Dobitnici Nobelove nagrade za fiziku za 2022. su Alain Aspect, Francuska; John F. Clauser, USA i Anton Zeilinger, Austrija; za istraživanja u domenu kvantne mehanike – nauke koja prirodu opisuje pomoću čestica manjih od atoma. U pitanju su pionirska istraživanja o kvantnim informacijama.

Ovogodišnja nagrada za fiziku pokazuje da je kvantna teleportacija moguća. Ovogodišnja Nobelova nagrada za fiziku pokazuje da se informacija s jedne čestice može prenijeti na drugu srodnu česticu, iako su te dvije čestice udaljene nekoliko kilometara i ne komuniciraju.

Laički objašnjenje bi bilo da čovjek može nacrtati recimo brkove na jednoj čestici te da se istovremeno pojave brkovi na srodnoj čestici – cesticama negdje na kraju svemira, bez ikakove poznate komunikacije, kontakata. Nobelovci su svojim experimentima potvrdili da to postiji, da je moguće i da funkcioniše. Otkrivena je bivstvena “komunikacija” svemira. Cini se da je covjek prvi put na primljenjiv nacin ulazi u svemir.

Uz ovo epohalno otkriće poslušajmo i jedno epohalno klasično muzičko djelo koje je napisao Pjotr Iljitj Tjajkovskij, čuveni ruski kompozitor davnih kozacko – ukrajinskih korijena, u izvedbi Anna Fedorova, ukrajinske pijanistice, dakle Tchaikovsky: Piano Concerto No. 1, Op. 23 – Anna Fedorova – Live Concert HD

Koliko puta vam se desilo na ulici ili na nekom skupu da se odjednom sjetite nekog koji nije tako znacajan u vasem životu i na kojeg ste zaboravili i odjednom taj neko je pred vama?

Svi smo čitali i gledali filmove o blizancima i njihovim paralelnim, identicnim i istovremenim doživljavanjima u sasvim različitim sredinama i okolnostima. Jednog boli grlo jer je bolestan, a drugi je zdrav ali ima najozbiljnije simptome bolesti grla. Posebno su bili interesantni primjeri paralelnih preživljavanja raznih situacija i dogadjaja blizanaca u različitim sredinama i okolnostima koji nisu ni znali da su blizanci.

Dok sam radio kao prodvač namještaja jedno vrijeme, u nekoliko godina, prodavali smo kineske kožne kauče, fotelje i ugaone graniture, “Orlando”, koji su bile veoma udobni, večih dimenzija i dobrog kvaliteta. Proizvodili su se u 4 boje i direktno naručivali kontejnerski iz Kine. Rok isporuke je bio cca 2,5 mjeseci. Iz više je razloga bilo važno naručiti pravu boju. Znalo se desiti da svi kupci žele kupiti gotovo isključivo u svijetloj bež boji. Onda odjednom niko ne želi u bež boji svi hoće u crnoj, pa onda samo smedja ili tamnocrvena. Niko nije znao šta se dešava sa kupcima i zašto tako biraju, gotovo isključivo. To se dešavalo u ciklusima od po pola godine i nije ovisilo o godišnjem dobu, sezoni, cijeni,…..

Jednom je čuveni futbalski trener iz Travnika, Ćiro Blažević, objašnjavao zašto on misli da je Davor Šuker najbolji centarfor na svijetu. Svi napadi i odbrane imaju svoje seme gradjene na osnovu analiza o medjudejstvu. Ako tim ima dobrog asistenta koji centrira loptu na prvu stativu onda ce Šuker ici na prvu stativu. Madjutim Šuker je šarao, išao svojim putanjama i uvijek bio na mjestu gdje je dolazila lopta i pravila najbolju priliku. Danas imamo fenomenalnog norvežanina, Erling Haaland, koji je u Manchester City postao prava mašina za golove. Gledao sam ga. On pokriva odprilike 40 metara od gola protivnika punom sirinom, sve položaje, M.City ima fantasticne veoma inteligentne igraće i tim ne gradi napade samo na Haalanda, nego svi grade prilike pa ko bude imao najbolju šansu ta ce i pucati na gol. Ali eto najčešče se dešava da Haaland ima tu najbolju priliku iako kruži nekim svojim privatnim putanjama cijelo vrijeme.

Sredinom sedamdesetih pojavio se prvi hit Bijelog dugmeta, “Tako ti je mala moja kad ljubi bosanac”. Kao rodjeni Sarajlija i Raja mogu da kažem da su muzika i riječi tog hita nedefinisani “strujali” Sarajevom danima i mjesecima. To je bila nakupina tadašnjeg Sarajevskog duha, Brega je bio samo prvi muzički medij koji je to pretvorio u note i riječi. Mnogo je takvih hitova koji su bili muzički izrazi svojih specijalnih i posebnih vremena. Kao znakovi novih nadgradnji i vremena.

Počnimo zato sa Bebekom i Tako ti je mala moja kad ljubi bosanac!

Sve navedene i druge slične pojave mogu biti samo plod nekih komunikacija, nekih kontakata koji su nam nepoznati. Poznati i svakodnevni kontakti i komunikacije čovjeka ostvaruju se culima. Dodir, vid, sluh, njuh i okus su pet osnovnih čula koja čine neizostavni preduslov ljudskih komunikacija. Iza toga dolaze razne teorije i sredstva, faze i nadgradnje u svrhu traženja istina te širenja spoznajnog svijeta. Kontakt i komunikacije su osnova svih ljudskih bivstvovanja, spoznaja i znanja. Pored prirodnih kontakata i komunikacija imamo i umjetne (artificiell), a može se reči da postoje i teoretski kontakti. Umjetni kontakti su oni koji produbljuju naše spoznaje i znanja zahvaljujući novim tehnikama, sredstvima i pomagalima.

Ja sam se oduševio čitajući i gledajući prigodni program na tv, prošle godine, da je nakon 25 godina planiranja, dosad najveći svemirski teleskop na svijetu, James Webb, https://www.rymdstyrelsen.se/en/ , stigao do svoje orbite u svemiru. Teleskop vrši mjerenja u infracrvenom svjetlu i moći će, između ostalog, ispitati atmosfere planeta u drugim solarnim sustavima i pogledati dublje nego ikad prije u povijest svemira. James Webb može promatrati u većem dijelu spektra infracrvene svjetlosti. Kako se svemir širi, svjetlost zvijezda dobiva veće valne duljine, zbog čega svjetlost mijenja boju. Čovječanstvo bi moglo saznati mnogo više o povijesti svemira nakon praska, od njegovog samog početka!

Prije gotovo 100 godina Albert Ajnštajn se upoznao sa teleporteringom u kvantnoj fizici. “Kvantno mehanički fenomen koji omogućuje teleportaciju bacio je mnogo mrava u glavu Albertu Einsteinu. Po njemu je kvantna fizika bila grozota. Čudesni sat koji je upravljao Einsteinovim svemirom, gdje je svaki događaj imao svoj uzrok, u kvantnim je teorijama zamijenjen nepredvidivim događajima u kojima je sve neizvjesno i ništa se ne može točno odrediti. Postojanje je samo vjerojatno, a ne apsolutno. Einstein je imao poteškoća s prihvaćanjem kvantne fizike i njezinih čudnih posljedica. “Bog se ne kocka”, njegov je poznati komentar o vjerojatnostima koje vladaju u kvantnom svijetu. Kako bi demonstrirao apsurdnost kvantne fizike, Einstein je napravio misaoni eksperiment zajedno sa svojim kolegama Borisom Podolskim i Nathan Rosenom. Rezultat eksperimenta je da da se informacije vezane za promjene jedne čestice prenose na drugu istorodnu česticu bez obzira na daljinu na neobjašnjiv način. Tek je 1960-ih formuliran pokus da se pokaže “EPR učinak”. Deset godina kasnije došao je konačni dokaz da je Einsteinov “sablasni učinak udaljenosti” zapravo postojao.” https://www.nyteknik.se/innovation/einstein-och-teleportering-6474010

Vezano za dodjelu ovogodišnje Nobelove nagrade za fiziku Nobelov odbor piše da su laureati iz fizike proveli revolucionarne eksperimente sa isprepletenim (?) kvantnim stanjima, gdje se dvije čestice ponašaju kao jedna cjelina čak i kada su odvojene. Rezultati su utrli put novoj tehnologiji koja se temelji na kvantnim informacijama. Kvantna mehanika dopušta da dvije ili više čestica budu u međusobnom kontaktu, čak i na nevjerojatno velikim udaljenostima. Za njih se kaže da su u nečemu što se zove upleteno, ili zapetljano stanje. Ako je jedno od njih pogođeno, to određuje i sudbinu drugoga. To se protivi svim uobičajenim predodžbama o stvarnosti. Kako na nešto može utjecati događaj koji se dogodi negdje drugdje, a da do njega ne dopre neka vrsta signala? Ali u kvantnoj mehanici, čini se da nema potrebe za komunikacijom za povezivanje različitih dijelova sustava.

Decenijama nakon Einsteinove smrti, eksperimenti trojice fizičara pokazali su da je kvantna zapetljanost stvarna, a ne samo teorijska. Postoje li neke čestice bez vremeskih ili bez prostornih osobina?

Slika – Mikelandjelov Bozji prst.

Izvršni direktor Američkog instituta za fiziku Michael Moloney je izjavio da je su trojica ovogodišnjih nobelovaca potvrdili da je kvantna mehanika vrlo korisna u svakodnevnici. Prema njegovim riječima, između ostalog, može se primijeniti za kvantno računanje i kvantnu tipografiju. Moloney je poručio da će se ovim promijeniti svijet u praktičnom smislu, a što se odnosi i na kvantno računanje. “To su rješenja koja će nam pomoću u svemu – od proizvodnje vakcina, razvoja tehnologije do meteoroloških prognoza. Postoji toliko različitih tipova proračuna koje možemo uraditi kvantnom informatičkom naukom, a koje ne možemo uraditi klasičnim računarima”, obrazložio je u izjavi za CNN.

Mene je moja majka Bedra upisala u Vježbaonu osnovnu školu u sastavu Učiteljske škole na Obali sa desne strane Miljacke, kako bi se družio sa boljom djecom. Svi moji rodjaci i Raja počinjali su svoje prve razrede u Devetoj školi koja se nalazila na Zvonimirovoj obali (Otokara Kersovanija), preko Miljacke na lijevoj strani u visini Pravnog fakulteta, a prije čuvenog restorana sa baštom uz Miljacku koji se zvao Dva ribara. Nakon nekoliko godina škola se preselila uzvodno uz Drvenija most. U zgradi Devete škole otvorena je bila velika biblioteka koju sam jedno vrijeme veoma često posjećivao. Bilo je puno knjiga o Albertu Ajnštajnu i drugim čuvenim naučnicima. Tada sam izgradio neke svoje privatne teorije o svemiru koje još i danas zastupam. Prvo, čovjek je Zemljanin, prirodno zemaljsko biće koje nije po svojim bioloskim potrebama, a ni po dužini života prilagodjeno svemirskim prostorima i svemirskom vremenu. Dakle glupo je za očekivati da će čovjek sa svojim kratkim životom i biološkim potrebama putovati po svemiru kao po zemlji. Drugo, a što Ajnštajnov život i nauka potvrdjuju, čovjek može sa svojim mozgom odnosno dostignutim znanjem i talentom ući u svemirske prostore i “živjeti” u njima te iz tog “življenja” otkrivati nove istine. Na ovo “Drugo” ponukala me jedna priča o Ajnštajnu. Naime on je bio izašao u šetnju sa nekim prijaterljima i onda bi cijelo vrijeme zastajkivao i nešto kratko zapisivao. Bili su mu kao odjednom došli u glavu neki mogući odgovori za neka njegova razmišljanja. To je slično kao kad pjesnik odjednom dobije u glavi traženu riječ ili traženi stih ili kada neki naučnik iz nekih drugih oblasti odjednom shvati riješenje nesavladivog problema. I treća moja teorija je da smo mi Zemljani potomci Marsovaca. Svijetlost je materijalna i Sunce gubi masu isijavanjem svjetlosti te na taj način njegova svjetlost i toplina se smanjuju, opadaju u snazi odnosno dometu. Nekad je Zemlja bila Venera, a Mars Zemlja. I nekada će Zemlja biti Mars, a Venera Zemlja. Ovo nekada se prevodi sa milionima godina. Današnje prilike na Zemlji me učvršćuju u mojoj trećoj teoriji. Čovjek drastično i pogubno uništava zemaljsku prirodu, a time i svoje osnovne preduslove za opstanak. Pored toga gramzljivot, pljačke i otimanja često proizvode idiote koji su blizu da upotrijebe atomsko oružje. Da li se na Marsu nekada desio atomski rat ili je njegova priroda uništena zbog “zemaljskog” načina života Marsovaca? Možda ćemo nekada to saznati.

Za kraj evoj jedne stare, svemirske i Sarajevske!!!! Sejo Pitić – Sjajni mjesec na Trebević sjeo!

1967. završih srednju školu, nezaposlenost je bila velika – nigdje posla za mene, živjeli smo dosta oskudno, nisam imao nikakvih uslova za fakultet,…. I onda ja odem u Vojni odsjek i prijavim se u vojsku. Mislio sam da je u tom trenutku najkorisnije bilo za mene skinuti taj balast i osloboditi neka možda bolja dolazeća vremena. Septembar 1967. Sombor, Regrutni centar za ca 6.000 vojnika, pri avijaciji, moj prvi rodjak Sead Bečirović i ja. Devetnaesti rodjendan sam proslavio u kantini te pocastio Raju Micikinim ogromnim krofnama, 5. decembar 1967. Onda prekomanda na stari Zemunski aerodrom pored Studentskog grada u Beogradu, a onda kasarna Filip Kljajić u centru Niša.

Jugoslavija je bila prava, suverena i samostalna država. Jedan od stubova te zemlje osim Tita i KPJ bila je i JNA. Gradila se na pobjedničkoj, partizanskoj, antifašistickoj, općenarodnoj,…. prošlosti. Bila je fantastično organizovana i funkcionalna organizacija. Hijerarhija je funkcionisala na najbolji način, ničega nije falilo, provodili su svi propisi i programi. Trebala je biti kovačnica bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije. JNA je bila veoma respektabilna u svijetu. I onda dodje jebeni rat početkom devedesitih. JNA postade največim dijelom velikosrpska i nenarodna. Prije početka rata u okviru JNA su obučavani i pripremani odabrani srbi za započinjenje rata, ustrojena njihova ratna organizacija, oružje se distribuiralo u srpska mjesta, napadni položaji oko Sarajeva su izgradjeni godinu dana prije početka rata, izgradjene komunikacije,… Na početku rata JNA je čuvala najvažnije objekte (skladista oružja i sredstava, aerodrome, kasarne, …) i dobrovoljno ih predavala samo srbima. JNA je u toku ratnih dejstava često izvodila razne manevre kako bi pomogla srpskoj strani ne rijetko na tragicne nesreće nesrpskog stanovništva. Dijelovi JNA su i direktno učestvovali u borbama na strani velikosrba. Ovo bi bila neka prozna i jednostavna istina o armiji Jugoslavije. U nastavku ću preko imena mojih drugova i prijatelja pokušati dočarati život u vojsci kada je JNA živjela svoje lijepe i ponosne dane.

Ali, hajde sada, prije nizanja imena i dogodovština, da čujemo prigodnu, U tom Somboru,

BIORAC BRANISLAV iz Bioraca, Srbija, u vojsku je otišao iz Studentskog grada u Beogradu, diplomirao na Šumarskom fakultetu – inžinjer za erozije i bujice. Bili smo veliki prijatelji. On je bio tako kulturan, obazriv, inteligentan, obrazovan i prava raja! Njegova djevojka Buba je još živjela u Studentskom gradu kada smo mi došli na stari Zemunski aerodrom. Družili smo se! Njena su me raja znala kao posječivati tako da bih ja dobio izlaznicu iz kasarne. Bili smo pretjerali pa su komandanti zabranili da mi se izdaju izlaznice na posjete iz Srbije. Europske studentske demonstracije1968., demonstracije sudenata u Beogradu, policijske akcije. Bio sam na straži prema Studentskom gradu kada je milicija ganjala studente demostrante. Pomogao sam jednoj grupi Bubinih prijatelja da se sakriju. Branislav me tri puta posjetio u Sarajevu nakon vojske. Jednom sam bio na Ilidzanskom bazenu kad ugledam jedan crveni luxuzni kabriolet. I onda malo kasnije neko se dere Ziko, Ziko, traži te neki prijatelj. U kabrioletu je bio Branislav sa mladjim bratom. Mladji brat je radio u Francuskoj, a stariji u Kanadi. Branislav se zaposlio u jednom državnom preduzeću u Beogradu, bio je zadovoljan sa poslom, radili su na melioraciji Morave, postao je bio glavni inžinjer projekta, oženio se, dobio dvije curice. Kad je dolazio treći put u Sarajevo priča mi da će sigurno ostati bez posla kao najmladji inžinjer jer država nije htjela nastaviti finansirati projekat. I ostao je bez posla, radio jedno vrijeme kao taksista i onda se sa familijom negdje odselio, bio sam čuo u Kanadu. 1986 godine sam bio u službenoj posjeti u Beogradu i odem u firmu u Knez Mihajlovoj broj 7-9. Ništa nisu znali o Branislavu, kažu samo se izgubio. Vjerovatno su ga starije kolege (smradovi) povrijedili. Goglao sam nekoliko puta Biorac Branislav i ne nadjoh nikoga.

BUDJELAN LJUBIŠA iz Majdanpeka, radio u rudniku kao električar, sam na svijetu – nikog nije imao od rodbine. Najinteligentija “baraba” sa kojim sam se družio. Imao je ideja i provala koje su i danas premoderne. Volio se zajebavati do iznemoglosti. Njegove istorije o prostitutkama sa Beogradskog kolodvora, on je tako zvao Beogradsku željezničku stanicu, su u rangu današnjih modernih filmova gdje se radnje i likovi mjesaju u vremenima, rodovima, srodstvima i osobinama, nemoguće. Jednom smo učili rukovanje sa onim poljskim induktorskim telefonima sa ručkom sa strane. Rasporedili se u grupe, razvukli žice na po 100 metara i onda Ljubisa sa jedne strane, a jedan bolesno ambiciozni desetar iz Srbije sa druge strane. Puhni slabo te čujem viče Ljubiša desetaru, a ovaj puše i pita čuješ li me sada, a Ljubiša ponavlja slabo brate puhni malo jače i tako nekoliko puta dok Ljubiša ne kaže, E jebiga desetaru sad si mi skroz ohladio jaja. Onda povrijedjeni desetar trči prema nama i viče u zatvor ćeš ti u zatvor, a Ljubiša se smije i kaže, a jaja ništa??? Imali smo i jednog desetara, Videmšek Vlado, jedan neobrazovani, ali ambiciozni slovenac. Kasarna u Somboru je imala tri trpezarije za po cca 2.000 vojnika svaka, Iako je bila dobra organizacija moralo se čekati u redu da se uzme hrana. Stojimo mi tako u sporom redu, a pored nas desetar, ispred mene Ljubiša, a ispred njega Ibiši Džavid. I onda kao Ljubiša šapće nešto Dzavidu na uho, a ovaj zajedno sa Ljubisom gleda u destera i kao podsmijevaju mu se. Zašto se smeješ pita sa nelagodom desetar Vlado Džavida, a on odgovara da mu je Ljubisa ispricao jedan vic, dvije buhe izašle iz kina pa jedna pita drugu hoćemo li čekat autobus ili fatati nekog kera. I onda se svi smejemo i zbog vica i zbog Džavidova nacina govora i zbog desetara. Bio je to Ljubišin perfomans i bilo je više viceva i komičnih situacija. Jednom je jedan Vojnik iz drugog voda, susjednog, sa kojim smo dijelili prostor sa osobnim ormarićima, dobio paket sa hranom. Vojnik je imao porjeklo iz jednog bogatog dijela Jugoslavije sa veoma finim ljudima i tradicijama, zato za ovog negativca samo Vojnik. On je imao nesrazmjerno veliku glavu, plavu kratko ošišanu kosu, pravio se glasom i pozom kao važan te bio veoma škrt. Držao je glavu cijelo vrijeme u ormariću i jeo kriomice hranu iz paketa. Ljubiši je to išlo na živce i dva puta ga je startnuo kao nenamjerno tako da je ovom glava udarila u unutrašnjost ormarića. Jednom smo za ručak imali neku krompir kalju sa ogromnim krompirima. I onda Ljubiša uzme največi skuhani krompir, zauzimao je cijelu šaku, i spuca Vojnika koji je sjedio ispred nas, u potiljak. Krompir se rasprsnu, a Vojnik ustade sa ukočenim ledjima, okrene se i kaže, Nemoj da nekom jebem mater. Cijela se trpezarija grohotom smijala.

IBIŠI DŽAVID iz Gnjilanja, Kosovo. Tada smo albance sa Kosova zvali šiptari. Oni su se uglavnom družili izmedju sebe i pričali na svom albanskom jeziku. Jedini se Džavid družio sa svima čak je nekoliko puta i oponirao nekom svoj zemljaku. Predstavio se da nije išao u školu te da ne zna ni pisati, a ni čitati. Bilo je to iznenadjenje za kapetana stručne obuke. Mi smo se obučavali za rad na teleprinteru za što se pretpostavljalo znanje čitanja i pisanja i jedan nivo obrazovanja. Tada je to bilo sredstvo veze sa šifriranim porukama – perforirane trake. Prije gašenja svjetla u spavaoni znali smo ležati i čitati novine. Džavid je listao svoju Rilindiju i onda ga upita jedan inteligentni zagrebčak, Kako ti čitaš novine kad nisi išao u školu te ne znaš ni čitati, a Džavid mu odgvori, Beli brate ja samo gledam slike. Ljubiša je zvao Džavida sa Beli brate što je ovaj i usvojio te zvao mnoge u izvjesnim situacijama sa Beli brate (indijanci). Džavid je bio pošao ići u školu za opismenavanje. I onda dodje odgovor iz Gnjilanja, Džavid je bio završio srednju poljoprivrednui školu. Ljubiša ga je prozvao Beli brat – školovani seljak. Kada smo se rastajali Ibiši Džavid je bio najtužniji.

PAŠ BORIS, Ljubljana, veliki intelektualac, prevodio je klasike sa njemačkog na slovenački i srpsko-hrvatski. Zapažen je bio kada bi u trenutcima odmora vani, naslonio se na drvo, najčešće stajao na jednoj nozi, zatvorio oči i uživao u suncu i isključenosti. I onda ga je Džavid upratio, odnosno oponašao, bilo je komično. Boris se nije ljutio, naprotiv čini se bilo mu je drago zbog prihvaćanja njegove za ta vremena neobičnosti. Boris je bio visok i štrkljav sa pravim intelektualnim zračenjem, nikakav snagator ili mogući učesnik neke tuče. Jednom je jedan vojnik sa kriminalnom prošlošću i prilično opakim izgledom počeo galamiti na jednog drugog ali nježnog i sitnog vojnika i gestima mu prijetiti da će ga udariti. Utom je Boris odnekuda iskrsno i povišenim ali veoma autoritativnim glasom uzeo u odbranu napadnutog vojnika. “Opaki” vojnik se bez zadrške ili komentara povukao. Nekoliko puta smo Boris, Branislav i ja diskutovali neke “visoke” društvene i literarne teme. Jednom je Boris izrecitovao jednu kratku pjesmu od Rilkea ?(Rainer Maria Rilke), jedan čuveni poet (rodjen u Pragu, pisao na njemačkom), naravno na njemačkom jeziku i pitao nas šta smo zapazili u pjesmi – recitaciji. Branislav je bio zapazio zvučnost pjesme, odnosno zvučni sklad riječi u lirici. Branslav je pogodio. Eto poezija se može pisati i zvučnim riječima u skladu sa temom!

Vrijeme je predahnemo i evo jedne stare vojne sa kojom se završavaju Bečki novogodišnji koncerti, dakle Marš Radecki,

ZEKA, Sarajlija sa Vratnika, fakin, prijatelj. Zatekli smo ga bili u kasarni. Bio je došao sa proljetnom klasom. Teško je podnosio vojsku, disciplinu, sputanost, ograničene slobode,…. Poznavao sam više takvih Sarajlija. Mnogi su se uspjeli osloboditi služenja vojnog roka na takozvanu “ludu”, kao psihijatrijski slučajevi. Gotovo svi su folirali. Zeka je bio strucnjak za tetovaže i obečao je bio tetovirati na mom ramenu jedan mali avion dvokrilac. Imao je veliki respekt za mog očuha, takodje sa Vratnika i nekadašnjeg fakina. Zeka nije bio u našem vodu ili četi, ali je često navraćao da se družimo. Jednog ponedeljka dobijemo vijest da je Zeka napravio belaj u Somboru te da ga je Vojna policija zatvorila. Kasnije sam čuo da je bio poslat na VMA u Beogradu kao psihijatrijski slučaj te da je kasnije otpušten iz vojske. Nije me stigao tetovirati, nisam se čuo, a ni sreo sa njim kasnije. Prije nekoliko mjeseci vidim u Oslobodjenju smrtovnicu. Na slici je bio Zeka, lijepo obučen i sa kravatom, izgledao je produhovljen, a ožalošćeni su bili pored supruge i dvoje djece i unučad.

SRETKOV PAKET, bio je iz Blažuja, radio u Enegoinvestu sa mojim rodjakom, dobio je bio prvi od sviju nas “Sarajlija”, paket od svoje familije. Pozvao nas je sviju u spavaonu da zajedno otvorimo i podjelimo paket. I onda ga svi otvaramo i gledamo i čekamo da Srečko počne častiti. U paketu je bila i jedna poveča plastična kesa, prazna. Ja predložim da kesu napunimo vodom te da je postavimo u Vladin, desetarev krevet. Helem postavimo kesu punu vode ispod donjeg čaršafa u krevet gdje je spavao desetar Videmšek Vlado. Svi čekamo šta će se desiti. Nakon što se ugasilo svjetlo ulazi desetar skida se i baca u krevet. Poslije nekoliko trenutaka ustaje i pali svijetlo, svi kao spavamo, a jedan Šarić Pero iz Zepca sa najsmješnijim brkovima na svijetu, trepčući očima viče, Ko je upalio svjetlo? On je, on je viče desetar u mokroj donjoj pidžami i pokazuje na Peru koji se poceo smijati zbog mokre pidzame.. Bila je provedena prava istraga, niko nije izdao, ali je cijeli vod bio kažnjen. Ja i još neki bili smo veoma mladi i djetinjasti. Tražili smo zajebanciju u svemu i uopšte nismo ozbiljno shvaćali vojsku. Bilo je i dosta “postarijih” valjda tridesetogodišnjaka kojim je vojska prekinula neke stvaralačke godine pa su pizdili.

PEKUŠIĆ EMIR, kolega iz škole, vojnik u Nišu. Dobijem nekako izlaz, iako vojska nije puštana u gradove zbog okupacije Čehoslovačke od strane SSSR-a, kraj augusta ili početak septembra 1968. Prva i uvijek redovna stanica restoran i bašta hotela Ambasador koji su me neodoljivo podsječali na Sarajevsku Gradsku kafanu. Dan je bio lijep kad odjednom ugledam Emira Pekušića kolegu iz srednje škole. Bio je u vojnom odijelu, služio je vojsku u Nišu, cijelo vrijeme. Radost je bila velika i obostrana. Emir nikada nije imao peticu iz vladanja. I tako razdragani odosmo u Nišku Banju protivno propisima zbog daljine. Pilo se. žderalo se, zajebavalo se, imali smo lijepo društvo i onda negdje pred zoru taxi do kasarni. Moja kasarna je bila u centru Niša i bilo se teško neopaženo uvuči. Ja sam to uspijevao nekoliko puta ranije preko jednog visokog zida u mraku, na uglu izmedju dva reda garaža za teretne kamione. Čim sam preskočio zid neko viknu, Stoj, ko ide? Pogledah u pravcu glasa i vidjeh u mjesecini jedno blijedo i nepoznato lice. Ma ja sam Ziko iz….., Uvis ruke, slijedila je naredba, Ma ne jebi ja sam vojnik ovdje, odgovorih, Stoj ili pucam reče glas i repetira pušku. Sproveden sam bio kod dežurnog oficira. Nakon nekoliko dana osudjen sam bio na 5 dana zatvora. Zbog mjera povečane sigurnosti, a zbog okupacije Čehoslovačke od tadašnjeg SSSR- povečan je bio broj stražarskih mjesta. Stražar koji me zaustavio bio je jedan mladi vojnik i dobro je da je bio pribran inače me mogao upucati.

Prilka je da poslušamo jedan vječni narodni hit koji se prvi put čuo na Ilidži 1968. godine. Hit je oslikavao život tog vremena, bilo je kokuzno ali vedro, veselo, lijepo, optimistično, razvaljivalo se po kafanama i svi smo patili od ljubavi, haj, haj, Pjesma se zove Violino ne sviraj, a kompozitor je najkafanskiji narodnjak, Predrag Živković Tozovac.

JNA I NIŠKI DOGADJAJI

18. augusta 1968. nakon doručka oprostih se od Dragana, jednog finog Sarajlije i Raje sa Čobanije. Bio je desetar u jednoj drugoj jedinici i bio je odslužio vojni rok. Otišao je bio kući u Rajvosa. Kada smo se okupljali za ručak ugledam Dragana kako u civilu ulazi u kasarnu. Tog dana je SSSR okupirao Čehoslovačku pa se zbog moguće eskalacije podigao nivo gotovosti u cijeloj JNA. Svi koji su bili pušteni iz vojske bili su vraćeni u kasarne, a do daljnjeg je bilo odgodjeno odpuštanje vojnika. Dragana su vratili sa željezničke stanice. Ja sam trebao izaći mislim, 8 septembra. Tog 18. augusta, negdje oko ponoći, počela je nepregledna kolona kamiona, tenkova, bornih kola, tegljaća, topova, poljskih kuhinja da prolazi pored naše kasarne ka granici sa Bugarskom koja je bila članica SSSR. Poslednji kamioni su prošli negdje oko 04,00 u rano jutro. Bilo je impozantno za gledati. Iz mnogih kamiona su se čule partizanske ili zemljačke pjesme. Puno je bilo Bosanskih hitova.

Kasarna Filip Kljajić se nalazila u centru Niša, blizu jedne velike pijace i imala je jedan veliki i lijepo uredjeni park ispred same velike trospratne zgrade ogradjen metalnom mrežastom ogradom sa tri strane. Kada bi smo sjedili na nekoj klupi u njemu imali bi osjećaj da smo vani jer su sa sve tri strane bili trotoari gdje su ljudi prolazili, a sa desne strane je bila i glavna veoma prometna saobračajnica. Znali smo sjediti u parku za vrijeme okupacije Čehoslovačke, narod nam je preko ograde ubacivao lubenice i drugo voće te dosta njih flaše sa rakijom. Neki, pomalo nakresani, u popodnevnim satima su znali govoriti protiv Bugarske i bodriti nas. I onda se neki vojnik napio od ubačene rakije, komanda saznala za dešavanja i bilo nam je zabranjeno da se odmaramo u parku.

Blizu kasarne je bila jedna veoma močna zgrada u kojoj se nalazila komanda Oblasti (zaboravio koje, mislim da je cijela bivša Jugoslvaija bila podjeljena u 4 oblasti) i iz koje je organizovano i rukovodjeno obavjestavanjem, osmatranjem, nadzorom, uzbunjivanjem, pripremanjem i vršenjem odbrambenih zadataka prema zemljama koje su graničile sa Makedonijom te istočnom i sjevernom granicom Srbije. Ja sam tu radio na teleplinteru na poslednjem 4. spratu u kancelariji na samom uglu zgrade sa pogledom na dugu cestu kojom su seljaci u rana jutra sa zivopisnim kolima prenatovarenim raznim povrcem, vocem i cvijecem dolazila na Nisku pijacu. Bili su to Van Gogovi prizori. Radili smo u 4 smjene, a ja sam najvise volio nočnu smjenu pored ostalog i zbog tih mojih ranih kafenih jutara. Moj glavni komandant za djelatnost bio je jedan major mislim da se prezivao Milosevic. Jedna dobrocudna ljudina negdje iz Bosanske krajine. Volio je da navrati i da poprica sa Sarajlijom, a kad sam dobio kaznu od 5 dana zatvora navracao je cesce. Jednom ga ufatim na foru i pitam moze li mi pomoci pa da ne idem u zatvor. Svakako, bio je odgovor, oni ne idu svojim porodicama kad su slobodni (mislio je oficire i podoficire koji su preselili iz Zemuna – Beograda ) nego trce u Nisku Banju, a ovamo za isto djelo osudise mog zemljaka, i onda se smije sa uzivanjem. Ali mora biti flasa vinjaka, rece seretski.

Te noći sam bio dežurni kad dobih jednu kratku šifrovanu poruku iz Generalštaba označenu sa največom tajnošću i brzinom. Uzeh malu perforiranu traku i predadoh je odmah dežurnom oficiru za dešifrovanje uz komentar, “Idemo kući!” rezonujući da je Generalštab ukinuo vanredno stanje i da će nas početi pustati kući. nakon pola sata dodje kod mene oficir Žika i kaže pogodio si.

Žika je bio originalni srbin u italijanskom izgledu. Sitan, elegantan sa specijalnim tankim jebackim brkovima, uvijek spreman na razgovore i tihu zajebanciju, kafa, piće, druženje,…. Ali bio je i as u svom poslu! Volio je pričati viceve. Sjećam se dva, oba o bosancima. Bosanac je malo pripit i udje greškom u ženski umjesto muški WC. I kad je završio pišanje i počeo ga otresati uleti neka dama, a on se okrenu prema njoj tresući ga još uvijek. Kad Dama ugleda muškarca u ženskom WC-u reče, Juh pa ovo je za žene, misleći na WC. Pa nije za mog čaću odgovara bosanac misleći na organ u ruci. Drugi vic, Bosanac pomogao Dami nešto da prenese i onda kad je završio pita ga Dama, Hoćeš li da ti dam ili da ti platim? te počne skidati gačice, Nemoj, male su mi odgovara bosanac misleci da ova hoće da mu da gačice.

I onda napokon postrojavanje i čitanje Naredbe Generalštaba o otpuštanju vojnika koji su odslužili vojni rok. MI razdragani i radosni kad će zastavnik Kostić, Zihar hodi samnom. Ja ga pratim u podrum u skladište, on otvara neka vrata i pruža mi neki papir i kaže potpiši. Na papiru je pisalo da se zadužujem suhom hranom za 24 sata zbog odslaska u zatvor. Ja se samo okrenem izadjem iz kasarne odem u granap kupim flašu vinjaka i do majora Miloševića. Ja ne znam kako mi je bilo uspjelo proći tri straže. Major se grohotom smijao, nazove Kostića i kaže od prilike, Nemoj mi zajebavati zemljaka. Bio sam oslobodjen kazne! Sljedeće jutro sam bio otpušten iz vojske te ufatio prvi autobus za Beograd. Nisam htio ništa rizikovati. U autobusu je do mene sjedio jedan sredovječni čovjek, šiptar – albanac, lijepo obučen i inteligntnog izgleda. Pričao mi je da su u Prištini bile velike demonstracije prije 2-3- mjeseca. To se krilo od Jugoslavenske javnosti. Došao sam bio kući vozom iz Beograda, mislim da je bio 30. septembar. Služio sam jednu godinu dana umjesto 15 mjeseci zahvaljujući mojoj majci Bedri koja mi je bila uspjela skratiti vojni rok kao najstarijem sinu i hraniocu.

NEZIROVIĆ VEJSIL MOJ POLU- AMIDZA – STRIC

Moj očuh imao je mladjeg brata Vejsila koji je bio vulkanizer i radio u jednoj vulkanizerskoj radnji na Marijindvoru. Znao je navratiti i šaliti se samnom. Ja sam tada imao možda 6 ili 7 godina. Jednog dana dodje on sa jednom pravom gumenom i povečom lotom na kojoj je pisalo neizbrisivim slovima “Ziko”. Bio je to poklon za mene. Ubrzo iza toga otišao je bio u JNA na odsluženje vojnog roka u Suboticu. Nakon nekoliko mjeseci dobio je moj očuh telegram. Vejsil je bio poginuo u JNA. Očuh je putovao u Novi Sad da identifikuje brata. Vejsil je bio upucan kao stražar na granici sa Madjarskom. Vejsil nije bio oženjen i nije imao svoje djece.

JOŠ DVA TUŽNA DOGADJAJA

Drugog mjeseca boravka u Somboru dok smo trenirali strojne korake začusmo pucanj u našoj blizini. Jedan mladi vojnik bio je na straži, čuvao je skladište goriva, dobio je bio pismo od djevojke koja ga je obavijestila da se udaje za njegovog druga. Mladi vojnik se ubio. Od tada je bilo zabranjeno dijeljenje poste vojnicima na sluzbi.

U blizini kasarne Filip Kljajić u Nišu bila je kasarna sa poligonom i velikim zemljišnim kompleksom, Bubanj se zvala. Jednog popodneva smo išli igrati tamo lopte. Odjednom začusmo rafal u pravcu skladišta municije. Jedan desetar, komandant straže dobio je pismo da mu se djevojka udala. Uzeo je stari Thompson (automatska puška) i ispalio rafal u nebo. Bio je kažnjen.

NEVZETIN SIN VOJNIK

Kraj 1991. početak 1992. godine, rat je bjesnio u Hrvatskoj, JNA je još uvijek egzistirala. Nevzetin sin je bio u JNA. Prvo su bili izgubili kontakt sa sinom. Njegova jedinica je otišla iz kasarne u nepoznatom pravcu. Onda su nekako saznali da je sin negdje u blizini Vukovara. Onda je Nevzetin muž otišao da traži sina. Onda se nije javljao ni muž. Nikakav normalan prevoz, a ni telefonske veze nisu funkcionisale. Rat je počinjao i u BiH. Poslije 10-ak dana javio se muž. Našao je bio sina, oteo ga od JNA i poslao u inostranstvo na sigurno. Uspio je preći i hrvatske i srpske položaje uz pomoć domacih i srba i hrvata. Cudo je kako je otac uspio i ostao ziv.

MOJ OTAC DŽAMBIĆ SALIH

Vjerovatno je bio april 1968. Moj otac me posjetio u vojsci. Sjedili smo nekoliko sati u jednom restoranu u Beogradu u Sarajevskoj ulici. Tada sam prvi put svjesno vidio oca u živo. Prvi put smo pričali kao odrasli ljudi. I onda izvadi on veliki isječeni oglas iz Borbe za prijem u oficirske škole u Jugoslaviji. Mogao mi je srediti da odmah prekinem vojsku i nastavim sa izabranom vojnom akademijom te da bi mi si se u tom slučaju priznalo i dosadašnje služenje vojske u obrazovni rok. Odbio sam ga. To nije bilo za moj mentalitet te viziju svjeta i vlastite budućnosti. Inzistirao je da uzmem oglas sa sobom i razmislim te ako se preomislim da ga kontaktiram. Dao mi je tom prilikom poveču gutu novaca, a i slao mi je para svakog mjeseca nakon posjete tako da sam se u Sarajevo vratio sa povečim “kapitalom”

Ne znam zašto ali osjećam da bi ovaj prilog trebalo završiti sa Johan Sebastian Bachom, uspostavlja unutrašnji mir i tjera na razmišljanja dok teme klize po historijskoj Europi. Dakle J.S.Bach i “Zrak za G žicu”

Otkako pamtim sebe volio sam zapažati, tumačiti sam sebi, osjećati i diviti se te i posjedovati antikviteter. “Antikvitet je predmet za koji se smatra da ima vrijednost zbog svog estetskog ili historijskog značaja….” , a ja bih dodao i “budi nadahnuca, lijepe osjecaje, kulturnu i umjetnicku identifikaciju i covjek se raduje kad god ga vidi!” Ovo historijskog se pokušava označiti kao najmanje 100 godina starog sto ja ne smatram relevantnim. Mi živimo u vremenima najjednostavnijh umjetničkih formi, izražavanja i stvaranja. Sve je postalo umjetnost; i smeće, i besramnost, i banalnost, i neznanje, i debilne jednostavnosti, sve se pornografiralo i proserijalilo i sve je postalo sve, dakle ništa. Vjerovatno zbog toga raste interes za antičke predmete i zaostavštine te uskršnjuju nova umjetnička djela i predmeti svakodnevne kulture na motivima i tehnikama antičkih kultura. Antičkih ne znaci Grčkih u konteksu.

Od svojih mladih godina ulazio sam u mnoge Sarajevske stanove, gdje su uglavnom živjeli intelektualci, potomci doseljenika koji su se naselili u Sarajevu nakon Anšlusa (Anschluss 1878.), pomažući očuhu oko parketarskih poslova. Večina novouseljenih nakon II Svjetskog rata nije ni znala sta je parket i kako se održava, a onda je to i koštalo. U tim stanovima su živjeli i uživali antički ili novo-antički (putovanja) predmeti iz napuštenih domovina – Italija, Austrija, Češka, Madjarska, Slovenija, Njemačka,… Slike, keramika, kristal, fotografije, figurice, servisi, gramofonske ploće, sitni predmeti namještaja, ručni radovi,… i onda uvijek lijepa i ljubazne istorije – priče za moje radoznale oči i nadahnutu znatiželju. Otkrivanje najljepših svjetova!

Jednom smo radili parket u jednoj manjoj kući na Breki. Tu je živio jedan par srednjih godina roditelja porijeklom iz Austrije. Njihova kuća je bila puna prelijepe Austrijske antike i svakodnevnice. Ja sam tada bio poznat po izbjeljivanju parketa (amonijak) i lakiranju. Tada se upotrebljavao slovenački lak iz Domžala koji je bio veoma dobrog kvaliteta. Lak se zvao Ideal i prodavao se u jednom metalnoj konzervi plus jedna plastična bočica od 2 ili 3 decilitra (razredjivač) i jedna još manja (utvrdjivač). “Austrijanci” su bili kupili u Austriji lak za parket koji se upotrebljavao i u Dvorcu Schönbrunn u Beču, https://www.pinterest.se/pin/133841420165486724/visual-search/ x=16&y=12&w=530&h=377&cropSource=6&imageSignature=ce15ff870f04de38c080779b30145a9b . U velikoj plesnoj sali Dvorca parket je bio napravljen od ružina drveta. Tada sam znao da cu morati posjetiti taj dvorac te pored ostalog “istraživati” i buljiti u parket od ružina drveta.

I bili smo u dvorcu Schönbrunn prije možda 18 godina, a prema fotoalbumu u kojem nedostaje nekoliko fotografija (vjerovatno je nekada Ajdica posudila). Nisam našao slike unutrašnjosti dvorca sigurno zato što su se posjetioci puštali u grupama sa digitalnim vodićima i slušalicama u uhu i sto su sva naša čula bila zauzeta fantastičnim svijetom kroz koji su prolazila i kojeg su doživljavala, te tumačenjima u ušima. Tada mobiltelefoni nisu imali kamere, a fotografisanje nije bilo mimohod. Helem osim lakiranog parketa od ružinog drveta fascinantna je bila i radna soba – kabinet Cara Franje Josipa I sa otomanom u priručnom djelu – Car je provodio cijele duge dane u njoj gotovo čitav život, Bio je Car od 1848. do 1916. – te gimnastička soba Carice Elizabeta Bavarska – nadimak Sisi. Bila je veoma lijepa žena koja se znalački i veoma intenzivno brinula i o svojoj figuri!

Završimo ovaj insert sa Mozartom. Neka bude Symphony No. 25 In G Minor, K. 183, 1St Movement

Švedsku sam upoznavao i preko antičkih predmeta koji su se na početku mog boravka stidno prodavali u čoškovima prodavnica tipa second hand. Takvih prodavnica je u Švedskoj uvijek bilo mnogo, a glavni razlozi za njihovo postojanje su bila tri, prvo da se ne bacaju stvari koje imaju visoku upotrebnu vrijednost (kupovina savjesti), drugo da si siromasni mogu priuštiti nabavku skupih roba i marki i treće da se prihod od zarade koristi u humanitarne svrhe. Sve robe u svim second hand buticima su pokloni gradjanstva ili organizacija. U novije vrijeme rastu odjeli sa antičkim predmetima dok garderobu gotovo niko ne kupuje. U Štockholmu imamo više butika koji isključivo prodaju antičke predmete. Prilažem lajk od jedne seconhand prodavnice iz moje opštine, https://www.google.com/maps/uv?pb=!1s0x465f7b8619413d61%3A0xde23164c6bf8b399!3m1!7e115!4shttps%3A%2F%2Flh5.googleusercontent.com%2Fp%2FAF1QipOl4GQGtpKbwCs0o2GZTo2K_aQyGebI-2_YDtHe%3Dw260-h175-n-k-no!5ssecond%20havega%20haninge%20antik%20bildernd%20-%20Google%20Pretraživanje!15sCgIgAQ&imagekey=!1e10!2sAF1QipOl4GQGtpKbwCs0o2GZTo2K_aQyGebI-2_YDtHe&hl=bs&sa=X&ved=2ahUKEwj5kt_j8eP5AhWIw4sKHWFgAxUQ7ZgBKAB6BAgSEAI

U mojim penzionerskim godinama često posjećujem antik butike, pregledavam, ponekad nešto kupim, a ponekad i poklonim pa čak i u istoj prodavnici kupljeno jer eto desi se da se i predomislim. Imam više mojih antičkih predmeta na koje sam ponosan i kojima se uvijek radujem kad ih ugledam!

Na televiziji gledam futbal, tenis, dokumentarne filmove i programirano emisije iz svijeta antike, Salvage Hunters i Antiques Roadshow. Salvage Hunters, Lovci na starine, sa Drew Pritchard je najintelektualnija, najznanstvenija, najprofesionalnija, najedukativnija, najturističkija i najšarmantija zivotna i svakodnevna emisija koja se emituje na medijima poslednjih godina. Inače moram reči da me je strah jeftinog šablonizma, jeftinih radnji i relacija, likova, karaktera, banalnosti,… u tv-programina, filmovima,….. Ponekad mi se čini da se ti i takvi mediji nalaze na nivou petogodišnjeg djeteta u odraslim temema i okruženju te da taj nivo nastavlja padati. A gledanost je ogromna valjda zato što ne treba ništa znati, a ne treba ni razmišljati. Ali ako želite vidjeti kako znanje i pamćenje obogaćuju stvari sa “smetljarnika, ako želite shvatiti šta je to znanstvenost na otpadu, ako želite naučiti kako razmišlja profesionalac u svom poslu, ako se želite naučiti o historiji i filozofiji predmeta i stvari, ako želite upoznati neku europsku zemlju sa najvalidnijih i najboljih strana i ako uz sve to želite doživjeti jedan jednostavni i ljudski šarm morate početi gledati Salvage Hunters.

Ako želite pogledati jednu njegovu emisiju sa posjete jednoj Europskoj zelji, ovog puta Belgiji, prilažem lajk: https://www.youtube.com/watch?v=z4vnULgHDTI

Završimo ovaj prilog sa jednom vječnom od Toma Jonesa,I´ll Never Fall In Love Again

Ovaj sam prilog radio u vrijeme kada je Lana Pudar opet bljesnula najjačim sjajem otuda ovako brzo prilog iza priloga.

Živi bili i do novog vidjenja!

Evropsko seniorsko prvenstvo – 2022. godina – bronzana medalja (100 metara delfin)
Evropsko seniorsko prvenstvo – 2022. godina – zlatna medalja (200 metara delfin). 

Čitav život pratim futbal i tenis veoma emotivno i navijački i uživajučki i iščekivajučki. Ovo iščekivajučki se izlizalo u mojim godinama tako da ne iščekujem, ne “sanjam”, ne “razmišljam” ili grozničarim prije velikih susreta. Sada najviše planiram praćenja kako bi moje uživanje i zadovoljstvo bilo udobno i koncentrirano.

Ali eto desilo se da sam iščekivao Lanin nastup na 200 metara, gotovo do grizanja noktiju. Njeni rezultati su govorili da je najjača na 200 metara, njeno polufinale mi je govorilo da je plivala planirano za finale. I onda Čudo nevidjeno od prvog zamaha spraši i ode u legendu “bez pozdrava” reklo bi se “Čao frajeri”, hoću malo da budalasam na stari Sarajevski način. Jedva se snadjoh kada Švedski novinar poče praviti intervju sa njom odmah nakon trke, još dok je bila zadihana. Intervju je bio za prilike poduži, na engleskom jeziku, Lana Pudar je komunicirala kao jedna rodjena engleskinja – Čudo nevidjeno! Kako ćeš proslaviti pobjedu, pitao je novinar. Idem sa mamom na pizzu i sladoled. Koju pizzu ćeš naručiti? Capričozu! bio je odgovor iznenadjenom novinaru koji je mislio da će ljepotica slaviti sa svojim momkom, pogadjam.

I dok je intervju trajao grozničavo sam tražio mobil da napravim sliku intervjua i evo je niže

Rijetko se u Bosni i Hercegovini dešavaju Čuda nevidjena. Ali se dešavaju i to kao fenixi, kao nemoguće radjanje iz ničega nečeg neshvatljivo lijepog, velikog, zasjepljujučeg. Kao prst sudbine i vječnog života. Pišem o sportu pa ću se samo sjetiti KK Bosna i njegove titule šampiona Europe 1979. ili Zoi 84, Zimskih olimpijskih igara 1984. I evo sada Lane Pudar. Ali ona nije samo “nemoguća” sportska heroina ona je došla i kao odgovor na civilizacijske vapaje normalnih i poštenih ljudi i gradjana iz BiH da imaju jednu normalnu, savremenu demokratsku državu, tumačim ja sam sebi. Lana Pudar je predstavila i predstavlja tu i takvu državu Bosnu i Hercegovinu čitavom svijetu na najbolji mogući način! Čestitam naše drago Čudo nevidjeno!

Evo sada i jedne muzičke numere, Indeksi i Da sam ja netko. Nisam siguran da bi Lana Pudar izabrala nekad baš ovu pjesmu fantastičnog teksta i staru gotovo 48 godina, ali sam gotovo siguran da će je sa nostalgijom odslušati Lanin otac Velibor.

Doček u Mostaru je bio maestralan,

p.s.Lanin facit 2021/2022 (august)

Evropsko juniorsko prvenstvo – 2021. godina – zlatna medalja (100 metara delfin)
Evropsko juniorsko prvenstvo – 2021. godina – srebrena medalja (50 metara delfin)
Evropsko juniorsko prvenstvo – 2021. godina – srebrena medalja (200 metara delfin)
Svjetski kup (seniorke) – 2021. godina – bronzana medalja (100 metara delfin)
Svjetsko seniorsko prvenstvo – 2021. godina – bronzana medalja (200 metara delfin)
Mediteranske igre u Alžiru – 2022. godina – zlatna medalja (100 metara delfin)
Mediteranske igre u Alžiru – 2022. godina – zlatna medalja (200 metara delfin)
Evropsko juniorsko prvenstvo – 2022. godina – zlatna medalja (50 metara delfin)
Evropsko juniorsko prvenstvo – 2022. godina – zlatna medalja (200 metara delfin)
Evropsko juniorsko prvenstvo – 2022. godina – srebrena medalja (100 metara delfin)
Evropsko seniorsko prvenstvo – 2022. godina – bronzana medalja (100 metara delfin)
Evropsko seniorsko prvenstvo – 2022. godina – zlatna medalja (200 metara delfin). 

Čitav svoj svakodnevni život sam planirao kako bi realizacije bile sigurnije i kako bih preduprijedio iznenadjenja i eventualna razočarenja. Tako i ovdje u Švedskoj, u mojim penzionerskim danima. Sedmične planove obično radim u nedjeljama i ponedjeljcima; gledam vremenske prognoze na dvije tri stranice na mreži, redove vožnji u lokalnom saobraćaju, kontaktiram osobe sa kojima bih se sreo, prelistavam ponude interesantnih trgovinskih lanaca, respektujem cijene automobil-troškova (trängselskatt, parking,…), respektujem još uvijek pandemiju pa biram vremena sa najmanje ljudi, ravnam se i prema pogodnostima u trgovinama (utorkom kupujem namirnice u ICA MAXI, največi marketi u Švedskoj, kada imam rabat 5%,….), prilagodjavam se najavljenim isporukama kupljenih stvari preko interneta, rezervisanim vremenima u zdravstvu, opštini,…. Automobil koristim kada kupujem, kada cu se duže zadržati na jednom mjestu u Štockholmu, kada posjećujem okolna izletišta, dvorce, letnjikovce, stara imanja,….. te u svakoj varijanti ako je loše vrijeme. U Štockholm najčešće putujem lokalnim gradskim vozom – pendeltåg. Živim blizu stanice, imam 4 voza u satu, vožnja traje dvadesetak minuta, a obje moje stanice u Štockholmu (Södermalm ili T-Centralen) nalaze se u epicentrima mojih potreba i interesa.

Imamo na preskok veoma toplih dana u augustu sa blagim i prijatnim povjetarcima. Koristim takve dane da odem na obližnju jezersku plažu udaljenu 200-tinjak metara od mog stana. Dobro je za moje “zrelo” tijelo 😂da bude na suncu zbog vitamina D. Volim vidjeti i ćuti familije sa malom djecom, a ima i nekoliko sličnih fosila 😁😩. Obično odem oko 10 sati da bih se vratio prije 12 kada počinje Salvage Hunters, onda ručak, “ubijem oko” kao nekada maestro Arsen Dedić i onda zavisi.

Vrijeme je i za jednu muzičku numeru, Andrea Bocelli – Love in Portofino 

Godinama se šisam na Söderu u Štockholmu. Planirao sam bio četvrtak i onda vidim da će u četvrtak biti pravo vrijeme za kupanje pa se odlučim da se šišam u srijedu. Izabrao sam pendeltag koji vozi najbrže i ne staje na svim stanicama. Nije vozio, ta dva voza od cetiri, u jednom satu nisu vozili. Na službenoj stranici gradskog prijevoznika, sl.se, nije bilo obavijesti o tome. Inače u Švedskoj vozovi kasne redovno. Vozovi i sva ostala podrška je najbolja na svijetu, ali su uprave i direktori birokratska bica, dakle nesposobni ljudi koji slijepo gledaju samo da izvrše postavljeni zadatak o planiranoj godišnjoj dobiti poduzeća. Prije nekoliko godina je uprava bila donijela propis da se kašnjenje vozova do 14 minuta ne smatra kašnjenjem nego dolaskom na vrijeme. I onda su ih počeli zajebavati kolege iz Velike Britanije i još nekoliko država pa je taj propis povučen. Totalno bolesne birokrate koje ne žive stvarnost.

Dvije tri godine sam se šišao kod jednog Jordanca, u epicentru Södera, koji je uglavnom radio sam. Bio je vojnik u medjunarodnim snagama za vrijeme rata u Hrvatskoj. Nije bio zaljubljen u svoj posao i imao je druge planove pa je onda iz Dohe (Qatar) angažovao bio nekog svog rodjaka da dodje sa suprugom i sinom u Švedsku i da tu radi. Rodjak je bio najbolji frizer koji me šišao u čitavom mom životu. To je bio madjioničar sa makazama i britvom. Ali, na žalost, rodjak je bio ovisnik o nekim drogama i nije si uspio pomoći sam sebi dolaskom u Švedsku. Nakon valjda godine dana Jordanac je zatvorio radnju.

Svake godine hodoščaćim po nekim mojim dragim mjestima u Štockholmu. Fjellgatan je jedno takvo mjesto koje najčešće posjećujem za lijepih dana i onda uvijek kafa u Fjällgatans Kaffestuga sa nekim pajom i kako kažu najboljim pogledom na Štockholm, https://www.facebook.com/FjallgatansKaffestuga/photos !

Hajmo sada poslusati i vidjeti jos jednu fantasticnu ljubavnu, dakle Thalia / Julio Iglesias – Solamente una vez https://www.youtube.com/watch?v=8jJb_nWMUAo&list=RDMM8jJb_nWMUAo&start_radio=1

Youtube lajk sa sliko ne funkcionise zato sam naznacio gornji lajk. Da popunim prazninu evo jednog naseg videa na TikToku sa rahmetli Mustafom Nadarevicem

Krajem aprila, šetam od Fjellgatan i zapazim novi frizerski salon koji se zove The Saint. Bilo mi je blizu vrijeme šišanju te udjem. Nekoliko mladih i veoma modernih Sirijaca sa iznenadjujuće puno alata kod svake stolice, veoma prijazni, brzi, sposobni i uslužni,… Bio sam veoma zadovoljan. I šišao sam se kod njih u srijedu treći put. Na povratku u vozu kada sam se rado sjetio da ću sutra na moju plažu, telefon blipade. Dobio sam bio obavijest da će mi se sutra, u četvrtak, od 08:00 do 16:00 isporučiti kupljena plinska peć za grijanje. Gotove sve isporuke kabastijih roba dobivao sam u popodnevima te pomislih, e jebiga ništa od sutršnjeg sunčanja i kupanja.

Zašto plinska peć za grijanje? Zbog najglupljih političara u Njemačoj i Švedskoj obje države su zapale u jednu teško savladivu energetsku krizu. Slijepi zeleni u obje države su preplašile vodeće političare sa skorom propašću svijeta zbog klimatskih promjena da su ovi dobili nezaustavljive proljeve. Isti ti zeleni uz podršku najvše kineskog kapitala i tehnologije su ponudili riješenje u vjetroelektranama. Onda su političari u obje zemlje, vodjeni milje-partijama, počeli zatvarati elektrane na atomski pogon i termoelektrane na ugalj kako bi spasili svijet od skore propasti te masovno graditi vjetroelektrane. Ali vjetar ne puše stalno, zamislite🤡😂vjetar ne puše cijelo vrijeme, to nisu mogli skontati suvremeni političari. Osim toga dolaze milijuni električnih automobila i drugih novih velikih potoršača struje . Osim toga treba prebaciti struju od vjetroelektrana do gradova i fabrika gdje su največe potrebe i za to trebaju nove prenosne mreže. Toga nema, ogromni troškovi nisu ukakulisani u cijenu struje vjetreoelektrana i sad ni proljev ne pomaže. Švedska je decenijama gradila svoju industriju i privredu i blagostanje na stabilnoj i jeftinoj električnoj energiji. Sada su to političari sve razjebali, cijene struje su skočile 200 i 300, a ponekad i 400%, prijete nestašice tako da je prošle zime puštena u pogon reservna termoelektrana na naftu koja troši ca 140.000 kubika nafte na sat (mislim da sam dobro zapamtio, podaci na mrezi su izgleda sakriveni). Termoelektrana enormno zagadjuje milje, ali niko od političara to ne komentariše, a kamoli da osudjuje.

U Švedskoj se ne grade stambene zgrade sa dimnjacima poslednjih decenija. Moj stan je noviji i nema dimnjaka. Grijenje je centralno na nivou opština (jedne ili više), a nužno dogrijavanje na struju. U očekivanju smanjenja jačine centralnog grijanja i redukcija struje, ja jedan veoma zimogrizan čovjek kupio sam plinsku peć za grijenje. Nisam ja glupi političar da ne sagledavam i ne predupredjuem situacije u cijelosti!

Peć je bila isporučena oko 12 sati. Otišao sam bio na plažu nakon Savage Hunters i odradio svoje ugroženo uživanje i zdravljenje!

Bilo je valjda prije 65-ak godina. Moja majka se bila preudala, slavila se nova godina i u goste nam je bila došla očuhova tetka Šuhreta sa svojim mužem. Stanovali su na Vratniku bliže Jajce kasarni u jednoj dobro staroj kući na sprat sa malom avlijom ispred i još manjom bašćom iza kuće. Tetka Šuhra je lijepo pjevala i znala je mnogo sevdalinki. Od tada pamtim tu tužnu ljubavnu sevdalinku, poslušajmo Stade se cvijeće rosom ktiti u izvedbi Mrije Šestić,

Živi bili i do skorog vidjenja!

Jednom smo sjedili kod Julija Volfa, tada šefa inspekcije opštine Centar Sarajevo i uživali u prepričavanju dogodovština i ad hoc komentarima. I onda otraćasmo nekog glavešinu da je postao star i senilan te da bi trebao ići u penziju. Pa mi smo vršnjaci, reče Jula, ali mene pamćenje još uvijek služi i kucnu u sto (kao ne ureklo se) pa se u istom trenutku okrenu prema vratima i upita, ko je? , kao da je u istoj sekundi zaboravio da je zvuk proizvod njegovog vlastitog kucanja. Jula se zajebavao. Zaboravljanje, blijedjenje prošlosti i likova, neprepoznavanje prostora i navala refleksnih slika i detalj-sjećanja su znakovi starosti i jednoličnog, odnosno dosadnog načina života. Pišući priloge u ovom blogu uvijek sam bio nastojao da se ne raplinem i odem na druge ne baš pripadajuće terene, ali i da ne zaboravim neke važne dogadjaje u kontekstu. U ovom prilogu ću se namjerno prepustiti širini i dubini mojih sjećanja! Evo jedne davne o sjecanju, a protiv zaboravljanja i drage i neobične jer je autor roker Milić Vukašinovic, dakle Semir Cerić-Koke i Sanja

Dvije-tri godine prije penzionisanja prodao sam bio moj dobri, jaki i sigurni SAAB i kupio Renault Clio. Dobri SAAB je trosio puno, porez je bio velik i odrzavanje je bilo skupo pa nije pristajao jednom penzioneru. Osim toga prestale su me interesovati duge i daleke vožnje. Auto sam trebao najvise zbog potreba i udobnosti života u Štockholmu. Prvi moj vlastiti automobil imao sam sredinom dalekih sedamdesetih proslog stoljeća i bio je to jedan Renault 10. Našao sam bio neku simboliku u renaultima, počeo sam sa Renaultom i završavam sa Renaultom. Ali ne bi tako. Početkom godine Clio se razbolio. Odvezao ga sam u jedan dobar Švedski servis i dobio prilično lošu dijagnozu za njega. Ja bih ti preporučio da kupiš drugo auto, bio je savjet, Šveda, šefa servisa kojeg sam poznavao još dok sam radio..

I onda sam nakon dugo vremena počeo pratiti oglase o prodaji automobila i bio veoma iznenadjen da je 95% oglasa o prodaji – davanju automobila na lizing. U Švedskoj banke su največim dijelom, vlasnici privatnih stanova, brodova, kuća, a sada i automobila. Moderni feudalni kmetovski sistem – dužničko robstvo. Pandemija i Putin su prouzrokovali inflaciju, kamate su počele opasno rasti, šta će biti za familijama koje nemaju gotovo nikakavu marginalu i koje su se prezadužile?

I onda mi se ukaže prilika da kupim jednog peugeota. Nikad nisam imao, a ni vozio auto te marke. Ali sjetio sam se sredine 70-ih kada je Peugeot 404 bio glavno auto svih Sarajevskih taxista. Samo je Fahro Džinović ( i još 1 – 2 taxista) imao peugeot 504, Fahro je bio taxista i izbacivač u baru Hotela Europa pa se morao malo kurčiti 😁. Hamo “Prljo” je imao veliku automehaničarsku radnju do kuće moje majke. Bio je specijalista za peugeote, največi broj njegovih mušterija u više godina bili su taxisti sa peugeotima 404. I svi su hvalili auto samo kukali na cijenu dijelova. Ali Hamo je imao riješenja i za to. A onda kod Franje Pastuhovića u susjednoj ulici bio je autolakirer i kockar Salka koji je pravio bezgriješne nijanse specijalnog i skupog bijelog lacka od domaćih sirovina tako da se nisu primjećivale razlike u prefarbanim dijelovima.

Tih godina u kina je bio došao fil Sicilijanski klan sa nenadmašnim Francuskim glumcima,

Iz najmladjih djetinjih godina pamtim da je na mjestu Hamine automehasničarske radnje, bila jedna ogromna avlija i omanja prizemna kućica. Tu je živjela jedna familija sa mnogo djece. Moj vršnjak se zvao Zelo i sa njim sam se rado pozdravljao čitav Sarajevski život. Familija se bavila piljarstvom, prodavali su voće i povrće. I onda sredinom pedesetih zamjene oni kuću i avliju i presele u jedan stan u ul. Kralja Tomislava.

Dosele Radanović Stevo i Rosa. Stevo je bio automehaničar, napravi veliku radionicu u avliji i strehu duž majkine kuće te postavi veliku kapiju na ulazu. Rosa je bila Austrijanka porijeklom. Nisu imali djece. Kada je doselio kupi Stevo kinopredstavu u mjesnoj zajednici za djecu iz nase tri ulice; Nova, Tekija i Podtekija. Stevo je održavao službena auta visokih političara i radio je po čitave dane. Imao je gospodske manire i volio je nakratko prijateljski procaskati sa komšijama. Rosa je bila tiha, samozatajna i čitavo vrijeme u pokretu. Slavili su i Božić i Uskrs i veoma se radovali kada bih im ja čestitao praznik. Svaki čestitar bio bi nagradjen prigodnim kolačom, jajetom, bombonom,…. Imali su i jednog ogromnog crnog kera koji je imao pogled tako da mu se nije moglo vjerovati. Ker je pustan sa lanca po noćima. Dok sam radio u Upravi prihoda opštine Centar Stevo bi mi se javio svaki put kada bi posjećivao Upravu i pokazivao radost da eto ja radim tu. Nikada mu nije nešto trebalo.

Moja tetka Sena je preselila bila na godinu dana u Konjic gdje je trebao njen muž Stevo (Litobac) da uvede u rad restoransku salu novoizgradjenog hotela. Nana je bila nekako saznala pa mi je pričala da je Stevo glumio u nekom filmu kao konobar u hotelu. I onda jednog dana pridje meni Stevo – automehaničar, kada sam se vraćao iz škole, i kaže da će se u našoj ulici i njegovoj automehaničarskoj radnji snimati neki film. Kasnije ću saznati da je to isti film u kojem je igrao i moj tetak Stevo. Film se zvao “Vrata ostaju otvorena” https://sh.wikipedia.org/wiki/Vrata_ostaju_otvorena

I onda Stevo – automehaničar umre, a teta Rosa iznajmi radnju Hami “Prlji, proda kuću na moru i ostale stvari pa odseli se u Beč.

U komšiluku, u Podtekiji bila je još jedna automehaničarska radnja. Kuća na uglu, na sprat s potkrovljem, u prizemlju radnja, veće dvorište, gelender velika kapija, a sa druge ulične strane gdje su bila dva-tri (?) velika sač-prozora i visoka zidana ograda, sve izgradjeno poslije rata (II Drugi Svjetski) i u veoma dobrom stanju i izgledu. Vlasnik je bio neki Omeragić. Mi djeca nismo ga voljeli. Jednom smo igrali lopte do visokog zida, lopta preleti u radnjino dvorište, mi razmišljamo šta da uradimo jer je gazda uvijek bio ljut i strog kad doleti lopta, bila je nožem rasječena. Tu su živjeli vlasnik radnje sa suprugom, dvoje ili troje ženske djece i jednim sinom. Sin se zvao Muzafer, starija generacija od mene, možda 10-ak godina stariji. Pomagao je ocu u radioni od malih nogu, završio mašinsku tehničku školu i onda kao odrastao počesto ratovao sa ocem. Bio se Muzafer angažovao kao omladinac u Mjesnoj zajednici te dobio nadimak Apel. Upotrijebio je bio u diskusijama više puta glagol apelovati. I onda se sruše kuće i poslovni prostori zbog nastavka gradnje Skenderije, ljudi preseliše diljem opštine, a Hamo “Prljo” i Omeragić Muzafer dobiše i dvije lokacije na Koševsko brdu da izgrade za sebe nove automehaničarske radnje. Muzafer je bio naočit, veoma inteligentan, pun energije i znao je posao i teoretski i praktično. Bio je najbolji automehaničar u Sarajevu. Kod njega je radnja uvijek bila uredjena, stvari na svom mjestu, nisi mogao doći ako nisi bio naručen, nedeljom zatvoreno – tad ja bio sa porodicom, supruga i dvoje djece. Nekoliko puta smo se sreli familijarno nedjeljom na Trebeviću u kafani Veljka Lasice gdje je bilo svega najboljeg “seljackog” od hljeba, kajmaka i drugog mrsa, janjetine, krumpira, mladog luka, voca, domace rakije, domaćih salata,…. i uvijek dobre atmosfere. Muzafer je najbrže stizao u Trst (da kupi auto-dijelove) Bio je fantastičan vozač i putovao je preko Bihača, jedini on za razliku od mase poznatih taxista i drugih dobrih vozača. Bilo je dovoljno da počneš objašnjavati problem sa autom i on te prekine i objasni ti o čemu se radi, šta treba uraditi, kupiti, koliko vremena i šta će koštati. Bio je preangažovan u poslu i htio je od života uzeti puno, imao je energije i pameti za to, ali se nije znao odmarati. Umro je dosta mlad prije poslednjeg rata. Bio mi je veoma drag, bili smo prijatelji iako se nismo družili imali smo jedan drugog kao definitivne sigurnosti. Zaboravih napisati da je Muzafer svirao harmoniku. Zato ćemo sada poslušati najboljeg sevdah-bluz harmonikaša Hatić Nijaza, rahmetli,

2000. godine bio sam počeo raditi u SDR Mailing. Stanovao sam malo podalje od Ajde moje kćeri koja je kod mene boravila svaki drugi vikend od petka do utorka. Ajda je imala oko 8 godina i onda uvijek puno prtljage. Uobičavao sam se žuriti petkom sa posla. I onda pita mene moj kolega Leffe, Ziko imaš li ti vozačku dozvolu? Na moj potvrdan odgovori kaže, Pa što ne posudiš firmin električni bil, bilo bi ti lakše sa Ajdom. Od tog vikenda posudjivao sam električni auto svakog Ajdinog vikenda. Jedno punjenje akumulatora trajalo je odprilike 30 km. Tako sam ja davno vozio prvi, pravi, mali električni auto. Našao sam jednu fotografiju sličnog sautomobila koju prilažem ispod teksta.

Kupio sam Peugeot 208, vozim ga već dva mjeseca i veoma sam zadovoljan. To je pravi luxuzni auto sa mnogo sitnih stvari i finesa koje karakteristišu visoku i dodatnu udobnost i ljepotu. Ima fantastično ubrzanje!

Imamo pravo Svedsko ljeto, a to znaci puno dugih dana i sa suncem, ali puse na mahove prilično jako. Noci su svjeze , izmedju 10 i 13 stepeni, lijepo je na suncu dok ne puse. Pandemija se probudila i kradem poslednje dane da u normalna vremena idem u posjete i uzivam.

IVICA OSIM – ŠVABO – ŠTRAUS 1941 – 2022

OPROŠTAJ U SARAJEVU

Imao sam možda 13-14 godina kada sam prvi put gledao Švabu na Grbavici. To je bila nepoznata i nezamisliva ljepota futbala. Protivnički igaći bi padali oko njega, a on bi birao uvijek neočekivane pravce i nivoe, šetao se kroz jato i onda neocekivano za sve hiljade prisutnih na stadionu napravi prvo jedan veliki lažnjak, a onda proigra loptu za onog koji je imao najbolje mjesto, položaj, priliku. I sve je to bilo u savršenoj eleganciji, uzmjetničkim minijaturama kretanja, ljepoti,….. Švabo je bio visok, plav, prav. Bio je neponovljim u svom stilu i lucidnošću. Siguran sam da je imao največi IQ od svih futbalera na svijetu. Jednom je Mirko Kamenjašević, čuveni Sarajevski radio komentator, onda nije bilo televizora, završio jedan blok prenosa sa rečenicom, “A sada poslušajte muziku iz studija dok neko ne uspije oduzeti loptu Osimu.”

https://english.kyodonews.net/news/2022/05/1d591b2ddc82-soccer-former-japan-yugoslavia-manager-osim-dies-at-80.html

U vezi pandemije,

Sredinom februara smo kupili avionske karte do Splita i rezervisali apartmane u Trogiru. Putujemo početkom jula. Čvrsto sam odlučio da ovaj put putujem bez obzira na pandemijsku situaciju! Zaželio sam se najljepšeg mora na svijetu, čak i letenja, aerodromskih butika i koridora, jutarnjih šetnji pored mora i po ribljim pijacama, mirisa soli, riba, roštilja, kave, parfema šarmantnih dama, stare mediteranske arhitekture, katedrala, hladovina, morskog drveća, morskog plavetnila, nesnosne vručine, sladoledom umazane djece, zrikavaca, prijatnih restoranskih ili kafe basti, vecernjih i nocnih svjezina, uspomena, melodija,…..

Pandemija je pokazala kako je živuće čovječanstvo nesposobno, glupo i zaostajuće. Ni jedna zemlja na svijetu nije imala potrebnu opremu, kadar ili zalihe. Ni jedna zemlja na svijetu nije imala potrebno znanje i funkcionalnu organizaciju za spas ljudi. Ni jedna zemlja ili organizacija nisu imale osnovnog i postoječeg znanja o corona virusu. Ni jedna zemlja ili organizacija nije imala sveobuhvatne planove ili metodologije za odbranu od virusa. Možda samo Kina? A milijarde se ulažu i na državnim i na regionalnim i na svjetskim nivoima u zdravstvo, javnio zdravstvo, istraživanja, razvoj, gotovost,…… milijuni susreta, simpozijuma, publikacija, razmjena posjeta, najskupljih hotela, najskupljih laboratorija, doktorata, titula, visokih položaja pa i Nobelovaca,..

Čovjećanstvo živi sa familijom corona virusa preko 90 godina. Najviše vrsta corona virusa napada perad i neke druge životinje, ali ima ih koji napadaju i čovjeka te prouzrokuju prehlade, upale pluća i slično. I samo, da su se bar neki “autoriteti” oglasili na startu i rekli kako se najnoviji virus iz familije corona virusa, SARS-COV-2 prenosi, koliko dugo živi u prirodi, značaju distance i zaštite udisaja sa maskama, svijetu bi bilo mnogo lakše, a to su morali znati. I onda stvari su preuzeli političari, idioti i idiotski mediji. I kako to obično biva političari su se počeli igrati, glumiti, blefirati, varati, formirati neke kvaziexpertne grupe,…. Moglo im se i jebe im se jer oni ni za što ne odgovaraju pa ni za smrti svojih glupih podanika.

Švedska je imala državnog epidemiologa, Anders Tegnell, koji se cijelo vrijeme provaljivao sa raznim nebulozama, spekulacijama, pogadjanjima bez ikakovih statističkih ili empirijskih ili teorijskih podloga. On jos uvijek nije shvatio značaj maski za disanje. Od mnogih se on i njegov direktor, Johan Carlsson, smatraju krivcima za smrt nekoliko hiljada starijih šveda koji su uz to umrli u teškim mukama, boreći se za udisanjem. Njih dvojica su dobili punu podršku od Švedske vlade koja je na čelu sa statsministern, Stefan Löfven, donijela propise u suprotnosti sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti, Zakonom o zaštiti od zaraznih bolesti i Zakonom o pravima pacijenata kojima se praktično žrtvovala starija populacija zaražena virusom. Ti propisi su bili i osnov za specijalna uputstva i instrukcije kako će ljekari i pod kojim uslovima ostavljati starije oboljele da umru bez medicinske pomoći i u mukama. Bio sam veoma aktivan u borbi protiv navedenog i sakupio sam obimnu dokumentaciju. O tome imam namjeru nekad opširnije pisati. U Bosni i Hercegovini su visoko plaćeni političari i birokrate sve prepustili sadakama i milostinjama. Ne baš sve, izvinjavam se, premijer vlade federacije, Fadil Novalić & company, je napravila mufljuzluk sa nabavkom respiratora i dosada je/su po tom osnovu imali sigurno preko 50 modnih šetnji do suda i natrag. U Srbiji je Vučić nabavio mnogo raznih vakcina, ali nije uspio utjecati na narod da se vakciniše. Večina srpskih medija je odigrala veoma lošu ulogu u borbi protiv pandemije. Hrvatska je startovala u borbi protiv pandemije medju najboljim zemljama na svijetu! A onda su Plenković i HDZ zarazli do tada uspješnu borbu sa osobnim, partijskim i političkim interesima. Opozicija umjesto da se bori za što veči procenat cijepljenih izdrkavala se u nadmudrivanju i kurčenju u borbi protiv premijera Plenkovića i HDZ. Na žalost, u sve tri države, broj umrlih i prijavljenih, a pogotovu stvarnih je ogroman i medju največim na svijetu.

U svezi napada Putina na Ukrajinu,

Putina sam veoma cijenio i smatrao za jednog razumnog i veoma sposobnog vodju i patriota. I onda je napao Ukrajinu. Rat još traje, ljudi ginu, država se razara, milioni žena i djece su u izbjeglištvu diljem Europe. Zašto? Može li biti neki opravdan razlog za ubijanje ljudi pogotovo djece, starih i drugih bespomočnih civila, može li biti neki opravdan razlog za ubijanje gradova i drugih vrijednih dobara?

Ako čovjek pokuša analizirati Putina u historijskom kontekstu onda će doći do spoznaje da u njemu živi i Petar Veliki, ali i Josif Staljin, vladari Velikih Rusija. Putin očito želi stvoriti svoju novu Veliku Rusiju. A šta će mu teritorijalno i rusko-narodno-sveobuhvatna (feudalna) Velika Rusija? Cijeli Ruski svijet u jednoj državi, danas kad ljudi svih nacija, boja, religija, ideologija,… ogoljeni do producent-konzument kruže svijetom. Pa svi ruski oligarsi su živjeli na Zapadu. Nitko iz Rusiji najprijateljskijih zemalja ne ide graditi svoje privatne živote u Rusiji nego na zapad. Rusija je daleko najveca zemlja na svijetu. Danas se svijet osvaja tehnologijama, robama i tržištem. Koja je korist i kakva životna perspektiva za Ruse iz samoproglašenih, Donjecka narodna republika i Luganska narodna republika? A kakva može biti korist za Rusiju njihovim samoproglašenjem? Umjesto da se materijalna sredstva, duhovne snage, postojeća znanja,…. ulažu u talente, tehnologiju, razvoj, bolji život gradjana, privredno jačanje države, stvaranje prijatelja u svijetu; radi se sve suprotno jednostavno rečeno nazaduje se na veliko. Mogao se naučiti od Kine kako se osvaja svijet!

Slike iz Ukrajine

Čovjek se treba plašiti Putina. On živi sam i usamljen je tako da u njegovom životu nema mentalnih, emotivnih, intelektualnih, neobuzdanih, običnih životnih i svakodnevnih prozračenja. On je okružen saradnicima koji ne smiju (siguran sam) proturječiti i koji mnoge stvari prezentiraju onako kako ih on želi čuti, a ne kakve zaista jesu. Tomu može biti razlog njegovom uvjerenju da će ruska vojska u Ukrajini biti dočekana kao osloboditeljska ili teorija o denacifikaciji Ukrajine. U Ukrajini su “nacističke” stranke dobile ispod 3% glasova (2,3% ili 2,7%) na izborima. To je daleko manje nego u večini drugih europskih zemalja. Ruske procjene o invaziji na Ukrajinu su bile očito krajnje diletantske.

Zapadne zemlje su dale obečanje Gorbačovu 1989. ili 1990.da se NATO neće širiti na prvi red zemalja do Ruskih granica. Potvrdu o obečanju našao sam i u knjizi Härskarna i Kreml (Vladaoci Kremlja) od Örjan Bernera, dugogodišnjeg Švedskog ambasadora u Rusiji kojemu se mora vjerovati. 1962. godine USA predsjednik, John F.Kenndy je dao ultimatum SSSR-u, odnosno sovjetskom lideru Nikiti Hruščovu, da izmjesti rakete koje su mogle nositi i nuklearne glave sa Kube, Kubanska kriza. Svijet je bio na ivici Trećeg, vjerovatno i poslednjeg svjetskog rata. Pobijedio je razum! Rusi su povukli rakete uz nekoliko važnih i velikih ustupaka za SSSR. Na ova dva dogadjaja Putin temelji svoj generalni globalni stav i gradi svoje reakcije. Putin se osjeća veoma jak u svojim najnovijim htijenjima i zbog prednosti Rusije u naoružanju koju je stekla sa najnovijom supersoničnom raketom bodež, Kinzhal, https://www.rtl.hr/vijesti-hr/novosti/svijet/rat-u-ukrajini/4213018/putinovo-savrseno-oruzje-kinzal-ili-bodez-radarima-je-nevidljiv-i-ne-moze-ga-presresti-nijedan-sustav-protuzracne-obrane/

Ukrajinke i Ukrajinci su se pokazali kao izuzetno hrabar, domoljubiv, ponosan, pošten, obrazovan, sposoban, požrtvovan,… i drag narod! Milioni izbjeglica iz Ukrajine koje EU zemlje primaju sa velikom toplinom i gostoprimstvom u 90% slucajevca su majke sa djecom i starije osobe dok se muški u neravnopravnom ratu bore za svoju zemlju i svoju budućnost i imaju velike uspjehe! I ne samo to oni se bore i za Europu i za Zapadni svijet, za naše civilizacijske vrijednosti! Da se Putin samo prošetao kroz Ukrajinu kako je mislio vjerovatno bi neki novi rat vec bio u nekoj ili u nekim drugim europskim zemljama. Ovako, u najcrnjoj varijanti, Zapadna civilizacija je dobila dragocjeno vrijeme. Ukrajina je ušla u svjetsku historiju kao jedan od najznačajnih i najpožrtvovanijih branioca i čuvara Zapadne civilizacije!

Kako god Rusija ima pravo da se brine o sigurnosti svoje države isto tako i Ukrajina ima pravo da se brine o svojoj sigurnosti. Danas su sve drzave svijeta suverene, ravnopravne i samostalne, a rat je nedozvoljeno sredstvo.

U čast Ukrajini poslušajmo Bella Ciao – Gitarrsång / Elena Yerevan & B&B Project, Ovu melodiju i video sam izabrao zbog tako mnogo simbolika .

U vezi energetskog haosa u Europi

Godinama su EU političari potajno, polujavno, zamračeno, pokvareno,…. pod utjecajem napadnih pokreta, extremnih zelenih, glupih zelenih, nesposobnih zelenih, naučnika – diletanata, naučnika drkadžija pa i pravih lupeža, finansirali vjetroelektrane. Svi smo mi plaćali uvečanu cijenu struje kojom su se pokrivali gubitci vjetroelektrana – plaćali godinama pa i decenijama. I onda su uznapredovale tehnologije pa su se počele graditi vjetroelektrane koje su postajale rentabilne. Nove tehnologije i materijali omogućuju gradnju vjetroelektrana visine preko 120 metara (do danas najvisa 270 metara u Danskoj) i prečnikom rotora večim od 150 metara. Grade se i na zemlji, ali i na vodi. Ja ih ne volim ni vidjeti. Ne uklapaju se zemaljski prirodni ambijent, ogromne su i u jatima i nakaradjuju vidike, ubijaju ptice i insekte, cuju se, mogu prouzrokovati loše efekte na proizvodnju sirovina. Vijek vjetroelektrana se procjenjuje na 20-25 godina i prave ekonomske računice o njihovoj rentabilnosti i milje-prednosti, će se moći učiniti kada se više njih bude otpisalo. Pitanje je koliko će koštati sanacije terena i samih vjetroelektrana po svim parametrima.

Ozonske rupe, pretjerano zagrijavanje zemlje, rast nivoa mora i okeana,….,zločinac – fosilna goriva,…. propast svijeta,… Zemlja se mora spašavati! I ko će je spašavati, pa zna se oni koji za zaposlenje ne trebaju nikakove diplome, pa naši dragi i nezamjenljivi političari! Kako će spasiti zemlju pa jasno je valjda, sa vjetroelektranama i električnim automobilima. Električni automobili idu na struju? Pa to znači mnogo, mnogo veče potrebe za električnom energijom! Sa vjetrom će isključiti i ugalj i naftu i gas. Nuklearne elektrane takodjer? Ali one su čiste 100% i veoma sigurne, pogotovu one sa najnovijom tehnologijom. I nuklearne elektrane, čitali smo mi historije, one su preskupe takodjer, šta samo košta lagerovanje njihovog otpada, ali postoje nove tehnologije koje iskorištavaju otpad, i nuklearne elektrane mi ih mrzimo.

I onda su guzice zinule, pohlepa je zaslijepila razum, fakta, konzenkvenc-kalkulacije,…., vjetroelektrane, vjetroelektrane,… zatvaramo odmah (skoro odmah) sve termoelektrane na ugalj, naftu, gas, sve nuklearne elektrane, prestajemo sa proizvodnjom automobila na benzin ili naftu, samo na struju, na struju.

I onda sudar praznih glava sa stvarnošću. Vjetar ne puše konstantno tako da vjetroelektrane ne mogu proizvoditi u kontinuitetu električnu energiju. Vjetar ne puše svugdje tako da se moraju obezbijediti prenosi struje iz vjetroelektrana do potrošača. Mi u Švesdkoj plaćamo odprilike 3 puta višu cijenu za prenos nego za utrošak struje. Prenos je skup i zahtjeva enormna ulaganja. Utvrdjeni su veoma kratki rokovi za zatvaranje nuklearnih elektrna i elektrana na fosilna goriva (ugalj, nafta, gas). Neke su se počele i zatvarati. U Švedskoj je prije roka upotrebe zatvorena jedna nuklearna elektrana. Največi broj vjetroelektrana se nalazi na dalekom sjeveru zemlje. Prenos do južnog industrijskog i najnaseljenijeg dijela zemlje je nemoguć jer nema prenosnog sistema. I onda dobroplaćeni i uhljebljeni idioti izjavljuju, ali mi proizvodi dovoljno električne energije u Švedskoj. I šta se dešava? Cijene električne enregije znaju rasti u južnoj Švedskoj i do nekoliko desetina pa i stotina puta u odnosu na sjeverni dio zemlje. Vlasnici vjetroelektrana nemaju interesa da se ulaže u sisteme prenosa struje ka jugu jer je velika nestašica struje, zbog istih praznih glava, i u Njemačkoj i u cijeloj Europi, a cijene fantastične – visoke i rastuće. I postoje dobri sistemi prenosa tako da oni zaradjuju ogromne novce. Da bi spasili situaciju vladajući su aktivirali rezervnu elektranu na naftu koja troši ca 70 tona ruske nafte na sat. Ta termoelektrana proizvodi u punom pogonu ca 330 MW, a zagadjuje sa 653 kg/MWh koldioxsida. EU je da bi koliko toliko ublazila energetski problem, najnovijim propisima dala podršku elektranama na gas, što znači ruski gas u največem procentu. Švedska je decenijama imala stabilnu, jeftinu i na svijetu najčišću struju. Sada je sve to razjebano kao i u Njemačkoj i drugim EU zemljama. Niko ne zna šta će biti sa snabdjevanjem sa električnom energijom. Broj automobila na struju rapidno raste, neke nove proizvodne i čiste tehnologije kao na primjer čelik bez ugljena (Švedska tehnologija!), potrebuju nezamislive količine struje, mnoge komune odbijaju dati saglasnost za gradnju vjetroelektrana na njihovim područjima, a političari razumljivo glede njihovih dokazanih nesposobnosti ćute i šute. Ono što će se 100% desiti je da će cijene za struju nastavljati divljati, a veoma moguće i da će se gradjanstvo smrzavati.

Došao je bio 1991. onako u Rajvosa i snimio album i kasetu onako beza veze i postade to njegov najprodavaniji album i kaseta. Prigoda je da poslušamo, Dzej Ramadanovski – Ugasila si me –