Otkud baš tu i takvo Sarajevo, baš takve Sarajlije? Kako? I zašto?????           

Ima li to veze sa Europom, sa historijom, sa posebnim ambijentom i ljudima????

Živio sam tek nekoliko godina u Švedskoj i poželio sam bio neku knjigu na švedskom, neku interesantanu istoriju i storiju koju ću moći razumjeti sa svojim škrtim švedskim. Šarao sam očima po dugim i visokim policama knjiga – memoara i privatnih historija. Stajala je licem okrenuta prema posjetiocima kao jedna od više tako izloženih knjiga. Na naslovnici slika jednog “poznatog” čovjeka i text; Pehr G. Gyllenhammar , Fortsättning följer (Nastavak slijedi). Pročitah nekoliko škrtih recenzija na poslednjoj korici knjige. Desilo se bilo da nakon nekoliko decenija čitam jednu knjigu u jednom dahu, išlo je veoma dobro sa mojim švedskim, radilo se o “ispovijedi” jednog čovjeka čijem sam Ešalonu u svojoj minijaturi i ja sàm sam pripadao.

Kako reče pokojni Lasse Gille, vlasnik firme “Direktmobler”, to je bio Volvos legendarni direktor, vizionar i ljudina kojeg Švedska nije razumjela, a koju on nije bendao zbog te njene nesposobnosti.

Kad sam napokon uspio zaspočeti obečavajući uvod ove moje pisanije hajde da poslušamo, Pobjednik uzima sve i ABBA

 

Pehr. G. Gyllenhammar bio je najmarkantnija figura privredno-finansijskog života i razvoja Švedske. Industrijalac i privrednik. Najčuveniji je kao direktor Koncerna Volvo . Čuda je bio pravio sa Koncernom, bio Švedska privredna perjanica, bio veoma omiljen medju radnicima, Svijet ga je uvažavao i poštovao. Bio je Švedski Emerik Blum. Mnogo godina za redom Narod ga je plebiscitarno proglašavao za najcjenjenjijeg čovjeka Švedske, devet godina za redom

Pehr G Gyllenhammar, kao institucija, bio je daleko najveci mecena za kulturni zivot Geteborga i Svedske.

I onda on, osjećajući i sagledavši kuda ide svjetski razvoj automobilske industrije, pokrene razgovore o integraciji Volvoa (automobilskog dijela) i Francuskog Renaulta. Integracija je trebala kompletirati ponudu (pored ostalog), za sve vrste kupaca na svjetskom tržištu. To se desilo i dešava poslednjih godina kada najpoznatije svijetske auto marke prostituišu svoju proizvodnju i nude aotomobile za svaku “šugu”. I kad je trebalo da se potpišu ugovori, Uprava Koncerna uskrati podršku svom Predsjedniku i Pehr G. Gyllenhammar da neopozivu ostavku, godina 1993. Velikog Švedskog Volvoa više nema.

Pročitah 2017. dvije izjave Pehra u jednom finansijskom listu; “Det var en tragedi att det som en gång var Nordens största industri bara är en spillra. Jag bryr mig inte om det och jag har inga råd att ge.” na Sarajevskom; “Tragedija je da je to što je nekad bila največa industrija Sjevernog regiona postalo ruina. Nije me briga za to i nemam nikakav savjet da dam.” Nakon ostavke Pehr se preseio u London gdje je radio kao Predsjednik tvrtke Aviva, najvećeg osiguravajućeg društva u Velikoj Britaniji, te kao savjetnik i potpredsjednik Rothschildove investicijske banke Rothschild Europe. U privredni život Švedske vratio se 2004. da pomogne nasljednicima Jan Stenbecka, jednog drugog Švedskog privrednog buntovnika i boema.

U nekoj godini nakon odlaska Pehra u nekom listu hvalila se supruga oficijelnog vodje pobune u Volvou da je bila na nekom Kruzer-krstarenju godinu dana sa svojim mužem i da im je bilo prekrasno. Par je bio u poznijim godinama života.

Vrijeme je za muzički odmor, izabrao sam Frenk Sinatru i My way uživo .

Sedamdesetih i početkom osamdesetih intenzivno (gotovo svakodnevno) suradjivao je Pehr poslovno sa Marcus Wallenbergom, bankarom, finansijerem, privrednikom i burzovnim magom, a prije svega upravljaćem Wallenberg Imperije. Ta saradnja je prerasla u veliko povjerenje, uvažavanje i najsikrenije prijateljstvo. Prema njihovom privatnom dogovoru i izvjenčanim kapitalima Volvoa i Wallenbergovih firmi Pehr G. Gyllenhammar trebao je naslijediti Marcusovu ulogu u Švedskoj i postati novi Tutti di Capo Švedskog privredno-pinansijskog sektora. Nakon smrti Marcusa Wallenberga, Familija nije dozvolila postupanje po dogovoru, otkupila je vjenčanice i nastavila sama voditi Imperiju.

Ajda i ja vraćali smo se iz Londona. Bilo je iznenadno nevrijeme pa je postalo upitno kada ćemo sa Hitroa letjeti za Štokholm. Sa ne tako dugim zakašnjenjem ulazimo u avion, u jednom od prvih redova sjedio je glavom i bradom gospdoin Pehr G Lyllenhammar. Sjedili smo u avionu, odmaknuti od pristanišne platforme, blizu uzlijetne piste, sjedili i čekali, kapetan aviona nas je nekoliko puta umirivao da polećemo uskoro. Kroz prozor se moglo vidjeti da uzlijeću samo avioni Britishairwaysa, jedan za drugim. I onda ugledah kako trepće jedna signal lampica iznad Pehrovih sjedala (business class). Stjuardesa je odmah došla, otišla zatim kontaktirati kapetana aviona, nakon minut dva bili smo obaviješteni da je on kontaktirao Toranj i da polećemo za nekoliko minuta. Minute su prolazile, Britanski avioni su jedini uzlijetali i onda opet Pehrovo svjetlo i nekoliko puta pritisak zvona. Stjuardesa dolazi dobija komad papira odlazi do kapetana aviona. Nakon nekoliko minuta dobivamo informaciju da je Kapetan kontaktirao direktora SAS-a, (naše avikompanije) u Kopenhagenu i da je ovaj osobno intervenisao te da polijećemo ubrzo. Nakon minut – dva poletismo.

Jedna od najosobnijih karakteristika Šveda je da ne vole konflikte i da ih izbjegavaju po svaku cijenu. Britanci poznaju Švede i znaju da oni ne protestuju nego strpljivo čekaju. Pehr G Gyllenhammar bio je i Sarajlija.

Krajem sedamdesetih Volvo je trebao investirati u novi model, ogromna lova. Krajem sedamdesetih Norveška se nije kupala u nafti. Najoptimističniji su naslućivali naftu na većim dubinama za koje tada nije bilo potrebne tehnologije. Norvežani su svijetu dali samo gem – spajalicu, znaju ih Švedi zajebavati, a htjeli su se nekako razvijati, najradije industrijski. I onda pripremi Pehr ugovor sa Norveškom državom. Norveška postaje vlasnik 40% Volvoa (slijedila bi izgradnja Volvo proizvodnih kapaciteta i u Norveškoj takodje), a Volvo dobija značajne koncesije na Norveškim naftnim poljima. Posao nije uspio jer politika i Volvo – akcionari nisu htjeli da rizikuju. Tako je Švedska izgubila jedinstvenu šansu da dijeli Norveško naftno bogastvo u značajnom procentu. Norveške naftne rezerve se danas procjenjuju na preko 9.100 milijardi dolara. Norveška ima novčane reserve za crne dane u iznosu ca 8.4oo milijardi dolara.

Upoznali su se u avionu, ona Lee Welton Croll, doktor filozofije i konsult orgsanisatione psihologije, rodjena 1973. i on Pehr G Gyllenhammar, rodjen 1935. Vjenčali su se 2013. (Pehrov treći brak) i dobili kćer Barett 2016.

”Oberoende är stark” – Neovisnost je jaka, naslov je Pehrove poslednje knjige. Istina, nezavisnost je jačina, ali i usud jer neki ne mogu biti drugaćiji. Prvi znak tog usuda je tersluk.

Oprostimo od Pehra sa jednom od Toma Jonesa 

Negdje sredinom sedamdesetih u ljeto prije nego što se opština Centar podijelila na dvije općine (Centar i Stari grad) službeno sam bio posjetio Asima Ferhatovića – Haseta u njegovog Čevapdžinici, Devetka. Nakon službenog dijela otišli smo na kafu kod Hajdara (Trnka Hajdar). Dodje Hajdar sa bosanskim kafama i sjede nakratko sa nama. Utom stolu pridje neka gospodja, ustade Hase napravi joj stolicu da sjedne sa nama, Da vas upoznam, ovo je moja supruga,….., a ovo su,….. I ona i Hajdar bili su nakratko. I onda priča mi Hase kad je putovao sa reprezentacijom Jugoslavije na Azijsku turneju, Igramo mi karata kad kod drugog stola ustadoše trener i članovi vodjstva puta. Ja odmah primjetim da (ja se sjecam imena futbalera) više ne gleda u karte nego u trenera i da ga očima pomno prati. I onda trener pridje vješalici gdje su se nalazili kaputi, a on skoči do vješalice uze kaput trenera i pridržava mu ga dok ga ne obuće. Ja to nikad ne bih mogao uraditi ma da je Tito, bio je Hasetov komentar.

Hase je stanovao na Vratniku i svakog jutra bi pješke išao niz strminu do radnje. Uvijek bi ga čekalo po nekoliko presiromašnih kojima bi on samo tutnuo u ruku po neku šušku. To je bio ceremonijal koji je Sarajevska futbalska Legenda živjela sa osobitim zadovoljstvom.

Uz Haseta i najkompletnija Sevdalinka, a vjerovatno i najbolja, Džulzulejha i Safet Isović

Ne da mi džavo mira, moram napisati da sam ja bio uvijek navijač Želje.

Prije mnogo, mnogo godina (vjerovatno sa Austro-Ugarskom) u Sarajevo su iz Gospića (?) doselili Pastuovići. Napravili su bili u Podtekiji jednu veliku gradjevinu u obliku pravougaonog slova U sa velikim dvorištem, največom kapijom, ogromnom centralnom halom, 2-3 manje radione, nekoliko skladišta, a na spratu stanovi. Sve u crvenoj cigli, prozori u prizemlju oni sače-industrijski, a sprat sa fasadama i cviječem iz filmova o Budenbrokovima, prve decenije 19. vijeka. Tu su otvorili Kovačko-kolarsko-bravarsko-lakirersku-…radnju. U svoje vrijeme bili su kapitalisti. Sjećam se poslednje generacije Pastuovića koji su tu živjeli i radili. Bili su Martin i Franjo i tri (?) sestre, Svi su bili krupni i jaki, oblačili su se skupo i stilski-klasično, pri susretima se osjećala disciplina, red, respekt i neka jaka stabilnost.

Radio sam već bio 2-3- godine u Upravi prihoda opštine Centar. I onda jednog dana na hodniku sretnem Franju Pastuovića, bio je izašao iz kancelarije Načelnika. Pomislih kako to da nikad nisam zapazio ime mog komšije u silnim pregledima privatnih obveznika, a imao je obrt, nekretnine,….

!938. pušten je sa desetogodišnje robija komunista i revolucionar, Djuro Pucar – Stari. Po zadatku Komunističke Partije Jugoslavije došao je da živi u Sarajevu. Djuro je bio kovač. Dobio je posao kod Pastuovića uprkos tome da je bio poznati komunista, registrovani i praćeni robijaš. Zaposlili su ga bili zato što je bio dobar i sposoban radnik. I bio je plaćen veoma dobro.

To Djuro i Partija nisu nikada zaboravili. Pastuovići su nastavili izvršavati svoje poreske obaveze prema Novoj Jugoslaviji kao i u svim prošlim sistemima, odgovorno i na vrijeme, ali su imali poseban tretman u kontaktima i procedurama.

Prije nego što bi počeo pisati ovu kratku storiju o mom Komšiji morao sam odgonetnuti kako su se zapravo prezivali; Pastuhović ili Pastuović. Googlam i naletim na jednu fantastičnu knjigu koju je napisao sin jednog Pastuovićevog radnika za svog unuka.

Radnik i djed se zvao Martin Bozja, pisac i sin se zove Drago Bozja, a nasljednik i unuk se zove Davorin Bozja.

Martin je došao u Sarajevo trbuhom za kruhom u doba Austro-Ugarskog “Maršalovog plana” u Bosni. Došao je kao Slovenac iz Slovenije koja tada nije ni postojala. Zaposlio se kod Pastuovića i ostao Slovenački Sarajlija čitav život……..

Jedna fantastična, uzbudljiva, iskrena, emotivana, ljudska i Sarajevska historija i istorija. Tu čovjek otkriva klice zajedništva, kultura, tradicija i života mog Sarajeva.

Ako hoćete neposredno da doživite to Sarajevo toplo vam preporučujem da pročitate knjigu “Dogodovštine i zapisi mog života” 

Otvorite PDF datoteku ispod slike i vucite stranice mišem sa strane ekrana. Zahvalimo se Bozjama sa jenom Slovenačkom

Kulminacija mog Sarajeva dosegnuta je sa XIV Zimskim Olimpijskim Igrama 1984. dakle prije 35 godine. Organizacija Olimpijskih igara smatra se najsloženijim, največim, najskupljim i najrizičnijim poslovnim projektom na Svijetu. Večeg nema. Naročito ako se počinje od ledine kao u Sarajevu. Na čelu tog Sarajevskog projekta bio je Drug Branko Mikulić. Sarajevske Zimske Olimpijske Igre proglašene su kao najbolje do tada održane. Zarada je bila, svi novoizgradjeni Olimpijski objekti! Njemu kao najodgovornijem i pripadaju največe zasluge. Svijet je to prepoznao, cijenio i zapamtio. Politička Ljubljana, Beograd i Zagreb su pizdili.

Bosna nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, ona je i muslimanska i hrvatska i srpska, često je napominjao Branko Mikulić sa raznih najviših političkih i republičkih funkcija. To je bio relani i živući konpcet savremene državnosti Bosne i Hercegovine koji se očvršćivao i učvršćivao na svim segmentima društva, pokazivao fantastične rezultate na svim poljima razvoja i kojeg je Drug Tito najsnažnije podržavao! Uostalom to je koncept današnjeg suvremenog svijeta. Uticajni nacionalistički krugovi Zagreba i Beograda, zaraženi pojedinici iz vlasti, konspiratori,…. cijelo su vrijeme rovarili protiv te B-H esencije. Jačanje i učvršćivanje Mikulićevog koncepta značilo je udaljavanje od Velike Srbije ili Velike Hrvatske.

Posle Tita Tito, izgledalo je realno 1986. dolaskom Branka Mikulića za Predsjednika Izvršnog Vijeća (Vlade) Jugoslavije. Nakon nepune tri godine Mikulić je podnio ostavku i vratio se u Sarajevo. Po kuloarima se pričalo da je kap koja je prelila čašu bila činjenica da on nije vladao Štamparijom novca na Topčideru.

Kao rukovodilac i Sarajlija gosp. Branko Mikulić nije imao onu narodnu i veselu privlačnost kao recimao Anto Sučić, on nije bio Raja kao Uglješa Uzelac, nije bio ni prijatni gospodin kao Džemal Muminagić ili tihi karizmata kao Emerik Blum. Bio je uvijek veoma radin, preozbiljan, koncentrisan,….. bio je izuzetno obrazovan, pošten, odgovoran,… sigurno najsposobniji političar i rukovodioc kojeg je moje Sarajevo imalo!

Drugu Branku Mikuliću u čast, Šarl Aznavur i Camarade

Smatralo se i da je bio teško dostupan za obične gradjane, ali……

Vrago Muhamed ima je radnju za pravljenje rakijskih kazana na uglu ulica Dubrovačke i Danijela Ozme. Krajem 6o.-tih posao je slabo išao i on odluči da promjeni djelatnost te da otvori bife. I gradio je Muhamed i ganj*o papire (dozvole, suglasnosti, uvjerenja, izjave, potvrde,…) konsultovao se, zaduživao,… i trajalo je to i onda finiš, sve u redu ali ne može da dobije dozvolu, stanar ili stanari zgrade nisu dali suglasnost. Intervenisao je Vrago kod svih mogućih i nemogućih, dobijao obećanja, poluobećanja, savjete da promjeni djelatnost,…….. sve bzuspješno. I onda pokupi Muhamed sve papire u jednu finu fasciklu, obrije se i obuče najbolje što je imao, prethodnu večer nije akšamlučio i onda ujutro napravi sačekušu za Predsjednika CK SKBiH, druga Branku Mikuliću. Dolazi auto sa Predsjednikom ispred ulaza u zgradu Komiteta i Vrago na štos pridje Mikuliću i uspije mu ispričati ukratko svoj problem. Dajte mi taj fascikl, vidjet ću ako vam se može pomoći, ništa ne obećavam, pozvat će vas moj sekretar kada budem imao odgovor, odprilike je tako završen taj kratki susret.

Dobio je Vrago dozvolu i radio i radio i nikada nije bilo nereda ispred bifea, nikada policija nije intervenisala, otišao bi obraz pred drugom Brankom. Bife je postao popularan za uposlenike Radio Sarajeva. Najčešći posjetioci su bili, Vlado Dijak, Nikola Škrba,…. Kada bi ih netko pitao, Gdje će te? znali bi odogovirti “Idemo k* Vragu!”

Namjerno sam idealizirao osobe iz ovog priloga. Ove tri ljudske legende napravile su toliko dobroga kormilareći kroz naše živote, vrijeme i civilizacijsku etapu. Oni se mogu uzeti kao primjerci Sarajevskih geneza i izvorišta. Od Osmanske, Europske, Gradske, Ljudske kulture i običaja…. do vizija, sanjanja, gradjenja, a onda sve i uvijek sa veselim, nadahnutim i lijepim životom.

Ovo je poslednji prilog ovog Bloga. O novom blogu ću obavijestiti najdalje do 20. maja.

Za oproštaj jedna znakovita, Jedna mladost, Josipa Lisac i Indexi!

 

Godine kada smo započinjali “ašikovanja”, učili škole za odrasli život, bili veseli i beskrajno slobodni, ponosili se Titom, voljeli Francuske filmove, glumce i pjevače, Ruske klasike, a naročito Jesenjina, a onda sa Bitlisima, Jeans farmerkama (Sjeti se Super Rifle), Tršćanskim najboljim Krpama, Zapadnom Njemačkom – gastarbaiteri, nadolazećim bujicama tranzistora, gramofona i magnetofona, Fića (automobil), vešmašina (Gorenje), frižidera (Obodin), stranih cigareta, stranih pića (Whisky sa okusom dima, aha) i žvakačih, krenuli preko Korzoa (balavo i odraslo), Diskača, Parkova, Wilsonovog setalista, Žurki, Kina, Igranki, izleta na Sastavcima (Bosna i Mlijacka)…Neuma, Gradca i Makarske,.. , JNA – odsluženje vojnog roka, a onda i preko podstanarskih soba u Bolju budućnost! Svi zajedno, svi jednaki, svi nasi,…..

Bili smo djeca majki domačica i očeva zanatlija i radnika, familija bogatih sa brojnim članovima, a najjbogatijim sa djecom, familija koje su držale do morala, dobrosusjedstva, uvažavanja i pomaganja, bili smo siromašni, ali veseli i sretni, imali smo svijetlu budućnost koja je kod svakog od nas budila životni optimizam. Sanjali smo i živjeli naše “Američke” snove. Što više škole to bolji i lakši život. A škole su bile dostupne i jednake za sve! Rad u inostranstvu pa onda neki obrt u Rajvosa, Stalna službica ili stalni poslić pa onda malo sive ekonomije (rad na crno, šverc, ljetine iz zavičaja, neprijavljeni podstanari, razna sitna potkradanja,…),… Nismo se bavili politikama bolje rečeno politikanstvom, odnosno našim velikim služanskim ili jadnim prošlostima, vjerovali smo i veoma često ostvarivali pravdu i na nekim Komitetima ili zahvaljujući važnim Komitetlijama. Eto to su bile naše pozitive.

Evo jedne sjetne i nostalgicne, Slusaj i gledaj! Tango in Ebony i Alain Delon.

Večinu slika koje ću objaviti uz ovaj prilog napravio sam 17 aprila u prijepodnevnom i sunčanom Štockholmu na putu do Nacionalnog muzeja. Ja i moje Udruženje posjetili smo Muzej nakon dugogodišnjeg renoviranja. Klima, svjetlo, flexibilna uredjenja i sigurnost su najbolji na svijetu. Princip je bio i ostvaren da se boravi u savršenoim ambijentu bez vidljivih tragova uredjenja (kablovi, odvodi, otvori,uredjaji,..). 

Hannah Arendt, filosof, pisala je o “vraćanju na početak” , nesto kao apsurdnost naše civilizacije, mislim da ću pisati nešto (ukratko) u mom novom blogu.

    

KISELJAKOVIĆ IRFAN – JEFA, FAMILIJA KISELJAKOVIĆ

Zajedno smo odrasli, družili se, bio sam mu Vjenčani kum (imali smo nekoliko lijepih slika iz Kristala na Ilidži), bili smo pijatelji čitav život.

Otac mu je umro još dok smo bili mala djeca. Ostala je bila njegova majka, Hadžira, sa četiri sina. Otac mu se bavio povrtlarstvom, majka mu nije radila, a živjelo se nekako, sa mnogo mnogo ljudskosti i ljudskih blizina. Za Hadžiru se pričalo da je bila prva žena koja je skinula zar nakon II Svjetskog rata. Bila je veoma razumna, otvorena i tolerantna žena. Jednom se vratila iz Francuske u pantolama i nastavila da ih nosi.To je bilo čudo. Moja Nana je bila prokomentarisala da je bila baš pretjerala.

Najstariji sin Fadil bio je postao poznat po vanbračnoj kčerci koju je dobio sa Sabinom, jednom djevojkom iz komšiluka, Igrao je fudbal za Saobračajac. Radio je kao elektirčar u Gradskom saobraćajnom preduzeću.

Bakir je veoma ličio na svoju majku, otvoren, veseo, veoma druželjubljiv, optimist i preduzimljiv. Završio je bio fotografski zanat, otvorio radnju u Kaknju i tamo živio. Pojavio se jednog dana u ulici sa najnovijim NSU Princ, Pretis iz Vogošće bio je počeo sklapati NSU automobile. Pričalo se da je Bakirov bio prvi sa trake. Nakon Kaknja Bakir otvara bajkovitu fotografsku radnju na Ilidži u okviru Banjskih ( ljekovite termalne vode ) Austro-ugarskih objekata preko puta restorana Kristal i hotela Bosna. Bakir se više puta ženio. Bio je slab prema ženama i automobilima. Kada sam bio u Sarajevu 2013. obišao sam Fotografsku radnju umjesto koje je bio daleko veči objekat u Austrijsko-Alpskom stilu, jedan fantastičan restoran sa puno suncobrana, udobnih fotelja i stolova,… Restoran su poslije Bakirove smrti držali njegova dva sina.

Kemo, njega nismo voljeli. Znao je često sa ulične kapije ili na povratku sa posla viknuti Irfanu, Irfane kući! Irfan ga je morao slušati pa je morao prekidati sve naše igre i kombinacije. Kemo je bio stolar, uvijek ozbiljan i nadrkan. I onda jednog dana je nestao da bi smo saznali poslije jedne godine dana da je emigrirao i da je iz Zapadne Njemačke preko neke rijeke pod dramatičnim okolnostima preplivao bio u Francusku. Poslije nekoliko godina došao je posjetiti majku sa Poršeom sa kojim se u startovima znao izdrkavati u ulici. Uspio je bio u Francuskoj, oženio se (sa “starom” Sarajevskom ljubavi), imao svoju stolarsku radnju i kuću sa imanjem.

Jefa je završio zanat za preciznog mehaničara – opravka kamera, fotoaparata,… Zanat je učio, a kasnije tamo i nastavio raditi u Fotooptiku kod Ćumurije mosta do Bifea Zvono, odatle je preselio sa radnjom u istoj firmi u prolazu od Titove do JNA (kod Vječne vatre) odmah do restorana Syrano, onda otvara svoju radnju u Neumu. Tamo je zivio nekoliko godina. Jedne godine sam ga posjetio kada smo išli na ljetovanje. Nekim čudom sačuvana je jedna slika,

Vraća se u Sarajevo i otvara radnju u Titovoj, blizu Baščaršije. Oženio se veoma mlad sa Semkom, koja je gorko plakala kada je on išao u vojsku, a Raja ga čoporativno uz drečeće pjevanje pratila do Željezničke stanice (tako smo se nekada ispraćali u vojsku), bila je lijepa i na neki način otmena. Dobili su jednu Irmu koja sada živi i radi kao turistički vodić u Njemačkoj.

Jefa je igrao dobro futbal, znao je do iznemoglosti da dribla u protivničkom šesnaestercu, Igrao je dobro i Remija. Kod njega smo za vrijeme momkovanja dolazili kući čoporativno i sa djevojkama. Njegova majka je često bila u Francuskoj kod Keme. Znali smo je i pitati onako šeretski kada će ići opet u Francusku, a ona bi se smijala. Jednom joj kaže Bakir, Znaš ti mama sta Irfan radi sa Rajom kada si ti na putu?, a ona odgovara, Ma hajde bogati šta će raditi, to je mladost, nek`su zdravi i živi.

Jefa je bio najmladji sin, imao je uvijek “streha” frizuru (na vrhu čela imao je jedan elipsasti frž od kose preko kojeg je rasla druga “normalna” kosa) , najrevnosniji je od sviju nas bio u pranju zuba, veoma druželjubljiv i volio je zapjevati, Kada je Safet pobijedio u Beogradu sa Hankom, mislim nakon dva tri dana, pjevao je Jefa cijelu pjesmu veoma impresivno. Pa sada normalno Sajo i Kad sretneš Hanku.

Jednog 29. Novembra, Dan Republike Jugoslavije, putovali smo Ćirom (uskotračna pruga) Jefa, Šok (Barakovac Edhem) i ja u Dubrovnik da nam guzica puta vidi, a smještaj je bio kod Jefine tetke čiji je muž bio Narodni Heroj pa je nakon njegove smrti ona nastavila živjeti sama u vili na Lapadu. U Dubrovniku smo sreli Šemsu Turkića iz naše Raje (Podtekija) sa njegovim jaranom te smo nastavili zajedno praviti zajebancije i tražiti belaja po Dubrovniku. Jedne noći smo bili u Diskoteci Akvarijus. U neko doba Jefa je napravio belaj oko neke domaće djevojke i nastala je nevidjena tuča, svi smo se marisali. Dobro smo bili prošli. Tada su se mladi Hrvatskoproljećari čoporili i jogunili. Sa Straduna su neki trčali u Akvarijus da se marišu protiv Bosanaca. Helem zahvaljujući izbacivaću Muji, jedan ogromni Gačanlija, uspjeli smo bezbjedonosno (ha) napustiti poprište. Jefa je bio zaradio jednu veliku modricu ispod oka. I onda vraćamo se nazad, u vozu sjedi neki naš Amerikanac sa kćerkom naših godina koja nije znala pričati naš jezik. Moja kćer se pita odakle vam modrica ispod oka, reče Amerikanac, mi se počesmo smijati pa i djevojka, a Jefa uz mimiku i gestikulacije poče joj objašnjavati i rece da je on Kasijus Klej (tada još nije bio postao Muhamed Ali).

Irfan je umro prerano, negdje odmah iza 2000., kada ja nisam kontaktirao Sarajevo.

Poslednji put smo se vidjeli 1997. vjerovatno kraj avgusta – septembar, sjedio je sam u bašti restorana Hercegovina kod Katedrale, bilo je rano, pio je kafu, ja sam negdje žurio, samo smo se pozdravili. Evo i nakon toliko godina, dok ovo pišem tuga i sjeta me obuzmu, skoro do suza, zašto nisam tada stao i sjeo i popio kafu sa njim.

DRAGAN (EMILA) LUKIĆ

Kakvo je to intenzivno druženje bilo. Svaki dan smo bili zajedno, ganjali djevojke, zajebavali se na sve strane, trčali na dan-dva-max tri-četiri dana do Gradca, Makarske, Prijedora, Tučepa, Splita, Kaštela,… Radnja za oprvaku kišobrana kod Keme kišobrandžije na Slatkom čošetu (Baščaršija), Tunel kafanica (Baščaršija), Ekonomija (Ekonomski fakultet) igranke, Gong – Prvi Sarajevski diskač (Šaban Toskić), Trebević – skijališta, Gradska kafana (Mahir Paloš, Ivica Vidović?,… uživo), Bar hotela Beograd, tuda smo zujali po Sarajevu…….

Odrasli smo zajedno, ali smo se počeli druziti tek u jednoj fazi momkovanja.

Dragan je bio suvereni vodja našeg tandema, imao je entuzijazma i energije za petoricu, njegovi roditelji, Ankica – domaćica i Emil – stolar, radio je na održavanju na Poljoprivrednom fakultetu. voljeli su me. Tata Emil je bio Raja i naš iskreni prijatelj. Podržavao nas je u svemu. Dragan je imao malo stariju sestru Antoniju.

U Prijedor smo putovali zbog Draganove tada velike ljubavi Hani (Hanifa). Ona je učila Medicinsku školu u Sarajevu. Imala je nekog momka u svom rodnom gradu pa smo tamo išli da Dragan markira tu svoju vezu. Budale, moglo je biti veoma loše za nas. Jednom smo bili u Splitu; Hani, jedna njena kolegica, Dragan i ja. Drugi dan je došao Hanin brat Hazim sa nekim bijesnim autom. On je radio za neku firmu iz Zapadne Njemačke po cijelom svijetu, bio je i u Rio de Janeiru za vrijeme Karnevala. Otišli smo bili jednu noć u Bar hotela Marijan gdje sam se ja bio zaljubio u čuveni Francuski konjak Courvoisier, Hazim je bio naručio flašu u startu.

Dragan je bio i ostao citav život zaljubljen u skijanje. Na početku našeg druženja nabavio je bio nekako skije i gojzerice i za mene. Ja sam odustao posloje prvog pokušaja, to nije bilo za mene. Onda bih ja bio u Prvom šumaru kraj kamina dok bi se on skijao (Trebević).

Igranke na Ekonomiji bile su legendarne. Znali smo se takmičiti ko će plesati sa najdebljom ili najvišom djevojkom. Kemo kišobrandžija je bio prilično nizak i uvijek je znao izabrati najvišu žensku. Kemo je znao imati “aktivnu” iglu u ruci dok pleše sa Jaranicom – saučesnikom. Bilo je opasno plesati blizu njih. Tu su se plesali uglavnom standardni, klasični plesovi.

Jedno vrijeme smo se sretali u Gradskoj kafani (danas Banka kod Robne kuće) na spratu, svaku kasnu večer. Dragan bi radio u drugoj smjeni. Bilo je tu Raje inventara, a i muzika je bila Rajinska. Pjevao je i Mahir, izabrao sam Čekala je majka sina.

Jedne noći ja sam izostao i onda bila je neka tuča, policija je bila došla i Dragan je “ni kriv ni dužan” dobio palicu preko ledja.

Voljeli smo dolaziti i u Bar hotela Beograd. Imali smo neku prijatnu Raju tamo i živu muziku, starogradske. Bilo je i nekoliko lijepih slika, proslava jednog rodjendana,…

Slušala se i pjevala i Gdje si dušo gdje si rano, ali ne Hendina.

Jedne zime smo prodavali Novogodišnje čestitke u Titovoj kod Centrotransove turističke poslovnice gdje je nekad bila kuća i Muzej Stjepana Mezze, a danas trg ispred Robne kuće Sarajka. Imali smo i magnetofon sa jakim zvučnicima, najviše je odzvanjala I Can*t Get No, Derali smo se silno uz Mick Jeggera. Bilo je ludo i veselo kao i u cijelom Sarajvu.

Bilo je i mnogo popularnih žurki iz tog vremena, Moram se sjetiti jednog meni vječno dragog hita, Adamo i Tombe la neige.

Dragan nije volio školu. Pravio je stalno probleme. Kada je završio osmogodišnju odluči da se osveti nastavnici ruskog jezika s kojom je dugo ratovao. I onda idemo zajedno tražiti nekog mrtvog miša u Miljacki. Zamota on miša kao neki poklon-paket te odemo nas nekoliko sa njim do škole. Solovjevka (tako se zvala nastavnica) je bila na Natavničkom vijeću, ali izadje i sa radošću i iznenadjenjem primi tužno izvinjenje i poklon od Dragana. Kada se ona vratila u Zbornicu mi ostadosmo ispred vrata. Odjednom vrisak i pometnja, Nastavnica je bila otpakovala prezent želeći ponosno da pokaže kolegama šta je dobila za poklon od jednog veoma problematičnog učenika. Mi smo sprašili što smo brže mogli.

Završio je zanat za održavanje nekih mašina i oštrenje specijalnih noževa u štampariji. Zanat je učio u štampariji “Svjetlost”, sa unutrašnje strane Jatovog nebodera. Tu je i nastavio raditi. Ubrzo je bio prešao da radi u Fabrku duhana Sarajevo.

I onda se zaljubi u Hamijetu sa Mihrivoda, zubarsku tehničarku, oženi se i svu svoju energiju i entuzijazam okrene prema ganjanju stana, kućenju, familijarnom životu, ali i skijanju,…….

Krenuli smo svaki svojim putem. Nismo više imali sadržaja da bi nastavili sa našim druženjem. Nisam ga vidio vjerovatno više od 40 godina. Znam da su Hamijeta i on dobili dvije curice, nekad su bili dobili stan negdje iza Grbavice II i tamo živjeli, da je on postao, zamislite, zamislite još jednom, postao je bio Nastavnik nekog stručnog predmeta u Zanatskoj školi. Nisam ga našao na Webu i ne znam ništa o njegovoj sadašnjosti.

Neki dan sam bio pročitao Hamijetino ime u nekom pomenu kolegi od kolega iz firme u kojoj je radila kada se bila udala.

Evo mu jedna sa zakašnjenjem i to narodna, nije volio narodnjake.

FAMILIJA TURKIĆ

Bilo ih je petero djece, četiri sina i jedna kćer, najmladja. Majka je bila domaćica, a otac je imao molersku radnju. On je bio Partizan od 1943. porijeklom iz Prozora.

Kemo (Kemal), najstariji sin imao je takodjer molersku radnju i prilično je dobro poslovao tako da je imao očuvanog, lijepog i pravog zelenog Mercedesa, s vremenom je bio kupio kuću na Bjelavama, a onda bio je i najsolidnija podrška kada su braća kupila poslovni prostor u ul Kralja Tomislava u kom su otvorili kafić “Mina”.

Družili smo se na mahove, a naročito za života Ose (Semić Osman – Oso, umro je veoma rano), najveća Raja iz naše “Mahale”. Oba su bila starija od mene, činili smo jedni drugima važne stvari – pomagali smo se na razne načine, znali smo se šaliti i kančijati do iznemoglosti. Evo Osi u čast jedna njegova, Put putuje Latifaga.

Šemso (Mustafa) je bio završio Srednju medicinsku školu, a način života mu nije dao da završi Medicinski fakultet. Radio je u Hitnoj pomoći, a kasnije se bavio raznim biznisima. Držao je restoran Mina na Jelsi nekoliko godina zaredom, a onda i jedan restoran u Sarajevu pred početak i za vrijeme rata do (?) Jednom sam bio u nekom društvu, 1996 Sarajevo, kada jedan jaki ćovjek reče, Tržištem stakla u Sarajevu vlada Šemso Turkić. Tamo nema niko pristupa. To je bio veliki poslovni uspjeh Šemse, razrušeno i tek oslobodjeno Sarajevo sa više razbijenih nego čitavih prozora i izloga, bilo je tržište snova. Šemso je bio Raja, velika Raja, cijeli svoj život. Mogli smo se osloniti jedan na drugog. Činjenje jedan drugom se podrazumijevalo. Nikad ne mogu zaboraviti kako mi je pomogao u više navrata kada su mi bile potrebne Hitne pomoći, pomenuću samo mog Punca Begić Vehbiju,…. Igrali smo Pokera i Remija na mahove veoma često. Umro je prije dvije godine.

Hajro (Hajrudin), sa njim se nisam družio. On je uvijek bio negdje sa strane. Završio je bio zanat neke metalske struke, radio u nekoj velikoj firmi, rano se oženio, nije se kockao, ni pio, ni žene ganj*o. Ali, bio je uvijek otvoren i prijateljski u svim susretima. Poslije rata otvorio je staklarsko-ramarsku radnju na Slatkom Čošetu. Sa velikom radošću smo se sreli u Sarajevu 1996. godine.

Meša (Mehmed), najmladji sin, završio je gimnaziju, vodio je Kafić Mina cijelo vrijeme. Jedan fin i inteligentan momak. Uradili smo nekoliko poslova (pomaganje) zajedno. Činili smo i bili spremni činiti jedan drugom razne usluge. Rano se prestao kockati. Sreo sam ga nakon rata 1996.

Mimica (Emina), mjezimica i srcem i moranjem (Očev Zakon) za svu braću. Završila je Medicinski fakultet i radi kao doktorica. Ne poznajem je bliže jer je puno mladja od mene, a onda u godinama tih naših mladalačkih druženja bili su isključivo čopori muškaraca.

FAMILIJA KRSTIĆ

Otac Djordje, šofer sa kačketom na glavi, tih i u svom svijetu bio je za mene slika pravog Boljševika u najpozitivnijem smislu, Majka Gizela bila je domaćica i veoma aktivan društveni radnik u Mjesnoj zajednici. Gizela je bila kći Ivana, vlasnika kafane 5 Dolara koji je drugovao i bio veliki prijatelj mog djeda Avde.

Boro, Krstić Borislav, veoma dobar futbaler, šahista, najuspješniji kod žena od cijele naše generacije, volio je društvo, plesnjake i kafane. Bio je električar po struci. Na početku rata je izgubio nogu od srpske granate. Izbjegao je sa familijom prvo u USA, Chicago, a onda u Australiju.                                           Boro je bio velika Raja, inteligentan, razgovorljiv, volio je popiti i imao je specijalnu tehniku u mladosti. Kada smo se okupljali u Kafani Koševo pa bi se zasjelo i pilo od podneva i mnogi bi se još za rane večeri omamljeni i “zatrovani” povlačili kućama, Boro bi nastavljao. Otišao bi s vremena na vrijeme povratiti, umiti se pa bi nastavljao. Ja sam bio pokušao, ali bih bio još “gori” nakon povraćanja. Volio je Ameriku pa ćemo u to ime poslušati jednu od Elvis Prislija Živi u Australiji sa suprugom i jednim djetetom (?), ostala djeca su u USA.

Miro, Krstić Miroslav, nismo se nešto družili, nije se kockao, igrao šah, jurcao, pio, jednostavno to ga nije zanimalo. Imao je neki svoj svijet. Ali smo uvijek znali da smo veoma bliska i lojalna Raja. Kada sam počeo raditi u UPI-ju sretali smo se kao kolege i prijatelji iz istog Koncerna. On se bavio sa komercijalnim poslovima veoma uspješno. Miro je bio završio prvo zanatsku školu, a onda Višu komercijalnu. Bio je veoma preduzimljiv i uspješan godina prije rata. Oženio se otprilike kada i svi mi.

 

I onda ga zapazim prije nekoliko mjeseci na Fejsbuku i otpočnemo kontaktirati. Ostao je veoma inteligentan i preduzimljiv, sa veoma dobrim i razvijenim humorom! Preselio se u Čačak sa porodicom, vlasnik je jednog prenoćišta i živi udobno. Fali mu naše Rajvosa više nego meni!

Jadranka i Duda (Dubravka) su u Čikagu. Duda je diplomirala na Veterinarskom fakultetu, ali u Americi nije radila u svojoj struci, na žalost.

FAMILJA GOLUBIĆ

Volio sam cijelu tu Familiju iako nisu imali nekog mog vršnjaka s kojim bi se prisnije družio, odnosni nije bilo nekih bližih druženja. Podsjećali su me na velike familije iz Južne Italije. Otvoreni, prkosni, neposredni, direktni, veseli, prijateljski, ali i kontraši,….. Familija je bila veoma kompaktna i solidarna! Nije im bilo lako i dosta su se snalazili u životu, od Italije i Tršćanskih roba do Zapadne Njemačke.

Vehbija, otac Familije umro je još dok sam ja bio dijete. On nije bio vodja Familije, to je bila njegova supruga Fatima. Ona je bila veoma jaka ličnost, samouvjerena, otvorena i nije prezala ni od čega, znala je šta je život, pravi kauboj. Bila je zgodna žena i znala se gizdati. Voljela se šaliti na svoj način.

Jedno vrijeme je kod nje bio podstanar vječno popularni sakupljač i pjevač izvorne Bosansko-hercegovačke narodne muzike, dr. Himzo Polovina. Himzo je bio oženjen i imao dvoje male djece. Stojimo nas nekoliko na uglu Tekije i M.Sokolovića sa Fatimom, blizu njene kuće, ona se nagizdala i nekoga čeka, puši, komentariše, kad izadje Himzina žena ljiepo ljetno obučena sa djecom, stadoše sa nama čekajući Himzu. Bilo je ljeto i fin dan. Kad se Himzo pojavi na vratima krenuše njegova supruga i djeca od nas. Himzo pridje nakratko samo da se pozdravi sa Fatimom pa će za svojom porodicom, a Fatima ga pita, Himzo, što će ti kod žene gola ledja?, komentarisala je njenu ljetnu haljin; Što bona Fatima, ljeto je, a i ima baš fina ledja, odgovari Himzo. Ma sve je to u redu samo se pazi da joj se neko ne zaleti od pozadi. Mi smo se prosuli provali, a i Himzo odlazeći i mašući. Evo sada jedne čuvene Himzine, Čudna jada od Mostara grada.

Seka (Mujesira), mislim da je bila najstarije dijete, radila je dugo na garderobi u Hotelu Central. Bila je veoma inteligentna i sabur. Kasnije je radila je u Njemačkoj. Nije se udavala. Bila je prava sestra i tetka! Umrla je prije dvije godine, imala je 80 godina.

Zafo (Zahir), bilo je problema sa njim, mislim da je bio dugo u popravnom domu. Bio je jak i spreman na tuču, volio je pokazivati snagu. Moj najmladji polubrat Rusmir, bio je isto tako jak, ali veoma miroljubiv, trenirao je dizanje tegova. Pričalo se o Rusmirovoj snazi. I onda Zafo poče jednom kada smo se bili okupili kod Dubrovačkog podruma, nas nekoliko iz Raje, onako kao od šale odmjeravati se snagom i klinčati sa Rusmirom. U jednom klinču stegne ga Rusmir, on jaukne i ode kući. Sljedečeg dana navratila je Fatima kući kod moje majke i rekla da je Rusmir slomio tri rebra njenom Zafi. Zafo je bio otišao u Njemačku, tamo radio i oženio se.

Munira je bila razvedena. Imala je jednu divnu kćerku Džanu. Džana je bila lijepa, pametna i uvijek nasmijana. Uspjela je završiti Medicinski fakultet. Munira je ostala uz majku i nije išla raditi u Njemačku.

Hitka je važila za ljepoticu. I bila je jedna klasična ljepotica. Počela se baviti pjevanjem, pjevala je po kafanama, pa je rano odselila od kuće. I ona je otišla bila u Njemačku.

Mema (Rasema), izuzetno pametna i otvorena. Završila je bila Medicinsku školu u Sarajevu pa je otišla raditi u Njemačku. Tamo je zasvršila Medicinski fakultet uz rad. Udala se za doktora, zadnji put sam je vidio kada je dolazila sa mužem i malim sinom. Ostala je veoma privržena Familiji!

Miško (Mustafa) bio je najmladji. Podučavao sam ga bio u matematici kad je išao u osmogodišnju. Jedan fini i povučeni momak. I on je bio otišao u Njemačku, ali se brzo vratio sa jednim novim, dobrim autom i počeo raditi kao taxista. Pričalo se da mu je Seka kupila auto.

TOMO, PIVAŠEVIĆ TOMISLAV

Mislim da je imao najniži polaz u životu od sviju nas. Završio je bio prvo električarski zanat, a onda uz rad Srednju tehničku školu – elektro smjer. Radio je u istoj firmi i kao tehničar – poslovodja, a onda je otvorio svoju firmu. Oženio se i razveo. Sreli smo se u Bašbunaru 1997. godine. Umro je.

Tomo je imao ideje, kreacije, humor,… Na neki način bio je naš duhovni vodja. Izmišljao je najjače rečenice i komentare na Balavom Korzu kao “Poslednje izdanje Božije nakaze”.Imao je ideju napraviti film sa Šuhrom, vojničkom djevojkom (nije za pisanje). Maštao je bio da zaradi love kupi bijesno auto, parkira ga preko tramvajskih šina kod Parkuše, sjedne u baštu i gleda šta će se dešavati.

Tomi u čast poslušajmo vječu Kuća izlazečeg sunca i The Anmimals.

DJUKA, DJURO

Usvojeno dijete, živio je sa pomajkom, jednom otmenom i uvijek sredjenom gospodjom. Djuro je bio veoma aktivan u svom svijetu, putovao je biciklom do Ploča na ljetovanje, imao je uvijek interes za mehaniku, pa je bilo dosta iznenadjujuše kada se upisao na Medicinski fakultet. I onda na drugoj godini kao i, usudjujem se reči, hiljade drugih studenata, stop na Anatomiji. Jedno lijepo sunčano jutro krenem ja u Mjesnu zajednicu i zapazim Djuku na klupi preko ulice, do Miljacke. Odem do njega i upitam se sa njim. On ustane i kaže mi, Ziko otvori knjigu i počni čitati, tada ja vidjeh jednu debelu knjigu na klupi, naslov Anatomija, otvorim ofrlje knjigu i počnem čitati, poslije nepune rečenice, Djuka nastavi cijeli poveči pasus. I nije uspio poloziti Anatomiju. Nakon više godina sretnem ga u Državnoj bolnici, radio je kao viši tehničar na nekim aparatima za dijagnosticiranje najtežih bolesti.

Pričalo se da mu je otac bio doktor, poginuo u ratu,..???? Bio je prava Raja, jednopstavan i neposredan. Imao je i jednu veliku ljubav u našoj Mahali koja se na žalost nije završila sa hepiendom. Želim mu sve najbolje u životu.

FAMILIJA MARKOV

Otac vlasnik automehaničarske radnje, a zatim domar na Mašinskom fakultetu, majka domačica, vaom kultivisani i fini ljudi. Dva sina, Tončo i Vlatko.

Tončo je bio stariji, dugo je studirao mašinstvo, za vrijeme studija je radio u Kinoteci kao kinooperater pa mu se nije žurilo. Kada je napokon diplomirao zaposlio se, oženio jednu Splićanku, dobili dvoje djece (?) i onda se preselili u Split. Tamo je bio direktor nekog poduzeća (aha). Čuo sam da je umro.

Vlatko, završio Mašinski fakultet u mnogo kraćem vremenu nego brat, radio, oženio se, živi sada u Švicarskoj. Družili smo se u Raji veoma intenzivno iako on nije previše volio šah, domine, karte, a ni Jalijanje, ali je bio naš. Zabavljao se sa dvije djevojke iz Raje što je za sve ostale muškiće bila rijetkost. Mi smo djevojke iz Mahale više smatrali kao neki rod.

FAMILIJA KOSIJER

Justa, samohrana majka sa dva sina, radnica. Bila je vedra žena i voljela se šaliti sa nama u originalima. Dva sina; Franjo i Mato.

Franjo, stariji, veoma prijatan, vedar, prava Raja. Volio je karte. Često smo se kockali. Elektirčar, otišao na rad u Njemačku, Karlsruhe, veoma rano. Tamo se oženio vezom iz Sarajeva te dobio uz pastorku vlastitu kćer Vandu. Često je dolazio u Sarajevo. Volio je veselja i provode i volio je hit Mehe Puzića, Moj brate u tudjini. Umro je.

Mato, električar koji se dokvalifikao za poštanske veze. Jedno vrijeme smo se intenzivno družili kada smo čoporativno išli na Balavo Korzo. Bile su lepinjice, kuhana šunka i puterčići iz Gradine (samoposluga na uglu Titove i Radićeve), e to smo voljeli jesti Mato i ja skoro svako veče pa smo u nedostatku love tucali pare od Raje. 1969. smo putovali u Pulu prvo kod njegovog ujaka rudara koji je iz Vareškog rudnika (BiH) preselio u Velenje, neki Slovenački rudnik i tamo se oženio i živio udobno. Kada smo se probudili prvog jutra, prije doručka on reče da moramo prvo popiti po jednu rakijicu. Nasu nam po jednu u čašice veličine naprstka za šivenje, Nazdravisno i onda se Mato i ja ukočismo. Ujak i Ujna su se smijali, rakija je bila od 60 stepeni, rudarska, da spere svu prašinu i čađ.

U Puli je živio Duško sin iz prvog braka Lucije, naše komšinice koja je živjela sa Belom, porijeklom iz Čehoslovačke (tadašnje). Bela je bio stručnjak za kase i prijenos kasa u Narodnoj banci. Mato se sprijateljio sa Duškom kada je ovaj kao dijete dolazio kod majke u Sarajevo. Helem bile je više noći u Splendidu, jedno policijsko zaustavljanje, bilo nas je osmero u fiatu 1300, troje u otvorenom gepeku, jedna provala oblaka kada je sve poplavilo, dobio sam bio na poklon od Duška jedne somotne “svijetleće” pantole sa kojima sam se gizdao po Sarajevu. Ove godine na pedesetogodišnjicu putujem u Pulu krajem juna. I Ajdica se iznenada pridružila.

Mato se nije volio kockati, a ni igrati šaha, karti,.. Umro je prošle 2018. godine.

 

SENDIĆ FARUK

Jedna gorostasna dobričina, uvijek nasmijen i dobrog raspoloženja. Nije bio od kockanja, šaha, karti, opijanja,… bio je sportista. I onda u neko doba odluči da završi Višu komercijalnu školu. Mogao se vidjeti jutrima kako buba na prozoru svog stana,…… Završi školu i zaposli se u Nami, ubrzo postane šef za Hemiju (robe za farbanje i moleraj,…) oženi se,… Valjao je Raji da pretvori kreditne čekove u življake. Umro je 2017. godine

COTA – ŽIVKOVIĆ MIRKO

Živio je sa majkom Angelinom koja je jedno vrijeme radila u bifeu u Mjesnoj zajednici. Veoma inteligentan i kreativan. Starija Raja, igrao je dobro futbal, šah i remi. Znao je zapjevati početak od Tintarella du lina (Mina) prije matiranja protivnika u šahu. Radio je na održavanju mašina u Štampariji Oslobodjenje (?) na Obali. Oženio se i dobio dijete (curica) kada i ja Denu. Veoma smo se uvažavali i respektovali. Kada sam se bio vratio u Sarajevo 1996. reče mi Stipo Vračić iz Večernjih novina, Pozdravio te Cota iz Banja Luke, tamo sada živi. 

ŠILJA

Nikad nisam znao njegovo ime ili prezime. Starija Raja. Veoma dobroćudan i jednostavan. Prikazivao je filmove u Mjesnoj zajednici sa jednim projektorom tako da smo čekali dok promjeni rule. Prije, na kraju, ali i u dužim pauzama puštao nam je uvijek i isključivo Elvisa Prislija, a najčešće It*s Now Or Never Bio je zaljubljen u i fasciniran Amerikom (USA). Živio je sa majkom i bratom. Oni su bili veoma povučeni, a i veoma siromašni. Bili su (majka i brat) duboko religiozni i išli su u onu Anglikansku crkvu prema Gorici, Krajiška (?). Šilja se nije kockao, igrao karti, pio, samo ponekad šah – bio je dobar igrač. U kasnijim godinama se oženio.

HAMO, ČOJO MUHAMED

Jedna divna Raja, sportist kojemu je ozbiljnost i predansot falila da bude na Jugoslovenskom planu. Dogurao je bio do rezervnog golmana u FK Sarajevo (Sirćo je bio prvi). Prijatan i lijepo obučen, ali uvijek spreman za podvale i zajebancije. Branio je i u Rudaru iz Kaknja i onda jednom njegov tim ima stalni napad, lijepo sunčano vrijeme, njemu dosadno i iz zajebancije skine dres i legne potrbuške na gol-liniju i sunča se. Bio je dobro kažnjen zbog toga. Oženio se i imao finu Familiju sa dvije curice. Završio II gimnaziju i radio je u Centrotransu neke veoma kreativne poslove. Nije pio, igrao šah, ali je volio karte, Remi i Poker. Znao je igrati Poker, ali je zbog živaca bio loš igrač. Po cijelu noć bi šlepao nešto uz par i mijenjao dvije karte uprkos tome da je bio prokužen i da ga šlepanje nije išlo. Preživio je bio moždani udar i umro prije nekoliko godina.

ŠERBEC: CAPA, BRANKO I VOJO

Braća Šerbec stanovali su sa svojom majkom u jednoj niskoj i dugoj kući iza uličnih viših zgrada sa desne strane Nove ulice. Capa je valjda bio najstariji. Bio je dyačar po yanimanj i oženjen. Umro je mlad tako da neznam više privatnosti iz njegovog života. Družio se u Raji, imao je intelektualne komentare za neke stvari i volio je ići na kupanje na Sastave Bosne i Miljacke. Branko, moler, oženjen,…. Navraćao je samo nakratko u kafanu Mjesne zajednice da popije kafu, malo popriča i netajao. Bio je prijazan i kulturan! Vojo je bio najmladji i družio se intenzivno sa Mirom Krstićem. Imali su svoje teroije o vlastitim ljepotama, djevojkama i životu. Vojo se oženio i imao dvoje djece sa nekim lijepim europskim imenima. Umro je prije 1-2 godine. Ostali su u mojim sjećanjima kao fina i draga Raja!

FAMILIJA ĆUKOVIĆ

Bio sam djete, odjednom su se pojavili Predrag i njegova sestra Gordana. Zajedno smo odrastali, a ja sam se i jedno vrijeme veoma intenzivno družio sa Predragom kojeg smo zvali Dragec. Bila je to jedna fina Porodica, otac Savo je bio šef računovodstva u nekoj firmi, a majka je radila, bila je službenica. Lijepo vaspitani, pametni u školi, ambiciozni i onda nestane njihov otac; šaputanja, nagadjanja, tračevi u komšiluku i onda članak u Oslobodjenju, Savo je bio pronevjerio velike novce zbog sportske prognoze. Bio je kažnjen podužom zatvorskom kaznom. Ja nisam nikada ni spomenuo to pred Predragom, nisu ni drugi. Gordana je završila mašinstvo ili elektrotehniku, a Predrag Medicinu. Predrag je umro. 

MILIĆ MINKA (?)

Kada sam spomenuo Gordanu koja je bila veoma lijepa moram da spomenem još dvije ljepotice iz naše generacije.

Milić Minka je bila jedna lijepa, ne tako otvorena, ali samosvjesna i blaga djevojka. Živjela je sa majkom. Njen otac,Hamo,je često navraćao, jedan markantni čovjek, a još i neki direktor. Majka, Safija; je bila jedna njegovana dama. Minka je poslije gimnazije bila počela studirati, bila se i udala, vidio sam je bio nekoliko puta sa dječijim kolicima.

SNJEŽANA

Živjela je sa majkom i očuhom. Majka je bila domačica, a očuh Anto moler. Bio je predebeo i volio se šaliti seksistički. Svi su ga voljeli u Mahali. Snježana je bila največa Raja od svih ljepotica. Bila je vjernik – katolik i išla je često u Crkvu, ali joj to nije smetalo da “laje” više od nas muškića. Veoma lijepa i neposredna, voljela je izlaziti, išla je u Umjetničku školu. I onda odjednom promjena i udaja. Nakon tog “nestajanja” nisam je nikad više vidio.

EDO, BARAKOVAC EDHEM

Otac mu je nekada vozio Sarajevski Tramvaj i onda ode u penziju, mala penzija pa počne preprodavati zelen na Marijindvorskoj pijaci. Edo nije igrao ništa, nekoliko puta poklape? , ponekad bi škrto nešto popio, imao je svoj stil u provalama, nije se baš naprezao u školi, ali uvijek sa Rajom, a najviše sa Kostom “Glavonjom”. Jedne zime se putovalo u Zadar, dobacivanja i zajebancije na tamošnjem Korzou, biće tuča izmedju jednog Zadranina i Ede, Zadranin zauzeo neki Karate stav, a Edo će, Meni Karate, meni Karate i onda puni pogodak u vrh brade Zadranina i ovaj padne na Rivu. Vrate se iz Zadra, a nakon nekoliko dana dodje jedna Zadranka- djevojka koja nije mogla živjeti bez Ede. I živjeli su nekoliko mjeseci zajedno u Sarajevu bez da pokušavaju graditi neku zajedničku budućnost. Djevojka se vratila u Zadar. I onda počne Edo preprodavati voće i povrće na pijaci prvo sa ocem, a onda sam za sebe. Išlo mu je to. Sakupi love pa kupi auto i ode na taksi. Bio je taksist do kraja života. Bio se oženio, imao Familiju sa dvoje djece. Sreo sam ga 1996 u Sarajevo. Umro je prije nekoliko godina.

“GLAVONJA” – KOSTA, KOSTIĆ MILORAD

Familija je bila doselila iz Srbije ili Crne Gore. Kosta je imao starijeg brata i mislim sestru. Bio je nezaboravna Raja, pun ideja, šale, zajebancije, voljen od sviju. Nije se kocakao, kartao, igrao šah, futbal,…. Bio je pošao na dimnjačarski zanat i onda drugi, trći put vidi ga direktor bez kape, prekori ga, a on kaže da nema broja za njega. Onda ga direktor odvede u skladište te nakon bezuspješnog traženja potrebne veličine kape dade mu dvije i reče, Napravi sam. Nikad nije završio taj zanat. Počeo je bio nešto mutiti sa jednim Džemom iz starije Raja pa je i njemu ponešto kapalo, uz Džeminu pomoć položio je bio šoferski i otišao na taxi. Bili su on i Šok na štandu u ul. Kralja Tomislava (na početku). Jedno vrijeme je i on dolazio u kafanu Koševo. Sjedilo nas je nekoliko za stolom, jednom,  kad dodje jedan džeparoš kojeg smo svi poznavali i baci Kosti poveči šlajbek (novčanik) i reče, Daj ovo ocu i reci mu neka se pazi malo bolje. Džeparoš je ukrao novčanik Kostinom ocu koji je od Željezničke stanice tramvajem išao kući. Bio je preuzeo jednu pletaru rakije koju mu je neko poslao sa sela. U novčaniku su bile i pare. A Otac se pravdao Kosti da je osjetio, ali nije mogao ispustiti pletaru. Ponavljao je Kole ovaj dogadjaj i uvijek smo se smijali i dodavali, a najviše on sam. Znao je Kosta naviti na Džuboksu, Djevojku iz grada, veoma često. Sreo sam se sa Kostom nakon rata. Bio je na taxiju, a prije svega imao je neke poslovne kombinacije sa Šegom Mirom, vlasnikom jedne klesarske radnje za izradu nadgrobnih spomenika. Kosta je umro.

BEĆIROVIĆ HAŠMETA

Od dvije smo sestre, starija od mene, odrasla sa majkom bratom i jednom sestrom, otac nije plaćao alimentaciju, majka radnica, živjela dosta oskudno. Prva je u Mahali koja je završila fakultet, Pravni fakultet. Za mene je bila dokaz da se može i sa veoma lošim startnim brojem. Hvala! Sretno se udala, živi pozne godine!

KURŠUMOVIĆ FAZILA, ZILA

Najbolja Hašmetina prijateljica, sestra Reufa Kuršumovića, otac obućar, majka domaćica, pored brata imala je i jednu sestru. Druga je u Mahali koja je završila fakultet, Medicinski fakultet i radila kao doktorica. Poznata po odgoju svoje male dijece, doktorica je ih puštala da stavljaju prljave prste i rukice u usta na zgražanje starijih majki, pobjedila ih i razuvjerila logikom imuniteta.

---

I svi smo bili naši, i svi smo se rado sretali i družili, i svi smo se veselili, bili su respekti i poštovanja sa svih strana,…. Prvi put dolazim do nekih sumarnih podataka i ponosan sam na Raju mog odrastanja, uspjeli smo uprkos našim lošim startnim pozicijama, svi smo do jednoga nadmašili naše očeve i majke u nekom radnom statusu te dokučili mnogo bogatije živote i mnogo bolje startne pozicije za našu djecu. Bili smo najpraviji Titovi pioniri!

Ovaj prilog se mora završiti sa Ambasadorima, Ismetom Dervoz i Zemljo moja, Živjeli!

   

WordPress je povečao cijene svojih usluga za moju treću godinu objavljivanja Bloga za 100%. Cijena jos uvijek nije previsoka za moje mogućnosti, ali je kod mene proizvela osjećaj ucjene i kmetovanja tako da neću produžiti ugovor.

“Plati duplu cijenu da ti ne propadnu dvije godine rada i tridesetak lijepih i bogatih priloga, da ne izgubiš kontakte i dobru posjetu. Ne, ne radi se o ucjeni, mi smo nešto dogradili i reorganizovali pa su sada dva prodavača usluga umjesto jednog,….” I sve to bez da neko pita mene trebam li ja ta neka nova izdrkavanja. Ja imam dosta godina i iskustva kada se sva roba prodavala, kada se znao vlasnik. Danas nema vlasnika, postoje dužnici kredita i kreditori (dužničko ropstvo), iznajmljivanje i “pušenje” (feudalni sistem), izmišljena i nepotrebna “unapredjenja” i tašte ovce (ulična trgovina),….. odoh predaleko.

Blog je veoma dobro prihvaćen, ima dobru posjećenost, proizveo je kod ljudi lijepe emocije, mnogi su me bodrili, neki se javili,…

Ja sam osobno veoma zadovoljan sa mojim prilozima, i tekstovima, i slikama i muzičkim prilozima. Znao sam se vraćati na neke priloge i uživati.

Kopije svih priloga imam na dva odvojena diska, moguće da ih u budućnosti opet negdje objavim malo ušminkanije.

Novu adresu ću objaviti na mom facebook profilu.

Do 9 juna ću objaviti nekoliko završnih priloga.

A sada jedna prigodna iz starih vremena, Adios amigos i Jim Reevs.

AJDA JE U LOS ANGELES

 

    

A sada lady gaga & bradley cooper I'll Never Love Again

SEAD I MUSTAFA “BURAZEROVI” SINOVI

Sead je neočekivano naletio na moj blog i prilog o njegovom ocu, mom “Burazeru”, Šabanu Salčinoviću. Bio je gotovo potresen. Kontaktirao je odmah svog starijeg brata Mustafu i cijelu familiju, neki su i plakali, mnogi su dobili kopije priloga koje je Sead napravio. I onda su braća krenula u potragu zamnom. Kontaktirali su bili sve moje i Ajdine adrese na internetu. Čuli smo se više puta, a bio je i jedan veoma dugi, dugi whats app razgovor gdje sam Seadu pričao o njegovom ocu. Ja sam osobno bio veoma dirnut. Dobio sam od njih više slika od kojih objavljujem one koje se dotiču priloga o Šabanu u mom blogu.

 

Sa puta u Italiju, mart 1992. – hotel Lev, Ljubljana i Venecija shopping

Ljeto – jesen 1992. Prof. dr Srećko Šimić i ja bili smo na večeri kod Sajde i Šabana, pridružili su nam se bili i njihove komšije dr. Hasan Muratović, Predsjednik vlade BiH sa suprugom.

IN MEMORIAM – ŠABAN ŠAULIĆ – 1951. – 2019.

50 godina je pjevao i stvarao, 50 godina Kralj novokomponovane narodne muzike, lijepa i sretna Familija Šaulić, umjetnik života, Raja,… Šaban

Nikad ga nisam slušao u živo, nikad se nisam do kraja otkačio uz njegovu muziku i sad kad je otišao shvaćam da je njegova muzika bila neizostavan dio mog života.

Hajde da počnem od mog siromašnog djetinjstva, Lepi dani mog detinjstva, uvijek budem blizu suza, to je baš tako bilo i u duši, baš tako.

Pa prvi ljubavni jadi i Nisi došla kada sam te zvao  ili Vidjaš li mi staru ljubav  ili Još ovu noć  pa do himne Vjerujem u ljubav 

A onda iz tudjine, kada su se telefonski razgovori naručivali u poštama, deralo se iz telefonskim kabinama, pisma putovala danima, telegrami satima, znali smo biti u zagrljaju majki ili očeva tako neposredno i emotivno bez obzira na ogromne udaljenosti, uz Kako si majko kako si oče 

Bilo je Bosansko-muslimanskog merhameta, Ilda i Ahmet, a bila je i za mene najbolja interpretacija legendarne Bosanske Ah meraka u večeri rane čovjek osjeti kako se behar kruni i blazeno prisustvo prelijep Fazile.

Jednom sam bio zamoljen da provjerim za jednu našu da li može dobiti kredit i koliko odprilike. Radio sam u Direkt möbleru. Dodje jedna lijepa mladja žena. Imala je izarazito svijetlu put, duzu ravnu jako ofarbanu crnu kosu i lijepe crne oči. Pruži mi pasoš, zvala se Snežana. Sneg je opet Snežana izrecitovah refren gledajući u nju, a ona skrenu pogled na dole da sakrije nadolazeću suzu. Prepoznao sam i shvatio njen doživljaj i situaciju u trenutku. Mogao sam joj pomoći. Otišla je sretna.

Neobične ljudske sudbine i nemoguća dogadjanja, ratne sudbine,…. volim poslušati Svrati reče čovjek 

I na kraju hajde da vidimo sretnog oca i sretnu kćerku, Ne okreći se kćeri 

Šabane neka ti je laka zemlja.

 

Došao je nekad kao dijete (?) iz Trebinja u Sarajevo i odmah se uključio u borbu za preživljavanje i život, bio je siromasan kao i večina nas, sa Rajom, medju Rajom, u sve trendove koji su dali naslutiti optimizam i bolji život. Bilo je puno, ne bilo je previše Trsta i Italije, bilo je toliko carinskih trauma da je na 100 km od granice imao velike i nesavladive probleme sa stomakom. Bio je tamo i u nekom logoru za bolju budućnost sa mnogim Sarajlijama, onda je jednom došao sa Polaroidom (kamera) misleći da će slikanjem i prodajom “brzih” slika moći razvijati svoje snove, uvijek je bilo snalaženja, puno šverca,…… Držao je riječ, pomagao, nekad vodio, a nekad se pridruživao, nije ostajao dužan, vazda oprezna pamet, biznis koncentracija, uvijek fina raspoloženja, lagan i optimističan, kreator, čovjek, prijatelj… I onda taxi i vlastite ture i relacije, i onda največi životni projekat Mliječni restoran “Vučko” u neposrednoj blizini Pionirske doline, specijalnog Sarajevskog Zoološkog vrta.

Prigodno je da sada poslušajmo sevdalinku Oj Trebinje od dvije B-H Dive Zehre Deović i Zore Dubljević .

Bio je to arkitektonski veoma reprezentativan “austrijski” objekat (poznati arkitekta Boras, ime?), dvije šestougaone kupole svaka sa tri zida u staklu, povezane komotnim zajedničkim prostorom sa dvoje ulaznih vrata, specijalne krovne kupole, a onda sa ledjne strane do ograde Mire Paradžine (kuća i automehanićarski servis), radiona, skladišta, zajedničke prosotije i sve to u najmodernijim i skupim materijalima, stolovima sa stopom od mesinga i mermernim površinama u masivnim drvenim okvirima, uredjenom baštom našminkanom cviječem, specijalnim žbunjem, udobnim stolovima, stolicama i veselim suncobranima……

Restoran je prodat i srušen te u nedostatku neke slike i talenta da sam nacrtam pokušavam opisom dočarati izgled te lijepe gradjevine.

Najbolji expresso, najbolje Hakine pite, a naročito buredžici, u kratkim bračnim harmonijama pravila je Ismeta (Miralemova supruga) najbolje tuhafije, onako hadžijske sa velikim jabukama i puno svega, nažalost to nikada nije bilo dugog vijeka jer bi Ismeta svojim “nosom” stvarala lošu klimu u restoranu i dobijala prinudno voljno od Miralema.

Bilo je ljeti i žive muzike. Miralem je sva ta ljeta forsirao jedng pjevača (zaboravio sam mu ime, nije bio nepoznat) sa Keyboardom koji je često izvodio pjesmu Hanuma.

Nekad je na tom mjestu bilo ničije smjetljište gdje su ljudi odbacivali kabaste istrošene stvari, jedno ruglo uz samu cestu na krivini prije Pionirske doline. I onda je naš Trebinjac i avanturista sa sivim i bijelim novcima obogatio i uredio Grad (taj dio grada) sa jednim Europskim objektom. A nije to išlo lako jer ondašnja vlast, ideologija i birokracija, a bogami i zavisti nisu znali naći i prepoznati, napredak, sreću, zahvalnost, ponos, … u tom što smo imali takve ljude koji su svojim sredstvima, vremenom, “kupljenim” idejama na zapadu, kreacijama, rizikovali i obogaćivali naš grad, otvarali nova radna mjesta, davali perspektivu i oprimizam drugima,……. Imao je Miralem podršku od Julia Volfa, šefa Inspekcije opštine Centar, Čajić Čede, šefa Stambeno – komunalnog odjeljenja općine, pa i Tanasijević Predraga i moje malenkosti, inspektora rada opštine, a bilo je i dosta birokratsko-opštinskih govana.

Tu smo se godinama sastajali na kafi i časkali, diskutovali, veselili i zajebavali se; Jula Volf, Čedo Čajić, Forkapić Slobodan, Predo i ja, a onda posebno i na čudan način Salman Nazif. Dolazili li bi povremeno još neki, a onda bilo je fine i domaće Raje, a dolazio je i Žarko Radovanović, advokat,….

Julije Volf, radio je prvo nekad u policiji, zatim bio čuveni sudija za prekršaje od kojeg su zaista strepili mnogi Sarajevski fakini i onda Šef Inspekcije opštine Centar. Najelegantniji Sarajevski gospodin. Znao je pričati dogodovštine iz svog bogatog profesionalnog života.

Prvo ćemo odgledati sliku Sarajeva, tu se bekad nalayio Suda za prekråaje, a onda poslusati Andre Rieu i Jednom na zapadu, 

Kada je nakon rata, II Svjetski, radio kao civil u policiji priča;

Imali smo jednog kolegu koji se pravio važan i prepametan. Bio je samac i znali smo gdje stanuje. I onda objavimo mi jedan oglas u Oslobodjenju sa njegovim imenom i kućnom adresom, “Prodaje se povoljno koza,…..” Na oglašeno vrijeme za posjetu kupaca centriramo se mi preko puta stana u nekoj zgradi i osmatramo, dolaze kupci, mnogo objašnjenja, čudnih reakcija, izvinjavanja i tako to preko dva sata i onda kolega izlazi sa komadom papira pričvršćuje ga na ulazna vrata. na papiru je pisalo, Prodata koza!

Kada je bio sudija za prekršaje, jednog jutra dolazi na Sud, a tamo ga čeka policija sa poznatim Sarajevskih švercerima, dvije žene i jedan muškarac. Bilo je plača, suza, laži, moljakanja, jada, ludog smijeha, pa i šege,….. Bili su to sitni šverceri koji su se švercom bavili godinama, Italija, Trieste,….. Jula mrtvački služben tokom cijelog postupke, onda oni čekaju u hodniku riješenja o kaznama, strepe, Jula izlazi ljut sa riješenjima i dijeli ih, Ramiza – 3 mjeseca zatvora, Dedan 3 mjeseca zatvora, Šaza 2 mjeseca zatvora. Plač, suze , krikovi, valjaju se po podu, pokušavaju grliti Julina koljena, on se povlaći u kancelariju, policija tjera osudjene, oni izlaze i onda im neko čita presude i i kaže sve kazne su uslovne na 6 mjeseci, oni ne vjeruju, vraćaju se kod Jule i pitaju, da im objasni, on potvrdi uslovnost, onda se oni vraćaju i zahvaljuju, onda se opet vraćajuv i pitaju treba li šta Juli?,…… I onda Jula zaprijeti da će pozvati policiju ako ne nestanu. Jula je volio sitne švercere naročito “italijanske”.

Za vrijeme rata je napustio Sarajevo i otišao u USA, tamo je njegova supruga imala rodbinu. Znam da je umro prije više godina.

Čajić Čedo, ne poznajem ga kao Julu, znam da je bio sudija za prekršaje, a onda šef za Stambeno komunalne poslove u opštini Centar. Jedan prijatan, fin i elegantan gospodin, smijao se od srca, volio je Julu i bili su podrška jedan drugom na sjednicama Izvršnog Odbora opštine, bio je Raja. Čitav rat je bio na Grbavici koju su držali srbi. Nakon rata ode Miralem autom po njega, provoza ga gradom i odvede kod sebe u Vučka, plakao je k*o dijete gotovo cijelo vrijeme. Kada sam se bio vratio, prije nego što ću ga posjetiti kući, nazovem ga i kažem, Čedo, red je da nešto kupim (njemu i njegovoj ženi) kada dolazim u posjetu. Mogu li čevapi u pola (samuna). Smijao se i odvaćao me da se trošim. Pojeli smo u slast, sve troje vruče čevape u pola somuna svi prvi put poslije nekoliko godina. Čedina supruga je umrla.

Stadion Grbavica je iygoriao poöetkom maja 1992.

Forkapić Slobodan, arkitekta, šef Opštinskog odjeljenja za urbanizam, katastar i gradjenje(?). Veoma obrazovan, inteligentan, izuzetno pristojan, ali bolesni detaljist što je budilo sumnje da traži mito ili se karijerno prodaje. Kod njega ništa nije moglo ići brzo ili kraticom. Nekad mi je znao ići na živce. Imajo je prije i u toku rata mnogo privatnih turbulencija, nekad je izašao iz zarobljenog Sarajeva pa nekim putovima dopeljao do, kazu Santa Fe New Mexico gdje i danas živi?

Evo jedna za našeg Slobodana, Izadji iz moje čaše. Ovo je nekoliko puta bio i moj hit, za utjehu.

Salman Nazif, sudija Vrhovnog suda BiH. Bio je Miralemov jaki prijatelj, a onda i naš. Živio je u blizini Vučka. Ćesto se mogao vidjeti kako šeta naokolo pa zastajkuje pa opet malo šeta i tako bogami preko jednog sata, a ponekad i duže. Cijelo vrijeme je imao cigaru u ustima. Palio je jednu na drugu. Kao čovjek u velikom dumanu. I onda bi prije nego što će kući navratio kod Vućka kafenisati. Svi smo ga veoma uvažavali i voljeli časkati sa njim. Uvijek je razmišljao glavom procesnog pravnika, baš uvijek i za najbanalnije privatne stvari. Za vrijeme rata bio je jedan kraći period u Norveškoj, nije mu se svidjelo pa se ubrzo vratio. Poslije rata je bio je opet sudija Vrhovnog suda. Negdje sam bio pročitao da je sudio učesnicima Cacinih zločina nad srbima u Sarajevu (Kazani). Sreli smo se nekoliko puta kod Miralema u Vučku prije nego štio ću se ja vratiti u Švedsku.

Miralem je ćitav rat bio u Sarajevu i to najviše u Vučku koji je bio samo na nekoliko stotina metara od srpskih linija. Sa njim je bio i Milenko Paradžina, Mirin brat, (srbi), sa kojim se skrivao u jednom šahtu za vrijeme granatiranja. Preživjeli su oba ali se onda Milenko odselio iz straha od muslimana. Živi negdje prema Rogatici u veoma oskudnim uslovima (?). Restoran Vučko nije bio okrznut za sve godine rata. Kasnije je to budilo sumnje kod profesionalnih i pokvarenih patriota.

Vrijeme je za jednu Halidovu (znao je navraćati prije utakmica Sarajeva), dakle Čardak .

Navratim jednom u Vučka, (1996.), sjedim kad mi pridje Miralem i kaže, Moli te onaj policajac da te počasti kafom, Pogledam u pravcu, sjede tri policajca, a jedan mi maše. Nisam ga bio prepoznao. Bio je to jedan policajac iz Alijinog (Alija Izetbegović) obezbjedjenja koji je jedno vrijeme sjedio u našem haustoru. Htio je da mi se bar malo zahvali za moj nezaboravne geste ljudskosti i dobrote, tako je otprilike rekao. Uvijek kad bih dobio puno nečega slao sam po Deni ili snosio sam policajcima pomalo toga nečega – makaroni, sok, keks…. Bilo je to na početku rata i nije bilo mnogo puta, možda 3 ili 4 puta? Jednom mi je za vrijeme rata Šaban donio jedan transportni karton od možda 12 ili 16 kutija nekog veoma finog keksa. I onda ja dam policajcima po jednu kutiju, bila su dvojica. On se sjećao toga sa toplinom u srcu. Nikad nije zaboravio taj keks, pričao je koliko su mu se djeca obradovala. Nije mogao, a da ne spomene mog komšiju, neurohiruga, Fahru Konjhodžića koji je za vrijeme rata često išao polahko i važno stepenicama sa otvorenim cekerom u kojem su se mogli vidjeti; špinat, mladi luk, sir, jaja i druga pakovanja najboljih namirnica. Znalo se da je to moglo biti samo mito, a onda zašto pokazivati gladnom i željnom narodu takvu hranu, rezonovao je. I meni su ta imbecilnost i odvratnost ostala u veoma negativnom sjećanju.

U toku rata umre Miralemova tetka u Trebinju. Bila je to jedna postarija mršava žena, jedan predani vjernik. Živila je sama i čitave dane klanjala, učila Kur*an i molila se Allahu. Doživjela je bila duboku starost. Miralemu se javio neki srbin, poznanik i rekao da su mu tetku sahranili prema muslimanskim običajima koliko su mogli te da su postavili pravi nišan.

Nakon 1997. (moje preseljenje u Švedsku) rijetko sam se čuo sa Miralemom. Prije dvije tri godine okončali smo jedan veoma osjetljiv poslovni “rep”. Kontakti i relacije oko toga pokazali su da smo ostali kakvi smo cijelo vrijeme i bili, Veliki prijatelji!

Pozdravimo se veselo i nostalgično uz najoriginalnijeg Adriana Čelentana i Vrijeme prolazi .

Bio je medju prvima koji su nekih šezdesetih trbuhom za kruhom, a kod njega se moglo raditi i o avanturizmu, otišli na rad u Švedsku. Volio se faliti da je tamo bio diskdžokej. Hajde da mu vjerujemo te da se podsjetimo na največi hit šezdesetih Chubby Checker i Let*s Twits Again (bio sam šesti razred, OŠ u Šenoinoj).                                                                                 Sada moramo odmah nastaviti sa ocem svih stiskavaca dakle A Whiter Shade of Pale i Procol Harum. Baš volim što sam se davno rodio!

I onda se vrati i otvori kafić “Lisac” u objektu u kojem je njegov otac nekada imao fotografsku radnju. Bio je to jedan omanji poslovni prostor u jednom pasažu u Titovoj ulici.

Jedan od najčuvenijih Sarajevskih kafića sa vjernom i finom publikom. Atmosfera je uvijek bila lagana, prijatna, veoma šarmantni gazda, veoma dobar expresso, a muzika, muzika je bila uvijek prva liga, Sarajevski epicentar!!!

 

Damir je bio preteća jednog koncepta koji je bio veoma značajan za Titovu Jugu, ali koji nikada nije dobio potreban odgovor od vlasti. Mnoge mladosti su išle trbuhom za kruhom diljem Europe i sanjale jedan san; da rade, da uštede i da otvore neki biznis u svom mjestu. I vraćale su se te mladosti decenijama, dolazile sa lovom, novim znanjima i trendovima, ulagali…… Nisu imali nikakve podrške ili potpore od vlasti. Bilo je obrnuto; birokratija, izdrkavanja, čudni troškovi, porez na porez,…… A nije bilo lako uštedjeti, radili su po čitave dane, živjeli veoma skromno, poneki i asketski, apstinirali od životnih ljepota i izazova u najboljim godinama,……..Ali imali su jake snove, to ih je držalo i uspjevali su na svoju, a i na naše radosti. Bilo nas je više u organima uprave koji smo ih pomagali, poluilegalno i dobrovoljno, Rajinski; nije se radilo o mitu i korupciji. Kod nas je sve išlo tiho, glatko i brzo, a bilo je i “revnosnih”, “sistemskih” koji su oduglovačili, zavlačili, problematizirali da bi dobili na obje strane; i kod rukovodstava (pohvale) i kod povratnika (mito). Evo sada jedna prigodan od ABBA i Imam jedan san A evo i jedne prošloljetošne slike Štockholma, sa lijeve strane mosta sa kojeg snimam, možda 700 metara udaljenosti nalazi se ABBA muzej. 

Damira sam upoznao preko posla, kada sam radio u Upravi prihoda opštine Centar. Nekoliko puta smo kafenisali i veoma veselo i prijatno časkali. On je stanovao na Alifakovcu i poznavao je mog prvog punca, Begić Vehbiju, časnog, Alifakovačkog pekara. O Damiru su kružile priče o njegovim “šejtanlicuma”, šeretlicuma od prodaje Viječnice nekom strancu preko, ……pa do, dvije sam zapamtio:

Jedne jeseni istovari neki kamion nekoliko tona uglja breza (visokokalorični i u malim kockicama) u Titovoj ulici tik do Expres restorana “Bosna” , a ispred nekih podrumskih otvora susjedne zgrade. Izlazi Damir iz Expresa kad odjednom prilaze mu dva čovjeka i pitaju ga je li on šef (restorana) i treba li mu pomoć da ubace ugalj u podrum. I onda Damir “proradi” pogodi se sa ljudima i kaže im; Kad završite posao udjite u restoran počastite se i onda na izlazu (tu se plaćalo) recite blagajnici da šef plaća sve i neka me pozove da vam platim. I tako i bi, ubace oni ugalj u najbliže podrumske otvore, dobro se najedu i počaste, dodju na kasu i kažu kako im je bilo i rečeno. Kasirka zove šefa (naravno pravog), priča mu zašto ga je trebala, a ovaj začudjeno sluša te počne radnicima objašnjavati da Restoran ne upotrebljava ugalj, da ugalj nije njihov te da oni moraju platiti to što su pojeli i popili. Onda radnici kažu, Ti nisi šef Restorana, mi hoćemo da pričamo sa pravim šefom,… Helem dodje i policija……. Kako se tačno završio nitko ne zna, pričalo se i da je ćumur ubačen u pogrešan podrum takodjer. Ja samo mogu reči da se slučaj prepričavao veoma često uz salve smijeha.

Hajde da se sjetimo romantičnih doživljaja i ljubavi tih ranih godina od Kafane Koševo preko Parkuše, Lisca, Obućarske radnje Ferida Saračevića do prvog Sarajevskog diskaća Gong, Baneta Toskića na Čobaniji, poslušajmo Guadalupe Pineda i Istorija jedne ljubavi.

Bile su šezdesete, otkriven “ilegalni” Trst, budila se maštanja, pravile kombinacije, pripremalo i izvodilo ilegalno prebacivanje preko Italijanske granice. Toliko slaktih fantazija, snova, smionosti, kreacija, žudjenja, odvažnosti i najsladjeg bezglavog rizikovanja nikad više niko neće doživjeti kao što je Sarajevska radnička i nezaposlena omladina doživljala odlazak u Trst tih godina.

I onda Damir nadje neke papke sa Pala da ih sa svojim kombijem prebaci u Trst. Dogovorenog dana papci to počeli slaviti kući, jeli, pili, opraštali se od svih pa opet pili i tako do kasno u kišnu noć. Pokupi ih Damir onako pijane, umorne i pospane. Odmah su zaspali. Ideja je bila da se papci prevare. Damir je kružio i kružio oko Sarajeva i onda u svježu i maglovitu zoru zaustavi se preko puta one duge i masivne ograde kasarne Maršal Tito, probudi papke i kaže, Momci stigli smo, oni se bude i gledaju u obrise zgrada i jaku ogradu, trljaju oči, Kad preskočite ogradu sa druge strane je Italija, ako vas neko bude zaustavljao samo vičite, Viva Italia! Viva Italija! I trćite prema zgradama. I onda oni preskaću ogradu vojni stražar viče, Stoj!, a oni Viva Italija!, Stoj!, a oni opet trčeći prema stražaru, Viva Italija!,to se ponavljalo nekoliko puta, reflektori, brza turirana vojna auta, kompletna straža sa sa naoružanjem, komandirom, uperene puške, vojna policija, civilna policija,….. i prema legendi Damir je uhićen negdje na 100 km. od Sarajeva.

Mislim da se u Liscu često mogao čuti Zdravko Čolić pa hajde da odslušamo jednu nekada veoma popularnu, Pjevam danju pjevam noću 

Damirov otac Ivica (?) Lisac volio je ribolov i znao je ići da fata patrmke potočarke negdje na Romaniji. Bio je veoma uspješan ribolovac, a bilo je i riba. Poslije rata (II Svjetski) počeše dolaziti i visoki politički funkcioneri na istu rijeku da pecaju. I onda kao visoki funkcioneri i čuveni Partizani ili Komunisti “morali” su biti i veoma uspješni ribolovci. Ali pecaroška sreća ne zna za zasluge, a onda rijeka i ribe su imale svoje specijalne navike, vremena i mušice. Pred kraj dana išlo se u jednu obližnju kafanicu sa nizovima riba kafenisalo i kao obično; kančijalo, hvalilo, lagalo, puhalo, podjebavalo, zajebavalo,…. sve onako kako pasionirani ribari i šereti rade desetinama godinama. Bilo je puno puta kada funkcioneri ne bi ni vidjeli ribu pa bi oni onda kupovali niz riba od nekog ribara-mještanina kojem to nije bilo zabremedet, koji bi samo naletio da ulovi ručak. To provali Lisac senior i onda jednom nalovi on jedan lijep niz od nekoliko riba, napiše na jednoj ceduljici, Mene je ulovio Ivica Lisac! presavije ceduljicu i stavi je u usta največe ribe. Onda se dogovori sa jednim domaćim ribarom da on proda taj niz riba nekom funkcioneru kao svoje i novce uzme sebi. Tako i bi.

U kafanici sjedi Ivica Lisac puši, kafeniše i šereta sa drugim gostima kad dolazi jedan funkcioner i nosi ponosno i značajno njegov niz riba. Mašala, mašala, komentariše društvo lovinu pridošlog ribara – funkcionera. I bio je cirkus sa komentarima, otkrivanjem i vadjenjem ceduljice, bio je urnebes,………

Ovdje ću se sjetiti Narodnog heroja Rate Dugonjića  koji vjerovatno dolazio i sam na riječicu. Mnogi od nas koji smo živjeli po Bosanskim kućama nismo imali kade i tuševe nego smo se kupali u teknetima. I onda neko od nas 15-godišnjaka ili 16-godišnjaka “otkrije” Higijenino tuš – kupalište izmedju Gazihusrefbegove medrese i CK SK BiH, podno Bistrika. Išli smo tamo počesto. Mislim da sam najmanje tri puta vidio Druga Ratu Dugonjića kako puši pred Komitetom i priča ili se zeza sa običnom Rajom. Prvi put sam ga gledao sa nevjericom, a kasnije sa radošću i ponosom.

Jednom sam navratio u kafé Lisac sa nekim prijateljem. Bilo je kasno blizu fajronta, ali puno gostiju. Damira nije bilo. Odjednom se osjeti neko komešanje. Bila su došla dva poreska inspektora u kontrolu. Pojavi se odmah Damir pa kad se pozdravio sa inspektorima ugleda mene i kaže, Šta je ovo, bočni udari organa? U samo nekoliko minuta isprazni se kafé. To je bila vjekovna solidarnost naroda protiv vlasti, nisu htjeli da prave promet da bi gazda plaćao što manji porez. U svijesti naroda je još uvijek porez shvaćan na feudalni način, kao harač, naknada vlasniku, a ne izvorište društvenih i socijalnih prihoda, a vjerovatno i zato što je nama vjekovima upravljao tudjinac pa je bilo i moralno i patriotski i normalno da ga varamo. Tako je to bilo i u našem Samoupravnom društvu.

Ja nisam nikada bio redovni posjetilac kafića, ali sam volio ponekad navratiti na kafu, bili su to svojevsni Sarajevski cvjetovi, i po izgledu, i po uredjenjima, i po uslugama, i po gostima, i po …..

Damira sam goglao i vidio nekoliko veselih i lijepih slika ispred opštine Centar, fino je izgledao, želim mu dobro zdravlje, aktivan duh i love do krova!

Pozdravljam ga sa sjednom klasičnom, uvijek novom u najšarmantnijoj i prigodnoj verziji, L*Italiano

Kada se odlučim da pišem o nekome prvo ga aktiviram u glavi pa mi se pojavljuje u asocijativnim situacijama svakodnevnice i onda ga analiziram i procjenjujem u mom današnjem svijetu i sistemu vrijednosti. Neobično dugo ”živim” sa Saletom, iznenadjujuće, jer nije bio čovjek od velikih djela i uspjeha. Bio je zadovoljan sa svim što mu je nonšalantna i oskudna sudbina darivala. Nikad se nije žalio na nešto, nikad nije posudjivao novce, nikad nije tražio neku pomoć, nije bio zavidan, uvijek prisutan slobodnim i veselim duhom, ponosom Sarajevskog ”Fakina”, pribran i razuman.

Poznavali smo se čitav život. On je bio iz susjedne paralelne ulice, Podtekija. Igrali smo ko djeca veoma često čize-blize ili uza zid (bacanje novčića i onaj ko je najbliži uzima sve bačene novce), poklape (podjele se karte na onoliko hrpa koliko ima igraća onda se ulažu novic koje bankir pokriva i onda veča karta pobjedjuje). Počeli smo se družiti veoma intenzivno kada sam se ja vratio iz vojske. Kafana Koševo – 1968. – 1971. Tu smo se okupljali i Jalijaji, bio je Jukebox, bilo je djevojaka, šala, zajebancija, dosta alkohola, za neke i previše, putovanja do Agrama (Zagreb), Anglije (Njemačka), pričali smo pred “strancima” šatrovači, nekako smo se snalazili za lovu, bilo je uspješnih džeparoša koji su se pokazivali sa turama, bilo je kockanja, bilo je i šverca, Dio ha benedetto Trieste! – Trtste Bog te blagoslovio! Najviše je bilo bezbriže mladosti, a najmanje posla obaveza i neke svijetle budućnosti. O njoj niko nije ni mislio.

Džuboksali smo često Djevojka za jedan dan od Arsena Dedića, Zvuči čudno, ali smo zaista voljeli tu pjesmu, mi djeca narodnjaka.

 

Sale je tada često putovao u Njemačku. Jednom je putovao sa Cigom, jedan poznati hrsuz iz Raje, u Minhen. Jedne kasne večeri upadnu oni u neku “našu” kafanu tamo, stoje za šankmom i onda im počnu neki prilaziti i propitivati ih, odakle su, koji su,….Cigi je to išli na živce te on na glas kaže iz zajebancije, Ja sam kurir Save Kovačevića (partizan, narodni heroj). Nasta tajac, osjeti se nelagoda, neko malo komešanje, dvojica stadoše pored izlaznih vrata,…. Sale prokuži da su upali bili u neku četničku kafanu i kaže Cigi, Tipra me (prati me). Započne neko pijansko takmičenje u tutamuti gdje je Cigo bio nenadmašan i onda, znajući iz iskustva kako tvrdo čelo ima uzme Sale jednu stolicu sa uramljenim sjedalom od šperloće i izbije ga glavom. Ponudi nagradu nekom ko bi se takmičio sa njim u probijanju stolica glavom, niko se ne javi, svi su bili zatečeni te oni polako i odvažno napuste kafanu.

Tada su na Radio Sarajevu mogli čuti muzički pozdravi za naše u tudjini. Bila je veoma popularna, Negdje u daljini pogled mi se gubi, evo Koketa,

Jednom je jednog od nas ružila majka i govorila mu da će u Pakao, a ne u Raj. Jednog mahmurnog jutra pridikuje majka svom tek prihajalom sinu, a on će; Slušaj mama šta ću ja u taj Raj, tamo čovjek mora imati čiste bijele košulje, uredne nokte i čiste ruke, jesti i piti po Bontonu, nabacivati se ženskoj godinama, biti kulturan ,…. a u paklu, a u paklu je polumračno, nikakve bijele košulje, nikakav Bonton, pokupiš trebu odmah, piješ pivaru iz flaše, a onda tu je uvijek bila bolja muzika. Majka bi se krstila i prokomentarisala da je gori od svog oca stotinu puta.

Kada se odselio od majke stanovao je Sale u jednoj baraci preko puta majčinog stana, sve u prizemlju. Znali smo se zapokerati kod njega po čitavu noć i onda bi u svitanje neko počeo vikati, Sale, Sale,…, a on bi odgovarao Haja, Haja,… Hodi ovamo, napravila sam vam pitu, čitavu noć se samo kockate i pušite, bila bi to njegova majka. Bila je dugo bolesna pa nije mogla da spava. I onda dodje Sale sa vrućom pitom od isjeckanog krompira, nikad bolje pite u životu. Mati ga je veoma voljela. Sale je imao jednog polubrata, dvije sestre i očuha.

Sjedimo jednom u Mjesnoj zajednici (Soukbunar Donji) gdje smo se takodje okupljali i igrali šaha, domina,…..kad dodje Sale imao je ostrugan i okrvavljen zglob na vanjskoj strani gdje se sastaju šaka i kažiprst. Nokautirao je bio očuha zato što mu je hinjio majku.

Kad spomenuh domine sjetih se mog nadimka “Cakić”, “Cako”. Jedne duge zime igrali smo u novce domina ko manje. Na početku igre svak uzme po sedam domina koje igraći slažu redom jedan iza drugoga i onda kad se igra zatvori pobjedjuje onaj koji ima najmanju dominu (najmanji broj tačkica). Mene je išla ta igra i veoma često sam ima dominu samo sa jednom tačkicom. Tada je u Tuzlanskoj slobodi bio čuveni golman Ranko Cakić, dakle imao je dres sa brojem jedan. I Sale prozva mene prvo Cakić, a onda, mislim da me je do zadnjeg susreta samo on zvao Cako.

Sale se volio elegantno oblačiti, imao je gard, znao je veoma važno ulaziti u kafane, imao otvoren i isrtrajan pogled, budio je respekt. Bio je poviši, šlang i krakat, poznat po brzim i jakim krošeima, imao je srce.

Evo jedne novije numere koja me veoma asocira na Saleta, Beki i U njenoj duši drugi se krio, Uvijek ga se sjetim kako se važno pozdravljava u kafani sa mnoštvom poznanika.

Jednom navratim na Činkvinu kod Ćumurije mosta, a on sjedi sam u bašti. Bio se zajebavao sa Todorićima koji su radili na Činkvini. Bila su dva brata Todoriči, Novak i Novica koji su trenirali borilačke vještine i važili za jednim od najjačih momaka u Sarajevu. Helem kada bi se uzimale kuglice i na glas čitali brojevi Sale bi prije proglašenja izvučenog broja na glas pitao na primjer, Koliko si mi ga puta popušio? , a onda bi se kao odgovor preko razglasa čulo recimo broj 76. Ako je bio veliki broj Sale bi odgovarao, Vjerujem ti. Raja bi se smijala, ali to svakako nije bilo prijatno za one koji su radili na Činkvini posebno zato što je znalo biti daleko više vulgarnosti u pitanjima. Bio je više puta opomenut od jednog od Todorića, pa onda mu se zaprijetilo i onda je Saletov ponos doveo do toga da se dogovorio na glas sa jednim od Todorića da se pomarišu nakon zatvaranja lokala. Sjedio je sam, bio je preplašen, ali je čekao. Nije imao nikakve šanse, nadao se ipak ispaliti nekoliko krošea, a onda pasti u nokaut. Proradio je razum kod Todorića, objasnili su mu šta mu se može desiti i da nema nikakve šanse, predložili mu da im obeća da se neće više tako zajebavati kad oni rade te da se razidju kao Raja. Razum je pobijedio!

Bio je po zanimanju odžačar. Lijepo je pristajala uniforma. Na poslu je bio zvijezda.

Jednom su on i Gojko, jedan malo stariji odžačar iz Raje, bili na staroj zgradi koja se nalazila gdje se nalazi današnja zgrada Svjetlosti (knjižara i izdavačka kuća) preko puta tržnice. Bila je zima, snijeg, prilično rano i Sale izadje na neki krovni otvor prema parku i Ekonomskom fakultetu. Parkom je baš tada lagano prolazio neki policajac. Sale napravi grudu snijeg i spuca policajca u glavu tako da mu šapka odleti. Policajac uspije u poslednjem trenutku vidjeti na krovu odžačara koji ga je pogodio grudom snijega. Uzme šapku, otrese se i krene prem ulazu u zgradu. Čule su se njegove stope na stepenišu, Sale se sakrije u jedan mračni dio tavana na suprotnoj strani od Gojka. Gojko je vršio veliku nuždu i kad je čuo korake mislio je da je Sale. Policajac je u ruci imao pendrek i onda se prišunja i iznenada opendreči Gojka po goloj guzici. Gojko se “hvalio” sa masnicom više dana i nije mu bilo jasno kako je policajac znao da se on kenja na tavanu. Kasnije će mu Sale pred Rajom ispričati storijicu sa grudom snijega.

Oženio se kad i cijela naša generacija, On i Jasna pristajali su jedno drugom, lijepa i slatkica kći Džana, bilo je sreće i mnogo muzike. I onda nakon nekoliko godina razvod (?). Nakon toga uspio je isfolirati neku penziju na “ludu”, bavio se samo zajebancijama, ženama i kockanjem. Mnogo je žena prošlo kroz njegovu sobu tih godina, zaista mnogo.

Evo jedne prigodne od našeg nezaboravnog Tome Zdravkovića, dakle Dotak*o sam dno života

Volio je kratke viceve. Mislim da sam prvi put čuo od njega vic kada Mujo pita Sulju šta je uzeo (kupio) Fati za 8. mart, a on odgovara, Uzeo sam joj sto maraka iz novčanika, nije imala više.

Mujo i Suljo su slušali bajke o bogatoj Americi i onda napokon dodju u Njujork. Idu ulicom bulje i krive vratove, puni ushićenja. Negdje na spratu zgrade pored koje su prolazili svadjao se neki par i onda muškarac gurne ženu i ona ispadne kroz prozor naglavičke u onu poznatu (crtani filmovi) poveču, okruglu kantu za smeće, Noge sjevnuše do gačica, a Mujo će, Vidi bolan Suljo kave oni pičke bacaju, kod nas bi ih taslacili još najmanje deset godina.

Zima, februar, mačci se dotjeruju, oštre kandže, ližu krzna, vaskaju brkove, štimaju glasove,… Bilo je to čudno jednom premladom maćku pa ih pita što to rade, Večeras idemo jebavati, odgovorise. Mogu li i ja sa vama?, upita premladi iako nije znao šta to znači jebavati, Možeš. I onda zima, noć, srce puca, idu mačci od krova do krova mjauču i mjauču, nigdje da se oglasi neka mačka. Poslije dva sata premladi mačak kaže, Raja, znate šta meni je dosta jebavanja ja odoh kuči spavati.

E sada bi bio red da i ja Saletu uzvratim sa jednim Švedskim, kratkim.

Dodje 90-godišnji Lars u apoteku, prilazi šalteru onako starački polako i dosta nesigurno, Imate li Viagru?, Imamo, odgovara apotelarica i gleda ga sa nevjericom. Ja bih samo četiri tablete? Na žalost prodaju se samo pakovanja od 12 tableta, bi odgovor. Ma ja trebam samo četiri? Ma zašto samo četiri one imaju dugi rok trajanja? Ma znam, ali to je previše za mene. Ja dijelim svaku tabletu prvo na 2, pa onda 8, pa onda 16 dijelova, tako da meni jedna tableta traje 16 dana najmanje. Gleda ga apotekarica čudno i razmišlja koji efekat na njega može imati jedna šesnaestina tablete pa ga upita, Zašto vi upotrebljavate Viagru? Ma samo da se ne pišam po cipelama, odgovori Lars.

 

Idemo jednom kao grupa uredjenih i živahnih delikvenata ispod Jatovog nebodera kad neko reče, Zar me Sale neće pozdravti? Bio je jedan ozbiljniji gospodin, odijelo, kravata, brada, stav,..O profesore, kako ste, nisam vas prepoznao, imate bradu. , odgovara Sale i onda nakon jos dvije tri rečenice pita ga, Oprostite profesore mogu li vas nešto pitati, a da se ne uvrijedite? Samo izvoli, odgovara Profesor smijući se. Je li to brada zvanja, znanja ili sranja? Tako smo se mi radovali životu u našem Sarajevu. Ne nije bizarno. Bili smo Raja i jednaki u radovanjima i zajebancijama. I nekadašnji Split je bio takav!

Sale se kasnije oženio (?) sa Natašom sa kojom je dobio dva sina. Živio je na Koševskom brdu. Kada sam se bio vratio u Sarajevo (1996.) sreli smo se nekoliko puta, izblijedio je bio, nestala je njegova raja i njegovi miljei, preživljavao je. Jednom kupim dvije velike lubenice polubratu koji tada nije imao auto, vidim Saleta, zaustavim se i dam mu veču lubenicu. E jesi mi obradovao djecu, Cako, bašt ti fala, reče.

I onda nakon 17 godina, prije nego što ću opet putovati u Sarajevo, vidim Saletovu smrtovnicu u “Oslobodjenju”, ožalošćeni: Nataša i sinovi. Bila je još jedna smrtovnica od njegovih sestara.

Završit ću ovu storiju sa Adagio (Albinoni) u izvedbi našeg nenadmašnog Hausera!

 

Jednog dana dodje direktor UPI TP Marketi d.o.o kod mene u kancelariju i kaže hajdemo na kafu kod Uglješe. Direkcija Marketa je imala kancelarije u istoj zgradi, velika Upijeva zgrada kod Pozorišta. Bio sam čuo da je za Predsjednika Poslovodnog odbora UPI (koncern) bio došao Uglješa Uzelac, 1991.? Bilo mi je izuzetno drago i prokomentarisao bio to na nekom skupu rekavši, Hvala Bogu da dobijemo jednog gradskog čovjeka i još pravog Sarajliju.
Kabinet je bio “mrak”. Osjećala se moć i smirenost. Uglješa se uklapao fantastično Vidjaš li Boru (Boro Pavlović)? bio sam iznenadjen pitanjem. On je bio novi u branši pa je htio da mu pričamo o našim iskustvima, rezonima, vizijama,…. Znao je da se koncern koji je vladao poljoprivredom, prehrambenom industrijom i trgovinom u cijeloj Bosni pa i šire morao početi prilagodjavati startajućoj tržišnoj ekonomiji. Kadrovi iz “zemljoradničkih zadruga”, foliranti i blefadžije, jolpazi,… korovarili (korov) su još od Turskih, preko prvo Jugoslovavenskih, a onda i za Titovih vremena . Mito, korupcija, nepotizam, ortakluk, neznanje, pušenje,.. bili su glavni temelji sistema. Došla su bila radikalno drugojačija vremena.
Boro i Uglješa su bili generacija i sigurno su na igrankama u Domu milicje plesali uz pjesme Dragana Stojnića, Vino i gitare

I onda dodjoše kafe, sokovi, vode, salvete, čaše, na jednoj ogromnoj hadžijskoj tabli kojoj ni turpija nije mogla ostaviti traga. Bilo je rano za visky.
Ja izvadim moj Kent Gold king size, Uglješa uzme kutiju gleda i pita može li se poslužiti, Ma samo izvoli rekoh, treba li da se pošalje jedna šteka? pitam ja onako šeretski i po Čaršijski. Ma ne, odgovara on i kaže, ja više volim onaj bijeli. On je pušio Filter 100 king size. Ja sam uživao u cigaretama, a posebno u “mom” Kentu i expressu. Mogao se kupiti samo u Frišopovima. Onda mnogi moji prijatelji i kolege su često putovali u inostranstvo pa bi mi donosili šteke. U mom radnom stolu lijevo, najdonja i najdublja ladica, tu sam uvijek imao zašetkano po nekoliko šteka. Ponekad sam greškom znao dobiti i bijeli, “Uglješin” Kent. Sjetim se da sam imao jednu šteku bijelog Kenta u ladici, pitam gdje se nalazi WC i vratim se sa štekom bijelog Kenta. Obradovao sam ga, a on na rastanku kaže šeretski, Vidimo se za 10 dana, ja pušim jednu kutiju na dan. Nismo bili ugovorili slijedeći susret. Ali ja desetog dana pošaljem šteku bijelog Kenta. Nazvao me i zahvalio.
Bilo je još nekoliko veoma korisnih, ugodnih i dragih susreta, Nedeljko je nešto i pisao za njega, a onda su počela predratna sranja u Sarajevu.
Sada jedna naåa Kemicina, Sarajevo ljubavi moja!

Mi iz Marketa imali smo kafekuharicu koju smo zvali Baki, Bahra joj je bilo ime.. Postarija hanuma (gospodja), Sarajka, omanjeg rasta, muslimanka i autohtoni šeret. Pravila je dobre kafe, imala originalan stil i nije voljela papane, ona je tako zvala papke. Posluživala nas je sa “turskim” ili Bosanskim kafama (tacna, džezva, čaša vode, kocka šećer), sokovima i čistim čašama za alkohol.
Sarajevo su tada osvojili kafeaparati i expresso kafa. Mi smo imali česte posjete poslovnih prijatelja koji su više voljeli expresso. Nedeljko i ja smo isto tako više voljeli expresso. I onda kupimo mi kafeaparat. Baki se bila prestravila. Mislila je da se neće moći naučiti praviti te “moderne” kafe. Jednom dodje kod mene i kaže da se ona neće moći naučiti praviti kafu iz aparata, a ja kažem onda ti nastavi praviti turske kafe za papke, a mi ćemo naći neku djevojku u mini suknji i sa velikim potpeticama da nam pravi expresso kafe. To je Baki pokomentarisala kod Bobe (Ciao Slobodanka!) naše sekretarice, Njemu do zajebancije, a ja ne spavam.
Naučila se Baki veoma brzo. Ja sam joj prenio nekoliko tajni iz “mojih” restorana koji su pravili najbolji expresso i rekao, Kajmak mora biti kompakt i jak da ga ni bormašina ne može probiti. Smijala se. Ja sam prva dva jutarnja expressa pio sam u svojoj kancelariji sa svojim Kentom listajući “Oslobodjenje” šuteći i uživajući u jutarnjoj mirnoći. I onda bi Baki znala uči sa kafom i kaže, Pripazite direktore borer se polomio, kao da ne progutam komad borera. Jednom kasni moja porudžbina, imao sam nekog gosta, ona ulazi i izvanjava se te kaže i papani prešli na expresso. Prestao sam pušiti 1998. a već dugo, dugo pijem Švedsku filtriranu kafu sa mlijekom u poslednje vrijeme samo ponekad, plaćam račune iz prošlosti.

 

Uglješa je bio starija Raja, poznavao sam ga čitav život. Pozdravljali smo se po Sarajevskom kodu. Zvanično se nismo bili ni upoznali, ali smo znali da smo naši, Sarajevski. On je bio jedna divna pojava koja je odavala prijateljstvo, neku ljudsku jednostavnost, mekoću, bliskost,… E sada sam se sjetio jednog istog takvog Sarajlije, nikad prežaljenog Gorana Čengića.

Oba korpulentna, uspješni i jaki, a tako prijateljski, jednostavni i blagi.
FIS, košarka, tribine – utakmice, Bosna sportsko društvo, direktor Privredne banke Sarajevo, političke funkcije u opštini Centar, grad Sarajevo, Republici, član Olimpijskog odbora, Gradonačelnik, predsjednik PO UPI, bio je izabran na poslednjem sazivu SK Jugoslavije na neku od najviših partijskih funkcija na državnom nivou, sjećam se dijelova njegovog referata,….. Tužno je da na internetu nema njegove uredjene i argumentovane; sadržajne, istaknute i vrijedne biografije, biografije koja je dio Sarajevske i BiH historije i istorije. Tužno je da je kao i mnogi drugi najbolji Sarajevski Titovi pioniri i Sarajlije tako jednostavno i šutkeći zaboravljen.

Zimske Olimpijske Igre 1984. ZOI 84., začinio je otvorenje svojim legendarnim mahanjem one ogromne Olimpijske zastave čije su slike i najbolji tekstovi obišli cijeli svijet. Birao je Sarajevsku Raju na važna i super važna mjesta u organizaciji Olimpijske logistike tako da su neposredna Sarajevska kultura, prijaznost, prijateljstvo i tradicije porodile nezaboravne doživljaje i uspomene, ljudska i profesionalna prijateljstva. Tako su Sarajevo i Sarajevski Titovi Pioniri napravili Sarajevski image gostoljubljivog, modernog, kulturnog, naprednog,… svjetskog grada. Još i danas žive te nostalgije za Sarajevom, još i danas živi to Sarajevo i živjet će sve jače, pojačanim sjajem u galaktičkom nestajanju, jer ovo što jeste i što dolazi sve je udaljenije od tih ljudi i vremena kad se živjela ljepota življenja. Naš Uglješa je bio jedan od glavnih kreatora tog našeg svemira..
Olimpijada nije bila obojena ni vekovnim politkama i paćeničkim istorijama, ni duhovnim traverstijama i političkim hemafroditizmima, ni jekama, ni škripama, ni poskakivanjima,….. bila je jedna ljudska, moderna i ZapadnoEvropska, Svjetska manifestacija sportskog nadmetanja, druženja, veselja,… ljepote življenja,…. Za to su samo Sarajlije imale i sposobnost i znanje i nadahnuće u tadašnjoj Jugoslaviji; niko, nitko i nihče nije bio ni blizu. Nakon 34 godine čovjek može reči da su se nitko, niko i nihče još više udaljili od tih civilizacijskih vrijednosti, od tadasnjeg, tog mog Sarajeva.

Poslednji put sam se čuo sa Uglješom 1994. godine. Bio je ambasador u Sloveniji. Obradovao se iskreno mom pozivu i bio je raspoložen da dugo pričamo. Osjetio sam bio njegovu samoću. Iz one vječne Sarajevske druželjubivosti i svakodnevnih sretanja, druženja, caskanja,…… odjednom je bio sam. Ja sam već bio preživio taj osjećaj. Puno je svijeta oko tebe; grad, ulice, ustanove,… žive, radiš ili si aktivan, imaš čak i zemljaka, imaš i doboročinitelja, a ti se osjećaš usamljen do totalne gluhoće. To su osjećaji ljudi koji su izgubili svoj svijet, specijalni neponovljivi Sarajevski svijet. Tada mi reče, Šaban je bio kod mene, on mi je rekao da si u Švedskoj, dugo smo pričali,…. Eto toga sam se sjetio pišući o Šabanu (Salčinović) i onda odlučio da napišem prilog i o Uglješi.
Poslednji put sam vidio Uglješu u augustu (?) 1997. Stajao sam u Titovoj ulici na prelazu Omladinske ulice od strane Predsjedništva ka bivšoj Željezničkoj direkciji. Bilo je auta i čekao sam. I onda osjetim da me neko gleda pogledam uokolo i na kraju zapazim jedan crni mercedes koji me je baš tada mimoilazio, na mjestu suvozača sjedio je Ugljaša, nije gledao u mene, zurio je ni u šta, mahnuo mi je gotovo nevoljno ili nemocno. Bio je teško bolestan.
Kratko iza toga moj dragi, čuveni Sarajlija je umro.
Neka se na kraju čuje još jedan veliki Sarajlija i naš veliki prijatelj, Davor i Žute dunje

Bio je kandidat za šefa novoizgradjenog Supermarketa Maxi na Alipašinom Polju, preko puta RTV BiH. To će biti največi, najmoderniji i najopremljeniji supermarket u Sarajevu i BiH, godina 1990. Bilo je više kandidata, ali su se oko njega lomila koplja. Pozvao sam ga na razgovor. Dojmio me bio svojom pojavnošću, manirima, rezonima i samostalnošću, imao je kao poslovodja dobre rezultate. Rekao sam mu odmah da ću ga predložiti za izbor te izrazio nadu da me neće iznevjeriti te da će raditi više timski. Izabrali smo ga, preuzeo je ključeve objekta i onda valjda nakon dva mjeseca najavi se i dodje kod mene. Objekat je bio opremljen, radnici odabrani i obučeni, roba na policama i u frižiderima, Nevzeta (Vrhovnica svih knjigovodstva – volio sam je!) startala knjige,… zamolio me bio da ja i Tomo Porobić dodjemo izvršiti završnu kontrolu. Ja mu nisam trebao, ali je bilo dobro da Tomo Porobić, najbolji poznavalac maloprodaje u Sarajevu, ali direktor “neprijateljskog” (ljubomora izmedju direktora) dijela TP Marketi d.o.o , aminuje uradjeno. Eto Šaban je reagovao timski, volio sam takve reakcije. Bilo je sve u najboljem redu i zavidnom nivou. Tomo je imao samo jednu, samo sugestiju, objekat je otvoren uz prisustvo gospodina Ante Markovića, predsjednika Vlade Jugoslavije.
Tako smo se upoznali Šaban i ja. Počeli smo se sretati, a onda i družiti nekoliko mjeseci poslije.
U septembru smo imali proslavu otvorenja cijelog objekta u kojem se pored Supermarketa Maxi nalazio naš prvi Datacentar i dva butika; Duty Free i Sport.
U neko doba počeo je ples i Šaban za našim stolom otpjeva prvu strofu na engleskom; Elvis Presley and Are You lonesome tonight .

Šaban je volio BMW-e.
Bili smo slični; jaki individualci, kompetentni u svojim oblastima, radini i uvijek svjesni cilja, voljeli smo restorane, žene, brinuli se o porodicama, bili Raja.
Šaban je u Sarajevo došao iz rodnog Koraja, jednog malog mjesta na sjeveru Bosne na koje je bio veoma ponosan. Ostao je kao dijete bez majke i imao lošu maćehu.
Htio mi je pokazati Koraj i svoju rodnu kuću. Putovali smo tamo 1996. i došli do Čelića, dalje nismo mogli jer u tom dijelu BiH još nije bio zaživio Dejtonski ugovor. Imao je tamo nekoliko imučnih prijatelja koji su mu se obradovali, obišli smo bili Fructalove hladnjaće za voće sa ogromnim kapacitetima, akšamlučili smo kod jednog prijatelja, gledao sam to blago valovito područje, zamišljao uredjene njive i voćnjake, “site” ljude te doživio u stvarnosti Šabano objašnjenje imena njegovog rodnog mjesta, Koraj, K*o Raj. Bilo je i sevdaha, poslušajmo jednu autentičnu, dakle Ječam žele .
Poslednji put sam se sreo sa Burazerom 2014. u Sarajevu. Ponosno mi je pokazivao knjigu o Koraju koju je sam finansirao i izdao. Dičio se dijelom posvećenom dr. Midhat Begiću  koji je bio iz Koraja. Zaboravih uzeti poklonjeni primjerak, ne nadjoh nikakve podatke na internetu. Ako budem putovao u Sarajevo kontaktiraću Sejada, njegovog sina, možda je moja knjiga sačuvana.
Htio je uvijek biti najbolji i največi. Radio je neumorno, non-stop, bio je ispred mobilnih telefona. Gdje god smo bili uvijek je tražio telefon i telefonirao. Jednom smo nočili u nekom hotelu u Padovi i onda računa recepcioner njegove troškove i smije se onako veselo i obješenjački po Italijanski i kaže, Više košta telefon nego soba (moj prevod) te pokazuje rukama obline žene i pita, Madona?, a Šaban mu odgovara, Nije jedna samo dvije.
Svi su poslovi išli preko njega, bilo ih je mnogo i on je uvijek morao biti u toku svega, a bila je i prava Madona.
Kada bi se vraćali iz Italije često smo nočili u Lipicama, Slovenija. Lipice su ergela konja Lipicanera od 1580 godine koji su tu uzgajani za Bečki dvor. E u toj Ergeli bio je hotel Maestozo, stara i nova zgrada, nazvana po jednoj legendarnoj lozi konja Lipicanera. Mi smo uvijek birali Stari hotel Maestozo zbog komfornosti i zato što su sobe imale direktne telefone.

Jodnom dodjemo u Hotel, večeramo, popijemo završno piće uz cigarete i časkanje i odemo spavati. Samo što sam se smjestio u krevetu neko kuca na moja vrata, otvorim ih, stajao je Šaban i kaže, Burazeru moj telefon ne radi. Samo u njegovoj sobi telefon nije radio. Odemo do recepcije i on dobije novu sobu sa ispravnim telefonom.
Biti će Italije još, ali hajmo sada poslušati jednu lijepu Italijansku kanconu iz tog doba, Al Bano & Romina Power, Liberta,
Bio je veliki individualac u poslu, sve je odluke donosio sam. Pomagala mu je Sajda, njegova supruga, ali samo u izvršenju ponekih poslova. Ta individualnost ga je koštala za vrijeme rata iz kojeg je izašao gotovo pa ogoljen. Ovdje moram napomnuti da se osim posla u Marketima bavio i privatnim biznisima, trgovinom, kupovinama nekretnina, izgradnjom vile-pansiona u Orebiču,…. Bio je majstor za stvaranje love. Imao je uvijek dosta keša i ljudi su dolazili njemu i nudili poslove ili stvari. Bio je i cijenjen i kudjen onako Sarajevsko-Čaršijski.
Da bi mogao raditi za vrijeme rata, odnosno izlaziti i ulaziti u zarobljeno Sarajevo, osnovao je i izdavao časopis, Sarajevos Times (?) te tako dobio neku vrstu novinarkse propusnice. To ga je umalo koštalo života. Jednom su ga srbi izvukli iz Unproforovog transportera i zarobili. Držali su ga zarobljenog na Palama nekoliko nedjelja. Oslobodjen je najviše zahvaljujući upornoj i neumornoj Sajdi, njegovoj supruzi, koja je sa malim Sejadom, sinom, opsjedala Unprofor i Predsjedništvo BiH.

Putovali smo 1996. u Ljubljanu i Trst, mojim kolima, ja sam vozio, a on onako raskomoćen, nakon što smo prešli srpsku kontrolu, valjda iniciran, poče pričati o zarobljeništvu. Oteli su mu preko 500.000 hiljada DM. Poče opisivati gdje su ga bili zatvorili na Palama i reče, Ne mogu ja to tebi da pričam Burazeru. Ni pet godina razmaka nije bilo otupjelo osjećaje strahota i ljudske povrijedjenosti.
2013. godine Ajda i ja smo putovali na Korčulu da joj tata pokaže Šabanovu kuću u Orebiču gdje je boravila kao beba za vrijeme rata, fotografsku radnju gdje su napravljene njene prve slike za pasoš, za put u Švedsku, gdje je od Karitasa dobivala besplatne pelene i druge bebeče potrebštine tokom cijelog boravka,….. da se sunčamo, plivamo, uživamo u fantastičnom ambijentu.                                                                                I onda jedno jutro iznajmimo Ajda i ja bicikle pa prvo trajektom do druge strane, a onda do Šabanove kuće. Znao sam da ju je za vrijeme rata “izgubio”. Znao sam da u kući najvjerovantije živi netko drugi. U ulici sa bočne strane kuće imao je svoju kuću Karić Hamdija, Sarajlija i kolega sa posla. Bio je kući sa familijom, obradovao nam se,…. Reče nam da je Šaban napravio novu kuću sa druge strane otete vile i da ću vidjeti najljepšu kapiju na svijetu na ulazu njegovog novog imanja. Kapija je zaista bila monumentalna od filigranski uradjenog kovanog željeza, ogromna. Na interfonu je pisalo Salčinović. Pozvonim, bio je kući. Vilu sa pansionima su mu oteli hrvati, uspio je kupiti novu parcelu uz samu vilu i tu napravio skromniju novu kuću malo uvučenu od ceste, ali komfornu i sa pitomim okruženjem. Zasadio je bio kruške, šljive i jabuke iz Koraja, plodovi na mladicama su bili ogromni te obzirom na podneblje nestvarni. Živio je sa kateterom, imao postarijeg mercedesa. Ta nova kuća i kapija i voćke i mjesto su bili njegov odgovor na doživljene gubitke.                                                                                                                 Jednom mi je rekao, Burazeru, trgovina ti je kao pecanje, samo bacaš i bacaš, nekad se ufati, nekad mamac propadne, nekad se riba skine sama, važno je pecati i pecati i biti u pozitivi.
Nikad nije bio član u nekoj stranci ili udruženju ili nekoj grupi, nije išao ni u džamiju, ni u crkvu, samo je radio i stvarao pare.

 

Jednog vikenda 1991. putovali smo u Orebič sa dva auta, ja sa Ajdinom majkom u jednom, a on u drugom sam. Bili smo kasnili od Mostara pa nas je mrak uhvatio na magistrali. U bašti hotela Ruža smo čekali nekoga koji nije došao, ali je bila jedna divna scena kada je čuveni Stampi prepoznao Šabana i došao do našeg stola pitati ga trebali što. Gledao je u Šabana skoro pa ganut. Stampi je bio legenda Hotela koji je za specijalne goste radio razne inkognito poslove. Šaban ga je uvijek dobro nagradjivao.                      Bio je rat u Hrvatskoj. Negdje prije Stona zaustavi nas Hrvatska vojska i kontroliše papire. Prvi prodje Šaban, a onda kada je bio red na nas sagne se vojnik i podigne Šabanovu ličnu kartu sa ceste te nam je ljubazno dade i reče, Prijatelj vam je ili umoran ili nervozan. Iza Stona sačeka nas Šaban i kaže, Vozi ti prvi burazeru. I onda vozim ja onim krivudavim putem preko Pelješca i pogledavam u retrovizor da vidim Šabanova svijetla. Poslije jedno pola sata nestadoše njegova svijetla i ja zaustavim auto da ga sačekam. Nakon 10 – 15 minuta počeh razmišljati da se vratim tražiti ga kad on dodje. Burazeru ja sam toliko umoran da mi glava klone kad vozim.
Imao sam više prijedloga kako da sretno dodjem do Orebiča, ali je on insistirao da nastavimo voziti. Onda se dogovorimo da ja nastavim voziti prvi, a da on ćim osjeti pospanost blinka ili trubi pa da opet stanemo. Helem sretno stigosmo do Hotela Rataneum gdje smo mi odsjeli. Onda ga ja otpratim do njegove kuće.

Jednom smo Šaban i ja izašli sa suprugama negdje i onda poželjeli da malo nastavimo te odemo u Bašbunar (restoran) kod našeg dragog Brace. Bilo je kasno i muzika se speramala za fajront. I onda pozove Šaban Bracu i pita ga može li muzika nastaviti. Ja mislim da može ali je treba platiti, bio je Bracin odgovor. Onda Šaban da Sajdi ključ od auta i kaže, Sajdo molim te idi do auta i uzmi onu kesu iz gepeka. Nakon nekoliko minuta dolazi Braco i kaže da muzika može nastaviti i da svaki sat sviranja košta…… Utom dolazi Sajda sa velikom Unicefovom kesom, Šaban je uzima i otvara te pokazuje Braci sadržaj, Hoće li ovo biti dosta? Braco zine ko peš, kesa je bila puna guta para. Hoćeš li da ti i ja pjevam? upita Braco. Šaban je uspio posramiti Bracu. Ostali smo skoro do zore, muzika je koštala bagatelu, bilo nam je za sjećanje.
Tada je bila jedna od najpopularijnih Tebi od Miroslava Ilića.

Lejla, kćerka mog prijatelja, Deno i Šaban, Bašbunar.

Negdje krajem 1991. zove me Šaban, Burazeru hajde da se nadjemo negdje danas došao je moj veliki prijatelj iz Istambula, on je trgovac treba mu pomoć. Bio je jedan veoma živopisan čovjek, natucao je naš jezik, hvalio se svojim poslovima, imao je nekoliko veoma vrijednih stvari na sebi, zapadnjački image. Htio je uvoziti odredjene dimenzije kuhane bukovine u kontinuitetu, prilično značajne količine,… Tada nije bilo Interneta, čovjek je bio okrenut Privrednoj komori ili poznanstvima. Nadjoh robu u jednoj pilani u Trnovu, bili su se obradovali mogućem izvozu. Nazovem Šabana da mu dam podatke, a on kaže, Ja ne mogu to raditi Burazeru, to je tvoj posao. Nisam imao privatnu firmu i nisam bio ni planirao da se bavim trgovinom pored posla. Čuješ Šabane, hajmo odradjivati ovo u kompaniji preko tvoje firme. Nemoj Burazeru, ja nisam za to, meni nema ko to pratiti, ja radim samo sa kešom. Izvini Burazeru, ali ja volim raditi moje poslove sam pa ako propadnem onda propadnem ja sam. Registruj firmu na sebe ili ženu ili Denija (moj sin) ti to znaš i to ti nije kakav posao. Registrovao sam bio firmu, imao pleniminarne, veoma obečavajuće razgovore. Turčin je iznenada napustio Sarajevo, odnekud je bio dobio informaciju da rat u Bosni sigurno uskoro počinje što je on sa svojim “stranim” očima vjerovatno i uočio za vrijeme boravka u Sarajevu, shvatio da od poslova ne može biti ništa, javio se iz Istambula, zvao je nekoliko puta za vrijeme rata, dolazio je jednom u Orebič nakon rata. Nismo imali sreće da napravimo neki posao.

Naše druženje su obilježili mnogi restorani u Sarajevu, Italiji i na putu do Orebiča. Voljeli smo društvo žena, kafanske muzike, uvaženost, Pinott Griggio, škampe, jagnjetinu, palačinke sa isjeckanim orasima, …. Po danu smo se najčešće nalazili u Taverni kod Mladje, na Zaobilaznici prije Vraca desno. To je bio jedan od najboljih restorana koji sam posjećivao u svom životu, sve je bilo besprijekorno i na visokom nivou, Mladjo veliki profesionalac i diskretni vlasnik, Ljilja i Mustafa prefinjeni konobari, najbolja i čuvena Sarajevska Raja, nikada nisam otišao nezadovoljan. Najčešće se slušao Julio Iglesias, na tiho. Tu smo izvodili i naše djevojke, poslovne partnere i prijatelje.

Bila je nestašica ulja. Sjedimo kod Mladje kad Šemso ( rahmetli Turkić Šemso, moja Raja od rodjenja) viče meni od šanka, Ziko, Mladji treba nešto, pomozi mu. Dodje Mladjo i objašnjava da ima još samo jednu flašu ulja, da je stvarna nestašica i da ga nema nigdje te pita mogu li mu nekako pomoći. Ja sam gotovo pa bio iznenadjen jer kad Mladjo nije uspio nabaviti ulje onda je stvarno bila nestašica.
Sačekajmo dok dodje Šaban, rekoh mu. Dodje Šaban i pita Mladju koliko mu treba ulja, a on odgovara, Ma da mi je bar flaša dvije. Ma šta ti je flaša dvije za restoran, vidjeću karton dva. Mladjo ga gleda sa nevjericom, a on ode do telefona na šanku. Mladjo, mogu li tri kartona Bimala (bila je to dobra marka jestivog ulja)? pita Šaban, a Mladjo, siguran sam misli da ga ovaj zajebaje. Nakon pola sata dodje jedan kombi sa tri kartona ulja. Šabane kome ću platiti ulje, pita Mladjo. Nikome, reče Šaban, šta ćeš platiti to su male pare za nas. Mladjo nije ostao dužan.
Mislim da su nas poznavali u svim Sarajevskim restoranima sa živom muzikom. Bili smo dragi i uvaženi gosti. Iz tog perioda jedna nas je pjesma dugo proganjala, Biljana Jeftić i Proklet da je ovaj život.
A na putu za more bili su gotovo obavezni, Bašta hotela Ruža u Mostaru, Vila Neretva na izlazu iz Metkovića, Kuća starog kapetana u Stonu,…. E kad smo došli do mora poslušajmo jednu Sajdinu za Šabana, Toma Zdravković i Ispod palme.  Dogadjaj je bio veoma buran. Burazer mi se bio nasekirao.

Sulejmanović Sulejman, poslovodja našeg najprometnijeg Supermarketa AS, kod Socijalnog, bio je dobio sina pa je upriličio veselje za nas sa posla, bilo nas je 17, Društvo inžinjera i tehničara na Obali. Novopečeni tata se uvalio pravo, bilo je svega i na nivou, živa muzika, ali poslije 2-3 sata postalo je bilo malo dosadno.

Burazeru sjećaš li se onog novog restorana gdje samo navratili neki dan? upita me Šaban. Bio je to jedan ogromni restoran negdje valjda na Stupu, gazda se obradovao bio Šabanu. E tamo večeras pjeva Haris Džinović, nastavlja Šaban. Hoćemo li tamo?
Tih je dana, 1989. ili 1990., Haris Džinović razvaljivao sa novom pločom na kojoj je noseća pjesma bila I tebe sam sit kafano . Helem Šaban i ja odosmo na telefon, razgovor je tekao ovako: Halo Šaban ovdje. Dje si Šabaneee, hajde ovamo, čuo se gazda. Ma evo me sa burazerom pa smo mislili navratiti. Samo dodjite, dobro došli. Ali nas ima nekoliko. Koliko? Pa ja mislim 8. Ma nema veze Šabo samo dodjite. Ali mi bi smo da sjedimo ispred muzike. Sada sam mislio da će ga gazda zatjerati u materinu jer u sredini nastupa pjevača i pjesama koji su zapalili Jugoslaviju tražiti da se pravi sto za nas i gosti koji su kupili mjesta nekoliko dana ranije, udaljuju sa svojih pozicija, bilo je previše. Ma samo dodjite Šabane, imat će te sto ispred Harisa, bio je odgovor. Odosmo. Bila je jesen, magla, parkiranih auta na sve strane, u restoranu je gorilo. Pustiše nas u predvorje, bilo je bundi i kaputa na sve strane, dotrča gazda, uvede nas u prepunjenu salu i povede do muzike, tamo je stajao sto za nas koji se kitio stolnjcima, tanjirima, escajgom, čašama, neki su nas od gostiju pozdravljali, neki začudjeno gledali, neki su nas gledali sa odvratnošću.
I onda kupim ja mog prvog Saaba u Švedskoj, dobro polovan, bijeli, 2001.?. Ajda, tada devetogodišnja djevojčica, odluči da ćemo se prvo voziti do Tehničkog muzeja , a onda do restorana u Kaknes  TV-tornju.
Doliftatsmo se do neke etaže restorana, bilo je svijeta u predvorju, prodjemo pored i udjemo u restoransku salu, bilo je nekoliko praznih stolova, nadjoh jedan sa fantastičnim pogledom i pozovem konobara. Ko vam je dao ovaj sto? upita me konobar. Pogledam ga začudjeno i kažem, Ja, sam sebi. Ne može to tako treba te prvo stati u red u predvorju sale pa kad bude vaš red konobar će vam odrediti sto. Hoće li mi konobar odrediti mjesto gdje ću sjedjeti? Upitah što sam jasnije mogao. Da, bio je odgovor. Ja ponovih, Konobar će odrediti gdje ćemo mi sjediti? Dobih istih odgovor. Prokomentarisao sam to po Sarajevsko-Jalijaški, napustismo jebeni toranj i odosmo u neki restoran u gradu. Ajdica je bila malo tužna.

U martu 1992. godine Sajda i Šaban, Senada i ja putovali smo u Italiju da prije svega kupimo dječija kolica i druge bebeče stvari za našu očekivanu kćer. Putovali smo sa Šabanovim novim BMW-om, Ljubljana, Trst, Monfalcone, Venecija, Ljubljana…… Putovanje je startalo sa puno radosti i nadahnuća. U Ljubljani su svi restorani zatvarali najkasnije 21:30, morali smo večerati u Hotelu Lev gdje smo i odsjeli, Trst uvijek dragi Trst, Monfalcone i čuvena ogromna prodavnica Chicco , kupili smo kolica i još mnogo nekih drugih stvari, do i od Venecije odnekuda brodom, Ljubljana odmor i onda krenusmo sa zakašnjenjem. Imao sam nekoliko lijepih slika, imao. Iza Zagreba nas je počeo fatati mrak, vozimo Autoputom, veoma rijedak promet i onda će Kutina, mnogo znakova usporavanja pa stop, stop,… obavezan pravac u lijevo,.. Od Kutine je autoput bio zatvoren pa bio je rat u Hrvatskoj. I onda je Šaban muški vozio naokolo do blizu Madjarske granice prema Bosanskom Šamcu na kojem je most radio do 24:00. Sjećam se nekoliko kuća u Grubišnom Polju, nove ulične fasade, a iza ništa, nikakvih zidova, ko krnjavi zubi, pa onda valjda Našice, Djakovo i Bosansko-Šamački most. Bilo je mozda 15 minuta do 24:00, 29. mart 1992. crvena lapma za gorivo se užarila, Inina pumpa prije mosta je postala policijska i carinska kontrola Republike Hrvatske, prodjosmo preko mosta, na drugoj strani rampa i nekoliko ljudi sa puškama, ispružimo pasoše, Ma ne trebaju nam pasoši treba da platite mostarinu, reče neko od naoružanih, platismo, Trebali vam potvrda?, nije bilo puno, onda neke kuće, privatna benzinska pumpa, do vrha, neki novi i dobroopremljeni restoran uz pumpu, kraći odmor i onda gas. Šaban je insistirao da on vozi. Iza Doboja Šaban vozi ludo pitam ga, a on kaže, Burazeru prate nas dva auta od restorana. Otresli smo ih se negdje iza Zenice. Stigli smo najsretniji i najveseliji i najposnoji svojim kućama.
Kada su Ajda, Mia i Senada napustili Sarajevo za vrijeme rata onda je Šaban navraćao veoma često, volio je Denu, a bio je zavolio i komšiju Šimića, svratio bi da malo popričamo i često je znao donositi neka pakovanja keksa ili konzervi ili tjestenine, u početku i vina. Jednog jutra na iznenadjenje dodje i s vrata mi samo dade jednu kesu i reče, Evo ti ovo Burazeru, trba*će ti, i ode. Kesa je bila puna para, dinara. Navratio je navečer i priča, proganjao ga neki sandžaklija da mu proda tu kesu dinara za 100 maraka. Nije mu trebalo, ali je ovaj bio toliko uporan da mu na kraju Šaban da 70 maraka i uzme kesu. Šaban je imao i onako previše dinara i nije znao šta da radi sa kesom. Za dinare se slabo šta moglo kupiti, mislim da je novaca iz te kese ostalo Deni kada sam ja napustio Sarajevo.
Kada sam se vratio 1996. i prvi put sreo Šabana i Sajdu, pusti mi ona jednu pjesmu i kaže poslušaj najnoviju pjesmu za tvog Burazera, bila je to Ana Bekuta i Rano moja. Sajda je neizmjerno voljela Šabana i često mu praštala. Bila je lijepa žena. Šaban nikada nije ni pomišljao da ostavi Sajdu.

Moj Burazer je umro 6. septembra 2018. samo nekoliko mjeseci nakon Sajdine smrti.

Nikad nisam imao dražeg i boljeg prijatelja. Zaista smo bili Burazeri. Bili smo veoma jak tandem u predratnom Sarajevu. Proživjeli smo tih nekoliko godina sa ogromnim poslovnim uspjesima i največim doživljenim ljudskim radostima i slobodama. Vrijedilo je živjeti samo za te 2-3 godine, tako ja još uvijek mislim i osjećam. Nažalost neke smo i povrijedili. To su bile lude Sarajevske godine, kulminacija kulture Sarajevskih Titovih Pionira koji su usrećivali cijelu Jugu i nesretno uskrsnuće djece poraženih iz II Svjetskog rata.