Prvi put sam htio provesti odmor na moru za svoje zdravlje, odmaranje i svakodnevne obične ugodjaje. Htjeli smo i Ajda, moja kći, i ja da se odmaramo, sunčamo, kupamo, uživamo u odabranim delicijama, šetamo rivom punom sretnih i mirisljavih ljudi, pored fantastičnih jahti, mediteranskih kuća i monumenata, uredjenih ugotiteljskih bašti…. I sve bi tako!

Pripreme sa moje strane bile su temeljite. Sve je unaprijed bilo rezervisano, potvrdjeno i plaćeno, trebalo je samo pratiti plan i satnice!

Izašao sam iz kuće u 04:50. Nakon dva gradska Štockholmska voza, leta i taksi vožnje od Splitskog aerodroma (taksi nas je čekao) ušli smo u apartman u ca 12:00. Ajda, moja kći, od svog gradskog stana imala je direktan autobus do Arlande (Štoskholmski aerodrom) tako da je ona mogla kasnije započeti putovanje. Na aerodromu smo proveli ca 2,5 do 3 sata.

Apartman smo iznajmili tik uz tržni kvart Trogira. Zelena pijaca sa pretovarenim tezgama zrelog augustovkog voća i povrća, diskretna riblja pijaca, Konzum, največi granap do Splita, velika i uredjena mesnica sa visećim telećim i janjećim polovicama (baš kao davno nekada u čuvenoj Blažujskoj mesari), kiosk sa štampom, pekara ispod apartmana gdje su se pored raznih vrsta hljeba mogli kupiti i razne pite i pice, dva manja kioska gdje su se u ranija jutra mogli kupiti janjetina, prasetina i piletina sa ražnja na kilo, i onda svuda unaokolo turistički štandovi sa bižuterijom, sitnicama za uspomenu, potrebe za plažu,… te kiosci gdje su se kupovale ulaznice za brodice koje su vozile turiste na okolne atraktivne plaže. A pored samog mora dugi red stolova gdje se mogla popiti kafa, sok, piva,…..

Na velikoj slici crvenom bojom je zaokružen naš apartman, a žutom zelena pijaca.

Apartman je bio neobičan, moderan sa najboljim recenzijama. Sve je bilo kao na slikama i u skladu sa opisima! Na spratu sam spavao ja jer je nesavladiva toplota meni odgovaral (ca 24 ili 25 stepeni). Osim toga stepenice su mi koristile kao spontana vježba za moje koljeno i balans. U rana jutra kada bih se vraćao iz toaleta, otvarao bih krovni prozor da udje neznatna svježine ali i miris pečenog hljeba iz pekare! Ajdi je više odgovarao donji dio apartmana gdje je imala stalnu temperaturu vazduha oko 21 stepeni. Apartmen je imao fantastičnu zvučnu izolaciju, novi specijalni prozori su funkcionisali perfektno, a kpatilo je dizajniran i uredjen po najmodernijim standardima! U kućnom ulazu bila su samo dva apartmana tako da smo imali savršenu slobodu i mir! Vlasnici veoma prijatni i predusjetljivi ljudi! Doručkovavalili smo u apartmanu i spremali svaki dan neko voće za plažu. Voće sam kupovao u rana jutra na pijaci; smokve, groždje, nektarine,…., odličan kvalitet, 5 ili 6 eura kilo.

Na gradsku plažu bi smo dolazili oko 10:30 poslije toplog, uvijek novog, grajnog (od graja) i kafe (a i pive) mirišljavog tržnog prolaza te ca 500 metarske šetnje novim i uredjenim molom u jarkom suncu! Nikada nije bilo gužve i mi smo suncobran sa dvije ležaljke iznajmljivali na istom mjestu svaki dan, cijena 20 eura. Prijatno Jadransko more, plaža sa “taman” prijatnih za oči i uši veoma opremljenih gostiju, odmah iza ledja dugi kafe sa bastom u dubokoj hladovini, preko puta plaže otok Čiovo sa mnogo glupih koruptivnih gradjevina, a sa lijeve strane, malo dalje, dugi most na kojem su se mogle vidjeti sporadične kolone automobila “jadnih” turista, pržilo je svaki dan. Sunčali se, kupali se, čitali, slušali muziku u ušima, gledali unaokolo, a ja analizirao ljude i prepoznavao neke sudbine na osnovu mog dugogodisnjeg iskustva i urodjenih Sarajevskih tračerskih analiza! I uvijek od podne je puhalo i osvježavalo dane sa prosjekom od 34 stepeni topline. Oko 13:00 bi išli u baštu kafea gdje sam ja dobijao fantastičnu mirišljavu bijelu kafu sa mliječnom pjenom i ogromnu kriglu ukusne i hladne vode iz slavine. Ajda je naručivala tost i kolu. Sjetila se jednog našeg odmora u Opatiji, imala je tada valjda 12 godina, svaki dan smo u podne išli do jedne restoranske bašte i naručivali za ponjet jedan tost! Sa plaže smo odlazili oko 15:30 istim putem.

Laila Hasanović rodjena u Danskoj od roditelja iz Bosne (Srebernica?) je veoma poznata manekenka i influecerka. Ona je veoma ponosna na svoje porijeklo! Njen momak je Jannik Sinner, najbolji teniser svijeta kojeg ja pratim na svim takmičenjima i veoma cijenim i kao jednu intelektualnu osobenost! Jednog dana dodje u naš kafe jedna domaća veoma mlada i lijepa djevojka da bi ćaskala sa osobljem uz osvježavajuća pića za visokim stolom preko puta šanka. Ličila je na našu Lailu kao da su blizankinje. Na odlasku iz kafea pridjem joj i kažem joj da frapantno liči na djevojku tenisera Sinnera, a on uzvrati, Ma da čula sam, jel* to ona djevojka naših korijenja? Fala Bogu da sretoh jednu tako mladu djevojku i tako spontano neopterečenu našim poganim prošlostima!

Jedan dan smo brodom posjetili najlipši grad na svitu, Split! Ajda je bila oduševljena! Zorno je čitala imena armije svijestski uspješnih Splitski sportista sa metalnih ploča na samom šetalištu ispred bivšeg kultnog hotela Marijan koji se renovirao od najnovijeg investitora.(U hotelu Marijan sam bio jedno dugo veče 1970.) Divila se Dioklecijanovoj palaći, novouredjenoj i raskošnoj rivi izmedju mora i restorana/kafea, Peristilu, katedrali SV. Duja, trgu Prokurative, trgu Pjaca,…..Poslije prve duge spontane turističke šetnje svratismo u jednu zaista reprezentativnu, veliku i sa fantastičnih erkondišnom knjižaru. Ajda je pitala za knjigu Eichmann u Jerusalemu od Hannah Arendt na engleskom. Ajda čita mnogo i gotovo sve su knjige na engleskom jer je švedsko jezičko tžište prilično malo. Nije je bilo, gledali smo i druge knjige i udobno se ohladili. Za uzvrat sam kupio dva suvenir-platnena cekera. Jeli smo u jednom, restoranu koji je ima mnogo gostiju i nalazio se na trgu Pjaca. Sve je bilo na nivou pa i cijene. Vratili smo se noćnim brodom, opet smo bili izabrali najgornju palubu gdje stalno puše!

Hajde sada da poslušamo jednog pjevača, jednog od največih u bivšoj Jugoslaviji, Splićanina rodjenog u Veloj Luci na Korčuli, neodvojivog od mog Jadranskog mora, Oliver Dragojević i “Splite moj”

Večeravali bi smo svake rane večeri u bašti nekog od mnogobrojnih i veoma dobrih restorana. Birali smo uvijek dobro posjećena mjesta, sa poželjnim jelima i dobrim mjestima. Onda bi šetali i “istraživali” dijelove Starog grada Trogira, uživali u mediteranskoj ushićenoj atmosferi te u svakoj završnici kupovali neodoljivi sladoled u slastičarni Bella. Bella je svaki dan imala mnogo vrsta najboljih italijanskih sladoleda. Uvijek su bili redovi, ja sam bio postao ovisnik, cijena korneta 2,5 eura. Sladoled u Splitu se nije mogao uporediti. Za vrijeme našeg boravka nije bilo nekog značajnijeg kulturnog dogadjanja. Bila je neka izložba slika u Gradskoj viječnici koja nas nije privlačila, niko nije gostovao na pozornici tvrdjave Kamerlengo. Istini za volju jedne večeri bio je komični teatar ispred tvrdjave za preogradjenim ulazom i samokopiranim bodigardima iz najjeftinih Holliwoodskih serija. Neki je valjda tajkun bio tamo u toaletu.

A sada jedna muzička numera, Raye je favorit od moje Ajdice, “Joy” u izvodjenju Raye sa njenim sestrama, Amma i Absolutely;

Za posljednju večeru Ajda je htjela da jedemo pečenu cijelu ribu, baš tako, a ja sam dodao onda sa prilogom od blitve i krompira. I onda je ona, kako je to bivalo, birala restorane na inernetu sama, a i uz pomoć sestre iz Štockholma, odabrala bi tri najbolja sa redosljedom pa bi smo se mi odlučivali na licu mjest. Prvi na listi je bila konoba Fortin koja nas je privlačila i mjestom. Tu večer je trebalo biti djelimično pomraćenje sunca, u Trogiru, 52% pa je Ajdica htjela to posmatrati. Fortin je bio pun gostiju, osjetila se prava restoranska atmosfera, a gazda je bio medju stolovima i držao oko da sve bude u redu. Dobili smo sto u suncu, naručili dvije orade sa prilogom od blitve i krompira, domaću limunadu i običnu vodu. Hrana je bila prava, dobili smo i nenaručenu košaricu mehkog domaćeg hljeba, a konobar, gazdin sin, me podsjećao na neke Sarajevske šarmerske konobare. Nakon nekog vremena shvatili smo da sunce zalazi iza jednog brdašca te da moramo na vrijeme potražiti drugo mjesto za posmatranje pomraćenja. U skladu s tim zatražili smo ranije račun onda bili prvo počašćeni od “kuće” sa dva domaća likera od rogača te neplanirano uz veliku pažnju gazde i sina napustili restoran. Skoro prisno gostoprimstvo u konobi me podsjetilo ma neke moje davne i drage Sarajevske restorane.

Po izlasku smo shvatili da bi trebali ići do otoka Čiovo, 600-700 metara, kako bi smo mogli gledati direktno pomraćenje. Odustali smo pa smo čekali i nadali se da će nam jačina sunčane svjetlosti nešto kazati i doćarati.

Na moru uvijek doživljavam veoma emotivno neke narodnjake što ja tumaćim sebi kao prepoznavanje identifikacije jakih pozitivnih emocija u meni. Tako je bilo i ovog puta, Te dientifikacijske ljepote i uznosa su bile ljepote ljetovanja i lijepe sjetne uspomene na našeg Halida i futbalsku reprezentaciju BiH i njenih navijaća u USA. Zato prilažem video iz Bečkog restorana, hotel Evropa, sa Halidom i njegovim hitom Čardak te dvojicom medju trojicom najzaslužnih za fantastičnu prezentaciju BiH na Svjetskom prvenstvu. Džeko je fotbalska legenda, Emir Spahić, bivši veliki ali pomalo prgavi fotbaler se za mene otkrio kao veliki intelktualac, poznavalac futbala i beskompromisni direktor. Pozdrav trećem velikom čuvenom futbaleru i velikom treneru i Bosancu, Sergej Barbarez!

Poslednjeg dana plažu smo napustili ca 15:00, imali smo taksi u 16:00, avion u 19:15, na Arlandi smo bili ca 22:05 (let je trajao kraće 10 minuta!) Ja sam bio kući oko 23:30 sa svoja dva litra loze, nekoliko poklon suvenira i dvije bičice lavande eteričnog ulja!