1967. završih srednju školu, nezaposlenost je bila velika – nigdje posla za mene, živjeli smo dosta oskudno, nisam imao nikakvih uslova za fakultet,…. I onda ja odem u Vojni odsjek i prijavim se u vojsku. Mislio sam da je u tom trenutku najkorisnije bilo za mene skinuti taj balast i osloboditi neka možda bolja dolazeća vremena. Septembar 1967. Sombor, Regrutni centar za ca 6.000 vojnika, pri avijaciji, moj prvi rodjak Sead Bečirović i ja. Devetnaesti rodjendan sam proslavio u kantini te pocastio Raju Micikinim ogromnim krofnama, 5. decembar 1967. Onda prekomanda na stari Zemunski aerodrom pored Studentskog grada u Beogradu, a onda kasarna Filip Kljajić u centru Niša.

Jugoslavija je bila prava, suverena i samostalna država. Jedan od stubova te zemlje osim Tita i KPJ bila je i JNA. Gradila se na pobjedničkoj, partizanskoj, antifašistickoj, općenarodnoj,…. prošlosti. Bila je fantastično organizovana i funkcionalna organizacija. Hijerarhija je funkcionisala na najbolji način, ničega nije falilo, provodili su svi propisi i programi. Trebala je biti kovačnica bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije. JNA je bila veoma respektabilna u svijetu. I onda dodje jebeni rat početkom devedesitih. JNA postade največim dijelom velikosrpska i nenarodna. Prije početka rata u okviru JNA su obučavani i pripremani odabrani srbi za započinjenje rata, ustrojena njihova ratna organizacija, oružje se distribuiralo u srpska mjesta, napadni položaji oko Sarajeva su izgradjeni godinu dana prije početka rata, izgradjene komunikacije,… Na početku rata JNA je čuvala najvažnije objekte (skladista oružja i sredstava, aerodrome, kasarne, …) i dobrovoljno ih predavala samo srbima. JNA je u toku ratnih dejstava često izvodila razne manevre kako bi pomogla srpskoj strani ne rijetko na tragicne nesreće nesrpskog stanovništva. Dijelovi JNA su i direktno učestvovali u borbama na strani velikosrba. Ovo bi bila neka prozna i jednostavna istina o armiji Jugoslavije. U nastavku ću preko imena mojih drugova i prijatelja pokušati dočarati život u vojsci kada je JNA živjela svoje lijepe i ponosne dane.

Ali, hajde sada, prije nizanja imena i dogodovština, da čujemo prigodnu, U tom Somboru,

BIORAC BRANISLAV iz Bioraca, Srbija, u vojsku je otišao iz Studentskog grada u Beogradu, diplomirao na Šumarskom fakultetu – inžinjer za erozije i bujice. Bili smo veliki prijatelji. On je bio tako kulturan, obazriv, inteligentan, obrazovan i prava raja! Njegova djevojka Buba je još živjela u Studentskom gradu kada smo mi došli na stari Zemunski aerodrom. Družili smo se! Njena su me raja znala kao posječivati tako da bih ja dobio izlaznicu iz kasarne. Bili smo pretjerali pa su komandanti zabranili da mi se izdaju izlaznice na posjete iz Srbije. Europske studentske demonstracije1968., demonstracije sudenata u Beogradu, policijske akcije. Bio sam na straži prema Studentskom gradu kada je milicija ganjala studente demostrante. Pomogao sam jednoj grupi Bubinih prijatelja da se sakriju. Branislav me tri puta posjetio u Sarajevu nakon vojske. Jednom sam bio na Ilidzanskom bazenu kad ugledam jedan crveni luxuzni kabriolet. I onda malo kasnije neko se dere Ziko, Ziko, traži te neki prijatelj. U kabrioletu je bio Branislav sa mladjim bratom. Mladji brat je radio u Francuskoj, a stariji u Kanadi. Branislav se zaposlio u jednom državnom preduzeću u Beogradu, bio je zadovoljan sa poslom, radili su na melioraciji Morave, postao je bio glavni inžinjer projekta, oženio se, dobio dvije curice. Kad je dolazio treći put u Sarajevo priča mi da će sigurno ostati bez posla kao najmladji inžinjer jer država nije htjela nastaviti finansirati projekat. I ostao je bez posla, radio jedno vrijeme kao taksista i onda se sa familijom negdje odselio, bio sam čuo u Kanadu. 1986 godine sam bio u službenoj posjeti u Beogradu i odem u firmu u Knez Mihajlovoj broj 7-9. Ništa nisu znali o Branislavu, kažu samo se izgubio. Vjerovatno su ga starije kolege (smradovi) povrijedili. Goglao sam nekoliko puta Biorac Branislav i ne nadjoh nikoga.

BUDJELAN LJUBIŠA iz Majdanpeka, radio u rudniku kao električar, sam na svijetu – nikog nije imao od rodbine. Najinteligentija “baraba” sa kojim sam se družio. Imao je ideja i provala koje su i danas premoderne. Volio se zajebavati do iznemoglosti. Njegove istorije o prostitutkama sa Beogradskog kolodvora, on je tako zvao Beogradsku željezničku stanicu, su u rangu današnjih modernih filmova gdje se radnje i likovi mjesaju u vremenima, rodovima, srodstvima i osobinama, nemoguće. Jednom smo učili rukovanje sa onim poljskim induktorskim telefonima sa ručkom sa strane. Rasporedili se u grupe, razvukli žice na po 100 metara i onda Ljubisa sa jedne strane, a jedan bolesno ambiciozni desetar iz Srbije sa druge strane. Puhni slabo te čujem viče Ljubiša desetaru, a ovaj puše i pita čuješ li me sada, a Ljubiša ponavlja slabo brate puhni malo jače i tako nekoliko puta dok Ljubiša ne kaže, E jebiga desetaru sad si mi skroz ohladio jaja. Onda povrijedjeni desetar trči prema nama i viče u zatvor ćeš ti u zatvor, a Ljubiša se smije i kaže, a jaja ništa??? Imali smo i jednog desetara, Videmšek Vlado, jedan neobrazovani, ali ambiciozni slovenac. Kasarna u Somboru je imala tri trpezarije za po cca 2.000 vojnika svaka, Iako je bila dobra organizacija moralo se čekati u redu da se uzme hrana. Stojimo mi tako u sporom redu, a pored nas desetar, ispred mene Ljubiša, a ispred njega Ibiši Džavid. I onda kao Ljubiša šapće nešto Dzavidu na uho, a ovaj zajedno sa Ljubisom gleda u destera i kao podsmijevaju mu se. Zašto se smeješ pita sa nelagodom desetar Vlado Džavida, a on odgovara da mu je Ljubisa ispricao jedan vic, dvije buhe izašle iz kina pa jedna pita drugu hoćemo li čekat autobus ili fatati nekog kera. I onda se svi smejemo i zbog vica i zbog Džavidova nacina govora i zbog desetara. Bio je to Ljubišin perfomans i bilo je više viceva i komičnih situacija. Jednom je jedan Vojnik iz drugog voda, susjednog, sa kojim smo dijelili prostor sa osobnim ormarićima, dobio paket sa hranom. Vojnik je imao porjeklo iz jednog bogatog dijela Jugoslavije sa veoma finim ljudima i tradicijama, zato za ovog negativca samo Vojnik. On je imao nesrazmjerno veliku glavu, plavu kratko ošišanu kosu, pravio se glasom i pozom kao važan te bio veoma škrt. Držao je glavu cijelo vrijeme u ormariću i jeo kriomice hranu iz paketa. Ljubiši je to išlo na živce i dva puta ga je startnuo kao nenamjerno tako da je ovom glava udarila u unutrašnjost ormarića. Jednom smo za ručak imali neku krompir kalju sa ogromnim krompirima. I onda Ljubiša uzme največi skuhani krompir, zauzimao je cijelu šaku, i spuca Vojnika koji je sjedio ispred nas, u potiljak. Krompir se rasprsnu, a Vojnik ustade sa ukočenim ledjima, okrene se i kaže, Nemoj da nekom jebem mater. Cijela se trpezarija grohotom smijala.

IBIŠI DŽAVID iz Gnjilanja, Kosovo. Tada smo albance sa Kosova zvali šiptari. Oni su se uglavnom družili izmedju sebe i pričali na svom albanskom jeziku. Jedini se Džavid družio sa svima čak je nekoliko puta i oponirao nekom svoj zemljaku. Predstavio se da nije išao u školu te da ne zna ni pisati, a ni čitati. Bilo je to iznenadjenje za kapetana stručne obuke. Mi smo se obučavali za rad na teleprinteru za što se pretpostavljalo znanje čitanja i pisanja i jedan nivo obrazovanja. Tada je to bilo sredstvo veze sa šifriranim porukama – perforirane trake. Prije gašenja svjetla u spavaoni znali smo ležati i čitati novine. Džavid je listao svoju Rilindiju i onda ga upita jedan inteligentni zagrebčak, Kako ti čitaš novine kad nisi išao u školu te ne znaš ni čitati, a Džavid mu odgvori, Beli brate ja samo gledam slike. Ljubiša je zvao Džavida sa Beli brate što je ovaj i usvojio te zvao mnoge u izvjesnim situacijama sa Beli brate (indijanci). Džavid je bio pošao ići u školu za opismenavanje. I onda dodje odgovor iz Gnjilanja, Džavid je bio završio srednju poljoprivrednui školu. Ljubiša ga je prozvao Beli brat – školovani seljak. Kada smo se rastajali Ibiši Džavid je bio najtužniji.

PAŠ BORIS, Ljubljana, veliki intelektualac, prevodio je klasike sa njemačkog na slovenački i srpsko-hrvatski. Zapažen je bio kada bi u trenutcima odmora vani, naslonio se na drvo, najčešće stajao na jednoj nozi, zatvorio oči i uživao u suncu i isključenosti. I onda ga je Džavid upratio, odnosno oponašao, bilo je komično. Boris se nije ljutio, naprotiv čini se bilo mu je drago zbog prihvaćanja njegove za ta vremena neobičnosti. Boris je bio visok i štrkljav sa pravim intelektualnim zračenjem, nikakav snagator ili mogući učesnik neke tuče. Jednom je jedan vojnik sa kriminalnom prošlošću i prilično opakim izgledom počeo galamiti na jednog drugog ali nježnog i sitnog vojnika i gestima mu prijetiti da će ga udariti. Utom je Boris odnekuda iskrsno i povišenim ali veoma autoritativnim glasom uzeo u odbranu napadnutog vojnika. “Opaki” vojnik se bez zadrške ili komentara povukao. Nekoliko puta smo Boris, Branislav i ja diskutovali neke “visoke” društvene i literarne teme. Jednom je Boris izrecitovao jednu kratku pjesmu od Rilkea ?(Rainer Maria Rilke), jedan čuveni poet (rodjen u Pragu, pisao na njemačkom), naravno na njemačkom jeziku i pitao nas šta smo zapazili u pjesmi – recitaciji. Branislav je bio zapazio zvučnost pjesme, odnosno zvučni sklad riječi u lirici. Branslav je pogodio. Eto poezija se može pisati i zvučnim riječima u skladu sa temom!

Vrijeme je predahnemo i evo jedne stare vojne sa kojom se završavaju Bečki novogodišnji koncerti, dakle Marš Radecki,

ZEKA, Sarajlija sa Vratnika, fakin, prijatelj. Zatekli smo ga bili u kasarni. Bio je došao sa proljetnom klasom. Teško je podnosio vojsku, disciplinu, sputanost, ograničene slobode,…. Poznavao sam više takvih Sarajlija. Mnogi su se uspjeli osloboditi služenja vojnog roka na takozvanu “ludu”, kao psihijatrijski slučajevi. Gotovo svi su folirali. Zeka je bio strucnjak za tetovaže i obečao je bio tetovirati na mom ramenu jedan mali avion dvokrilac. Imao je veliki respekt za mog očuha, takodje sa Vratnika i nekadašnjeg fakina. Zeka nije bio u našem vodu ili četi, ali je često navraćao da se družimo. Jednog ponedeljka dobijemo vijest da je Zeka napravio belaj u Somboru te da ga je Vojna policija zatvorila. Kasnije sam čuo da je bio poslat na VMA u Beogradu kao psihijatrijski slučaj te da je kasnije otpušten iz vojske. Nije me stigao tetovirati, nisam se čuo, a ni sreo sa njim kasnije. Prije nekoliko mjeseci vidim u Oslobodjenju smrtovnicu. Na slici je bio Zeka, lijepo obučen i sa kravatom, izgledao je produhovljen, a ožalošćeni su bili pored supruge i dvoje djece i unučad.

SRETKOV PAKET, bio je iz Blažuja, radio u Enegoinvestu sa mojim rodjakom, dobio je bio prvi od sviju nas “Sarajlija”, paket od svoje familije. Pozvao nas je sviju u spavaonu da zajedno otvorimo i podjelimo paket. I onda ga svi otvaramo i gledamo i čekamo da Srečko počne častiti. U paketu je bila i jedna poveča plastična kesa, prazna. Ja predložim da kesu napunimo vodom te da je postavimo u Vladin, desetarev krevet. Helem postavimo kesu punu vode ispod donjeg čaršafa u krevet gdje je spavao desetar Videmšek Vlado. Svi čekamo šta će se desiti. Nakon što se ugasilo svjetlo ulazi desetar skida se i baca u krevet. Poslije nekoliko trenutaka ustaje i pali svijetlo, svi kao spavamo, a jedan Šarić Pero iz Zepca sa najsmješnijim brkovima na svijetu, trepčući očima viče, Ko je upalio svjetlo? On je, on je viče desetar u mokroj donjoj pidžami i pokazuje na Peru koji se poceo smijati zbog mokre pidzame.. Bila je provedena prava istraga, niko nije izdao, ali je cijeli vod bio kažnjen. Ja i još neki bili smo veoma mladi i djetinjasti. Tražili smo zajebanciju u svemu i uopšte nismo ozbiljno shvaćali vojsku. Bilo je i dosta “postarijih” valjda tridesetogodišnjaka kojim je vojska prekinula neke stvaralačke godine pa su pizdili.

PEKUŠIĆ EMIR, kolega iz škole, vojnik u Nišu. Dobijem nekako izlaz, iako vojska nije puštana u gradove zbog okupacije Čehoslovačke od strane SSSR-a, kraj augusta ili početak septembra 1968. Prva i uvijek redovna stanica restoran i bašta hotela Ambasador koji su me neodoljivo podsječali na Sarajevsku Gradsku kafanu. Dan je bio lijep kad odjednom ugledam Emira Pekušića kolegu iz srednje škole. Bio je u vojnom odijelu, služio je vojsku u Nišu, cijelo vrijeme. Radost je bila velika i obostrana. Emir nikada nije imao peticu iz vladanja. I tako razdragani odosmo u Nišku Banju protivno propisima zbog daljine. Pilo se. žderalo se, zajebavalo se, imali smo lijepo društvo i onda negdje pred zoru taxi do kasarni. Moja kasarna je bila u centru Niša i bilo se teško neopaženo uvuči. Ja sam to uspijevao nekoliko puta ranije preko jednog visokog zida u mraku, na uglu izmedju dva reda garaža za teretne kamione. Čim sam preskočio zid neko viknu, Stoj, ko ide? Pogledah u pravcu glasa i vidjeh u mjesecini jedno blijedo i nepoznato lice. Ma ja sam Ziko iz….., Uvis ruke, slijedila je naredba, Ma ne jebi ja sam vojnik ovdje, odgovorih, Stoj ili pucam reče glas i repetira pušku. Sproveden sam bio kod dežurnog oficira. Nakon nekoliko dana osudjen sam bio na 5 dana zatvora. Zbog mjera povečane sigurnosti, a zbog okupacije Čehoslovačke od tadašnjeg SSSR- povečan je bio broj stražarskih mjesta. Stražar koji me zaustavio bio je jedan mladi vojnik i dobro je da je bio pribran inače me mogao upucati.

Prilka je da poslušamo jedan vječni narodni hit koji se prvi put čuo na Ilidži 1968. godine. Hit je oslikavao život tog vremena, bilo je kokuzno ali vedro, veselo, lijepo, optimistično, razvaljivalo se po kafanama i svi smo patili od ljubavi, haj, haj, Pjesma se zove Violino ne sviraj, a kompozitor je najkafanskiji narodnjak, Predrag Živković Tozovac.

JNA I NIŠKI DOGADJAJI

18. augusta 1968. nakon doručka oprostih se od Dragana, jednog finog Sarajlije i Raje sa Čobanije. Bio je desetar u jednoj drugoj jedinici i bio je odslužio vojni rok. Otišao je bio kući u Rajvosa. Kada smo se okupljali za ručak ugledam Dragana kako u civilu ulazi u kasarnu. Tog dana je SSSR okupirao Čehoslovačku pa se zbog moguće eskalacije podigao nivo gotovosti u cijeloj JNA. Svi koji su bili pušteni iz vojske bili su vraćeni u kasarne, a do daljnjeg je bilo odgodjeno odpuštanje vojnika. Dragana su vratili sa željezničke stanice. Ja sam trebao izaći mislim, 8 septembra. Tog 18. augusta, negdje oko ponoći, počela je nepregledna kolona kamiona, tenkova, bornih kola, tegljaća, topova, poljskih kuhinja da prolazi pored naše kasarne ka granici sa Bugarskom koja je bila članica SSSR. Poslednji kamioni su prošli negdje oko 04,00 u rano jutro. Bilo je impozantno za gledati. Iz mnogih kamiona su se čule partizanske ili zemljačke pjesme. Puno je bilo Bosanskih hitova.

Kasarna Filip Kljajić se nalazila u centru Niša, blizu jedne velike pijace i imala je jedan veliki i lijepo uredjeni park ispred same velike trospratne zgrade ogradjen metalnom mrežastom ogradom sa tri strane. Kada bi smo sjedili na nekoj klupi u njemu imali bi osjećaj da smo vani jer su sa sve tri strane bili trotoari gdje su ljudi prolazili, a sa desne strane je bila i glavna veoma prometna saobračajnica. Znali smo sjediti u parku za vrijeme okupacije Čehoslovačke, narod nam je preko ograde ubacivao lubenice i drugo voće te dosta njih flaše sa rakijom. Neki, pomalo nakresani, u popodnevnim satima su znali govoriti protiv Bugarske i bodriti nas. I onda se neki vojnik napio od ubačene rakije, komanda saznala za dešavanja i bilo nam je zabranjeno da se odmaramo u parku.

Blizu kasarne je bila jedna veoma močna zgrada u kojoj se nalazila komanda Oblasti (zaboravio koje, mislim da je cijela bivša Jugoslvaija bila podjeljena u 4 oblasti) i iz koje je organizovano i rukovodjeno obavjestavanjem, osmatranjem, nadzorom, uzbunjivanjem, pripremanjem i vršenjem odbrambenih zadataka prema zemljama koje su graničile sa Makedonijom te istočnom i sjevernom granicom Srbije. Ja sam tu radio na teleplinteru na poslednjem 4. spratu u kancelariji na samom uglu zgrade sa pogledom na dugu cestu kojom su seljaci u rana jutra sa zivopisnim kolima prenatovarenim raznim povrcem, vocem i cvijecem dolazila na Nisku pijacu. Bili su to Van Gogovi prizori. Radili smo u 4 smjene, a ja sam najvise volio nočnu smjenu pored ostalog i zbog tih mojih ranih kafenih jutara. Moj glavni komandant za djelatnost bio je jedan major mislim da se prezivao Milosevic. Jedna dobrocudna ljudina negdje iz Bosanske krajine. Volio je da navrati i da poprica sa Sarajlijom, a kad sam dobio kaznu od 5 dana zatvora navracao je cesce. Jednom ga ufatim na foru i pitam moze li mi pomoci pa da ne idem u zatvor. Svakako, bio je odgovor, oni ne idu svojim porodicama kad su slobodni (mislio je oficire i podoficire koji su preselili iz Zemuna – Beograda ) nego trce u Nisku Banju, a ovamo za isto djelo osudise mog zemljaka, i onda se smije sa uzivanjem. Ali mora biti flasa vinjaka, rece seretski.

Te noći sam bio dežurni kad dobih jednu kratku šifrovanu poruku iz Generalštaba označenu sa največom tajnošću i brzinom. Uzeh malu perforiranu traku i predadoh je odmah dežurnom oficiru za dešifrovanje uz komentar, “Idemo kući!” rezonujući da je Generalštab ukinuo vanredno stanje i da će nas početi pustati kući. nakon pola sata dodje kod mene oficir Žika i kaže pogodio si.

Žika je bio originalni srbin u italijanskom izgledu. Sitan, elegantan sa specijalnim tankim jebackim brkovima, uvijek spreman na razgovore i tihu zajebanciju, kafa, piće, druženje,…. Ali bio je i as u svom poslu! Volio je pričati viceve. Sjećam se dva, oba o bosancima. Bosanac je malo pripit i udje greškom u ženski umjesto muški WC. I kad je završio pišanje i počeo ga otresati uleti neka dama, a on se okrenu prema njoj tresući ga još uvijek. Kad Dama ugleda muškarca u ženskom WC-u reče, Juh pa ovo je za žene, misleći na WC. Pa nije za mog čaću odgovara bosanac misleći na organ u ruci. Drugi vic, Bosanac pomogao Dami nešto da prenese i onda kad je završio pita ga Dama, Hoćeš li da ti dam ili da ti platim? te počne skidati gačice, Nemoj, male su mi odgovara bosanac misleci da ova hoće da mu da gačice.

I onda napokon postrojavanje i čitanje Naredbe Generalštaba o otpuštanju vojnika koji su odslužili vojni rok. MI razdragani i radosni kad će zastavnik Kostić, Zihar hodi samnom. Ja ga pratim u podrum u skladište, on otvara neka vrata i pruža mi neki papir i kaže potpiši. Na papiru je pisalo da se zadužujem suhom hranom za 24 sata zbog odslaska u zatvor. Ja se samo okrenem izadjem iz kasarne odem u granap kupim flašu vinjaka i do majora Miloševića. Ja ne znam kako mi je bilo uspjelo proći tri straže. Major se grohotom smijao, nazove Kostića i kaže od prilike, Nemoj mi zajebavati zemljaka. Bio sam oslobodjen kazne! Sljedeće jutro sam bio otpušten iz vojske te ufatio prvi autobus za Beograd. Nisam htio ništa rizikovati. U autobusu je do mene sjedio jedan sredovječni čovjek, šiptar – albanac, lijepo obučen i inteligntnog izgleda. Pričao mi je da su u Prištini bile velike demonstracije prije 2-3- mjeseca. To se krilo od Jugoslavenske javnosti. Došao sam bio kući vozom iz Beograda, mislim da je bio 30. septembar. Služio sam jednu godinu dana umjesto 15 mjeseci zahvaljujući mojoj majci Bedri koja mi je bila uspjela skratiti vojni rok kao najstarijem sinu i hraniocu.

NEZIROVIĆ VEJSIL MOJ POLU- AMIDZA – STRIC

Moj očuh imao je mladjeg brata Vejsila koji je bio vulkanizer i radio u jednoj vulkanizerskoj radnji na Marijindvoru. Znao je navratiti i šaliti se samnom. Ja sam tada imao možda 6 ili 7 godina. Jednog dana dodje on sa jednom pravom gumenom i povečom lotom na kojoj je pisalo neizbrisivim slovima “Ziko”. Bio je to poklon za mene. Ubrzo iza toga otišao je bio u JNA na odsluženje vojnog roka u Suboticu. Nakon nekoliko mjeseci dobio je moj očuh telegram. Vejsil je bio poginuo u JNA. Očuh je putovao u Novi Sad da identifikuje brata. Vejsil je bio upucan kao stražar na granici sa Madjarskom. Vejsil nije bio oženjen i nije imao svoje djece.

JOŠ DVA TUŽNA DOGADJAJA

Drugog mjeseca boravka u Somboru dok smo trenirali strojne korake začusmo pucanj u našoj blizini. Jedan mladi vojnik bio je na straži, čuvao je skladište goriva, dobio je bio pismo od djevojke koja ga je obavijestila da se udaje za njegovog druga. Mladi vojnik se ubio. Od tada je bilo zabranjeno dijeljenje poste vojnicima na sluzbi.

U blizini kasarne Filip Kljajić u Nišu bila je kasarna sa poligonom i velikim zemljišnim kompleksom, Bubanj se zvala. Jednog popodneva smo išli igrati tamo lopte. Odjednom začusmo rafal u pravcu skladišta municije. Jedan desetar, komandant straže dobio je pismo da mu se djevojka udala. Uzeo je stari Thompson (automatska puška) i ispalio rafal u nebo. Bio je kažnjen.

NEVZETIN SIN VOJNIK

Kraj 1991. početak 1992. godine, rat je bjesnio u Hrvatskoj, JNA je još uvijek egzistirala. Nevzetin sin je bio u JNA. Prvo su bili izgubili kontakt sa sinom. Njegova jedinica je otišla iz kasarne u nepoznatom pravcu. Onda su nekako saznali da je sin negdje u blizini Vukovara. Onda je Nevzetin muž otišao da traži sina. Onda se nije javljao ni muž. Nikakav normalan prevoz, a ni telefonske veze nisu funkcionisale. Rat je počinjao i u BiH. Poslije 10-ak dana javio se muž. Našao je bio sina, oteo ga od JNA i poslao u inostranstvo na sigurno. Uspio je preći i hrvatske i srpske položaje uz pomoć domacih i srba i hrvata. Cudo je kako je otac uspio i ostao ziv.

MOJ OTAC DŽAMBIĆ SALIH

Vjerovatno je bio april 1968. Moj otac me posjetio u vojsci. Sjedili smo nekoliko sati u jednom restoranu u Beogradu u Sarajevskoj ulici. Tada sam prvi put svjesno vidio oca u živo. Prvi put smo pričali kao odrasli ljudi. I onda izvadi on veliki isječeni oglas iz Borbe za prijem u oficirske škole u Jugoslaviji. Mogao mi je srediti da odmah prekinem vojsku i nastavim sa izabranom vojnom akademijom te da bi mi si se u tom slučaju priznalo i dosadašnje služenje vojske u obrazovni rok. Odbio sam ga. To nije bilo za moj mentalitet te viziju svjeta i vlastite budućnosti. Inzistirao je da uzmem oglas sa sobom i razmislim te ako se preomislim da ga kontaktiram. Dao mi je tom prilikom poveču gutu novaca, a i slao mi je para svakog mjeseca nakon posjete tako da sam se u Sarajevo vratio sa povečim “kapitalom”

Ne znam zašto ali osjećam da bi ovaj prilog trebalo završiti sa Johan Sebastian Bachom, uspostavlja unutrašnji mir i tjera na razmišljanja dok teme klize po historijskoj Europi. Dakle J.S.Bach i “Zrak za G žicu”

Otkako pamtim sebe volio sam zapažati, tumačiti sam sebi, osjećati i diviti se te i posjedovati antikviteter. “Antikvitet je predmet za koji se smatra da ima vrijednost zbog svog estetskog ili historijskog značaja….” , a ja bih dodao i “budi nadahnuca, lijepe osjecaje, kulturnu i umjetnicku identifikaciju i covjek se raduje kad god ga vidi!” Ovo historijskog se pokušava označiti kao najmanje 100 godina starog sto ja ne smatram relevantnim. Mi živimo u vremenima najjednostavnijh umjetničkih formi, izražavanja i stvaranja. Sve je postalo umjetnost; i smeće, i besramnost, i banalnost, i neznanje, i debilne jednostavnosti, sve se pornografiralo i proserijalilo i sve je postalo sve, dakle ništa. Vjerovatno zbog toga raste interes za antičke predmete i zaostavštine te uskršnjuju nova umjetnička djela i predmeti svakodnevne kulture na motivima i tehnikama antičkih kultura. Antičkih ne znaci Grčkih u konteksu.

Od svojih mladih godina ulazio sam u mnoge Sarajevske stanove, gdje su uglavnom živjeli intelektualci, potomci doseljenika koji su se naselili u Sarajevu nakon Anšlusa (Anschluss 1878.), pomažući očuhu oko parketarskih poslova. Večina novouseljenih nakon II Svjetskog rata nije ni znala sta je parket i kako se održava, a onda je to i koštalo. U tim stanovima su živjeli i uživali antički ili novo-antički (putovanja) predmeti iz napuštenih domovina – Italija, Austrija, Češka, Madjarska, Slovenija, Njemačka,… Slike, keramika, kristal, fotografije, figurice, servisi, gramofonske ploće, sitni predmeti namještaja, ručni radovi,… i onda uvijek lijepa i ljubazne istorije – priče za moje radoznale oči i nadahnutu znatiželju. Otkrivanje najljepših svjetova!

Jednom smo radili parket u jednoj manjoj kući na Breki. Tu je živio jedan par srednjih godina roditelja porijeklom iz Austrije. Njihova kuća je bila puna prelijepe Austrijske antike i svakodnevnice. Ja sam tada bio poznat po izbjeljivanju parketa (amonijak) i lakiranju. Tada se upotrebljavao slovenački lak iz Domžala koji je bio veoma dobrog kvaliteta. Lak se zvao Ideal i prodavao se u jednom metalnoj konzervi plus jedna plastična bočica od 2 ili 3 decilitra (razredjivač) i jedna još manja (utvrdjivač). “Austrijanci” su bili kupili u Austriji lak za parket koji se upotrebljavao i u Dvorcu Schönbrunn u Beču, https://www.pinterest.se/pin/133841420165486724/visual-search/ x=16&y=12&w=530&h=377&cropSource=6&imageSignature=ce15ff870f04de38c080779b30145a9b . U velikoj plesnoj sali Dvorca parket je bio napravljen od ružina drveta. Tada sam znao da cu morati posjetiti taj dvorac te pored ostalog “istraživati” i buljiti u parket od ružina drveta.

I bili smo u dvorcu Schönbrunn prije možda 18 godina, a prema fotoalbumu u kojem nedostaje nekoliko fotografija (vjerovatno je nekada Ajdica posudila). Nisam našao slike unutrašnjosti dvorca sigurno zato što su se posjetioci puštali u grupama sa digitalnim vodićima i slušalicama u uhu i sto su sva naša čula bila zauzeta fantastičnim svijetom kroz koji su prolazila i kojeg su doživljavala, te tumačenjima u ušima. Tada mobiltelefoni nisu imali kamere, a fotografisanje nije bilo mimohod. Helem osim lakiranog parketa od ružinog drveta fascinantna je bila i radna soba – kabinet Cara Franje Josipa I sa otomanom u priručnom djelu – Car je provodio cijele duge dane u njoj gotovo čitav život, Bio je Car od 1848. do 1916. – te gimnastička soba Carice Elizabeta Bavarska – nadimak Sisi. Bila je veoma lijepa žena koja se znalački i veoma intenzivno brinula i o svojoj figuri!

Završimo ovaj insert sa Mozartom. Neka bude Symphony No. 25 In G Minor, K. 183, 1St Movement

Švedsku sam upoznavao i preko antičkih predmeta koji su se na početku mog boravka stidno prodavali u čoškovima prodavnica tipa second hand. Takvih prodavnica je u Švedskoj uvijek bilo mnogo, a glavni razlozi za njihovo postojanje su bila tri, prvo da se ne bacaju stvari koje imaju visoku upotrebnu vrijednost (kupovina savjesti), drugo da si siromasni mogu priuštiti nabavku skupih roba i marki i treće da se prihod od zarade koristi u humanitarne svrhe. Sve robe u svim second hand buticima su pokloni gradjanstva ili organizacija. U novije vrijeme rastu odjeli sa antičkim predmetima dok garderobu gotovo niko ne kupuje. U Štockholmu imamo više butika koji isključivo prodaju antičke predmete. Prilažem lajk od jedne seconhand prodavnice iz moje opštine, https://www.google.com/maps/uv?pb=!1s0x465f7b8619413d61%3A0xde23164c6bf8b399!3m1!7e115!4shttps%3A%2F%2Flh5.googleusercontent.com%2Fp%2FAF1QipOl4GQGtpKbwCs0o2GZTo2K_aQyGebI-2_YDtHe%3Dw260-h175-n-k-no!5ssecond%20havega%20haninge%20antik%20bildernd%20-%20Google%20Pretraživanje!15sCgIgAQ&imagekey=!1e10!2sAF1QipOl4GQGtpKbwCs0o2GZTo2K_aQyGebI-2_YDtHe&hl=bs&sa=X&ved=2ahUKEwj5kt_j8eP5AhWIw4sKHWFgAxUQ7ZgBKAB6BAgSEAI

U mojim penzionerskim godinama često posjećujem antik butike, pregledavam, ponekad nešto kupim, a ponekad i poklonim pa čak i u istoj prodavnici kupljeno jer eto desi se da se i predomislim. Imam više mojih antičkih predmeta na koje sam ponosan i kojima se uvijek radujem kad ih ugledam!

Na televiziji gledam futbal, tenis, dokumentarne filmove i programirano emisije iz svijeta antike, Salvage Hunters i Antiques Roadshow. Salvage Hunters, Lovci na starine, sa Drew Pritchard je najintelektualnija, najznanstvenija, najprofesionalnija, najedukativnija, najturističkija i najšarmantija zivotna i svakodnevna emisija koja se emituje na medijima poslednjih godina. Inače moram reči da me je strah jeftinog šablonizma, jeftinih radnji i relacija, likova, karaktera, banalnosti,… u tv-programina, filmovima,….. Ponekad mi se čini da se ti i takvi mediji nalaze na nivou petogodišnjeg djeteta u odraslim temema i okruženju te da taj nivo nastavlja padati. A gledanost je ogromna valjda zato što ne treba ništa znati, a ne treba ni razmišljati. Ali ako želite vidjeti kako znanje i pamćenje obogaćuju stvari sa “smetljarnika, ako želite shvatiti šta je to znanstvenost na otpadu, ako želite naučiti kako razmišlja profesionalac u svom poslu, ako se želite naučiti o historiji i filozofiji predmeta i stvari, ako želite upoznati neku europsku zemlju sa najvalidnijih i najboljih strana i ako uz sve to želite doživjeti jedan jednostavni i ljudski šarm morate početi gledati Salvage Hunters.

Ako želite pogledati jednu njegovu emisiju sa posjete jednoj Europskoj zelji, ovog puta Belgiji, prilažem lajk: https://www.youtube.com/watch?v=z4vnULgHDTI

Završimo ovaj prilog sa jednom vječnom od Toma Jonesa,I´ll Never Fall In Love Again

Ovaj sam prilog radio u vrijeme kada je Lana Pudar opet bljesnula najjačim sjajem otuda ovako brzo prilog iza priloga.

Živi bili i do novog vidjenja!

Evropsko seniorsko prvenstvo – 2022. godina – bronzana medalja (100 metara delfin)
Evropsko seniorsko prvenstvo – 2022. godina – zlatna medalja (200 metara delfin). 

Čitav život pratim futbal i tenis veoma emotivno i navijački i uživajučki i iščekivajučki. Ovo iščekivajučki se izlizalo u mojim godinama tako da ne iščekujem, ne “sanjam”, ne “razmišljam” ili grozničarim prije velikih susreta. Sada najviše planiram praćenja kako bi moje uživanje i zadovoljstvo bilo udobno i koncentrirano.

Ali eto desilo se da sam iščekivao Lanin nastup na 200 metara, gotovo do grizanja noktiju. Njeni rezultati su govorili da je najjača na 200 metara, njeno polufinale mi je govorilo da je plivala planirano za finale. I onda Čudo nevidjeno od prvog zamaha spraši i ode u legendu “bez pozdrava” reklo bi se “Čao frajeri”, hoću malo da budalasam na stari Sarajevski način. Jedva se snadjoh kada Švedski novinar poče praviti intervju sa njom odmah nakon trke, još dok je bila zadihana. Intervju je bio za prilike poduži, na engleskom jeziku, Lana Pudar je komunicirala kao jedna rodjena engleskinja – Čudo nevidjeno! Kako ćeš proslaviti pobjedu, pitao je novinar. Idem sa mamom na pizzu i sladoled. Koju pizzu ćeš naručiti? Capričozu! bio je odgovor iznenadjenom novinaru koji je mislio da će ljepotica slaviti sa svojim momkom, pogadjam.

I dok je intervju trajao grozničavo sam tražio mobil da napravim sliku intervjua i evo je niže

Rijetko se u Bosni i Hercegovini dešavaju Čuda nevidjena. Ali se dešavaju i to kao fenixi, kao nemoguće radjanje iz ničega nečeg neshvatljivo lijepog, velikog, zasjepljujučeg. Kao prst sudbine i vječnog života. Pišem o sportu pa ću se samo sjetiti KK Bosna i njegove titule šampiona Europe 1979. ili Zoi 84, Zimskih olimpijskih igara 1984. I evo sada Lane Pudar. Ali ona nije samo “nemoguća” sportska heroina ona je došla i kao odgovor na civilizacijske vapaje normalnih i poštenih ljudi i gradjana iz BiH da imaju jednu normalnu, savremenu demokratsku državu, tumačim ja sam sebi. Lana Pudar je predstavila i predstavlja tu i takvu državu Bosnu i Hercegovinu čitavom svijetu na najbolji mogući način! Čestitam naše drago Čudo nevidjeno!

Evo sada i jedne muzičke numere, Indeksi i Da sam ja netko. Nisam siguran da bi Lana Pudar izabrala nekad baš ovu pjesmu fantastičnog teksta i staru gotovo 48 godina, ali sam gotovo siguran da će je sa nostalgijom odslušati Lanin otac Velibor.

Doček u Mostaru je bio maestralan,

p.s.Lanin facit 2021/2022 (august)

Evropsko juniorsko prvenstvo – 2021. godina – zlatna medalja (100 metara delfin)
Evropsko juniorsko prvenstvo – 2021. godina – srebrena medalja (50 metara delfin)
Evropsko juniorsko prvenstvo – 2021. godina – srebrena medalja (200 metara delfin)
Svjetski kup (seniorke) – 2021. godina – bronzana medalja (100 metara delfin)
Svjetsko seniorsko prvenstvo – 2021. godina – bronzana medalja (200 metara delfin)
Mediteranske igre u Alžiru – 2022. godina – zlatna medalja (100 metara delfin)
Mediteranske igre u Alžiru – 2022. godina – zlatna medalja (200 metara delfin)
Evropsko juniorsko prvenstvo – 2022. godina – zlatna medalja (50 metara delfin)
Evropsko juniorsko prvenstvo – 2022. godina – zlatna medalja (200 metara delfin)
Evropsko juniorsko prvenstvo – 2022. godina – srebrena medalja (100 metara delfin)
Evropsko seniorsko prvenstvo – 2022. godina – bronzana medalja (100 metara delfin)
Evropsko seniorsko prvenstvo – 2022. godina – zlatna medalja (200 metara delfin). 

Čitav svoj svakodnevni život sam planirao kako bi realizacije bile sigurnije i kako bih preduprijedio iznenadjenja i eventualna razočarenja. Tako i ovdje u Švedskoj, u mojim penzionerskim danima. Sedmične planove obično radim u nedjeljama i ponedjeljcima; gledam vremenske prognoze na dvije tri stranice na mreži, redove vožnji u lokalnom saobraćaju, kontaktiram osobe sa kojima bih se sreo, prelistavam ponude interesantnih trgovinskih lanaca, respektujem cijene automobil-troškova (trängselskatt, parking,…), respektujem još uvijek pandemiju pa biram vremena sa najmanje ljudi, ravnam se i prema pogodnostima u trgovinama (utorkom kupujem namirnice u ICA MAXI, največi marketi u Švedskoj, kada imam rabat 5%,….), prilagodjavam se najavljenim isporukama kupljenih stvari preko interneta, rezervisanim vremenima u zdravstvu, opštini,…. Automobil koristim kada kupujem, kada cu se duže zadržati na jednom mjestu u Štockholmu, kada posjećujem okolna izletišta, dvorce, letnjikovce, stara imanja,….. te u svakoj varijanti ako je loše vrijeme. U Štockholm najčešće putujem lokalnim gradskim vozom – pendeltåg. Živim blizu stanice, imam 4 voza u satu, vožnja traje dvadesetak minuta, a obje moje stanice u Štockholmu (Södermalm ili T-Centralen) nalaze se u epicentrima mojih potreba i interesa.

Imamo na preskok veoma toplih dana u augustu sa blagim i prijatnim povjetarcima. Koristim takve dane da odem na obližnju jezersku plažu udaljenu 200-tinjak metara od mog stana. Dobro je za moje “zrelo” tijelo 😂da bude na suncu zbog vitamina D. Volim vidjeti i ćuti familije sa malom djecom, a ima i nekoliko sličnih fosila 😁😩. Obično odem oko 10 sati da bih se vratio prije 12 kada počinje Salvage Hunters, onda ručak, “ubijem oko” kao nekada maestro Arsen Dedić i onda zavisi.

Vrijeme je i za jednu muzičku numeru, Andrea Bocelli – Love in Portofino 

Godinama se šisam na Söderu u Štockholmu. Planirao sam bio četvrtak i onda vidim da će u četvrtak biti pravo vrijeme za kupanje pa se odlučim da se šišam u srijedu. Izabrao sam pendeltag koji vozi najbrže i ne staje na svim stanicama. Nije vozio, ta dva voza od cetiri, u jednom satu nisu vozili. Na službenoj stranici gradskog prijevoznika, sl.se, nije bilo obavijesti o tome. Inače u Švedskoj vozovi kasne redovno. Vozovi i sva ostala podrška je najbolja na svijetu, ali su uprave i direktori birokratska bica, dakle nesposobni ljudi koji slijepo gledaju samo da izvrše postavljeni zadatak o planiranoj godišnjoj dobiti poduzeća. Prije nekoliko godina je uprava bila donijela propis da se kašnjenje vozova do 14 minuta ne smatra kašnjenjem nego dolaskom na vrijeme. I onda su ih počeli zajebavati kolege iz Velike Britanije i još nekoliko država pa je taj propis povučen. Totalno bolesne birokrate koje ne žive stvarnost.

Dvije tri godine sam se šišao kod jednog Jordanca, u epicentru Södera, koji je uglavnom radio sam. Bio je vojnik u medjunarodnim snagama za vrijeme rata u Hrvatskoj. Nije bio zaljubljen u svoj posao i imao je druge planove pa je onda iz Dohe (Qatar) angažovao bio nekog svog rodjaka da dodje sa suprugom i sinom u Švedsku i da tu radi. Rodjak je bio najbolji frizer koji me šišao u čitavom mom životu. To je bio madjioničar sa makazama i britvom. Ali, na žalost, rodjak je bio ovisnik o nekim drogama i nije si uspio pomoći sam sebi dolaskom u Švedsku. Nakon valjda godine dana Jordanac je zatvorio radnju.

Svake godine hodoščaćim po nekim mojim dragim mjestima u Štockholmu. Fjellgatan je jedno takvo mjesto koje najčešće posjećujem za lijepih dana i onda uvijek kafa u Fjällgatans Kaffestuga sa nekim pajom i kako kažu najboljim pogledom na Štockholm, https://www.facebook.com/FjallgatansKaffestuga/photos !

Hajmo sada poslusati i vidjeti jos jednu fantasticnu ljubavnu, dakle Thalia / Julio Iglesias – Solamente una vez https://www.youtube.com/watch?v=8jJb_nWMUAo&list=RDMM8jJb_nWMUAo&start_radio=1

Youtube lajk sa sliko ne funkcionise zato sam naznacio gornji lajk. Da popunim prazninu evo jednog naseg videa na TikToku sa rahmetli Mustafom Nadarevicem

Krajem aprila, šetam od Fjellgatan i zapazim novi frizerski salon koji se zove The Saint. Bilo mi je blizu vrijeme šišanju te udjem. Nekoliko mladih i veoma modernih Sirijaca sa iznenadjujuće puno alata kod svake stolice, veoma prijazni, brzi, sposobni i uslužni,… Bio sam veoma zadovoljan. I šišao sam se kod njih u srijedu treći put. Na povratku u vozu kada sam se rado sjetio da ću sutra na moju plažu, telefon blipade. Dobio sam bio obavijest da će mi se sutra, u četvrtak, od 08:00 do 16:00 isporučiti kupljena plinska peć za grijanje. Gotove sve isporuke kabastijih roba dobivao sam u popodnevima te pomislih, e jebiga ništa od sutršnjeg sunčanja i kupanja.

Zašto plinska peć za grijanje? Zbog najglupljih političara u Njemačoj i Švedskoj obje države su zapale u jednu teško savladivu energetsku krizu. Slijepi zeleni u obje države su preplašile vodeće političare sa skorom propašću svijeta zbog klimatskih promjena da su ovi dobili nezaustavljive proljeve. Isti ti zeleni uz podršku najvše kineskog kapitala i tehnologije su ponudili riješenje u vjetroelektranama. Onda su političari u obje zemlje, vodjeni milje-partijama, počeli zatvarati elektrane na atomski pogon i termoelektrane na ugalj kako bi spasili svijet od skore propasti te masovno graditi vjetroelektrane. Ali vjetar ne puše stalno, zamislite🤡😂vjetar ne puše cijelo vrijeme, to nisu mogli skontati suvremeni političari. Osim toga dolaze milijuni električnih automobila i drugih novih velikih potoršača struje . Osim toga treba prebaciti struju od vjetroelektrana do gradova i fabrika gdje su največe potrebe i za to trebaju nove prenosne mreže. Toga nema, ogromni troškovi nisu ukakulisani u cijenu struje vjetreoelektrana i sad ni proljev ne pomaže. Švedska je decenijama gradila svoju industriju i privredu i blagostanje na stabilnoj i jeftinoj električnoj energiji. Sada su to političari sve razjebali, cijene struje su skočile 200 i 300, a ponekad i 400%, prijete nestašice tako da je prošle zime puštena u pogon reservna termoelektrana na naftu koja troši ca 140.000 kubika nafte na sat (mislim da sam dobro zapamtio, podaci na mrezi su izgleda sakriveni). Termoelektrana enormno zagadjuje milje, ali niko od političara to ne komentariše, a kamoli da osudjuje.

U Švedskoj se ne grade stambene zgrade sa dimnjacima poslednjih decenija. Moj stan je noviji i nema dimnjaka. Grijenje je centralno na nivou opština (jedne ili više), a nužno dogrijavanje na struju. U očekivanju smanjenja jačine centralnog grijanja i redukcija struje, ja jedan veoma zimogrizan čovjek kupio sam plinsku peć za grijenje. Nisam ja glupi političar da ne sagledavam i ne predupredjuem situacije u cijelosti!

Peć je bila isporučena oko 12 sati. Otišao sam bio na plažu nakon Savage Hunters i odradio svoje ugroženo uživanje i zdravljenje!

Bilo je valjda prije 65-ak godina. Moja majka se bila preudala, slavila se nova godina i u goste nam je bila došla očuhova tetka Šuhreta sa svojim mužem. Stanovali su na Vratniku bliže Jajce kasarni u jednoj dobro staroj kući na sprat sa malom avlijom ispred i još manjom bašćom iza kuće. Tetka Šuhra je lijepo pjevala i znala je mnogo sevdalinki. Od tada pamtim tu tužnu ljubavnu sevdalinku, poslušajmo Stade se cvijeće rosom ktiti u izvedbi Mrije Šestić,

Živi bili i do skorog vidjenja!

Jednom smo sjedili kod Julija Volfa, tada šefa inspekcije opštine Centar Sarajevo i uživali u prepričavanju dogodovština i ad hoc komentarima. I onda otraćasmo nekog glavešinu da je postao star i senilan te da bi trebao ići u penziju. Pa mi smo vršnjaci, reče Jula, ali mene pamćenje još uvijek služi i kucnu u sto (kao ne ureklo se) pa se u istom trenutku okrenu prema vratima i upita, ko je? , kao da je u istoj sekundi zaboravio da je zvuk proizvod njegovog vlastitog kucanja. Jula se zajebavao. Zaboravljanje, blijedjenje prošlosti i likova, neprepoznavanje prostora i navala refleksnih slika i detalj-sjećanja su znakovi starosti i jednoličnog, odnosno dosadnog načina života. Pišući priloge u ovom blogu uvijek sam bio nastojao da se ne raplinem i odem na druge ne baš pripadajuće terene, ali i da ne zaboravim neke važne dogadjaje u kontekstu. U ovom prilogu ću se namjerno prepustiti širini i dubini mojih sjećanja! Evo jedne davne o sjecanju, a protiv zaboravljanja i drage i neobične jer je autor roker Milić Vukašinovic, dakle Semir Cerić-Koke i Sanja

Dvije-tri godine prije penzionisanja prodao sam bio moj dobri, jaki i sigurni SAAB i kupio Renault Clio. Dobri SAAB je trosio puno, porez je bio velik i odrzavanje je bilo skupo pa nije pristajao jednom penzioneru. Osim toga prestale su me interesovati duge i daleke vožnje. Auto sam trebao najvise zbog potreba i udobnosti života u Štockholmu. Prvi moj vlastiti automobil imao sam sredinom dalekih sedamdesetih proslog stoljeća i bio je to jedan Renault 10. Našao sam bio neku simboliku u renaultima, počeo sam sa Renaultom i završavam sa Renaultom. Ali ne bi tako. Početkom godine Clio se razbolio. Odvezao ga sam u jedan dobar Švedski servis i dobio prilično lošu dijagnozu za njega. Ja bih ti preporučio da kupiš drugo auto, bio je savjet, Šveda, šefa servisa kojeg sam poznavao još dok sam radio..

I onda sam nakon dugo vremena počeo pratiti oglase o prodaji automobila i bio veoma iznenadjen da je 95% oglasa o prodaji – davanju automobila na lizing. U Švedskoj banke su največim dijelom, vlasnici privatnih stanova, brodova, kuća, a sada i automobila. Moderni feudalni kmetovski sistem – dužničko robstvo. Pandemija i Putin su prouzrokovali inflaciju, kamate su počele opasno rasti, šta će biti za familijama koje nemaju gotovo nikakavu marginalu i koje su se prezadužile?

I onda mi se ukaže prilika da kupim jednog peugeota. Nikad nisam imao, a ni vozio auto te marke. Ali sjetio sam se sredine 70-ih kada je Peugeot 404 bio glavno auto svih Sarajevskih taxista. Samo je Fahro Džinović ( i još 1 – 2 taxista) imao peugeot 504, Fahro je bio taxista i izbacivač u baru Hotela Europa pa se morao malo kurčiti 😁. Hamo “Prljo” je imao veliku automehaničarsku radnju do kuće moje majke. Bio je specijalista za peugeote, največi broj njegovih mušterija u više godina bili su taxisti sa peugeotima 404. I svi su hvalili auto samo kukali na cijenu dijelova. Ali Hamo je imao riješenja i za to. A onda kod Franje Pastuhovića u susjednoj ulici bio je autolakirer i kockar Salka koji je pravio bezgriješne nijanse specijalnog i skupog bijelog lacka od domaćih sirovina tako da se nisu primjećivale razlike u prefarbanim dijelovima.

Tih godina u kina je bio došao fil Sicilijanski klan sa nenadmašnim Francuskim glumcima,

Iz najmladjih djetinjih godina pamtim da je na mjestu Hamine automehasničarske radnje, bila jedna ogromna avlija i omanja prizemna kućica. Tu je živjela jedna familija sa mnogo djece. Moj vršnjak se zvao Zelo i sa njim sam se rado pozdravljao čitav Sarajevski život. Familija se bavila piljarstvom, prodavali su voće i povrće. I onda sredinom pedesetih zamjene oni kuću i avliju i presele u jedan stan u ul. Kralja Tomislava.

Dosele Radanović Stevo i Rosa. Stevo je bio automehaničar, napravi veliku radionicu u avliji i strehu duž majkine kuće te postavi veliku kapiju na ulazu. Rosa je bila Austrijanka porijeklom. Nisu imali djece. Kada je doselio kupi Stevo kinopredstavu u mjesnoj zajednici za djecu iz nase tri ulice; Nova, Tekija i Podtekija. Stevo je održavao službena auta visokih političara i radio je po čitave dane. Imao je gospodske manire i volio je nakratko prijateljski procaskati sa komšijama. Rosa je bila tiha, samozatajna i čitavo vrijeme u pokretu. Slavili su i Božić i Uskrs i veoma se radovali kada bih im ja čestitao praznik. Svaki čestitar bio bi nagradjen prigodnim kolačom, jajetom, bombonom,…. Imali su i jednog ogromnog crnog kera koji je imao pogled tako da mu se nije moglo vjerovati. Ker je pustan sa lanca po noćima. Dok sam radio u Upravi prihoda opštine Centar Stevo bi mi se javio svaki put kada bi posjećivao Upravu i pokazivao radost da eto ja radim tu. Nikada mu nije nešto trebalo.

Moja tetka Sena je preselila bila na godinu dana u Konjic gdje je trebao njen muž Stevo (Litobac) da uvede u rad restoransku salu novoizgradjenog hotela. Nana je bila nekako saznala pa mi je pričala da je Stevo glumio u nekom filmu kao konobar u hotelu. I onda jednog dana pridje meni Stevo – automehaničar, kada sam se vraćao iz škole, i kaže da će se u našoj ulici i njegovoj automehaničarskoj radnji snimati neki film. Kasnije ću saznati da je to isti film u kojem je igrao i moj tetak Stevo. Film se zvao “Vrata ostaju otvorena” https://sh.wikipedia.org/wiki/Vrata_ostaju_otvorena

I onda Stevo – automehaničar umre, a teta Rosa iznajmi radnju Hami “Prlji, proda kuću na moru i ostale stvari pa odseli se u Beč.

U komšiluku, u Podtekiji bila je još jedna automehaničarska radnja. Kuća na uglu, na sprat s potkrovljem, u prizemlju radnja, veće dvorište, gelender velika kapija, a sa druge ulične strane gdje su bila dva-tri (?) velika sač-prozora i visoka zidana ograda, sve izgradjeno poslije rata (II Drugi Svjetski) i u veoma dobrom stanju i izgledu. Vlasnik je bio neki Omeragić. Mi djeca nismo ga voljeli. Jednom smo igrali lopte do visokog zida, lopta preleti u radnjino dvorište, mi razmišljamo šta da uradimo jer je gazda uvijek bio ljut i strog kad doleti lopta, bila je nožem rasječena. Tu su živjeli vlasnik radnje sa suprugom, dvoje ili troje ženske djece i jednim sinom. Sin se zvao Muzafer, starija generacija od mene, možda 10-ak godina stariji. Pomagao je ocu u radioni od malih nogu, završio mašinsku tehničku školu i onda kao odrastao počesto ratovao sa ocem. Bio se Muzafer angažovao kao omladinac u Mjesnoj zajednici te dobio nadimak Apel. Upotrijebio je bio u diskusijama više puta glagol apelovati. I onda se sruše kuće i poslovni prostori zbog nastavka gradnje Skenderije, ljudi preseliše diljem opštine, a Hamo “Prljo” i Omeragić Muzafer dobiše i dvije lokacije na Koševsko brdu da izgrade za sebe nove automehaničarske radnje. Muzafer je bio naočit, veoma inteligentan, pun energije i znao je posao i teoretski i praktično. Bio je najbolji automehaničar u Sarajevu. Kod njega je radnja uvijek bila uredjena, stvari na svom mjestu, nisi mogao doći ako nisi bio naručen, nedeljom zatvoreno – tad ja bio sa porodicom, supruga i dvoje djece. Nekoliko puta smo se sreli familijarno nedjeljom na Trebeviću u kafani Veljka Lasice gdje je bilo svega najboljeg “seljackog” od hljeba, kajmaka i drugog mrsa, janjetine, krumpira, mladog luka, voca, domace rakije, domaćih salata,…. i uvijek dobre atmosfere. Muzafer je najbrže stizao u Trst (da kupi auto-dijelove) Bio je fantastičan vozač i putovao je preko Bihača, jedini on za razliku od mase poznatih taxista i drugih dobrih vozača. Bilo je dovoljno da počneš objašnjavati problem sa autom i on te prekine i objasni ti o čemu se radi, šta treba uraditi, kupiti, koliko vremena i šta će koštati. Bio je preangažovan u poslu i htio je od života uzeti puno, imao je energije i pameti za to, ali se nije znao odmarati. Umro je dosta mlad prije poslednjeg rata. Bio mi je veoma drag, bili smo prijatelji iako se nismo družili imali smo jedan drugog kao definitivne sigurnosti. Zaboravih napisati da je Muzafer svirao harmoniku. Zato ćemo sada poslušati najboljeg sevdah-bluz harmonikaša Hatić Nijaza, rahmetli,

2000. godine bio sam počeo raditi u SDR Mailing. Stanovao sam malo podalje od Ajde moje kćeri koja je kod mene boravila svaki drugi vikend od petka do utorka. Ajda je imala oko 8 godina i onda uvijek puno prtljage. Uobičavao sam se žuriti petkom sa posla. I onda pita mene moj kolega Leffe, Ziko imaš li ti vozačku dozvolu? Na moj potvrdan odgovori kaže, Pa što ne posudiš firmin električni bil, bilo bi ti lakše sa Ajdom. Od tog vikenda posudjivao sam električni auto svakog Ajdinog vikenda. Jedno punjenje akumulatora trajalo je odprilike 30 km. Tako sam ja davno vozio prvi, pravi, mali električni auto. Našao sam jednu fotografiju sličnog sautomobila koju prilažem ispod teksta.

Kupio sam Peugeot 208, vozim ga već dva mjeseca i veoma sam zadovoljan. To je pravi luxuzni auto sa mnogo sitnih stvari i finesa koje karakteristišu visoku i dodatnu udobnost i ljepotu. Ima fantastično ubrzanje!

Imamo pravo Svedsko ljeto, a to znaci puno dugih dana i sa suncem, ali puse na mahove prilično jako. Noci su svjeze , izmedju 10 i 13 stepeni, lijepo je na suncu dok ne puse. Pandemija se probudila i kradem poslednje dane da u normalna vremena idem u posjete i uzivam.

IVICA OSIM – ŠVABO – ŠTRAUS 1941 – 2022

OPROŠTAJ U SARAJEVU

Imao sam možda 13-14 godina kada sam prvi put gledao Švabu na Grbavici. To je bila nepoznata i nezamisliva ljepota futbala. Protivnički igaći bi padali oko njega, a on bi birao uvijek neočekivane pravce i nivoe, šetao se kroz jato i onda neocekivano za sve hiljade prisutnih na stadionu napravi prvo jedan veliki lažnjak, a onda proigra loptu za onog koji je imao najbolje mjesto, položaj, priliku. I sve je to bilo u savršenoj eleganciji, uzmjetničkim minijaturama kretanja, ljepoti,….. Švabo je bio visok, plav, prav. Bio je neponovljim u svom stilu i lucidnošću. Siguran sam da je imao največi IQ od svih futbalera na svijetu. Jednom je Mirko Kamenjašević, čuveni Sarajevski radio komentator, onda nije bilo televizora, završio jedan blok prenosa sa rečenicom, “A sada poslušajte muziku iz studija dok neko ne uspije oduzeti loptu Osimu.”

https://english.kyodonews.net/news/2022/05/1d591b2ddc82-soccer-former-japan-yugoslavia-manager-osim-dies-at-80.html

U vezi pandemije,

Sredinom februara smo kupili avionske karte do Splita i rezervisali apartmane u Trogiru. Putujemo početkom jula. Čvrsto sam odlučio da ovaj put putujem bez obzira na pandemijsku situaciju! Zaželio sam se najljepšeg mora na svijetu, čak i letenja, aerodromskih butika i koridora, jutarnjih šetnji pored mora i po ribljim pijacama, mirisa soli, riba, roštilja, kave, parfema šarmantnih dama, stare mediteranske arhitekture, katedrala, hladovina, morskog drveća, morskog plavetnila, nesnosne vručine, sladoledom umazane djece, zrikavaca, prijatnih restoranskih ili kafe basti, vecernjih i nocnih svjezina, uspomena, melodija,…..

Pandemija je pokazala kako je živuće čovječanstvo nesposobno, glupo i zaostajuće. Ni jedna zemlja na svijetu nije imala potrebnu opremu, kadar ili zalihe. Ni jedna zemlja na svijetu nije imala potrebno znanje i funkcionalnu organizaciju za spas ljudi. Ni jedna zemlja ili organizacija nisu imale osnovnog i postoječeg znanja o corona virusu. Ni jedna zemlja ili organizacija nije imala sveobuhvatne planove ili metodologije za odbranu od virusa. Možda samo Kina? A milijarde se ulažu i na državnim i na regionalnim i na svjetskim nivoima u zdravstvo, javnio zdravstvo, istraživanja, razvoj, gotovost,…… milijuni susreta, simpozijuma, publikacija, razmjena posjeta, najskupljih hotela, najskupljih laboratorija, doktorata, titula, visokih položaja pa i Nobelovaca,..

Čovjećanstvo živi sa familijom corona virusa preko 90 godina. Najviše vrsta corona virusa napada perad i neke druge životinje, ali ima ih koji napadaju i čovjeka te prouzrokuju prehlade, upale pluća i slično. I samo, da su se bar neki “autoriteti” oglasili na startu i rekli kako se najnoviji virus iz familije corona virusa, SARS-COV-2 prenosi, koliko dugo živi u prirodi, značaju distance i zaštite udisaja sa maskama, svijetu bi bilo mnogo lakše, a to su morali znati. I onda stvari su preuzeli političari, idioti i idiotski mediji. I kako to obično biva političari su se počeli igrati, glumiti, blefirati, varati, formirati neke kvaziexpertne grupe,…. Moglo im se i jebe im se jer oni ni za što ne odgovaraju pa ni za smrti svojih glupih podanika.

Švedska je imala državnog epidemiologa, Anders Tegnell, koji se cijelo vrijeme provaljivao sa raznim nebulozama, spekulacijama, pogadjanjima bez ikakovih statističkih ili empirijskih ili teorijskih podloga. On jos uvijek nije shvatio značaj maski za disanje. Od mnogih se on i njegov direktor, Johan Carlsson, smatraju krivcima za smrt nekoliko hiljada starijih šveda koji su uz to umrli u teškim mukama, boreći se za udisanjem. Njih dvojica su dobili punu podršku od Švedske vlade koja je na čelu sa statsministern, Stefan Löfven, donijela propise u suprotnosti sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti, Zakonom o zaštiti od zaraznih bolesti i Zakonom o pravima pacijenata kojima se praktično žrtvovala starija populacija zaražena virusom. Ti propisi su bili i osnov za specijalna uputstva i instrukcije kako će ljekari i pod kojim uslovima ostavljati starije oboljele da umru bez medicinske pomoći i u mukama. Bio sam veoma aktivan u borbi protiv navedenog i sakupio sam obimnu dokumentaciju. O tome imam namjeru nekad opširnije pisati. U Bosni i Hercegovini su visoko plaćeni političari i birokrate sve prepustili sadakama i milostinjama. Ne baš sve, izvinjavam se, premijer vlade federacije, Fadil Novalić & company, je napravila mufljuzluk sa nabavkom respiratora i dosada je/su po tom osnovu imali sigurno preko 50 modnih šetnji do suda i natrag. U Srbiji je Vučić nabavio mnogo raznih vakcina, ali nije uspio utjecati na narod da se vakciniše. Večina srpskih medija je odigrala veoma lošu ulogu u borbi protiv pandemije. Hrvatska je startovala u borbi protiv pandemije medju najboljim zemljama na svijetu! A onda su Plenković i HDZ zarazli do tada uspješnu borbu sa osobnim, partijskim i političkim interesima. Opozicija umjesto da se bori za što veči procenat cijepljenih izdrkavala se u nadmudrivanju i kurčenju u borbi protiv premijera Plenkovića i HDZ. Na žalost, u sve tri države, broj umrlih i prijavljenih, a pogotovu stvarnih je ogroman i medju največim na svijetu.

U svezi napada Putina na Ukrajinu,

Putina sam veoma cijenio i smatrao za jednog razumnog i veoma sposobnog vodju i patriota. I onda je napao Ukrajinu. Rat još traje, ljudi ginu, država se razara, milioni žena i djece su u izbjeglištvu diljem Europe. Zašto? Može li biti neki opravdan razlog za ubijanje ljudi pogotovo djece, starih i drugih bespomočnih civila, može li biti neki opravdan razlog za ubijanje gradova i drugih vrijednih dobara?

Ako čovjek pokuša analizirati Putina u historijskom kontekstu onda će doći do spoznaje da u njemu živi i Petar Veliki, ali i Josif Staljin, vladari Velikih Rusija. Putin očito želi stvoriti svoju novu Veliku Rusiju. A šta će mu teritorijalno i rusko-narodno-sveobuhvatna (feudalna) Velika Rusija? Cijeli Ruski svijet u jednoj državi, danas kad ljudi svih nacija, boja, religija, ideologija,… ogoljeni do producent-konzument kruže svijetom. Pa svi ruski oligarsi su živjeli na Zapadu. Nitko iz Rusiji najprijateljskijih zemalja ne ide graditi svoje privatne živote u Rusiji nego na zapad. Rusija je daleko najveca zemlja na svijetu. Danas se svijet osvaja tehnologijama, robama i tržištem. Koja je korist i kakva životna perspektiva za Ruse iz samoproglašenih, Donjecka narodna republika i Luganska narodna republika? A kakva može biti korist za Rusiju njihovim samoproglašenjem? Umjesto da se materijalna sredstva, duhovne snage, postojeća znanja,…. ulažu u talente, tehnologiju, razvoj, bolji život gradjana, privredno jačanje države, stvaranje prijatelja u svijetu; radi se sve suprotno jednostavno rečeno nazaduje se na veliko. Mogao se naučiti od Kine kako se osvaja svijet!

Slike iz Ukrajine

Čovjek se treba plašiti Putina. On živi sam i usamljen je tako da u njegovom životu nema mentalnih, emotivnih, intelektualnih, neobuzdanih, običnih životnih i svakodnevnih prozračenja. On je okružen saradnicima koji ne smiju (siguran sam) proturječiti i koji mnoge stvari prezentiraju onako kako ih on želi čuti, a ne kakve zaista jesu. Tomu može biti razlog njegovom uvjerenju da će ruska vojska u Ukrajini biti dočekana kao osloboditeljska ili teorija o denacifikaciji Ukrajine. U Ukrajini su “nacističke” stranke dobile ispod 3% glasova (2,3% ili 2,7%) na izborima. To je daleko manje nego u večini drugih europskih zemalja. Ruske procjene o invaziji na Ukrajinu su bile očito krajnje diletantske.

Zapadne zemlje su dale obečanje Gorbačovu 1989. ili 1990.da se NATO neće širiti na prvi red zemalja do Ruskih granica. Potvrdu o obečanju našao sam i u knjizi Härskarna i Kreml (Vladaoci Kremlja) od Örjan Bernera, dugogodišnjeg Švedskog ambasadora u Rusiji kojemu se mora vjerovati. 1962. godine USA predsjednik, John F.Kenndy je dao ultimatum SSSR-u, odnosno sovjetskom lideru Nikiti Hruščovu, da izmjesti rakete koje su mogle nositi i nuklearne glave sa Kube, Kubanska kriza. Svijet je bio na ivici Trećeg, vjerovatno i poslednjeg svjetskog rata. Pobijedio je razum! Rusi su povukli rakete uz nekoliko važnih i velikih ustupaka za SSSR. Na ova dva dogadjaja Putin temelji svoj generalni globalni stav i gradi svoje reakcije. Putin se osjeća veoma jak u svojim najnovijim htijenjima i zbog prednosti Rusije u naoružanju koju je stekla sa najnovijom supersoničnom raketom bodež, Kinzhal, https://www.rtl.hr/vijesti-hr/novosti/svijet/rat-u-ukrajini/4213018/putinovo-savrseno-oruzje-kinzal-ili-bodez-radarima-je-nevidljiv-i-ne-moze-ga-presresti-nijedan-sustav-protuzracne-obrane/

Ukrajinke i Ukrajinci su se pokazali kao izuzetno hrabar, domoljubiv, ponosan, pošten, obrazovan, sposoban, požrtvovan,… i drag narod! Milioni izbjeglica iz Ukrajine koje EU zemlje primaju sa velikom toplinom i gostoprimstvom u 90% slucajevca su majke sa djecom i starije osobe dok se muški u neravnopravnom ratu bore za svoju zemlju i svoju budućnost i imaju velike uspjehe! I ne samo to oni se bore i za Europu i za Zapadni svijet, za naše civilizacijske vrijednosti! Da se Putin samo prošetao kroz Ukrajinu kako je mislio vjerovatno bi neki novi rat vec bio u nekoj ili u nekim drugim europskim zemljama. Ovako, u najcrnjoj varijanti, Zapadna civilizacija je dobila dragocjeno vrijeme. Ukrajina je ušla u svjetsku historiju kao jedan od najznačajnih i najpožrtvovanijih branioca i čuvara Zapadne civilizacije!

Kako god Rusija ima pravo da se brine o sigurnosti svoje države isto tako i Ukrajina ima pravo da se brine o svojoj sigurnosti. Danas su sve drzave svijeta suverene, ravnopravne i samostalne, a rat je nedozvoljeno sredstvo.

U čast Ukrajini poslušajmo Bella Ciao – Gitarrsång / Elena Yerevan & B&B Project, Ovu melodiju i video sam izabrao zbog tako mnogo simbolika .

U vezi energetskog haosa u Europi

Godinama su EU političari potajno, polujavno, zamračeno, pokvareno,…. pod utjecajem napadnih pokreta, extremnih zelenih, glupih zelenih, nesposobnih zelenih, naučnika – diletanata, naučnika drkadžija pa i pravih lupeža, finansirali vjetroelektrane. Svi smo mi plaćali uvečanu cijenu struje kojom su se pokrivali gubitci vjetroelektrana – plaćali godinama pa i decenijama. I onda su uznapredovale tehnologije pa su se počele graditi vjetroelektrane koje su postajale rentabilne. Nove tehnologije i materijali omogućuju gradnju vjetroelektrana visine preko 120 metara (do danas najvisa 270 metara u Danskoj) i prečnikom rotora večim od 150 metara. Grade se i na zemlji, ali i na vodi. Ja ih ne volim ni vidjeti. Ne uklapaju se zemaljski prirodni ambijent, ogromne su i u jatima i nakaradjuju vidike, ubijaju ptice i insekte, cuju se, mogu prouzrokovati loše efekte na proizvodnju sirovina. Vijek vjetroelektrana se procjenjuje na 20-25 godina i prave ekonomske računice o njihovoj rentabilnosti i milje-prednosti, će se moći učiniti kada se više njih bude otpisalo. Pitanje je koliko će koštati sanacije terena i samih vjetroelektrana po svim parametrima.

Ozonske rupe, pretjerano zagrijavanje zemlje, rast nivoa mora i okeana,….,zločinac – fosilna goriva,…. propast svijeta,… Zemlja se mora spašavati! I ko će je spašavati, pa zna se oni koji za zaposlenje ne trebaju nikakove diplome, pa naši dragi i nezamjenljivi političari! Kako će spasiti zemlju pa jasno je valjda, sa vjetroelektranama i električnim automobilima. Električni automobili idu na struju? Pa to znači mnogo, mnogo veče potrebe za električnom energijom! Sa vjetrom će isključiti i ugalj i naftu i gas. Nuklearne elektrane takodjer? Ali one su čiste 100% i veoma sigurne, pogotovu one sa najnovijom tehnologijom. I nuklearne elektrane, čitali smo mi historije, one su preskupe takodjer, šta samo košta lagerovanje njihovog otpada, ali postoje nove tehnologije koje iskorištavaju otpad, i nuklearne elektrane mi ih mrzimo.

I onda su guzice zinule, pohlepa je zaslijepila razum, fakta, konzenkvenc-kalkulacije,…., vjetroelektrane, vjetroelektrane,… zatvaramo odmah (skoro odmah) sve termoelektrane na ugalj, naftu, gas, sve nuklearne elektrane, prestajemo sa proizvodnjom automobila na benzin ili naftu, samo na struju, na struju.

I onda sudar praznih glava sa stvarnošću. Vjetar ne puše konstantno tako da vjetroelektrane ne mogu proizvoditi u kontinuitetu električnu energiju. Vjetar ne puše svugdje tako da se moraju obezbijediti prenosi struje iz vjetroelektrana do potrošača. Mi u Švesdkoj plaćamo odprilike 3 puta višu cijenu za prenos nego za utrošak struje. Prenos je skup i zahtjeva enormna ulaganja. Utvrdjeni su veoma kratki rokovi za zatvaranje nuklearnih elektrna i elektrana na fosilna goriva (ugalj, nafta, gas). Neke su se počele i zatvarati. U Švedskoj je prije roka upotrebe zatvorena jedna nuklearna elektrana. Največi broj vjetroelektrana se nalazi na dalekom sjeveru zemlje. Prenos do južnog industrijskog i najnaseljenijeg dijela zemlje je nemoguć jer nema prenosnog sistema. I onda dobroplaćeni i uhljebljeni idioti izjavljuju, ali mi proizvodi dovoljno električne energije u Švedskoj. I šta se dešava? Cijene električne enregije znaju rasti u južnoj Švedskoj i do nekoliko desetina pa i stotina puta u odnosu na sjeverni dio zemlje. Vlasnici vjetroelektrana nemaju interesa da se ulaže u sisteme prenosa struje ka jugu jer je velika nestašica struje, zbog istih praznih glava, i u Njemačkoj i u cijeloj Europi, a cijene fantastične – visoke i rastuće. I postoje dobri sistemi prenosa tako da oni zaradjuju ogromne novce. Da bi spasili situaciju vladajući su aktivirali rezervnu elektranu na naftu koja troši ca 70 tona ruske nafte na sat. Ta termoelektrana proizvodi u punom pogonu ca 330 MW, a zagadjuje sa 653 kg/MWh koldioxsida. EU je da bi koliko toliko ublazila energetski problem, najnovijim propisima dala podršku elektranama na gas, što znači ruski gas u največem procentu. Švedska je decenijama imala stabilnu, jeftinu i na svijetu najčišću struju. Sada je sve to razjebano kao i u Njemačkoj i drugim EU zemljama. Niko ne zna šta će biti sa snabdjevanjem sa električnom energijom. Broj automobila na struju rapidno raste, neke nove proizvodne i čiste tehnologije kao na primjer čelik bez ugljena (Švedska tehnologija!), potrebuju nezamislive količine struje, mnoge komune odbijaju dati saglasnost za gradnju vjetroelektrana na njihovim područjima, a političari razumljivo glede njihovih dokazanih nesposobnosti ćute i šute. Ono što će se 100% desiti je da će cijene za struju nastavljati divljati, a veoma moguće i da će se gradjanstvo smrzavati.

Došao je bio 1991. onako u Rajvosa i snimio album i kasetu onako beza veze i postade to njegov najprodavaniji album i kaseta. Prigoda je da poslušamo, Dzej Ramadanovski – Ugasila si me –

Bljesnulo je prvo iznad Mostara, a onda iznad cijele Bosne i Hercegovine, zatim iznad cijele Europe, a onda iznad cijelog svijeta! Zvijezda je rodjena, zvijezda sjaji i sjajit će, a biti će i novih i još jačih bljeskova.

DOBRO DOŠLA NAŠA ZVIJEZDO! DOBRO DOŠLA LANA PUDAR!

NEKA SE OSTVARE SVI TVOJI SNOVI U 2022. GODINI!

RAZGALI NAS I UCINI SRETNIM SA SVOJIM OSMJEHOM!

Na Svjetskom prvenstvu u malim bazenima za seniore u Abu Dhabiju, Lana Pudar osvojila je bronzanu medalju u disciplini 200 metara delfin, pogledajte

Sve je počelo i živi bajkovito i nestvarno. Bajkovito jer su se sastali Lanin talenat, inteligencija i volja, porodična ljubav, podrška i razum i Lanin plivački klub ORKA koji je pokazao znanje, volju i samopožrtvovanje da vodi našu mezimicu zvjezdanim stazama. Nestvarno je bilo sve ostalo, ni bazena, ni društvenog sistema potpore, ni materijalnih sredstava, ni pravih sponzora, ni……

A desilo se to ovako – plivačka biografija Lane Pudar.

Osim srebrne medalje iz Abu Dhabija osvojila je na juniorskom Evropskom prvenstvu u Rimu 2021. zlatnu medalju na 100 metara delfin, te srebra na 50 i 200 metara. Državna plivačka prvakinja 2021. u svih šest discipina u kojima se natjecala, te je usput devet puta oborala bh. rekorde.

Lanin uzor, Sarah Sjöström, https://sv.wikipedia.org/wiki/Sarah_Sjöström, živuća legenda svjetskog plivanja je iz Haningea u Švedskoj gdje i ja živim. Išla je u osnovnu školu sa mojom Ajdom. Plivački centar sa 25 metarskim bazenom bio je u okviru škole, cijelo školovanje je bilo podredjeno plivačkom razvoju mlade nade, sve moguće podrške su je obilato pratile, a ona je bila samoodredjena i vrijedna gotovo kao naša Lana Pudar. Iz lokalpatriotskih razloga pratio sam uspjehe Sarah Sjöström i često slušao njene intervjue. Intelektualno su veoma jake i slične; talenat, motivisanost, radinost i posvećenost, stremljenje ka najvišim ciljevima i sve to uz prirodnu radost bavljenja pljivanjem uprkos neizmjernim naporima, krasilo je i krasi obje plivačice.

“gotovo kao naša Lana Pudar” , a ona sa svojih samo 15 godina, iz nesretne, ali stare i lijepe države BiH, sa najminimalnijim materijalnim preduslovima i uslovima, duboko samosvjesna, prkosna i lijepa, mentalno siguran sam, najjača, osvoji bronzanu medalju u seniorskoj konkurenciji na Svjetskom prvenstvu u Abu Dhabiju. Haj, haj, haj.

Vrijeme je i za muzički prilog. Izabrao sam, nadam se odgovarajuće društvo za Lanu, dakle Dua Lipa, djevojka svježih Jugoslovenskih korijena (roditelji su iz Prištine) i megahit Levitating Featuring DaBaby koji ima 453 352 344 posjeta.

Vazda je bilo bljesaka i zvijezda iznad Grada Mostara. U Mostaru su se radjale zvijezde, nisu vrbovane ili mamljene, sve sami čuveni i neponovljivi originali! Sjetit ću se onih na koje sam iz svoje Sarajevske perspektive bio neizmjerno ponosan. Pjesnik Aleksa Šantić; antifašisti i narodni heroji Meha Trbonja i Mladen Balorda; Himzo Polovina – sakupljač, reparator i izvodjač onih najljepših bosankso-hercegovačkih narodnih pjesama; košarkaš Dražen Dalipagić; futbaleri Dušan Bajević, Enver Marić, Franjo Vladić (čuveni Mostarski BMV), Blaž Slišković…; Mujo Komadina, gradonačelnik koji je evropeizirao Mostar; Džemal Bijedić jugoslavenski političar i predsjednika Vlade Jugoslavije; Ico Voljevica, Karlo Afan de Rivera, Meha Sefić,… slikari koji su slikali i živjeli Mostarske svakodnevne radosti i ljepote, liske.

Ovo nostalgicno sjećanje ću zakititi jednom “zaboravljenom” sevadlinkom koju sam zavolio još 1965. godine. Išli smo sa školom posjetiti “Most na neretvi – Četvrta ofanziva” https://www.muzej-jablanica.com/ba/ bio sam drugi razred srednje škole, a razrednik je bio velečasni Jeftić Milivoje. I onda smo mi muškići našli jednu kafanicu pili kruškovac liker, najjeftini, i slušali više puta “U Mostaru, Majko” I danas volim tu pjesmu, a naročito tekst, Dakle Safet Isović!

Sjetih se, tada sam prvi i poslednji put priveden u stanicu milicije u Augusta Cesarca, sa strane FIS-a. Imali smo matursko veče u Domu milicije, 1967. godine. I onda u ranim jutarnjim satima ide nas nekoliko na čelu sa razrednikom, Jeftić Milivoje, kroz Veliki park prem Titovoj, idemo i pjevamo Eminu uz razrednikovo glasovno vodjstvo. Kad smo bili ispod Šipada zaustavi nas milicija (policija) i kaže da moramo prekinuti pjevanje. Mi prekinemo, ali poslije nekoliko koraka kaže razrednik da nastavimo sa pjesmom, ali tiho. Mi nastavismo. Kod Olomana odnekud se pojavi policija opet i privedose nas. Razrednik je tražio da razgovara sa šefom smjene. Rekao je da je on kriv i zamolio da nas, maturante, puste. Mi maturanti nismo htjeli ići bez razrednika. Helem sve se dobro završilo osim zajebancija u školi.

JASMILA ŽBANIĆ ČUVENA SARAJKA – REŽISERKA

Prvi put sam za nju čuo kada je sa filmom GRBAVICA osvojila Zlatnog medvjeda na festivalu Berlinare. Berlinski međunarodni filmski festival ili Berlinale je jedan od najvažnijih filmskih festivala u Evropi i svijetu. Održava se jednom godišnje u februaru. Zlatni medvjed je najvrijednija nagrada. Tada nisam kontaktirao sa Sarajevom, ali se o nagradi pisalo i pričalo mnogo u Švedskoj, naročito zbog suvremenosti teme, dobro ste pročitali suvremenosti.

Odmah ću da je počastim za Zlatnog medvjeda sa jednim fantastičnim baletom punim pomalo Sarajevskog ambijenta (za mene u svakom slučaju) nenadmašnom muzikom, ljepotom, šarmom, elegancijom i pravim profesionalcima koji profesiju nose u srcu, dakle: Andris Nelsons : New Year's Concert 2020 : Beethoven :12 Contredanses, WoO 14

Sarajevo je uvijek imalo najboljih režisera. Mi smo živjeli naše živote bez zlopamćenja, mitova, snova o teritorijama, pljačkama, silovanjima, Mi smo bili okrenuti stvarnosti, savremenim vrijednostima i svijetloj budućnosti. Bili smo, a i jesmo još uvijek takvi, mnogi kažu naivni, ali mi nećemo da nas sve te nakarade i nakaze oko nas promjene pa da počnemo ličiti na njih. Gdje god smo pali po svijetu cvijetamo i živimo civilizirano i suvremeno, i mi i naša djeca! I u tim režiserskim zrnevljima ima i kukolja, ali veoma rijetkog i nesretnog.

Sarajka i “proročica” Jasmila Žbanić; 2014. godine šunjao se premijer Hrvatske Zoran Milanovic po problematičnim predjelima BiH sa još problematičnijim osobama i lupetao, baljezgao i vrijedjao sve one koji su odnekud pali na njegov nekontrolisani jezik. https://radiosarajevo.ba/metromahala/lica/kako-je-jasmila-zbanic-2014-odbrusila-aktuelnom-predsjedniku-rh-milanovicu-mars-kuci/399759 Došao čovjek u tudju kuću i vrijedja domaćine ogavno i primitivno. Jasmilina reakcija je bila tipična reakcija jedne Sarajke, ali i proročice. Naime, kasnije će se ispostaviti da je to bio početak čudne da ne kažem moguće bolesne transformacije Zorana Milanovića koji danas kao predsjednik Hrvatske bljuje uvrede na sve strane. “Marš kući!” bila je Jasmilina reakcija. A moja privatna reakcija na njenu reakciuju bila je: “Ovo je sjelo kao pijancu šamar”, i ja sam Sarajlija😂

I onda, JASMILINO (https://en.wikipedia.org/wiki/Jasmila_Žbanić) največe ostvarenje film QVO VADIS AIDA? Film o genocidu u Srebrenici.

Žbanićkina ratna drama iz 2020. Quo Vadis, Aida? osvojio je nagradu publike na 50. međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, nagradu za najbolji međunarodni film na Geteborškom filmskom festivalu 2021., učestvovao je na 77. Venecijanskom međunarodnom filmskom festivalu i također osvojio nagradu za najbolji međunarodni film na 36. Independentu Spirit Awards. Nadalje, u martu 2021. film je nominiran za najbolji film na ne engleskom jeziku, a Žbanić je nominirana za najbolju režiju na 74. dodjeli filmskih nagrada Britanske akademije. Žbanićkin film je 15. marta 2021. nominiran za najbolji međunarodni dugometražni film na 93. dodjeli Oskara i ušao u najuži izbor. Na 34. dodjeli evropskih filmskih nagrada u decembru 2021., Quo Vadis, Aida? osvojio nagradu za najbolji film. Takođe, Žbanić je osvojila nagradu za najbolju režiju, a glumica Jasna Đuričić je osvojila nagradu za najbolju glumicu. Metacritic je proglasio “Quo Vadis, Aida” najboljim filmom u 2021. godini https://www.klix.ba/magazin/film-tv/metacritic-proglasio-quo-vadis-aida-najboljim-filmom-u-2021-godini/220108029 .

HVALA TI JEDINSTVENA JASMILA ŽBANIĆ ŠTO POSTOJIŠ I ŠTO SI TAKO USPJEŠNA!

OD SRCA TI ŽELIM DA U 2022. GODINI ZAPOČNEŠ PROJEKAT SA KOJIM ĆEŠ OSVOJITI OSKARA!

Ovo sada moram nazdraviti sa nekom “patriotskom” pjesmom. Mogu samo pogadjati da će se svidjeti, dakle Beba Selimović – Kraj potoka bistre vode

——————————————————————————————————————–

Čitav život pratim politiku, ocjenjujem i ogovaram političare, odluke, rješenja, probleme; kontriram, rugam se, ironišem, a veoma rijetko cijenim, hvalim, podržavam i sa uživanjem pratim. Politiku u Švedskoj i Hrvatskoj pratim preko njihovih parlamenata i kritičnih socijalnih medija. U BiH samo površno i uglavnom preko klix.ba te ponekih emisija na face.ba, samo ako Senad ima gosta preko videolinka. U Srbiji sam suzio diapazon samo na kritične socijalne medije.

HEROINE HRVATSKOG SABORA

Dalija Orešković, https://en.wikipedia.org/wiki/Dalija_Orešković

Karolina Vidović – Krtišto, https://hr.wikipedia.org/wiki/Karolina_Vidović_Krišto

Mirela Ahmetović, https://www.nacional.hr/tag/mirela-ahmetovic/ https://www.sabor.hr/hr/zastupnici/ahmetovic-mirela-10-saziv-hrvatskoga-sabora

Katarina Peović, https://hr.wikipedia.org/wiki/Katarina_Peović

Sandra Benčić, https://www.index.hr/vijesti/clanak/sandra-bencic-je-kljucna-za-uspjeh-mozemo-evo-tko-je-ona/2277278.aspx

Sabina Glasovac, https://www.24sata.hr/tagovi/sabina-glasovac-150638 http://www.sdp.hr/lokalni-izbori/zadarska-zupanija/sabina-glasovac/

Pripadaju najrazličitijim ideologijama – svjetonazorima, ali su životno i u stvarnosti veoma bliske jer svoje politike grade na istinama, činjenicama i realnom životu! Veoma su hrabre, istinoljubive, principijelne, obrazovane, intelektualne, kompetentne, elokventne, poštene prema svojim biračima, dosljedne u borbi za ostvarenje obećanog, elegantne, kulturne,…….. Ne preskaćem ni jednu njihovu objavu na socijalnim medijima i uživam u njihovim nastupima!

NEKA U 2022. GODINI NASTAVE BITI USPJEŠNE I NEKA NJIHOVO POLITIČKO DJELOVANJE PROSVIJETLI ŠTO VIŠE HRVATA!

Za ilustraciju prilažem prilog sa Karolinom Vidović – Krišto

——————————————————————————————————————–

Nekada su novinari bili veoma poznati i cijenjeni. I znali su svoj posao, ljudi su im vjerovali, a oni su se trudili da pokažu znanje, umijeće i respekt prema čitaocima. Uvijek je bilo prodanih duša medju novinarima, ali i takvi su se rijetko pokazivali na ogavan ili bijedan način kao danas. To je bilo nekad. Danas je novinarska profesija postala “mizerna” od plaća, preko medija gdje rade do profesionalnih sloboda. Mnogi samo otpeljavaju posao zbog egzistencije, večina nema mogućnosti da se pokaže, napreduje ili postane “slavna”. Novinarski proizvodi su postali jeftina roba za odredjena tržišta.

Ja pratim novinarske medije gotovo isključivo na internetu, veoma rijetko mainstream medije, uglavnom neovisne i kritične na socijalnim mrežama. U Švedskoj su kritični mediji uglavnom previše desno pa ih i ne volim redovno pratiti. Zbog nekih osobnih problema nemam živaca, a ni želje pratiti novinarske medije u BiH kao ni u Hrvatskoj. Medjutim sa velikim zadovoljstvom pratim neke novinarske medije u Srbiji. Ima nekoliko fantastičnih novinara koji su obrazovani, nepristrasni, obaviješteni, objektivni, sa stilom i željom da poštenio i detaljno informišu. Rade na N1 Srbija ili portal Nova.rs, a ja pratim objave na Youtube-u od novinara: Nataša Miljković, https://www.youtube.com/watch?v=TjaUB-KzKIk (U ovom prilogu je dr. Milanko Šekler, za mene, objasnio corona virus na najbolji mogući način!), Maja Nikolić, https://www.youtube.com/watch?v=6qOPNx44eV0 , Olja Bečković, https://www.youtube.com/watch?v=rXW27EeWvsE , Maja Nikolić, još jedna, vidi video dolje! i u svakoj varijanti Zoran Kesić,…

NAVEDENIM NOVINARIMA ŽELIM U 2022. GODINI, “ZDRAVLJE, SLAVLJE I SRCE LAVLJE” KAKO U PRILOGU REČE OVA MAJA NIKOLIĆ