Nakom pandemije; svih izolacija, samoizolacija i življenja u socijalnim distancama zaželio sam se bio gradskog života, slobodnih kretanja medju ljudima, obilazaka, posjeta, uživanja u restoranima, gušteranja u trotoarskim baštama, skupih mirisa u mimohodima, letenja, njušenja po aerodromskim frišopovima, razdraganih i veselih turista, specijalnih butika, “novih” monumenata, trgova, katedrala, muzika, parkova, galerija,……. Birao sam izmedju Amsterdama i Beča i izabrao Beč.

U Beču smo Ajda, moja kći, i ja bili 2004. godine. Ajda je tada imala 12 godina. Posjetili smo bili dvorac Schönbrunn, https://www.schoenbrunn.at , zoološki vrt, tada največi u Evropi, https://www.zoovienna.at/en/ , Palmenhaus (botanički vrt), https://www.schoenbrunn.at/ueber-schoenbrunn/der-schlosspark/rundgang/palmenhaus, Prater, https://www.praterwien.com/startseite ,TV-toranj, https://www.donauturm.at/en/ . Jevrejski muzej, https://www.jmw.at/en , svakako Stefandomen, katedralu Svetog Stefana, https://www.visitingvienna.com/sights/stefansdom/ ,…… Pratilo nas je prelijepo mladoljetnje vrijeme. Ajda se nekoliko puta vračala u hotel sa sandalama u rukama.

Evo Ajdice ispred Botaničkog vrta,

Evo sada u čast ranije i ove nove posjete Beču jedna nebeska muzička melodija i izvedba, dakle Anton Karas na citri i jedan vječni remastered, https://www.youtube.com/watch?v=7jMXiA9HANs . Bec je vise puta proglasavan za najbolji grad za zivot na svijetu!

A evo i jednog turističkog uvoda sa korisnim savjetima za posjetu Beču,

A evo i dvije najbolje stranice o Beču. https://www.wien.info/en , https://www.wien.info/en/sightseeing/sights/from-a-to-z . Obje, a i mnoge druge službene stranice su blokirane da bi se direktno startovale na nekom drugom sajtu zato se mogu priložiti samo manualni lajkovi što ja i činim. Ovdje moram reči da svijet nije više lud za vlastitim fotografijama i selfijima. Ima mnogo službenih najboljih i umjetničkih slika, videa i priloga na mreži, a i posjetitelji radije žele uživati u posjetama, trenutcima i ambijentima nego praviti neke identifikacije. Osim toga u mnogim muzejima je zabranjeno fotografirati. Ovu moju posjetu Beču ću obraditi i kroz tri historijske Bečke osobe; Elisabeth von Österreich-Ungar, Eugen von Savoyen och Gustav Klimt.

Elizabeta Bavarska, austrijska carica, madjarska kraljica, najpoznatija po nadimku Sisi!

Bila je jedna od najljepših žena svog vremena, jedna od dama sa nenadmašnim stilom, kulturom, elegancijom i inteligencijom, bila je zaljubljenik u umjetnost, bila je najjači propagator ženskog samoostvarenja, bila je buntovnik na dvoru, pokazala je državničke sposobnosti u važnim trenutcima za Austriju, bila je brižljiva majka, bila je istinska Evropljanka, bila je neizostavna gromada dvora, bila je omiljenija kod naroda od svog supruga cara Franje Josipa, bila je Austriska carica i Madjarska kraljica.

Elizabeta od Wittelsbacha rođena je na Badnju noć 1837. u Münchenu. Njen otac, bavarski vojvoda Maksimilijan, bio je prilično ekscentričan čovjek. Majka Ludovika bila je sestra nadvojvotkinje Sofije, majke cara Franje Josipa I. (kojem je, dakle, Sisi bila sestrična). Djetinjstvo je provela bezbrižno na velikom seoskom imanju s psima, konjima i beskrajnim prekrasnim šumama. Prvo ozbiljnije druženje s Franjom Josipom imala je prilikom obiteljskog posjeta Badu Ischlu 1853. godine. Plan je bio upoznati Franju Josipa s njenom 23-godišnjom sestrom Helenom, ali car se zaljubio u Sisi i oženio se njome već iduće godine. Prvo dijete, kći Sofiju, rodila mu je već sa 17 godina, a godinu dana kasnije i drugu kći Giselu. Dugo očekivani prijestoljonasljednik, nadvojvoda Rudolf, rođen je 1858. godine. Treća kćer, Marie Valerie je rodjena u Budimpešti 1868.

Ali život je bio nepravedan prema njoj. Prva kći Sofija umire kada je imala samo tri godine. Veoma teško je to podnijela i pala je u duboku depresiju. Njen sin, prijestolonasljednik Rudolf, izvršava samoubistvo zajedno sa svojom ljubavnicom Marijom Večerom u dvorcu Majerling.1889. godine. Nakon toga ona je nosila samo crno i svi njeni rekviziti su bili crni. I onda za vrijeme jedne šetnje, odnosno ukrcavanja na brod na Ženevskom jezeru bude, kao slučajna žrtva, ubijena od jednog anarhiste, 1898.godine. Cijelog života je odbijala pratnje i osiguranja.

A sada evo jedan fantastičan prilog o jednoj fantastičnoj ženi, majci, supruzi, carici i kraljici, (izaberi textning),

Njen sam bogati trag pratio prije 19 godina na dvorcu Schönbrun, a prilikom ove posjete u Hofburgu i Staatsoperi. Hofburg je kompleks imperijalnih palača u samom centru Beča i službena rezidencija predsjednika Republike Austrije. Od 1438. do 1583. i od 1612. do 1806. godine je zdanje dinastije Habsburg bio je rezidencija kraljeva i vladara Svetog rimskog carstva, te potom zimska rezidencija vladara Austro-Ugarske do 1918. godine.

Odajmo sada počast ovoj fantastičnoj ženi sa André Rieu – Live in Vienna (potpuri), upriličeno prije 14 godina ispred ulaza u Sisi muzej – Hofburg

Posjeta Hofburgu

Današnji Hofburg ima više sadržaja najvise svjetske klase, https://www.wien.info/en/sightseeing/sights/imperial/hofburg-vienna i https://kofer.info/hofburg/ .

Prilažem jedan smakprov Sisi muzeja,

Dva dana sam uživao u Hofburgu i evo nekoliko fotografija. Moram reči da je zabranjeno fotografisati u Sisi muzeju i da sam dva puta bio opmenut te da je na nekim mjestima dosta zamračeno tako da su slike loše.

Wiener Staatsoper – Bečka državna opera

Otvorena je 1869. godine. Na otvorenje nije bio došao car Franjo Josip jer je smatrao da je arhitektonski izgled veoma loš i da liči na željezničku stanicu. Jedan od dvojice arhitekata, Eduard van der Null, je zbog toga izvršio samoubojstvo. Bečka državna opera je gotovo totalno srušena za vrijeme II Svjetskog rata. Restaurirana je 1955. godine i od tada ima svjetski največi repertoar, 300 večeri – predstava svake godine. Posjetiti se može samo organizovano uz najavu i uplatu preko interneta. Svaki dan ima više grupa na više jezika.

Evo sada oficijalne stranice, https://www.wiener-staatsoper.at/die-staatsoper/das-haus/ , a evo i stranice Vermietung – Iznajmljivanje gdje se mogu vidjeti najbolje slike unutrašnjih dijelova Opere. https://www.wiener-staatsoper.at/staatsoper/das-haus/vermietung/

A evo i mojih slikica:

Moram napomenuti da je portret i akvarel od Gustava Mahlera, austrijskog kompozitora i vodećeg operskog dirigenta https://sv.wikipedia.org/wiki/Gustav_Mahler najdugogodišnji direktor Opere. Slika zgrade pri dnu kolaža je hotel Sacher čuven po Sacher torti koji se nalazi sa preko puta Ledja Opere.

Posjeta je bila veoma kvalitetna, imali smo veoma obrazovanu voditeljicu na njemačkom, moj izbor, osjetili smo fantastičnu akustiku dvorane, prijatnost vazduha (klimatizacija), nestvarna preglednost sa raznih mjesta, udobnost sjedala, divili se nenadmašnim ljepotama i osmišljenim sadržajima Opere (istraži po Vermietung – Iznajmljivanje). I na kraju jedan kuriozitet, scena je duboka 17 metara sa liftovima i sdržajima koji omogućuju brze izmjene scenografija.

Opera je otvorena Mozartovom operom Don Giovanni (1869.) pa ćemo zato završiti ovu priču o Bečkoj državnoj operi sa arijom Là ci darem la mano’

Eugen Savojski, 1663-1736.

Eugen Savojski, princ, austrijski vojskovođa (Pariz, 18. X. 1663 – Beč, 21. IV. 1736). Pravnik sporedne linije Savojske kuće, studirao matematiku i prirodne nauke; stupio u austrijsku vojsku nakon neuspjelog pokušaja da bude primljen u francusku vojsku. Istaknuvši se u ratovima protiv Osmanlija kod Beča, Pešte i Beograda i protiv Francuza u Pijemontu, postao je general, a 1693. feldmaršal. Od 1703. do svoje smrti, Eugen Savojski bio je predsjednik Dvorskog ratnog vijeća. Njegove pobjede nad Osmanlijama kod Sente 1697., kod Petrovaradina 1716. i kod Beograda 1717. označile su kraj njihovih osvajanja u Evropi, a rezultati tih pobjeda, Karlovački mir i Požarevački mir, kojim je Austrija stekla velike delovi Hrvatske i Slavonije, Banat, severna Srbija, deo Bosne, Vlaška, Ugarska i Erdelj značili su konsolidaciju Austrije u Podunavlju. Pobjede Eugena Savojskog nad Francuzima u ratu za špansko nasljeđe (Chiari 1701., Luzzara 1702., Höchstädt 1704., Torino 1706., Oudenaarde 1708., Malplaquet 1709.) značile su jačanje Austrije u isto vrijeme. pozicijama u zapadnoj Evropi, gde je Francuska bila prva na planu političkih događaja. Lično hrabar i odvažan, Eugen Savojski je svojim pobedama u Senti, Torinu i Beogradu dao evropske strategije klasične modele. Pred kraj života, sa manje uspjeha je učestvovao i u Ratu za poljsko naslijeđe. Neko vrijeme bio je carski guverner u Italiji i Flandriji. U svom dvorcu Belvedere u Beču sakupio je vrijedne zbirke umjetničkih djela i veliku biblioteku, održavao veze s najvećim misliocima svog vremena (Lajbnic, Volter, Monteskje). Italijan porijeklom, Francuz po odgoju, Eugene Savojski postao je jedna od najistaknutijih ličnosti u Austriji, boreći se pod motom “Austrija iznad svega”. Nije se ženio.

Eugen Savojski je spalio Sarajevo 23 oktobra 1697. godine. Osvojio je bio Visoko sa jakom vojskom te poslao izaslanstvo u Sarajevo sa prijedlogom da se grad preda kako bi se izbjeglo krvoproliće i uništenje grada. Izaslanstvo je napadnuto i opljačkano (?), a najbogatije Sarajlije su odmah pobjegle iz grada. Nema informacija o nekim odbrambenim pripremama ili organizovanoj odbrani grada.

Kao i sve istorije, povijesti i historije sa naših prostora treba i ove uzeti sa rezervom u ovisnosti iz kojeg naroda dolaze.

Od nagrada za pobjede stekao je ogromno bogastvo te sagradio dvorac Belvedere u kojem je sakupio vrijednu zbirku umjetničkih djela i veliku knjižnicu.

Posjeta dvorcu Belvedere

Belvedere se sastoji dva dvorca i jednog parka izmedju sa 11 fontana. Gornje Belvedere, slike ispod pokazuju i lice i naličje, je napravljena kao reprezentativna palaća, U njoj nikada niko nije stanovao osim umjetnosti, znanja i nestvarnih ljepota. 1. maja 1955. godine tu je potpisana državnost i suverenost Austrije nakon II Svjetskog rata! Tu se sada nalazi največa zbirka Austrijske umjetnosti od srednjeg vijeka do današnjih dana. Donje Belvedere je jedna besmrtna barokpalata koja je princu Eugenu služila kao privatno boravište i predstavljanje. Danas se upotrebljava za specijalne prilike i izložbe. Sva tri dijela vrve od umjetničkih djela, nestvarnih ljepota i uzvišenog osjećaja mentalne punoće.

Dva dana sam uživao na Belvederu. Prvi dan sam u baroknom restoranu naručio Apfelstrudel i kafu, a drugi dan Wiener Kalbsschnitzel, Bečku šniclu od teletine. Bio sam iznenadjen pristupačnim cijenama obzirom da se radi o exkluzivnom restoranu, sa klasičnom poslugom i luksuznom opremom i zerzevatima te visokim kvalitetom hrane i pića. Šnicla je koštala nepunih 26 eura.

Evo sada jedan oficijelni Belvedere lajk, https://www.wien.info/en/sightseeing/museums-exhibitions/top/belvedere-341062

A sada moje slikice!!!!

Odjednim dobih nedefinisan osjećaj Bosne, pogledah jednu sliku pažljivije, prepoznah temu i pročitah, “Na Latinskoj ćupriji u Sarajevu”, autor, čuveni austrijski slikar Friedrich Alois Schön, godina 1883.

Zato ćemo sada poslušati najprikladniji video sa najprikladnijom sevalinkom, Selimović Midhat – Mido i Željan sa Bosne i rodnog kraja

Ovaj prilog je postao predug. Imam još dosta materijala koji bih želio upotrijebiti i objaviti. Zbog toga sam spontano odlučio da moje putovanje u Beč obradim u dva dijela. Nadam se da drugi dio dolazi uskoro.

Do tada poslušajte gornju sevdalinku još jednom!

U ovoj istinitoj prici i njenoj dramaturgiji bi i sami William Shakespeare, da je živ, našao nove teme i napisao novo svjetsko remek djelo. Ako priča dodje do Steven Allan Spielberga, siguran sam, napravit će jedan novi grandiozni svjetski film!

Bila je vjerovartno jedna subota u Bujrumu, Djadjin restoran, kartanje, negdje pocetkom 70-ih, Kljaja (Zdravko Pavlovic) zapoce, Zika, znaš li da se Boro Krstić oženio? Ma Bogati, a za koga? Za Muniru Hanefijinu sestru. Hanefija je radio u Vrazovoj (Dom zdravlja), naočit čovjek, uvijek vedar, Raji je uvijek pomagao da preko reda vade krv na analizu. Munire sam se površno sjećao kao jednog djevojćurka sa lijepim bijelim zubima. Bijeli i zdravi zubi su bili rijetkost u Raji mog odrastanja. Doselili su bili nekada iz Sandžaka, Sjenice, Muslimani. O Bori sam već pisao pod naslovom Raja mog odrastanja. Na slici dole su Munevera i Boro kakvih sam ih se ja sjećao kada sam saznao da su vjenčali. Bili su isti i nakon sto su djeca vec bila poodrasla.

Kasnije ću saznati da je bila velika ljubav izmedju dvoje lijepih i mladih ljudi. Bilo je i sakrivanja i strepnji i nelagode, ali Boro po majci Hrvat, a po ocu Srbin, i Munevera, to je njeno pravo ime, Muslimanka, uspješe, a na blagodet budućnosti dobiti “blagoslove” svojih familija. Uspješe postati jedan od 30% miješanih (nacionalno ili religijski) Sarajevskih brakova.

Iz doba ašikovanja pamti Boro jednu pjesmu. Poslušajmo čuvenu; Tajna i Bora Spužić-Kvaka,

I bilo je vjenčanje pa onda stan, zaposlenje, kućenje,… pretpostavljam tu našu Sarajevsku prozu stvaranja familije i potomaka. I onda su došla djeca; Daria 1975., Damir 1979. i Igor 1980.godine! Evo ih dole vesela i sretna! (slika je iz 1980.godine)

Sudeći po ovoj i više slika koje su registrovale njihovo odrastanje bila je to veoma sretna familija, djeca su zračila slobodom, otvorenošću, srećom, manguplucima,….. nisu gledali u pod ili izbjegavali izravne poglede i nisu oskudjevala! Rasli su u tom našem Sarajevu bez ikakvih mitskih, vjerskih, etničkih, “historijskih”,… trovanja. Rasli sa da budu sretni, da odrastu i “dobiju hljeb u ruke”, da učine svoje roditelje ponosnim, sretnim i zadovoljnim!

I onda je došao rat. Sarajevo je bilo zarobljeno, počelo je bilo ubijanje civila, djece, redova za vodu, redova za hljeb, pijaca, svih onih koji su pokušavali pomoći onima od snajpera ranjenim koji bi bespomocno lezali na asfaltu, stambenih zgrada, ulica, spomenika kulture, mraka, neba, sunca…. Pobunjeni srbi su orgijali sa okolnih brda.

27. maj 1992. godine Boro je stajao u redu da kupi hljeb u ulici V. Miskina (danas Ferhadija). U 09:30 red je pogodjen srpskom granatom. Bio je to masakr gdje je poginulo 26, a ranjeno 108 gradjana, ljudi u redu za hljeb. Medju teško ranjenim bio je i Boro. Izgubio je nogu.

Tražila je Munevera tog dana po svim bolnicama svog muža i oca njihove djece. Tražila ne misleci na granate i snajpere, ne misleći na sebe, ali sa mislima na djecu koja su je čekala kući. I našla ga je i onda 30 dana svakog jutra išla da ga obidje i njeguje preko mosta Skenderija na kojem je snajper radio svaskog dana. Stanovali su u ulica Nova, ca 300 metara od Vrbanja mosta odnosno linije razdvajanja koje je išla od Vrbanje mosta do Jevrejskog groblja.

Ja ne znam kako su uspjeli preživjeti. Bojim se i da zamišljavam kakve su patnje preživjavali da bi si priskrbili hranu, vodu, svijece, nesto za obuci, sapun, kaladont, deterdjent, grijanje,…. I onda sva ta granatiranja, snajperisanja, strahovi, troje djece; Daria 16 godina, Damir 13 godina, Igor 12 godina, a otac Boro invalid bez noge. Ca 300 metara od linije razdvajanja.

I onda 24. okotobar 1993. Daria je teško ranjena. Ležala na djelu čistine na spram Miljacke (rijeka) izmedju Nove ulice i Tekije. Pokušala su joj pomoći dva Francuska vojnika Umroforca. Pucano je i na njih i jedan je bio ranjen u nogu. To su bila poznata “junaštva” zločinaca snajperista – žrtva je postajala mamac za ubijanje svih onih koji bi joj pokušali pomoći. Pucano je sa nekog nebodera iz pravca Kovačića i Grbavice. Tada je Milošević Nenad – Neno, komšija i Dariina Raja, srbin koji je bio član u Zelenim beretkama (uglavnom Muslimanska organizacija) i branio svoje Sarajevo na potezu Vrbanja most – Jevrejsko groblje kontaktirao svoje suborce na liniji i oni su onda iz svih oružja zapucali prema snajperistima tako da su Francuzi uspjeli izvuči Dariu i smjestiti je u Francusku Unproforovu bolnicu. Daria je bila ranjena u glavu, kuk i jednu nogu.

Moj komšija u Tekiji bio je Milošević Desimir – Desa, starija Raja. Jedan tihi čovjek koji je nama balavcima bio interesantan jer je bio dobar hrvač, takmičio se uspješno i imao je jednu svoju fintu, jedan grif (zahvat) u hrvanju koji se zvao Desin grif. Pričao mi je moj profesor Jeftić Milivoje da je taj zahvat bio priznat u bivšoj Jugoslaviji kao Desin grif. Milošević Nenad – Neno bio je Desin sin. Poznavao sam i njegovu majku, jedna veoma prijatna i kulturna zena! Neno je bio jedno lijepo, kulturno i umiljato dijete sa pametnim i pitomim očima. Znao sam ga sresti kod granapa sa njegovom malom Rajom i on bi me uvijek pozdravljao. Vijest o reakciji Nene kako bi pomogao Darii dobio sam u paketu sa viješću da je Neno poginuo. Bio sam duboko dirnut uz osjecaj neke nerazumne nepravde.

Nenini roditelji su umrli. Čuo sam da u njihovoj kući živi Nenina sestra Lidija sa svojom porodicom, dvoje djece. Iako me se sigurno ne sjećaju od srca ih pozdravljam.

Sada ćemo sa ponosom i u čast našeg junaka poslušati jedan muzički pozdrav od moje (starije) Raje. Dakle Davor, Ismeta, Tifa,… i Sarajevo će biti, sve drugo će proći

Jedan od francuza spasilaca i Unproforaca je pokazao izuzetno požrtvovanje i brigu da se pomogne Darii. Zvao se Pascual. To poznanstvo je pretvoreno u veliko prijateljstvo koje živi i danas.

Prošle godine (?) je Dariina familija posjetila Pascuala u Parizu.

Nakon liječenja, a na uporno insistiranje strica, Krstić Miroslava, odlazi Daria na oporavak kod njega u Čačak do daljnjega. Nije joj se svidjeo život u Čačku. Nije vidjela nikakvu perspektivu pa je stupila u kontakt sa svojim drugom Stensijem koji je tada živio u Australiji. Stensi je dijete jednog Muslimana i jedne Srpkinje oboje iz Raje mog odrastanja ali malo mladje. Njegova majka Željka je Nadina sestra, a Nada je bila (na žalost umrla je) supruga Bečirović Seada, mog prvog rodjaka (djeca od dvije sestre). Stensi se zatekao u vojsci, u JNA, kada je počeo rat. Uspio je pobjeći iz JNA te preko Makedonije doletjeti do Australije gdje je bio dobio azil. Za nevjerovati je kako su ovo dvoje mladih i tada veoma neiskusnih te životno grubo zatečenih ljudi uspjeli iskomunicirati Australijsku vizu za Dariu. Nije bilo mobiltelefona, a onda veze izmedju Čačka i Australije,… Ali uspjeli su! Devetnaestogodišnja Daria je potpuno samma odletjela živjeti u Australiji. Bio je to pocetak 1995.godine.

Proslavimo ovo Dariino spasenje sa The Best i vecno najboljom, Tina Turner

A sada ćemo se vratiti u paćeničke ratne godine.

14. januara 1995 godine ranjen je od snajpera Igor, Muneverin i Borin najmladji sin. Dijete (14 godina) je ranjeno u ledja. Sankao se bezazleno kada ga je neka ljudska nakaza pogodila u ledja sa junačkih srpskih položaja. Jedva je ostao živ, a onda je za samo nekoliko milimicrona izbjegao trajnu invalidnost. Bio je duže vrijeme u Francuskoj bolnici, bivši PTT Inžinjering. Sa njim je bio njegov stariji brat Damir koji ga je na sankama prevezao na sigurnije mjesto, a zatim do ljekarske pomoći.

Sve konkretne podatke i mnoge slike ovog priloga sam dobio u kontaktima sa Muneverom Krstić, majkom familije. Damir Krstić, njen stariji sin (rodjen 1979.godina), nije bio ranjen u ratu, ali je na svoj način preživljavao strahote kojima je nazočio. Prvi je vidio u bolnici ošišanu sestru Dariu, “preživio” očev gubitak noge, uspio naći prisebnost i hrabrost da pomogne svom ranjenom bratu Igoru. Sve su to njegove dječačke godine “provarivale” pod budnim okom majke i oca. Uspio je bio svojim jakim intelektom i razumom smjestiti te užasne scene i doživljaje u svoj mentalni “frižider” na stalažu grube i hladne realnosti.

Krajem 1995. godine usaglašen je Dejtonski sporazum (potpisan 14.12.1995. u Parizu) i postignut mir. Bila je to svojevrsna sloboda za Sarajlije; gole, bose, izgladnjele, opustošenih stanova, poubijanuih kuća i zgrada, uništenih svih komunikacija i instalacija, nestali preduzeća, fabrika i proizvodnih hala. Bila je to ipak sloboda. Moglo se putovati i tražiti izlaz u bolji život. Krstići su počeli sanjati bolji život, a prije svega bolje životne šanse za djecu. Dariina ruka je bila vječno ispružena i mahajuća. Htjela je da se cijela familija okupi i smjesti u Australiji. Otišli su prvo na Borinu djedovinu, na otok Brač, da se i vizuelno i psihički i fizički odalje od Sarajevske kataklizme. Misli li su odatle izganjati papire za Australiju. Bilo je teško. Staus izbjeglica je bio ukinut i u Hrvatskoj tako da nisu dobijali neku pomoć. Nakon nekoliko mjeseci došla je definitivna odbijenica od Australske vlade. I onda svijetlo na kraju tunela. Familija je dobila azil u USA. 26.novembra 1996. godine sletjeli su na aerodrom u Čikagu. Bilo je hladno, djeca nisu imala toplu odjeću i obuću, a i to što su imali bilo je pohabano i dotrajalo.

I onda su došli dani doseljeničke proze; smještaj, skrb o djeci, učenje jezika, upoznavanje sistema, prijatelja, dobrih birokrata, maštanje o budućnosti,…….. Djeca su pošla u škole. Munira je počela raditi. Boro je živio svoju “izolovanost”. Nadjeni su bili i privatni prijatelji te privatne podrške i razumijevanja. I kada se sve to uhodalo napiše i objavi Munevera pod pseudoninom “Mona Krstić” knjigu o svojoj familiji sa težištem na ratnim dogadjanjima. Knjiga je imala naslov: “Sarajavski zid” i evo je na slici dolje,

I sve to vrijeme bili su stalni kontakti sa Australijom. Familija se pokušala sjedniniti ili u Austrajili ili i USA. Daria nije mogla dobiti papire da nastavi život u USA, a Familija da nastavi život u Austrajili. 2004. godine Igor dolazi u Australiju da posjeti svoju sestru i tu ostaje kao student. Igor i danas živi u Australiji. Onda je Daria bila trudna. Majka je po svaku cijenu htjela da bude sa njom u vrijeme trudnoće, radjanja i prvih dječijih koraka. Uspjeli su preko Darie dobiti papire. I bili su zajedno kada je na svijet došla mala princeza Milla Radović. Otac Neno Radović je Dariina veza još iz Sarajeva! Oni sada žive zajedno u Australiji! I bili su Boro i Munevera nekoliko godina tamo zahvaljujući sposobnoj i imučnoj kćeri. Munevera i Boro su se nakon Australije vratili u Sarajevo. Damir je oženjen, ima dvoje djece i živi u USA.

Evo sada nekoliko slika vezanih za Australiju, odnosno Millu Radović!

Sada kada sam pri šutu evo i zajedničkih slika Darie, Damira i Igora.

Ovdje pripada i ova znakovita Australska slika Munevere, Bore i Darie.

Gdje su Krstići danas, sta rade i kako žive?

Damir Krstić radi kao voditelj istraživačke računalne infrastrukture na Sveučilištu Northwestern sa sjedištem u Chicagu, Illinois. Oženjen je sa Iwonom (Iwona). Par ima dvoje djece, sin Adrian i kcerka Kaya. Prilažem jednu Božićno-Novogodišnju sliku njegove porodice!

Igor Krstić radi kao Poslovni direktor u All Purpose Transportu, šire područje Brisbanea. Igor je neoženjen i nadam se da slika i ovi fakti neće ugušiti njegove komunikacije od eksplozije raznih ponuda! Na slici je Igor lijevo, a nerado je obljavljujem jer navija za Sarajevo!😂🤣😂🤣😩

I evo i nje, taraaaam, Daria Krstić!!!!!!! Daria Krstić je Izvršni direktor za privatne klijente u Commonwealth banci Gold Coast, Queensland. Živi sa Nenom Radovićem sa kojim ima kćerku Milla Radović. Evo sada duple slike sa Dariom! Jedna je sa Nenom, a jedna sa Millom. Nisam našao jednu zajedničku koja bi parirala ovim dvjema.

I Daria, i Damir i Igor žive svoje sretne, udobne i uspješne živote na bogatom Zapadu! Tamo je ogromna konkurencija tako da čvjek mora imati znaje, intligenciju, radinost i kako bi smo mi rekli i klikera da bi uspio. Mora živjeti svoj novi život u novoj domovini i emocionalno i prema tamošnjim tradicijama. A mora i cijelo vrijeme držati jedan fini senzibilitet prema svim svojim porijeklima, i geografskom i kulturnm i rodbinskom jer ga to čini bogatijim i nadaghnutijim, više vrijednim!

Evo sada u čast ovo troje Sarajlija jedan veoma znakoviti muzički prilog. Dakle Jennifer Hudson, Tom Jones,….

A Boro i Munevera? Oni su u svom Sarajevu i žive svoj zasluženi udobni život i sretni su. Vjerovatno je patina pala na silne želje da se familija okupi. A i lako je prihvatiti današnju razdvojenost u eri digitalnih komunikacija. A i lako je živjeti s tim kada znaš da oni, a i oni, a i oni žive udobno, uspješno i sretno. A i susreti nisu baš tako rijetki!

Ovom prilogu je prethodilo više telefonskih razgovora sa Borom i Muneverom. Jednom mi je Boro htio pričati koju zahvalnoist osjeća prema Muneveri, svojoj supruzi. Prekinuo sam ga i rekao, Boro to se zna. Pihvatila je svoj teret do zajedničke pobjede, maeetralno ga nosila i uspjela je. Svaka joj čast! Munevera i Boro uskoro pune 50-godišnjicu braka.

Sada ćemo Muneveri u čast poslušati Tebi majko misli lete, dakle Hanka Paldum

Prije nekoliko nedjelja bila je invazija na moj blog i moj Facebook konto. Daria Krstić je došla u posjetu Sarajevu iz daleke Australije. Daria Krstić je kćerka Bore (Borivoje) Krstića, Raje mog odrastanja, https://zarajevo.com/2019/04/24/raja-odrastanja-i-druzenja-do-bracnih-voda-raja-iz-mjesne-zajednice-soukbunar-donji/ . Helem otkrila je bila moj blog i kratko pominjanje njenog oca Bore. Isto se desilo i sa Alena Čojo, kćerka Hamo Čojo, koja živi u Sarajevu. “Daria Krstić i Alena Čojo se vole još prije nego što su se rodile”, to sam tipično Sarajevsko poeziranje pročitao na nekom njihovom Facebooku! Sa radošću sam dobio nekoliko novih Facebook prijatelja iz druge generacije mog Sarajeva, Padžen Snježana, Lejla-Perendija Čojo,…

Veoma su me obradovale i dojmile slike sa derneka u raznim Sarajevskim restoranima koje je ovo Australsko-Sarajevsko jato doživljavalo. Bile su to neke prepoznatljive radosti, ukusi, mirisi, note, ljepote iz mog prijeratnog Sarajeva. Svi su veoma lijepi, moderno nagizdani, na stolovima svega, u lijepim ambijentima i sve je odisalo srećom i veseljem. https://www.facebook.com/daria.krstic.5 🙃 https://www.facebook.com/alena.cojo

Daria je došla sa jedanaest (?) članova ekspedicije, sa nekoliko Krstića medju kojima i njen otac Boro, nekoliko Radovića medju kojima i njena fantastična kćerka, Milla Radović. Ispod objavljujem jednu antologijsku sliku mlade Australske dame sa jakom Sarajevskom čehrom u tipično Sarajevskom ambijentu sa tipično Sarajevskom šeretskom reakcijom!

Dakle moj blog o mom prijeratnom Sarajevu je nastavio da živi i kod druge generacije mojih Sarajlija bez obzira gdje su i kada rodjeni. A zašto i nebi, treba ih samo upoznati sa životom tog našeg Sarajeva pa da otkriju svu ljepotu življenja koja se danas izgubiila u štancanom i uniformnom svijetu.

Inače moj blog živi veoma interesantno. Prosječna posjeta je izmedju 15 i 20 osoba dnevno, iz doslovno cijelog svijeta. I onda ima intervala kada se veoma intenzivno posjećuje samo jedna objava o nekom mom dragom, ali umrlom, Sarajevskom prijatelju. Ljudi u neke godisnjice, povodom nekih privatnih dogadjaja ili u posebnim emotivnim situacija žele pokazati pijetet prema tom svom bliskom, dragom, neprežaljenom,…. sjećanjima pojačanim mojim blogom!

U čast mog bloga poslušajmo ŽERA I NARCIS – SARAJEVSKI LIJEPI DANI

p.s. Kad je šenluk nek i hala gori! U junu putujem u Beč, Vienna, Wien! Kupio sam letove, rezervisao hotel, pravim dnevne planove obilazaka, osvježavam moj zakržljali njemački!

Bilo je to valjda krajem 70-ih prošlog vijeka, tv-emisija Hodoljublja i Zuko Džumhur koji ju je započeo riječima, otprilke; “Evo me u zemlji u kojoj su prije stotinjak godina vladali glad, siromaštvo, bolesti, bijeda,…. u zemlji iz koje je tada skoro trećina stanovništva emigrirala u Ameriku,……” – bilo je tu više Zukinih riječi i rečenica – i onda, ” Evo me u Švedskoj”. Bilo je za nevjerovat.

Kada sam bio počeo učiti švedski i o švedskom društvu u Švedskoj često su se spomijnale te tužne godine iz Švedske historije. Imali smo i nekoliko lekcija i gledali film u nekoliko nastavaka o tim Švedskim godinama, https://www.cmore.se/movie/m-ce9a2b4cbab59bf0bd10 Tu nije bilo one naše Balkanske patetike ili kinjenja na klasnog, stranog ili domaćeg neprijatelja. Bilo je nekoliko sušnih godina, preko 72% stanovništva se bavilo poljoprivredom,…… i ljudi su selili trbuhom za kruhom.

U moje Sarajevsko doba o časnim sestrama se govorilo sa poštovanjem i uvažavanjem. Cijenila se njihova žrtva zbog odabira poziva i naročito njihova nesebičnost i predanost na poslovima medicinskog osoblja u bolnicama. Moja Nana, rahmetli Ajiša Karasalihović, hvalila je dr. Zimonjiću i svojima koji su je posjećivali u bolnici, časnu sestru koja ju je obilazila. I onda bilo je kratkih likova časnih sestara u nekim filmovima, romanima, novinama…… U moje vrijeme često su se mogle sresti časne sestre oko Katedrale ili Državne bolnice.

I onda jednog dana ugledam na jednoj polici u Handens biblioteci knjigu “Maria Elisabeth Hesselbladt – ett helgon från Sverige. Pregledam naslovnu sliku malo detaljnije, sadržaj, kratki predgovor, pročitam nekoliko rečenica ispod 2 -3 podnaslova i posudim je. Mislio sam da bi bilo interesantno upoznati svijet časnih sestar i možda iz konkretnih života prilike u Švedskoj za vrijeme gladnih godina. I budem, i ostanem fasciniran sa Marijinim životnim putem, njenim karakterom, borbama i pobjedama. Proglašena sveticom 5. juna 2016. godine. https://sv.wikipedia.org/wiki/Elisabeth_Hesselblad

Rodila se u Fågelviku (“ptičiji zaljev” ili “zaljev ptica” na našem), jedno omanje mjesto u Svedskoj, 1870. godine. Bila je najstaija kći od desetero živuće djece, troje je umrlo u najranijim godinama svojih života. Otac je držao jednu malu trgovinu namirnicama i drugim potrebštinama. Majka je bila majka i domačica. Radnja je u stvarnosti bila jedna prostorija u okviru stana u kojem su živjeli. Živjeli su veoma oskudno ali vladajući situacijama i solidarno. Maria Elisabeth Hesselbladt je od malih godina pokazivala smisao za sve moguće poslove i brigu o familiji. Pomagala je i ocu u radnji. Od njene dvanaeste godine patila je od čira na želudcu koji je ponekad krvario, a ne rijetko i duže vrijeme. Bile su gladne godine u Švedskoj, jeo se hljeb sa malo brašna ali dosta samljevenih kora drveta, djeca su godinama nasljedjivala pohabane, popravljane i zakrpane obuću i odjeću, bolesti su harale,… I onda odluči Marija da emigrira i USA kako bi pomogla sebi i svojoj familiji. Imala je samo 18 godina kada se sama odvažila na put u Ameriku. https://sv.wikipedia.org/wiki/Elisabeth_Hesselblad

Bio sam i još uvijek sam faciniran ovom odvažnošću. 1888 godine jedna 18-godišnja djevojka je sama, prvo vozom do Geteborga, zatim brodom do Ulla u Velikoj Britaniji, onda vozom do Liverpoola i onda brodom jedanaest dana do New Yorka. Nije znala engleski. Bila je presiromašna i kupovala najjeftinije prevozne karte, spavala na donjim palubama sa masom drugih siromašnih emigranata, nije imala dovoljno novaca ni za hranu i sve to uz mnoga čekanja, nesigurnosti i neizvjesnosti.

Kada je Ajda, moja kći, počela izlaziti u svojim mladim djevojačkim godinama onda smo uvijek znali gdje ide, s kim ide, kako ide i kada dolazi kući. Imali smo mobiltelefone. Ne rijetko sam išao po nju autom. U to Ajdino vrijeme nije bilo baš sigurno u Švedskoj za djevojke u kasnijim satima ili mračnim dijelova staza ili putova. U dane kada je Ajda bila kod majke dežurali su roditelji do kasno u noć i šetali od vozne i autobuske stanice do stambenih zgrada. To je bilo tada normalno u Švedskoj. Ja ne znam kako je to danas.

U New Yorku je dobila odmah posao u jednoj imucnijoj porodici gdje je pazila jednu djevojcicu. Bila je zadovoljna sa poslom i smjestajem, ali bila je sama i nije imala od koga ili s kim uciti engleski jezik, o drustvu, o mogucnostima,… I onda je pocela mijenjati poslove, bila je i moler, i tapetar, i njegovateljica, i…… Našla se u bolničkim zanimanjima. Učila je brzo jezik, posao te pokazala svoje sposobnosti i odgovornosti u radu pa je počela napredovati. Ubrzo je završila skolu za medicinske sestre. Imala je nekoliko prijateljica. Posječivala je razne crkve pa i sinagogu vjerovatno u traganju za društvom i svojim duhovnim svijetom. Veoma brzo počela je slati novac familiji u Švedskoj i to uvijek za konkretne i naznačene stvari, kaput za brata, troškovi školovanja za sestru, troškovi puta za brata da je posjeti, kućni troškovi za majku; kada, kome i koliko šalje sljedece novce,…. Marija je bila rodjeni vodja koja je tu svoju ulogu zivjela kroz konkretnost, preciznost, dosljednost i najvecu osobnu odgovornost.

Onda su bila putovanja po Europi. Prvo 1898. sa dvije prijateljice posjeta Belgiji i Briselu pored ostalih. Druga posjeta 1901. je prekinuta zbog bolesti Marije. Lijecila se u Londonu skoro 3 mjeseca. Čir je krvario i mislilo se da će umrijeti. Onda je bila posjeta Rimu i Švedskoj. Kupila je bila kuću u Švedskoj gdje je mislila zajedno sa majkom okupljati familiju. Onda se zbližila sa svojim najmladjim bratom Sten Ture koji je bio veoma nestasan i nepredvidiv, ali kojeg je uspjela izvesti na pravi put. Uzela ga je bila sebi u New York. Plaćala mu je školovanje nakon kojeg je stekao zvanje styrman på båten – komandant – drugi čovjek na brodu ili jedan od drugih komandanata na brodu ako je veliki i sofisticiraniji brod. Jednog olujnog nevremena u Australiji na USA ratnom manjem brodu bio je Sten Ture zamjenik komandanta. Primili su poziv za pomoć od nekog velikog broda u blizini Novog Zelanda koji je naletio na minu (Prvi svjetski rat). Isplovili su da pomognu i više se nisu vratili.

Švedska je krščanska – protestantska zemlja. Bila je katolička do Gustava I Vase, švedskog kralja od 1523 -1560. godine. Gustav I. Vasa je otac domovine. Do njega je Švedska porobljavana i oslobodjana cijelo vrijeme, nekad cijela, nekad manjim, a nekad večim djelom. Najagresivniji i najčešći okupatori su bili Danci, a onda Rusi pa i Poljaci. Njemacke nije bilo tih vijekova ali je bila HANZA trgovacko, privredno i bankarsko udruženje sjevernih gradova Njemacčke izuzetne ekonomske moći i bio je bankarski moćan grad Lubeck. Od njih je mnogo puta zavisila Švedska. U doba Gustava I Vase največi dio Švedske, uključujući i Štockholm bio je okupiran od okrutnih Danaca. Gustav I Vasa je uspio osloboditi zemlju, učvrstiti državne granice, izgraditi funkcionalnu državu te stabilizovati prilike u okruženju. Za to je trebalo mnogo novaca. Švedsko plemstvo je bilo siromašno, narod je bio siromašan, krediti od HANZE i Lubecka su bili skupi i nedovoljni. Jedini koji su bili bogati bilo je tada vladajuče Katoličko sveštenstvo. Oni su se opirali da predaju svoja bogastava Kralju. I onda je kralj ukinuo na najgrublji način Katoličanstvo te promovirao Lutheranski protenstatizam kao jedinu i glavnu religiju, prisvojio državi i sebi sva bogastva Katoličke crkve te sebe proglasio poglavarom Švedske protestantske crkve. Dolazećih vijekova katoličanstvo je bilo zabranjeno, katolici su surovo proganjani i sve sto je podsječalo na katoličanstvo bilo je uništeno. Tek u novije vrijeme su se počeli brisati posljedni tragovi tog animoziteta prema katoličanstvu.

Sada moram presjeći ovaj dugi text sa jednom prigodnom baladom o Švedskoj, životu u Švedskoj i ljubavi prema Švedskoj, Ulf Lundei i Oppna landskap – Svedska nesluzbena himna.

Marijina porodica je bila religiozna kao i čitava Švedska tog vremena. Ona je krštena u Švedskoj protestantskoj crkvi. Po dolasku u USA susretala se i sa drugim religijama. Njene najbliže prijateljice su bile katolkinje. Prvi put je prisustvovala jednoj katolickoj misi u Briselskoj katedrali kada je pratila svoje dvije perijateljice sa kojima je putovala. Ta misa je ostavila veliki utisak na nju i njen daljni životni put tako da je 1902. u Washingtonu prešla na katoličanstvo.

Čitav njen daljnji život može se pratiti uglavnom kroz njen vjerski život. Ostala je bila odana i vjerna kćerka i sestra i mnoge stvari iz njenog religioznog i porodičnog života saznajemo iz pisama koje je razmjenivala sa svojom majkom, braćom i sestrama. U svojim prvim katoličkim koracima susrela se sa “likom i djelom” Helige Birgitte (Birgitta Birgersdotter), Sveta Birgitta, jednom katoličkom sveticom, jednom Švedkankom koja je u 14. vijeku bila jedna veoma značajna osoba u katoličnkom vrhu i svijetu https://sv.wikipedia.org/wiki/Heliga_Birgitta . Heliga Birgitta je pokušala posredovati izmedju Engleske i Francuske kako bi se okončao Stogodišnji rat (1348.), pokušavala je nagovorit Papu da se preseli iz Avignona u Rim i imala je svoju viziju “Vatikana” , osnovala je monaški red “Den helige Frelsarens Orden” , “Red Svetog Spasitelja”. “Birgittakloster” – “Birgitta samostani”, su ustrojeni bili u Rimu, Švedskoj, Engleskoj, Španiji, Holandiji i Bayernu, poslednjih 20 godina svog života živjela je u Rimu gdje je i umrla 1373. godine u svom stanu kod današnje Piazza Farnese.

Maria Elisabeth Hesselbladt je doslovno upala religijski, duhovno, intelektualno i materijalno u trag Helige Birgitte i dala sebi u zadatak da obnovi i proširi Den helige Frelsarens Orden – Red svetog Spasitelja, odnosno Birgittakloster – Birgitta samostani, a prije svega da povrati Birgittin samostan u Rimu, kuću Svete Birgitte u Rimu, Piazza Farnese, sve to nakon više od 500 godina. U bivšem Birgitta samostanu u Rimu su tada živjele Karmeličanke, Red časnih sestara porijeklom iz Poljske. Marija je primljena u taj Red kao novis – pripremajuća, za poziv časne sestre i dobila je samostansko ima Maria Elisabeth od svete Birgitte. Kod Karmeličanki se i zaredila kao časna sestra.

Krajem 1903. i početkom 1904. godine Marija je bila u USA i teško bolesna, čir je dugo krvario, i ona je htjela da umre u Rimu u kući Svete Birgitte. I onda Sten Ture, njen brat koji je pristao sa brodom u New Orleans dolazi u New York da posjeti svoju bolesnu sestru, uzima dva mjeseca slobodno, kupuje brodsku kartu kako bi pratio svoju bolesnu sestru na putu u Rim. Sten Ture je boravio u Rimu nekoliko nedjelja do povratka u službu. Bio je uz sestru te i sam posato katolik.

Od te 1904. godine pa do smrti, 1957. godine, Maria Elisabeth Hesselbladt je bila veoma često teško bolesna, čir je često krvario, više puta joj je dobijala bolesničko pomazanje ili poslednju pomast jer se očekivalo da će umrijeti. Čir se tada liječio samo toplim oblogama i mirovanjem. Nije se ništa znalo o uzrocma pa ni o pomažućoj dijeti tako da je najčešće cijelo vrijeme “održavan” iritantnom hranom. Ali usprkos tako lošeg zdravlja uspjela je Marija povratiti Bitgittin kloster, Piazza Farnese u Rimu, totalno obnoviti taj kloster te organizovati i udahniti mu novi vjerski život, osnovati još četiri klostera; Via delle Isole u Rimu, Djursholm u Svedskoj, Lugano u Švajcarskoj te Iver Heath u Engleskoj. Od starih, sredjovjekovnih Birgittinih klostera su bili aktivni klosteri u Njemačkoj, Holandiji, Engleskoj, Španiji i Mexiku.

Ovaj dio priče ćemo ukrasiti sa Ave Maria u izvedbi Hiroko Itô, japanske sopranistice. Snimak je veoma zvučan i dinamičan, a glas tečan i lebdeći. Neka ovo bude i jedan pozdrav Japancima koji vole i žive Europsku klasičnu muziku i koji se često mogu sresti na “klasičnim” mjestima, prostorima i manifestacijama.

Maria Elisabeth Hesselbladt je umrla u Rimu 1957. u 86. godini. 2000 godine je proglasena svetom od Pape Johana Paulusa II. Nagradjena 1948. godine sa Malteskim ordenom za svoje humanitarne zasluge u ratu, https://sv.wikipedia.org/wiki/Malteserorden 1955. godine je dobila orden Nordstjernorden od Švedskog Kralja. Orden Sjeverne zvijezde je orden visokog ranga koji se dodjeljuje u Švedskoj još od 1748. godine pored ostalog i za strane državljane, za osobne zasluge značajne za Švedsku. 2004. godine posthumno je dobila “Righteous among the Nations” – “Pravednici medju narodima” https://www.yadvashem.org/righteous.html za svoju hrabrost da da utočište jevrejima za vrijeme II Svjetskog rata. Tokom II Svjetskog rata Marija je krila jevreje u dijelu samostana u koji mogu ući samo časne sestre. Tu im je napravila i odgovarajuču Sinagogu. Jednom su dolazili njemački vojnici i kontrolisali Samostan. Kada su htjeli ući u “privatni” dio gdje su se nalazili jevreji Marija je svojim autoritetom, inteligencijom i uvjeravanjem uspjela odgovoriti komandanta da nasilno udju u taj dio Samostana. Prvih godina nakon rata Marijin samostan u Rimu bio je adresa na koju je Svedski narod slao zeljeznickim vagonima odjecu i obucu za gole i bose, a najvise za izbjeglice iz Istocne Europe koji su bjezali sada od Rusa. Marija je sve to organizovala od prikupljanja u Svedskoj preko transporta do distribuce potrebitim i to u vise posljeratnih godina!

Ljudi žive razne relacije prema životu. Najviše ih je koji žive kao “nužni” producenit-konzumenti u ostvarivanju svoje uloge – nagonske dužnosti preživljavanja i ostavljanja potomstva. Daleko je najmanje onih koji su stvaraoci, ljudi koji mijenjaju svijet. Maria Elisabeth Hesselbladt je bila stvaraoc od najvišeg nivoa. Išla je put od siromašnog i bolesnog djeteta u tada siromašnoj i zaostaloj Švedskoj preko medicinske sestre u New Yorku do Superiora Generale – Vrhovni General (doslovan prijevod) i “Den helige Frelsarens Orden” , “Red Svetog Spasitelja”. Bila je stalna uspješna i nesebična potpora i pomoć svojoj braći i sestrama! Osnovala je 5 novih samostana te vratila život u 5 Birgittinskih samostana! Za sve je to trebalo imati sposobnosti te prodobiti podrsku Vatikanske hijerarhije, voditi strogu ekonomiju, imati uspjesne kontakte se narodom, uspjeti pridobiti nove polaznike za casne sestre, izgraditi funkcionalne samostane i hijerarhiju Reda svetog Spasitelja, uspjesno prolaziti kroz razna vremena i biti istrajan. Kao društveno biće i čelnik nagradjena je sa više visokih ordena i priznanja! Bila je državljanin u tri zemlje, živjela tri jezika, nesebično pomagala ljude bez obzira na njihove razlike!

Prije nekoliko godina sam sasvojim Udruženjem penzionera bio posjetio Birgittasystrarnas Kloster u Djurholmenu, exkluzivno naselje vila u Štockholmu, http://birgittasystrarna.se/index/madam/Mg== Časne sestre su gotovo se bile indijke (porijeklom iz Indije). Sjetih se da je Maria Elisabeth Hesselbladt jednom bila poslala 12 časnih sestara iz Evrope u Indiju.

Ovaj prilog ću završiti sa slikom Birgittine kuće – klostera u Rimu na Pajzzi Farnese koja je centralna alegorija knjige.

Imam potrebu da pisem i objavljujem priloge na ovoj mojoj stranici jer me to ispunjava stvaranjem i drži mi adrenalin pa se dobro osjecam. Kao stvorio sam nesto novo, nesto svoje. Budem ispunujen intelektualno i osjecajem neku zasluženost. A onda ostavio sam i ostavljam Sarajevske tragove na mrezi koji će živjeti godinama, nadam se, i koje će posječivati novi gosti.

Ali o ćemu pisati sa ove moje blogovske i životne distance. Najradije bih pisao o tužnim i bezperspektivnim situacijama u BiH, Srbiji i Hrvatskoj. Pisao bih kako dospješe Europske zemlje u rat, nesagledive energetske, ekonomske i socijalne krize. Pisao bih o usmrdjenoj suvremenoj demokratiji u svijetu. Pisao bih……, a u stvari imam započeto o svemu tome čak i sakupljenih priloga i lajkova i onda ako hoću nastaviti planem pa brišem, pa planem pa sve obrišem jer me sva ta sadašnjost i realnost toliko nerviraju da gubim dobro raspolozenje. Tragično je to da se zdrav razum, znanja, slobodni mislioci, sposobnosti, moral, sposobni kadrovi, poštenje, pozitivne kreativnosti, humanost, svijetle budućnosti….. gube iz naših života i da to demokratske (ali još uvijek site) mase nonšalantno prihvaćaju.

Zato cemo o laksim i ljepsim temama.

MIRISI

U Sarajevu su uvijek bili važni mirisi. Mirisale su proljećima kuce i stanovi krečenjima i molerajima, avlijske kaldrme, izmahani veš na štrikovima, bašće sa specijalnim cvijećem, cvijećem u saksijama ili vazama, parkovi i aleje, mirisale su pekare, čevabžinice, pijace, butici, picerije, restorani, kafići, kina, mirisale su Sarajevske dame pa i muškići,…. Svježi mirisi bili su znakovi čistoće i zdravoće.

Ja taj Sarajevski kult mirisa živim i u Švedskoj te na taj način održavam svakodnevni mentalni tonus i življenje u lijepim trenucima moje prošlosti. Moji ovlaživači vazduha, mirisne svijeće, cviječe – sada se kupuju Istočni zumbuli (Hyacint) u malim saksijama koji fantastično mirišu , novooprani veš omekšan sa mirisnim omekšivačima,…. Najdraži mi je miris lavande i najviše ga upotrebljavam. Ponekad se odmorim od njega pa zamirišem stan drugim lijepim kućnim cvijetnim mirisima.

U Sarajevu su se uvijek upotrebljavali osobni, senzualni i pazljivo odabrani mirisi. Nekada su to bili uglavnom ženski mirisi i kratkotrajne muške mirisljave dezinfekcije poslije brijanja ili frizerske kolonjske poslije šišanja. Sjecam se kolonjske, Voda iz Kölna i Pitralona. Moja majka i tetka Sena su se mirisale, moja učiteljica, Selimić Munira, dame srednjih godina iz mimohoda,…. pamti moj dječački nosić zanosne cvijetne parfeme. A onda sa Italijom i Trstom, Europom, mirisi su postali općenarodni i trendovi su se mijenjali. Mošus je dugo vladao u ženskim svijetu, a Brut u muškim. A onda sa povečanjem životnog standarda i padanjem cijena velikih serija došli su skuplji i individualniji miris tip Chanel Nº 5 i Red Dor za žene ili Giorgio Armani i Gucci za muškarce. Neposredno prije rata bio je veoma popularan Sergio Tacchini. Kada sam bio u Sarajevu, prije 8-9 godina, najljepši ženski i svjetski mirisi su plijenili u mimohodima isto kao u Parizu, Londonu, Barceloni,…. I onda su se počeli pojavljivati novi mirisi svake godine. Prije nekoliko godina Ajda je bila zaljubljena u mirise iz porodice, Narciso Rodriguez. Ja sam kupovao mirise iz serije Dolce&Gabbana….

Mirise sam uobičavao kupovati u aerodromskim Duty Free Shop sve do jednog ljeta u Dubrovniku. Bilo je to prije mnogo godina. Kupim parfem Giorgio Armani u povratku na Dubrovačkom aerodromu. Parfem nije mirisao dugo, možda pola ili samo jedan sat nakon parfimisanja. Odem na mrežu i pošaljem mejl firmi Armani. Nisam dobio odgovor i od tada sam prestao kupovati taj parfem. Tada sam i naučio da: – Parfym ima koncentraciju 15-40% parfimskog ulja, trjanje 6-8 sati; da: – Eau de Parfym, EdP ima koncentraciju 15-20% odnosno miriše od 5-6 sati; da – Eau de Toilette, EdT ima koncentraciju 5-15% , 3-4-sata intenzitet i Eau de Cologne, EdC ima koncentraciju 2-5 i intenzitet od 2 sata. Kada sam uvozio neke odjevne robe iz Italije jednom sam bio izabrao neke fantastične ženske cipele koje su bile preskupe, recimo 100 eura. Tada mi je prodavač rekao, mi ti možemo napraviti ovake iste po izgledu, ali od toga i toga mateijala i kostale bi 40 eura. Zaključite sami!

Ima jedna muzička numera koja oživi svakog decembra, svakih decembarskih praznika udje u ljude da radosno plešu i da se osjećaju veselo i slobodno. A pojavila se još 1959. godine. Evo je u najboljoj verziji, dakle Eruption i One Way Ticket,

Imali smo lijepo novembarsko vrijeme u prvih vjerovatno 20-ak dana. Bio je visoki pritisak, nije bilo hladno, nije puhalo jako i kišilo je samo ponekad, ali umjereno. Mirisale su mi neke Jadranske šetnje i provodi iz novembarsko-decembarskih prijeratnih posjeta od Dubrovnika do Trogira. Mirisale i asocirale. Stalno sam isao negdje, a najvise da nesto kupim. Tako u skladu sa raspolozenjem odlučih da poslije toliko godina, kupim parfem Giorgio Armani te tako kompletiram prijatne trenutke. Groznica pred Bozicnih kupovina je kao i uvijek startala rano, po medijima su se vrtjele neprestano i najupornije informacije o ogromnim snizenjima roba poznatih proizvodjaca. Poslije aerodromskih Duty Free Shopova parfeme sam kupovao u Kicksu, vodeći nordijski kozmetički lanac u Švedskoj, Norveškoj i Finskoj. Koncentracija parfema u Kicksu je uvijek bila najbolja, najpostenija. Osim toga Kicks je imao najbolje kartončiće za testiranje mirisa. Njih bih uvijek sakupio nekoliko nakon testiranja te upotrebljavao kao oznake u knjigama koje sam čitao. I gdje ću šta ću odem u veliku Åhléns robnu kuću u epicentru Stockholma. Tu je možda moglo biti nešto interesantno od odjevnih krpa da kupim i onda tu se nalazi največi Kicksov butik u društvu butika gotovo svih svjetskih brandova koji proizvode mirise, šminku, kozmetiku,… Bilo je puno svijeta, najbolje robe sa sniženim cijenama se uvijek kupuju na početcima akcija, od krpi nisam našao ništa, nije vrijeme mojih dizajna i materijala. Ali kupio sam miris i dezodorans,

Dugo godina gledam Hrvatsku tv-emisiju Nedeljom u 2 na internetu, uvijek kada gostuju interesantne licnosti. Prije nekoliko nedjelja gostovao je za mene potpuno anonimni Sarajlija Fedja Štukan. Jedna fantastična životna priča sa hepiendovima. Fedja Štukan je pored ostalog i pisac čija je knjiga BLANK – štampana prvi put 2020. godine, imala 27 izdanja do sada. Knjigu prodaju i Švedske knjižarske kuće. Kupio sam je za decembarska čitanja i evo je sa Kicksovim mirisnim kartonćićem za obilježavanje stranica na kojima sam prekinuo čitanje.

Iza novembarskih “Jadranskih” dana dobili smo bili Švedske snjegove. Prvi su bili ostali samo u visokim nakupinama komunalaca, ali evo počelo je opet prijatno sniježiti i očekujemo da ćemo imati bijele i Božić, a i Novu Godinu. Hladno je, grijanje funkcioniše odlično, političari sigurno ne žele da se uključuju masovno električni radijatori zbog sranja koje su sami napravili – pisao ranije. Ovaj dio priloga završavam sa još jednom varijantom One Way Ticket – TikTok

Vjeciti hit je veoma popularan kod azijata na TikToku

ŠVEDSKE NARODNE RUKOTVORINE – UMJETNOSTI

Kada sam prvi put dosao u Švedsku bio sam iznenadjen narodnim rukotvorinama od onih individualnih sa jakim netalentiranim crtama, ali objavljenim bez iakvog ustezanja ili nelagodnosti i nesigurnosti do onih vremenima nadogradjivanim i stvaralčki usavršanamim koji fasciniraju svom ljepotom, tradicijom i originalnošću. Rukotvorevine je čovjek sretao svuda po Štockholmu u raznim pa i specijalizovanim buticima, a naročito uz praznike, sve dok grubi Zapad nije pokorio familiju Sweden. Papir, boje, vuna, tkanine, drvo,….. kao ukrasi, kao igre, kao veseli predmeti, kao znakovi; individualna tumačenja,…..

“Narodna umjetnost u Švedskoj postala je pojam u 19. stoljeću kada su povjesničari umjetnosti htjeli razlikovati slike i predmete seoskog stanovništva od umjetnosti koja je bila etablirana u višim društvenim slojevima. Gotovo sva narodna umjetnost nastala je vezana uz svetkovine života i godine.” Švedska je do 80-ih proslog vijeka živjela i uzivala u toj svojoj bogatoj i familijarnoj infantilosti pokazujuci razumijevanje i blagonaklonost za netalentirane mase u odredjenim izrazajima i apsurdne jednostavnosti. Ali ogromna vecina je bila sretna i zadovoljna. Ja sam poklonik velikih djela i velikih talenata. Uvijek sam cijenio i imao neke važne knjige, slike, muziku, keramiku, parfeme, kravate, uspomene sa putovanja po Europskim kulturnim metropolama, kojima sam se uvijek vracao i bio veseo kad ih vidim, cujem, omirisem,….

Svoje prvo ulje kupio sam kada sam dobio stalno zaposlenje u Svedskoj. Jedan divni i majstorski uradjeni Svedski pesaz.

Danas imam pet ulja i jedan veliki akvarel. Sva ulja i akvarel uradjeni su zanatski u klasičnim tehnikama i temama. Proljetos sam malo mijenjao raspored namještaja u stanu pa mi se ukazala potreba ili bolje rečeno mogućnost da kupim jednu novu sliku. Odlučio sam se da kupim neko djelo uradjeno na osnovama Švedske narodne umjetnosti. Dakle tipična Švedska tehinka i tema. I tražio sam mjesecima, ne intenzivno, ali često. I onda u jednom od poslednjih novembarskih dana naletim i kupim,

Vrijeme je za jednu muzičku numeru, jedna poznata melodija sa jednim nestvarnim talentom, jednom divnom krhkom i premladom djevojkom, dakle Nizozemka, tada 13-godišnjs djevojka i trubačicsa, Melissa Venema, u izvedbi melodije “Tišina”

U slavnom Američkom filmu “Odavde do vječnosti” koji smo mi kao djeca gledali valjda početkom 60-ih čula se i za čitav život zapamtila ova melodija u veoma emotivnoj sceni, mislim da se radilo o sahrani “ubijenog” Frank Sinatra. Sinatra je dobio oskara za tu svoju filmsku ulogu.

Ako se neko želi više upoznati sa Švedskim narodnim rukotvorevinama ili umjetnosti prilažem dva lajaka https://pixabay.com/sv/images/search/folkkonst/ https://www.slojdkommerlastad.se/slojda-for-lek-fritid/

SLAVA NOVOJ 2023. GODINI!

Zajebimo ratne prijetnje, na čas zaboravimo patnje Ukrajinaca pa i Ruskih majki, odjebimo inflaciju i porazne energetske probleme, zažmirimo pred opet prijetecim Covid-19, ne mislimo nekoliko mjeseci unaprijed i ne slutimo socijalne nemire jer se svi navedeni problem približavaju stomacima. Krenimo sa zajebancijom,

Pretpraznička su raspoloženja, butici, robne kuće, ulice, trgovi, komunalni centrumi,…. su okičeni, mediji, Božični sajmovi, sniženja, muzike, radosna djeca, koncerti po katedralama i crkvama, problemi sa željezničkim saobračajom, gužve svuda oko nas, Julbord, kupovine poklona,…..

Ni ove godine neću ići na Julbord tu tradicionalnu skandinavsku gozbu tokom božićne sezone na kojoj se služe tradicionalna božićna hrana i alkoholna pića. Covid-19 opet prijeti, mnogo je zaraženih i mnogo u bolnicama, na sreću nije mnogo na respiratorima i ne umire neki značajan procenat. A bio sam prije mjesec dana našao pravi dvorac za Julbord, Sturehovs Slott, https://www.sturehov.se Veoma komforna sala za Julbord i mislio sa ići tamo dok je zaraza bila manja. A onda dvorac je udaljen 39 km. od moje kuće. Nije zanemarljiva udaljenost pogotovu u povratku i vozi se putovima poprijeko. Posjetit cu imanje u proljeće.

U radnje opet idem ranije. Srećem mnoge mlade majke sa bebama u kolicima koje pokušavaju naći poklone za svoje najbliže i drage prije gužvi. Tu su i dame u ozbiljnijim godinama koje biraju poklone za unučad, najbliže srodnike, prijatelje,…Takodjer pokušavaju izbjeći gižve, a vjerovatno i zarazu. Puno je prigodnih roba, sve mirise, tihe prigodne melodije, vesele prodavačice,…..

Jutro u mom Haninge centrum.

Ja upotrebljavam internetski pretraživač Opera koji blokira sve reklame i nepoželjne posjetioce tako da uspijevam izbjeći dosadne i naporne i ometajuće reklamne atake pogotovo u predprazničnim danima. Ali čovjek ostavlja tragove i na drugi način pa dobija npr. reklamne mejlove. Prije izvjesnog vremena dobio sam ponudu od McAfee, “Zaštitite sebe i cijelu porodicu od najnovijih napada virusa, zlonamjernog softvera, špijunskog softvera i ransomwarea, a da pritom zaštitite svoju privatnost i identitet. Cijena 1199 kruna za 2 godine.” Kada sam prvi put kupio McAfee nije bio jeftin pa sam odlučio da prihvatim ponudu jer mi je i prethodni ugovor bio pri kraju. Odem na stranicu i počnem ukucavati podatke i onda mi je neko pozvonio na vrata, vratim stranicu sa podacima o mojoj kartici i odem vidjeti ko zvoni. Kada sam se vratio kompjuteru vidim otvoren prozorčić u kojem je pisalo odprilike, “Zašto si porekinuo kupovinu? Jel* zbog cijene? Nudimo ti novu cijenu za isti paket od 999:-” Eto to je digitalni način prilagodjavanja trgovanju, odnosno cjenkanju, koje je došlo sa juga Evrope. Još je uvijek nepristojno i bez rezultata pokušati se cjenjkati u Švedskoj, ali tradicije i otpor slabe svaki dan sve više i više.

Imalio smo turbulentne i visoke cijene benzina i 2-3 mjeseca. I onda ja odlučim stalno nadopunjavati rezervoar ćim cijena padne ispod 19,50 krona litar. Zbog toga sam počesto gledao u displej u autu. Imao sam prvi put jedan pokazatelj koji je govorio koliko kilometara mogu voziti sa benzinom koji je bio u rezervoaru. I onda primjetim jednog hladno-toplog dana da mogu voziti više kilometara nakon vožnje nego kad sam startao. Startao sam i displej je pokazivao da mogu voziti sa rezervoarom 520 km. i kada sam se vratio kući, nakon recimo predjenih 30 km. stajalo je da mogu preci sa rezervoarom 540 km. Kako to, greška u kompjuteru? I onda sam shvatio da je kompjuter u autu programiran tako da uzima parametre vožnje; brzinu, cestu, temperaturu, šaltanje, kočenje,…Čovjek mora biti oprezan i sa digitalnim svijetom. Cijena benzina se u medjuvremenu stabilizara izmedju 18 i 19 krona.

Sada ćemo poslušati jednu Sarajevsku, tužnu i po notama i po tekstu i po pamćenju, a i po učesnicima. Skoro sve legende iz muzičkog priloga su nas napustile. Lahka im zemlja bila! Dakle “Nedžad Imamović i Jovica Petković – Stara staza – LIVE, Skenderija, sa Keminog koncerta u Skenderiji 2003.

Digitalne tehnike i programiranja zapaljuju mašte tako da mnogi počnu halucinirati. S vremena na vrijeme se u Švedskim medijima propagiraju autobusi i taxiji bez šofera. Ja sam kao čitalac u više navrata komentarisao entuzijaste do šprdnje. Moguće je imati vozove, metroe pa i avione bez vozača jer su prostori odredjeni, kontrolisani i izolovani. Sa ova tri vozila se upravlja iz visokosofiticiranih centar. Taxi bez vozača ima senzore i program u haosu, neuredjenom i neodredjenom miljeu – saobraćaju. Prostor ne može biti pokriven senzorima u cijelosti, program ne predosjeća, ne predvidja i ne sluti. Dakle takvi taxiji su opasni, neodgovroni i pravno nedefinisani.

Evo sada TikToka i Hase

Ove godine je kao nikad na svim tv-kanalima mnogo romantično-Božićnih-glamuroznih filmova, tzv. limunada. Ne gledam takve filmove, ali sam ovogodišnjeg decembra pogledao dva zbog mjesta dešavanja radnje, Christmas in Rome i Christmas in Vienna. Htio sam se podsjetiti na boravak u tim gradovima te posjetiti i osjetiti opet one fantastične miljee i monumente. Ja sam nekako specijalno vezan za Beč. Jel to neki nerazumni trag od mog djeda, Avdije Karasalihovića, koji se tu liječio nekoliko mjeseci za vrijeme I Svjetskog rata ili možda nešto reinkarativno, ko zna. U svakom slučaju ću putovati u Beč sljedeće godine na malo duže vrijeme tako da mogu u miru obilaziti i uživati u toj kulturi koja me tako jako senzibilira.

Moj prijatelj Mato koji je u oktobru napunio 89 godina otputovao je sam u Zagreb kod mladje kćerke. Poželio je svoje mladje dvoje unučadi. Presjedaće i u odlasku, a i u povratku u Minchenu. Naručio je asistencije koje su besplatne. Gotovo nestvarno.

Pozdravit ćemo se sa jednom veoma prigodnom pjesmom Johna Lennona, So this is Christmas (War is Over), pozdraviti te i ovom prilikom u mislima i sa najboljim željama biti uz Ukrajinski narod. Slava Ukrajini!

Dobitnici Nobelove nagrade za fiziku za 2022. su Alain Aspect, Francuska; John F. Clauser, USA i Anton Zeilinger, Austrija; za istraživanja u domenu kvantne mehanike – nauke koja prirodu opisuje pomoću čestica manjih od atoma. U pitanju su pionirska istraživanja o kvantnim informacijama.

Ovogodišnja nagrada za fiziku pokazuje da je kvantna teleportacija moguća. Ovogodišnja Nobelova nagrada za fiziku pokazuje da se informacija s jedne čestice može prenijeti na drugu srodnu česticu, iako su te dvije čestice udaljene nekoliko kilometara i ne komuniciraju.

Laički objašnjenje bi bilo da čovjek može nacrtati recimo brkove na jednoj čestici te da se istovremeno pojave brkovi na srodnoj čestici – cesticama negdje na kraju svemira, bez ikakove poznate komunikacije, kontakata. Nobelovci su svojim experimentima potvrdili da to postiji, da je moguće i da funkcioniše. Otkrivena je bivstvena “komunikacija” svemira. Cini se da je covjek prvi put na primljenjiv nacin ulazi u svemir.

Uz ovo epohalno otkriće poslušajmo i jedno epohalno klasično muzičko djelo koje je napisao Pjotr Iljitj Tjajkovskij, čuveni ruski kompozitor davnih kozacko – ukrajinskih korijena, u izvedbi Anna Fedorova, ukrajinske pijanistice, dakle Tchaikovsky: Piano Concerto No. 1, Op. 23 – Anna Fedorova – Live Concert HD

Koliko puta vam se desilo na ulici ili na nekom skupu da se odjednom sjetite nekog koji nije tako znacajan u vasem životu i na kojeg ste zaboravili i odjednom taj neko je pred vama?

Svi smo čitali i gledali filmove o blizancima i njihovim paralelnim, identicnim i istovremenim doživljavanjima u sasvim različitim sredinama i okolnostima. Jednog boli grlo jer je bolestan, a drugi je zdrav ali ima najozbiljnije simptome bolesti grla. Posebno su bili interesantni primjeri paralelnih preživljavanja raznih situacija i dogadjaja blizanaca u različitim sredinama i okolnostima koji nisu ni znali da su blizanci.

Dok sam radio kao prodvač namještaja jedno vrijeme, u nekoliko godina, prodavali smo kineske kožne kauče, fotelje i ugaone graniture, “Orlando”, koji su bile veoma udobni, večih dimenzija i dobrog kvaliteta. Proizvodili su se u 4 boje i direktno naručivali kontejnerski iz Kine. Rok isporuke je bio cca 2,5 mjeseci. Iz više je razloga bilo važno naručiti pravu boju. Znalo se desiti da svi kupci žele kupiti gotovo isključivo u svijetloj bež boji. Onda odjednom niko ne želi u bež boji svi hoće u crnoj, pa onda samo smedja ili tamnocrvena. Niko nije znao šta se dešava sa kupcima i zašto tako biraju, gotovo isključivo. To se dešavalo u ciklusima od po pola godine i nije ovisilo o godišnjem dobu, sezoni, cijeni,…..

Jednom je čuveni futbalski trener iz Travnika, Ćiro Blažević, objašnjavao zašto on misli da je Davor Šuker najbolji centarfor na svijetu. Svi napadi i odbrane imaju svoje seme gradjene na osnovu analiza o medjudejstvu. Ako tim ima dobrog asistenta koji centrira loptu na prvu stativu onda ce Šuker ici na prvu stativu. Madjutim Šuker je šarao, išao svojim putanjama i uvijek bio na mjestu gdje je dolazila lopta i pravila najbolju priliku. Danas imamo fenomenalnog norvežanina, Erling Haaland, koji je u Manchester City postao prava mašina za golove. Gledao sam ga. On pokriva odprilike 40 metara od gola protivnika punom sirinom, sve položaje, M.City ima fantasticne veoma inteligentne igraće i tim ne gradi napade samo na Haalanda, nego svi grade prilike pa ko bude imao najbolju šansu ta ce i pucati na gol. Ali eto najčešče se dešava da Haaland ima tu najbolju priliku iako kruži nekim svojim privatnim putanjama cijelo vrijeme.

Sredinom sedamdesetih pojavio se prvi hit Bijelog dugmeta, “Tako ti je mala moja kad ljubi bosanac”. Kao rodjeni Sarajlija i Raja mogu da kažem da su muzika i riječi tog hita nedefinisani “strujali” Sarajevom danima i mjesecima. To je bila nakupina tadašnjeg Sarajevskog duha, Brega je bio samo prvi muzički medij koji je to pretvorio u note i riječi. Mnogo je takvih hitova koji su bili muzički izrazi svojih specijalnih i posebnih vremena. Kao znakovi novih nadgradnji i vremena.

Počnimo zato sa Bebekom i Tako ti je mala moja kad ljubi bosanac!

Sve navedene i druge slične pojave mogu biti samo plod nekih komunikacija, nekih kontakata koji su nam nepoznati. Poznati i svakodnevni kontakti i komunikacije čovjeka ostvaruju se culima. Dodir, vid, sluh, njuh i okus su pet osnovnih čula koja čine neizostavni preduslov ljudskih komunikacija. Iza toga dolaze razne teorije i sredstva, faze i nadgradnje u svrhu traženja istina te širenja spoznajnog svijeta. Kontakt i komunikacije su osnova svih ljudskih bivstvovanja, spoznaja i znanja. Pored prirodnih kontakata i komunikacija imamo i umjetne (artificiell), a može se reči da postoje i teoretski kontakti. Umjetni kontakti su oni koji produbljuju naše spoznaje i znanja zahvaljujući novim tehnikama, sredstvima i pomagalima.

Ja sam se oduševio čitajući i gledajući prigodni program na tv, prošle godine, da je nakon 25 godina planiranja, dosad najveći svemirski teleskop na svijetu, James Webb, https://www.rymdstyrelsen.se/en/ , stigao do svoje orbite u svemiru. Teleskop vrši mjerenja u infracrvenom svjetlu i moći će, između ostalog, ispitati atmosfere planeta u drugim solarnim sustavima i pogledati dublje nego ikad prije u povijest svemira. James Webb može promatrati u većem dijelu spektra infracrvene svjetlosti. Kako se svemir širi, svjetlost zvijezda dobiva veće valne duljine, zbog čega svjetlost mijenja boju. Čovječanstvo bi moglo saznati mnogo više o povijesti svemira nakon praska, od njegovog samog početka!

Prije gotovo 100 godina Albert Ajnštajn se upoznao sa teleporteringom u kvantnoj fizici. “Kvantno mehanički fenomen koji omogućuje teleportaciju bacio je mnogo mrava u glavu Albertu Einsteinu. Po njemu je kvantna fizika bila grozota. Čudesni sat koji je upravljao Einsteinovim svemirom, gdje je svaki događaj imao svoj uzrok, u kvantnim je teorijama zamijenjen nepredvidivim događajima u kojima je sve neizvjesno i ništa se ne može točno odrediti. Postojanje je samo vjerojatno, a ne apsolutno. Einstein je imao poteškoća s prihvaćanjem kvantne fizike i njezinih čudnih posljedica. “Bog se ne kocka”, njegov je poznati komentar o vjerojatnostima koje vladaju u kvantnom svijetu. Kako bi demonstrirao apsurdnost kvantne fizike, Einstein je napravio misaoni eksperiment zajedno sa svojim kolegama Borisom Podolskim i Nathan Rosenom. Rezultat eksperimenta je da da se informacije vezane za promjene jedne čestice prenose na drugu istorodnu česticu bez obzira na daljinu na neobjašnjiv način. Tek je 1960-ih formuliran pokus da se pokaže “EPR učinak”. Deset godina kasnije došao je konačni dokaz da je Einsteinov “sablasni učinak udaljenosti” zapravo postojao.” https://www.nyteknik.se/innovation/einstein-och-teleportering-6474010

Vezano za dodjelu ovogodišnje Nobelove nagrade za fiziku Nobelov odbor piše da su laureati iz fizike proveli revolucionarne eksperimente sa isprepletenim (?) kvantnim stanjima, gdje se dvije čestice ponašaju kao jedna cjelina čak i kada su odvojene. Rezultati su utrli put novoj tehnologiji koja se temelji na kvantnim informacijama. Kvantna mehanika dopušta da dvije ili više čestica budu u međusobnom kontaktu, čak i na nevjerojatno velikim udaljenostima. Za njih se kaže da su u nečemu što se zove upleteno, ili zapetljano stanje. Ako je jedno od njih pogođeno, to određuje i sudbinu drugoga. To se protivi svim uobičajenim predodžbama o stvarnosti. Kako na nešto može utjecati događaj koji se dogodi negdje drugdje, a da do njega ne dopre neka vrsta signala? Ali u kvantnoj mehanici, čini se da nema potrebe za komunikacijom za povezivanje različitih dijelova sustava.

Decenijama nakon Einsteinove smrti, eksperimenti trojice fizičara pokazali su da je kvantna zapetljanost stvarna, a ne samo teorijska. Postoje li neke čestice bez vremeskih ili bez prostornih osobina?

Slika – Mikelandjelov Bozji prst.

Izvršni direktor Američkog instituta za fiziku Michael Moloney je izjavio da je su trojica ovogodišnjih nobelovaca potvrdili da je kvantna mehanika vrlo korisna u svakodnevnici. Prema njegovim riječima, između ostalog, može se primijeniti za kvantno računanje i kvantnu tipografiju. Moloney je poručio da će se ovim promijeniti svijet u praktičnom smislu, a što se odnosi i na kvantno računanje. “To su rješenja koja će nam pomoću u svemu – od proizvodnje vakcina, razvoja tehnologije do meteoroloških prognoza. Postoji toliko različitih tipova proračuna koje možemo uraditi kvantnom informatičkom naukom, a koje ne možemo uraditi klasičnim računarima”, obrazložio je u izjavi za CNN.

Mene je moja majka Bedra upisala u Vježbaonu osnovnu školu u sastavu Učiteljske škole na Obali sa desne strane Miljacke, kako bi se družio sa boljom djecom. Svi moji rodjaci i Raja počinjali su svoje prve razrede u Devetoj školi koja se nalazila na Zvonimirovoj obali (Otokara Kersovanija), preko Miljacke na lijevoj strani u visini Pravnog fakulteta, a prije čuvenog restorana sa baštom uz Miljacku koji se zvao Dva ribara. Nakon nekoliko godina škola se preselila uzvodno uz Drvenija most. U zgradi Devete škole otvorena je bila velika biblioteka koju sam jedno vrijeme veoma često posjećivao. Bilo je puno knjiga o Albertu Ajnštajnu i drugim čuvenim naučnicima. Tada sam izgradio neke svoje privatne teorije o svemiru koje još i danas zastupam. Prvo, čovjek je Zemljanin, prirodno zemaljsko biće koje nije po svojim bioloskim potrebama, a ni po dužini života prilagodjeno svemirskim prostorima i svemirskom vremenu. Dakle glupo je za očekivati da će čovjek sa svojim kratkim životom i biološkim potrebama putovati po svemiru kao po zemlji. Drugo, a što Ajnštajnov život i nauka potvrdjuju, čovjek može sa svojim mozgom odnosno dostignutim znanjem i talentom ući u svemirske prostore i “živjeti” u njima te iz tog “življenja” otkrivati nove istine. Na ovo “Drugo” ponukala me jedna priča o Ajnštajnu. Naime on je bio izašao u šetnju sa nekim prijaterljima i onda bi cijelo vrijeme zastajkivao i nešto kratko zapisivao. Bili su mu kao odjednom došli u glavu neki mogući odgovori za neka njegova razmišljanja. To je slično kao kad pjesnik odjednom dobije u glavi traženu riječ ili traženi stih ili kada neki naučnik iz nekih drugih oblasti odjednom shvati riješenje nesavladivog problema. I treća moja teorija je da smo mi Zemljani potomci Marsovaca. Svijetlost je materijalna i Sunce gubi masu isijavanjem svjetlosti te na taj način njegova svjetlost i toplina se smanjuju, opadaju u snazi odnosno dometu. Nekad je Zemlja bila Venera, a Mars Zemlja. I nekada će Zemlja biti Mars, a Venera Zemlja. Ovo nekada se prevodi sa milionima godina. Današnje prilike na Zemlji me učvršćuju u mojoj trećoj teoriji. Čovjek drastično i pogubno uništava zemaljsku prirodu, a time i svoje osnovne preduslove za opstanak. Pored toga gramzljivot, pljačke i otimanja često proizvode idiote koji su blizu da upotrijebe atomsko oružje. Da li se na Marsu nekada desio atomski rat ili je njegova priroda uništena zbog “zemaljskog” načina života Marsovaca? Možda ćemo nekada to saznati.

Za kraj evoj jedne stare, svemirske i Sarajevske!!!! Sejo Pitić – Sjajni mjesec na Trebević sjeo!

https://www.youtube.com/watch?v=T-z2MSCzSQM

1967. završih srednju školu, nezaposlenost je bila velika – nigdje posla za mene, živjeli smo dosta oskudno, nisam imao nikakvih uslova za fakultet,…. I onda ja odem u Vojni odsjek i prijavim se u vojsku. Mislio sam da je u tom trenutku najkorisnije bilo za mene skinuti taj balast i osloboditi neka možda bolja dolazeća vremena. Septembar 1967. Sombor, Regrutni centar za ca 6.000 vojnika, pri avijaciji, moj prvi rodjak Sead Bečirović i ja. Devetnaesti rodjendan sam proslavio u kantini te pocastio Raju Micikinim ogromnim krofnama, 5. decembar 1967. Onda prekomanda na stari Zemunski aerodrom pored Studentskog grada u Beogradu, a onda kasarna Filip Kljajić u centru Niša.

Jugoslavija je bila prava, suverena i samostalna država. Jedan od stubova te zemlje osim Tita i KPJ bila je i JNA. Gradila se na pobjedničkoj, partizanskoj, antifašistickoj, općenarodnoj,…. prošlosti. Bila je fantastično organizovana i funkcionalna organizacija. Hijerarhija je funkcionisala na najbolji način, ničega nije falilo, provodili su svi propisi i programi. Trebala je biti kovačnica bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije. JNA je bila veoma respektabilna u svijetu. I onda dodje jebeni rat početkom devedesitih. JNA postade največim dijelom velikosrpska i nenarodna. Prije početka rata u okviru JNA su obučavani i pripremani odabrani srbi za započinjenje rata, ustrojena njihova ratna organizacija, oružje se distribuiralo u srpska mjesta, napadni položaji oko Sarajeva su izgradjeni godinu dana prije početka rata, izgradjene komunikacije,… Na početku rata JNA je čuvala najvažnije objekte (skladista oružja i sredstava, aerodrome, kasarne, …) i dobrovoljno ih predavala samo srbima. JNA je u toku ratnih dejstava često izvodila razne manevre kako bi pomogla srpskoj strani ne rijetko na tragicne nesreće nesrpskog stanovništva. Dijelovi JNA su i direktno učestvovali u borbama na strani velikosrba. Ovo bi bila neka prozna i jednostavna istina o armiji Jugoslavije. U nastavku ću preko imena mojih drugova i prijatelja pokušati dočarati život u vojsci kada je JNA živjela svoje lijepe i ponosne dane.

Ali, hajde sada, prije nizanja imena i dogodovština, da čujemo prigodnu, U tom Somboru,

BIORAC BRANISLAV iz Bioraca, Srbija, u vojsku je otišao iz Studentskog grada u Beogradu, diplomirao na Šumarskom fakultetu – inžinjer za erozije i bujice. Bili smo veliki prijatelji. On je bio tako kulturan, obazriv, inteligentan, obrazovan i prava raja! Njegova djevojka Buba je još živjela u Studentskom gradu kada smo mi došli na stari Zemunski aerodrom. Družili smo se! Njena su me raja znala kao posječivati tako da bih ja dobio izlaznicu iz kasarne. Bili smo pretjerali pa su komandanti zabranili da mi se izdaju izlaznice na posjete iz Srbije. Europske studentske demonstracije1968., demonstracije sudenata u Beogradu, policijske akcije. Bio sam na straži prema Studentskom gradu kada je milicija ganjala studente demostrante. Pomogao sam jednoj grupi Bubinih prijatelja da se sakriju. Branislav me tri puta posjetio u Sarajevu nakon vojske. Jednom sam bio na Ilidzanskom bazenu kad ugledam jedan crveni luxuzni kabriolet. I onda malo kasnije neko se dere Ziko, Ziko, traži te neki prijatelj. U kabrioletu je bio Branislav sa mladjim bratom. Mladji brat je radio u Francuskoj, a stariji u Kanadi. Branislav se zaposlio u jednom državnom preduzeću u Beogradu, bio je zadovoljan sa poslom, radili su na melioraciji Morave, postao je bio glavni inžinjer projekta, oženio se, dobio dvije curice. Kad je dolazio treći put u Sarajevo priča mi da će sigurno ostati bez posla kao najmladji inžinjer jer država nije htjela nastaviti finansirati projekat. I ostao je bez posla, radio jedno vrijeme kao taksista i onda se sa familijom negdje odselio, bio sam čuo u Kanadu. 1986 godine sam bio u službenoj posjeti u Beogradu i odem u firmu u Knez Mihajlovoj broj 7-9. Ništa nisu znali o Branislavu, kažu samo se izgubio. Vjerovatno su ga starije kolege (smradovi) povrijedili. Goglao sam nekoliko puta Biorac Branislav i ne nadjoh nikoga.

BUDJELAN LJUBIŠA iz Majdanpeka, radio u rudniku kao električar, sam na svijetu – nikog nije imao od rodbine. Najinteligentija “baraba” sa kojim sam se družio. Imao je ideja i provala koje su i danas premoderne. Volio se zajebavati do iznemoglosti. Njegove istorije o prostitutkama sa Beogradskog kolodvora, on je tako zvao Beogradsku željezničku stanicu, su u rangu današnjih modernih filmova gdje se radnje i likovi mjesaju u vremenima, rodovima, srodstvima i osobinama, nemoguće. Jednom smo učili rukovanje sa onim poljskim induktorskim telefonima sa ručkom sa strane. Rasporedili se u grupe, razvukli žice na po 100 metara i onda Ljubisa sa jedne strane, a jedan bolesno ambiciozni desetar iz Srbije sa druge strane. Puhni slabo te čujem viče Ljubiša desetaru, a ovaj puše i pita čuješ li me sada, a Ljubiša ponavlja slabo brate puhni malo jače i tako nekoliko puta dok Ljubiša ne kaže, E jebiga desetaru sad si mi skroz ohladio jaja. Onda povrijedjeni desetar trči prema nama i viče u zatvor ćeš ti u zatvor, a Ljubiša se smije i kaže, a jaja ništa??? Imali smo i jednog desetara, Videmšek Vlado, jedan neobrazovani, ali ambiciozni slovenac. Kasarna u Somboru je imala tri trpezarije za po cca 2.000 vojnika svaka, Iako je bila dobra organizacija moralo se čekati u redu da se uzme hrana. Stojimo mi tako u sporom redu, a pored nas desetar, ispred mene Ljubiša, a ispred njega Ibiši Džavid. I onda kao Ljubiša šapće nešto Dzavidu na uho, a ovaj zajedno sa Ljubisom gleda u destera i kao podsmijevaju mu se. Zašto se smeješ pita sa nelagodom desetar Vlado Džavida, a on odgovara da mu je Ljubisa ispricao jedan vic, dvije buhe izašle iz kina pa jedna pita drugu hoćemo li čekat autobus ili fatati nekog kera. I onda se svi smejemo i zbog vica i zbog Džavidova nacina govora i zbog desetara. Bio je to Ljubišin perfomans i bilo je više viceva i komičnih situacija. Jednom je jedan Vojnik iz drugog voda, susjednog, sa kojim smo dijelili prostor sa osobnim ormarićima, dobio paket sa hranom. Vojnik je imao porjeklo iz jednog bogatog dijela Jugoslavije sa veoma finim ljudima i tradicijama, zato za ovog negativca samo Vojnik. On je imao nesrazmjerno veliku glavu, plavu kratko ošišanu kosu, pravio se glasom i pozom kao važan te bio veoma škrt. Držao je glavu cijelo vrijeme u ormariću i jeo kriomice hranu iz paketa. Ljubiši je to išlo na živce i dva puta ga je startnuo kao nenamjerno tako da je ovom glava udarila u unutrašnjost ormarića. Jednom smo za ručak imali neku krompir kalju sa ogromnim krompirima. I onda Ljubiša uzme največi skuhani krompir, zauzimao je cijelu šaku, i spuca Vojnika koji je sjedio ispred nas, u potiljak. Krompir se rasprsnu, a Vojnik ustade sa ukočenim ledjima, okrene se i kaže, Nemoj da nekom jebem mater. Cijela se trpezarija grohotom smijala.

IBIŠI DŽAVID iz Gnjilanja, Kosovo. Tada smo albance sa Kosova zvali šiptari. Oni su se uglavnom družili izmedju sebe i pričali na svom albanskom jeziku. Jedini se Džavid družio sa svima čak je nekoliko puta i oponirao nekom svoj zemljaku. Predstavio se da nije išao u školu te da ne zna ni pisati, a ni čitati. Bilo je to iznenadjenje za kapetana stručne obuke. Mi smo se obučavali za rad na teleprinteru za što se pretpostavljalo znanje čitanja i pisanja i jedan nivo obrazovanja. Tada je to bilo sredstvo veze sa šifriranim porukama – perforirane trake. Prije gašenja svjetla u spavaoni znali smo ležati i čitati novine. Džavid je listao svoju Rilindiju i onda ga upita jedan inteligentni zagrebčak, Kako ti čitaš novine kad nisi išao u školu te ne znaš ni čitati, a Džavid mu odgvori, Beli brate ja samo gledam slike. Ljubiša je zvao Džavida sa Beli brate što je ovaj i usvojio te zvao mnoge u izvjesnim situacijama sa Beli brate (indijanci). Džavid je bio pošao ići u školu za opismenavanje. I onda dodje odgovor iz Gnjilanja, Džavid je bio završio srednju poljoprivrednui školu. Ljubiša ga je prozvao Beli brat – školovani seljak. Kada smo se rastajali Ibiši Džavid je bio najtužniji.

PAŠ BORIS, Ljubljana, veliki intelektualac, prevodio je klasike sa njemačkog na slovenački i srpsko-hrvatski. Zapažen je bio kada bi u trenutcima odmora vani, naslonio se na drvo, najčešće stajao na jednoj nozi, zatvorio oči i uživao u suncu i isključenosti. I onda ga je Džavid upratio, odnosno oponašao, bilo je komično. Boris se nije ljutio, naprotiv čini se bilo mu je drago zbog prihvaćanja njegove za ta vremena neobičnosti. Boris je bio visok i štrkljav sa pravim intelektualnim zračenjem, nikakav snagator ili mogući učesnik neke tuče. Jednom je jedan vojnik sa kriminalnom prošlošću i prilično opakim izgledom počeo galamiti na jednog drugog ali nježnog i sitnog vojnika i gestima mu prijetiti da će ga udariti. Utom je Boris odnekuda iskrsno i povišenim ali veoma autoritativnim glasom uzeo u odbranu napadnutog vojnika. “Opaki” vojnik se bez zadrške ili komentara povukao. Nekoliko puta smo Boris, Branislav i ja diskutovali neke “visoke” društvene i literarne teme. Jednom je Boris izrecitovao jednu kratku pjesmu od Rilkea ?(Rainer Maria Rilke), jedan čuveni poet (rodjen u Pragu, pisao na njemačkom), naravno na njemačkom jeziku i pitao nas šta smo zapazili u pjesmi – recitaciji. Branislav je bio zapazio zvučnost pjesme, odnosno zvučni sklad riječi u lirici. Branslav je pogodio. Eto poezija se može pisati i zvučnim riječima u skladu sa temom!

Vrijeme je predahnemo i evo jedne stare vojne sa kojom se završavaju Bečki novogodišnji koncerti, dakle Marš Radecki,

ZEKA, Sarajlija sa Vratnika, fakin, prijatelj. Zatekli smo ga bili u kasarni. Bio je došao sa proljetnom klasom. Teško je podnosio vojsku, disciplinu, sputanost, ograničene slobode,…. Poznavao sam više takvih Sarajlija. Mnogi su se uspjeli osloboditi služenja vojnog roka na takozvanu “ludu”, kao psihijatrijski slučajevi. Gotovo svi su folirali. Zeka je bio strucnjak za tetovaže i obečao je bio tetovirati na mom ramenu jedan mali avion dvokrilac. Imao je veliki respekt za mog očuha, takodje sa Vratnika i nekadašnjeg fakina. Zeka nije bio u našem vodu ili četi, ali je često navraćao da se družimo. Jednog ponedeljka dobijemo vijest da je Zeka napravio belaj u Somboru te da ga je Vojna policija zatvorila. Kasnije sam čuo da je bio poslat na VMA u Beogradu kao psihijatrijski slučaj te da je kasnije otpušten iz vojske. Nije me stigao tetovirati, nisam se čuo, a ni sreo sa njim kasnije. Prije nekoliko mjeseci vidim u Oslobodjenju smrtovnicu. Na slici je bio Zeka, lijepo obučen i sa kravatom, izgledao je produhovljen, a ožalošćeni su bili pored supruge i dvoje djece i unučad.

SRETKOV PAKET, bio je iz Blažuja, radio u Enegoinvestu sa mojim rodjakom, dobio je bio prvi od sviju nas “Sarajlija”, paket od svoje familije. Pozvao nas je sviju u spavaonu da zajedno otvorimo i podjelimo paket. I onda ga svi otvaramo i gledamo i čekamo da Srečko počne častiti. U paketu je bila i jedna poveča plastična kesa, prazna. Ja predložim da kesu napunimo vodom te da je postavimo u Vladin, desetarev krevet. Helem postavimo kesu punu vode ispod donjeg čaršafa u krevet gdje je spavao desetar Videmšek Vlado. Svi čekamo šta će se desiti. Nakon što se ugasilo svjetlo ulazi desetar skida se i baca u krevet. Poslije nekoliko trenutaka ustaje i pali svijetlo, svi kao spavamo, a jedan Šarić Pero iz Zepca sa najsmješnijim brkovima na svijetu, trepčući očima viče, Ko je upalio svjetlo? On je, on je viče desetar u mokroj donjoj pidžami i pokazuje na Peru koji se poceo smijati zbog mokre pidzame.. Bila je provedena prava istraga, niko nije izdao, ali je cijeli vod bio kažnjen. Ja i još neki bili smo veoma mladi i djetinjasti. Tražili smo zajebanciju u svemu i uopšte nismo ozbiljno shvaćali vojsku. Bilo je i dosta “postarijih” valjda tridesetogodišnjaka kojim je vojska prekinula neke stvaralačke godine pa su pizdili.

PEKUŠIĆ EMIR, kolega iz škole, vojnik u Nišu. Dobijem nekako izlaz, iako vojska nije puštana u gradove zbog okupacije Čehoslovačke od strane SSSR-a, kraj augusta ili početak septembra 1968. Prva i uvijek redovna stanica restoran i bašta hotela Ambasador koji su me neodoljivo podsječali na Sarajevsku Gradsku kafanu. Dan je bio lijep kad odjednom ugledam Emira Pekušića kolegu iz srednje škole. Bio je u vojnom odijelu, služio je vojsku u Nišu, cijelo vrijeme. Radost je bila velika i obostrana. Emir nikada nije imao peticu iz vladanja. I tako razdragani odosmo u Nišku Banju protivno propisima zbog daljine. Pilo se. žderalo se, zajebavalo se, imali smo lijepo društvo i onda negdje pred zoru taxi do kasarni. Moja kasarna je bila u centru Niša i bilo se teško neopaženo uvuči. Ja sam to uspijevao nekoliko puta ranije preko jednog visokog zida u mraku, na uglu izmedju dva reda garaža za teretne kamione. Čim sam preskočio zid neko viknu, Stoj, ko ide? Pogledah u pravcu glasa i vidjeh u mjesecini jedno blijedo i nepoznato lice. Ma ja sam Ziko iz….., Uvis ruke, slijedila je naredba, Ma ne jebi ja sam vojnik ovdje, odgovorih, Stoj ili pucam reče glas i repetira pušku. Sproveden sam bio kod dežurnog oficira. Nakon nekoliko dana osudjen sam bio na 5 dana zatvora. Zbog mjera povečane sigurnosti, a zbog okupacije Čehoslovačke od tadašnjeg SSSR- povečan je bio broj stražarskih mjesta. Stražar koji me zaustavio bio je jedan mladi vojnik i dobro je da je bio pribran inače me mogao upucati.

Prilka je da poslušamo jedan vječni narodni hit koji se prvi put čuo na Ilidži 1968. godine. Hit je oslikavao život tog vremena, bilo je kokuzno ali vedro, veselo, lijepo, optimistično, razvaljivalo se po kafanama i svi smo patili od ljubavi, haj, haj, Pjesma se zove Violino ne sviraj, a kompozitor je najkafanskiji narodnjak, Predrag Živković Tozovac.

JNA I NIŠKI DOGADJAJI

18. augusta 1968. nakon doručka oprostih se od Dragana, jednog finog Sarajlije i Raje sa Čobanije. Bio je desetar u jednoj drugoj jedinici i bio je odslužio vojni rok. Otišao je bio kući u Rajvosa. Kada smo se okupljali za ručak ugledam Dragana kako u civilu ulazi u kasarnu. Tog dana je SSSR okupirao Čehoslovačku pa se zbog moguće eskalacije podigao nivo gotovosti u cijeloj JNA. Svi koji su bili pušteni iz vojske bili su vraćeni u kasarne, a do daljnjeg je bilo odgodjeno odpuštanje vojnika. Dragana su vratili sa željezničke stanice. Ja sam trebao izaći mislim, 8 septembra. Tog 18. augusta, negdje oko ponoći, počela je nepregledna kolona kamiona, tenkova, bornih kola, tegljaća, topova, poljskih kuhinja da prolazi pored naše kasarne ka granici sa Bugarskom koja je bila članica SSSR. Poslednji kamioni su prošli negdje oko 04,00 u rano jutro. Bilo je impozantno za gledati. Iz mnogih kamiona su se čule partizanske ili zemljačke pjesme. Puno je bilo Bosanskih hitova.

Kasarna Filip Kljajić se nalazila u centru Niša, blizu jedne velike pijace i imala je jedan veliki i lijepo uredjeni park ispred same velike trospratne zgrade ogradjen metalnom mrežastom ogradom sa tri strane. Kada bi smo sjedili na nekoj klupi u njemu imali bi osjećaj da smo vani jer su sa sve tri strane bili trotoari gdje su ljudi prolazili, a sa desne strane je bila i glavna veoma prometna saobračajnica. Znali smo sjediti u parku za vrijeme okupacije Čehoslovačke, narod nam je preko ograde ubacivao lubenice i drugo voće te dosta njih flaše sa rakijom. Neki, pomalo nakresani, u popodnevnim satima su znali govoriti protiv Bugarske i bodriti nas. I onda se neki vojnik napio od ubačene rakije, komanda saznala za dešavanja i bilo nam je zabranjeno da se odmaramo u parku.

Blizu kasarne je bila jedna veoma močna zgrada u kojoj se nalazila komanda Oblasti (zaboravio koje, mislim da je cijela bivša Jugoslvaija bila podjeljena u 4 oblasti) i iz koje je organizovano i rukovodjeno obavjestavanjem, osmatranjem, nadzorom, uzbunjivanjem, pripremanjem i vršenjem odbrambenih zadataka prema zemljama koje su graničile sa Makedonijom te istočnom i sjevernom granicom Srbije. Ja sam tu radio na teleplinteru na poslednjem 4. spratu u kancelariji na samom uglu zgrade sa pogledom na dugu cestu kojom su seljaci u rana jutra sa zivopisnim kolima prenatovarenim raznim povrcem, vocem i cvijecem dolazila na Nisku pijacu. Bili su to Van Gogovi prizori. Radili smo u 4 smjene, a ja sam najvise volio nočnu smjenu pored ostalog i zbog tih mojih ranih kafenih jutara. Moj glavni komandant za djelatnost bio je jedan major mislim da se prezivao Milosevic. Jedna dobrocudna ljudina negdje iz Bosanske krajine. Volio je da navrati i da poprica sa Sarajlijom, a kad sam dobio kaznu od 5 dana zatvora navracao je cesce. Jednom ga ufatim na foru i pitam moze li mi pomoci pa da ne idem u zatvor. Svakako, bio je odgovor, oni ne idu svojim porodicama kad su slobodni (mislio je oficire i podoficire koji su preselili iz Zemuna – Beograda ) nego trce u Nisku Banju, a ovamo za isto djelo osudise mog zemljaka, i onda se smije sa uzivanjem. Ali mora biti flasa vinjaka, rece seretski.

Te noći sam bio dežurni kad dobih jednu kratku šifrovanu poruku iz Generalštaba označenu sa največom tajnošću i brzinom. Uzeh malu perforiranu traku i predadoh je odmah dežurnom oficiru za dešifrovanje uz komentar, “Idemo kući!” rezonujući da je Generalštab ukinuo vanredno stanje i da će nas početi pustati kući. nakon pola sata dodje kod mene oficir Žika i kaže pogodio si.

Žika je bio originalni srbin u italijanskom izgledu. Sitan, elegantan sa specijalnim tankim jebackim brkovima, uvijek spreman na razgovore i tihu zajebanciju, kafa, piće, druženje,…. Ali bio je i as u svom poslu! Volio je pričati viceve. Sjećam se dva, oba o bosancima. Bosanac je malo pripit i udje greškom u ženski umjesto muški WC. I kad je završio pišanje i počeo ga otresati uleti neka dama, a on se okrenu prema njoj tresući ga još uvijek. Kad Dama ugleda muškarca u ženskom WC-u reče, Juh pa ovo je za žene, misleći na WC. Pa nije za mog čaću odgovara bosanac misleći na organ u ruci. Drugi vic, Bosanac pomogao Dami nešto da prenese i onda kad je završio pita ga Dama, Hoćeš li da ti dam ili da ti platim? te počne skidati gačice, Nemoj, male su mi odgovara bosanac misleci da ova hoće da mu da gačice.

I onda napokon postrojavanje i čitanje Naredbe Generalštaba o otpuštanju vojnika koji su odslužili vojni rok. MI razdragani i radosni kad će zastavnik Kostić, Zihar hodi samnom. Ja ga pratim u podrum u skladište, on otvara neka vrata i pruža mi neki papir i kaže potpiši. Na papiru je pisalo da se zadužujem suhom hranom za 24 sata zbog odslaska u zatvor. Ja se samo okrenem izadjem iz kasarne odem u granap kupim flašu vinjaka i do majora Miloševića. Ja ne znam kako mi je bilo uspjelo proći tri straže. Major se grohotom smijao, nazove Kostića i kaže od prilike, Nemoj mi zajebavati zemljaka. Bio sam oslobodjen kazne! Sljedeće jutro sam bio otpušten iz vojske te ufatio prvi autobus za Beograd. Nisam htio ništa rizikovati. U autobusu je do mene sjedio jedan sredovječni čovjek, šiptar – albanac, lijepo obučen i inteligntnog izgleda. Pričao mi je da su u Prištini bile velike demonstracije prije 2-3- mjeseca. To se krilo od Jugoslavenske javnosti. Došao sam bio kući vozom iz Beograda, mislim da je bio 30. septembar. Služio sam jednu godinu dana umjesto 15 mjeseci zahvaljujući mojoj majci Bedri koja mi je bila uspjela skratiti vojni rok kao najstarijem sinu i hraniocu.

NEZIROVIĆ VEJSIL MOJ POLU- AMIDZA – STRIC

Moj očuh imao je mladjeg brata Vejsila koji je bio vulkanizer i radio u jednoj vulkanizerskoj radnji na Marijindvoru. Znao je navratiti i šaliti se samnom. Ja sam tada imao možda 6 ili 7 godina. Jednog dana dodje on sa jednom pravom gumenom i povečom lotom na kojoj je pisalo neizbrisivim slovima “Ziko”. Bio je to poklon za mene. Ubrzo iza toga otišao je bio u JNA na odsluženje vojnog roka u Suboticu. Nakon nekoliko mjeseci dobio je moj očuh telegram. Vejsil je bio poginuo u JNA. Očuh je putovao u Novi Sad da identifikuje brata. Vejsil je bio upucan kao stražar na granici sa Madjarskom. Vejsil nije bio oženjen i nije imao svoje djece.

JOŠ DVA TUŽNA DOGADJAJA

Drugog mjeseca boravka u Somboru dok smo trenirali strojne korake začusmo pucanj u našoj blizini. Jedan mladi vojnik bio je na straži, čuvao je skladište goriva, dobio je bio pismo od djevojke koja ga je obavijestila da se udaje za njegovog druga. Mladi vojnik se ubio. Od tada je bilo zabranjeno dijeljenje poste vojnicima na sluzbi.

U blizini kasarne Filip Kljajić u Nišu bila je kasarna sa poligonom i velikim zemljišnim kompleksom, Bubanj se zvala. Jednog popodneva smo išli igrati tamo lopte. Odjednom začusmo rafal u pravcu skladišta municije. Jedan desetar, komandant straže dobio je pismo da mu se djevojka udala. Uzeo je stari Thompson (automatska puška) i ispalio rafal u nebo. Bio je kažnjen.

NEVZETIN SIN VOJNIK

Kraj 1991. početak 1992. godine, rat je bjesnio u Hrvatskoj, JNA je još uvijek egzistirala. Nevzetin sin je bio u JNA. Prvo su bili izgubili kontakt sa sinom. Njegova jedinica je otišla iz kasarne u nepoznatom pravcu. Onda su nekako saznali da je sin negdje u blizini Vukovara. Onda je Nevzetin muž otišao da traži sina. Onda se nije javljao ni muž. Nikakav normalan prevoz, a ni telefonske veze nisu funkcionisale. Rat je počinjao i u BiH. Poslije 10-ak dana javio se muž. Našao je bio sina, oteo ga od JNA i poslao u inostranstvo na sigurno. Uspio je preći i hrvatske i srpske položaje uz pomoć domacih i srba i hrvata. Cudo je kako je otac uspio i ostao ziv.

MOJ OTAC DŽAMBIĆ SALIH

Vjerovatno je bio april 1968. Moj otac me posjetio u vojsci. Sjedili smo nekoliko sati u jednom restoranu u Beogradu u Sarajevskoj ulici. Tada sam prvi put svjesno vidio oca u živo. Prvi put smo pričali kao odrasli ljudi. I onda izvadi on veliki isječeni oglas iz Borbe za prijem u oficirske škole u Jugoslaviji. Mogao mi je srediti da odmah prekinem vojsku i nastavim sa izabranom vojnom akademijom te da bi mi si se u tom slučaju priznalo i dosadašnje služenje vojske u obrazovni rok. Odbio sam ga. To nije bilo za moj mentalitet te viziju svjeta i vlastite budućnosti. Inzistirao je da uzmem oglas sa sobom i razmislim te ako se preomislim da ga kontaktiram. Dao mi je tom prilikom poveču gutu novaca, a i slao mi je para svakog mjeseca nakon posjete tako da sam se u Sarajevo vratio sa povečim “kapitalom”

Ne znam zašto ali osjećam da bi ovaj prilog trebalo završiti sa Johan Sebastian Bachom, uspostavlja unutrašnji mir i tjera na razmišljanja dok teme klize po historijskoj Europi. Dakle J.S.Bach i “Zrak za G žicu”

Otkako pamtim sebe volio sam zapažati, tumačiti sam sebi, osjećati i diviti se te i posjedovati antikviteter. “Antikvitet je predmet za koji se smatra da ima vrijednost zbog svog estetskog ili historijskog značaja….” , a ja bih dodao i “budi nadahnuca, lijepe osjecaje, kulturnu i umjetnicku identifikaciju i covjek se raduje kad god ga vidi!” Ovo historijskog se pokušava označiti kao najmanje 100 godina starog sto ja ne smatram relevantnim. Mi živimo u vremenima najjednostavnijh umjetničkih formi, izražavanja i stvaranja. Sve je postalo umjetnost; i smeće, i besramnost, i banalnost, i neznanje, i debilne jednostavnosti, sve se pornografiralo i proserijalilo i sve je postalo sve, dakle ništa. Vjerovatno zbog toga raste interes za antičke predmete i zaostavštine te uskršnjuju nova umjetnička djela i predmeti svakodnevne kulture na motivima i tehnikama antičkih kultura. Antičkih ne znaci Grčkih u konteksu.

Od svojih mladih godina ulazio sam u mnoge Sarajevske stanove, gdje su uglavnom živjeli intelektualci, potomci doseljenika koji su se naselili u Sarajevu nakon Anšlusa (Anschluss 1878.), pomažući očuhu oko parketarskih poslova. Večina novouseljenih nakon II Svjetskog rata nije ni znala sta je parket i kako se održava, a onda je to i koštalo. U tim stanovima su živjeli i uživali antički ili novo-antički (putovanja) predmeti iz napuštenih domovina – Italija, Austrija, Češka, Madjarska, Slovenija, Njemačka,… Slike, keramika, kristal, fotografije, figurice, servisi, gramofonske ploće, sitni predmeti namještaja, ručni radovi,… i onda uvijek lijepa i ljubazne istorije – priče za moje radoznale oči i nadahnutu znatiželju. Otkrivanje najljepših svjetova!

Jednom smo radili parket u jednoj manjoj kući na Breki. Tu je živio jedan par srednjih godina roditelja porijeklom iz Austrije. Njihova kuća je bila puna prelijepe Austrijske antike i svakodnevnice. Ja sam tada bio poznat po izbjeljivanju parketa (amonijak) i lakiranju. Tada se upotrebljavao slovenački lak iz Domžala koji je bio veoma dobrog kvaliteta. Lak se zvao Ideal i prodavao se u jednom metalnoj konzervi plus jedna plastična bočica od 2 ili 3 decilitra (razredjivač) i jedna još manja (utvrdjivač). “Austrijanci” su bili kupili u Austriji lak za parket koji se upotrebljavao i u Dvorcu Schönbrunn u Beču, https://www.pinterest.se/pin/133841420165486724/visual-search/ x=16&y=12&w=530&h=377&cropSource=6&imageSignature=ce15ff870f04de38c080779b30145a9b . U velikoj plesnoj sali Dvorca parket je bio napravljen od ružina drveta. Tada sam znao da cu morati posjetiti taj dvorac te pored ostalog “istraživati” i buljiti u parket od ružina drveta.

I bili smo u dvorcu Schönbrunn prije možda 18 godina, a prema fotoalbumu u kojem nedostaje nekoliko fotografija (vjerovatno je nekada Ajdica posudila). Nisam našao slike unutrašnjosti dvorca sigurno zato što su se posjetioci puštali u grupama sa digitalnim vodićima i slušalicama u uhu i sto su sva naša čula bila zauzeta fantastičnim svijetom kroz koji su prolazila i kojeg su doživljavala, te tumačenjima u ušima. Tada mobiltelefoni nisu imali kamere, a fotografisanje nije bilo mimohod. Helem osim lakiranog parketa od ružinog drveta fascinantna je bila i radna soba – kabinet Cara Franje Josipa I sa otomanom u priručnom djelu – Car je provodio cijele duge dane u njoj gotovo čitav život, Bio je Car od 1848. do 1916. – te gimnastička soba Carice Elizabeta Bavarska – nadimak Sisi. Bila je veoma lijepa žena koja se znalački i veoma intenzivno brinula i o svojoj figuri!

Završimo ovaj insert sa Mozartom. Neka bude Symphony No. 25 In G Minor, K. 183, 1St Movement

Švedsku sam upoznavao i preko antičkih predmeta koji su se na početku mog boravka stidno prodavali u čoškovima prodavnica tipa second hand. Takvih prodavnica je u Švedskoj uvijek bilo mnogo, a glavni razlozi za njihovo postojanje su bila tri, prvo da se ne bacaju stvari koje imaju visoku upotrebnu vrijednost (kupovina savjesti), drugo da si siromasni mogu priuštiti nabavku skupih roba i marki i treće da se prihod od zarade koristi u humanitarne svrhe. Sve robe u svim second hand buticima su pokloni gradjanstva ili organizacija. U novije vrijeme rastu odjeli sa antičkim predmetima dok garderobu gotovo niko ne kupuje. U Štockholmu imamo više butika koji isključivo prodaju antičke predmete. Prilažem lajk od jedne seconhand prodavnice iz moje opštine, https://www.google.com/maps/uv?pb=!1s0x465f7b8619413d61%3A0xde23164c6bf8b399!3m1!7e115!4shttps%3A%2F%2Flh5.googleusercontent.com%2Fp%2FAF1QipOl4GQGtpKbwCs0o2GZTo2K_aQyGebI-2_YDtHe%3Dw260-h175-n-k-no!5ssecond%20havega%20haninge%20antik%20bildernd%20-%20Google%20Pretraživanje!15sCgIgAQ&imagekey=!1e10!2sAF1QipOl4GQGtpKbwCs0o2GZTo2K_aQyGebI-2_YDtHe&hl=bs&sa=X&ved=2ahUKEwj5kt_j8eP5AhWIw4sKHWFgAxUQ7ZgBKAB6BAgSEAI

U mojim penzionerskim godinama često posjećujem antik butike, pregledavam, ponekad nešto kupim, a ponekad i poklonim pa čak i u istoj prodavnici kupljeno jer eto desi se da se i predomislim. Imam više mojih antičkih predmeta na koje sam ponosan i kojima se uvijek radujem kad ih ugledam!

Na televiziji gledam futbal, tenis, dokumentarne filmove i programirano emisije iz svijeta antike, Salvage Hunters i Antiques Roadshow. Salvage Hunters, Lovci na starine, sa Drew Pritchard je najintelektualnija, najznanstvenija, najprofesionalnija, najedukativnija, najturističkija i najšarmantija zivotna i svakodnevna emisija koja se emituje na medijima poslednjih godina. Inače moram reči da me je strah jeftinog šablonizma, jeftinih radnji i relacija, likova, karaktera, banalnosti,… u tv-programina, filmovima,….. Ponekad mi se čini da se ti i takvi mediji nalaze na nivou petogodišnjeg djeteta u odraslim temema i okruženju te da taj nivo nastavlja padati. A gledanost je ogromna valjda zato što ne treba ništa znati, a ne treba ni razmišljati. Ali ako želite vidjeti kako znanje i pamćenje obogaćuju stvari sa “smetljarnika, ako želite shvatiti šta je to znanstvenost na otpadu, ako želite naučiti kako razmišlja profesionalac u svom poslu, ako se želite naučiti o historiji i filozofiji predmeta i stvari, ako želite upoznati neku europsku zemlju sa najvalidnijih i najboljih strana i ako uz sve to želite doživjeti jedan jednostavni i ljudski šarm morate početi gledati Salvage Hunters.

https://www.youtube.com/watch?v=WoWji8n-JD4

Ako želite pogledati jednu njegovu emisiju sa posjete jednoj Europskoj zelji, ovog puta Belgiji, prilažem lajk: https://www.youtube.com/watch?v=z4vnULgHDTI

Završimo ovaj prilog sa jednom vječnom od Toma Jonesa,I´ll Never Fall In Love Again

Ovaj sam prilog radio u vrijeme kada je Lana Pudar opet bljesnula najjačim sjajem otuda ovako brzo prilog iza priloga.

Živi bili i do novog vidjenja!

Evropsko seniorsko prvenstvo – 2022. godina – bronzana medalja (100 metara delfin)
Evropsko seniorsko prvenstvo – 2022. godina – zlatna medalja (200 metara delfin). 

Čitav život pratim futbal i tenis veoma emotivno i navijački i uživajučki i iščekivajučki. Ovo iščekivajučki se izlizalo u mojim godinama tako da ne iščekujem, ne “sanjam”, ne “razmišljam” ili grozničarim prije velikih susreta. Sada najviše planiram praćenja kako bi moje uživanje i zadovoljstvo bilo udobno i koncentrirano.

Ali eto desilo se da sam iščekivao Lanin nastup na 200 metara, gotovo do grizanja noktiju. Njeni rezultati su govorili da je najjača na 200 metara, njeno polufinale mi je govorilo da je plivala planirano za finale. I onda Čudo nevidjeno od prvog zamaha spraši i ode u legendu “bez pozdrava” reklo bi se “Čao frajeri”, hoću malo da budalasam na stari Sarajevski način. Jedva se snadjoh kada Švedski novinar poče praviti intervju sa njom odmah nakon trke, još dok je bila zadihana. Intervju je bio za prilike poduži, na engleskom jeziku, Lana Pudar je komunicirala kao jedna rodjena engleskinja – Čudo nevidjeno! Kako ćeš proslaviti pobjedu, pitao je novinar. Idem sa mamom na pizzu i sladoled. Koju pizzu ćeš naručiti? Capričozu! bio je odgovor iznenadjenom novinaru koji je mislio da će ljepotica slaviti sa svojim momkom, pogadjam.

I dok je intervju trajao grozničavo sam tražio mobil da napravim sliku intervjua i evo je niže

Rijetko se u Bosni i Hercegovini dešavaju Čuda nevidjena. Ali se dešavaju i to kao fenixi, kao nemoguće radjanje iz ničega nečeg neshvatljivo lijepog, velikog, zasjepljujučeg. Kao prst sudbine i vječnog života. Pišem o sportu pa ću se samo sjetiti KK Bosna i njegove titule šampiona Europe 1979. ili Zoi 84, Zimskih olimpijskih igara 1984. I evo sada Lane Pudar. Ali ona nije samo “nemoguća” sportska heroina ona je došla i kao odgovor na civilizacijske vapaje normalnih i poštenih ljudi i gradjana iz BiH da imaju jednu normalnu, savremenu demokratsku državu, tumačim ja sam sebi. Lana Pudar je predstavila i predstavlja tu i takvu državu Bosnu i Hercegovinu čitavom svijetu na najbolji mogući način! Čestitam naše drago Čudo nevidjeno!

Evo sada i jedne muzičke numere, Indeksi i Da sam ja netko. Nisam siguran da bi Lana Pudar izabrala nekad baš ovu pjesmu fantastičnog teksta i staru gotovo 48 godina, ali sam gotovo siguran da će je sa nostalgijom odslušati Lanin otac Velibor.

Doček u Mostaru je bio maestralan,

p.s.Lanin facit 2021/2022 (august)

Evropsko juniorsko prvenstvo – 2021. godina – zlatna medalja (100 metara delfin)
Evropsko juniorsko prvenstvo – 2021. godina – srebrena medalja (50 metara delfin)
Evropsko juniorsko prvenstvo – 2021. godina – srebrena medalja (200 metara delfin)
Svjetski kup (seniorke) – 2021. godina – bronzana medalja (100 metara delfin)
Svjetsko seniorsko prvenstvo – 2021. godina – bronzana medalja (200 metara delfin)
Mediteranske igre u Alžiru – 2022. godina – zlatna medalja (100 metara delfin)
Mediteranske igre u Alžiru – 2022. godina – zlatna medalja (200 metara delfin)
Evropsko juniorsko prvenstvo – 2022. godina – zlatna medalja (50 metara delfin)
Evropsko juniorsko prvenstvo – 2022. godina – zlatna medalja (200 metara delfin)
Evropsko juniorsko prvenstvo – 2022. godina – srebrena medalja (100 metara delfin)
Evropsko seniorsko prvenstvo – 2022. godina – bronzana medalja (100 metara delfin)
Evropsko seniorsko prvenstvo – 2022. godina – zlatna medalja (200 metara delfin).