothschild (1753-1849) majke 10 djece, 5 sinova i 5 kćeri. Otac i osnivač svojevrsne dinastije bio je Mayer Amschel (1743 – 1812). Porodično ime Rothschild – Crveni štit (njemački, roth shild) došlo je od crvenog štita sa njihove kuće. Pet strelica na štitu je simboliziralo petoricu sinova.

U getou se živjelo u nezamislivoj mizeriji i bijedi. Najtjeskobniji prostori trošnih kućica, otvorene sanitarije, nasipala se zemlja na grobove da bi se umrli mogli sahraniti, Nije im se dozvoljavalo proširenje prostora za život. Strogo su bili odredjeni dani i sati kada su se mogli kretati po gradu. Nisu se smjeli baviti gotovo ni sa kojim zanimanjem. Plaćali su neki trošak ako bi izgledali tradicionalno. Svaki alkoholičar ili kavgadžija mogao je bez ikakovih poslejdica da ih vrijedja i napada u njihovoj ulici ili čak i u njihovim kućama. ”Ali kad bi zasjalo toplo sunce i oni uživali na ulici i u sunčevim zrakama za jedan dan bi se rodilo toliko ideja o putevima u bolji život koliko ne bi za cijelu godinu kod drugih ljudi.” Odprilike tako glasi ova velika misao i rečenica.

Sa poslejdnje stranice korica knjige objavljujem text koji mozda u najboljem sižeu prepričava impozantnu historiju Rothschilda, Europe i svijeta.

Od Napoleonovih ratova do Drugog svjetskog rata, porodica Rothschild bila je najbogatija i najmoćnija porodica na svijetu. Njihova nevjerovatna historija počinje u jevrejskom getu u Frankfurtu sredinom 18. vijeka, gde je predak Mayer Amschel trgovao novčićima. Crveni znak ispred kuće ubrzo je postao prezime koje je garantovalo sve uspješnija poslovanja. Mayerovi sinovi su poslani u svijet i osnovali su podružnice u Londonu, Parizu, Beču i Napulju koje su ubrzo postali vodeće banke. Tako je bila stvorena poslovna mreža koja je donijela nevjerovatnu moc i bogastva. Kurirska djelatnost koju su Rothschildi izgradili i koja im je pružala najbrže i najpouzdanije informacije tog vremena bila je privatna ”digitalna revolucija” tog vremena. ”Kurirske usluge” koristile su generacije vodećih evropskih kraljevskih kuća i političari poput Metternicha, Disraelija, Bismarcka i Napoleona III. Rothschildovi su bili postali ljudi od njihovog najveceg povjerenja. Rothschildi su financirali nekoliko ratova, kolonizaciju Afrike i Australije, industrijalizaciju Europe, pratili su sve najznacajnije investicije svog vremena kao i kupnju Sueckog kanala od strane Engleza. Porodična potraga za moći, bogatstvom i luksuzom povećavala se za svaku generaciju, a njihove privatne palače, vrtovi, konji, jahte, umjetničke zbirke i vinogradi bili su najveći i najbolji na svijetu, kao i njihove donacije i dobrotvorne organizacije. Jevrejsko porijeklo porodice uvijek je bio bitan dio Rothschildovog načina života i zalaganja. Naravno, upravo je Rothschild bio prvi Židov u britanskom parlamentu, kao i u francuskom džokej klubu. Rothschild je uglavnom sam kupovao zemlju u Palestini za jevrejska naselja i tako postavio temelje državi Izrael. Nacizam je doveo do zatvaranja, smrti i raspada porodice i imovine, ali sada su se vratili među financijske moćnike koji postoje u svijetu. Priča porodice Rothschild stvarnost je koja nadilazi poeziju, priča o moći i bogatstvu, ali i o napornom radu, znanju i idealnosti.

Rothschildovi su se zenili izmedju sebe, najcesce je mladozenja zenio bratovu kcer. Bili su veoma strogi i nemilosrdni prema nekoliko clanova porodice koji su izabrali nejevrejskog partnera.

Rotschildovi su bili mecene za najuspješnije umjetnike i stvaraoce svog vremena. Kao jedan primjer, Betty von Rotschild njezin muz James Mayer de Rotschild i njihova kcer Charlotte de Rothschild su bili pokrovitelji, mecene, pored ostalih i za Gioacchina Rossinija, Frederica Chopina, Honorea de Balzaca, Eughenea Delacroixa i Heinricha Heinea. Prilika je de poslusamo Sopenov valcer koji je on poklonio svojoj ucenici Charlotte de Rothschild, Caterina Barontini i Valcer, op. 64, br.2.https://www.youtube.com/watch?v=ij9_ASbsfDQ

Njihovi prijemi i zabave su bili nenadmašni, a poziv je značio največi prestiž. Skupljali su i sačuvali najdragocjenije kulturne i umjetničke historijske predmete.

Kada smo bili poslednji put u Nici bio sam planirao da posjetimo Villa Ephrussi de Rothschild, https://www.villa-ephrussi.com/en ali su bile velike vrucine pa smo odustali. Nadam se da cu dobiti novu priliku.

Za vrijeme pandemije pratio sam uglavnom politicki desne i faktografske socijalne medije, najčešće na Youtubeu. Jedno vrijeme se spominjala i na sve strane hvalila knjiga pod nazivom ”Den här är en svensk tiger” Tiger na švedskom znači i tigar, ime za onu fantastičnu životinju ali i glagol ćutati, šutjeti,.. Knjigu je napisao jedan poznati švedski humorista, pisac i poddare (ima svoj govorni kanal na Youtube), pa se naslov može prevesti ironično sa Ovo je švedski tigar, kao šegaćenje sa umjetnim švedskim imageom ili Ovo je švedska šutnja, kao način izbjegavanja svake odgovornosti ili krivnje Švedske za politku prije, za vrijeme i nakon II Svjetskog rata. Knjiga je reklamirana kao istina o Švedskoj suradnji sa Nacističkom Njemačkom. Švedska je dozvoljavala slobodne transporte vojnika i ratnog materijala preko svoje teritorije. Prodavala najkvalitetniju željeznu rudu i kuglagere za Njemacku ratnu industriju gotovo do poslednjeg dana i bivala plaćena jevrejskim zlatom i zlatom drugih opljačkanih zemalja.

Familjen Wallenberg je jedna od najpoznatijih švedskih familija. Od početka 18. vijeka oni su sinonim u Švedskoj za uspješne bankare i finansijerere. Ugledni, bogati jevreji koji su uvijek bili tijesno povezani sa Švedskim vlastima. O njima čovjek čuje u Švedskoj ćim počne čitati novine. Njihovi uspjesi i image u Švedskoj dovode u zabludu tako da bi covjek pomislio da je Svedska bila raj za jevreje.

I onda čitam ja knjigu rodjenog šveda i jevreja (Aron Flam) koji Svedsku smatra svojom dragom domovinom, ali i koji pizdi na svoju domovinu, najviše na vladajuće socijaldemokrate i bivam iznenadjen nepravdama koje je Švedska drzava činila prema jevrejima. Iz knjige ću izdvojiti tri pojma; arisering, pravni pozitivizam i kuglageri.

  • Arisering – čišćenje firmi, institucija, vlasništva, gradjanskih prava,…. od jevreja – je u Švedskoj imao neuporedivo blaže forme nego u nacističkoj Njemačkoj. Ali jevreji se nisu mogli zaposliti ili su gubili posao jer su jevreji. Firme u vlasništvu jevreja su imale nesavladivih problema. Jevrejsko vlasništvo je bilo veoma nesigurno. Jevreji su živjeli u strahu jer su Njemci imali dosta veliku slobodu djelovanja u Švedskoj. Jevreji su zivjeli u sjenama, neprimjeceni, u iscekivanju i trpjeli razne nepravde. Opšti društveni i svakodneni predznak za jevreje je bio negativan.
  • Pravni poztivizam – država odredjuje šta je to što je etično i moralno. Nikakove filozofije, teorije, religije, ideologije,… Država je ta koja daje izvjesne slobode gradjanima. Ova filozofija pretočena u praksu i vlast ostavila je tragične posljedice na hiljade šveda koji su bili sterilizovani ili na drugi način ostećeni, kažnjeni ili povrijedjeni. Pravni poztivizam je često išao na štetu jevreja.
  • Kuglageri – Nikakva moderna armija se ne može kretati ili funkcionisati bez kuglagera. Nikakav avion, automobil, podmornica, brod, tenk, voz, top, mitraljez,… ne može funkcionisati bez kuglagera. Švedska je sa svojim sirovinama, mašinama, patentima i stručnim kadrovima bila glavni proizvodjač najkvalitetnijih kuglagera na svijetu. Švedska je do 1944 godine pokrivala 58% potreba Njemacke za kuglagerima. Prije i za vijeme II Svjetskoig rata Švedska je izvozila u Njemačku mašine, rude, metale, papir i drvo. Isporuke su plaćane otetim jevrejskim zlatom i zlatom opljackanim iz okupiranih zemalja.

Veliki dio knjige se bavi sa Olof Palmeom, višegodišnjim švedskim predsjednikom i čuvenim svjetskim političarem. Kontekst je negativan zbog njegove promocije Jasera Arafata i PLO u vrhove svjetske politike.

Pisac Aron Flam je jedan veoma obrazovan i studiozan šved. U knjizi je iznio mnoštvo zaboravljenih, zamračenih pa i nonšaliranih fakata na kojima on gradi istine. Ali mislim da je njegovo srce unijelo izvjesnu konfuznost u ovu debelu knjigu tako da se čitalac može više puta zateći na nekom izvankontestualnom mjestu. Knjiga može pomoći svedima da rasčiste sa svojom ”kurvanjskom” prošlošću, a treba i da da jevrejima satisfakciju sa svojom suhom i faktografskom istinom. Malo je deprimirajuće da se nikakve polemike ne vode u Švedskoj o knjizi. Još uvijek živi švedski ”tiger”?

Na kraju cu zaželjeti da pamet, razum, realnost, solidarnost i čovječnost zaživi u odnosima izmedju jevreja i arapa, da i arapska i jevrejska djeca žive slobodno i bezbrižno širom svijeta, da mir dodje, da se ljudi okrenu ljepotama života i da zjedno grade bolju budućnost.

Završavam sa pjesmom Sarit Hadad – Čuj Izraele, čiji je teks titlovan na našem jeziku. Pjesma govori o običnom emotivnom covjeku i vjerniku.

Duboko potresen sa oktobarskim – 2023. tragicnim dogadjajima u Izraelu i Gazi, a koji jos uvijek traju objavljujem donju sliku kao neku suncevu zraku u toj predugoj i zlokobnoj tami.

STAROST

Riječ starost me uvijek asocirala na turobnost, mudre riječi, namćorstvo, napornost, tersluk, dosadnost, korisne savjete, odsutnost, masu lijekova na noćnom ormariću, slape, čajeve, sporost, drhtave ruke, zapisane duge gaće od pidžame, ”ne čujem, šta kažeš?”, tajne brze žderancije,…….

Prvi put sam o starosti ozbiljno razmišljao kada sam donosio odluku da budem otac jedne djevojčice. Hoću li živjeti dok joj ne dam hljeb u ruke?

Kada počinje starost, dakle kada počinje poslednji period života prije smrti, koliko traje?????

Sve je to individualno. Od kakve si gradje (nasljedje), a prije svega i najvažnije kako si život trošio.

I onda u neko dobu pocnu dolaziti računi za masnoću u krvi, za sećer, za zglobove, krvne žile, srce, noge, jetru,….

Ali najljepši i najdraži računi su zahvalna i sretna djeca.

Dok sam radio često sam u osobnim dokumentima gledao godišta ljudi i pokušavao mjeriti njihove izglede. Bilo ih je mladih, ali grohnutih. Bilo ih je starih ali vitalnih i mlado-živućih.

Starost je i vrijeme priprema za smrt. Sredit ću sve oko mog pogreba. Sve ću napisati i ostaviti lovu. I koja kapela, i koja sahrana, i koja muzika, i koji kovčeg, i koje cvijeće,… Zapisati prošlost sa glavnim akterima, to rade najčešće doseljenici, da se ne zaboravi. Testament!

Na 246 stranici Sidranovog romana Otkup sirove kože piše;

”Sve češće čujem sebe kako po kući psujem: Jebem ti starost! O trunku na podu zapne papuča. Cio mi svijet izgleda ko izvrnuta rukavica. Sve mi naopako. Nit mogu s ljudima, nit mogu sam. Onaj mi priča preglasno, onog opet nista ne čujem. Sve mi smeta.

Pa mi lijepi stihovi odnekud sadjoše na usne:

Kad je čovjek sazrio

za Onoga svijeta?

Onda kad mu na Ovome

Sve počne da smeta! ”

I onda opet Avdo (Abdulah Sidran): ”Ters je čovjek koji je uvijek u pravu, al` drugi to ne razumiju.”

U ljeto 1997. bio sam u Budimpešti da sretnem jedan Novosadski i jedan Beogradski bračni par koji su sprašili iz Milosevićeve Srbije na vrijeme i osnovali svoju firmu u Madjarskoj. Trebali smo napraviti neki posao. I kao što prijateljski srbi znaju biti gostoljubljivi i srdačni domaćini odmah su me odveli na večeru u jedan čuveni restoran gdje je nekada bila tramvajska remiza. Dok sam vozio dobih jednu kasetu da poslušamo Djoletov najnoviji hit,

Švedska je najbolja zemlja za djecu i stare na svijetu?

Švedska država je najbolja za djecu i stare?

Dugo sam vatreno zastupao te teze i bio u pravu dok se nije pojavila pandemija, covid-19. Na samom početku pandemije u jeku najnebuloznijih izjava odgovornih i dokazanog neznanja i nespremnosti najodgovornijih u Švedskoj, Švedska je donijela dva propisa o žrtvovanju starih i bolesnih. Na osnovu tih propisa poslato je u paćeničku smrt nekoliko hiljada švedskih starih i bolesnih. Ljudi su umirali daveći se u nedostatku kisika. Nečesto nisu bili posjećeni ni od liječnika, nisu dobijali kisik nego samo morfij, ostavljani su da umru u mukama. I nitko i niko im nije mogao pomoći, a rijetki hrabri i medijski buntovni su bili protjerani iz svih vladajućih medija, a zatim im je bilo zabranjeno da rade u svojim medicinskim zanimanjima.

Sjećam se da su moju Nanu ljubili u ruku njena djeca. Sjećam se koje su postovanje i brigu imali stari u bivsem Sarajevu. Sjećam se požrtvovane djece, rodbina, liječnika, pekara, aščinica, privatnih malih mecena, taksista, bolnica, socijalnih ustanova pokazanih prema starima potrebitima ili u nuždi.

Jednom smo napravili izlet iz Rima u Pompeji. Bilo je ljeto, podne, jako sunce, jug Italie, a u Pompeji nema hlada, samo krezave i niske iskopine jednog grada kojeg je vulkanska lava prije 2000 godina spržila i zakopala. I onda ugledam jednu švedsku porodicu sa kojom smo se bili sprijateljili na putovanju; majka, sin, snaha, dvoje djece. Majka je sjedila na jednom arheoloskom podzidu, nije se osjecala dobro. Sin je stajao pored nje i upita me da li sam vidio naseg vodića. ”Majka mi se osjeća loše i tražim vodića da se pobrine za moju majku.” reče sin. Njegova supruga i djeca su sami nastavili obilaziti kompleks. Svedi (večina) su naučeni da brigu o starima vodi država, odnosno neko drugi.


U svim novijim ratovima na području bivse Jugoslavije tudji stari se ubijaju i masakriraju. Za vlastite se ”gine”.

Kako živjeti starost? I to je veoma individualno.

Ja sam uspio pripremiti sve materijalne uslove za moju udobnu starost. Živim sam i vladam sa svim susretima i kontaktima. Čak i na fecebooku brisem prihvaćene profile ako objavljuju bedastoće po mojim shvatanjima. Imam nekoliko tematskih platformi (politika, covid-19, EU, arkitektura, historija,..) koje posjećujem i na kojima objavljujem priloge. Svi osobni susrteti su planirani i imaju svoj povod, sadrzaj i lijepa mjesta. Važan mi je angažman na facebooku, blogu, youtubeu, surfanje na mreži jer mi cesto daju povod da reagiram ili sam nesto objavljujem, budem kreativan. Tako predupredjujem neki oblik demencije, gimnastika mozga!
Prije Corone često sam izlazio, šetato, družio se, a dva puta sam nedjeljno išao na gimnastiku, imam u blizini dvije gimnastičke sale sa svim mogućim spravama.
Starost je i vrijeme zabrana, odricanja, lijekova, kura, tretmana, operacija,…..
Veoma se brinem o ishrani i borim svaki dan da ne jedem previše i da ne jedem ”stetnu” hranu.
Volim putovati po Europi. Prije Corone sam najčešće dva puta godišnje putovao i divio se europskim ljepotama, kulturi, katedralama, umjetninama, tradicijama, hotelima, restoranima, jelimna, vinima,….. Volim obilaziti i švedske dvorce, palate, vrtove, historijske monumante……
Uskoro ću dobiti i drugi Pfizer i već sam počeo njuškati oko aviona i destinacija. Poželio sam čak i te mirise i uzbudjednja; aerodromske semafore, kotrolu prtljaga, brze izlaske nakon doleta,………

Ali ima ljudi koji jednostavno ne mogu ili neće da se pomire sa životnim promjenama. Ako ne može kako ja hoću onda neću nikako, nosite se.

Lars Gille, vlasnik Direktmčblera i moj najdrazi švedski prijatelj, volio je šenluke, cigarete, pića, društvo, konje,….. sve u kompletu. Bio je bogat čovjek, jednostavan i pravi veseljak. Vodio je firmu (sve zaposlene i njegova cijela porodica) 3 puta godisnje na derneke na poznata i skupa Štockholmska mjesta. Najčešće smo isli u nocni kabare Golden Hits u srcu Štockholma. A znali smo zasjesti i u restoranima na konjskim trkalištima (konji sa zapregama), gledati trke, kladiti se jesti, piti i zajebavati se do iznemoglosti.

I onda dodje zabrana pušenja po restoranima. Lasse prestade izlaziti. Nije htio ni diskutirati o nekim drugim povlaštenim mogućnostima. Od tada je počeo i venuti, vidjelo se na njemu, izgubio je bio šarm, radost, inspiracije,.. iako je bio nastavio i pušiti i piti sa društvima kod kuće, kladiti se na konje,….

I onda ga napande kancirnom i ubrzo umre. Umro 2015 godine, bio je stariji od mene nepunih 6 godina.

Sta smo uradili za života? Šta ostavljamo iza sebe? To je pitanje koji svi stari postavljaju sami sebi, siguran sam.

U gotovoj svako smrtovnici u ”Oslobodjenju” piše za umrlog ”otišao na bolji svijet”. Siguran sam da se tu ne radi o nekim fanatičnim vjerskim vjerovanjima nego o osudi svijeta, bolje rečeno vremena, u kojem se živi.

Globalizacija, digitalizacija i živuće demokracije razvaljuju sve sto je zapadna cilvilizacija bila dosegla.Zato rijetko ko od starih može biti zadovoljan sa onim što ostavlja iza sebe.

Nabrojat ću samo neke osnovne razloge kao teze koje cu u novim prilozima pokusati obraditi;

  • Suvremene demokratije kao izvor i rasplodnik, neobrazovanih, nesposobnih i korumpiranih kadrova; (Izbjeglice, pandemija, budjeti, nezaposlenost,…)
  • Protjerivanje ljepota; ljudskih, umjetničkih, kulturnih, komunikativnih, boja, mirisa, harmonija, sklada, trenutaka,…. (sa svih mojih ekrana i vidišta ljepote nestaju osobito one kognitivne.)
  • Nezaustavljivo sirenje neznanja, gluposti, folerskih i šminkerskih šupljih tikava, neukusa, lupetanja, oponašanja, originalnih idiotskih perfomansi,… (režimski mediji ili mainstream mediji i sljedbeno tome mnogi sociajlni mediji puni su smeca.)
  • Bolesni mediji koji najmodernije tehnike upotrebljavaju za nivo inteligencije trogodisnjaka i četverogodišnjaka ili retardiranih, mentalno zaostalih,….. (filmovi, drame, najezda takmicarski programa, inkubatorski programi,…. bude strah o mentalnom zdravlju ljudi.)
  • Bolesna ljudska ponasanja kao sto su smijeh bez razloga, veselost bez razloga, propisana i zapriječena nekritičnost spram idiota, retoričke onanije, laži…. (čovjek ne smije reči djetetu da je nešto loše uradilo, da nešto ne zna, šta mora obuci,… ili nekoj odrasloj osobi da je debela ili ima lijepo tijelo ili…..)
  • Opšta devalvacija vrijednosti zapadne civilizacije od familije preko društvenih grupa, nacija, država do historija, religija, kultura, umjetnosti, prirode, čovječnosti,… (rodne ideologije, ultra feministi, LGBTIQ,… su veoma agresivni i dobijaju enormne podrške pa misle da mogu cijeli svijet prilagoditi svojim filozofijama ne uvažavajući prirodne zakone, historijske kontekste i razvojne cikluse nase civilizacije)

Doživljavam suvremeni svijet kao jedan veliki kotao gdje se sprema hrana sa svim mogućim namirnicama i začinima i da nitko ne zna sta će ispasti, hoće li jelo biti jestivo ili ukusno i za koju većinu ili zdravo i za koje ljude i vizije ili imati neku budućnost,…

Poslije ove tuge moramo se malo i proveseliti, Edin Adilovic i jedan prilično vulkgarni vic:

Mnogi danas ne cijene suvremenost i ne nadaju se boljoj budućnosti. Evo jednog sjećanja iz bloka smrtovnica u ”Oslobodjenju” koje se objavljuje svake godine u maju, decenijama.

Danasnje starosti mogu biti i jedni od najljepsih perioda čovjekovog života. Tu je čudnovata ljubav prema unučadima. Tu su slobode zivljenja, kretanja, putovanja i bavljenja sa samo onim osobno odabranim. Tu su rentegnske oči iskustva koje vas kormilare ka providjenjima i ljepšim i dražim lagunama. Tu su i ljepote zadnjih godišnjoodmorskih dana kada čovjek osjeca ljepote elementarne prirode, ljudskih kognitivnih ostvarenja svih vrsta, prepozna neke oči koje ce mu nedostajati, neke ruke, neke restorane, vino, ……

Ja, na kraju smo pa da se opet malo nasmijemo;

Policajac zaustavlja auto i pita vozaća, jednu postariju damu: “Gospodjo znate li da ste vozili prebrzo?”, a dama odgovara: “Znam sine, ali moram voziti brzo prije nego što zaboravim gdje idem.”

A evo i oproštajne muzike, jedne od najsvedskijih iz bajkovitih vremena, u izvedbi slavne Arje Saijonmaa, dakle “Draga moja ti si poput ruže”

Prije godinu dana objavio sam na facebooku

U ove karantinske dane otvaram forografije sa putovanja, slusam svoju vjecitu muziku i podmicujem se snovima o buducim putovanjima Da pocnem sa najdrazom Mireille Mathieu https://www.youtube.com/watch?v=NpqCHYmZFxU Evo i nekoliko slika sa putovanja, Menton, Monte Carlo, Madame Tussauds i London. A sada Alain Delon, uzor moje generacije i https://www.youtube.com/watch?v=4lW6dsLh39E Ajdi sam dao Europu umjesto Juge pa moram zavrsiti sa najvelicanstvenijim Andre Riemu https://www.youtube.com/watch?v=F9LMYsnafuI…

Menton.

MOJI SLUCAJNI SVEDSKI UZORI – PRIJATELJI

M.ROOS

Upoznali smo se kada je dosao, ”sa druge strane Stockholma” u Direktmöbler da eventualno naruci neku sofu (kauc) i fotelje od Bröderna Anderssons. To su tada bile najbolje sofe za udobnost, kvalitet, gledanje, ”umjetnicki dozivljaj”, raskos,….. Dosao sa suprugom kako je i obecao sljedece nedjelje i izabarali su model, platna, noge,…..

Nazalost nestale su one najljepse slike mog möbler-vremena, ali i ova ima malo svedskog duha!

Bio je stariji od mene 12 godina, oblacio se klasicno europeiski, veoma intelektualan, jedan obrazovani Europljanin, prodao je bio vlastito uspjesno preduzece i oslobodio se svega sto mu je moglo narusavati mir i blagostanje u penzionerskim danima, tako je to on otprilike definisao. Zivio je plivajuci ledjno, uvijek na suncu i u toplom moru, kako sam mu ja objasnio.

Roos je jedno staro svedsko prezime. Upoznao sam troje ili cetvero osobno, nekoliko preko raznih sluzbenih i politickih stranica na internetu, a jednog veom bogatog iz jedne knjige o najbogatijim svedima.

Znao je navratiti kod men svaka 2-3 mjeseca, pregledati butik (7.000 kvm.) i kafenisati samnom.

I onda jednom dodje sa kcerkom iz prvog braka i njenim sambo (nevjencani muz). ”Ziko pomozi im da izaberu fin namjestaj”, rece i onda samo meni nasamo, ”Neka izaberu bolji namjestaj, ja placam samo nemoj im reci.”

Pokusavali su izabrati jeftinije varijante, ali sam ih ja uvijek preusmjeravao i dva tri puta napomenuo da ce dobiti 10 % rabata od mene.

Vratimo se do stola gdje je pappa (tata) kafenisao i ja pisem narudzbu, saldiram i kazem minus 10% rabat. Kakav rabat i to 10% ? Zasto ja nisam dobio rabat? Komentarisao je seretski moj prijatelj. Kako ce te platiti, pitam kcerku, kredit, kartica, kes,..? Kcer se interesovala za kreditne uslove, a onda pappa pruzi svoju karticu i kaze kade je Ziko dao 10% mogu i ja 90%. Bio je to jedan i moj nezaboravan emotivni dozivljaj, iskreno ganute kceri, malo stidnog zeta i ponosnog oca.

U Svedskoj drzava brine za djecu i stare tako da oni u sredini ne osjecaju neku potrebu ili duznost da pomazu svoju odraslu djecu. Zato je gest mog svedskog prijatelja, M.Roosa bio veoma neocekivan za njegovu kcer i zeta pa i za mene kao malo priucenog Sveda.

I nastavio je navracati gospodin M.Roos. Bilo je lijepo caskati sa njim zivotno neopterecenim koji je svijet uzivao sa najbezbriznijom dioptrijom.Jednog dana zapazim ga na ulazu u butik i kad sam mu prisao da ga pozdravim vidim pravi strah na njegovom licu i u ocima. Sta se desilo? Iz tri rondele (kruzna raskrsca) nisam znao gdje cu izaci da bih dosao do tebe, rece.

Nije znao kojim ce putem nastaviti da dodje do Direktmöblera.

Nije htio kafu, na kratko smo sjeli i ja mu predlozim da ja vozim ispred njega do njegove kuce, nije htio. Onda jedna inteligentna poljakinja, kolegica sa posla upita, Ziko ima li godpodin pametni telefon (tako se to valjda onda zvalo). Imao je, ali nije htio da mu mi namjestimo Maps. Uradio je to sam i odmah se pozdravio sa svima i otisao. Nikad se vise nismo sreli.

VITALNI 91-GODISNJAK

Direktmöbler je prodavao orginal USA (recliner elmanövrerade) fotelje na el.pogon koje su se mogle podesavati sa daljinskim upravljacem. Imali smo vise modela, u raznim platnima i u kozi. Bili smo poznati u Stockholmu po njima.

Evo Ajdice prije otprilike 20 godina i USA fotelji. Nisam nasao na mrezi slike tih fantasticnih fotelja.

Usao je neprimjetno iako je bio korpulentan i ima stomak. Pedesetogodisnjak, dobrocudan i nekako prosjecan. Otkrio sam ga na odjeljenju USA fotelja. Imao je namjeru kupiti jednu fotelju za svog 91-godisnjeg oca. Ponudio sam mu da posudi fotelju kako bi je mogao otac testirati kod svoje kuce. Ne, odgovori odrjesito, otac je veoma vitalan, on zivi sam i sve radi sam, ne zeli cak ni kucnu pomoc, kad ga posjetimo ne smijemo mu nista pomagati. Svidjela su mu se dva ili tri modela i obecao doci sa ocem za dva dana.

Otac je bio visok i koscat, farmerke, jakna, keps i zaista po pokretima i govoru kao neki svedski 60-godisnjak. Odavao je nekog internationalnog radnika i bivseg komunistu. Bio je ljubazan ali i veoma odredjen. Testirao je vise fotelja. Kad je odabrao fotelju sjednem do njega i pitam ga tajnu dugovjecnosti. Rad, rad i samo rad, svaki dan rad. Rad sa tijelom i rad sa glavom. Bio je pravi asketa. Na rastanku mi je jako stisnuo saku kao sto to rade svi kamerati.

Nakon mjesec – dva navrati njegov sin i kaze da je otac veoma zadovoljan sa foteljom i da me je pozdravio!

USA-FOTELJA I HEMODIALIZA

Prisao mi je direktno od ulaznih vrata i pitao za kozne el-reglerade fotelje. Bio je pravi sredovjecni gospodin, trenad i njegovan, skupo odjeven, elegantnih manira. Odveo sam ga do odjeljenja. ”Prvo cu testirati fotelje koje bi mi mogle odgovarati, to ce potrajati, onda cu doci kod vas za eventualne informacije i kupnju, rece i okrenu se ka foteljama.

Nakon otprilike 2 – 3 sata odosmo do odjeljena, pokaza mi dva modela, dao sam mu dodatne informacije i onda mi je ispricao svoju pricu.

Razbolio se od diabetesa, secerna bolest. Nije mu odgovaralo da tako cesto ide kod doktora na hemodijalizu. Zato je u svojoj vili u jednoj sobi napravio svoj privatni laboratorij za hemodijalizu. Kupio je aparaturu i bio u postupku samoobuke, falila mu je udobna i fleksibilna kozna fotelja. Da li ce te se sami ubadati, pitam ga iz neprijatne znatizelje. Da, to ce ici dobro. Ne radi se o bolu, radi se o psihickom dozivljaju ubadanja, metal ide u venu, na koji se covjek navikne. Ima sprej protiv bola ubadanja. Testirao sam ga ali, kao sto rekoh bol nije problem.

Kupio je najbolju i najskuplju koznu fotelju!

Nakon mjesec – dva dobio sam mejl da je startao sa kucnom hemodijalizom i da sve ukljucujuci i fotelju funkcionise bezprijekorno.

Jedan od najboljih muzickih videa za mog hrabrog, jakog i odvaznog kupca – prijatelja koji mi je pomogao da se i sam odvazim i pocnem sam sebe injekcijerati svake druge srijede!

ZARAJEVO, EVO ME JOPET!

Za moj 72 rodjendan, 5. decembar 2020. napravili smo Ajda, moja kcer, i ja jednu luxuznu Corona setnju!

Svedska je zbog nespopsobnosti i neznanja svojih generala u borbi protiv pandemije imala velike gubitke na svim poljima iako je imala najbolje predispozicije na svijetu.

Zivi smo i zdravi svi i niko i nitko od mojih nije bio zarazen!

I zato pocnimo sa jednom poznatom Sarajevskom (Crvena jabuka – Grade moj),

I onda zbog ravnopravnosti mora pasti i jedna narodna (Halid Beslic i Prvi poljubac), ali Halidov video se ne moze direktno startati sa WordPressa i zato evo jedne druge narodne (Dzejla Ramovic, buduca svjetska primadona, i na zalost samo prvi dio od Ah sto cemo ljubav kriti)

A onda i jedna iz moje nove Domovine (Lasse Berghagen i Stokholm u mom srcu)”

Najsrdacniji pozdravi svima!

KARUSELLEN.EU

karusellen.eu zove se moj novi blog. Da bi blog startao u svom punom dizajnu moram napraviti pet priloga. Naravno, prvi prilozi moraju biti najbolji. Zbog toga, ljeta, putovanja i penzionerskog komoditeta dao sam sebi jedan komotan rok. Obećavam da će te moći čitati, gledati i slušati od 15. jula 2019.

Blog će biti na sarajevskom i švedskom i imati će 3 kategorije; 1. politika – ekonomija, 2. život je lijep i 3. Ja.

Jučer smo Ajda i ja bili na Gamla Stanu, Štockholmskoj Baščaršiji. Svratili smo u baštu restorana Under Kastanjen (Ispod Kestena).

SISTAZ (2)A

Želim svima lijepo, udobno i veselo ljeto, a naročito onima koji će me nastaviti pratiti!

Na kraju, Andre Rieu i Štrauss Party za muzički pozdrav!

Zihar Dzambic

OTKUD BI MOJE RAJVOSA, NAŠE POSEBNO SARAJEVO

Otkud baš tu i takvo Sarajevo, baš takve Sarajlije? Kako? I zašto?????           

Ima li to veze sa Europom, sa historijom, sa posebnim ambijentom i ljudima????

Živio sam tek nekoliko godina u Švedskoj i poželio sam bio neku knjigu na švedskom, neku interesantanu istoriju i storiju koju ću moći razumjeti sa svojim škrtim švedskim. Šarao sam očima po dugim i visokim policama knjiga – memoara i privatnih historija. Stajala je licem okrenuta prema posjetiocima kao jedna od više tako izloženih knjiga. Na naslovnici slika jednog “poznatog” čovjeka i text; Pehr G. Gyllenhammar , Fortsättning följer (Nastavak slijedi). Pročitah nekoliko škrtih recenzija na poslednjoj korici knjige. Desilo se bilo da nakon nekoliko decenija čitam jednu knjigu u jednom dahu, išlo je veoma dobro sa mojim švedskim, radilo se o “ispovijedi” jednog čovjeka čijem sam Ešalonu u svojoj minijaturi i ja sàm sam pripadao.

Kako reče pokojni Lasse Gille, vlasnik firme “Direktmobler”, to je bio Volvos legendarni direktor, vizionar i ljudina kojeg Švedska nije razumjela, a koju on nije bendao zbog te njene nesposobnosti.

Kad sam napokon uspio zaspočeti obečavajući uvod ove moje pisanije hajde da poslušamo, Pobjednik uzima sve i ABBA

Pehr (2)  pehr1

Pehr. G. Gyllenhammar bio je najmarkantnija figura privredno-finansijskog života i razvoja Švedske. Industrijalac i privrednik. Najčuveniji je kao direktor Koncerna Volvo . Čuda je bio pravio sa Koncernom, bio Švedska privredna perjanica, bio veoma omiljen medju radnicima, Svijet ga je uvažavao i poštovao. Bio je Švedski Emerik Blum. Mnogo godina za redom Narod ga je plebiscitarno proglašavao za najcjenjenjijeg čovjeka Švedske, devet godina za redom

Pehr G Gyllenhammar, kao institucija, bio je daleko najveci mecena za kulturni zivot Geteborga i Svedske.

I onda on, osjećajući i sagledavši kuda ide svjetski razvoj automobilske industrije, pokrene razgovore o integraciji Volvoa (automobilskog dijela) i Francuskog Renaulta. Integracija je trebala kompletirati ponudu (pored ostalog), za sve vrste kupaca na svjetskom tržištu. To se desilo i dešava poslednjih godina kada najpoznatije svijetske auto marke prostituišu svoju proizvodnju i nude aotomobile za svaku “šugu”. I kad je trebalo da se potpišu ugovori, Uprava Koncerna uskrati podršku svom Predsjedniku i Pehr G. Gyllenhammar da neopozivu ostavku, godina 1993. Velikog Švedskog Volvoa više nema.

Pročitah 2017. dvije izjave Pehra u jednom finansijskom listu; “Det var en tragedi att det som en gång var Nordens största industri bara är en spillra. Jag bryr mig inte om det och jag har inga råd att ge.” na Sarajevskom; “Tragedija je da je to što je nekad bila največa industrija Sjevernog regiona postalo ruina. Nije me briga za to i nemam nikakav savjet da dam.” Nakon ostavke Pehr se preseio u London gdje je radio kao Predsjednik tvrtke Aviva, najvećeg osiguravajućeg društva u Velikoj Britaniji, te kao savjetnik i potpredsjednik Rothschildove investicijske banke Rothschild Europe. U privredni život Švedske vratio se 2004. da pomogne nasljednicima Jan Stenbecka, jednog drugog Švedskog privrednog buntovnika i boema.

VOLVO

Volvo 1960.

U nekoj godini nakon odlaska Pehra u nekom listu hvalila se supruga oficijelnog vodje pobune u Volvou da je bila na nekom Kruzer-krstarenju godinu dana sa svojim mužem i da im je bilo prekrasno. Par je bio u poznijim godinama života.

Vrijeme je za muzički odmor, izabrao sam Frenk Sinatru i My way uživo .

Sedamdesetih i početkom osamdesetih intenzivno (gotovo svakodnevno) suradjivao je Pehr poslovno sa Marcus Wallenbergom, bankarom, finansijerem, privrednikom i burzovnim magom, a prije svega upravljaćem Wallenberg Imperije. Ta saradnja je prerasla u veliko povjerenje, uvažavanje i najsikrenije prijateljstvo. Prema njihovom privatnom dogovoru i izvjenčanim kapitalima Volvoa i Wallenbergovih firmi Pehr G. Gyllenhammar trebao je naslijediti Marcusovu ulogu u Švedskoj i postati novi Tutti di Capo Švedskog privredno-pinansijskog sektora. Nakon smrti Marcusa Wallenberga, Familija nije dozvolila postupanje po dogovoru, otkupila je vjenčanice i nastavila sama voditi Imperiju.

Ajda i ja vraćali smo se iz Londona. Bilo je iznenadno nevrijeme pa je postalo upitno kada ćemo sa Hitroa letjeti za Štokholm. Sa ne tako dugim zakašnjenjem ulazimo u avion, u jednom od prvih redova sjedio je glavom i bradom gospdoin Pehr G Lyllenhammar. Sjedili smo u avionu, odmaknuti od pristanišne platforme, blizu uzlijetne piste, sjedili i čekali, kapetan aviona nas je nekoliko puta umirivao da polećemo uskoro. Kroz prozor se moglo vidjeti da uzlijeću samo avioni Britishairwaysa, jedan za drugim. I onda ugledah kako trepće jedna signal lampica iznad Pehrovih sjedala (business class). Stjuardesa je odmah došla, otišla zatim kontaktirati kapetana aviona, nakon minut dva bili smo obaviješteni da je on kontaktirao Toranj i da polećemo za nekoliko minuta. Minute su prolazile, Britanski avioni su jedini uzlijetali i onda opet Pehrovo svjetlo i nekoliko puta pritisak zvona. Stjuardesa dolazi dobija komad papira odlazi do kapetana aviona. Nakon nekoliko minuta dobivamo informaciju da je Kapetan kontaktirao direktora SAS-a, (naše avikompanije) u Kopenhagenu i da je ovaj osobno intervenisao te da polijećemo ubrzo. Nakon minut – dva poletismo.

Jedna od najosobnijih karakteristika Šveda je da ne vole konflikte i da ih izbjegavaju po svaku cijenu. Britanci poznaju Švede i znaju da oni ne protestuju nego strpljivo čekaju. Pehr G Gyllenhammar bio je i Sarajlija.

Krajem sedamdesetih Volvo je trebao investirati u novi model, ogromna lova. Krajem sedamdesetih Norveška se nije kupala u nafti. Najoptimističniji su naslućivali naftu na većim dubinama za koje tada nije bilo potrebne tehnologije. Norvežani su svijetu dali samo gem – spajalicu, znaju ih Švedi zajebavati, a htjeli su se nekako razvijati, najradije industrijski. I onda pripremi Pehr ugovor sa Norveškom državom. Norveška postaje vlasnik 40% Volvoa (slijedila bi izgradnja Volvo proizvodnih kapaciteta i u Norveškoj takodje), a Volvo dobija značajne koncesije na Norveškim naftnim poljima. Posao nije uspio jer politika i Volvo – akcionari nisu htjeli da rizikuju. Tako je Švedska izgubila jedinstvenu šansu da dijeli Norveško naftno bogastvo u značajnom procentu. Norveške naftne rezerve se danas procjenjuju na preko 9.100 milijardi dolara. Norveška ima novčane reserve za crne dane u iznosu ca 8.4oo milijardi dolara.

Upoznali su se u avionu, ona Lee Welton Croll, doktor filozofije i konsult orgsanisatione psihologije, rodjena 1973. i on Pehr G Gyllenhammar, rodjen 1935. Vjenčali su se 2013. (Pehrov treći brak) i dobili kćer Barett 2016.

Oberoende är stark” – Neovisnost je jaka, naslov je Pehrove poslednje knjige. Istina, nezavisnost je jačina, ali i usud jer neki ne mogu biti drugaćiji. Prvi znak tog usuda je tersluk.

Oprostimo od Pehra sa jednom od Toma Jonesa 

Negdje sredinom sedamdesetih u ljeto prije nego što se opština Centar podijelila na dvije općine (Centar i Stari grad) službeno sam bio posjetio Asima Ferhatovića – Haseta u njegovog Čevapdžinici, Devetka. Nakon službenog dijela otišli smo na kafu kod Hajdara (Trnka Hajdar). Dodje Hajdar sa bosanskim kafama i sjede nakratko sa nama. Utom stolu pridje neka gospodja, ustade Hase napravi joj stolicu da sjedne sa nama, Da vas upoznam, ovo je moja supruga,….., a ovo su,….. I ona i Hajdar bili su nakratko. I onda priča mi Hase kad je putovao sa reprezentacijom Jugoslavije na Azijsku turneju, Igramo mi karata kad kod drugog stola ustadoše trener i članovi vodjstva puta. Ja odmah primjetim da (ja se sjecam imena futbalera) više ne gleda u karte nego u trenera i da ga očima pomno prati. I onda trener pridje vješalici gdje su se nalazili kaputi, a on skoči do vješalice uze kaput trenera i pridržava mu ga dok ga ne obuće. Ja to nikad ne bih mogao uraditi ma da je Tito, bio je Hasetov komentar.

hase2

Hase je stanovao na Vratniku i svakog jutra bi pješke išao niz strminu do radnje. Uvijek bi ga čekalo po nekoliko presiromašnih kojima bi on samo tutnuo u ruku po neku šušku. To je bio ceremonijal koji je Sarajevska futbalska Legenda živjela sa osobitim zadovoljstvom.

Uz Haseta i najkompletnija Sevdalinka, a vjerovatno i najbolja, Džulzulejha i Safet Isović

Ne da mi džavo mira, moram napisati da sam ja bio uvijek navijač Želje.

Prije mnogo, mnogo godina (vjerovatno sa Austro-Ugarskom) u Sarajevo su iz Gospića (?) doselili Pastuovići. Napravili su bili u Podtekiji jednu veliku gradjevinu u obliku pravougaonog slova U sa velikim dvorištem, največom kapijom, ogromnom centralnom halom, 2-3 manje radione, nekoliko skladišta, a na spratu stanovi. Sve u crvenoj cigli, prozori u prizemlju oni sače-industrijski, a sprat sa fasadama i cviječem iz filmova o Budenbrokovima, prve decenije 19. vijeka. Tu su otvorili Kovačko-kolarsko-bravarsko-lakirersku-…radnju. U svoje vrijeme bili su kapitalisti. Sjećam se poslednje generacije Pastuovića koji su tu živjeli i radili. Bili su Martin i Franjo i tri (?) sestre, Svi su bili krupni i jaki, oblačili su se skupo i stilski-klasično, pri susretima se osjećala disciplina, red, respekt i neka jaka stabilnost.

Radio sam već bio 2-3- godine u Upravi prihoda opštine Centar. I onda jednog dana na hodniku sretnem Franju Pastuovića, bio je izašao iz kancelarije Načelnika. Pomislih kako to da nikad nisam zapazio ime mog komšije u silnim pregledima privatnih obveznika, a imao je obrt, nekretnine,….

!938. pušten je sa desetogodišnje robija komunista i revolucionar, Djuro Pucar – Stari. Po zadatku Komunističke Partije Jugoslavije došao je da živi u Sarajevu. Djuro je bio kovač. Dobio je posao kod Pastuovića uprkos tome da je bio poznati komunista, registrovani i praćeni robijaš. Zaposlili su ga bili zato što je bio dobar i sposoban radnik. I bio je plaćen veoma dobro.

To Djuro i Partija nisu nikada zaboravili. Pastuovići su nastavili izvršavati svoje poreske obaveze prema Novoj Jugoslaviji kao i u svim prošlim sistemima, odgovorno i na vrijeme, ali su imali poseban tretman u kontaktima i procedurama.

Prije nego što bi počeo pisati ovu kratku storiju o mom Komšiji morao sam odgonetnuti kako su se zapravo prezivali; Pastuhović ili Pastuović. Googlam i naletim na jednu fantastičnu knjigu koju je napisao sin jednog Pastuovićevog radnika za svog unuka.

Radnik i djed se zvao Martin Bozja, pisac i sin se zove Drago Bozja, a nasljednik i unuk se zove Davorin Bozja.

Martin je došao u Sarajevo trbuhom za kruhom u doba Austro-Ugarskog “Maršalovog plana” u Bosni. Došao je kao Slovenac iz Slovenije koja tada nije ni postojala. Zaposlio se kod Pastuovića i ostao Slovenački Sarajlija čitav život……..

Jedna fantastična, uzbudljiva, iskrena, emotivana, ljudska i Sarajevska historija i istorija. Tu čovjek otkriva klice zajedništva, kultura, tradicija i života mog Sarajeva.

Ako hoćete neposredno da doživite to Sarajevo toplo vam preporučujem da pročitate knjigu “Dogodovštine i zapisi mog života” 

Inkedbozja2_LI

Otvorite PDF datoteku ispod slike i vucite stranice mišem sa strane ekrana. Zahvalimo se Bozjama sa jenom Slovenačkom

Kulminacija mog Sarajeva dosegnuta je sa XIV Zimskim Olimpijskim Igrama 1984. dakle prije 35 godine. Organizacija Olimpijskih igara smatra se najsloženijim, največim, najskupljim i najrizičnijim poslovnim projektom na Svijetu. Večeg nema. Naročito ako se počinje od ledine kao u Sarajevu. Na čelu tog Sarajevskog projekta bio je Drug Branko Mikulić. Sarajevske Zimske Olimpijske Igre proglašene su kao najbolje do tada održane. Zarada je bila, svi novoizgradjeni Olimpijski objekti! Njemu kao najodgovornijem i pripadaju največe zasluge. Svijet je to prepoznao, cijenio i zapamtio. Politička Ljubljana, Beograd i Zagreb su pizdili.

branko. m

Bosna nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, ona je i muslimanska i hrvatska i srpska, često je napominjao Branko Mikulić sa raznih najviših političkih i republičkih funkcija. To je bio relani i živući konpcet savremene državnosti Bosne i Hercegovine koji se očvršćivao i učvršćivao na svim segmentima društva, pokazivao fantastične rezultate na svim poljima razvoja i kojeg je Drug Tito najsnažnije podržavao! Uostalom to je koncept današnjeg suvremenog svijeta. Uticajni nacionalistički krugovi Zagreba i Beograda, zaraženi pojedinici iz vlasti, konspiratori,…. cijelo su vrijeme rovarili protiv te B-H esencije. Jačanje i učvršćivanje Mikulićevog koncepta značilo je udaljavanje od Velike Srbije ili Velike Hrvatske.

Posle Tita Tito, izgledalo je realno 1986. dolaskom Branka Mikulića za Predsjednika Izvršnog Vijeća (Vlade) Jugoslavije. Nakon nepune tri godine Mikulić je podnio ostavku i vratio se u Sarajevo. Po kuloarima se pričalo da je kap koja je prelila čašu bila činjenica da on nije vladao Štamparijom novca na Topčideru.

Kao rukovodilac i Sarajlija gosp. Branko Mikulić nije imao onu narodnu i veselu privlačnost kao recimao Anto Sučić, on nije bio Raja kao Uglješa Uzelac, nije bio ni prijatni gospodin kao Džemal Muminagić ili tihi karizmata kao Emerik Blum. Bio je uvijek veoma radin, preozbiljan, koncentrisan,….. bio je izuzetno obrazovan, pošten, odgovoran,… sigurno najsposobniji političar i rukovodioc kojeg je moje Sarajevo imalo!

Drugu Branku Mikuliću u čast, Šarl Aznavur i Camarade

Smatralo se i da je bio teško dostupan za obične gradjane, ali……

Vrago Muhamed ima je radnju za pravljenje rakijskih kazana na uglu ulica Dubrovačke i Danijela Ozme. Krajem 6o.-tih posao je slabo išao i on odluči da promjeni djelatnost te da otvori bife. I gradio je Muhamed i ganj*o papire (dozvole, suglasnosti, uvjerenja, izjave, potvrde,…) konsultovao se, zaduživao,… i trajalo je to i onda finiš, sve u redu ali ne može da dobije dozvolu, stanar ili stanari zgrade nisu dali suglasnost. Intervenisao je Vrago kod svih mogućih i nemogućih, dobijao obećanja, poluobećanja, savjete da promjeni djelatnost,…….. sve bzuspješno. I onda pokupi Muhamed sve papire u jednu finu fasciklu, obrije se i obuče najbolje što je imao, prethodnu večer nije akšamlučio i onda ujutro napravi sačekušu za Predsjednika CK SKBiH, druga Branku Mikuliću. Dolazi auto sa Predsjednikom ispred ulaza u zgradu Komiteta i Vrago na štos pridje Mikuliću i uspije mu ispričati ukratko svoj problem. Dajte mi taj fascikl, vidjet ću ako vam se može pomoći, ništa ne obećavam, pozvat će vas moj sekretar kada budem imao odgovor, odprilike je tako završen taj kratki susret.

Dobio je Vrago dozvolu i radio i radio i nikada nije bilo nereda ispred bifea, nikada policija nije intervenisala, otišao bi obraz pred drugom Brankom. Bife je postao popularan za uposlenike Radio Sarajeva. Najčešći posjetioci su bili, Vlado Dijak, Nikola Škrba,…. Kada bi ih netko pitao, Gdje će te? znali bi odogovirti “Idemo k* Vragu!”

Namjerno sam idealizirao osobe iz ovog priloga. Ove tri ljudske legende napravile su toliko dobroga kormilareći kroz naše živote, vrijeme i civilizacijsku etapu. Oni se mogu uzeti kao primjerci Sarajevskih geneza i izvorišta. Od Osmanske, Europske, Gradske, Ljudske kulture i običaja…. do vizija, sanjanja, gradjenja, a onda sve i uvijek sa veselim, nadahnutim i lijepim životom.

Ovo je poslednji prilog ovog Bloga. O novom blogu ću obavijestiti najdalje do 20. maja.

Za oproštaj jedna znakovita, Jedna mladost, Josipa Lisac i Indexi!

 

RAJA ODRASTANJA I DRUŽENJA DO BRAČNIH VODA, RAJA IZ MJESNE ZAJEDNICE SOUKBUNAR DONJI

Godine kada smo započinjali “ašikovanja”, učili škole za odrasli život, bili veseli i beskrajno slobodni, ponosili se Titom, voljeli Francuske filmove, glumce i pjevače, Ruske klasike, a naročito Jesenjina, a onda sa Bitlisima, Jeans farmerkama (Sjeti se Super Rifle), Tršćanskim najboljim Krpama, Zapadnom Njemačkom – gastarbaiteri, nadolazećim bujicama tranzistora, gramofona i magnetofona, Fića (automobil), vešmašina (Gorenje), frižidera (Obodin), stranih cigareta, stranih pića (Whisky sa okusom dima, aha) i žvakačih, krenuli preko Korzoa (balavo i odraslo), Diskača, Parkova, Wilsonovog setalista, Žurki, Kina, Igranki, izleta na Sastavcima (Bosna i Mlijacka)…Neuma, Gradca i Makarske,.. , JNA – odsluženje vojnog roka, a onda i preko podstanarskih soba u Bolju budućnost! Svi zajedno, svi jednaki, svi nasi,…..

Bili smo djeca majki domačica i očeva zanatlija i radnika, familija bogatih sa brojnim članovima, a najjbogatijim sa djecom, familija koje su držale do morala, dobrosusjedstva, uvažavanja i pomaganja, bili smo siromašni, ali veseli i sretni, imali smo svijetlu budućnost koja je kod svakog od nas budila životni optimizam. Sanjali smo i živjeli naše “Američke” snove. Što više škole to bolji i lakši život. A škole su bile dostupne i jednake za sve! Rad u inostranstvu pa onda neki obrt u Rajvosa, Stalna službica ili stalni poslić pa onda malo sive ekonomije (rad na crno, šverc, ljetine iz zavičaja, neprijavljeni podstanari, razna sitna potkradanja,…),… Nismo se bavili politikama bolje rečeno politikanstvom, odnosno našim velikim služanskim ili jadnim prošlostima, vjerovali smo i veoma često ostvarivali pravdu i na nekim Komitetima ili zahvaljujući važnim Komitetlijama. Eto to su bile naše pozitive.

Evo jedne sjetne i nostalgicne, Slusaj i gledaj! Tango in Ebony i Alain Delon.

Večinu slika koje ću objaviti uz ovaj prilog napravio sam 17 aprila u prijepodnevnom i sunčanom Štockholmu na putu do Nacionalnog muzejaJa i moje Udruženje posjetili smo Muzej nakon dugogodišnjeg renoviranja. Klima, svjetlo, flexibilna uredjenja i sigurnost su najbolji na svijetu. Princip je bio i ostvaren da se boravi u savršenoim ambijentu bez vidljivih tragova uredjenja (kablovi, odvodi, otvori,uredjaji,..). 

Hannah Arendt, filosof, pisala je o “vraćanju na početak” , nesto kao apsurdnost naše civilizacije, mislim da ću pisati nešto (ukratko) u mom novom blogu.

jefaa3    jefaa2

KISELJAKOVIĆ IRFAN – JEFA, FAMILIJA KISELJAKOVIĆ

Zajedno smo odrasli, družili se, bio sam mu Vjenčani kum (imali smo nekoliko lijepih slika iz Kristala na Ilidži), bili smo pijatelji čitav život.

Otac mu je umro još dok smo bili mala djeca. Ostala je bila njegova majka, Hadžira, sa četiri sina. Otac mu se bavio povrtlarstvom, majka mu nije radila, a živjelo se nekako, sa mnogo mnogo ljudskosti i ljudskih blizina. Za Hadžiru se pričalo da je bila prva žena koja je skinula zar nakon II Svjetskog rata. Bila je veoma razumna, otvorena i tolerantna žena. Jednom se vratila iz Francuske u pantolama i nastavila da ih nosi.To je bilo čudo. Moja Nana je bila prokomentarisala da je bila baš pretjerala.

Najstariji sin Fadil bio je postao poznat po vanbračnoj kčerci koju je dobio sa Sabinom, jednom djevojkom iz komšiluka, Igrao je fudbal za Saobračajac. Radio je kao elektirčar u Gradskom saobraćajnom preduzeću.

Bakir je veoma ličio na svoju majku, otvoren, veseo, veoma druželjubljiv, optimist i preduzimljiv. Završio je bio fotografski zanat, otvorio radnju u Kaknju i tamo živio. Pojavio se jednog dana u ulici sa najnovijim NSU Princ, Pretis iz Vogošće bio je počeo sklapati NSU automobile. Pričalo se da je Bakirov bio prvi sa trake. Nakon Kaknja Bakir otvara bajkovitu fotografsku radnju na Ilidži u okviru Banjskih ( ljekovite termalne vode ) Austro-ugarskih objekata preko puta restorana Kristal i hotela Bosna. Bakir se više puta ženio. Bio je slab prema ženama i automobilima. Kada sam bio u Sarajevu 2013. obišao sam Fotografsku radnju umjesto koje je bio daleko veči objekat u Austrijsko-Alpskom stilu, jedan fantastičan restoran sa puno suncobrana, udobnih fotelja i stolova,… Restoran su poslije Bakirove smrti držali njegova dva sina.

JEFA (2)

Kemo, njega nismo voljeli. Znao je često sa ulične kapije ili na povratku sa posla viknuti Irfanu, Irfane kući! Irfan ga je morao slušati pa je morao prekidati sve naše igre i kombinacije. Kemo je bio stolar, uvijek ozbiljan i nadrkan. I onda jednog dana je nestao da bi smo saznali poslije jedne godine dana da je emigrirao i da je iz Zapadne Njemačke preko neke rijeke pod dramatičnim okolnostima preplivao bio u Francusku. Poslije nekoliko godina došao je posjetiti majku sa Poršeom sa kojim se u startovima znao izdrkavati u ulici. Uspio je bio u Francuskoj, oženio se (sa “starom” Sarajevskom ljubavi), imao svoju stolarsku radnju i kuću sa imanjem.

Jefa je završio zanat za preciznog mehaničara – opravka kamera, fotoaparata,… Zanat je učio, a kasnije tamo i nastavio raditi u Fotooptiku kod Ćumurije mosta do Bifea Zvono, odatle je preselio sa radnjom u istoj firmi u prolazu od Titove do JNA (kod Vječne vatre) odmah do restorana Syrano, onda otvara svoju radnju u Neumu. Tamo je zivio nekoliko godina. Jedne godine sam ga posjetio kada smo išli na ljetovanje. Nekim čudom sačuvana je jedna slika,

JEFA8 (2)

Moja majka Bedra, supruga Meliha, polusestra Aldijana, sin Deno i ja tako divno mršav

Vraća se u Sarajevo i otvara radnju u Titovoj, blizu Baščaršije. Oženio se veoma mlad sa Semkom, koja je gorko plakala kada je on išao u vojsku, a Raja ga čoporativno uz drečeće pjevanje pratila do Željezničke stanice (tako smo se nekada ispraćali u vojsku), bila je lijepa i na neki način otmena. Dobili su jednu Irmu koja sada živi i radi kao turistički vodić u Njemačkoj.

Jefa je igrao dobro futbal, znao je do iznemoglosti da dribla u protivničkom šesnaestercu, Igrao je dobro i Remija. Kod njega smo za vrijeme momkovanja dolazili kući čoporativno i sa djevojkama. Njegova majka je često bila u Francuskoj kod Keme. Znali smo je i pitati onako šeretski kada će ići opet u Francusku, a ona bi se smijala. Jednom joj kaže Bakir, Znaš ti mama sta Irfan radi sa Rajom kada si ti na putu?, a ona odgovara, Ma hajde bogati šta će raditi, to je mladost, nek`su zdravi i živi.

Jefa je bio najmladji sin, imao je uvijek “streha” frizuru (na vrhu čela imao je jedan elipsasti frž od kose preko kojeg je rasla druga “normalna” kosa) , najrevnosniji je od sviju nas bio u pranju zuba, veoma druželjubljiv i volio je zapjevati, Kada je Safet pobijedio u Beogradu sa Hankom, mislim nakon dva tri dana, pjevao je Jefa cijelu pjesmu veoma impresivno. Pa sada normalno Sajo i Kad sretneš Hanku.

Jednog 29. Novembra, Dan Republike Jugoslavije, putovali smo Ćirom (uskotračna pruga) Jefa, Šok (Barakovac Edhem) i ja u Dubrovnik da nam guzica puta vidi, a smještaj je bio kod Jefine tetke čiji je muž bio Narodni Heroj pa je nakon njegove smrti ona nastavila živjeti sama u vili na Lapadu. U Dubrovniku smo sreli Šemsu Turkića iz naše Raje (Podtekija) sa njegovim jaranom te smo nastavili zajedno praviti zajebancije i tražiti belaja po Dubrovniku. Jedne noći smo bili u Diskoteci Akvarijus. U neko doba Jefa je napravio belaj oko neke domaće djevojke i nastala je nevidjena tuča, svi smo se marisali. Dobro smo bili prošli. Tada su se mladi Hrvatskoproljećari čoporili i jogunili. Sa Straduna su neki trčali u Akvarijus da se marišu protiv Bosanaca. Helem zahvaljujući izbacivaću Muji, jedan ogromni Gačanlija, uspjeli smo bezbjedonosno (ha) napustiti poprište. Jefa je bio zaradio jednu veliku modricu ispod oka. I onda vraćamo se nazad, u vozu sjedi neki naš Amerikanac sa kćerkom naših godina koja nije znala pričati naš jezik. Moja kćer se pita odakle vam modrica ispod oka, reče Amerikanac, mi se počesmo smijati pa i djevojka, a Jefa uz mimiku i gestikulacije poče joj objašnjavati i rece da je on Kasijus Klej (tada još nije bio postao Muhamed Ali).

Irfan je umro prerano, negdje odmah iza 2000., kada ja nisam kontaktirao Sarajevo.

Poslednji put smo se vidjeli 1997. vjerovatno kraj avgusta – septembar, sjedio je sam u bašti restorana Hercegovina kod Katedrale, bilo je rano, pio je kafu, ja sam negdje žurio, samo smo se pozdravili. Evo i nakon toliko godina, dok ovo pišem tuga i sjeta me obuzmu, skoro do suza, zašto nisam tada stao i sjeo i popio kafu sa njim.

DRAGAN (EMILA) LUKIĆ

Kakvo je to intenzivno druženje bilo. Svaki dan smo bili zajedno, ganjali djevojke, zajebavali se na sve strane, trčali na dan-dva-max tri-četiri dana do Gradca, Makarske, Prijedora, Tučepa, Splita, Kaštela,… Radnja za oprvaku kišobrana kod Keme kišobrandžije na Slatkom čošetu (Baščaršija), Tunel kafanica (Baščaršija), Ekonomija (Ekonomski fakultet) igranke, Gong – Prvi Sarajevski diskač (Šaban Toskić), Trebević – skijališta, Gradska kafana (Mahir Paloš, Ivica Vidović?,… uživo), Bar hotela Beograd, tuda smo zujali po Sarajevu…….

Odrasli smo zajedno, ali smo se počeli druziti tek u jednoj fazi momkovanja.

Dragan je bio suvereni vodja našeg tandema, imao je entuzijazma i energije za petoricu, njegovi roditelji, Ankica – domaćica i Emil – stolar, radio je na održavanju na Poljoprivrednom fakultetu. voljeli su me. Tata Emil je bio Raja i naš iskreni prijatelj. Podržavao nas je u svemu. Dragan je imao malo stariju sestru Antoniju.

U Prijedor smo putovali zbog Draganove tada velike ljubavi Hani (Hanifa). Ona je učila Medicinsku školu u Sarajevu. Imala je nekog momka u svom rodnom gradu pa smo tamo išli da Dragan markira tu svoju vezu. Budale, moglo je biti veoma loše za nas. Jednom smo bili u Splitu; Hani, jedna njena kolegica, Dragan i ja. Drugi dan je došao Hanin brat Hazim sa nekim bijesnim autom. On je radio za neku firmu iz Zapadne Njemačke po cijelom svijetu, bio je i u Rio de Janeiru za vrijeme Karnevala. Otišli smo bili jednu noć u Bar hotela Marijan gdje sam se ja bio zaljubio u čuveni Francuski konjak Courvoisier, Hazim je bio naručio flašu u startu.

JEFA7a (2)

Baščaršija 1970. Dragan, Mira i ja

Dragan je bio i ostao citav život zaljubljen u skijanje. Na početku našeg druženja nabavio je bio nekako skije i gojzerice i za mene. Ja sam odustao posloje prvog pokušaja, to nije bilo za mene. Onda bih ja bio u Prvom šumaru kraj kamina dok bi se on skijao (Trebević).

Igranke na Ekonomiji bile su legendarne. Znali smo se takmičiti ko će plesati sa najdebljom ili najvišom djevojkom. Kemo kišobrandžija je bio prilično nizak i uvijek je znao izabrati najvišu žensku. Kemo je znao imati “aktivnu” iglu u ruci dok pleše sa Jaranicom – saučesnikom. Bilo je opasno plesati blizu njih. Tu su se plesali uglavnom standardni, klasični plesovi.

Jedno vrijeme smo se sretali u Gradskoj kafani (danas Banka kod Robne kuće) na spratu, svaku kasnu večer. Dragan bi radio u drugoj smjeni. Bilo je tu Raje inventara, a i muzika je bila Rajinska. Pjevao je i Mahir, izabrao sam Čekala je majka sina.

Jedne noći ja sam izostao i onda bila je neka tuča, policija je bila došla i Dragan je “ni kriv ni dužan” dobio palicu preko ledja.

Voljeli smo dolaziti i u Bar hotela Beograd. Imali smo neku prijatnu Raju tamo i živu muziku, starogradske. Bilo je i nekoliko lijepih slika, proslava jednog rodjendana,…

Slušala se i pjevala i Gdje si dušo gdje si rano, ali ne Hendina.

Jedne zime smo prodavali Novogodišnje čestitke u Titovoj kod Centrotransove turističke poslovnice gdje je nekad bila kuća i Muzej Stjepana Mezze, a danas trg ispred Robne kuće Sarajka. Imali smo i magnetofon sa jakim zvučnicima, najviše je odzvanjala I Can*t Get No, Derali smo se silno uz Mick Jeggera. Bilo je ludo i veselo kao i u cijelom Sarajvu.

Bilo je i mnogo popularnih žurki iz tog vremena, Moram se sjetiti jednog meni vječno dragog hita, Adamo i Tombe la neige.

jefaa4 (2)

Dragan nije volio školu. Pravio je stalno probleme. Kada je završio osmogodišnju odluči da se osveti nastavnici ruskog jezika s kojom je dugo ratovao. I onda idemo zajedno tražiti nekog mrtvog miša u Miljacki. Zamota on miša kao neki poklon-paket te odemo nas nekoliko sa njim do škole. Solovjevka (tako se zvala nastavnica) je bila na Natavničkom vijeću, ali izadje i sa radošću i iznenadjenjem primi tužno izvinjenje i poklon od Dragana. Kada se ona vratila u Zbornicu mi ostadosmo ispred vrata. Odjednom vrisak i pometnja, Nastavnica je bila otpakovala prezent želeći ponosno da pokaže kolegama šta je dobila za poklon od jednog veoma problematičnog učenika. Mi smo sprašili što smo brže mogli.

Završio je zanat za održavanje nekih mašina i oštrenje specijalnih noževa u štampariji. Zanat je učio u štampariji “Svjetlost”, sa unutrašnje strane Jatovog nebodera. Tu je i nastavio raditi. Ubrzo je bio prešao da radi u Fabrku duhana Sarajevo.

I onda se zaljubi u Hamijetu sa Mihrivoda, zubarsku tehničarku, oženi se i svu svoju energiju i entuzijazam okrene prema ganjanju stana, kućenju, familijarnom životu, ali i skijanju,…….

Krenuli smo svaki svojim putem. Nismo više imali sadržaja da bi nastavili sa našim druženjem. Nisam ga vidio vjerovatno više od 40 godina. Znam da su Hamijeta i on dobili dvije curice, nekad su bili dobili stan negdje iza Grbavice II i tamo živjeli, da je on postao, zamislite, zamislite još jednom, postao je bio Nastavnik nekog stručnog predmeta u Zanatskoj školi. Nisam ga našao na Webu i ne znam ništa o njegovoj sadašnjosti.

Neki dan sam bio pročitao Hamijetino ime u nekom pomenu kolegi od kolega iz firme u kojoj je radila kada se bila udala.

Evo mu jedna sa zakašnjenjem i to narodna, nije volio narodnjake.

FAMILIJA TURKIĆ

Bilo ih je petero djece, četiri sina i jedna kćer, najmladja. Majka je bila domaćica, a otac je imao molersku radnju. On je bio Partizan od 1943. porijeklom iz Prozora.

Kemo (Kemal), najstariji sin imao je takodjer molersku radnju i prilično je dobro poslovao tako da je imao očuvanog, lijepog i pravog zelenog Mercedesa, s vremenom je bio kupio kuću na Bjelavama, a onda bio je i najsolidnija podrška kada su braća kupila poslovni prostor u ul Kralja Tomislava u kom su otvorili kafić “Mina”.

Družili smo se na mahove, a naročito za života Ose (Semić Osman – Oso, umro je veoma rano), najveća Raja iz naše “Mahale”. Oba su bila starija od mene, činili smo jedni drugima važne stvari – pomagali smo se na razne načine, znali smo se šaliti i kančijati do iznemoglosti. Evo Osi u čast jedna njegova, Put putuje Latifaga.

jefaa7 (2)

Šemso (Mustafa) je bio završio Srednju medicinsku školu, a način života mu nije dao da završi Medicinski fakultet. Radio je u Hitnoj pomoći, a kasnije se bavio raznim biznisima. Držao je restoran Mina na Jelsi nekoliko godina zaredom, a onda i jedan restoran u Sarajevu pred početak i za vrijeme rata do (?) Jednom sam bio u nekom društvu, 1996 Sarajevo, kada jedan jaki ćovjek reče, Tržištem stakla u Sarajevu vlada Šemso Turkić. Tamo nema niko pristupa. To je bio veliki poslovni uspjeh Šemse, razrušeno i tek oslobodjeno Sarajevo sa više razbijenih nego čitavih prozora i izloga, bilo je tržište snova. Šemso je bio Raja, velika Raja, cijeli svoj život. Mogli smo se osloniti jedan na drugog. Činjenje jedan drugom se podrazumijevalo. Nikad ne mogu zaboraviti kako mi je pomogao u više navrata kada su mi bile potrebne Hitne pomoći, pomenuću samo mog Punca Begić Vehbiju,…. Igrali smo Pokera i Remija na mahove veoma često. Umro je prije dvije godine.

Hajro (Hajrudin), sa njim se nisam družio. On je uvijek bio negdje sa strane. Završio je bio zanat neke metalske struke, radio u nekoj velikoj firmi, rano se oženio, nije se kockao, ni pio, ni žene ganj*o. Ali, bio je uvijek otvoren i prijateljski u svim susretima. Poslije rata otvorio je staklarsko-ramarsku radnju na Slatkom Čošetu. Sa velikom radošću smo se sreli u Sarajevu 1996. godine.

Meša (Mehmed), najmladji sin, završio je gimnaziju, vodio je Kafić Mina cijelo vrijeme. Jedan fin i inteligentan momak. Uradili smo nekoliko poslova (pomaganje) zajedno. Činili smo i bili spremni činiti jedan drugom razne usluge. Rano se prestao kockati. Sreo sam ga nakon rata 1996.

Mimica (Emina), mjezimica i srcem i moranjem (Očev Zakon) za svu braću. Završila je Medicinski fakultet i radi kao doktorica. Ne poznajem je bliže jer je puno mladja od mene, a onda u godinama tih naših mladalačkih druženja bili su isključivo čopori muškaraca.

FAMILIJA KRSTIĆ

Otac Djordje, šofer sa kačketom na glavi, tih i u svom svijetu bio je za mene slika pravog Boljševika u najpozitivnijem smislu, Majka Gizela bila je domaćica i veoma aktivan društveni radnik u Mjesnoj zajednici. Gizela je bila kći Ivana, vlasnika kafane 5 Dolara koji je drugovao i bio veliki prijatelj mog djeda Avde.

Boro, Krstić Borislav, veoma dobar futbaler, šahista, najuspješniji kod žena od cijele naše generacije, volio je društvo, plesnjake i kafane. Bio je električar po struci. Na početku rata je izgubio nogu od srpske granate. Izbjegao je sa familijom prvo u USA, Chicago, a onda u Australiju.                                           Boro je bio velika Raja, inteligentan, razgovorljiv, volio je popiti i imao je specijalnu tehniku u mladosti. Kada smo se okupljali u Kafani Koševo pa bi se zasjelo i pilo od podneva i mnogi bi se još za rane večeri omamljeni i “zatrovani” povlačili kućama, Boro bi nastavljao. Otišao bi s vremena na vrijeme povratiti, umiti se pa bi nastavljao. Ja sam bio pokušao, ali bih bio još “gori” nakon povraćanja. Volio je Ameriku pa ćemo u to ime poslušati jednu od Elvis Prislija Živi u Australiji sa suprugom i jednim djetetom (?), ostala djeca su u USA.

Miro, Krstić Miroslav, nismo se nešto družili, nije se kockao, igrao šah, jurcao, pio, jednostavno to ga nije zanimalo. Imao je neki svoj svijet. Ali smo uvijek znali da smo veoma bliska i lojalna Raja. Kada sam počeo raditi u UPI-ju sretali smo se kao kolege i prijatelji iz istog Koncerna. On se bavio sa komercijalnim poslovima veoma uspješno. Miro je bio završio prvo zanatsku školu, a onda Višu komercijalnu. Bio je veoma preduzimljiv i uspješan godina prije rata. Oženio se otprilike kada i svi mi.

jefa01  jefa02

I onda ga zapazim prije nekoliko mjeseci na Fejsbuku i otpočnemo kontaktirati. Ostao je veoma inteligentan i preduzimljiv, sa veoma dobrim i razvijenim humorom! Preselio se u Čačak sa porodicom, vlasnik je jednog prenoćišta i živi udobno. Fali mu naše Rajvosa više nego meni!

Jadranka i Duda (Dubravka) su u Čikagu. Duda je diplomirala na Veterinarskom fakultetu, ali u Americi nije radila u svojoj struci, na žalost.

FAMILJA GOLUBIĆ

Volio sam cijelu tu Familiju iako nisu imali nekog mog vršnjaka s kojim bi se prisnije družio, odnosni nije bilo nekih bližih druženja. Podsjećali su me na velike familije iz Južne Italije. Otvoreni, prkosni, neposredni, direktni, veseli, prijateljski, ali i kontraši,….. Familija je bila veoma kompaktna i solidarna! Nije im bilo lako i dosta su se snalazili u životu, od Italije i Tršćanskih roba do Zapadne Njemačke.

Vehbija, otac Familije umro je još dok sam ja bio dijete. On nije bio vodja Familije, to je bila njegova supruga Fatima. Ona je bila veoma jaka ličnost, samouvjerena, otvorena i nije prezala ni od čega, znala je šta je život, pravi kauboj. Bila je zgodna žena i znala se gizdati. Voljela se šaliti na svoj način.

Jedno vrijeme je kod nje bio podstanar vječno popularni sakupljač i pjevač izvorne Bosansko-hercegovačke narodne muzike, dr. Himzo Polovina. Himzo je bio oženjen i imao dvoje male djece. Stojimo nas nekoliko na uglu Tekije i M.Sokolovića sa Fatimom, blizu njene kuće, ona se nagizdala i nekoga čeka, puši, komentariše, kad izadje Himzina žena ljiepo ljetno obučena sa djecom, stadoše sa nama čekajući Himzu. Bilo je ljeto i fin dan. Kad se Himzo pojavi na vratima krenuše njegova supruga i djeca od nas. Himzo pridje nakratko samo da se pozdravi sa Fatimom pa će za svojom porodicom, a Fatima ga pita, Himzo, što će ti kod žene gola ledja?, komentarisala je njenu ljetnu haljin; Što bona Fatima, ljeto je, a i ima baš fina ledja, odgovari Himzo. Ma sve je to u redu samo se pazi da joj se neko ne zaleti od pozadi. Mi smo se prosuli provali, a i Himzo odlazeći i mašući. Evo sada jedne čuvene Himzine, Čudna jada od Mostara grada.

jefaa8 (2)

Seka (Mujesira), mislim da je bila najstarije dijete, radila je dugo na garderobi u Hotelu Central. Bila je veoma inteligentna i sabur. Kasnije je radila je u Njemačkoj. Nije se udavala. Bila je prava sestra i tetka! Umrla je prije dvije godine, imala je 80 godina.

Zafo (Zahir), bilo je problema sa njim, mislim da je bio dugo u popravnom domu. Bio je jak i spreman na tuču, volio je pokazivati snagu. Moj najmladji polubrat Rusmir, bio je isto tako jak, ali veoma miroljubiv, trenirao je dizanje tegova. Pričalo se o Rusmirovoj snazi. I onda Zafo poče jednom kada smo se bili okupili kod Dubrovačkog podruma, nas nekoliko iz Raje, onako kao od šale odmjeravati se snagom i klinčati sa Rusmirom. U jednom klinču stegne ga Rusmir, on jaukne i ode kući. Sljedečeg dana navratila je Fatima kući kod moje majke i rekla da je Rusmir slomio tri rebra njenom Zafi. Zafo je bio otišao u Njemačku, tamo radio i oženio se.

Munira je bila razvedena. Imala je jednu divnu kćerku Džanu. Džana je bila lijepa, pametna i uvijek nasmijana. Uspjela je završiti Medicinski fakultet. Munira je ostala uz majku i nije išla raditi u Njemačku.

Hitka je važila za ljepoticu. I bila je jedna klasična ljepotica. Počela se baviti pjevanjem, pjevala je po kafanama, pa je rano odselila od kuće. I ona je otišla bila u Njemačku.

Mema (Rasema), izuzetno pametna i otvorena. Završila je bila Medicinsku školu u Sarajevu pa je otišla raditi u Njemačku. Tamo je zasvršila Medicinski fakultet uz rad. Udala se za doktora, zadnji put sam je vidio kada je dolazila sa mužem i malim sinom. Ostala je veoma privržena Familiji!

Miško (Mustafa) bio je najmladji. Podučavao sam ga bio u matematici kad je išao u osmogodišnju. Jedan fini i povučeni momak. I on je bio otišao u Njemačku, ali se brzo vratio sa jednim novim, dobrim autom i počeo raditi kao taxista. Pričalo se da mu je Seka kupila auto.

TOMO, PIVAŠEVIĆ TOMISLAV

Mislim da je imao najniži polaz u životu od sviju nas. Završio je bio prvo električarski zanat, a onda uz rad Srednju tehničku školu – elektro smjer. Radio je u istoj firmi i kao tehničar – poslovodja, a onda je otvorio svoju firmu. Oženio se i razveo. Sreli smo se u Bašbunaru 1997. godine. Umro je.

Tomo je imao ideje, kreacije, humor,… Na neki način bio je naš duhovni vodja. Izmišljao je najjače rečenice i komentare na Balavom Korzu kao “Poslednje izdanje Božije nakaze”.Imao je ideju napraviti film sa Šuhrom, vojničkom djevojkom (nije za pisanje). Maštao je bio da zaradi love kupi bijesno auto, parkira ga preko tramvajskih šina kod Parkuše, sjedne u baštu i gleda šta će se dešavati.

Tomi u čast poslušajmo vječu Kuća izlazečeg sunca i The Anmimals.

jefaa5 (2)

DJUKA, DJURO

Usvojeno dijete, živio je sa pomajkom, jednom otmenom i uvijek sredjenom gospodjom. Djuro je bio veoma aktivan u svom svijetu, putovao je biciklom do Ploča na ljetovanje, imao je uvijek interes za mehaniku, pa je bilo dosta iznenadjujuše kada se upisao na Medicinski fakultet. I onda na drugoj godini kao i, usudjujem se reči, hiljade drugih studenata, stop na Anatomiji. Jedno lijepo sunčano jutro krenem ja u Mjesnu zajednicu i zapazim Djuku na klupi preko ulice, do Miljacke. Odem do njega i upitam se sa njim. On ustane i kaže mi, Ziko otvori knjigu i počni čitati, tada ja vidjeh jednu debelu knjigu na klupi, naslov Anatomija, otvorim ofrlje knjigu i počnem čitati, poslije nepune rečenice, Djuka nastavi cijeli poveči pasus. I nije uspio poloziti Anatomiju. Nakon više godina sretnem ga u Državnoj bolnici, radio je kao viši tehničar na nekim aparatima za dijagnosticiranje najtežih bolesti.

Pričalo se da mu je otac bio doktor, poginuo u ratu,..???? Bio je prava Raja, jednopstavan i neposredan. Imao je i jednu veliku ljubav u našoj Mahali koja se na žalost nije završila sa hepiendom. Želim mu sve najbolje u životu.

FAMILIJA MARKOV

Otac vlasnik automehaničarske radnje, a zatim domar na Mašinskom fakultetu, majka domačica, vaom kultivisani i fini ljudi. Dva sina, Tončo i Vlatko.

Tončo je bio stariji, dugo je studirao mašinstvo, za vrijeme studija je radio u Kinoteci kao kinooperater pa mu se nije žurilo. Kada je napokon diplomirao zaposlio se, oženio jednu Splićanku, dobili dvoje djece (?) i onda se preselili u Split. Tamo je bio direktor nekog poduzeća (aha). Čuo sam da je umro.

Vlatko, završio Mašinski fakultet u mnogo kraćem vremenu nego brat, radio, oženio se, živi sada u Švicarskoj. Družili smo se u Raji veoma intenzivno iako on nije previše volio šah, domine, karte, a ni Jalijanje, ali je bio naš. Zabavljao se sa dvije djevojke iz Raje što je za sve ostale muškiće bila rijetkost. Mi smo djevojke iz Mahale više smatrali kao neki rod.

FAMILIJA KOSIJER

Justa, samohrana majka sa dva sina, radnica. Bila je vedra žena i voljela se šaliti sa nama u originalima. Dva sina; Franjo i Mato.

Franjo, stariji, veoma prijatan, vedar, prava Raja. Volio je karte. Često smo se kockali. Elektirčar, otišao na rad u Njemačku, Karlsruhe, veoma rano. Tamo se oženio vezom iz Sarajeva te dobio uz pastorku vlastitu kćer Vandu. Često je dolazio u Sarajevo. Volio je veselja i provode i volio je hit Mehe Puzića, Moj brate u tudjini. Umro je.

Mato, električar koji se dokvalifikao za poštanske veze. Jedno vrijeme smo se intenzivno družili kada smo čoporativno išli na Balavo Korzo. Bile su lepinjice, kuhana šunka i puterčići iz Gradine (samoposluga na uglu Titove i Radićeve), e to smo voljeli jesti Mato i ja skoro svako veče pa smo u nedostatku love tucali pare od Raje. 1969. smo putovali u Pulu prvo kod njegovog ujaka rudara koji je iz Vareškog rudnika (BiH) preselio u Velenje, neki Slovenački rudnik i tamo se oženio i živio udobno. Kada smo se probudili prvog jutra, prije doručka on reče da moramo prvo popiti po jednu rakijicu. Nasu nam po jednu u čašice veličine naprstka za šivenje, Nazdravisno i onda se Mato i ja ukočismo. Ujak i Ujna su se smijali, rakija je bila od 60 stepeni, rudarska, da spere svu prašinu i čađ.

U Puli je živio Duško sin iz prvog braka Lucije, naše komšinice koja je živjela sa Belom, porijeklom iz Čehoslovačke (tadašnje). Bela je bio stručnjak za kase i prijenos kasa u Narodnoj banci. Mato se sprijateljio sa Duškom kada je ovaj kao dijete dolazio kod majke u Sarajevo. Helem bile je više noći u Splendidu, jedno policijsko zaustavljanje, bilo nas je osmero u fiatu 1300, troje u otvorenom gepeku, jedna provala oblaka kada je sve poplavilo, dobio sam bio na poklon od Duška jedne somotne “svijetleće” pantole sa kojima sam se gizdao po Sarajevu. Ove godine na pedesetogodišnjicu putujem u Pulu krajem juna. I Ajdica se iznenada pridružila.

Mato se nije volio kockati, a ni igrati šaha, karti,.. Umro je prošle 2018. godine.

  jefaa6 jefaa1 (2)

SENDIĆ FARUK

Jedna gorostasna dobričina, uvijek nasmijen i dobrog raspoloženja. Nije bio od kockanja, šaha, karti, opijanja,… bio je sportista. I onda u neko doba odluči da završi Višu komercijalnu školu. Mogao se vidjeti jutrima kako buba na prozoru svog stana,…… Završi školu i zaposli se u Nami, ubrzo postane šef za Hemiju (robe za farbanje i moleraj,…) oženi se,… Valjao je Raji da pretvori kreditne čekove u življake. Umro je 2017. godine

COTA – ŽIVKOVIĆ MIRKO

Živio je sa majkom Angelinom koja je jedno vrijeme radila u bifeu u Mjesnoj zajednici. Veoma inteligentan i kreativan. Starija Raja, igrao je dobro futbal, šah i remi. Znao je zapjevati početak od Tintarella du lina (Mina) prije matiranja protivnika u šahu. Radio je na održavanju mašina u Štampariji Oslobodjenje (?) na Obali. Oženio se i dobio dijete (curica) kada i ja Denu. Veoma smo se uvažavali i respektovali. Kada sam se bio vratio u Sarajevo 1996. reče mi Stipo Vračić iz Večernjih novina, Pozdravio te Cota iz Banja Luke, tamo sada živi. 

ŠILJA

Nikad nisam znao njegovo ime ili prezime. Starija Raja. Veoma dobroćudan i jednostavan. Prikazivao je filmove u Mjesnoj zajednici sa jednim projektorom tako da smo čekali dok promjeni rule. Prije, na kraju, ali i u dužim pauzama puštao nam je uvijek i isključivo Elvisa Prislija, a najčešće It*s Now Or Never Bio je zaljubljen u i fasciniran Amerikom (USA). Živio je sa majkom i bratom. Oni su bili veoma povučeni, a i veoma siromašni. Bili su (majka i brat) duboko religiozni i išli su u onu Anglikansku crkvu prema Gorici, Krajiška (?). Šilja se nije kockao, igrao karti, pio, samo ponekad šah – bio je dobar igrač. U kasnijim godinama se oženio.

HAMO, ČOJO MUHAMED

Jedna divna Raja, sportist kojemu je ozbiljnost i predansot falila da bude na Jugoslovenskom planu. Dogurao je bio do rezervnog golmana u FK Sarajevo (Sirćo je bio prvi). Prijatan i lijepo obučen, ali uvijek spreman za podvale i zajebancije. Branio je i u Rudaru iz Kaknja i onda jednom njegov tim ima stalni napad, lijepo sunčano vrijeme, njemu dosadno i iz zajebancije skine dres i legne potrbuške na gol-liniju i sunča se. Bio je dobro kažnjen zbog toga. Oženio se i imao finu Familiju sa dvije curice. Završio II gimnaziju i radio je u Centrotransu neke veoma kreativne poslove. Nije pio, igrao šah, ali je volio karte, Remi i Poker. Znao je igrati Poker, ali je zbog živaca bio loš igrač. Po cijelu noć bi šlepao nešto uz par i mijenjao dvije karte uprkos tome da je bio prokužen i da ga šlepanje nije išlo. Preživio je bio moždani udar i umro prije nekoliko godina.

ŠERBEC: CAPA, BRANKO I VOJO

Braća Šerbec stanovali su sa svojom majkom u jednoj niskoj i dugoj kući iza uličnih viših zgrada sa desne strane Nove ulice. Capa je valjda bio najstariji. Bio je dyačar po yanimanj i oženjen. Umro je mlad tako da neznam više privatnosti iz njegovog života. Družio se u Raji, imao je intelektualne komentare za neke stvari i volio je ići na kupanje na Sastave Bosne i Miljacke. Branko, moler, oženjen,…. Navraćao je samo nakratko u kafanu Mjesne zajednice da popije kafu, malo popriča i netajao. Bio je prijazan i kulturan! Vojo je bio najmladji i družio se intenzivno sa Mirom Krstićem. Imali su svoje teroije o vlastitim ljepotama, djevojkama i životu. Vojo se oženio i imao dvoje djece sa nekim lijepim europskim imenima. Umro je prije 1-2 godine. Ostali su u mojim sjećanjima kao fina i draga Raja!

FAMILIJA ĆUKOVIĆ

Bio sam djete, odjednom su se pojavili Predrag i njegova sestra Gordana. Zajedno smo odrastali, a ja sam se i jedno vrijeme veoma intenzivno družio sa Predragom kojeg smo zvali Dragec. Bila je to jedna fina Porodica, otac Savo je bio šef računovodstva u nekoj firmi, a majka je radila, bila je službenica. Lijepo vaspitani, pametni u školi, ambiciozni i onda nestane njihov otac; šaputanja, nagadjanja, tračevi u komšiluku i onda članak u Oslobodjenju, Savo je bio pronevjerio velike novce zbog sportske prognoze. Bio je kažnjen podužom zatvorskom kaznom. Ja nisam nikada ni spomenuo to pred Predragom, nisu ni drugi. Gordana je završila mašinstvo ili elektrotehniku, a Predrag Medicinu. Predrag je umro. 

MILIĆ MINKA (?)

Kada sam spomenuo Gordanu koja je bila veoma lijepa moram da spomenem još dvije ljepotice iz naše generacije.

Milić Minka je bila jedna lijepa, ne tako otvorena, ali samosvjesna i blaga djevojka. Živjela je sa majkom. Njen otac,Hamo,je često navraćao, jedan markantni čovjek, a još i neki direktor. Majka, Safija; je bila jedna njegovana dama. Minka je poslije gimnazije bila počela studirati, bila se i udala, vidio sam je bio nekoliko puta sa dječijim kolicima.

SNJEŽANA

Živjela je sa majkom i očuhom. Majka je bila domačica, a očuh Anto moler. Bio je predebeo i volio se šaliti seksistički. Svi su ga voljeli u Mahali. Snježana je bila največa Raja od svih ljepotica. Bila je vjernik – katolik i išla je često u Crkvu, ali joj to nije smetalo da “laje” više od nas muškića. Veoma lijepa i neposredna, voljela je izlaziti, išla je u Umjetničku školu. I onda odjednom promjena i udaja. Nakon tog “nestajanja” nisam je nikad više vidio.

jefaa10 (2)

Kad je Ajda bila djevojčica često smo ovdje navračali, Kungsträdgården, park u Štokholmu.

EDO, BARAKOVAC EDHEM

Otac mu je nekada vozio Sarajevski Tramvaj i onda ode u penziju, mala penzija pa počne preprodavati zelen na Marijindvorskoj pijaci. Edo nije igrao ništa, nekoliko puta poklape? , ponekad bi škrto nešto popio, imao je svoj stil u provalama, nije se baš naprezao u školi, ali uvijek sa Rajom, a najviše sa Kostom “Glavonjom”. Jedne zime se putovalo u Zadar, dobacivanja i zajebancije na tamošnjem Korzou, biće tuča izmedju jednog Zadranina i Ede, Zadranin zauzeo neki Karate stav, a Edo će, Meni Karate, meni Karate i onda puni pogodak u vrh brade Zadranina i ovaj padne na Rivu. Vrate se iz Zadra, a nakon nekoliko dana dodje jedna Zadranka- djevojka koja nije mogla živjeti bez Ede. I živjeli su nekoliko mjeseci zajedno u Sarajevu bez da pokušavaju graditi neku zajedničku budućnost. Djevojka se vratila u Zadar. I onda počne Edo preprodavati voće i povrće na pijaci prvo sa ocem, a onda sam za sebe. Išlo mu je to. Sakupi love pa kupi auto i ode na taksi. Bio je taksist do kraja života. Bio se oženio, imao Familiju sa dvoje djece. Sreo sam ga 1996 u Sarajevo. Umro je prije nekoliko godina.

GLAVONJA” – KOSTA, KOSTIĆ MILORAD

Familija je bila doselila iz Srbije ili Crne Gore. Kosta je imao starijeg brata i mislim sestru. Bio je nezaboravna Raja, pun ideja, šale, zajebancije, voljen od sviju. Nije se kocakao, kartao, igrao šah, futbal,…. Bio je pošao na dimnjačarski zanat i onda drugi, trći put vidi ga direktor bez kape, prekori ga, a on kaže da nema broja za njega. Onda ga direktor odvede u skladište te nakon bezuspješnog traženja potrebne veličine kape dade mu dvije i reče, Napravi sam. Nikad nije završio taj zanat. Počeo je bio nešto mutiti sa jednim Džemom iz starije Raja pa je i njemu ponešto kapalo, uz Džeminu pomoć položio je bio šoferski i otišao na taxi. Bili su on i Šok na štandu u ul. Kralja Tomislava (na početku). Jedno vrijeme je i on dolazio u kafanu Koševo. Sjedilo nas je nekoliko za stolom, jednom,  kad dodje jedan džeparoš kojeg smo svi poznavali i baci Kosti poveči šlajbek (novčanik) i reče, Daj ovo ocu i reci mu neka se pazi malo bolje. Džeparoš je ukrao novčanik Kostinom ocu koji je od Željezničke stanice tramvajem išao kući. Bio je preuzeo jednu pletaru rakije koju mu je neko poslao sa sela. U novčaniku su bile i pare. A Otac se pravdao Kosti da je osjetio, ali nije mogao ispustiti pletaru. Ponavljao je Kole ovaj dogadjaj i uvijek smo se smijali i dodavali, a najviše on sam. Znao je Kosta naviti na Džuboksu, Djevojku iz grada, veoma često. Sreo sam se sa Kostom nakon rata. Bio je na taxiju, a prije svega imao je neke poslovne kombinacije sa Šegom Mirom, vlasnikom jedne klesarske radnje za izradu nadgrobnih spomenika. Kosta je umro.

BEĆIROVIĆ HAŠMETA

Od dvije smo sestre, starija od mene, odrasla sa majkom bratom i jednom sestrom, otac nije plaćao alimentaciju, majka radnica, živjela dosta oskudno. Prva je u Mahali koja je završila fakultet, Pravni fakultet. Za mene je bila dokaz da se može i sa veoma lošim startnim brojem. Hvala! Sretno se udala, živi pozne godine!

KURŠUMOVIĆ FAZILA, ZILA

Najbolja Hašmetina prijateljica, sestra Reufa Kuršumovića, otac obućar, majka domaćica, pored brata imala je i jednu sestru. Druga je u Mahali koja je završila fakultet, Medicinski fakultet i radila kao doktorica. Poznata po odgoju svoje male dijece, doktorica je ih puštala da stavljaju prljave prste i rukice u usta na zgražanje starijih majki, pobjedila ih i razuvjerila logikom imuniteta.


I svi smo bili naši, i svi smo se rado sretali i družili, i svi smo se veselili, bili su respekti i poštovanja sa svih strana,…. Prvi put dolazim do nekih sumarnih podataka i ponosan sam na Raju mog odrastanja, uspjeli smo uprkos našim lošim startnim pozicijama, svi smo do jednoga nadmašili naše očeve i majke u nekom radnom statusu te dokučili mnogo bogatije živote i mnogo bolje startne pozicije za našu djecu. Bili smo najpraviji Titovi pioniri!

Ovaj prilog se mora završiti sa Ambasadorima, Ismetom Dervoz i Zemljo moja, Živjeli!

JAFA2   JAFA1