Moj životna istorija

 

– Od kolijevke do zrelosti –

Zihar Džambić – Ziko, rodjen u Sarajevu 1948 godine.

Prvih 25 godina života vežu me za Tekiju ulicu i Mjesnu zajednicu Soukbunar donji. Majčina kuća se nalazila gdje je danas teretni ulaz u Skenderiju II. Tu su živjele uglavnom radničke i većinom siromašne porodice. Tu su se slavili i Uskrsi i Bajrami i Božići i svi Državni praznici. Bilo je djece bez očeva, nestale braće, ujaka, amidža,…. posljedice rata. U Mjesnoj zajednici se igrao šah, domine, ping-pong, prikazivali filmovi sa jednim projektorom (bile su pauze iza svake role filma), organizovala, i održavala takmičenja omladinaca, ponekad bile Kulturne večeri, a češće Igranke, slušala muzika, kockalo se, slavile Nove Godine, odatle smo odlazili na ”Balavo korzo” i Hipi klupu, Sastave Bosne i Zeljeznice gdje smo se kupali, kasnije kafanu Koševo gdje su se okupljali i djeparoši koji su operisali najviše po Zapadnoj Evropi,… Tu su gostovali i Zaim Imamović, Djevo, djevo što mi ljubav kratiš i Vladimir Savčić Čobi, Dolina našeg djetinstva , Kodexi i mnogi drugi, a naročito oni koji su započinjali svoje muzičke karijere. Tu smo planirali naše budućnosti, pomagali se, tražili svakodnevno veselje i sreću, bili smo Sarajlije i Bosanci, pripadnici raznih religija i ”Titove” ideologije. Kasnije će se religije definitivno nacionalizirati pa smo umjesto Bosanca prasvoslavne vjeroispovijesti dobili srbina, umjesto Bosanca katolika dobili hrvata, a umjesto Bosanca islamske vjeroispovijesti dobili muslimana sa velikim M.
Odatle sam završio osnovnu i srednju skolu i počeo studirati. Tu sam se oženio i dobio sina, prvi posao,….
I onda sam, prije svega kao otac, počeo razmišljati o svojoj budućnosti, bolje rečeno budućnosti mog sina i moje porodice. Bili smo podstanari, male plate, život od prvog do prvog, a htio sam imati udobniji život, pružiti sinu bolju perspektivu, biti netko,…. To sam mogao postići ako završim neki fakultet ili ako odem na privremeni rad u Njemačku (opći recepti za bolji život u bivšoj Jugi) ili ako startam parketarsku firmu. Naime ja sam uz mog očuha bio naučio parketarski zanat.

Moja prva familija, Meliha, Alden – Deno i ja, mislim 1975.

I onda jedne večeri, sredinom sedamdesetih, početak januara, odem sa Kosijer Franjom, starija raja i gastarbeiter, igrati poker kod ”Profesora”, prvi put. Pred zoru napravimo pauzu, otvorimo prozore, umivanje, kafa bez srkleta, voda, protezanja, radio,….. U jednom trenutku pridje mi profesor i pita šta radim i tako započnemo razgovor o meni. Pri kraju razgovora dobih savjet da pokušam sa Fakultetom političkih nauka, a na moj osvrt da tamo idu samo papci, profesor reče, baš zato, ti bi se skoro mogao prošetati kroz većinu ispita. Kasnije sam saznao da me sa idejom zarazio Savo Preljević (gotovo sam siguran i za prezime), profesor sa Fakulteta političkih nauka. Franjo se ubrzo vratio u Njemačku i ja sam bio prestao vidjati profesora. Na jesen se upišem na FPN – odsjek politologija i počnem sa ispitima maksimalno pripremljen. Bojao sam se da ako kiksam u početku na nekom od ispita da ću odustati. Prvu godinu imao sam prosjek ocjena preko 9! Treći ispit koji sam polagao bio je Politička ekonomija kod profesora Save Preljevića. Prepoznao me je bio, ali ničim to nije odavao. Bilo nas je 6 -7 u kabinetu, imali smo prvo pismeni, a zatim usmeni dio ispita. Bilo je mnogo pitanja, briljirao sam na pismenom i znao sam sve odgovore na usmenom, Kada sam završio sa odgovaranjima kaže Profesor, Sedam, jesi li zadovojljan ?; odgovorim, Dobro ste me ocijenili; Jesli li zadovoljan pita prifesor još 2 ili 3 puta, a ja odgovaram sa, Dobro ste me ocijenili, na kraju baci index ispred mene, pogleda negdje malo uvis i udesno od moje glave i kaže, Dobro si znao i sretno.

– Zrele godine – karijera –

U opštini Centar Sarajevo, odnosno Upravi prihoda opštine, bio sam uspješan i cijenjen radnik. čak sam bio vise godina Predsjednik Zbora radnih ljudi. Kada sam diplomirao kompletirao sam i podigao svoje reference na jedan viši nivo za jedan novi i bolji posao. Ukazala se prilika i nekako dobih posao inspektora rada. Inspektori rada su tada imali velike i široke ovlasti; sve od zapošljavanja do prestanka radnog odnosa, prava radnika iz radnog odnosa i po osnovu radnih odnosa, unutrašnjeg ustrojstva firmi i radničkih organa, ustrojenje pravno-samoupravnih akata poduzeća i organizacija,….. Bili smo dva inspektora rada, Predrag Tanasijević i ja. Bili smo najbolji inspektori rada u Republici, veoma cijenjeni zbog naših kompetencija, radinosti i principijelnosti. Često smo bili pod pritiskom političara koji su htjeli zaštiti svoje direktore, šefove, prijatelje,…od nasih postupaka, mjera, prijava…… I onda bi smo mi ćim, kroz neposrednu kontrolu, utvrdimo povrede propisa, kod nekog direktora za kojeg smo predpostavljali da će biti intervencija, žurili nazad u kancelariju gdje bih ja otkucao naš akt i odmah bi ga preko pisarnice proslijedili dalje. Obično sljedećeg dana bi počeli telefoni ili ponekad naš dragi šef Julije Volf (kao posrednik viših i najviših močnika) sa intervencijama medjutim dobijali su odgovore da mi ne možemo ništa učiniti jer se akt, prijava,….već nalaze kod drugih nadležnih organa. Moram biti iskren i istaknuti da smo mi znali i učiniti za raju i pomoći raji neformalno gdje se radilo o ljudskosti, poštenom prijateljstvu ili zaštiti bespomoćnih. Predo i ja postali smo i porodični prijatelji. On je bio jedan od najvećih prijatelja u mom životu!

Mislim da je bila 1986 godina kada mi je Nedeljko Despotović, bivši predsjednik Izvršnog odbora općine Centar, a tada direktor Gradske uprave prihoda u osnivanju, ponudio da radim kao njegov pomoćnik za općinska odjeljenja. Prihvatio sam ponudu jer sam posao poznavao veoma dobro, a osim toga smatrao sam da bih nakon odlaska Prede iz inspekcije trebao i ja završiti sa inspektorlukom. U Gradsku upravu sam došao sa gotovim Pravilnikom o radnim odnosima i pravima radnika po osnovu rada, bio je to moj miraz. Bili smo uglavnom dobra ekipa, Nedeljko je bio dobar strateg, glavno lice Uprave prema vani, imao jake kontakte sa moćnicima, Željko Šcitinski, zamjenik direktora, bio je glavni za pitanja unutar Uprave, veoma kompetentan u ekonomskim oblastima, Musić Fikret, pomoćnik direktora za zajedničke poslove, uspješno je obezbjedjivao cjelokupnu logistiku od prostora preko auta do gumica i olovaka. Bilo je i nekoliko blefera koji su na teret išli prvo Nedeljku, a kasnije i Željku. Gradska uprava prihoda imala je 13 odjelenja; 10 opštinskih, razrez, inspekciju i opšte poslove. Opštinska odjeljenja bila su zadužena za naplatu poreza, poresko knjigovodstvo, razrez poreza na sve prihode osim privatnih djelatnosti, takse te izdavanje raznih uvjerenja gradjanima. Imali smo dobre rezultate, radili smo dobro i stalno unaprijedjivali metode i sadržaje rada. Imao sam sreću sa načelnicima odjeljenja koji su većinom bili veoma sposobni u svojim poslovima. Sjetiću se sa ponosom i postovanjem, Govedarice Vojke, opstina Centar; Gorjanka (izvinjavam se, zaboravio sam prezime), opština Hadžići; Mehović Jasminka, opština Novi grad; Popović Milanka, opština Ilidža i Neoldina (izvinjavam se, zaboravio sam prezime), opština Trnovo. Bilo je nekoliko i onih koji su zaostajali pa sam im pisao detaljizirane radne naloge sa rokovima i parametrima. Jednog sam bio i smjenio. Imali smo mjesečne radne sastanke veoma sadržajne i edukativne. Ogromna većina radnika i načelnika odjeljenja bili su zadovoljni na poslu i cijenili su me.
U Gradskoj upravi smo Nedeljko Depostović i ja postali jedan dobar tandem u radu. Bili smo ambiciozni obojica, veoma kompetentni u svojim oblastima, prepoznavali smo trendove budućnosti, znali kako ih dokučiti, imali iste poglede na život (samo sam ja privatno bio hrabriji, ha ha),… Razlikovali smo se po gardu i polaznoj osnovi.

On je startao sa višeg Sarajevskog društveno-političko-kadrovskog nivoa pa je upotrebljavao mnogo složenije i opreznije gardove u svakodnevnom radu i djelovanju. Ja sam znao biti ters, vjerovatno nasljedno, nisam baš fermao autoritete i nisam se bojao za posao, to sam ponjeo iz fakinskog dijela mog života. Te naše razlike spontano, a ponekad  i ciljano su se nadopunjavale i davale jednu novu dimenziju u našem zajedničkom stremljenju ka postavljenim ciljevima.

Dobar primjer za kazano je jedan sastanak kod Radenka Bogdanovića, tada drugog čovjeka u UPI koncernu. Tada je Nedeljko bio direktor RO Promet na malo, a ja član Poslovodnog odbora (PO). Na jednom od sastanaka proširenog PO sa direktorima OOUR-a donešen je bio zaključak da poslovodje prodavnica neće primati nenaručenu robu od Distributivnog centra (DC) Rajlovac. Naime poslovodje bi često dobijale nenaručenu robu, robu od UPI proizvodjača ili nabavljenu iz nekih sumnjivih aranžmana DC koja se veoma slabno prodavala te pravila gubitke za našu firmu.
Helem dodjemo Nedeljko i ja kod Radenka kad tamo direktori nekoliko proizvodjačkih firmi iz Upija i DC. Problem, RO Promet na malo odbija da prodaje Upi – proizvode. Najglasniji je bio neki Ligata (izvinjavam se, zabortavio sam ime) iz RO Klas. Ja sam veoma jasno kazao da ćemo mi prodavati robe na kojima ostvarujemo zaradu, a ne gubitke, da Upijevi proizvodjači trebaju poboljšati kvalitete roba, pratiti markentinške trendove te se maksimalno uključiti u trzišne borbe. Poslije tvrdnji da su Upijevi proizvodi zdravi, dobrog kvaliteta i kurentni predložim da naša firma u AS-u, našoj najboljoj prodavnici, obezbijedi jednu gondolu gdje će se na jednakim mjestina i na jednakim povrsinama i u jednakom obimu izložiti tjesetenine svih proizvodjača. Da naša firma plati jednog Klasovog radnika jednu nedjelju dana koji će u AS-u kotrolisati prodaju tjestenina te da na kraju analiziramo rezultate te prodaje te nakon toga utvrdimo naše daljnje odnose po tom pitanju.. Mi smo tvrdili da se Klasova tjestenina ne prodaje te ukazivali na rok trajanja i drobljenje odnosno da RO promet na malo ima gubitke na prodaji Klasove tjestenine. Onda je Ligata rekao da smo mi u jednom sistemu (UPI), da firme iz sistema trebaju imati prednost, da su zajednicka sredstva ulagana i u RO Promet na malo,….. Moj prijedlog nije dobio podrsku. Ja sam se ubrzo sam vratio sa sastanka, nisu me više zvali na slične sastanke dok nije došao Uglješa Uzelac, neki od Upijevih kadrovskih seljačina su me prestali pozdravljati, neki su bili spremni za pušenje, a neki su mi pokazivali razumno uvažavanje. Klasova tjestenina je nastavila dolaziti u prodavnice raznim pritiscima na poslovodje, ali u mnogo manjim količinama.

Dakle Nedjeljko i ja u UPI RO Promet na malo, zajedno od januara 1989. Prvo je došao za direktora RO Nejdeljko, a kasnije ja za direktora Radne zajednice. To je bilo ogromno preduzece; cca 3.500 radnika, 486 prodavnica, 13 OOURA na 13 općina, RZ sa cca 300 zaposlenih…..
Bila su to složena vremena: uspostavljali su se višepartijski sistem, tržisna ekonomija, privatizacija,… Trebalo se u hodu uskladjivati sa svakodnevnim promjenama zakona, novom i najčećše divljom konkurencijom, novim akterima na tržištu, zahtjevima Koncerna,…. U cijelom tom maskenbalu vozili smo viziju da od RO napravimo jedno profitabilno, zdravo, jako, stabilno i neovisno poduzeće, prvo za grad Sarajevo, a kasnije bumo videli.
Gurali smo dobro, mislim da smo bili prvi registrovai d.d. u Republici, proveli važne reorganizacije, startali sa veleprodajom, uvozom i izvozom, skladištenjem roba (2 skladišta), transportom (98 kamiona) te započeli sa ozbiljnom kompjuterizacijom firme (prvi cilj – jedinstveno finansijsko i materijalno knjigovodstvo prodavnica!). Istovrmeno je poduzeće imalo pozitivno poslovanje i bilo je došlo do 21 milijun DM mjesečnog prometa. Ja sam 1991. godine imenovan za zamjenika direktora TP Marketi d.d., tako se firma zvala uoči rata.

Moja poslednja vizitkarta iz Sarajeva. Tada smo rado slušali Juija Iglesiasa .

I onda je došao rat i sve nam to razjebao u nekoliko mjeseci.
Tragično, tužno i idiotski!
I sve to vrijeme ja sam imao i veoma sadržajan privatni zivot. Kartao sam se, najčećše remi, a ponekad poker, družio se po restoranima, putovao,… Moje baze su bile, restoran Bujrum na Bjelavama kod Djadje, mliječni restoran Vučko u Pionirskoj dolini kod Miralema, restoran Bašbunar u Jelića ulici kod Brace, restoran Majestik iza Radio Sarajevo kod Dževada, restoran Taverna kod Mladje na Vracama, restoran Eldorado kod Mehe u Hadžićima…
Početkom osamdesetih počeli smo, moja dva polubrata i ja sa gradnjom farme za kokoši nosilice u Hadžićima. Najmladji brat, Rusmir, radio je u Libiji, štedio i slao pare koliko je mogao. Srednji brat, Mufid je u neko vrijeme napustio posao u Energoinvestu da bi vodio neposrednu izgradnju te i sam radio na izgradnji farme. Ja sam rukovodio projektom od dozvola, kredita, ugovaranja poslova,…. Farma je startala krajem osamdesetih. Bio je to dvoetažni objekat od cca 1.700 kvadratnim metara. U okviru farme ja sam napravio i opremio gljivarnik (šampioni), cca 100 m2. Moja ideja je bila da će se moj sino Deno baviti sa gljivama za vrijeme studija. Gljivarnik je uspješno startao. Deno ga je zamrzio. I onda je došao rat. Naše komšije su nastavili proizvoditi i u našoj farmi, a kad smo farmu preuzeli nakon rata, preuzeli smo samo gole zidove.
I sve to vrijeme činio sam ljudima, Sarajevskoj raji, oko raznih papira, prava, potreba pa i spašavanja od zatvora.

Jednom ljetnjeg popodneva 1991. godine sjedio sam sa Senadom, Ajdinom majkom, ispred Upijeve vile u voćnjaku u Rakovici blizu Sarajeva. Dan je bio divan, ambijent fantastičan, mi jedini gosti kao iz Felinijevskih filmova, sto sa bijelim stolnjakom, jedino naš suncobran otvoren, konobar u bijeloj jakni, vino i onda moja konstatacija, Ovo ne ide na dobro, kao da osjećam miris rata rekoh,….. Ta mi je slutnja dolazila u glavu iz ničega, više puta te godine. Svi su pušili Marlboro, pili whisky, nosili Bossova odijela, kupovale se marke, najskuplji parfemi, putovalo, igrao rulet i Veneciji, prežderavalo,…Nigdje nisam vidio pokriće za takav život, osjećao sam nevrijeme, loše slutnje su rasle.

– Rat, Ajda,… –

I onda rat. Deno (moj sin iz prvog braka) je trebao napustiti Sarajevo prvi. Bojali smo se da naše nježno i razmaženo dijete ne demobilišu, a onda i koji. Bilo mu je mrsko dići se rano jednog jutra pa je bio odustao. Senada je bila trudna, Mia moja pastorka bezazlena 10-godišnja djevojčica i ja. To je bila moja familja u stanu na adresi Kralja Tomislava 13.
I onda blokada Sarajeva, nestanak struje, vode, namirnica, granatirenje, snajperi, ubijanje, patnje,… U našoj kući je stanovao Predsjednik BiH, Alija Izetbegović, stanovao kod svoje kćeri (?), pa smo zbog toga svi u zgradi ispaštali. Ja sam radio cijelo vrijeme i rizikovao život prolazeci, do i od posla, svaki dan kroz centar grada.

Kada sam izašao iz Sarajevo doputujem u Zagreb i sretnem jednog poslovnog partnera, zvao se Krešo, sjednemo na kavicu i on me pošteno i izravno upita, Ziko, recite mi šta ste radili u Sarajevu za vrijeme rata, granatiranja. Ja mu odgovorim da sam išao na posao svaki dan i u tom trenutku dobijem bol i mučninu u stomaku, valjda se tada ogolila apsurdnost tog ”radjenja” pa me spucala svom jačinom. Sreća trajala je kratko.

I onda rodila se naša najdraža Ajda. 13.juna1992. godine.

Moja druga porodica, Ajda, Mia, Deno, Senada i ja. Kralja Tomislava 13, juni 1992. prostor na fotografijama je skučen zbog straha od granata.

Bili su nemogući uslovi za život i zdravlje naše male bebe. Odlučili smo da ona sa majkom i setrom napusti Sarajevo. Senadi sam zbavio osobnu kartu na ime Jurić Marija (Azize Lafčino!), podijelio devize na tri djela, trenirao Miju ako bude nekih pitanja na putu, pribavio preporuku jednog Katoličkog sveštenika (Sladjana, sve najbolje tvojim Tajnama),… 18 jula su se ukrcali u Šabanov BMW, Salčinović Šaban i ja bili smo ”burazeri”, preletjeli sretno sva snajperska raskršća, došli do Crkve na Stupu odakle je kretao autobus za slobodu, nakon 5 četničkih barikada i kontrola sretno došli do Kiseljaka. Senada se javila telefonom. Kasnije mi je pričala da je cijeli autobus zapljeskao kada su prošli poslednju četničku kontrolu. Ljudi su znali da nisu bili hrvati. Deno i ja smo odahnuli, osjetili smo po prvi put neki optimizam nakon dužeg vremena.
Nakon jedne nedelje boravka u Kiseljaku krenuli su ka Orebiću nekim autobusom kroz hercegovački krš. Sa njima je bila i naša bolesna komšinica, draga teta Eda, profesorova supruga (prof.dr Srećko Šimić), dogovorili su se bile da se sretnu u Kiseljaku još u Sarajevu. Ona je otišla za Zagreb gdje ju je čekao sin. Senada i ja imali smo kontakte preko Cenexovog satelitskog telefona (Großes danke, always, vazda,!!! tebi Alija i svim tvojim Delimustafićima!). Onda se Senada razboli, trebala je ići u bolnicu. Prvi put pokušam izaci iz Srajeva preko piste, uhvate nas i vrate i onda nakon valjda dvije nedjelje pokušam opet, ovaj put Oruč Selver i ja. Uhvate nas na sred piste, pitaju gdje idemo, a Selver koji je bio uparadjen u odijelo, bijelu košulju i kravatu izvadi novčanik i pokazuje slike svoje dječice, gdje ću ja, isti odgovor. OK ,kaže šef oklopnjaka i prebaci nas na Butmirsku stranu i ne samo da nas prebaci nego drži žicu da mi možemo izaći iz Zračne luke, Gracias compañero de nuevo!, bio je neki spanjolac, mislim.

Nakon neuspjelog prvog pokusaja izlaska iz Sarajeva morao sam kontaktirati Senadu. Bio je neki problem sa Cenexom i ja nadjem jednu vezu u Predsjedništvu. Dodjem po dogovoru u Predsjedništvo, odvede me prijatelj do kabineta Ejupa Ganiša i posjedne me u predvorje. Sva su vrata u kabinetu bila otvorena osim onih prema hodniku. Ejup je trebao kao i svake večeri u isto vrijeme otići večerati i gledati Dnevnik. Te večeri je nesto odugovlačio bez nekog očitog razloga, nismo se ni upoznali, a ni pozdravili, vidio me je. I onda napokon ode, pita me bezbjednak za telefon, ja mu dam papir, on ode u jednu manju pobočnu kancelariju punu neke elektricne opreme i vrti kad odjednom udje drugi bezbednjak i kaze vraća se. Udje Ejup uze nešto iz stola i ode ponovo. Operacija je uspjela. Nermina, Grazie alla tomba!!!!

– Švedska –

Iz Hrvatske smo otputovali u Štockholm kod jednog mog prijatelja.
Sa Denom smo imali kontakte cijelo vrijeme. Iz Švedske smo mu poslali 7 paketa, dobio je dva. Prvi paket je dobio preko nekog udruženja koje se zvalo Asim Ferhatović – Hase (koja simbolika), a drugi mislim preko neke Crkve. Bilo mu je veoma teško, u Armiji BiH, opasne straže, granatiranje, snajperi, oskudice, hladnoća, zima……
I onda izbace našeg Denu iz našeg stana u ulici Kralja Tomislava broj 13. Dobro ste pročitali. Postupak su vodile nadležne službe opštine Centar na čelu sa Odjeljenjem za stambene poslove. Načelnica odjeljenja bila je Krzović Munevera. Nakon izbacivanja mog sina iz našeg stana u njega se uselila, pogadjate?, načelnica Krzović Munevera sa svojom familijom. Rat, užasni rat u zarobljenom Sarajevu, glad, žedj, zima, granate, ranjeni, bolesni, beznadje, ja u izbjeglištvu sa ženskim dijelom familije i novorodjenom bebom, totalno nedostupan za bilo koji postupak, sin na frontu u smjenama, u Armiji BiH koja štiti i brani i opštinu Centar, a to znači i Odjeljenje za stambene poslove i načelnicu tog Odjeljenja, Krzović Muneveru; vodi se neki postupak da bi se oduzeo stan u kojem smo živjeli ja i moja porodica, u kojem je živio moj sin te dodijelio načelnici Krzović Muneveri.

Dana 9.9.1999. godine Komisija za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (CRPC) Sarajevo, donijela je Odluku br.202-538-1/1 kojom se potvrdjuje da je Dzambic Zihar bio nosilac stanarskog prava na stanu u ul. Kralja Tomislava br. 13 (sada Koševo br. 13) na dan 1.4.1992. godine, te nalaže nadležnim sudskim i upravnim organima da njega i članove njegovog porodičnog domaćinstva na njihov zahtjev uvedu u posjed navedenog stana. Odluka nikada nije izvršena. Svi nadležni organi kojima sam se obraćao su prvostepene odluke donosili u moju korist da bi iste mijenjali po žalbama opštine Centar.

Nisam uopšte mislio da ljudi mogu biti tako bezobzirni i grabežljivi. Valjda za neke treba samo prilika pa da se probude genski nagoni za pljačku, otimačinu, razbojstva,….,osjećaji podrške i solidarisanja sa razbojstvima, pljačkama…..

I onda se Deno odvaži i odluči da napusti Sarajevo. Uspio sam mu srediti svu moguću podrsku od Butmirskog tunela do Štockholma. Put je bio veoma kompliciran, zahtjevan pa i opasan. Tri puta su ga vraćali iz Njemačke u Austriju. Ali svuda smo imali neočekivane prijatelje i dobre ljude.

Sjetit ću se jednog Hrvata iz Srednje Bosne (Bog M.V.!) kojeg sam posredstvom moje kolegice sa posla upoznao za vrijeme rata. Došao je u Raštalicu sa svojim autom preuzeo Denu i odvezao ga svojoj kući, zbavio mu Hrvatsku osobnu te ga dovezao do Splita na autobus za Zagreb. Trajalo je to više od nedjelje dana.
Sjetit ću se i jedne Time i njenog čovjeka iz Minchena koji su uspjeli prebaciti Denu iz Austrije u Njemačku.
Sjetit cu se Ibrahimagić Zuvdije mog kolege i prijatelja iz Sarajeva koji je kontaktirao BiH ambasadora u Njemačkoj u vezi Deninog pasoša.
Sjetit cu se i ambasadora, Miše Krunića, koji je ljudski i prijateljski pomogao

Deno je došao u Švedsku 13 decembra 1994. Dolazak je imao u sebi nečeg posebnog, rekao bih simboličnog, poklopio se sa jednim od najljepših narodno-vjerskih praznika u Švedskoj, na praznik Sankta Lucija, Lucijadagen. Ljepota svjetla u dugoj tamnoj noći (noć traje preko 20 sati), ljepota Lucije sa svijetlećom krunom i pratnje sa svijećama, Glogg, specijalni kolači i onda fantastična pjesma, svečani mir, mirisi,…

Januar 1995. Lilla Ajda, storebror Deno och pappa Ziko.

Vratio sam se sam u Sarajevo početkom 1996. te skoro dvije godine pokušavao povratiti stan i obezbijediti neku egzistenciju tako da bi mogli doći i ostali članovi obitelji. Svo vrijeme održavao sam kontakte sa Stockholmom te nekoliko puta i posjećivao.
I onda u jedan cik zore na Budimpeštanskom aerodromu čekajući avion za Štockholm shvatih moju beznadežnu realnost; sa svom svojom sarajevskom imovinom i stanom mogao sam se pozdraviti, za mene više nije bilo posla u Sarajevu, protjerivali su me šutnjom, ingnorancijom i šatrom. Ono malo preostalih ”mojih”, koji su bili i ostali ”moji”, bilo je u sličnoj situaciji.

Ovdje cu se sjetiti susreta sa jednim bližim predratnim poznanikom kojem sam bio pomogao u životu i njemu i njegovoj ženi (ona je tada bila neki ministar). Bio je uspio, dobro je bio startao sa trgovačkom firmom, sigurne i čvrste poslovne relacije; pitam ga hoćemo li šta raditi, tada sam jos uvijek ima žive poslovne kontakte, Dodji u petak na Džumu, biće više raznih ljudi pa ćemo pričati o poslu, bio je njegov odgovor. Nikada nisam išao na Džume pa ne odoh ni ovoga puta.

Novembar 1997, Arlanda, Štockholmski aerodrom, vratio sam se da živim u Svedskoj, frontalni kokuz (kako bi rekao Pimpek), sa bezvrijednom diplomom i radnim iskustvom, bez neophodnog traženog znanja za neki posao, 49 godina života, veoma loše znanje švedskog jezika, Švedska je tada imala cca 10% nezaposlenih, Otac.
Nekoliko kurseva, bilo kakav posao, stalni posao u jednoj štampariji i prvi pravi švedski prijatelj, Leif Larson (Tjena Leffe !). Prvi šved koji se smijao od srca mojim vicevima i zajebancijma. Prvi smo počeli upotrebljavati internet u privatne svrhe na poslu. Leffe me naučio poslu i danas se čujemo.
I onda jedan oglas, tražio se prodavač namještaja u blizini mog stana. Nazovem i dogovorim vrijeme, razgovor, ”Ja imam još nekoliko kandidata da obavim razgovor, zvaću te nakon toga, zovem te i ako te ne izaberem”, reče Lars Gille, vlasnik firme na rastanku. Nakon dvije nedjelje telefonira Lasse (nadimak) bio je izabrao mene, ali pod jednim uslovom o kojem treba da se dogovorimo. Pošto nisam imao nikakvog iskustva na poslovima prodavača predloži mi da uzmem dvije nedjelje slobodno te da se prvo okušam kao prodavač kod njega. Nisam htio uzimati slobodno te dvije nedjelje, to sam doživljavao kao neku vrstu ponosa, ja se ne bih mogao povo vratiti na stari posao poslije eventualnog neuspjeha. Na kraju dobijem šansu testiranja u dvije nedjelje, ako to bude uspješno probni rad od 6 mjeseci samo sa startnom platom, ako i to bude uspješno stalni posao i plaća sa provizijom i drugim dodacima. Nakon ukupno tri (!) mjeseca dobio sam stalni posao kao prodavač namještaja sa veoma dobrim primanjima i niz drugih pogodnosti. Kasnije sam startao i uredjivao webb stranicu firme uz posao prodavača, postao veliki prijatelj sa Lasseom.

Prva stranica prve webbstranice koju sam startao i uredjivao od 2003. do 2013 – penzija!

Lasse je startao bio u životu od poda i postao imućan i bogat, imao je tri uspješne firme, ali je nastavio živjeti normalni ljudski veseli život. Kladili smo se na konje svake nedjelje, družili smo se često po raznim zabavama, putovali na trke konja, nekoliko puta pravo zaglavili, njegova najdraža pjesma je bila Pet crvenih ruža za Tebe . Umro je 2015 godine, Vila i frid min Vän! Njegove historije i vicevi bili su još jači od mojih, podržavao me je uvjek kada sam imao neki nesporazum, pa i sa njegovom djecom koja su radila u prodavnici kao i ja (prodavnica je bila veličine cca 7.000 m2), mogao sam surfati po internetu, raditi sa mp3 slušalicama u uhu, osjećao se kao kod kuće. Prilično često sam išao na neke kurseve, seminare ili predavanja ili kratka putovanja, nikada nisam imao problema sa slobodnim ili zamjenskim danima. Imao sam autoritet i kod kupaca i kod dobavljača. Odlučio sam bio, tu ostajem do penzije.
Ajdi sam umjesto Juge dao Evropu, umjesto Sarajeva, Štockholm. Putovali smo i putujemo po cijeloj Evropi, u Sarajevu nismo bili zajedno, a možda i nećemo, današnje Sarajevo ju je napravilo beskućnikom kada je imala nepune dvije godine.

I sada već preko tri godine u penziji, ponosan na sebe, živim jedan udoban, zdrav i prilično kreativan život, desilo mi se zasluženo životno poravnanje!
Sa ovom mojom stranicom “živim” i u mom Sarajevu, pisanje i uredjivanje mi predstavljaju kreativno i emotivno zadovoljstvo, održavam svoju mentalnu i kreativnu kondiciju, a i nadam se da će posjetioci stranice provesti lijepe trenutke čitajući, slušajuci i gledajući priloge. Potajno ću se nadati da će neki novi izdanak sa obilježjima moje Sarajevske generacije naći neku inspiraciju na stranici i početi rasti onim bojama, sjajem, notama i mirisima kojima je rasla moja generacija!