Bilo je došlo vrijeme da naše progonstvo iz Sarajeva nastavimo i iz Hrvatske. Novci su nestajali, a odjednom se počela osjećati neka nelagoda za Bosanske izbjeglice sa muslimanskim prezimenima. Dogovorio sam se bio sa Safetom, mojim Sarajevskim prijateljem koji je više godina živio i radio u Švedskoj i bio uspješan kao ugostitelj, da dodjem direktno sa familijom kod njega pa ćemo se prijaviti za azil u Haninge, jedna opština u predgradju Stockholma. Tako bi smo uspjeli izbjeći izbjegličke centre čije su slike i kratki filmovi u medijima bili uznemiravajući zbog nereda, prenapučenosti i prije svega zbog higijene sanitarnih čvorova i zajedničkih kuhinja. Ajda je bila trojmesečna beba, Mia nježna desetogodišnjakija, a ja jako iritantan i gotovo agresivan prema primitivcima svih vrsta.

Iz Orebića smo preko Ploča i Splita došli u Zagreb. Tu smo se u rezervisanom “dnevnom boravku” kod jedne Zagrebačke familije odmorili sa Ajdom. “Dnevni boravak” je bio u jednoj privatnoj kući sa cvijetnjakom i širokim ulaznim vratima pored. Na vratima je pisalo “Pazi oštar pas”. Pas je bila jedna mala pudlica koja je cijelo vrijeme lajala i trčala oko nas sa mahajućim, malim repićem. Ovo sam morao opisati.

Autobus je išao od Zagrebačkog autobusnog kolodvora u 22:00 sati. Javi se Šerifu, vozaću autobusa i reci mu da si moj, on te očekuje i on živi u istoj opčini kao i ja. Šerif je bio veoma ljubazan, reče; vi idete sada samnom do Štockholma i ništa se ne brinite. Stali smo sa strane i čekali da počne ulaz u autobus. Odjednom dolazi Šerif sa jednim čovjekom i predstavlja nas, Mato ovo su Safetovi prijatelji iz Sarajeva, pripazi ih i ti za vrijeme puta. Tako sam bio upoznao Matu, hercegovca iz Medjugorja koji je živio u Švedskoj dugi niz godina i prijateljevao, a ponekad i saradjivao sa Safetom.

Putovanje je bilo dugo, ali smo se osjećali udobno, bio je to veoma komforan autobus sa WC-om i nekako domaće uz Šerifa i Matu. Nismo imali puno usputnih zaustavljanja. Drugu noc noćili smo na trajektu od Rostocka u Njemačkoj do Trelleborga u Švedskoj. Iznajmili smo bili četevrokrevetnu kabinu kako bi se raskomotili i odmorili od duge autobuske vožnje. Kada je Senada raskomotila Ajdu ona je počela trčati puzajući po madracu, osjećala se radosno nakon autobuske stege. U Švedskoj smo napravili veliki odmor u Jönköpingu na Eurostopovoj stanici. Bio je to moj prvi susret sa bogatom i najudobnijom Svedskom. Nakon što je Senada presvukla Ajdicu u sobi za bebe otišli smo u restoran. Odnekud se stvorio Mato i reče, Naručite što hoćete, ja plaćam. Pokušao sam se oduprijeti, jer imao sam još uvijek dovoljno novaca, ali Mato je bio uporan. Kada smo došli na Stockolmsku sutobusku stanicu Mato se pozdravio sa nama jer je znao da će po nas doći Safet sa svojim autom. Po njega su bili dosli njegova käerka i zet.

Hajde sada Mati u čast jedna patriotska, Mato Bulić i Moja Hercegovina;

I onda su godine prolazile. Znao sam sresti Matu i uvijek smo se rado pozdravljali i priupitali o životu, familijama, novostima… Ponekad bi i kafenisali u Haninge centrumu ili Biblioteci razmjenivali razne aktuelnosti i iskustva. Mato je u svim prilikama bio spreman iskreno da pomogne, savjetom, informacijom ili vlastitim činjenjem. Ponekad bi Mato navratio i u Direktmöbler gdje sam radio i više puta su on, a i njegova kćerka sa mužem kupovali razni namještaj kod mene.

I onda se ja penzionišem i počnem češće sretati Matu u Biblioteci i Centrumu. U Handenu, centralni dio općine Haninge, imamo Kulturhuset, Kuću kulture, jedan noviji objekat gradjen namjenski sa puno staklenih zidova, visokih plafona, salama raznih veličina i namjena, prostranom kafeterijom i kao centralni dio, velikom biblotekom. Sve to funkcionise uz pomoć dovoljnog broja ljubaznog osoblja i najsuvremenije opreme i računalske podrške. Mato je navračao često u Biblioteku uglanom u prijepodnevima, provodio vrijeme za komjuterom na internetu, čitao naše i Svedske novine, ponekad časkao sa nekim,…. S vremenom su se ta naša česta sretanja pretvorila u čvršće prijateljstvo pa smo počeli kafenisati svake nedjelje, najčešće u Biblioteci.

Mato je sa 16 godina došao u Sarajevo na željezničko internatsko školovanje. Nakon završene škole otišao je na odsluženje vojnog roka i bio na Tršćanskom “bojištu”. Po povratku iz vojske nastavio je život u Sarajevu, bio zaposlen na željeznici gdje je večim dijelom radio kao nabavljač dijelova za uskotračne vozove. Sa radošću se sjeća svojih gotovo 20 Sarajevskih godina. Živio je negdje u Hrasnom, imao društvo te bio sudionik raznih veselih i interesantnih dogadjaja. Bio je stručnjak za oštrenje ondašnjih ručnih mlinova za kafu.

Početkom 1970-ih Sarajevska opština Centar je uključivala i današnju općinu Stari grad. Tada sam ja radio u toj velikoj opčini Centar te u nekom kontekstu bio saznao da u jednu radnju u Bravadžiluku svakog utorka ili četvrtka dolazi jedan majstor, pravi stručnjak za oštrenje mlinova za kafu. Eto poslije preko 30 godina saznao sam da je to bio Mato. To su bili Matini fušovi!

Negdje krajem 60-ih ukidale su se Sarajevske uskotračne pruge do Ploča i Dubrovnika čak, do Višegrada i dalje. Jedan fantastični svijet je nestajao na najgrublji i najprimitivniji način. Nestajao je i Matin svijet u Sarajevu. I onda sretne u tramvaju jednu svoju rodicu sa kolegicom. Kolegica je bila Matina sudbina. Rodila se ljubav i onda pravac za Švedsku. Švedska je tada živjela snove o bogatom, humanom, raskošnom, prijateljskom, brižnom, pravednom,… društvu. Takva Švedska dala je najbolji dekor Mati i njegovoj supruzi. Sve je išlo brzo i udobno sa mnogo sreće i radosti; stan, kućenje, auto, putovanja automobilom u domovinu i onda dodjoše na svijet dvije djevojčice kao kruna veze. I onda se desi tragedija, Matina supruga umre poslije veoma kratke i teške bolesti i veoma mlada. Mato je ostao sam sa dvije djevojčice u tudjini bez neke bližnje familije koja bi mu pomogla kako bi mogao raditi i brinuti se o djeci. Taj veliki i emotivni problem riješen je, kao što će kasniji život sviju pokazati, na najbolji način. Jednu kćerku je uzeo na izdržavanje i vaspitanje jedan Matin brat, a drugu jedna Matina sestra, oboje u Hercegovini, ali ne u istom mjestu. Mato je nastavio raditi u Švedskoj, kontakti i telefonski, a i posjete bile su česte, djeca su dolazila za raspuste u Švedsku. Uglavnom veza izmedju Mate i njegove djece bila je veoma jaka, česta i brižna! Djevojčice su rasle i stasale u djevojke. Starija odluči da živi u Švedskoj sa ocem, a mladja da studira u Zagrebu i da živi u Hrvatskoj. Danas i godinama živi Mato uz brižnu i svakodnevnu podršku svoje starije kćeri i njene familije. Mato je ponosan na najstarijeg unuka koji je diplomirao na fakultetu u Lundu i mladju unuku koja treba samo da finišira visoku školu u Švedskoj, te ima sa njima veoma bliske odnose. Mato ima i dvoje, nešto mladje unučadi u Zagrebu, isto tako jednu djevojčicu i jednog dječaka budućeg svjetskog nogometaša u čijim životima ostvaruje svoju brižnu i emotivnu ulogu djeda usprkos velike udaljenosti. Na vrijeme je Mato kupio mladjoj kćeri stan u Zagrebu, a starijoj kuću u Metkoviću. Neki dan mi priča Mato kada mu je mladja kćerka pokazala diplomu Ekonomskog fakulteta iz Zagreba nagradio ju je putovanjem u Jeruzalem.

Matina šira familija, više braće i sestara žive i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, a neki još i dalje. Braća i sestre imaju svoje familije i familije svoje djece i generalno rečeno svi su uspješni u životu i može se slobodno reči dobro stojeći. Prekjučer mi Mato priča da je unuk od njegovog brata koja živi u Zagrebu odbranio doktorsku disertaciju iz neke elektrotehničke oblasti! I onda kaže je prava dizertacija, pitao sam sestru, šaleći se, a glede više slučajeva kupovine doktorskih disertacija u Hrvatskoj i Bosni, je li kupljena, a ona kaže, ni govora Mato on se pripremao godinama. Mato prati zorno sva dešavanja u Hrvatskoj i BiH. Iz te škrte Hercegovine raspršili su se Matini na mnogo strana, postali uspješni, ostali aktivni katolički vjernici i vazda brižan rod spreman da pomogne, solidariše se ili razumije jedno druge. Mene je to fasciniralo, ta tijesna povezansost uprkos daljinja i življenja u različitim svjetovima, ta česta okupljanja povodom raznih prigoda (vjenčanja, rodjenja, blagdani,…), ta sreća u podrškama i pomaganjima.

Prošlog proljeća mi Mato reče da će neko od njegovih putovati za mjesec dana u Hrvatsku nekim poslom. Meni je bilo nestalo lavandinog aromatičnog ulja koje ja koristim za osvježavanje zraka u stanu. Zamolim ga da mi taj neko kupi dvije flašice tog aromatičnog ulja. Nakon dvije-tri nedjelje zove me Mato i kaže, došlo je. Bio sam iznendadjen kako je došlo kada putnik u Hrvatsku još nije trebao ni da krene, ali došlo je isto kao sa slike koju je Mato dobio od mene na telefon. I nije hito ni da čuje za plaćanje. Te dvije bočice su koštale najmanje 16 eura pa sam se moaro pobrinuti da se “osvetim” Mati. I bilo je tako! Kako je roba došla tako brzo pojma nemam, a nisam ni pitao.

Mato je u 93. godini života, živi sam, ali ima nevjerovatnu podršku svoje najstarije kćeri i njene familije. Imaju svakodnevne kontakte, a kćerka je maksimalno angažovana oko Mate i po potrebama i samoincijativno. Ovakav brižan i savjesan odnos je rijedak naročito u Švedskoj gdje su stari naučeni da o njima vodi računa država preko raznih finansiranih organizacija i službi.

Sada ćemo poslušati u čast Matine familije, “Gdje Neretva hladna teče” u izvedbi meni uvije drage Danijela Martinović i grupe Magazin

Nisu česte, brižne i samopožrtvovne brige djece za svoje ostarjele roditelje.

Mato ima jednu poznanicu, zemljakinju iz Hercegovine, koja se doselila davno sa mužem u Švedsku. Muž je umro pa je poznanica nastavila da živi sa svoje dvoje djece, jedna kći i jedan sin. Djeca su odrasla i svako od njih je nastavilo svoj zaseban život i sa svojim familijama. Zemljakinja je imala kuću u Šibeniku sa dva stana uz more i planirala je da se u starosti preseli u tu svoju kuću i da će je djeca i unučad posjećivati i ljetovati kod nje. Ali djecu nije briga za kuću. Neće ni da idu na ljetovanje tamo. Sin ljetuje negdje preko agencija i kupuje “All Inclusive”. Reklo bi se prava Švedska djeca. I onda zemljakinja proda kuću i nastaviti živjeti u Švedskoj blizu svoje djece gdje će biti i sahranjena.

Imao sam prijatelje u Sarajevu, stan u Sarajevu, kuća na selu, veoma drzuželjubljivi i familijarni, veseli i puni optimizma. Dvoje djece, sin i kćer, napustili su Sarajevo uz rat i žive u Švedskoj. I onda umre muž u 90-oj pa žena ostane sama u Sarajevu (86.?). I kako to obično biva, žena slomije kuk, bolnica pa onda starački dom. Vidio sam je jednom na slici sa dosta prijatnim okruženjem. Pričam prije nekoliko mjeseci sa mojom prvom suprugom koja živi u Sarajevu i pitam je da li posjećuje tu našu staru prijateljicu u domu. Bila sam dva puta i ne ide mi se više jer me tuga uhvati kad je vidim u tom prostom smještaju sa tom jadnom hranom, nju koja je uvijek imala punu kuću gostiju, znala praviti razne brze zalogajčiće, kafu i… te živjela u velikom i dobronamještenom stanu. Tu ce ta fina i vesela prijateljica i umrijeti pored svog stana i kuće na selu. A djeca su u Švedskoj. Tužno, veoma tužno.

Kao što napisah, Mato je u 93. godini, veoma vitalan, vispren i samosvjestan. Večina iz njegove šire familije žive dugo i pasiraju 90 godina, reklo bi se stara japija. Mato je dosljedni i odani vjernik – katolik i malo je misa koje je on propustio u životu. Svojim životom živi katoličanstvo. Uvijek je otvoren, prijatan, predusretljiv, spreman na šalu i duboko razumijevanje iza kojeg stoji poznato katoličko “opraštanje”. Živi u Švedskoj preko 50 godina i poznaje sve naše ljude koji su dolazili u općinu Haninge i šire te nikad mi niko nije rekao nešto loše o njemu, uvijek o njemu s poštovanjem i pozitivno. Jedno me Jennifer, jedna Irkinja koja živi u Švedskoj i predaje filozofiju na jednoj visokoj školi i veoma aktivni vjernik – katolik pita za Matu, a ja joj odgovorim šaleći se da ne znam i da ja ne govorim sa njim. Ti ne govoriš istinu, uzvratila je nesigurno se smijeseci, ja znam da ti njega voliš, Mato je naš uzor sa svojim životom i vitalnošću. Naravno, nakon moje grimase shvatila je da sam se šalio.

Mato voli putovati u Hrvatsku i Hercegovinu. Do prošle godine svake je godine letio uglavnom sam, svojima u Zagrebu i Medjugorju,…. i to često sa presjedanjem. Svaki put se sa putovanja vraćao sa lozom za mene i nekako obnovljen.

Mato ima još uvijek u svojoj garaži svog Mercedesa. Pretprošle godine je produžio svoju vozačku. Vozačke se u Švedskoj produžuju na deset godina pa je Mato bio malo u čudu te je komentarisao da mu je vozačka produžena do njegovih 100 godina života – starosti. Onda sam mu ja rekao, Mato ti moraš živjeti najmanje 100 godina zbog vozačke dozvole.

Kafenišemo svake nedjelje u Handenskoj biblioteci gdje nam se ponekad pridruži jedan Tonna rodom iz Hrvatske koji presao te pomogao Mati da nabavi rulator i da ga koristi. Nabavio je Mato rulator, ali ga ne koristi. Svaki dan prošeta do i od biblioteke.

Evo Mate i mene na kafi u biblioteci. Slikao nas je Tona koji se nije htio popeti na šank da nas bolje kadrira.

Ranije smo znali kafenisati i na drugim mjestim. Jednom dodjem po njega sa svojim autom da idemo kafenisati negdje malo dalje, imao sa na radiju jednu staru sevdalinku i kad ju je Mato čuo bljesnuo je sa nekom ozarenošću, instiktivno od neke radosti i sreće. Zato ćemo ovaj prilog završiti sa jednom strofom sevdalinke, Negdje u daljini, kao jednog dodira prošlih vremena u Sarajevu. Sjetit ćemo se ljeta, Bentbaše, Darive, Ilidže, Jošanice i Semizovca, kupališta, lubenica i rakijskih flaša na hladjenju u hladnoj i bistroj vodi, mirisa vatre, dima i roštilja, vrisak i skakanje razularene djece u vodu, zalutalih lopti na sofru, miris vatre na kojoj su se pekle kahve, kupanja,… i onda uvijek je tu bio neki harmonikaš uz kojeg su se pjevale sevadlinke mezetilo, zajebavalo i fantaziralo. Bila su to bajna vremena.

Dakle Haris Džinović i Negdje u daljine

Zdravi i veseli bili!

ps. Ako bi neko poželio odslušati cijelu sevdalinku prilažem lajk, (https://www.youtube.com/watch?v=Abcvp0TtqFk&list=RDAbcvp0TtqFk&start_radio=1).